SLUŠAM SVOJ TAMNI GLAS…

 

tamoiovde-logo
Zastanem.
I tražim nekud u sebi reč jednostavnu, sasvim,
prosto koja izvire,
skoro nalik tvom disanju kad spavaš,

Foto ilustracija: Bora*S

tu ima od onog nebesnog
što se svija
blago i neprimetno
i laki stas trava i spokojnost kamenja.

Zastanem… i tražim reč.
Pa kad je nađem
predugo slušam svoj tamni glas izgovoren pod lišćem
i otkrivam:
Samo je reč moja u vazduhu
i svetlost.


Pa tone moja reč, nekuda.
Ja ne znam kuda tone, gubi se.
Kad bi je vetar odneo
u neko srce
da šumi kao lišće ljubavi!

Stevan Raičković


 

HTELA JE NEŠTO DA KAŽE, ALI…

tamoiovde-logo

Mlitavost 

Pre neki dan sam u svoju kancelariju pozvao guvernatu svoje dece Juliju Vasiljevnu. Trebalo je da napravimo obračun.

– Sedi, Julia Vasiljevna! Rekoh joj – hajde da sračunamo. Verovatno vam treba novac, a vi ste toliko fini, da ne biste nikada sami upitali… Dakle, gospođice… Dogovarali smo trideset rubalja mesečno…

– Četrdeset …

– Ne, trideset… Kod mene stoji zapisano… Uvek sam po trideset plaćao guvernante. Dakle, živeli ste kod nas dva meseca…

– Dva meseca i pet dana…

Tačno dva meseca… Tako kod mene stoji zapisano. Znači, vama sleduje, šezdeset rubalja… Oduzimamo devet nedeljnih dana… nedeljom niste imali časove s Koljom, već ste samo išli da šetate… da, plus još tri praznika…

Julija Vasiljevna se uznemirila, samo što ne eksplodira i htela je nešto da kaže, ali…ni reči!..

– Devet nedelja i tri praznika… dakle, ukupno dvanaest rubalja… Četiri dana Kolja je bio bolestan i nije imao časove… Radili ste samo sa Verom… Tri dana su vas boleli zubi, i moja žena vam je dozvolila da ne radite posle večere… Dvanaest i sedam – ​​devetnaest. Oduzimamo to… i ostaje… hm… četrdeset i jedna rublja… Je li tako?

Levo oko Julije Vasiljevne je pocrvenjelo i ispunilo se vlagom. Donja vilica joj je zadrhtala. Nervozno se zakašljala, obrisala nos, ali – ni reči!..

– Za novogodišnju noć ste razbili šoljicu od čaja i tanjirić. Koštaju dve rublje… Šolja je skuplja, porodična je, ali… Bog s vama! Kakvih sve šteta nije bilo! Zatim, gospođice, pod vašim nadzorom Kolja se popeo na drvo i poderao košulju… Deset rubalja… Sluškinja je takođe ukrala Varine cipelice zbog vaše nepažnje. Morate na sve da pazite. Za to dobijate platu. Dakle, još pet rubalja manje… Desetog januara ste uzeli od mene deset rubalja…

– Nisam ih uzela, – prošaptala je Julia Vasiljevna.

– Ali, kod mene stoji zapisano!

– Neka bude… u redu.

– Oduzmemo li dvadesetsedam od četrdesetjedan – ostaje četrnaest…

Sada su već oba oka bila puni suza… na dugačkom, lepom nosu su se pojavile kaplje znoja. Jadna devojka!

– Uzela sam, jednom, – rekla je drhtavim glasom. – Uzela sam tri rublje od vaše žene… Nisam više uzimala…

– Da? Vidite, to nije ni zapisano kod mene! Oduzmemo li od četrnaest tri, ostane jedanaest… Evo vam vaš novca, mila moja! Tri… tri, tri… jedan i jedan… Izvolite, gospođice!

Dao sam joj jedanaest rubalja… Uzela ga je i drhtavim prstima ga stavila u džep.

– Mersi[1], – šapnula je.

Skočio sam i počeo da hodam po sobi. Obuzeo me gnev.

– Za šta mersi? – Pitao sam.

– Za novac…

– Ali, ja sam vas pokrao, dođavola, opljačkao sam vas! Ukrao sam vam! Za šta mersi?

– Na drugim mestima mi uopšte nisu platili…

– Nisu? Nije ni čudo!… Šalio sam se s vama. Očitao sam vam surovu lekciju… daću vam svih vaših osamdeset rubalja! Tamo su u koverti spremljeni za vas! Ali, kako čovek može biti tako kiseo? Zašto ne protestvujete? Zašto ćutite? Zar je moguće na ovom svetu ne biti zubat? Zar neko može biti tako mlitav?

Kiselo se nasmešila, a ja sam joj na licu pročitao: „Može!“

Zamolio sam je za oproštaj, zbog tako surove lekcije i dao sam joj, na njeno veliko iznenađenje, svih osamdeset rubalja. Sramežljivo se udaljila i izašla… Pogledao sam je i pomislio: lako je na ovom svetu biti jak!

A. P. Čehov

[1] francuski – hvala

Izvor: poznajsebe

______________________________________________________________________________________________

 

 

„BDENJE“ PRED ČITAOCIMA…

tamoiovde-logo

„Skloniću se negde u tajnu i pokušaću da ćutim. A znam da neću uspeti. Kada se i poslednji san izmetne u košmar, tu više nema spavanja. Sve je samo besana noć i pospani dani koji se smenjuju u nizu, kao straže po vojničkim kasarnama.”

d-zlaticOvako svoje čitaoce Dejan Zlatić, nekadašnji radnik RBM-a, novinar, a sada profesor iz Majdanpeka posle „Bezimene“ i „Zrenja“ uvodi u svoj treći roman „Bdenje“.

On piše lepo i reklo bi se, lako, piše sjajno, njegovo štivo je zanimljivo, priče su iz naše stvarnosti i Palanke u kojoj se na određeni način prepoznaje Majdanpek, mala sredina “sa dušom” koju on, ali i mnogi njegovi stanovnici vole i čuvaju u sećanjima.

Majdanpečka promocija novog romana autora, upriličena je prošle srede u Domu omladine u organizaciji Centra za kulturu, ali i veliku pomoć prijatelja koji su se pobrinuli da ona bude i prvorazredni kulturni događaj. Više od stotine poklonika lepe pisane reči i stvaralaštva Dejana Zlatića moglo je da uživa u zanimljivom predstavljanju knjige koju su mnogi već pročitali i sa oduševljenjem o njoj govorili, ali i onih koji su se za uživanje u “Bdenju”tek pripremali.

Roman “Bdenje” je u konkurenciji za NIN-ovu nagradu za 2016. godinu, a pred čitaocima se našao kao izdanje Nove poetike i Argus buksa.

Izvor:timocke

________________________________________________________________________________

 

DIMITRIJE, SINE MITRE…

tamoiovde-logo

Staro VranjePesma “Dimitrije, sine Mitre” nastala je po istinitom događaju, a Stana Avramović Karaminge napisala ju je još 1919. i krila od javnosti kako niko ne bi saznao za jezivu istinu koja se krije iza čuvene vranjske numere.

Ona je za tu priču čula od svoje majke Magde, koja je na samrti rešila da Stani otkrije istinu o njenom imenu.

Stana je dobila ime po sestri od tetke, lepotici kakve nije bilo od Vranja do Niša, koja je i glavna junakinja ove priče. Njen muž Dimitrije bio je Karamingi takođe rođak, brat od tetke, ali sa očeve strane.

Stana i Dimitrije su bili godinama zajedno, ali nisu imali decu.

Dimitrijeva majka Bosa im je zbog toga stalno prebacivala, pa je i Dimitrije pod neprestanim majčinim pritiskom počeo Stani da prebacuje:

– Badava, Stano, tvoja ubavinja, kad nesi rodila muško ili žensko. Svi se kunev u deca, a ja u tebe!

Stana je pomišljala i na samoubistvo, a onda se pročulo da je jednu noć provela sa nekim Stojanom. Toma, ujak njenog muža Dimitrija, pozvao je Stanu da to proveri.

– Kako te nije stid da nam obraz ukaljaš? Čuli smo da si bila sa Stojanom. Zar je to istina? – grdio je Toma.

– Istina je – odgovorila je Stana bez oklevanja – Ali, ako sam s njim išla od merak, oči nek mi ispadnu, pa slepa po svetu da idem! Muka me naterala, znaš koja…

– Verujem ti – reče Toma. – Ali, pošto je tako, nemoj sa Stojana, ni on dece nema. Nego idi sa Ristu Garabinu, za njega se ne zna kol’ko dece ima. Idi, pa se s njega ogreši. Ja ću greh da nosim, a imati decu nije greh!

Ubrzo je život u Dimitrijevom domu počeo da se menja, a vest o Staninoj trudnoći je sve obradovala. Stana je tad već bila u četrdesetim i trudnoća je bila rizična. Porođaj je bio težak i bolan – Stana je umrla, ali je dete preživelo.

Posle pogreba, Dimitrijev ujak je odlučio da kaže sestriću istinu.

– Pre nego što odemo na Stanin grob, moram nešto da ti kažem. Izedosmo Stanu. Prvo tvoja majka, a moja sestra, pa ti, a onda i ja.

Dimitrije ga je zbunjeno gledao.

– Tako je. Tvoja majka, što je kinjila. Ti, što si bio nerodan. A ja, što sam je savetovao s koga da ide. Da znaš, dete nije tvoje, već od Ristu Garabinu.

Nesrećni Dimitrije je ovo stoički podneo.

– Ako, ujko, neka joj je bogom prosto. Mi smo hteli dete da usvojimo, a ovo je bar moja Stana rodila – odgovorio je Dimitrije.

Sutradan, tu na grobu, pred rođacima i prijateljima dok su Stani izdavali po običaju prvu subotu, poslednje što je Dimitrije rekao, bilo je: „Ovde, pored moje Stane da me kopate…“

Mirno je izvadio pištolj i ubio se.

To je Karamingi ispričala majka Magde. U toj noći, koju je provela u bdenju kraj majčinog mrtvog tela, Karaminga je spevala pesmu „Dimitrije, sine Mitre”.

Nju je tražila da sviraju i na njenom ispraćaju.

Izvor: Piplmetar

__________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________

OGLEDALO I RIZNICA (PIŠI GREŠNA RUČICE)…

tamoiovde-logo (1)

Srednjovekovna knjiga kao deo srpske kulturne baštine

Sticajem istorijskih okolnosti, iz dubine prošlosti do naših dana sačuvani su dragoceni primerci knjiga otkrivajući duhovna stremljenja, život i umetničke domete srpskog srednjovekovnog književnog nasleđa. Iz prohujalih razdoblja srpske istorije, religije i kulture do nas su dospela svedočanstva u kojima su ratne bure, etnička zbivanja, duhovna i umetnička stremljenja ispisala najčudnije priče. Upoznajte svet srpske rukopisne knjige na izložbi u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti.

knjigadef

Zbornih srpskih žitija (14. vek)

Svet srpske rukopisne knjige od 12. do 17. veka, u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti, kao jedna nizu reprezentnativnih izložbi organizovana je povodom 23. Međunarodnog kongresa vizantologa koji se održava drugi put u Beogradu i 175 godina od osnivanja SANU.

Sticajem istorijskih okolnosti iz dubine prošlosti do naših dana sačuvani su dragoceni primerci knjiga otkrivajući duhovna stremljenja, život i umetničke domete srpskog srednjovekovnog književnog nasleđa koje pripada istočnom pravoslavnom civilizacijskom krugu.

Kakav je bio odnos prema knjizi u srednjem veku? Gde je i kako nastajala? Čime se pisalo? Ko su bili srednjovekovni pisari i naručioci vrednih knjiga?

Prema onom što je sačuvano od rukopisnih knjiga pisanih srednjovekovnim književnim jezikom može se zaključiti da je knjiga najviše bila u upotrebi u sferi crkvenog života srpskog srednjovekovnog društva. Iz njih se u crkvi pojalo, knjige određene sadržine čitale su se i u manastirskoj trpezariji i monaškim kelijama, ali se čitalo u svetovnoj sredini.

„Pokusih pero i mastilo da bih videl… Piši grešna ručice… Pomiluj me Bože po milosti tvojej….“ – Ovo su neki od zapisa koji su zabeležili profesionalni pisari i dijaci, autori nadahnutih autobiografskih zapisa.

Na marginama knjiga ispisanih tekstovima iz jevanđelja, mineja, trebnika, često su ispisivane razne beleške o vremenu i mestu prepisivanja knjige, o uloženom trudu prepisivača nadahnute ličnom pobožnošću, o važnim istorijskim događajima čiji su svedoci bili…

Neki od njih su se potpisivali ali većina nije ostavljala svoja imena što je bilo uobičajeno u srednjem veku.

Ogledalo i riznica 

Rukopisna baština je ogledalo i riznica umetničkih dela nastajalih u dugom nizu vekova koji su prethodili novom dobu.

„To je nažalost poharana riznica jer je srpsko rukopisno blago znatno uništeno u ratovima, prirodnim nepogodama i zubom vremena. Ipak, sačuvani ostaci, unikati, rasuti po zbirkama i bibliotekama širom sveta svedoče o sjaju jednog vremena“, objašnjavaju autori izložbe prof. dr Irena Špadijer, istoričar književnosti i prof dr. Zoran Rakić, istoričar umetnosti.

Retki eksponati

Na izložbi je prikazano 80 rukopisa iz Arhiva SANU, Arhiva Srbije, Narodne biblioteke Srbije, Biblioteke Srpske patrijaršije i drugih domaćih i stranih institucija kulture.

Osim Miroslavljevog jevanđelja, među eksponatima koji se retko mogu videti u javnosti su i Zbornik srpskih žitija iz 14.veka, Beogradski parimejnik iz 13. veka, Prva Dečanska povelja iz 1330. godine, Karansko četvorojevanđelje iz 1608. godine, Slovo Grigorija Bogoslova iz 1420. i drugi originali.

Knjiga u srednjem veku je najčešće imala oblik kodeksa, ali povremeno i oblik svitka kojim su se ispisivale povelje. Pisalo se na pergamentu do sredine 14. veka, a potom na hartiji koja je uvožena pretežno iz Italije.

Koristeći divit i haraksalo i pero dijaci su glavni tekst knjige ispisivali mrkim mastilom a kinovarom odnosno crvenim mastilom naslov, inicijale i važnije delove teksta.

Najsloženiji zadatak u umetničkom opremanju knjige bilo je slikanje minijatura koje su oslikavali najtalentovaniji slikari tog doba.

Latinska izreka „Habent sua fata libelli“ potvrđuje da knjige zaista imaju svoju vlastitu sudbinu.

jevandef

Miroslavljevo jevanđelje, strana 1.

Iz davno prohujalih razdoblja srpske srednjovekovne istorije, religije i kulture, do nas su dospela svedočanstva u kojima su ratne bure, etnička zbivanja, duhovna i umetnička stremljenja ispisala najčudnije priče. U vrhu liste srpskih sačuvanih rukopisa nalazi se Miroslavljevo jevanđelje iz osamdesetih godina 12. veka.

Ispisano je ustavnim slovima na pergamentu i ukrašeno sa oko tri stotine pozlaćenih inicijala i minijatura talentovanih kaligrafa čija imena kao ni autora slikanog ukrasa nisu sačuvana.

Ostao je zabeležen samo pomen dijaka Grigorija koji je iluminaciju pozlatio. Original je u posebnoj komori izložen za javnost do kraja avgusta.

Podsetimo da je 2005. godine Miroslavljevo jevanđelje upisano na Uneskovu listu Pamćenja sveta.

Romanički uticaji, stilska rešenja, uzori preuzeti iz Vizantije i sa hrišćanskog Istoka koji se jasno raspoznaju na Miroslavljevom jevanđelju, menjaju se tokom narednih vekova.

Promene u knjižnim ukrasima 

Druga polovina 14. veka predstavlja procvat. U istorijskom hodu to je period koji se podudara sa vladavinom kralja Milutina, Stefana Dečanskog i Stefana Dušana.

Tako značajne promene u razvoju knjižnog ukrasa bile su uslovljene širenjem srpske države ka jugu i njeno prerastanje u značajnu regionalnu silu na Balkanu. Odlučujuću ulogu u tim promenama imao je kao i u prethodnom razdoblju skriptorijum manastira Hilandara koji je u 14. veku pa do kraja državne samostalnosti bio najznačajnije srpsko prepisivačko središte.

Kasnije, tokom prvih decenija osmanske vladavine rad na prepisivanju rukopisa doživeo je osetan pad, ali od druge četvrtine 16. veka pravi procvat nastaje po obnovi Pećke Patrijaršije 1557.godine i traje sve do Velike seobe 1690. godine.

Sa velikim printovanim stranicama oslikanih inicijalima i minijaturama, prikazanim filmovima naučne sadržine koje su preuzete iz bogate Dokumentacije Radio televizije Srbije i posebno odabranim vrednim originalima, na postavci izložbe u Galeriji SANU simbolično ulazimo u svet knjige.

Priča o srednjovekvnoj knjizi ima mnogo slojeva i nijansi, a svi napori koje ulažu stručnjaci i zaljubljenici u slovensku kulturu doprinose oblikovanju važnog dela srpske baštine.

Autor: Ivana Kovačević

Izvor: RTS /subota, 27. avg 2016

___________________________________________________________________________________

 

URNEBESNA PRIČA O LETOVANJU…

tamoiovde-logo (1)

’77. Duško Radović je otkrio nešto zbog čega ćete se smejati i danas!

„Najpre je stigla vest da hleb izaziva rak. Zatim smo čuli da ga i voda može izazvati. Jedini zaključak je da, ko bude izbegavao hleb i vodu, umreće pre nego što dobije rak“ – samo je deo iz urnebesne priče Duška Radovića.

019bc5d33dccc9531c78434d586e08fe_L

Foto: Printskrin: RTS Kvadratura kruga – Zvanični kanal

Na današnji dan 1977. u svojoj emisiji “Beograde, dobro jutro” antologijska ličnost, pisac i aforističar Duško Radović ispričao je priču o letovanju. 

Mnogo se anegdota dogodi na letovanju i sve one čine život ovakvim kakav jeste. Hvatajući isečke iz svakodnevnice, gospodin Radović slikao je satirom i humorom i sklapao najveću slagalicu – životnu.

Prenosimo njegovu priču u celosti.

“Pokušajmo da zamislimo one koji su ovih dana otišli na letovanje. Tek što su stigli, utvrdili su šta su sve zaboravili da ponesu. Ona zdravstvene knjižice, on pasoše. Tako im je preseo prvi dan.

Drugi dan pala je kiša. Morali su da ostanu u sobi i razgovaraju o zdravstvenim knjižicama i pasošima. Istukli su decu, ali im od toga nije bilo lakše.

Sada oboje misle da je bilo bolje da nikuda nisu išli, što je kakva-takva uteha nama koji smo ostali u Beogradu.

U tom smislu ni ova kiša nije loša ako pada i tamo gde mi nismo mogli da odemo.

Trgovcima je žao da idu na godišnji odmor. I kad spavaju, oni su u gubitku.

Vama bi bila dovoljna i gola žena, ali je morate oblačiti zbog drugih.

Najpre je stigla vest da hleb izaziva rak. Zatim smo čuli da ga i voda može izazvati.

Jedini zaključak je da, ko bude izbegavao hleb i vodu, umreće pre nego što dobije rak.

Zemun se ograđuje od Dunava blokovima visokih solitera.

Mi mislimo da je to greška, a nema gorih grešaka od onih koje se vide sa nekoliko kilometara udaljenosti.”

Pogledajte poslednju emisiju “Beograde, dobro jutro” Duška Radovića. 

KutakNet


 

ŽENE VREDNE PAMĆENJA…

tamoiovde-logo

Objavljena luksuzna monografija o izuzetnim Srpkinjama u 20. i 21. veku. U knjizi predstavljeno 100 dama koje su ostavile dubok trag u svom vremenu

kul olivera-markovic_620x0

Olivera Marković

Iz štampe je u izdanju Zepter book world ovih dana izašla luksuzna monografija „Izuzetne žene Srbije 20. i 21. veka“, autorki Nede Todorović i Radmile Stanković.

Reč je o prvoj knjizi u novoj ediciji kuće koja se nimalo slučajno zove „Druga strana istorije“. Jer, kako se ističe u uvodu, postoji i ona druga strana – često nenapisana, manje poznata, manje citirana, ponekad zabašurena…

Po izboru autorki, među koricama knjige našlo se sto biografija naših znamenitih žena tokom prošlog i početkom ovog stoleća, koje su ostavile dubok trag u svom vremenu, često uprkos (ili u inat) otporima i omalovažavanjima sredine u kojoj su ponikle.

Tandem Todorović – Stanković predstavio je u dvojezičnom izdanju (na srpskom i engleskom jeziku) mnoge priznate, ali i osporavane ličnosti iz gotovo svih oblasti: politike, društva, nauke, medicine, arhitekture, književnosti, pozorišta, filma, muzike, sporta, medija. Nisu zaboravljene ni dobrotvorke i prosvetiteljke, od krunisanih glava do onih u monaškoj rizi.

kul mileva milunkaSve žene predstavljene su kratkim tekstovima, mini-esejima, koji svedoče o poreklu, obrazovanju i, naravno, visokim ostvarenjima u oblastima kojima su posvetile svoj život.

Monografija počinje s Milicom Tomić (1859 – 1944), ćerkom Svetozara Miletića, političarkom, novinarkom, borcem za ženska prava, pa i pokretačem feminističkog časopisa „Žena“ početkom 20. veka. Iza ovog, nažalost, skoro zaboravljenog imena, sledi poznato, ali nikad dovoljno priznato – ratnice i žene s najviše odlikovanja u Srbiji, .

A onda dolazi dugi niz istaknutih žena iz najrazličitijih oblasti života. U onom političkom, svoje mesto našle su, između ostalih, Jovanka Broz, Sonja Marinković, Saša Božović, Latinka Perović i Vesna Pešić.

Mileva Marić Ajnštajn, Milunka Savić

Za poznavaoce naše književnosti nije nedoumica što su među znamenitim imenima iz ove oblasti Isidora Sekulić, Desanka Maksimović, Mira Alečković, Svetlana Velmar Janković ili Milena Marković, a za one koji prate pozorišni i filmski život – Žanka Stokić, Ljubinka Bobić, Ita Rina, Mira Stupica, Marija Crnobori, Olivera Marković, Vida Ognjenović ili Svetlana Bojković…

 ZADUŽILE NAUKU

S dužnim poštovanjem i pamćenjem, izdvojene u oblasti nauke su Draga Jočić, prva žena lekar u Srbiji, kao i prva žena arhitekta Jelisaveta Načić; fizičarka Mileva Marić Ajnštajn, filozof i prevodilac Anica Rebac Savić, lingvistkinja Milka Ivić, svetski poznato ime u transplantaciji matičnih ćelija Nada Basara.

STRUGAR | 10. jun 2016.

Izvor: novosti.rs

________________________________________________________________________________

I ODRASLIMA IGRA POMAŽE…

tamoiovde-logoI odraslima igra pomaže da budu kreativni

Kako doći do novih poslovnih ideja ili usavršiti postojeća rešenja? Kako nadmašiti konkurenciju? Promenom ustaljenog načina razmišljanja, kažu autori „Igrališta (g)radilišta“

igraliste-1U ovim burnim i teškim vremenima pitanje (ekonomskog) opstanka firmi, porodica i pojedinaca često zavisi od faktora na koje je gotovo nemoguće uticati, pa ipak postoje i neka psihološka „tajna oružja“ uz čiju pomoć se može steći prednost nad takmacima.

Jedno od njih je – kreativnost, tvrde autori knjige „Igralište (g)radilište“ Dejv Stjuart i Mark Simons. Prvi je osnivač i predsednik multimedijalne kompanije „Sredstva masovne zabave“, javnosti poznatiji kao deo čuvenog benda „Juritmiks“, a drugi je stručnjak za brendiranje i vodi niz reklamnih agencija u Velikoj Britaniji i SAD. Izdavač u Srbiji je „Klio“, a s engleskog jezika je prevela Mirjana Ivanji.

Ostavljajući po strani zvanična istraživanja, naučne teorije, savete psihologa sa zvučnim titulama i impresivnim bi(bli)ografijama i suvoparne, visokoumne priručnike za snalaženje kroz svet biznisa (odnosno, koristeći ih samo da pojasne i argumentuju svoje stavove), Stjuart i Simons su kroz razgovore sa mnogobrojnim uspešnim poznatim ličnostima pokazali kako iskorak iz ustaljenih, okoštalih obrazaca ponašanja i razmišljanja može da donese odlučujući pozitivni preokret.

„Kada oslobodimo svoj urođeni kreativni potencijal, sve je moguće“, pišu njih dvojica, a kako to postići, objašnjavaju na primerima Mika Džegera, „Bitlsa“, Džimija Hendriksa, Boba Dilana, Tima Brauna…

Svako kreativno mišljenje, podsećaju autori, počinje u dečijem uzrastu, kroz igru i istraživanje koje ne poznaje ograničenja stečena kasnijim obrazovanjem, iskustvom i nametnutim okvirima realnosti. Većina odraslih kroz proces sazrevanja zanemaruje ili potiskuje tu svoju sposobnost, mada neki – umetnici, pre svih – nastave da je razvijaju i usavršavaju na nov način, kroz neobične ideje, poduhvate i stvaralački rad. „Svako dete je umetnik, problem je kako ostati umetnik kada odrastemo?“, pitao se Pablo Pikaso.

Dobar predlog para vredi

Vrhunac kreativnosti ljudi uglavnom dožive u tridesetim i četrdesetim godinama života, ali to ne znači, tvrde Simons i Stjuart, da ga ne mogu ponoviti i u kasnim šezdesetim.
Na žalost, kako za većinu poslovnih delatnosti kreativnost nije neophodna, jer se prednost daje procedurama, pravilima i sistemima, pojedinci koji uspeju da pronađu prostor da razmišljaju nezavisno i van okvira nisu (dovoljno) ohrabreni i podstaknuti u kompanijama u kojima rade. A ako napuste takav posao da bi započeli sopstveni, nailaze na nove prepreke. Privatno preduzetništvo je prava umetnost kombinovanja kreativnosti i komercijalizma u kojoj dobra ideja malo vredi ako je neupotrebljiva ili nema ko da je finansira i, obrnuto, novčano ulaganje propada ukoliko ne podržava nešto novo, čega nema na tržištu, ili što nadilazi ponudu konkurencije.
Primer za to je Tomas Edison. Godine 1879. je patentirao inkadescentnu električnu svetiljku, prvu „viseću“ lampu, ali ona nije mogla da bude iskorišćena na pravi način jer je energija koju koristi bila preskupa. „Načinićemo struju tako jevtinom, da će samo bogataši paliti sveće!“ obećao je poznati pronalazač, i uskoro razvio (zahvaljujući i našem Nikoli Tesli) sistem snabdevanja energijom na svakoj lokaciji, „počistivši“ konkurenciju.

Špagete, pojedinci i timovi

Kako kreativnost pomaže da se reši neki konkretan poslovni problem? Pre svega, predlaganjem što više načina da se to uradi („špageti ideja“). Na primer, u jednom hotelu su se gosti žalili da uvek predugo čekaju na lift. Prva pomisao je bila da se, naravno, ugradi još neki lift, ali uprava za to nije imala para. Umesto toga, pored lifova su postavljena ogledala i stočići sa časopisima, a na zidove okačeni zanimljivi posteri tipa „Da li ste znali…“ i kvizovi (poput „Maselovih“ u vozilima beogradskog javnog saobraćaja).

Autori „Igrališta (g)radilišta“ ukazuju da se do novih ideja može jednako uspešno doći samostalno ili grupno, s tim što je u prvom slučaju pojedincu potrebna podrška kolega i šefova da tu ideju ostvari (a prepreke su surenjivnost, lenjost, birokratija….) a u drugom sloboda da svaki član grupe otvoreno iznese svoj predlog, bez straha da će biti kritikovan, ismejan ili odbačen. Zato se dešava da „grupno razmišljanje“ bude kontraproduktivno, naročito ako postoji tendencija preteranog opuštanja – kriterijumi se snižavaju, umesto sukoba mišljenja jedni drugima potvrdno klimaju glavom i na kraju dopuštaju da se povedu za najlenjijim ili najmanje ambicioznim članom grupe. To se može izbeći tako što se pojača takmičarski duh, recimo u odnosu na neku drugu grupu, a nagrada odnosno priznanje za najuspešniju ideju dodeli celom timu. Umesto međusobnog „tetošenja“ ili, naprotiv, svađe oko toga čija je ideja bolja, članovi tima odaberu najbolji predlog i zajednički rade na njegovom poboljšanju i prezentaciji.

Putovanje vozom inovacija
„Kreativnost ne podrazumeva iznošenje jedne ideje koja će promeniti svet, reč je o živopisnom putovanju u vozu inovacija koje se nikada ne završava“, pišu Stjuart i Simons. Ništa nije savršeno, nijedan proizvod, nijedna usluga, nijedan poslovni model, nijedna situacija. Uvek postoje stvari koje mogu da se poboljšaju. Pitanje „Šta bi se moglo promeniti“ pokretač je celog ciklusa unošenja inovacija, i to otvara prostor za nove poslove, nova radna mesta.

Kao primer iznose izum asimetričnog kišobrana koji je dizajnirala holandska kompanija Senz Umbrelas.Umesto klasičnog, okruglog kišobrana koji se na vetru zaklopi, izvrne ili polomi, oni su napravili takav koji je na jednoj strani kraći, na drugoj duži, pa se okreće i prilagođava strujanjima vazduha, a ne da im se opire. Ovi su kišonrani pušteni u prodaju 2007. godine po ceni od 67 dolara i u već u prvih devet dana je prodato 10.000 komada!

Najbolji način da se dođe do nove ideje o starim proizvodima, uslugama i modelima je utvrditi šta je to što nas kod njih nervira, pa smisliti kako da to popravimo. Pored okruglih kišobrana to mogu biti neudobna sedišta u avionima, previsoki držači u gradskim autobusima, pseći izmet na pločniku (pa su se na ulicama pojavile kesice za njihovo prikupljanje), ambalaža koju je nemoguće otvoriti (pa se neko kod nas dosetio kesica sa kafom „otvori lako“), ključevi koje stalno zaturamo (odgovor je bio privesak koji se oglašava kad zazviždimo), bauljanje po mraku dok ne napipamo prekidač za svetlo na zidu (sad se svetlo može uključiti zvučnim signalom)…

Drugi dobar način je da se problem rastavi na manje delove, koji će se rešavati odvojeno (sistem „riblje kosti“ koji je razvio Japanac Kaoru Išikava: problem se ispiše na ribljoj glavi, a ključni detalji na kostima). Upravo tako je tim stručnjaka iz Kalifornije i Japana dizajnirao najpopularniji ikad napravljen automobil u svetu, „mazdu MH-5“ (prema Ginisovoj knjizi rekorda): razdelili su ono što žele da postignu na pet elemenata, i radili na svakom zasebno. Prva „kost“ je bio kompaktan i lagan, a ipak siguran auto. Druga „kost“ kabina dovoljno udobna za dvoje. Treća – položaj motori koji će prepoloviti težinu na prednji i zadnji deo vozila. Četvrta – ravnomerno korišćenje sva četiri točka na putu. I peta – dobra povezanost između motora i stražnjeg diferencijala, tako da je otporan na pritisak prilikom smanjivanja brzine.

Stjuart i Simons, opet kombinujući naučne dokaze sa primerima iz prakse, navode da je u traganju za dobrim idejama jednako potrebno imati prethodno znanje iz oblasti kojom se (svesno) bavite, ali i dopustiti sebi da misli „odlutaju“ u neke sasvim druge (nesvesne) prostore, kako bi se povezale leva i desna moždana hemisfera i stimulisalo kreativno razmišljanje. Tako se pokreće proces u kojem iz činjenica kojima raspolažemo uz pomoć intuitivnog sagledavanja situacije dolazimo do savim nove ideje („aha!“ momenat). Luj Paster je to ovako objasnio: „Mogućnost ide na ruku samo umu koji je spreman“.

Neki od načina da se pobudi kreativnost su i vizuelizacija (crtanje skica, dijagrama, tabela… ili jednostavno zamišljanje), zatim poređenje (čips je izmišljen tako što ga je organski fizičar Fredrik Bauer uporedio sa suvim lišćem), provera i razmena ideja u komunikaciji sa drugima, ambiciozno razmišljanje (početi od male zamisli, pa je razrađivati – recimo, kao što je Al Gor uverio ljude u značaj globalnog zagrevanja tako što je počeo ukazivanjem na manje klimatske promene, pa uveo termin planetarne „klimatske krize“), posmatranje problema iz različitih uglova, povezivanje naizgled nepovezanih stvari i događaja (što je suština humora – vicevi su smešni upravo zbog tog neočekivanog obrta)…

I, naravno, stalno tragati za drugačijim, novim saznanjima i gledištima. Kao što je rekao jedan od najkreativnojim umova u istoriji, Albert Ajnštajn: „Ja nemam neki poseban dar, ja sam samo strastveno radoznao!“.

Aleksandra Mijalković/ Politika Magazin /12. oktobar 2014. /
Izvor:clio.rs

________________________________________________________________________________________

VRŠAČKI PUT SVILE…

tamoiovde-logoStoletna stabla duda na Belocrkvanskom putu svedoče o bogatoj ali zaboravljenoj tradiciji Banata. U 19. veku svilarstvom se, kao unosnim poslom, bavila gotovo svaka porodica u ovom kraju

srb-Dudove-na-putu-Vrsac-Be_620x0

Drvored kraj puta za Belu Crkvu svedoči o prošlim vremenima

TURISTIČKOM turom „Put svile“ svake godine prođu milioni ljudi znatiželjni da vide kuda su sve išli karavani iz Kine u kojoj se ova najfinija tkanina proizvodila, do Mediterana gde se prodavala.

Međutim, malo je poznato da i Vršac ima svoj „put svile“. Stoletni dudovi sa obe strane puta ka Beloj Crkvi u dužini od petnaestak kilometara, svedoče o vremenu kada je svilarstvo u ovom kraju bilo jedna od glavnih privrednih grana.

Prema jednoj verziji dudovi pored puta nikli su naredbom Marije Terezije da svi mladenci po sklapanju braka baš na tom mestu posade svoja dva drveta. Po drugoj, Nemci iz okoline reke Rajne, koji su se početkom 18. veka nastanili u južnom Banatu, prvo su u tom kraju obnovili vinogradarstvo. Zatim su, kada se zemljište pokazalo podesnim za sadnju belih dudova, počeli da uzgajaju svilene bube i prave sirovu svilu.
Za „procvat“ je i u ovoj verziji najzaslužnija bila upravo Marija Terezija. U njeno vreme dudare su sađene gde god je bilo slobodnog mesta. Postojao je i propis da oko svake kuće mora biti zasađeno dvadeset dudova, o kojima se vodila posebna briga. Stanovnici su besplatno dobijali jaja svilene bube, koja se hrani isključivo dudovim lišćem, a devojke su, takođe besplatno, bile obučavane da razmotavaju svilu iz kokona (čaure svilene bube iz koje se izvlače svilene niti).

POSAĐENI VINOGRADI

PRVIH decenija svilarstva u Vršcu dudovi su bili toliko cenjeni da su tadašnji namesnici uveli smrtne kazne za sve one koji naude ovom drveću. Najviše rasadnika bilo je na Guduričkom putu. Postoji zapis da je 1844. godine na površini od 29 lanaca posađeno 2.040 mladih dudova. I Jozef i Eva Hercog su tamo imali svoj veliki posed. Međutim, kada se svilarstvo ugasilo kao privredna grana, a meštani se preusmerili na proizvodnju vina, ti dudovi su povađeni, a na njihovom mestu posađeni vinogradi. Upravo oni danas predstavljaju najveće vinogorje u Srbiji, po kojem je Vršac prepoznatljiv i van granice naše zemlje.

– Vršac je sredinom 19. veka bio centralno mesto za sakupljanje kokona i otkupna stanica za sirove čaure – kaže Ljiljana Bakić, kustos Gradskog muzeja u Vršcu. – Imali su i svilare, koje su se nalazile u današnjoj Ulici Milana Tepića i u blizini Vladičanskog dvora, a kasnije su nicali i brojni privatni zavodi za svilu. Nije bilo porodice koja se nije bavila bar nekim delom svilarske proizvodnje.

Prema pisanjima Feliksa Milekera, istoričara ovog kraja, vršački kokon je bio izuzetnog kvaliteta. Zato i ne čudi što su ovdašnji svilari za svoj rad dobijali prestižne nagrade na sajmovima širom Evrope.

– Najcenjeniji u tom poslu bio je poznati apotekar Jozef Hercog, osnivač Apoteke na stepenicama, najstarije apoteke u Vršcu, koji je imao i privatni zavod za svilu – dodaje Ljiljana Bakić. – Proizvodi njegovog zavoda dobijali su najviša odlikovanja od Ugarske, Austrije i Francuske, a u nekim spisima se pominje da je njegova udovica Eva, baka poznatog mađarskog pesnika Ferenca Hercoga, 1851. godine na izložbi u Londonu dobila zlatnu medalju za sirovu svilu.

Svilarstvo u Vršcu je, kad je izgrađen državni put, potisnula prodaja i izvoz vina. Masovnom raskrčavanju odoleli su samo dudovi na belocrkvanskom putu.
Iako sećaju na lepa vremena, o ovim drvoredima se poslednjih godina uglavnom govori u negativnom kontekstu, jer se na deonici puta ka Beloj Crkvi dešavaju teške saobraćajne nesreće. Ukoliko izlete sa kolovoza, vozači ginu u sudaru sa dudovima. Zbog toga jedni traže da se drvoredi poseku, a drugi upozoravaju da je njihovo postojanje od velikog značaja.

– Ti dudovi, između ostalog, štite put od vetra i snežnih nanosa, a zemlju od razuđivanja – kažu vršački ekolozi. – Zato apelujemo na vozače da na toj deonici prilagode brzinu uslovima puta, umesto da okrivljuju dudove.
Kao jedno od rešenja ovog problema predlaže se postavljanje zaštitne ograde duž svih 15 kilometara, kako bi se ubuduće sprečile kobne nesreće.

ENTUZIJASTI
NAŠA zemlja je pre Drugog svetskog rata bila peta u svetu po proizvodnji svile. Zato pojedini entuzijasti rade na tome da se svilarstvo obnovi, pre svega u Vojvodini i okolini Vršca, gde je bilo i ostalo najviše belih dudova. To drveće bi moglo da posluži kao sirovina za početnu proizvodnju svilenih buba, a da se u međuvremenu zainteresovano stanovništvo obuči za ovu delatnost. Stručnjaci tvrde da bi proizvodnja svile bila isplativa i izvozni potencijal.

J. Jovanović

Izvor:novosti.rs

NAJSTARIJA KNJIŽARA NA SVETU…

tamoiovde-logo
Lisabonska knjižara Bertrand radi od 1732. godine. Preživela je potrese, revolucije, a i najnoviju ekonomsku krizu. U osiromašenoj Portugaliji, vlasnici se ipak nadaju profitu.

0,,18165009_303,00

Livraria Bertrand do Chiado – najstarija knjižara na svetu ,koja još uvek radi, nalazi se u Lisabonu

Najstarija knjižara na svetu koja posluje bez prekida nalazi se u mondenskoj lisabonskoj četvrti Šiado. Za samo nekoliko minuta hoda, odatle se stiže do nacionalne opere i poznatog kafića „A Brazilijera“, ispred čijih vrata stoji bronzana statua najvećeg modernog pesnika Portugala, Fernanda Pesoe.

„Knjižara je oduvek bila mesto gde se sastaju lisabonski intelektualci i književnici“, kaže Katarina de Novais, direktorka prodaje izdavačke kuće i trgovačkog lanca Bertrand. Ova moderna kompanija nastala je iz istoimene prodavnice knjiga. Katarina stoji ispred nedavno restauriranih drvenih polica na ulazu u knjižaru staru 282 godine, koji se poput duge cevi proteže duboko u stare zidine kuće koja takođe potiče iz 18. veka.

Renoviranje će biti završeno tek 2015. godine. Planira se i otvaranje novog kafića i prostorija za održavanje raznih manifestacija. „U Šiadu se oduvek žustro raspravljalo i razmenjivale su se mnoge ideje“, kaže Novais. „Naša knjižara bi trebalo da tome ponovo da svoj doprinos, i to uskoro.“

Nema bogate srednje klase

Obnova je predstavljala ozbiljnu investiciju za preduzeće Bertrand. Ta grupacija, koja se sada sastoji od 53 knjižare, osam izdavačkih kuća i jednog književnog kluba, do 2010. je pripadala nemačkom Bertelsmanu, sve dok ova kompanija nije odlučila da ih proda najvećem portugalskom izdavaču „Porta Editora“.

0,,18141007_401,00

Katarina de Novais

Trgovina knjigama u Portugaliji teško je pogođena krizom. Od 2004. godine zatvorena je skoro jedna petina svih knjižara. Prihodi od prodaje knjiga su prošle godine nastavili da opadaju, i to za 4,6 posto.

Zbog teških mera štednje, koje je Portugalija morala da primeni od početka državne krize 2011. godine, najviše je nastradao srednji sloj. „Jednostavno, knjige Portugalcima trenutno nisu potrebne“, kaže Žoao Alvim, predsednik Saveza portugalskih izdavača i knjižara (APEL).

To je i glavni problem domaćeg tržišta. „Za razliku od mnogih drugih evropskih zemalja, digitalno tržište kod nas još ne igra veliku ulogu.“

Doduše, internet-prodaja pomaže da portugalske knjige dospeju u inostranstvo. Katarina de Novais procenjuje da nekih 12 odsto mušterija koji kupuju preko Bertrandove digitalne platforme ne stanuje u Portugaliji. Većina portugalskih knjiga koje izdavači prodaju u inostranstvu odlazi u Afriku, a od toga skoro polovina u Angolu, zemlju čija privreda raste i u koju se odselilo desetine hiljada Portugalaca, u potrazi za poslom.

0,,18165008_404,00

Izlozi knjižare u Lisabonu

Jezička barijera ometa izvoz

Istovremeno, portugalski izdavači gotovo i da ne koriste tržište od preko od 230 miliiona ljudi kojima je portugalski maternji jezik. Naime, Portugalija se sa svojim bivšim kolonijama još uvek nije dogovorila o jedinstvenom književnom jeziku, koji bi mogao da se zajednički koristi u Evropi, Africi i Južnoj Americi.

Zbog toga se čak i romani portugalskih pisaca prvo „adaptiraju“ na brazilsku verziju jezika, i tek onda puštaju na tržište te južnoameričke zemlje od 200 miliona stanovnika. Predsednik APEL-a, Žoao Alvim ostaje skeptičan: „Naše probleme sigurno nećemo rešiti izvozom.“
Ipak, ima i nekih dobrih vesti što se tiče ekonomije same Portugalije. Ova zemlja je u poslednjih pet godina uspela da poboljša svoju izvoznu kvotu s 28 na 41 odsto. Pored toga, porasla je i privatna potrošnja – u trećem kvartalu 2014. taj rast je iznosio 2,7 posto.

Katarina de Novais se zbog toga nada da će Portugalci ponovno početi da kupuju knjige: „Mislim da smo pregurali ono najgore“, kaže ona.

0,,18141012_401,00Turisti koji vole knjige

Ipak, stara knjižara u Šiadu ima i druge razloge za nadu. Naime, Lisabon postaje sve omiljenija turistička destinacija. U prvih deset meseci 2014. godine, broj noćenja u prestonici je porastao za skoro 15 odsto u odnosu na isti period prošle godine, a veliki broj posetilaca odlazi baš do najstarije knjižare na svetu.

Ispred jednog od drvenih regala stoji moderno odeven stariji gospodin: Sunil iz Šri Lanke. Ovo mu je prva poseta Lisabonu. Knjižaru su njegova kćerka i unuka pronašle na internetu. Sunil razgleda dela portugalskih autora – među njima i dela dobitnika Nobelove nagrade Žozea Saramaga i pesnika Fernanda Pesoe koja su prevedena na engleski. „Izbor literature na engleskom bi mogao biti malo bogatiji“, kaže on, „ali mi ćemo sigurno nešto poneti kući kao suvenir.“
Autor Henrik Böhme
Izvor:www.dw.de

______________________________________________________________________________________

POGAČE VERE I TRADICIJE…

tamoiovde-logoMešenje obrednih hlebova kroz vekove je bio i ostao važan deo običaja našeg naroda. Pripremaju se za rođenje, krštenje, slave…

rep-hleb_620x0BADNJAČA, česnica, rođenčić, mladenčić, slavski kolač, kumovski hleb, kumova pogača, sabornik, vasilica, poskurica, samo su neki od srpskih obrednih hlebova.

Pripremaju se za rođenje, krštenje, venčanje, slave, posle upokojenja.

Zato i ne čudi što se u narodu često kaže da život, u stvari, prođe između dva hleba, prvog, umešenog za srećno rođenje, i onog koji se mesi posle upokojenja, za prelazak duše u drugi svet.

Da u bogatstvu srpskih običaja hlebu kao „životodržatelju“ pripada vrlo važno mesto, potvrđuje Jelena Ristić, kustos Srpskog muzeja hleba „Jeremija“ u Pećincima. Hleb simbolično sjedinjuje ljudskost i božanstvenost, a i sam je simbol sjedinjenosti jer sadrži mnogo zrna, pa kada se razlomi i podeli, označava zajednički i jedinstveni život.
– Najviše obrednih hlebova priprema se tokom takozvanog zimskog ciklusa praznika, a česnica je, svakako, najpoznatiji. Naziv joj potiče od reči „čest“, „deo“, „sreća“, jer se lomi i deli svakom ukućaninu. Po narodnom verovanju, čestnica, kako je još nazivaju, predstavlja Božju povojnicu koja se mesi kao uspomena na Isusovo rođenje, kada su ga pastiri darivali. S druge strane, običaji koji su povezani sa česnicom pokazuju da ona u suštini predstavlja useve što potvrđuje i verovanje da od ovog obrednog hleba zavisi rod useva, razmnožavanje stoke, zdravlje ukućana, napredak u poslovima i blagostanje kuće.

“ZDRAVLJE I VESELJE“

 MEĐU takozvanim figuralnim hlebovima najznačajniji je „zdravlje i veselje“, koji su ukućani jeli za Badnje veče ili prvog dana Božića za ručak. Uloga i značaj ovog kolača u obliku vekne ili pogače, najbolje se vidi iz rituala njegovog pečenja. Pre nego što se stavi u peć, njegova gornja površina je zasecana nožem onoliko puta koliko je članova domaćinstva. Za svakog ukućanina, po starešinstvu, zasecan je zarez i izgovaralo se ime onoga kome je namenjen. Osim toga, kada je ispečen, ovaj hleb su morali da jedu svi ukućani da bi bili zdravi i veseli – objašnjavaju Biljana i Slobodan Jeremić (na slici), osnivači Srpskog muzeja hleba u Pećincima.

Osim česnice, po rečima naše sagovornice, nekada su domaćice za Božić mesile i veliki kolač, kao i mnogobrojne „zakone“, figuralne božićne hlepčiće. Uoči Božića, pak, za Badnje veče pripremana je badnjača, obično u obliku dvostruke ili trostruke pletenice na čijem jednom kraju je obavezno bio zaboden orah kao znak mudrosti, mira, plodnosti i dugovečnosti.

Kraj zimskih i početak prolećnih običaja, kada je o obrednim hlebovima reč, pripada mladenčićima.
– Mladenčići su, inače, simbol blagoslova i plodnosti – objašnjava Ristićeva, i podseća da plodnost simbolizuju i vaskršnji hlebovi, okruglog upletenog oblika sa jajetom u sredini. Ovi hlebovi, međutim, predstavljaju i žrtvu, s obzirom na to da se namenjuju i kultu mrtvih.
Nekada su, kaže naša sagovornica, obredne pogače sa otvorom na sredini, nalik đevreku, obavezno mešene i za Đurđevdan. Kićene su vrbovim grančicama i belim i crvenim cvećem uvezanim crvenim koncem.

– Najznačajniji i najsvečaniji trenutak proslavljanja krsnog imena je sečenje unakrst i lomljenje slavskog kolača. Njega je uoči slave mesila domaćica, od pšeničnog brašna i osvećene vodice. Slavski kolač se bogato ukrašava figurama od testa, golubom kao simbolom Svetog Duha, grožđem, klasjem, ali i poskurnikom, to jest pečatom. U sredinu slavskog kolača stavlja se i struk bosiljka povezan crvenim koncem radi zdravlja ukućana – kaže Ristićeva.

I dan-danas u nekim krajevima Srbije, podseća ona, nad glavom novorođenčeta, naročito dečaka, lomi se i jede presan hleb povojnica, kojim se novorođenče simbolično prima u porodicu i zajednicu. Sa druge strane, i mrtvima se namenjuje obredni hleb nazvan zadušnice, na kojem se obavezno utiskuje pečat, hrišćanski simbol krst sa slovima IS, HS, NI, KA, što znači „Isus Hristos pobeđuje“.

rep-hleb-MALA“SABORNICI“
– JEDNI od najukrašenijih i najlepših obrednih hlebova su svadbeni – sabornici. Uvek se pripremaju dva – jedan za mladoženju, drugi namenjen mladi. Oba se ukrašavaju cvećem, granama, jabukama i pticama na granama. Jedino se razlikuju što sa mladinih grana ptice simbolično odleću jer odlazi u novi dom, dok na mladoženjine sleću budući da u njegovu kuću stiže novi član – priča Biljana Jeremić.

Jelena Matijević
Izvor:novosti.rs


Srodne objave: MOJE VREME U MUZEJU HLEBA JEREMIJA

DOM…

tamoiovde-logoKinez živi u čajniku!

Zadivljujuća građevina nalazi se na drvetu u selu Čen, u Kini, a dizajnirao ju je Gu Juezi, koji u njoj i živi.
Cajnik textŠezdesetčetvorogodišnji umetnik, odlučio je da se osami i ode da živi u džungli u blizini grada Fošan, na jugu zemlje.

Gu je došao na ovu ludu ideju nakon što se penzionisao i umorio od života u gradskoj vrevi.

Njegov novi neobični dom ima izgled džinovskog čajnika, koji se nalazi na ptičjem gnezdu.

Cajnik text 2Konstrukcija ima oko deset metara u prečniku, podržana je sa šest stabala, a u nju su smešteni hodnik, spavaća soba, kupatilo i kuhinja. Sa podom od bambusa, ova neobična građevina može nositi težinu i do 20 ljudi.

Cajnik text 3Juezi navodi da deo doma u obliku čajnika koristi kao trpezariju gde prima goste, dok je deo u obliku gnezda za ptice njegov studio za slikanje, kaligrafiju i duborez.
Izvor:rts.rs

_____________________________________________________________________________________

PLJUNI, PA ZALEPI…

tamoiovde-logoDa li biste se usudili da ga dodirnete?

flickrdaveynin1

ULAZ U ULICU ŽVAKA, FOTO: FLICKR, DAVEYNIN

Šriom sveta postoje različite prakse, nekada i tradicije lepljenja i kačenja određenih nazovimo predmeta na zidove i mostove.

Amerikanci u proseku žvaću od 160 do 180 žvaka po osobi godišnje što je oko 800 grama po osobi godišnje.

To ih svakako donekle čini zavisnicima, jer se ukupno u Americi sažvaće 250.000 tona žvaka godišnje!

Većina žvaka na kraju završi na nečijim cipelama, dakle na ulici, često na zidovima, u školi ispod klupa, a neretko i na stolicama gradskog prevoza tj. na nečijoj garderobi.

flickrrlevans

ZDI JEDNE OD ZGRADA, FOTO: FLICKR, RLEVANS

 Na čišćenje žvaka Amerikanci godišnje potroše milione dolara!

Ali ko bi rekao da žvake zbog svoje rastegljivosti, ali i boja mogu da inspirišu i ponekog umetnika. Pogledajte samo ovaj gadan zid koji zaista privlači ogromnu pažnju u Americi.

Nazivaju je Ulica žvaka, a nalazi se u San Luis Obispu u Kaliforniji. Četiri ipo metra visoka, a 21 metar dugačka uzana ulica izlepljena je žvakama prolaznika.

flickrjareed

LEPI SE I PO PROZORU, FOTO: FLICKR,JAREED

Žvake se nalaze na zidovima i jedne i druge strane, a kada se sve žvake sa zida saberu dobijemo dužinu od oko 20 metara!

Ko je započeo lepljenje ovih žvaka nije baš najjasnije. Istoričari veruju da je tradicija lepljenja žvaka počela nakon Drugog svetskog rata i to od strane maturanata San Luis Obispa.

flickrdaveynin

OBE STRANE ZIDA SU POTPUNO IZLEPLJENE, FOTO: FLICKR,DAVEYNIN

Moguć rivalitet između Srednje škole San Luis Obispa i Politehničkog univerziteta Kalifornija i takmičenje ko će više žvaka zalepiti eskaliralo je u jedu ulicu sa zidovima od žvaka.

 Već 1970. godine ova uska ulica postala je popularna među lokalnim stanovništvom.

Javile su se i mnogobrojne žalbe vlasnika prodavnica zbog čega su zidovi te godine čak dva puta potpuno očišćeni.

Al džaba!

flickrjhayne

A REKLO BI SE DA UOPŠTE NE MIRIŠE PRIJATNO, FOTO: FLICKR,JHAYNE

Mnogi stanovnici ovoga grada sada zidove od žvaka smatraju umetnošću.

Na njima su žvake izlepljene u raznim obilcima, znakovima, slovima. Tu ima portreta, cveća, pisama.

Na primer od žvaka u raznim bojama preko zida je ispisano „Ja volim SLO“, što su prva slova imena ovoga grada.

 

flickrmorgankern

DA LI BISTE I VI ZALEPILI JEDNU ŽVAKU?, FOTO: FLICKR,MORGAN_KERN

Da li biste i vi zalepili jednu žvaku?

Izvor:prva.rs

___________________________________________________________________________________

UMEĆE VOĐENJA RAZGOVORA…

tamoiovde-logo
Sve više govorimo, a sve manje slušamo jedni druge. Sve manje je dobrih sagovornika, sa kojima je moguće sporazumeti se ili bar „složiti se da se ne slažemo“. Razgovor – pravi, iskren – nasušna je potreba čoveka. Umeće vođenja razgovora moguće je učiti, unaprediti.
* * *

umece-vodjenja-razgovoraSvaka vezanost za pravila razgovora ograničava spremnost na istinsko slušanje, a svaka nevezanost za neka načela razgovora preti da se on izrodi u brbljanje.

Zato razgovor mora da se odvija u okviru nekih temeljnih načela, dovoljno prostranih da u njima sloboda može da igra – da ih učesnici u razgovoru ne osećaju kao nametnuta spolja, nego kao doživljena i proživljena iznutra. Ovde su izneta neka načela koja bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja za istinu i zajednički život.

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora,* pa svako ko misli da je njegov odgovor jedino istinit postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drugačije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja različitih pitanja.

2. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kome se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo i da izraze svoje mišljenje. Sve dok svako nije u mogućnosti da izrazi svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rešenja svojih problema; ona ne zna o sebi sve što bi mogla da sazna ako se otvori.

3. Kao ličnost, čovek nikada nije dovršen i savršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, sem da stupi u dodir sa drugima koji se od njega razlikuju. Jedino od njih on može da nauči nešto drugo, da se menja i razvija u pogledu razumevanja sveta oko sebe i samoga sebe.

4. Nema razgovora ako se ljudi su sreću kao stranci, odnosno ako nemaju ništa zajedničko. Oni moraju da osete potrebu za razgovorom, a nju će osetiti ako su svesni razlika, ali i sličnosti u osećanjima, verovanjima i ponašanju. Uvek valja isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na poverenju i motivima za dalji razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora da bude bitno, a ono što je bitno ne mora da bude zajedničko, ali mora se početi od nečega što povezuje ljude.

5. Metodološki, trebalo bi ući u razgovor naglašavajući ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi. Međutim, ako se za račun onoga što je zajedničko ostavlja po strani ono što je posebno i pojedinačno, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu jer bi te razlike ubrzo izbile na površinu i izazvale nove sporove.

6. Bez poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, i bez poverenja u njega, nema iskrenog susreta između dva čoveka, pa umesto razgovora dve ličnosti imamo razgovor dve maske. Ljudi se mogu odlično razumeti, ali ako ne veruju jedan drugome onda nema zajedničkog života. Zato je dobra volja presudnija od znanja jer, gde nema po-vere-nja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo poverenja, (kao i svaki katanac na ustima ili vratima). „Samo onaj ko veruje u svet, može nešto da učini sa njim“ – ističe Martin Buber.

7. U razgovor se ulazi s namerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobeda nad sagovornikom – čim priznam pravo drugačijeg mišljenja, odričem se stava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i tolerantnosti prema drugom čoveku i drugačijem mišljenju. Razgovor ne bi trebalo da bude nadmetanje i borba, već otvaranje i igra.

8. Svaki učesnik u razgovoru zavisi od drugoga s obzirom na saznanje istine i smisla, i zato odnos moći ovde mora biti isključen; svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti zavisan od drugoga ne znači biti podređen ili pak nadređen. Biti tolerantan ne znači samo priznati drugom da misli i deluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i delovanje otvore za prigovore kao i svesnu i nesvesnu dopunu.

9. Ako učite iz ljubavi, istina će vas pratiti kao vlastita senka. Kao što sunčevi zraci otvaraju ruže, tako će duhovno zračenje otvarati vaše duše za ono što je istinito, lepo, dobro i sveto.

10. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrednosti, možemo da stvaramo; samo u dodiru sa drugima možemo da rastemo. Onaj ko je sebe zatvorio za druge, nema budućnosti. Kao zatvoreno biće, osuđen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo.

11. Ne bi trebalo da se dira u najosetljivije pitanje na početku razgo vora; bolje je početi sa onima koja su lakša za dogovor, da bi se steklo uzajamno poverenje i neka osnova na kojoj može dalje da se gradi.
l2. Učesnici u razgovoru moraju biti svesni da ne samo da jedan drugome pomažu da više saznaju, nego se tako i bolje upoznaju; oni ne proširuju samo svoju svest nego i svoje zajedništvo!

13. U razgovoru se mora precizirati šta neko misli pod ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi rađaju upravo iz različitog razumevanja istih reči. Postoje razlike između onoga što neko kaže i onoga što drugi čuju – reči varaju misli. Istinsku zajednicu čine ljudi koji se međusobno dobro razumeju – oni dele jedan svet zajedničkih značenja. Pre svega, neophodno je da se upoznamo sa rečnikom svojih sabesednika. Kao što je jezik domovina za pesnike, tako i svaki učesnik u razgovoru ima svoju domo vinu i voli je kao i vi svoju.

14. Jedino u čemu učesnici razgovora mogu unapred da se slože jeste da odbace nasilje kao način rešavanja medusobnih sporova i sukoba. Ovaj prevrat u načinu mišljenja neophodan je da bi se mogao učiniti preokret i u načinu življenja.

15. U razgovoru svaki čovek pristaje na saznanje da je nesiguran i ograničen, ali on se toga ne stidi jer je to način na koji svaki čovek živi i deluje.

16. Nijedan pogled na svet koji deli ljude ne bi trebalo da postane njihov vodič u mišljenju, verovanju i ponašanju; kad god izaberu rasni, klasni, nacionalni, verski, stranački ili drugi interes za svoga vođu, mogu biti sigurni da čine grešku i greh. Ne valja od razlika praviti razloge za nepoverenje, sumnju, mržnju i svađu. Odanost istini znači mnogo više od odanosti rasi, klasi, veri, naciji, stranci. Ako se svaka stvar vidi i ocenjuje isključivo kroz grupni interes, onda su sukobi sa drugim grupama sasvim izvesni.

17. Tumači stav svojih protivnika na način na koji oni to zaslužuju kao tvoji sabesednici – ne hvataj se za pojedine slabosti u njihovom stavu, nego nastoj da shvatiš celinu.

18. Uzmi u obzir osetljivosti ljudskih bića. Neka tvoj prekor bude blag, a tvoj dokaz jak. „I kada te hvalim i kada te korim, uvek te volim“. Tvoje pravo da drugačije misliš i živiš može biti ograničeno jedino jednakim pravom drugoga.

Iz knjige:
Đuro Šušnjić, „Dijalog i tolerancija“
Čigoja štampa, Beograd, 1997.
Izvor:znakoviporedputa.com

___________________________________________________________________________________

ZAŠTO LJUDI LAŽU…

tamoiovde-logoZašto ljudi lažu i šta ih motiviše da ne govore istinu!

Smatramo da ljudi, čim osete da je njihovo samopoštovanje ugroženo, odmah počinju da lažu na višim nivoima, kaže psiholog Robert Feldman

par-u-gradu-1417952251-52106

Foto: Shutterstock

Šta je to što motiviše ljude da lažu?

Psiholog i autor knjige The Liar in Your Life: The Way to Truthful Relationships, Robert Feldman, navodi samopoštovanje kao jedan od glavnih krivaca u potrebi za laganjem i raznim načinima na koje ljudi lažu, i dodaje: „Smatramo da ljudi, čim osete da je njihovo samopoštovanje ugroženo, odmah počinju da lažu na višim nivoima.“

Većina laži nastane u nameri da se održe društveni kontakti, mimo uvreda ili razdora u komunikaciji i odnosu. Najčešća vrsta laži je „mala laž“ koja služi da se izbegne konflikt, s obzirom na to da se izbegavanje konflikta svrstava u najveće motivatore za pokretanje laži, prevare, obmane.

devojka-kasni-na-posao-1416320857-51311Na primer, kada slažete da kasnite zbog gužve u prevozu, a ne zato što ste se uspavali, vi koristite „malu laž“ koja nema tendenciju nikoga da povredi ili ošteti, pri čemu „krivicu“ prebacujete na nešto drugo, odnosno na nekog drugog, umesto da prihvatite odgovornost za svoj postupak.

Glavni cilj je, u ovom slučaju, izbegavanje konflikta. Ista situacija je i sa rečenicom tipa: „Odlično ti stoje te pantalone“, jer kako ističe Feldman, to je ona vrsta laži koja „život čini lakšim i jednostavnijim“.

Što je nečije pravo Ja dalje od idealnog Ja, veće su šanse da će ljudi lagati kako bi sebe idealizovali u nečijim očima, ali i u sopstvenim. Sa druge strane, ukoliko vas neko doživi na jedan način – koji, zapravo, ne opisuje vas u realnosti, ali vam se ta slika dopada, veće su šanse da ćete je promovisati i u budućnosti, bez namere da prikažete sebe u stvarnom svetlu, te da na taj način padnete u nečijim očima, isprovocirate konflikt ili prouzrokujete razočaranje kod osobe kojoj se dopadate.

Koliko često ljudi lažu
par-u-kaficu-1409661009-46028Jednom studijom objavljenom u knjizi Basic and Applied Social Psychology, utvrđeno je da je 60 odsto ljudi lagalo najmanje jednom između deset razgovora koja vode dva stranca. U proseku, ispitanici su lagali oko tri puta u desetominutnoj konverzaciji.

Još jedno istraživanje, sprovedeno u Velikoj Britaniji, gde je ispitano dve hiljade ljudi, dokazalo je da, u proseku, muškarci izgovore šest laži dnevno, a žene tri.

Najučestalija laž, izgovorena od strane oba pola, bila je: „Sve je u redu. Dobro sam.“

U SAD, u studiji koja je uključivala 77 studenata i 70 članova zajednice, od ispitanika je zatraženo da vode dnevnik u kojem će detaljno pisati o svojim obmanama.

Studenti su priznali da, u proseku, lažu dva puta dnevno, a članovi zajednice – jedanput.
Autor: bizlife.rs

Izvor:stil.kurir.rs

_____________________________________________________________________________

ČIME SVE LAŽEMO SEBE

Neispunjena obećanja
Kada je dijeta u pitanju, obično sve ostane na planovima, a samo pravi karakteri uspeju da održe ovo obećanje. Tako da, tešite se time da niste jedini koji se zavarate da „od ponedeljka idete na dijetu“.

I uostalom, zašto baš ponedeljak?

devojka-u-prirodi-1415607919-50872

Foto: Shutterstock

Svaki dan ima 24 sata, a neki su ponekad lošiji od drugih. U tim danima postoje stvari koje radite i kojima sami sebe tešite da zapravo i nije toliko „loše“ ili stalno iznova radite nešto za šta unapred znate da nije dobro i da ne funkcioniše.

Jeste li ikada uhvatili sami sebe da konstantno govorite neke stvari koje baš i nisu istinite?

Svaka čast onome ko to ne radi, međutim, činjenica je da takvih ima jako malo.

Male slatke laži koje sebi svakodnevno govorimo su možda sasvim bezazlene, ali zašto se uvek ponovo ponavljaju?

Novac
devojka-sa-racunima-1393674507-28538Na primer – čekate platu i niste sigurni koliko tačno novca imate na svom bankovnom računu?

Priznajte da se uvek barem malo nadate tome da imate više nego što mislite. Druga stvar je što se vrlo često razočarate, ali možda ponekad i razveselite.

Ipak, kada se radi o novcu, svi bismo bili najsrećniji da ga imamo što više.

 Alarm
devojka-na-jutarnjem-suncu-1397481109-33018Da li ste osoba koja ustaje na prvi zvuk alarma ili ipak odlažete ustajanje? I da li obećate svaki put sami sebi da to više nećete da radite, a opet uradite? Da, lažete sami sebe.

Time što odlažete alarm i po pola sata ne znači da će vaš radni dan da traje kraće. Samo će vas naterati da požurite s tuširanjem, oblačenjem, kafom, doručkom ili bilo čime što radite pre posla.

Ako i ne možete da se kontrolišete da ustajete tačno kada alarm zazvoni, pokušajte postepeno da smanjujete odlaganje ustajanja.

Od ponedeljka idem na dijetu
devojka-doruckuje-1413490472-49818Koliko puta ste to rekli sami sebi? I koliko puta prekršili isto? Ova laž je jedna od najčešćih koje govorimo sebi. I priznajte, koliko puta ste održali to obećanje?

Obično sve ostane na planovima, a samo pravi karakteri uspeju da održe ovo obećanje. Tako da, tešite se time da niste jedini koji se zavarate da „od ponedeljka idete na dijetu“.

I uostalom, zašto baš ponedeljak? Ako želite na dijetu, to može da bude bilo koji dan u nedelji.

 Morate da popijete više od dve/tri kafe dnevno da biste funkcionisali normalno

Jeste li sigurni da zaista morate da popijete toliko kafe? Ili je sve to samo stvar navike? Kofein je dobar, ali u granicama. Ako ga pijete previše u toku dana, zapravo ni ne deluje na način na koji bi trebalo. Sve je stvar percepcije u glavi. Biljni čajevi ili voda su ponekad najbolji izbor ako već morate nešto da popijete, a za kafu striktno odredite koliko ćete da ih popijete dnevno i toga se držite.

Opraću sutra kosu, nije toliko masna

Verujte, jeste. Ako imate kosu na kojoj se baš vidi da nije oprana, nemojte da čekate još dan duže da je operete. Iako vi mislite da se to ne vidi, zapravo tešite sami sebe. Vidi se, a drugi to pogotovo vide. Shvatamo da vam se možda ne da ili niste raspoloženi za pranje i sušenje kose, ali, još više ćete biti u takvom raspoloženju sledećeg dana kada nećete moći da uradite apsolutno ništa u vezi sa tim. Zato, nemojte više da dopustite da se uopšte dovedete u takvu situaciju.

Više ne pijem
drustvo-sa-pivom-1406898461-43290Bili ste napolju i malo se odužilo i zalomilo, a vi ste se zakleli da za vas više nema alkohola od sad nadalje? Da, niste jedini. Obično takva obećanja potraju do sledećeg izlaska, kada se možda opet ponovi isti scenario s istim obećanjem. Koje je rešenje za ovo? Ne znamo ni mi. Ali znamo da vas sigurno ima puno koji ste barem jednom obećali nešto takvo.
Autor: Žena.hr

Izvor:stil.kurir.rs

__________________________________________________________________________________

Nisu spretni kada je neistina u pitanju
Roditelji, obratite pažnju: Ovo je 10 znakova da dete ne govori istinu

dete-1395849211-31130

Foto: Thinkstock

Kontakt očima, dodirivanje lica, ponavljanje, vrpoljenje i preopširnost odaju svako dete kada pokuša nešto da vas slaže

Nekada ni mamama koje provode mnogo vremena sa svojim mališanima i viđaju ih kako očigledno govore laži drugima nije lako da primete kada njihovo dete pokušava da im objasni da nije krišom pojeo čokoladu pre ručka.

Sajtovi Today i MetroKids imaju dobre vesti: mališani, jednostavno, ne umeju da lažu i postoji nekoliko znakova koji će ih uvek odati, prenosi Yumama.com.

1. Kontakt očima
dete-1395849211-31132Deca ranog uzrasta izbegavaju da pogledaju roditelje u oči kada lažu. Međutim, što su deca starija, ona su sve češće u stanju da laganje manifestuju odvažnim pogledom pravo u oči.

Oba ova slučaja su prilično očigledna i lako je primetiti zašto dete gleda u pod dok govori nešto za šta sumnjate da je istina ili vas gleda u oči i ne trepće neprirodno dugo.

2. Ponavljanje
Čest pokazatelj da ono što mališan govori nije istina jeste ponavljanje dela pitanja u svom odgovoru. To je uobičajen način da se dobije na vremenu dok se ne smisli odgovarajući odgovor. Recimo, ukoliko pitate svog sina šta su on i njegovi drugari radili posle nastave, on bi mogao da odgovori: ’’Šta smo radili posle nastave? Mi smo…’’

3. Dodirivanje lica
Najčešći znak su češanje nosa ili ušiju, držanje za glavu i slično, ali laž mogu da otkriju oblizivanje ili grickanje usana.

dete-1395849211-311344. Nedoslednost
Ukoliko se određeni deo priče promenio u odnosu na prvi put kada ste je čuli, vrlo je moguće da je istina nešto sasvim treće.

5. Odbrambene reakcije
Dete koje govori neistinu često se preterano uvredi i učini situaciju naglašeno dramatičnom kada mu se ukaže da roditelj sumnja u ono što mališan govori.

6. Gestikulacija
Ako vaše dete koristi ruke više nego što je uobičajeno dok prepričava neki događaj ili ukoliko krije ruke iza leđa, velika je verovatnoća da ono što slušate nije istina. Isto važi i za neprirodan položaj tela.

7. Treptanje
Kao što smo pomenuli kada smo govorili o kontaktu očima, postoje deca koja ne trepću dok govore laži. S druge strane, tu su i mališani koji neprestano trepću!

roditeljstvo-1383243425-185448. Vrpoljenje
Lupkanje ili pucketanje prstima, okretanje glave, namešanje u fotelji i slično ponašanje pokazuje da je detetu veoma neprijatno, zbog čega je velika verovatnoća da je u tom trenutku primorano da izmisli uverljivu priču.

9. Preopširnost
Osim ako je vaše dete veoma komunikativno ili, u datom trenuku, uzbuđeno, ’’brbljanje’’ je pokazatelj da mališan detaljima pokušava da učini priču uverljivom.

10. Ton i brzina
Duge pauze, oklevanja, govor dubljim glasom… Sve to može biti pouzdan znak da je mališan zatečen pitanjem i da pokušava da izvrda.
Autor: Yumama.com

Izvor:stil.kurir.rs

__________________________________________________________________________________________
Priredio: Bora*S

JER ŠTO POSEJEŠ TO ĆE I NIĆI…

tamoiovde-logo

ZAKON NEPOVRATNE ZAHVALNOSTI

O DECI: 10 istina

1. Ne očekuj da tvoje dete bude kao ti, ili onakvo kakvo bi ti želeo da bude. Pomozi mu, da postane samosvojan čovek, a ne tvoja kopija.

ucitelj-i-mudrac-250x2672. Ne traži od deteta da ti plati za sve što si za njega učinio. Dao si mu život; kako ti se može zahvaliti? On će dati život drugome, drugi trećem… to je zakon nepovratne zahvalnosti.

3. Ne sveti se detetu za uvrede koje su te snašle, da u starosti ne bi jeo gorak hleb. Jer što si posejao to će i nići.

4. Ne potcenjuj njegove probleme. Svakome je dat život u skladu sa snagom koju ima, i budi siguran da njemu nije lakše nego tebi, a može biti da mu je i teže, jer nema iskustva.

5. Ne ponižavaj ga!

6. Ne zaboravi da su najvažniji čovekovi susreti u životu – susreti sa decom. Obraćaj više pažnje na njih – mi nikada ne možemo znati koga srećemo u svom detetu.

7. Ne muči sebe ako ne možeš nešto da učiniš za svoje dete. Seti se, detetu je uvek nedovoljno ako nije učinjeno sve.

8. Dete nije tiranin koji vlada čitavim tvojim životom, i nije samo plod od krvi i mesa. Ono je ta dragocena čaša koju ti je Život dao, da je čuvaš i razvijaš u njoj stvaralački plamen. U toj oslobođenoj, rasplamsaloj ljubavi majke i oca, raste, ne „naše“, ne „moje“ dete, već duša koja nam je poverena na čuvanje.

9. Nauči da voliš tuđe dete. Nikada ne čini tuđem detetu ono što ne želiš da čine tvom.

10. Voli svoje dete uvek – i kada je netalentovano, nesrećno, odraslo. Razgovaraj sa njim – raduj se, jer dete je praznik, dokle god je sa tobom.

Izvor: zelenaucionica.com/FB Uroš Ćurković


ULICA DEČJEG OSMEHA…

tamoiovde-logo
Juče, 24. decembra, deo centralne borske ulice „Moša Pijade“ u vremenu od 10 d0 14 sati  preimenovan je, makar na kratko u „Ulica dečjeg omeha“.

boras5U organizaciji borskog Centra za kulturu, sada već tradicionalna manifestacija „Ulica dečjeg omeha“, pokrenuta je sa ciljem da ulepša i dočara Novogodišnju atmosferu, ali pre svega da smanji društvenu isključenost dece i podstakne njihovu kreativnost i maštu.

Ovom događaju prethodio je konkurs za najlepšu pesmu priču, likovni rad, kreativni predmet, ukras, čestitku, kapu i slično, sa akcentom da budu izrađeni od darova prirode ili reciklažnih materijala.

Na konkursu i na Ulici dečjeg osmeha učestvovale su sve gradske i seoske osnovne škole, Dečja ustanova „Bambi“, Škola za osnovno i srednje obrazovanje „Vidovdan“ i Udruženje za za decu sa potrebnim potrebana „Mozaik“.

Izuzetno za ovo doba godine lep dan uz odličan odziv izlagača i posetilaca-kupaca, doprineli su da vreme predviđeno za manifestaciju zaista bude obojeno i ozvučeno lepotom dečjeg osmeha.

Deca, kreativni stvaraoci, pokazala su ovom prilikom, da su ljupki i vešti prodavci.

Koliko su zaradili prodajom svojih originalnih rukotvorina, neka ostane njihova slatka tajna.

Osmehe su delili besplatno.

Tekst/foto: Bora*S

Za pisustvo i informacije zahvalan sam sjajnoj Simonidi Gavrić.

_________________________________________________________________________________

IZLAZAK IZ KALUPA…

tamoiovde-logo

Neverovatne skulpture u gradovima širom sveta

Gradove širom sveta krase mnoge neverovatne skulpture i statue, koje nam, svaka za sebe – pričaju neku priču. Na hiljade takvih je napravljeno, ali samo neke od njih postale su toliko popularne da privlače turiste iz celog sveta da dođu, vide ih, i neretko dodirnu (vidi: Statua Julije u Veroni).

Ovo je svakako samo jedan deo, s toga ako i u Vašem gradu postoje neke skulpture kojima se divite, podelite vaše fotografije u komentarima ispod teksta.
___________________________________________________________________________
Slobodan dan, Adelaide, Australija

worlds-most-creative-statues-201

Skulptor: Marguerite Derricourt | Izvor: peterclayton.com.au

Na poslu, Bratislava, Slovačka

worlds-most-creative-statues-133

Izvor: Lukas Jaborka

Obešen čovek, Prag, Češka

worlds-most-creative-statues-40

Izvor: civicartsproject.com

Zavezan pištolj, New York, USA

worlds-most-creative-statues-39

worlds-most-creative-statues-39Izvor: dailyphotostream.blogspot.com

Službeno nepoznat, Rejkjavik, Island

worlds-most-creative-statues-35-768x1024

Izvor: geoffdeburca

Scena iz Prvog svetskog rata sa statuama u prirodnoj veličini, Eceabat, Turska

worlds-most-creative-statues-31

Izvor: Ionut Naidin

Ajkula, Oxford, UK

worlds-most-creative-statues-26-738x1024

Izvor: artmoscow.wordpress.com

Crni duh, Klaipeda, Litvanija

worlds-most-creative-statues-25

Izvor: iq.lt

Les Voyageurs, Marseilles, Francuska

worlds-most-creative-statues-22-1

Izvor: Bruno Catalano

Goveda, Dalas, Texas, USA

worlds-most-creative-statues-18-2

worlds-most-creative-statues-18-2Izvor: theworldofgord.com

Nelson Mandela, Južna Afrika

worlds-most-creative-statues-17

Izvor: marcocianfanelli.com

Iguana Park, Amsterdam, Holandija

worlds-most-creative-statues-16

Izvor: Sanchez Herrero

De Vaartkapoen, Brisel, Belgija

worlds-most-creative-statues-15

Izvor: panoramio.com

Kelpies, Grangemouth, UK

Britain The Kelpies

Izvor: Andrew Milligan

Skulptura lososa, Portland, USA

worlds-most-creative-statues-12

Izvor: Ava Hirschsohn

Pauk, Tate Modern, London, UK

worlds-most-creative-statues-11

Izvor: Alf Gillman

Zgrada koj tone u dvorištu državne biblioteke, Melburn, Australija

Melbourne city library

Izvor: Anonymous Panda

Cipele na keju, Dunav, Budimpešta, Mađarska

worlds-most-creative-statues-8-708x1024

Skulptori: Can Togay i Gyula Pauer, izvor: Nikodem Nijaki

Ljudi reke, Singapur

worlds-most-creative-statues-7

Skulptor: Chong Fah Cheong, Izvor: gaartu.livejournal.com

Izaći iz kalupa, Filadelfija, Pensilvanija, USA

worlds-most-creative-statues-6

Skulptor: Zenos Frudakis, Izvor: Julija K.

Nilski konji, Taipei, Tajvan

worlds-most-creative-statues-5

Izvor: Patche99z

Ekspanzija, Njujork, USA

worlds-most-creative-statues-4

worlds-most-creative-statues-4Skulptor: Paige Bradley, izvor: Anastasia Tank

Statua anonimnog prolaznika, Vroclav, Poljska

worlds-most-creative-statues-3

worlds-most-creative-statues-3Izvor: Anonymous Panda

Mustanzi, Los Colinas, USA

worlds-most-creative-statues-2

worlds-most-creative-statues-2Skulptor: Robert Glen, Izvor: mustangsoflascolinas.com

Mihai Eminescu, Onesti, Rumunija

worlds-most-creative-statues-1

Izvor: Dan Dima

Izvor://sedmica.rs

__________________________________________________________________________________

Pogledati:jahanje-konja-okrenutog-naglavacke/tamoiovde.wordpress.com

PISAO SAM CRNE ROMANE…

tamoiovde-logoINTERVJU: PJER LEMETR, pisac, dobitnik Gonkurove nagrade

Kada je 1918. Francuska odlučila da premesti stihijski sahranjene vojnike sa improvizovanih na vojna groblja, na tom morbidnom tržištu profitirale su privatne kompanije

Pierre_Lemaitre_-_Salon_du_livre_de_Paris_-_23_mars_2014.png

(Foto Vikipedija)

Njegov život deli se na period pre i posle Gonkurove nagrade…

Godinama je predavao francusku i američku književnost, a gotovo krišom pisao romane.

U 55. godini objavljuje svoj prvi naslov „Brižljivo odrađen posao” koji su najpre odbila 22 izdavača, da bi, kad se konačno pojavio, dobio nagradu za najbolji prvi roman u Francuskoj.

Pjer Lemetr (Pariz, 1951), relativno nepoznat široj publici – ali dobro znan ljubiteljima krimi žanra – vrtoglavo je uleteo u francusku književnu orbitu prošle godine, kada je za roman „Doviđenja, tamo gore” dobio Gonkurovu nagradu.

Taj roman, za kratko vreme preveden na preko 30 jezika – a nedavno, u prevodu Olje Petronić, u izdanju „Čarobne knjige“ i kod nas – književno je ogledalo tamne strane Prvog svetskog rata… „Prvi svetski rat je prelazak iz starog u novi svet”, kaže Lemetr dok pijemo espreso „a la Pjer” u njegovoj radnoj sobi na 13. spratu jednog tamnog nebodera u modernom predgrađu Pariza Kurbvoa.

„Bio je to poslednji tradicionalan rat – vojnici su se borili i hladnim oružjem, ali i moderan rat – prvi put je upotrebljeno oružje za masovno uništenje. Neverovatno, ali ta suluda ljudska klanica predstavlja osnov današnje Evrope”, dodaje pisac.

U istorijskim spisima, Francuska u Velikom ratu predstavljena je kao herojska zemlja. Ipak, vaš pogled je drugačiji…

Herojska Francuska nestala je iz naše istoriografije pre dvadesetak godina. Naši istoričari su, kao i mnogi evropski, istoriju Prvog svetskog rata osavremenili: više ne obrađuju sastav štabova i velike bitke, već svakodnevan život ljudi koje je zahvatio ratni vihor.

U romanu „Doviđenja, tamo gore“ slikate kako istorija razara privatni život ibudućnost.

Da. Broj nastradalih u Prvom svetskom ratu je zastrašujući… Bilo je ukupno preko deset miliona mrtvih, ali ako uzmemo u obzir sve žrtve u svim zemljama – misleći pri tome i na invalide, udovice, siročad – tada broj ljudi pogođenih ratom dostiže četrdeset miliona. Veliki rat je, u velikoj meri, poremetio živote tri generacije.

U romanu prikazujete Francusku koja veliča svoje mrtve, ali s preživelima ne zna šta će. Da li je to istorijska činjenica?

Da, Francuska nije znala šta će s preživelima. Ali, ne shvatite ovu rečenicu pogrešno – svakako da je želela da se za njih pobrine, ali nije znala kako.

Kakvo je bilo stanje u Francuskoj 1918?

Francuska je sve podredila ratu – svoje ljude, energiju i privredu… Doživela je privredni krah i predstojao joj je dug oporavak. Na sve to, trebalo je pet miliona vojnika vratiti kući, a to je ogroman posao. Francuska je taj zadatak obavljala godinu dana. Vojnici koji su ratovali pedeset meseci ni posle rata nisu mogli da skinu uniforme; mesecima su besciljno lutali po praznim kasarnama jer država nije znala kako da ih vrati kućama.

Pišete da rat otvara velike pogodnosti za trgovinu. To je cinična, ali istinita rečenica. Kakva se to trgovina služila mrtvima?

Rat se završio 1918. Tada je, u Francuskoj, bilo milion vojnika pod zemljom. Za vreme rata sahranjeni su na improvizovanim grobljima – umotavali bi ih u šinjele i zakopavali. Francuska nije imala novca za nadgrobne ploče pa su papir s podacima o pokojniku ubacivali u bocu i tako obeležavali mesta gde su sahranili vojnike. To su bila privremena rešenja.

Odlučili su da 1918. poginule premeste na velika vojna groblja: iskopavali su leševe u fazi raspadanja a zatim ih polagali u prave kovčege. Prevozili su ih kamionima do velikih grobalja i tamo ih ponovo sahranjivali. Vlada nije imala tehničkih mogućnosti da obavi taj posao, već ga je poverila privatnim kompanijama koje su ostvarile veliki profit na tom morbidnom tržištu. Varali su na svemu: određivali pozamašne sume za kovčege i grobarske usluge i zarađivali na prevarama! I danas, sto godina kasnije, to saznanje nam steže srce. Ti vojnici su svoje živote žrtvovali za Francusku, a posle toga bezdušni trgovci su njihove leševe koristili da ostvare velike zarade.

Dva glavna junaka, Alber i Eduar, vraćaju se s fronta. Ali, u posleratnom francuskom društvu za njih nema mesta – prepušteni su sebi samima i životu na margini. Tada počinju da smišljaju prevaru…

Francusku je 1918. obuzela „komemorativna groznica” – za samo nekoliko meseci podignuto je 30.000 spomenika. Kako opštine nisu imale novca da spomenike naruče od umetnika, tražile su industrijske spomenike.
Osnivala su se privatna preduzeća koja su pravila kataloge i prodavala ih poštom. Tako i junaci mog romana smišljaju prevaru: izrađuju katalog nadgrobnih spomenika i traže da im opštine plate unapred. Uzimaju pare, a spomenike ne isporučuju, već nestaju s novcem.

Poznati ste kao pisac detektivskih romana. Da li, na neki način, pravila krimi romana primenjujete i u ovom istorijsko-pikarskom delu?

Detektivski roman je poseban književni žanr koji ima specifičnu sintaksu, logiku i pravila. Među svim tim pravilima, jedno je ključno: poistovećivanje čitaoca s likom. Da bi roman funkcionisao, čitalac jednom od likova treba da uđe pod kožu. Zamislio sam čitaoca koji se poistovećuje s likom i veruje mu. Čitaoca prvo navodim da poveruje određenom junaku, a zatim mu dokazujem da on to poverenje nije zaslužio. Indirektno ga pitam: Ko je osoba koju si u prvoj trećini knjige voleo, a u drugoj mrzeo? Šta ćeš otkriti u poslednjem odeljku?

Čini mi se da roman „Doviđenja, tamo gore” sadrži mnoge elemente detektivskog romana: preokrete, iznenađenja, lažne tragove, a često se poigravate i pitanjem identiteta. Kao i u vašim krimi romanima, i u ovom delu vaši junaci menjaju ime, lica, dokumenta. Čini se da vam je pitanje identiteta veoma važno?

Tačno je, ali ne bih umeo da objasnim zašto. Francuska može da se pohvali piscem Patrikom Modijanoom koji već 30 godina obrađuje pitanje identiteta. Ipak, čini mi se da „vrti” jednu te istu misao. Tako i ja pisanjem svakog novog romana pokušavam da shvatim zašto me ta tema obuzima. Kroz pisanje, tragam za sobom. Svakim novim delom nastojim da otkrijem zašto mi to pitanje ne daje mira.

Vaša slika sveta izmeđuljudskih odnosa je, ako ne crna, onda prilično siva…

Pisao sam crne romane jer odgovaraju mom stanju duha – moja vizija sveta je mračna. Pisanjem svake nove knjige nastojim da shvatim sopstveno viđenje sveta i odgovorim na pitanje: zašto me ta mračna i cinična vizija ne napušta? Moji romani su u isti mah razdragani i tamni. Ne znam odakle potiče ta čudna mešavina. Trudim se da tu misteriju dokučim kroz pisanje.

Neda Valčić Lazović
Izvor:politika.rs (objavljeno: 20.12.2014.)



 

DUGINE BOJE PRIRODE…

tamoiovde-logoUmetnička snaga duginih boja prirode

Za najkoloritnije drvo na svetu se na prvi pogled može pomisliti da je delo maštovitog apstraktnog slikara koje ostavlja posmatrača bez daha.

1395Neverovatan spektar boja na umetničkom stablu eukaliptusa, iznova dokazuje magijsku moć prirode.

Za razliku od umetnika koji u jednom trenutku svoje delo završi i izloži u nekoj galeriji, priroda svoju šarenu fantaziju neguje i menja u zavisnosti od godišnjeg doba, a nas ostavlja da se iznova divimo njenoj neverovatnoj umetničkoj kreaciji.

Drvo koje svakako očarava svojom lepotom je “Eucalyptus deglupta” poznatije kao “eukaliptus boje duge” (Rainbow Eucalyptus), koje raste na teritoriji Filipina, Papua i Nove Gvineje.

Predivne boje nastaju kada jednom godišnje u različitim vremenskim intervalima sa ovog drveta otpadnu delovi spoljašnje kore, pa se na tim mestima na unutrašnjoj kori pojavljuju prvo svetlo zelene nijanse koje vremenom tamne i pod uticajem vremenskih prilika prerastaju u pravi spektar od narandžastih, plavih, ljubičastih do crvenih i bordo tonova.

Ono što posebno ističe lepotu ovog eukaliptusa je to što njegova krošnja počinje da se grana tek na 15 metara visine, usled čega se još više ističe lepota šarenolikog stabla koje može da dostigne visinu i do 75 metara i širinu prečnika 2.5 metara.

3Tajna različitih boja je u postepenom ljuštenju kore koje dovodi do toga da se nijanse i raspored reljefa razlikuje ne samo kod svakog stabla, već i na istom stablu u različitim vremenskim intervalima.

Ovo čarobno drvo koje sa pravom nosi i naziv „najkoloritnije na svetu“ se najčešće koristi kao ukrasna biljka, ali je svoju primenu našlo i u izradi ukrasnog papira.
Autor: Tea

Izvor:medias.rs

_____________________________________________________________________________

Talasi duginih boja

Nemojte se prevariti, ono što vidite pred očima nisu slike, več su zapravo fotografije!

1Ove predivne fotografije snimio je fotograf David Orias iz Kalifornije. Njegova serija, pod naslovom Talasi, ostavlja nas bez daha.

51Umetnik koristi duge ekspozicije i telefoto objektiv za snimanje širokog spektra pokreta koji spajaju lepo u ovim mirnim scenama.

Zahvaljujući zori ili sumraku, sunčevoj svetlosti, kao i Kalifornijskoj atmosferi, on beleži impresivnu paletu boja.

Fotografije nisu naknadno obrađivane, već su čisti proizvod svetlosnih uslova svakog od tih trenutaka.

Priroda daje uvek ljudima neke lepe i misteriozne teritorije, koje koliko god se trudili ne mogu dovoljno da ih istraže.

Jednostavno, to je priroda u svoj svojoj lepoti!

Izvor: zanimacija.com

________________________________________________________________________________

Priredio:Bora*S