KOJA JE CENA…

TAMOiOVDE______________________________________________________

Draguljar je sedeo za stolom i kroz izlog svoje otmene trgovine posmatrao prolaznike. Neka se devojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.

„To je za moju sestru. Možete li mi je zapakovati kao poklon?“

Trgovac s nevericom pogleda devojčicu i upita: „Koliko novca imaš?“

Ona se podiže na prste, stavi na sto limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je onde nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.

„Hoće li biti dovoljno?“, upita ponosno. „Želela bih starijoj sestri da kupim poklon. Otkada nemamo mamu, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Uverena sam da će je poklon veoma obradovati. Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen.“

Trgovac je otišao u malu prostoriju i u zlatnocrven papir zapakovao kutijicu.

„Uzmi i pažljivo ponesi“, reče devojčici.

Ona uze paketić kao pobednički pehar i ponosno izađe iz trgovine.

Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna devojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakovao i upita: „Ova ogrlica je kupljena u Vašoj trgovini?“

„Da, gospođice.“

„Koliko je koštala?“

„U mojoj trgovini cene su stvar poverenja, tiču se samo mene i mojih kupaca.“

„Moja sestra je imala nešto sitniša, sigurno nije mogla da plati ovako vrednu ogrlicu!“

Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati je devojci.

„Vaša sestra je platila najvišu cenu: dala je sve što je imala.“

znakoviporedputa.com


MAJA „MAGRIT“- ARHITEKTA, PLETILJA, FOTOGRAF, BLOGER…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________

Maja Vučeković poznata i kao Magrit za sebe kaže da je arhitekta ali i pletilja i fotograf amater. Pletenjem se aktivno bavi već duži niz godina i spremna je da ovu drevnu hipstersku veštinu prenese i na druge.

Pletenje je među poslednjim hipsterskim trendovima i veoma popularno među mladim devojkama poslednjih godina. Kad si ti sama počela da se baviš time?

-Pletenju me je naučila mama kad sam imala oko 5 godina, a moj prvi rad ponosno je koristila za uvijanje posude sa testom, dok narasta. Kasnije me je upravo postojanje stranih pletačkih blogova i sajtova pokrenulo da i ja pokrenem svoj, a dobijanje novih prijatelja samo podstaklo da nastavim time da se bavim. Uvek sam volela da radim rukama, tako da je pletenje samo čekalo da mi postane opsesija !

Da li bi za sebe rekla da poseduješ eksperte veštine ili uvek postoji mogućnost za poboljšanja. Da li to znači da bi mogla da ispleteš sve što zamisliš?

-Mislim da među pletačima postoje izvesne grupacije, tako da postoje oni koji pletu uglavnom čarape, drugi džempere, treći kape… Tako sam ja možda ekspert za kape i džempere, ali nisam za čipkane šalove. I ne nameravam da postanem…
Postoje strani časopisi i televiziske emisije koje uvek donose vesti o novim tehnikama i materijalima, a uvek se radujem kad mogu nešto novo da probam ili pokušam. Naročito volim da istražujem Ravelry – sajt svetskih razmera, sa preko milion članova, na kome imamo i našu grupu i forum Serbia.

Koji ti je omiljeni rad koji si uradila i najteži poduhvat?

-Mislim da najviše volim bež kapu, jer je mekana i ima motive lišća (na slici ispod). Mišljenja sam da, ako niste zadovoljni nekom pleteninom, bolje da poparate nego da je kao takvu nosite, ili poklonite. Najtežeg poduhvata … zapravo nema. Svaki rad koji je bio težak, zamoran ili “nije išlo” sam prekinula i ostavila po strani, do boljeg raspoloženja.

Iako si arhitekta po profesiji, baviš se i pletenjem na neki način, organizuješ kurseve i podučavaš pletenje. Kako i kad si došla na ovu ideju?

-Mislim da mi je arhitektura samo pomogla u shvatanju ove veštine. Oboje su sklop tehnike i lepote. Na ideju za kurseve sam došla sasvim spontano, podučavajući poznanike… Nisam očekivala više od 3 zainteresovana polaznika. I sama sam prijatno iznenađena koliko mladih ljudi se i dalje interesuje!

Kako je kurs organizovan ?

-Prijave su za sada preko e-mail adrese skola.pletenja@gmail.com.
Kurs se sastoji iz 3 dela, početnog, srednjeg i naprednog, a časovi se održavaju jednom nedeljno, kako bi se dalo vremena za vežbu kod kuće. Između svakog dela pravimo dvonedeljne pauze, tako da ukupno kurs može trajati i 4 meseca.

Koliko bi trebalo vremena početniku sa prosečnim veštinama da nauči da solidno plete?

-Sve zavisi od polaznika, od njegove želje i spremnosti da vežba. Na kraju početnog kursa svi savladaju osnovne tehnike, a mogu isplesti šal. Kasniji kursevi su dopuna tehnikama, te na kraju naprednog već pletemo kape, rukavice … Kasnije organizujemo i tematske časove. 

Šta bi savetovala početnicima ?

-Savetovala bih da ne očekuju od sebe da budu sjajni pletači već na prvom času. Da se opuste, uživaju, jer pletenje nije takmičenje. Sasvim suprotno, na druženjima uvek razmenjujemo nova iskustva.

Osim što omogućava da se urade stvari po svojoj meri i ukusu koje su još koristi pletenja?

-Relaksacija 🙂 Druženje… Da budete drugačiji od ostalih, ili imate sjajne poklone.

Izlagala si stvari i na poslednjoj decembarskoj Modi za poneti. Šta si imala u ponudi i kako je reagovala publika?

-Na „Modi za poneti“ nastupale smo kao Grupa Zaplet, a tu se nećemo zaustaviti! Zadovoljne smo, u ponudi smo imale razne zimske aksesoare, ali smo se potrudile da budu moderni, različitih boja, a i funkcionalni. Publika je reagovala jako veselo i lepo, oduševljeno da se i takvi proizvodi mogu kupiti, a i naručiti.

Domino magazin

UVEK JE TAKO- SA ZATVORENIM STVARIMA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

TAJNA

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje.
Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.
Sećam se svoje prve školske torbe.

Nisam žurio da je otvorim.
Dugo sam je posmatrao, obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.
I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.
I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija, jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.
Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa.
A unutra, u nama, kipe orijaška sunca.
Sve se to događa zato što nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek postojati u našim drugim životima.
I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.
Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči.

Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.
Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet,
ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.

Miroslav Antić

_______________________________________________________________________________________________