SVAKA SLIKA IMA PRIČU…

tamoiovde-logo


Na današnji dan, 2. septembra 1910. godine, umro je francuski slikar samouk Anri Ruso, zvani „Carinik“, rodonačelnik naivnog slikarstva. Pažnju likovnih kritičara skrenuo je jednostavnošću slikarske strukture i specifičnom osećajnošću. Presudno je uticao na stvaranje škola „naivnih slikara“ u zemljama Evrope i Amerike.

Dela: „Svadba“, „Šetnja“, „San“, „Zavodnica zmije“, „Usnula ciganka“.


Najslavniji carinik na svetu

Anri Ruso prišao je Pikasu i rekao: „Nas dvojica smo dva najveća umetnika našeg doba – Vi u egipatskom, a ja u modernom stilu”

ruso2

Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika”, izdanje Matice srpske i Matice hrvatske, objavljen 1967. godine, značenje prideva „naivan” objašnjava na sledeći način: „koji suviše olako poveruje, prostodušan, bezazlen, neiskusan”, ilustrujući to rečenicom iz romana „Plava gospođa” Milice Janković: „Mlada devojka koja je… bila naivna kao dete nikada nije posumnjala u svoju prijateljicu.” Zatim, da sve bude jasnije, kao primer se navodi i rečenica iz pripovetke „Ili jesmo ili nismo” Slavka Kolara: „On je i sad… osjetio… respekt, zanos naivnog seljačeta.”

Drugom značenju reči posvećena je mnogo manja pažnja. Jedva jedan red teksta glasi: „odr. (što znači: određeni vid prideva) (o slikarima, slikarstvu) samouk (obično seljak).” Teško da je moguće izreći nešto površnije i nepreciznije o naivnom slikarstvu.

Sasvim je sigurno da nisu svi samouki slikari i naivni slikari. Dovoljno je setiti se Vinsenta van Goga ili Pola Gogena ili Ogistena Lesaža, s kojim su čitaoci „Zabavnika” nedavno imali priliku da se „upoznaju”. Ili velikog britanskog umetnika Fransisa Bejkona koji je obrazovanje završio sa sedamnaest godina, napustivši školu u Čeltnamu.

U potrazi za time šta naivno slikarstvo zaista jeste, veliku pomoć pruža „Rečnik umetnosti i umetnika” u čijem je priređivanju učestvovao i slavni Herbert Rid. Ova dragocena knjiga nam govori da su naivni umetnici obično samouki, da je njihova tehnika, prema akademskim standardima, nezgrapna i da je njihovo stvaralaštvo ponekad naivno u pogledu pristupa i izraza. Ali da se dela velikih naivnih umetnika odlikuju ogromnom snagom i maštovitošću.

rusoport

„Ja: portret-pejzaž”

  Zaposlenje postalo nadimak

Da život ume da bude smešniji i od nečije razigrane mašte pokazuje slučaj Anrija Rusoa. Ovaj francuski slikar je bez izuzetka prvo ime koje se pominje kad se govori o naivnoj umetnosti. Ruso je, 1907. godine, izveden pred sud zbog prevare i falsifikovanja. Razlozi za to nisu u potpunosti jasni. Verzija koja slikara prikazuje u najboljem svetlu govori kako je izvesni prevarant po imenu Luj Suvaže ispričao Rusou potresnu priču o tome kako je u nekoj banci obmanut i kako je ostao bez novca.

Ruso je poverovao u laž koja mu je rečena i, duboko ganut, pomogao je Suvažeu da krivotvori dokumenta. Tako je, u to je bio ubeđen, bar delimično zadovoljio pravdu. Svog „saučesnika” Suvaže je nagradio samo delićem ukradenog novca. A naivni umetnik potrošio je taj novac učestvujući u dobrotvornoj lutriji od koje je zarada upotrebljena za lečenje dece obolele od tuberkuloze.

Da li je sve bilo baš tako ne zna se. Ali, poznato je da se Rusoova odbrana zasnivala na tome da je stari slikar naivan, da suviše olako poveruje, da je prostodušan, bezazlen i da je kao takav postao žrtva prevejanog kriminalca. Ključni dokaz za tvrdnje odbrane bile su Rusoove slike!

san

„San”, poslednja Carinikova slika, naslikana i izlagana na Salonu nezavisnih 1910. godine.

Anri Ruso rođen je 1844. godine u Lavalu, gradiću udaljenom od Pariza oko trista kilometara. Njegov otac bio je skromni zanatlija, limar, i s teškom mukom je uspevao da izdržava porodicu. Mladi Anri se zaposlio kod nekakvog advokata u Nantu.

Učio je s namerom da i sam postane advokat. A onda je sve napustio prijavivši se u vojsku, koju je pre toga uspeo da izbegne. Razlog za takvu promenu, najverovatnije, nije baš bio častan – stupanjem u službu Francuske kao vojnik, devetnaestogodišnji Anri Ruso pokušao je da izbegne suđenje za sitnu krađu kojom je oštetio svog poslodavca. Ipak je, tokom 1864. godine, zbog tog prestupa proveo mesec dana u zatvoru. Okončavši pet godina vojničkog života, preselio se u Pariz.

Od 1871. godine Ruso je radio u carinskoj ispostavi u Parizu. Carinik je bio dvadeset dve godine. Slikar – oko trideset. U istoriju je ušao kao slikar – Carinik Ruso. Za veliko „C”, kojim je zaposlenje pretvoreno u nadimak, zasluge snosi Alfred Žari, tvorac grotesknog komada „Kralj Ibi”, dobro poznatog i na našim prostorima.

krotitelj

„Krotitelj zmija” – najpoznatija Rusoova slika

Tigar u oluji

Anri Ruso počeo je da slika oko 1880. godine. Njegovi radovi nisu mogli da prođu izbor pariskog Salona, ograničen na strogi akademizam, ali je Ruso, željan da postane slavan slikar, iskoristio nastanak alternativnog Salona nezavisnih da javno prikaže svoje slike. Od 1886, pa sve do smrti, 1910. godine, Ruso je na Salonu nezavisnih učestvovao dvadeset i tri puta!

Njegove slike kod većine su nailazile na podsmeh. Ipak, nekolicina mladih umetnika u njegovim delima je videla iskrenost, originalnost i snagu, i bila oduševljena stvaralaštvom samoukog umetnika. O njegovoj slici „Tigar u tropskoj oluji (iznenađen!)”, prikazanoj 1891. godine, tada dvadesetšestogodišnji švajcarski umetnik Feliks Valoton napisao je:
Njegov tigar koji se sprema da iznenadi svoju žrtvu je nešto što se mora videti. Alfa i omega slike je zbunjenost koju izaziva. Kad se nađete pred tolikom slikarskom veštinom, ali i dečijom naivnošću, prestajete da budete sigurni čak i u najdublje ukorenjena ubeđenja i počinjete da ih preispitujete.

zena

„Portret žene”

Iako je šesnaest godina „kasnio” za Valotonom, i iako su u međuvremenu Carinikova dela posedovali ili bar dobro poznavali i pisac Alfred Žari, pesnik Gijom Apoliner, slikar Rober Delone, pronicljivi kolekcionar Ambroz Volar… najveći poštovalac Anrija Rusoa i njegove umetnosti nesumnjivo je bio Pablo Pikaso. On je 1906. ili 1907. godine slučajno naišao na „Portret žene”, Rusoovu sliku nastalu 1895. godine. Kupio ju je za pet franaka. Otprilike toliko koštalo je i čisto slikarsko platno iste veličine.

Gde god je Pikaso živeo, tu se nalazio i „Portret žene”, punih šezdeset i pet godina, sve do njegove smrti 1973! Danas se ova slika koja prikazuje nepoznatu, neprivlačnu ženu u veličini nešto manjoj od prirodne, i prepuna je tačno islikanih detalja, čuva u Pikasovom muzeju u Parizu.
Pikaso, strastveni južnjak, vrlo brzo se zbližio s čudnim umetnikom čija ga je slika očarala. Ta bliskost, temperament i duhovitost španskog, i neposrednost i otvorenost francuskog slikara, ali i atmosfera koja je postojala među umetnicima u Parizu s početka 20. veka, doveli su do događaja koji je postao legendaran i koji se prepričava i tumači više od jednog veka.

Pripreme za banket

egipatskistil

Pikasov „egipatski stil” – „Gospođice iz Avinjona”

Sve je počelo Pikasovom zamisli da priredi banket u čast Anrija Rusoa. Pozvao je tridesetak svojih i Rusoovih prijatelja u atelje na Monmartru, u ulici Ravinjan broj 13, u bloku prizemnih zgrada koji je pesnik, pisac i slikar Maks Žakob podrugljivo nazvao „Čamac za pranje veša”. Pikaso je prostor u kome je i živeo i radio delio s Fernandom Olivije, umetnicom i modelom.

Zamislio je da događaj počne oko osam sati, večerom za pozvane, a da se sat pre ponoći vrata otvore i za sve koji bi u kasnu noć bili privučeni ugođajem koji će veselo društvo zasigurno napraviti. Plan je bio i da Gijom Apoliner, tada dvadesetosmogodišnji pisac i pesnik, predstavi Carinika.

Žorž Brak, francuski slikar koji se, zajedno s Pikasom, smatra osnivačem kubizma, Andre Salmon, Parižanin, pesnik i likovni kritičar, Huan Gris, slikar, i Maks Žakob rešili su da iskoriste poslednje tople dane te 1908. godine, i već tokom rane večeri svratili su na aperitiv u kafanu pored „Čamca za pranje veša”. Otprilike u isto vreme Pikaso je shvatio da će hrana koju je naručio u obližnjem skromnom restoranu stići s dva dana zakašnjenja, jer je on sam pogrešio oko datuma. Nije bilo drugog izlaza sem da smisli nešto što ne košta mnogo, a može brzo da se pripremi.

Fernanda Olivije našla je rešenje u tome da spremi špansko jelo s pirinčem, pilećim mesom i plodovima mora, poznato kao „valensijanski pirinač”. U pomoć joj je pritekla Gertruda Stajn, američka avangardna književnica, koja je već pet godina živela u Parizu. Kad je shvatila u kakvim se nevoljama domaćini nalaze, nije joj bilo teško da otrči do prodavnice i vrati se sa sirevima, maslinama, sardinama… Kad je društvo počelo da se okuplja, posledice Pikasove greške nisu mogle ni da se primete.

Gijom Apoliner, čiji je zadatak bio ne samo da predstavi Anrija Rusoa već i da ga dovede na banket, to je učinio s malim zakašnjenjem, tek tolikim da Carinik i on budu poslednji koji se pridružuju veselom društvu i da njihov ulazak bude nalik izlasku glumaca ili muzičara na binu.

pikaso

Pablo Pikaso ispred „Portreta žene”

Setni zvuci violine

Kad je zakoračio u prostoriju, šezdesetčetvorogodišnjeg samoukog slikara sačekala je razdragana gomila u kojoj su bili Pablo Pikaso i Fernanda Olivije, Žorž Brak, Andre Deren, Moris Vlamenk, Španci Huan Gris i Ramon Pićot, Andre Salmon i njegov kolega Moris Rejnal, Maks Žakob, mlada slikarka i dizajnerka Mari Lorensan, Gertruda Stajn, njen brat Leo i njena družbenica Elis Toklas, pesnik Moris Kremnic…

Glavno mesto zauzimao je „Portret žene” na kome je stajala lenta s natpisom „Honneur à Rousseau” – „U čast Rusou”. Oko Carinikovog dela nalazile su se nove Pikasove slike, a među njima i čuvena „Gospođice iz Avinjona”.

Ostalo je zabeleženo da se Ruso, koji je i nastupio poput glumca ili muzičara, stupivši na „scenu” s beretkom na glavi i violinom u rukama, ozario kad je video šta mu je priređeno i da je njegovo dobro raspoloženje potrajalo čitave noći.
Uvod je pripao dvojici ljudi od pera – Morisu Kremnicu i Gijomu Apolineru koji su pročitali stihove posvećene starom naivcu. Apolinerova pesma govorila je o Rusou vojniku i njegovom boravku u Meksiku. Neistinu o svom životu u egzotičnim predelima daleke Amerike Carinik se uvek trudio da prikaže kao istinu, te noći s posebnim žarom. Nakon pročitanih stihova, počasni gost je, na radost svih, zasvirao violinu. Pošto je izveo kompoziciju koju je sam napisao i posvetio pokojnoj supruzi Klemons, prostorijom se prolomio poklik: „Živeo Ruso!”

Anri Ruso je, nesumnjivo uživajući i u događaju i u vinu, prišao Pikasu i saopštio mu nešto u šta je iskreno verovao. Rekao je: „Nas dvojica smo dva najveća umetnika našeg doba – Vi u egipatskom, a ja u modernom stilu.” Govoreći o „egipatskom stilu” Ruso je mislio na delove afričke umetnosti koje su Pikaso i drugi umetnici koristili u svojim slikarskim ogledima iz kojih se izrodio kubizam. „Moderan stil” bio je samo njegov. Iako danas Rusoova rečenica može da zvuči nadmeno, treba uzeti u obzir da je stari Francuz to kazao dvadesetsedmogodišnjem Špancu koji je tek pokušavao da se izbori za mesto među mnoštvom umetnika koji su početkom 20. veka bili privučeni sjajem Pariza.

Carinikovo zapažanje o veličini Pikasa govori o tome koliko je bilo dobro njegovo prosuđivanje. Samouveren stav o sebi samome bio je proizvod i atmosfere te za njega velike noći, ali i njegove prostodušnosti i naivnosti. Ono što je izgovorio danas je neizostavni deo svake priče o slavnom naivcu.

     paletazelenaAnri Ruso nije poživeo ni cele dve godine posle banketa. Umro je 2. septembra 1910. godine. Već 1911. štampana je prva monografija o njemu, a godinu nakon toga priređena je velika izložba njegovih slika. Poput mnogih umetnika, i Carinik je živeo prekratko da dočeka slavu.

Činjenica je da je Anri Ruso znatno uticao na umetnost 20. veka. Teško je odmeriti koliko, jer ne postoji ni vaga, ni sat, ni bilo šta drugo čime bi umetnost mogla da se izmeri. Ali nisu retki poznavaoci i proučavaoci umetnosti koji veruju da bez Rusoa ne bi bilo ni Pikasa.

Često se postavlja pitanje da li je želja Pabla Pikasa i Gijoma Apolinera bila da se narugaju Cariniku ili je banket bio izraz iskrenog uvažavanja. Iako ima i onih sklonih da veruju u prvo, i iako se nikako ne može poreći postojanje želje za dobrom zabavom i smehom, Pikaso je, i izrečenim i učinjenim, celog života dokazivao poštovanje prema Rusou. Kao dokaz njegove dobronamernosti sačuvan je prelep, poetičan opis Rusoovog slikarstva – „slikao je kao što ptica peva”.


KAKO JE SLIKAO
Ruso je priznao da se držao saveta dvojice akademskih slikara, Feliksa Ogista Klemona i Žan-Leona Žeroma. Slikao je u slojevima. Počinjao bi oslikavanjem neba da bi sliku potom popunjavao detaljima i završio je sa životinjama, uglavnom tropskim, prašumskim, i ljudima u prvom planu. Najpre je slikao jednom bojom u njenim nijansama, a onda bi prelazio na drugu boju. Nažalost, zbog teškog materijalnog stanja, bio je prisiljen da koristi boje lošijeg kvaliteta pa je na nekim slikama boja ispucala.

Svaku sliku radio je dugo i pažljivo. „Tigar u tropskoj oluji”, nastala 1891. godine, urađena je neobičnom tehnikom. Kiša je dočarana tankim, svetlosivim potezima četkice duž platna s lakom. Za tu sliku stigla je prva važna pohvala od mladog umetnika Feliksa Valontona koji je rekao da je prikaz tigra koji je iznenadio plen azbuka slikarstva.

Po narudžbini je 1907. godine uradio sliku „Krotitelj zmija”. Naručila ju je baronica Delonaj. Slikom „San” iz 1910. godine dočarao je prašumu koristeći oko pedeset nijansi zelene boje. Iako je lišće slikao onakvim kakvim ga je video u botaničkoj bašti, prilagođavao ga je umetničkim potrebama i nadahnuću. Prašuma, tako draga Rusou, može da se vidi i na slici „Gladni lav baca se na antilopu”
S. D.
Autor: Vladimir Ranković
Izvor: politikin-zabavnik.rs (broj: 3082)



Priredio: Bora*S