Kad se iznenada pojavi pred putnikom, ukriven šumskom sklopu, mali manastir obraduje čovjeka toplom ciglenom bojom svojih krovova i niskih kubeta opkoljenih raskošnim orašjem. Sve je tu u običnim ljudskim srazmjerama, izraslo iz duše skromnog majstora neimara, dostupno i seljaku argatu, čiji orah, posađen za spas duše i na uveselenije poklonicima, već odavna nadrasta pozlaćene krstove svetinje. Svoji smo, dakle, i nećemo se zamjeriti, ako neko nekog slučajno pokrije svojom sjenkom.
„Невеста Господня“, autori Irina i Valerij Nagij
Tako je spolja, a već unutra, u tijesnoj manastirskoj crkvi, odozgo iz kupole, gleda te, ozbiljan i vječno budan, vizantijski Isus Pantokrator. E, sad mi reci, zašto li je on, dan i noć, zapeo da brine za naš spas, kad se i mi sami nismo baš naročito oko toga pretrgli? Zato li, valjda, posjetioci rijetko i dižu pogled put njegova lika, a kad kraj kraju dođe, nije baš ni pristojno u svetom hramu zijevati uvis kao kokoš kad vodu pije.
S ikonostasa i okolnih zidova potamnjeli sveci, tmurni i ćutljivi, osluškuju korake rijetkih posjetilaca. Oguglali kroz vjekove na sva čuda, oni više nit se boje, nit se raduju čemu. Davno su pomrli blaženi ktitori, osiromašili i razbjegli se priložnici svjatago hrama sego, a hristoljubivo je vojinstvo izginulo u bitkama protiv nevjernih agarjana. Ćuti, dakle, rabe božji, i trpi iskušenja kao pravedni Jov. Evo, ipak smo dočekali da zamre laki topot tatarske konjice i zveckanje krive dimiskije. Šta li nam se sprema u neizvjesnoj budućnosti?
Otac Simeon, prosijed i otežao kaluđer, već desetinama godina čuva opustjelu i zapuštenu svetu obitelj. Pomaže mu Zrikan, potrkuša, zvonar, a po nevolji i kuvar, mutav poput ovce. Čim prvi suton, Zrile već pobode nos u svoj kožuh i zahrče, a otac Simeon ostane sam u konaku da svodi zamršene račune od ovoga i onoga svijeta.
Minulih godina, dešavalo se, doluta u manastir onemoćao kaluđer. Dođe tu da umre, pa za dugih večeri, slabašnim glasom, priča domaćinu svoje zlehudo posno žitije, sve dokle ga tako, zagledana u prošlost, iznenada ne pozove Gospod. Onda se priča prekine, a otac Simeon, još mnogi suton kasnije, dočeka sjedeći na niskoj kamenoj ogradi tijesna manastirskog groblja. Ćuti on, ćuti samohrani gost potukač pod svježom humkom, a kad jednog dana ipak postane jasno da se nedovršena priča neće nastaviti, otac Simeon kreće spora koraka natrag u manastir. Zaputi se svojoj postojanoj utješiteljici, bezimenoj svetoj carici, koja ga tolike godine mimo gleda sa drvene ikone ispod niska crkvenog svoda.
— Presveta carice, zaštitnice, opet ostadosmo sami… Opet sami.
Ne govori joj o smrti svoga gosta, ona stoji, uzvišena i vječna, iznad svega toga. On joj se, u stvari, pomalo i pravda što je koji dan bila zanemarena, a sad, evo, opet smo sami, svoji i više nema nikog da ometa i kvari naše, tmurno usamljeničko drugovanje.
Prošlo je već nekoliko desetina godina od onoga dana kad je otac Simeon prvi put kročio preko praga ovog manastira, i prvi put se, licem u lice, susreo s posvećenom vladarkom s prastare ikone.
Bila je to jedna od onih, po grčkim uzorima rađenih, vasilisa, svetih carica, likom i stasom kao djevojčica, s kraljevskom krunom u zlatotkanoj odeždi. Videći je prvi put, mladi monah sažaljivo je uzdahnuo:
— A šta ćeš ti ovdje, jado moja, u ovoj našoj tami i divljini?
Požalio je tanjušnu krhku caricu i već prvom prilikom nabavio malo srebrno kandioce i upalio ga pred njenom ikonom. Otada je taj skromni žižak u crvenoj čašici redovno opsluživan, postojano svijetlio pred licem posvećene vasilise, toliko različite od ostalih strogih i mrkih svetitelja, čak i od zabrinute Bogomajke, nagnute nad golišavim mladencem.
Jedne večeri, vraćajući se kasno s nekog seoskog pogreba, kaljav, prozebao i malo pripit, otac Simeon obradova se vjernom žišku u tami, priđe ikoni i prozuklo upita:
— Bdiješ li, zlatolika, a? A ja, nedostojni, vidiš li kakav izlazim pred tvoje časno lice. Nevolja, velika nevolja, carice moja, vladarko.
Otada, redovno, kad god bi se vraćao odakle iz okolnih sela, s kakvog obreda ili svetkovine, tamni monah pokajnički je prilazio svojoj vasilisi i, malčice se povodeći, tmurno se žalio:
— Znam, presvjetla, opet ćeš okrenuti svoje lice od mene, mnogogrješnog raba tvojego. Na rakiještinu bazdim, na bijeli luk i takav se, evo, usuđujem da iziđem preda te. Praštaj, sveta carice, i pomeni me u molitvama svojim.
Odlazio je zatim u svoju mirnu ćeliju i tamo u zaupokojenoj tišini prestarjela konaka, polako zaboravljao sve napore, tegobe i pogubnu gungulu mirjanskog svjetovnog života. Na koncu, u razdvoju jave i sna, ostajao mu je u zamrloj svijesti samo onaj maleni žižak i nad njim sveta carica, neizmjenljiva vječita u svojoj čistoj neuništivoj ljepoti. Takva je ulazila u njegov san, blaga nezlobiva gospodarica, koja ne pamti i nigdje ne bilježi njegova ovozemaljska pregrešenija, voljnaja i nevoljnaja.
Jednog dana mirni manastir ispuni se nesvakodnenom larmom i trkom. Došli su istoričari umjetnosti, konzervatori i zaštitnici starina. Sve su znali, sve vidjeli kao na dlanu, čak i ono što se krilo pod naslagama počađala maltera. Oko zlatolike carice zagraja vašarski bučna gomila
— Ovo apsolutno mora na centralnu nacionalnu izložbu. Vidite li vi ovaj rad, ovaj čisti i profinjeni likovni izraz.
Otac Simeon se pobuni sa žestinom i njemu samom neočekivanom:
— Ne, ovo neće iz ove svete obitelji!
— Ali, dragi oče, pa ovo je pravo otkrovenje.
Otkrovenje?! Šta o nekom otkrovenju znaju ovi bučni svjetovnjaci koji ni jednu jedinu oblačnu jesenju noć nisu proveli pod ovim teškim svodovima? Šta za njih znači smirena vasilisa, koja zrači nezemaljskom vedrinom iznad ovoga nejakog žiška koji se uporno bori s tamom?
Jedno mršavo prozračno momče, svijetlih očiju, prihvati oca Simeona za ruku.
— Pustite, dragi oče, čuvaćemo je kao svoj život. Evo, ja vam riječ dajem, iz istog smo kraja, zemljaci.
Poslije nekoliko dana otac Simeon ispratio je kola sa svojom caricom. Potišten kao da prati pokojnika na njegov posljednji put: so svjatimi upokoj! A kad se uveče zaputio u svoju ćeliju, prolazeći kraj utuljena kandila, on tek tada konačno shvati zašto to ponekad u pustoj zimskoj noći tako očajno zavijaju vuci. Nije to samo od gladi. Samoća je strašnija od svega na svijetu, ali šta bi Gospod kazao da krštena duša počne da zavija?
Neočekivano, petnaestak dana kasnije, stiže ono tršavo momče s vasilisom, upakovanom u bezbroj zavoja i hartije kno da je ranjenik.
— Oče, vraćamo ti tvoju caricu, ona ne može bez manastira.
— Caricu?
— Jeste, dragi oče. Stoljećima navikla na ovaj manastir, izložena drvena ikona iznenada je počela da ,,radi“, da se nadima i potklobučuje. Da bi je spasili, morali smo, hitno da je vratimo na njezino staro mjesto. Kasnije ćemo vidjeti šta ćemo dalje, moraće na liječenje.
Te iste večeri, svečan i uzbuđen, otac Simeon ponovo je užegao kandilo pred ikonom svoje utješiteljice i prijekorno uzdahnuo:
— Eto ti, presveta, kako je to u ovome guravom svijetu. Ni petnaest dana nisi provela tamo, a već si počela gubiti svoj sveti lik. Šta li ćeš tek onda reći za mene, mnogogrešnog, koji nikad i ne vadim noge iz ovoga teškog zemaljskog blata!
Branko Ćopić, VASILISA I MONAH, (str. 133-136), BIGZ, Beograd, 1977
Izvor srodstvopoizboru.
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...
Visok je 1639 m. Ujedno je i najimpresivniji zbog tri kraterska jezera na visinama od preko 1600 m.
Intersantnoje da se boje ova tri jezera vremenom menjaju.
TAMOiOVDE 