DEČAK IZ STVARNOSTI…

tamoiovde-logo

Nosač

I Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko. Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere. Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost. To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Ilustracija: Bora*S

Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom. Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene. Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.

II  Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapije beskonačnog. Mnogima se to događa. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomisliš da si svoj, da si slobodan, a ustvari si mnoštvo. Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tugujes. Zato i ne volim sahrane.

 Jedino sam si kad ostariš. Baš zbog te samoće u starosti, koja se dogadja naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili. Učitelj obično kaže: „Ako želiš da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom.“  Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da pođem sam za sobom. Prohodao sam na rukama.

III  Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraća dozive. Popiju ih daljine. Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke. Zar to ne liči na slobodu? Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata, i posle desetak koraka već hodaš po nebesima. Zar to ne liči na slobodu?

IV  Tu večnost sklupčana drema na pragovima kuća. Vidici su ti komšije. Stanuju preko plotova. Lepo ih možeš dodirnuti, baš kao i pun mesec što ti obično noćiva u saksijama u prozoru. Tu se večito govori davno sažvakan govor, vidi dogledan vid, dotiče dotaknut dodir i čuje doslušan sluh. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra objaviti. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra prećutati. Zar to ne liči na slobodu? Tiho, da ne čuje drveće. Spava krošnja uz krošnju. Spavati u svom snu, to mora da je strašno siromaštvo.

V Strahovite se visine kriju u niskim stvarima. Strahovito je trajanje zgusnuto u trenucima i dostojanstvo u nečemu skromnom i nenametljivom. Eto, to su me učili da mislim i da osećam. U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak miriše na svetlost i miriše na vetar. U jednoj kapljici meda ima i sunca i livada. U jednoj kapljici kiše tinjaju okeani. Svet se, u stvari, sastoji samo od naših razmišljanja. Tako su mi govorili i ja sam verovao. Pa što sam posle toga u svojoj kristalnoj glavi uopšte imao razloga da negujem i sumnje?

VI  Sad vidiš zašto te do sada nisu ozbiljnije shvatali. Teško te je prepoznati u nečem što se ne umara, i razumeti ko si, tako mnogostruko razdeljen. Neshvatljiv je to podvig otkriti dostupne stvari. Stalno te uzalud traže na sasvim pogrešnim mestima. Porede te sa snovima. Ne znaju da bezazleno viriš bez mržnje i ljubavi iz nekog žumanca svetlosti, iz kog se svake zore legu ptice početka. Ipak, ti nisi samo posmatrač nečeg što mirno protiče. Zovem te besmrtnim imenom, jer učestvuješ u trajanju. Sličan vetru iz kosmosa, ne gasiš se u tami. Kao ni život u snu. I dublje od sna: u zemlji. Jedan nečitak potpis u dnu tvog desnog oka, potpis slučajne ptice koja je tuda proletela, to ti je dokaz da si ugledao svoj dolazak, oslonjen o rame vazduha i svoju čistu misao.

VII  Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, vraćao sam se kući kroz zamagljeni lazur rane martovske večeri i ugledao na drumu povorku istih dečaka, okrenutih naglavce. Bili su nalik na mene i odmah sam ih poznao, mada su neoštro lebdeli kroz jedva providne slojeve svojih sanjivih svetova. Najbliži odmaknu zastor koji je delio predeo, polako mi se približi sa blagošću u očima i reče mojim glasom: ‘Iz kakvog ste to čudnog, izvrnutog života, kad visite sa zemlje kao sa nekakvog stropa? Sigurno vam je tako prilično neudobno. Ko vas je to začarao?’ Ko bi mene začarao? Istraživači drevnog priznaju mi ozbiljnost, jer sam na zemlji uspravan. Neka poznija učenja svrstavaju me u igru. Ali to je još uvek daleko od svih madjija. To je kao u drveća. Nekakva glad za nebom.

VIII Da sam se uplašio i pobegao sa raskršća, izgubio bih trenutak koji se jednom javlja u svačijem detinjstvu. Ali ja sam po prirodi bio odveć radoznao. Jedno je biti razuman, a drugo biti i mudar. Savladjujući nemir, uzvratio sam sa osmehom: „Ja sam dečak iz stvarnosti.     

„Pa svi smo mi dečaci i svi smo mi iz stvarnosti“, reče on veoma blago kao da izgovara tajnu. „Svi smo iz iste igre. Izgleda da vas je neko naopako naučio kako se živi i misli, čim hodate po blatu, a sanjarite u oblacima.“  I ovako je rekao: „Biti iz stvarnosti, znači: ne dodirivati hranu, a osećati se sitim. Ne zapodevati kavgu, a osećati se pobednikom. Biti podnožje planine, a osećati se vrhom. Videti mnogo dublje od sopstvenog vida. I čuti mekše i tiše od sopstvenog sluha. I doticati prisnije od sopstvenog dodira. To znači biti iz stvarnosti i umeti se obnavljati.“

IX  Mada sam se usudio da ga pažljivo saslušam, ipak se nisam usudio da sve to odmah i shvatim. Moje kratkovido doba preteško je za učenje. Moje prekratko nebo nije u stanju da prekrije preosvetljene trenutke koji me iznenadjuju. Tako sam mu i rekao: „Postoje izvesne stvari za koje nisam uvežban. Ako imate vremena, sedite malo kraj druma, da probam da se naviknem na otapanje vašeg govora.“ On me pogleda iskosa i potpuno se približi: „Vreme? A šta je to? Još nisam čuo za vreme.“

Tako sam najzad razumeo da nam je obojici potreban nekakav drukčije uskladjen način hitrine razmišljanja. On je mislio prebrzo, jer mislio je svetlošću. Ja sam mislio tromo, jer umeo sam da ponovim jedino tuđa učenja.

X  Sad, kad se toga prisetim, sve mi izgleda nestvarno. Ali dečak je stvarno bio dodiriv i živ tog marta na tom raskršću. Stajao sam kraj njega i mi smo razgovarali kao da mi se vraća odjek mog sporog glasa za jednu misao brže nego što je izgovorim. Ovako mi je rekao: „Pošto se poklapamo, sigurno ste primetili da smo nas dvojica sada kao slike na kartama. Vi ste gore, ja dole. Ko uspe sebe da pronađe, okrenutog ovako, i sjedini se sa sobom, savladaće neznanje i zaći u nove dimenzije: neće razmišljati pljosnato. Ovako, kako stojite, treba vam sto života da otvorite prostor i izadjete iz njega. Okrenete li kartu koja se zove stvarnost, sve će ostati isto, i drveće, i trava, i oblaci, i sumrak. Jedino ćete shvatiti da ne postoji prolaznost i privremenost stvari.“

XI  I Još ovo je rekao, pre nego što je trebalo da se polako raspline i nestane u vetru, kao i njegova svetlost što je u obliku mehura već splasnula nad poljima: „Ja sada polako odlazim, jer vi ste me zatvorili samo u jedan susret. Ali postoje drugi, mnogobrojni dečaci, koji su na vas nalik. Prilaze iz daljine. Jedan izgubljen dan uopšte nije izgubljen, ako u njemu doznate da svi ostali dani, koji se nižu do starosti, mogu da budu vaši. I vi u njima da ličite na večitog dečaka. Tako se zaceljuje umor u oparanim očima i ostaje nam delić naše skrivene čednosti izgubljene u zbilji. U blagoj zavetrini boja i providnih zvukova, prekaljeni samoćom, savladaćete umeće kojim se prestižu stvari ne samo u pravcu budućnosti, već i u pravcu prošlosti.“

XII  I još ovo je rekao: „I najveća je snaga samo drugima jaka. Samoj sebi je slabost. Zato vas upozoravam: ako nađete sebe i odlučite ovako da hodate na rukama, morate biti uporni i biti čudesno odvažni da prihvatite zemlju i držite je na rukama. Ako je ispustite, polomiće vam vrat. I svemir ce vas zatrpati svojom strašnom težinom. Jer po zemlji se ne gazi. Treba je pridržavati i treba joj pomoći da bude mlečna i čista u ponorima bezmerja. Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade. To vam je najprostiji način da pronađete sebe i domognete se mnogih nesvakidašnjih čuda.“

XIII  Možda su mnogi pre mene na tako nekom raskršću isto ovo doživeli i pobegli od straha. Možda će tek doživeti, jer svaki dan što dolazi nosi im po jednog sebe okrenutog naglavce. Ja sam te martovske večeri zamolio dečaka iz moje uobrazilje, pretvorene u stvarnost, da mi pridrži torbu. I spustivši se na ruke, odupro se o svemir. I primio sam u dlanove čitavu zemljinu kuglu. I odjednom sam shvatio: postoje reči bez usana. I verovanje bez daha. To je nekakav izazov onoga što je ispred nas, kao kad te začikuju da nešto nećeš uspeti, a ti probaš i uspeš. Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš i da se bojiš svetlosti. A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.

XIV Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto. Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo misao kao čudo svih čudjenja. Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva. I hodao sam na rukama. I nosio sam zemlju u susret nebu i zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione. Eto to je moj život i moja biografija. To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.

Miroslav Antić


 

„DAMA S LAMPOM“…

tamoiovde-logo

Florens Najtingejl

Florens Najtingejl je, radeći u vojnim bolnicama na Krimu, uspela da od ozloglašene bolničarske službe stvori uvaženo zanimanje za žene.

Detinjstvo Florens Najtingejl

Florens Najtingejl

Rođena je 12. maja 1820. godine u Firenci, italijanskom gradu po kojem je i dobila ime (prim. prev. njeno ime na engleskom jeziku je Florence Nightingale, a naziv Firence takođe Florence). Putujući po Evropi, njeni roditelji su se u trenutku njenog rođenja zadesili u Firenci.

Florens je bila mlađa od dvoje dece u porodici imućnih Britanaca koji su pripadali elitnim društvenim krugovima. Njena majka, Franses Najtingejl, poticala je iz porodice trgovaca i držala se veoma ponosno družeći se s ljudima na istaknutim društvenim položajima.

Uprkos majčinoj težnji da uvede Florens u visoko društvo, Florens nije imala takvih ambicija, i štaviše, osećala se neprijatno u takvom okruženju. Kada god je to bilo moguće, izbegavala je da bude u centru pažnje. S druge strane, njen otac, Vilijam Najtingejl, bio je bogati veleposednik koji joj je omogućio klasično obrazovanje, pa je tako Florens veoma brzo i lako savladala nemački, francuski i italijanski jezik.

Kada joj je bilo samo 17 godina, osetila je da ju je Bog namenio da pomaže ljudima, ali nije znala kojim tačno poslom bi trebalo da se bavi. Ubrzo je shvatila da je privlači posao bolničarke, ali njeni roditelji su se tome protivili. Smatrali su da ta profesija nije podesna za ženu njenog staleža, pa joj nisu dozvolili da krene na obuku za medicinsku sestru.

Životni poziv

Nakon što su roditelji konačno popustili, 1851. godine Florens odlazi u Kajzervert u Nemačkoj na tromesečnu obuku za medicinsku sestru. Ova obuka joj je omogućila da dve godine kasnije postane upravnica bolnice za dame u ulici Harli. Čim je postavljena na taj položaj, njena sposobnost je stavljena na probu. Naime, odmah se suočila s pojavom kolere, a nehigijenski uslovi u bolnici su bili pogodni za širenje bolesti. U tom trenutku je Florens postavila sebi zadatak da poboljša održavanje higijene u budućnosti, čime je znatno smanjila stopu smrtnosti, bar u bolnici za koju je ona bila zadužena.

Iste godine je izbio i Krimski rat, a novine su ubrzo izveštavale o manjku medicinskog osoblja koje bi trebalo da neguje britanske vojnike ranjene na frontu. S obzirom da su za Florens mnogi tada već čuli, veoma brzo je pozvana sa svojim timom medicinskih sestara u vojne bolnice u Turskoj. Sa grupom od 38 žena krenula je 1854. godine da preuzme upravu bolnice u opštini Skutari gde se suočila sa stravičnim higijenskim uslovima.

Preporod

Ne prihvatajući reč „nemoguće“, odmah je krenula na posao. Nabavila je nekoliko stotina četki za ribanje i zamolila najmanje povređene pacijente da joj pomognu i izribaju unutrašnjost bolnice od poda do plafona. Ona sama se u potpunosti posvetila pacijentima. Uveče bi s lampom u ruci prolazila kroz mračne hodnike, obilazila jednog po jednog pacijenta i brinula o njima. Vojnici, koje je njena nepresušna briga istovremeno i dirnula i tešila, nazivali su je „dama s lampom“. Drugi su je, pak, zvali „krimski anđeo“. Njen rad je smanjio stopu smrtnosti u bolnici za dve trećine.

Pored poboljšanja higijenskih uslova, Florens je omogućila i nekoliko usluga pacijentima, olakšavajući njihov boravak u bolnici. Osnovala je specijalnu kuhinju za pacijente koji su morali da se pridržavaju određenog režima ishrane, a zatim je otvorila i perionicu veša kako bi pacijenti uvek imali čisto rublje. Kako bi podstakla pacijente na intelektualni razvoj i u želji da ih malo zabavi, osnovala je učionicu i biblioteku prepunu zanimljivih knjiga za svačiji ukus.

Prema onome što je na Krimu videla, napisala je knjigu “Beleške o stvarima koje utiču na zdravlje, efikasnost i bolničku upravu britanske vojske“. Ovaj izveštaj od 830 strana bavi se analiziranjem njenog iskustva i davanjem predloga za poboljšanje drugih vojnih bolnica sa sličnim problemima.

Povratak kući

U Englesku se vratila 1856. godine, a 1860. je otvorila svoju školu za obuku bolničarki u okviru bolnice Sveti Tomas u Londonu. Kada bi prošle obuku, bolničarke su slali u bolnice širom Britanije, gde su prenosile ideje i veštine koje su stekle. Florens Najtingejl je postala predmet javnog divljenja. U njenu čast su pisane pesme i pozorišni komadi, a mlade žene su se ugledale na nju. Željne da slede njen primer, čak su i neke žene iz viših društvenih slojeva upisivale njenu školu. Zahvaljujući Florens, viši staleži nisu više s negodovanjem gledali na negu bolesnika koja je zapravo postala počasno zanimanje.

Iako sve lošijeg zdravlja, Florens je ostala pobornik reformi zdravstvene nege do kraja života, razgovarajući s političarima i savetujući ljude koji su joj se obraćali. Knjigu Beleške o bolnicama objavila je 1859. godine, koja se fokusirala na to kako pravilno upravljati bolnicama. Njene teorije i razmišljanja, objavljeni u knjizi Beleške o bolničkoj službi, uticale su na razvoj bolnica, čineći ih onakvima kakve su sada.

Smrt i priznanja

Počasno priznanje za životno delo od kralja Edvarda dobila je 1908. godine, a od kralja Džordža je čak dobila čestitku za svoj devedeseti rođendan.

Dama s lampom je umrla 13. avgusta 1910. godine, a sahranjena je u porodičnoj grobnici u Hempširu u Engleskoj. Muzej Florens Najtingejl, koji se nalazi na mestu gde je nekada bila njena škola za medicinske sestre, sadrži preko 2.000 predmeta kojima se čuva i proslavlja uspomena na život i karijeru krimskog anđela. Florens Najtingejl se danas smatra pionirom savremene profesije medicinske sestre, a na njen rođendan se proslavlja Međunarodni dan medicinskih sestara.

Izvor:  srednjeskole.edukacija.rs

_______________________________________________________________

BAVITE SE ONIMA KOJE VOLITE…

tamoiovde-logo

DOMAĆICA – podvig skoro ravan monaškom poslušanju

„U međuvremenu, postalo je nepristojno da žena za sebe kaže da je domaćica. Na pitanje: “Čime se Vi bavite, gospođo?”, ona će se snebivati, zastati jedan dugi trenutak, pa tek onda izgovoriti to poražavajuće priznanje da je domaćica i da ne radi ništa drugo.

Momo_Kapor_1 U vreme kada su žene menadžeri, sekretarice, ministarke ili u najmanju ruku pi-arovi kojih ima mali milion, biti domaćica, koja ne radi ništa drugo, poražavajuće je priznanje o uzaludnosti života.

A ima li ičega svetijeg od tog najčešćeg zanimanja u našim krajevima, od tog žrtvovanja karijere i taštine, da bi se služilo bližnjima s ljubavlju koja je sve ređa u našim životima?

Odlaziti na pijacu, birati prstima najbolje voće i povrće, smišljati za svaki dan nove obroke koji se neće ponavljati, a uz to voditi računa da se što manje potroši, kuvati, prati i peglati, čistiti kuću, držati je uvek blistavom i udobnom, plaćati račune za struju, vodu, grejanje i telefon, tražiti od muža sa nelagodom svakog dana pare za sve to, biti sekretar i pi-ar porodice, a često i lekar i negovateljica, a pri tom reći društvu da se ne bavite ničim.

Zato drage moje domaćice, kada vas one osobe dugih, lakiranih noktiju, pitaju čime se bavite, slobodno im recite da se bavite onima koje volite!”

Momo Kapor

Izvor: zelenaučionica

____________________________________________________________________

SVAKA SLIKA IMA PRIČU…

tamoiovde-logo


Na današnji dan, 2. septembra 1910. godine, umro je francuski slikar samouk Anri Ruso, zvani „Carinik“, rodonačelnik naivnog slikarstva. Pažnju likovnih kritičara skrenuo je jednostavnošću slikarske strukture i specifičnom osećajnošću. Presudno je uticao na stvaranje škola „naivnih slikara“ u zemljama Evrope i Amerike.

Dela: „Svadba“, „Šetnja“, „San“, „Zavodnica zmije“, „Usnula ciganka“.


Najslavniji carinik na svetu

Anri Ruso prišao je Pikasu i rekao: „Nas dvojica smo dva najveća umetnika našeg doba – Vi u egipatskom, a ja u modernom stilu”

ruso2

Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika”, izdanje Matice srpske i Matice hrvatske, objavljen 1967. godine, značenje prideva „naivan” objašnjava na sledeći način: „koji suviše olako poveruje, prostodušan, bezazlen, neiskusan”, ilustrujući to rečenicom iz romana „Plava gospođa” Milice Janković: „Mlada devojka koja je… bila naivna kao dete nikada nije posumnjala u svoju prijateljicu.” Zatim, da sve bude jasnije, kao primer se navodi i rečenica iz pripovetke „Ili jesmo ili nismo” Slavka Kolara: „On je i sad… osjetio… respekt, zanos naivnog seljačeta.”

Drugom značenju reči posvećena je mnogo manja pažnja. Jedva jedan red teksta glasi: „odr. (što znači: određeni vid prideva) (o slikarima, slikarstvu) samouk (obično seljak).” Teško da je moguće izreći nešto površnije i nepreciznije o naivnom slikarstvu.

Sasvim je sigurno da nisu svi samouki slikari i naivni slikari. Dovoljno je setiti se Vinsenta van Goga ili Pola Gogena ili Ogistena Lesaža, s kojim su čitaoci „Zabavnika” nedavno imali priliku da se „upoznaju”. Ili velikog britanskog umetnika Fransisa Bejkona koji je obrazovanje završio sa sedamnaest godina, napustivši školu u Čeltnamu.

U potrazi za time šta naivno slikarstvo zaista jeste, veliku pomoć pruža „Rečnik umetnosti i umetnika” u čijem je priređivanju učestvovao i slavni Herbert Rid. Ova dragocena knjiga nam govori da su naivni umetnici obično samouki, da je njihova tehnika, prema akademskim standardima, nezgrapna i da je njihovo stvaralaštvo ponekad naivno u pogledu pristupa i izraza. Ali da se dela velikih naivnih umetnika odlikuju ogromnom snagom i maštovitošću.

rusoport

„Ja: portret-pejzaž”

  Zaposlenje postalo nadimak

Da život ume da bude smešniji i od nečije razigrane mašte pokazuje slučaj Anrija Rusoa. Ovaj francuski slikar je bez izuzetka prvo ime koje se pominje kad se govori o naivnoj umetnosti. Ruso je, 1907. godine, izveden pred sud zbog prevare i falsifikovanja. Razlozi za to nisu u potpunosti jasni. Verzija koja slikara prikazuje u najboljem svetlu govori kako je izvesni prevarant po imenu Luj Suvaže ispričao Rusou potresnu priču o tome kako je u nekoj banci obmanut i kako je ostao bez novca.

Ruso je poverovao u laž koja mu je rečena i, duboko ganut, pomogao je Suvažeu da krivotvori dokumenta. Tako je, u to je bio ubeđen, bar delimično zadovoljio pravdu. Svog „saučesnika” Suvaže je nagradio samo delićem ukradenog novca. A naivni umetnik potrošio je taj novac učestvujući u dobrotvornoj lutriji od koje je zarada upotrebljena za lečenje dece obolele od tuberkuloze.

Da li je sve bilo baš tako ne zna se. Ali, poznato je da se Rusoova odbrana zasnivala na tome da je stari slikar naivan, da suviše olako poveruje, da je prostodušan, bezazlen i da je kao takav postao žrtva prevejanog kriminalca. Ključni dokaz za tvrdnje odbrane bile su Rusoove slike!

san

„San”, poslednja Carinikova slika, naslikana i izlagana na Salonu nezavisnih 1910. godine.

Anri Ruso rođen je 1844. godine u Lavalu, gradiću udaljenom od Pariza oko trista kilometara. Njegov otac bio je skromni zanatlija, limar, i s teškom mukom je uspevao da izdržava porodicu. Mladi Anri se zaposlio kod nekakvog advokata u Nantu.

Učio je s namerom da i sam postane advokat. A onda je sve napustio prijavivši se u vojsku, koju je pre toga uspeo da izbegne. Razlog za takvu promenu, najverovatnije, nije baš bio častan – stupanjem u službu Francuske kao vojnik, devetnaestogodišnji Anri Ruso pokušao je da izbegne suđenje za sitnu krađu kojom je oštetio svog poslodavca. Ipak je, tokom 1864. godine, zbog tog prestupa proveo mesec dana u zatvoru. Okončavši pet godina vojničkog života, preselio se u Pariz.

Od 1871. godine Ruso je radio u carinskoj ispostavi u Parizu. Carinik je bio dvadeset dve godine. Slikar – oko trideset. U istoriju je ušao kao slikar – Carinik Ruso. Za veliko „C”, kojim je zaposlenje pretvoreno u nadimak, zasluge snosi Alfred Žari, tvorac grotesknog komada „Kralj Ibi”, dobro poznatog i na našim prostorima.

krotitelj

„Krotitelj zmija” – najpoznatija Rusoova slika

Tigar u oluji

Anri Ruso počeo je da slika oko 1880. godine. Njegovi radovi nisu mogli da prođu izbor pariskog Salona, ograničen na strogi akademizam, ali je Ruso, željan da postane slavan slikar, iskoristio nastanak alternativnog Salona nezavisnih da javno prikaže svoje slike. Od 1886, pa sve do smrti, 1910. godine, Ruso je na Salonu nezavisnih učestvovao dvadeset i tri puta!

Njegove slike kod većine su nailazile na podsmeh. Ipak, nekolicina mladih umetnika u njegovim delima je videla iskrenost, originalnost i snagu, i bila oduševljena stvaralaštvom samoukog umetnika. O njegovoj slici „Tigar u tropskoj oluji (iznenađen!)”, prikazanoj 1891. godine, tada dvadesetšestogodišnji švajcarski umetnik Feliks Valoton napisao je:
Njegov tigar koji se sprema da iznenadi svoju žrtvu je nešto što se mora videti. Alfa i omega slike je zbunjenost koju izaziva. Kad se nađete pred tolikom slikarskom veštinom, ali i dečijom naivnošću, prestajete da budete sigurni čak i u najdublje ukorenjena ubeđenja i počinjete da ih preispitujete.

zena

„Portret žene”

Iako je šesnaest godina „kasnio” za Valotonom, i iako su u međuvremenu Carinikova dela posedovali ili bar dobro poznavali i pisac Alfred Žari, pesnik Gijom Apoliner, slikar Rober Delone, pronicljivi kolekcionar Ambroz Volar… najveći poštovalac Anrija Rusoa i njegove umetnosti nesumnjivo je bio Pablo Pikaso. On je 1906. ili 1907. godine slučajno naišao na „Portret žene”, Rusoovu sliku nastalu 1895. godine. Kupio ju je za pet franaka. Otprilike toliko koštalo je i čisto slikarsko platno iste veličine.

Gde god je Pikaso živeo, tu se nalazio i „Portret žene”, punih šezdeset i pet godina, sve do njegove smrti 1973! Danas se ova slika koja prikazuje nepoznatu, neprivlačnu ženu u veličini nešto manjoj od prirodne, i prepuna je tačno islikanih detalja, čuva u Pikasovom muzeju u Parizu.
Pikaso, strastveni južnjak, vrlo brzo se zbližio s čudnim umetnikom čija ga je slika očarala. Ta bliskost, temperament i duhovitost španskog, i neposrednost i otvorenost francuskog slikara, ali i atmosfera koja je postojala među umetnicima u Parizu s početka 20. veka, doveli su do događaja koji je postao legendaran i koji se prepričava i tumači više od jednog veka.

Pripreme za banket

egipatskistil

Pikasov „egipatski stil” – „Gospođice iz Avinjona”

Sve je počelo Pikasovom zamisli da priredi banket u čast Anrija Rusoa. Pozvao je tridesetak svojih i Rusoovih prijatelja u atelje na Monmartru, u ulici Ravinjan broj 13, u bloku prizemnih zgrada koji je pesnik, pisac i slikar Maks Žakob podrugljivo nazvao „Čamac za pranje veša”. Pikaso je prostor u kome je i živeo i radio delio s Fernandom Olivije, umetnicom i modelom.

Zamislio je da događaj počne oko osam sati, večerom za pozvane, a da se sat pre ponoći vrata otvore i za sve koji bi u kasnu noć bili privučeni ugođajem koji će veselo društvo zasigurno napraviti. Plan je bio i da Gijom Apoliner, tada dvadesetosmogodišnji pisac i pesnik, predstavi Carinika.

Žorž Brak, francuski slikar koji se, zajedno s Pikasom, smatra osnivačem kubizma, Andre Salmon, Parižanin, pesnik i likovni kritičar, Huan Gris, slikar, i Maks Žakob rešili su da iskoriste poslednje tople dane te 1908. godine, i već tokom rane večeri svratili su na aperitiv u kafanu pored „Čamca za pranje veša”. Otprilike u isto vreme Pikaso je shvatio da će hrana koju je naručio u obližnjem skromnom restoranu stići s dva dana zakašnjenja, jer je on sam pogrešio oko datuma. Nije bilo drugog izlaza sem da smisli nešto što ne košta mnogo, a može brzo da se pripremi.

Fernanda Olivije našla je rešenje u tome da spremi špansko jelo s pirinčem, pilećim mesom i plodovima mora, poznato kao „valensijanski pirinač”. U pomoć joj je pritekla Gertruda Stajn, američka avangardna književnica, koja je već pet godina živela u Parizu. Kad je shvatila u kakvim se nevoljama domaćini nalaze, nije joj bilo teško da otrči do prodavnice i vrati se sa sirevima, maslinama, sardinama… Kad je društvo počelo da se okuplja, posledice Pikasove greške nisu mogle ni da se primete.

Gijom Apoliner, čiji je zadatak bio ne samo da predstavi Anrija Rusoa već i da ga dovede na banket, to je učinio s malim zakašnjenjem, tek tolikim da Carinik i on budu poslednji koji se pridružuju veselom društvu i da njihov ulazak bude nalik izlasku glumaca ili muzičara na binu.

pikaso

Pablo Pikaso ispred „Portreta žene”

Setni zvuci violine

Kad je zakoračio u prostoriju, šezdesetčetvorogodišnjeg samoukog slikara sačekala je razdragana gomila u kojoj su bili Pablo Pikaso i Fernanda Olivije, Žorž Brak, Andre Deren, Moris Vlamenk, Španci Huan Gris i Ramon Pićot, Andre Salmon i njegov kolega Moris Rejnal, Maks Žakob, mlada slikarka i dizajnerka Mari Lorensan, Gertruda Stajn, njen brat Leo i njena družbenica Elis Toklas, pesnik Moris Kremnic…

Glavno mesto zauzimao je „Portret žene” na kome je stajala lenta s natpisom „Honneur à Rousseau” – „U čast Rusou”. Oko Carinikovog dela nalazile su se nove Pikasove slike, a među njima i čuvena „Gospođice iz Avinjona”.

Ostalo je zabeleženo da se Ruso, koji je i nastupio poput glumca ili muzičara, stupivši na „scenu” s beretkom na glavi i violinom u rukama, ozario kad je video šta mu je priređeno i da je njegovo dobro raspoloženje potrajalo čitave noći.
Uvod je pripao dvojici ljudi od pera – Morisu Kremnicu i Gijomu Apolineru koji su pročitali stihove posvećene starom naivcu. Apolinerova pesma govorila je o Rusou vojniku i njegovom boravku u Meksiku. Neistinu o svom životu u egzotičnim predelima daleke Amerike Carinik se uvek trudio da prikaže kao istinu, te noći s posebnim žarom. Nakon pročitanih stihova, počasni gost je, na radost svih, zasvirao violinu. Pošto je izveo kompoziciju koju je sam napisao i posvetio pokojnoj supruzi Klemons, prostorijom se prolomio poklik: „Živeo Ruso!”

Anri Ruso je, nesumnjivo uživajući i u događaju i u vinu, prišao Pikasu i saopštio mu nešto u šta je iskreno verovao. Rekao je: „Nas dvojica smo dva najveća umetnika našeg doba – Vi u egipatskom, a ja u modernom stilu.” Govoreći o „egipatskom stilu” Ruso je mislio na delove afričke umetnosti koje su Pikaso i drugi umetnici koristili u svojim slikarskim ogledima iz kojih se izrodio kubizam. „Moderan stil” bio je samo njegov. Iako danas Rusoova rečenica može da zvuči nadmeno, treba uzeti u obzir da je stari Francuz to kazao dvadesetsedmogodišnjem Špancu koji je tek pokušavao da se izbori za mesto među mnoštvom umetnika koji su početkom 20. veka bili privučeni sjajem Pariza.

Carinikovo zapažanje o veličini Pikasa govori o tome koliko je bilo dobro njegovo prosuđivanje. Samouveren stav o sebi samome bio je proizvod i atmosfere te za njega velike noći, ali i njegove prostodušnosti i naivnosti. Ono što je izgovorio danas je neizostavni deo svake priče o slavnom naivcu.

     paletazelenaAnri Ruso nije poživeo ni cele dve godine posle banketa. Umro je 2. septembra 1910. godine. Već 1911. štampana je prva monografija o njemu, a godinu nakon toga priređena je velika izložba njegovih slika. Poput mnogih umetnika, i Carinik je živeo prekratko da dočeka slavu.

Činjenica je da je Anri Ruso znatno uticao na umetnost 20. veka. Teško je odmeriti koliko, jer ne postoji ni vaga, ni sat, ni bilo šta drugo čime bi umetnost mogla da se izmeri. Ali nisu retki poznavaoci i proučavaoci umetnosti koji veruju da bez Rusoa ne bi bilo ni Pikasa.

Često se postavlja pitanje da li je želja Pabla Pikasa i Gijoma Apolinera bila da se narugaju Cariniku ili je banket bio izraz iskrenog uvažavanja. Iako ima i onih sklonih da veruju u prvo, i iako se nikako ne može poreći postojanje želje za dobrom zabavom i smehom, Pikaso je, i izrečenim i učinjenim, celog života dokazivao poštovanje prema Rusou. Kao dokaz njegove dobronamernosti sačuvan je prelep, poetičan opis Rusoovog slikarstva – „slikao je kao što ptica peva”.


KAKO JE SLIKAO
Ruso je priznao da se držao saveta dvojice akademskih slikara, Feliksa Ogista Klemona i Žan-Leona Žeroma. Slikao je u slojevima. Počinjao bi oslikavanjem neba da bi sliku potom popunjavao detaljima i završio je sa životinjama, uglavnom tropskim, prašumskim, i ljudima u prvom planu. Najpre je slikao jednom bojom u njenim nijansama, a onda bi prelazio na drugu boju. Nažalost, zbog teškog materijalnog stanja, bio je prisiljen da koristi boje lošijeg kvaliteta pa je na nekim slikama boja ispucala.

Svaku sliku radio je dugo i pažljivo. „Tigar u tropskoj oluji”, nastala 1891. godine, urađena je neobičnom tehnikom. Kiša je dočarana tankim, svetlosivim potezima četkice duž platna s lakom. Za tu sliku stigla je prva važna pohvala od mladog umetnika Feliksa Valontona koji je rekao da je prikaz tigra koji je iznenadio plen azbuka slikarstva.

Po narudžbini je 1907. godine uradio sliku „Krotitelj zmija”. Naručila ju je baronica Delonaj. Slikom „San” iz 1910. godine dočarao je prašumu koristeći oko pedeset nijansi zelene boje. Iako je lišće slikao onakvim kakvim ga je video u botaničkoj bašti, prilagođavao ga je umetničkim potrebama i nadahnuću. Prašuma, tako draga Rusou, može da se vidi i na slici „Gladni lav baca se na antilopu”
S. D.
Autor: Vladimir Ranković
Izvor: politikin-zabavnik.rs (broj: 3082)



Priredio: Bora*S

FILOZOFIJA SLOBODE…

tamoiovde-logo

Laš Fr. H. Svensen: FILOZOFIJA SLOBODE

Laš Fr. H. Svensen (1970) profesor je filozofije na Univerzitetu u Bergenu. U ovoj provokativnoj i zanimljivoj knjizi čije najzanimljivije odlomke objavljujemo uz dozvolu izdavača autor pokušava da osvetli mnoge dimenzije ovog pojma: od ontoloških ili metafizičkih do političkih i ličnih. Jedna od polaznih ideja ove knjige jeste da naše poteškoće s razumevanjem slobode delimično proističu iz mešanja različitih pojmova o slobodi.

FILOZOFIJA SLOBODE____________________________________________

Nema apsolutne slobode izražavanja

felj01_ocp_w360_h500Liberalna demokratija se zasniva na kritici, na tome da svi građani imaju pravo da iskažu svoj stav o smeru u kojem se društvo razvija, i istaknu ono što smatraju pogrešnim.

Liberalne demokratije nikada ne dostižu apsolutnu ravnotežu: sadrže individue i grupe s različitim interesima, koji pokušavaju da kontrolišu društvo u skladu s tim interesima. Moraju postojati funkcionalne javne arene u kojima se ta neslaganja mogu ispoljiti nenasilno, a to je moguće samo pod pretpostavkom slobode izražavanja. Takva kritička kultura zahteva toleranciju. Pojam tolerancije je, međutim, u novijem dobu poprimio oblik koji može podriti slobodu izražavanja, pre nego je unaprediti.

Srž slobode izražavanja je jednostavno da čovek ima slobodu da se javno izrazi. Svaka razumna diskusija o slobodi izražavanja podrazumeva da ona ima izvesna ograničenja. Nikada nije bilo – a teško da će ikada biti – društva u kojem je sloboda izražavanja apsolutna. Svaka razumna diskusija danas će takođe pretpostaviti da nam je potrebna sloboda izražavanja, jer je to jedan od osnovnih principa liberalne demokratije. Svako ko bi poništio slobodu izražavanja kao takvu, morao bi takođe ukinuti liberalnu demokratiju, a to je toliko marginalno stanovište da se na njega nećemo obazirati u daljem tekstu. Diskusija će se baviti pitanjem ograničenja koje sloboda izražavanja treba da ima.

U raspravama o slobodi izražavanja najčešće se prvenstveno ističe uloga koju državne sankcije mogu ili treba da imaju. Ima i drugih pretnji slobodi izražavanja. Džon Stjuart Mil, na primer, ističe društvene restrikcije, što znači da ljudi mogu odlučiti da se ne iskažu jer se plaše reakcija društvenog okruženja. Kada se izgradi čvrst društveni konsenzus o nekoj temi, cena izražavanja suprotnog stanovišta može biti velika. Još jedna opasnost jeste pritisak privatnih organizacija, koje, na primer, mogu zapretiti da će pojedinac izgubiti ekonomsku podršku ako izrazi stav koji organizacija ne zastupa. U ovom poglavlju ipak ću se mahom ograničiti na državne sankcije koje zakon dozvoljava, i proceniti ih uz pomoć Milovog takozvanog principa štete.

Pregled istorije slobode izražavanja može se započeti Sokratovom odbranom iz 399. godine stare ere, ili s Velikom poveljom sloboda (1215). Ili se mogu istaći pluralizam i tolerancija u muslimanskoj kulturi osmog i devetog veka. Pomalo je ipak anahrono učitavati modernu problematiku prava u starije kulture. Princip slobode izražavanja više spada u moderniji istorijski kontekst, posle protestantske reformacije i verskih i političkih sukoba koje je pokrenula. Prvi zaista značajni spis o slobodi izražavanja napisao je Džon Milton, koji je 1644. objavio traktat Areopagitica.

Areopagitika je reakcija na pokušaj Britanskog parlamenta da zaustavi publikacije sa sadržajem koje su iz različitih razloga smatrane neželjenim. Milton je izneo niz argumenata u korist slobode izražavanja. Među najvažnijima je i stav da možemo doći do istine samo ako razmotrimo sva postojeća stanovišta, i da nema individue koja je sama dovoljno mudra da pronađe istinu za sve ostale. Mnoštvo ideja je ključno kako bi razum mogao ispunjavati svoj zadatak, naime, tražiti istinu. Stoga je napisao da „onaj ko ubije knjigu, ubija sam razum.“ Taj argument slobodi izražavanja daje instrumentalnu vrednost u potrazi za slobodom.

Možemo napraviti grubu razliku između konsekvencijalističkih i deontoloških argumenata za slobodu izražavanja. Konsekvencijalista polazi od toga da postupci nisu „po sebi“ dobri ili loši, moralni ili nemoralni. Da li je neki postupak dobar, zavisiće u potpunosti od njegovih posledica. Isto tako, nijedan postupak nije po sebi loš, i sve što uradimo može biti dobro dokle god to ima boljih posledica od drugih alternativa. U ovako širokoj definiciji ostaje otvoreno pitanje šta se smatra „boljim posledicama“, ali se to najčešće određuje kao sreća, blagostanje ili nešto slično.

Argumentacija koja se iz te perspektive zalaže za slobodu izražavanja tvrdiće da su posledice takve slobode bolje od njenih alternativa. Konsekvencijalističko stanovište pripisuje slobodi izražavanja čisto instrumentalnu vrednost u dostizanju datog cilja. Konsekvencijalističko opravdanje slobode izražavanje jeste da je neophodan preduslov funkcionalne demokratije. Građani moraju imati mogućnost da izraze, pročitaju, čuju, prihvate i odbiju različita shvatanja, što obuhvata i shvatanja koja smatraju neprihvatljivim.


FILOZOFIJA SLOBODE _____________________________________________

Država ne može delovati unapred

felj02_ocp_w380_h300Bez slobode izražavanja ne bismo imali učesničku demokratiju. Uvek bismo mogli imati pseudodemokratiju u kojoj građani imaju pravo glasa, ali ako ne mogu slobodno obrazovati svoje mišljenje ona neće biti istinski demokratska, jer će joj nedostajati sam proces koji predstavlja srž demokratije.

Nedostatak konsekvencijalističkih argumenata jeste to što odbrana pada ako se pokaže da će se ostvariti bolje posledice ukoliko se u pojedinim slučajevima ili na opštoj bazi sloboda izražavanja ukine.

Deontološki argumenti će tipično tvrditi da ljudi imaju pravo na slobodu izražavanja, i da imamo obavezu da to pravo poštujemo, bez obzira na posledice. Takvi argumenti se često zasnivaju na obziru prema autonomiji građana. Prava su teške, normativne veličine. Ona su, kao što je ranije rečeno, vrsta aduta, što znači da imaju veći značaj od eventualnih dobara koja bi se mogla dobaviti postupanjem u suprotnosti s njima. Nedostatak deontološkog argumenta jeste to što se čini kontraintuitivnim reći da posledice nisu važne, ma koliko bi nepovoljne mogle biti.

Srednja pozicija bi se mogla nazvati slabim konsekvencijalizmom, i ona se zalaže za to da pravima normalno treba dati apsolutnu važnost, ali priznaje da obzir prema posledicama može biti važniji u pojedinim slučajevima. Jedna od osnovnih ideja liberalne demokratije jeste da su svi građani ravnopravni, i da svi imaju pravo da izraze svoje viđenje društva, kakvo jeste i kakvo bi trebalo da bude, a to obuhvata i sve one koji nisu pristalice liberalne demokratije. Pri tom može biti situacija u kojima se od tog principa odstupa, na primer, ako izvesni iskaz predstavlja veliku i neposrednu opasnost po dalje postojanje liberalne demokratije.

Slabi konsekvencijalista će se prema slobodi izražavanja mahom odnositi kao prema apsolutnoj veličini u političkom kontekstu, ali će istovremeno ostati otvoren za mogućnost da obziri prema posledicama mogu prevagnuti, ako se pojave naročito teški dokazi koji to podržavaju. Takav konsekvencijalizam neće jasno definisati koliko ozbiljne posledice moraju biti kako bi prevagnule. Po mom mišljenju se mora raditi o specifičnoj i neposrednoj opasnosti po bezbednost države ili pojedinca.

Slična ideja bila je jasno formulisana na američkom vrhovnom sudu, u slučaju Brandenburg protiv Ohaja (1969), gde je utvrđeno da je sloboda izražavanja neporeciva, osim kada određeni iskaz ima za cilj „da neposredno ubrza ili izazove protivzakonit postupak u bliskoj budućnosti, a verovatno je da će uspeti da ga ubrza ili izazove.“ Iz takvog principa proizlazi da država ne može delovati unapred, i cenzurisati iskaze koji bi na duže staze potencijalno mogli biti štetni – mora biti verovatno da će iskaz direktno prouzrokovati „protivzakonit“ postupak, i da mora biti reči o neposrednoj pretnji. Možemo, međutim, zamisliti da će slabi konsekvencijalista smatrati da ni iskaze koji u perspektivi mogu predstavljati opasnost, ne treba zaštititi slobodom izražavanja.

Odbrana slobode izražavanja najčešće ne polazi isključivo ni od konsekvencijalističkog ni od deontološkog stanovišta, već se sastoji od mešavine obe vrste argumenata. Često se smatra da demokratija ne može postojati bez velike slobode izražavanja, i time se ta sloboda posmatra kao sredstvo u cilju demokratskog razvoja, a istovremeno se tvrdi da svi imaju pravo na slobodu izražavanja, iako bi se ona mogla upotrebiti za podrivanje demokratije.

Džon Stjuart Mil pruža jednu od najčuvenijih odbrana slobode izražavanja u knjizi O slobodi (1859). Milov liberalizam, što podrazumeva i njegovu odbranu slobode izražavanja, zvanično je konsekvencijalistički utemeljen, ali je adekvatnije posmatrati njegovu poziciju kao mešovitu teoriju s utilitarističkim i deontološkim elementima – a takođe i značajnim dodatkom etike vrlina.

Pojam slobode je suštinski kamen temeljac Milove političke filozofije, a ne princip koristi. Mil smatra da mora postojati najveća moguća sloboda za izražavanje i raspravu o svakom stanovištu, koliko god bi se nemoralnim moglo učiniti. Moramo imati apsolutnu slobodu da se izrazimo o svakoj temi, bilo da je naučna, moralna ili teološka. I to nema nikakve veze s brojem pristalica nekog shvatanja: „Kada bi svi ljudi bili jednog mnjenja, a samo jedan čovek protiv javnog mnjenja, tada celo čovečanstvo ne bi imalo više prava da tom jednom čoveku zapuši usta, nego što bi taj isti čovek, samo kada bi mogao, imao pravo da zapovedi celom čovečanstvu da ćuti.


FILOZOFIJA SLOBODE_____________________________________________

Debata i kritika ključ demokratije

felj03_ocp_w380_h300Jasno je da u mnogim slučajevima određeni iskaz može prouzrokovati štetu u vidu povrede prava, kao kada advokat ili lekar prekrše obavezu na poverljivost podataka.

Obzir prema zaštiti ličnih podataka u mnogim će slučajevima postaviti jasne granice slobodi izražavanja. Ima, međutim, i veliki broj složenijih slučajeva, jer eventualna povreda prava zavisi od konteksta u kojem se iskaz pojavljuje. To znači da iskaz koji nije problematičan u jednom kontekstu, može biti kažnjiv u drugom.

Milov primer je da mora biti dozvoljeno napisati članak u novinama o trgovcima žitom koji dozvoljavaju da siromašni gladuju, ali da se s pravom može kazniti osoba koja to izgovara pred razjarenom ruljom koja stoji pred kućom jednog od tih trgovaca. U praksi će to uvek biti stvar procene, ali Mil eksplicitno tvrdi da svaki iskaz može izgubiti svoj „imunitet“, ako su okolnosti u kojima se iznosi takve da on predstavlja neposredan poziv na štetan postupak. Takođe je jasno da sloboda izražavanja kod Mila ne obuhvata iskaze koji podrazumevaju kažnjivu prevaru ili prinudu.

Milov princip štete nagoveštava da bi trebalo imati veoma široke okvire slobode izražavanja, i neko će to nazvati „fundamentalizmom slobode izražavanja“, jer joj se daje prednost nad mnogim drugim važnim vrednostima liberalne demokratije. Princip štete, međutim, počiva na uvidu da je sloboda, što podrazumeva i slobodu izražavanja, sama žila kucavica demokratije, i da se stoga ne može potisnuti iz obzira prema drugim dobrim ciljevima.

Razvoj demokratije odvija se preko debate i kritike. Kritika može biti veoma neprijatna. Može se doživeti kao uvreda, ili povreda, čak i kada čovek sam uviđa da je ispravna – ili možda naročito tada. Pojam „kritika“ ima etimološko poreklo u grčkom krinein, što znači razdvojiti, urediti, razlikovati, odlučiti, presuditi, pregledati itd. Kritika ne predstavlja samo dokaz izvesnih tvrdnji, već je i praksa koja ima za cilj razlikovanje odbranjivog od neodbranjivog. Najčešće se pojavljuje u obliku negativne kritike, koja se isključivo usredsređuje na ono što je neodbranjivo, i pokušava da utvrdi greške i nedostatke osoba, grupa, institucija, shvatanja, iskaza i praksi.

Oštra kritika se ne kosi s idejom jednakosti među ljudima, već je, naprotiv, neraskidivo povezana s njom. Ako odlučim da ne kritikujem neku osobu ili grupu zbog stanovišta koje smatram pogrešnim samo zato što verujem da su suviše osetljivi da kritiku prime, upravo se prema njima ne ophodim kao prema jednakima. Nema sasvim objektivnog kriterijuma koji određuje kada kritički iskaz predstavlja uvredu. Stoga se može učiniti da je bolje prikloniti se čisto subjektivnom kriterijumu koji podrazumeva da neko zaista jeste povređen samo na osnovu toga što se oseća povređenim.

To je očigledno neodrživ kriterijum, jer je teško da ima ijednog kritičkog iskaza koji niko u bilo kom smislu ne bi mogao doživeti kao uvredu. Ako, na primer, kažem „Marksova teorija o kapitalu je neodrživa“, neko ko se snažno identifikuje s Marksovim teorijama sigurno bi se mogao osetiti uvređenim, ali svakako da ja zbog toga nisam prekoračio nikakvu granicu. Navedimo nekoliko primera s nešto grubljim jezikom: „Volerenga je jadan klub“, „sving muzika je sranje“, ili „ekstremni desničari su retardirani“. Ovi iskazi će nesumnjivo biti uvredljivi navijačima Volerenge, ljubiteljima svinga i ekstremnim desničarima. Pitanje je da li oni s pravom mogu tvrditi da je došlo do povrede, i da li činjenica da se za neki iskaz posle procene može reći da predstavlja uvredu ima posledice po njegov status u svetlu slobode izražavanja.

Pitanje da li je iskaz X uvredljiv svakako je povezano s emotivnom reakcijom primaoca. Ona se, međutim, kao i sve druge emotivne reakcije, može smatrati razumnom ili nerazumnom u odnosu na svoj objekt, jer ćemo jednu reakciju smatrati adekvatnom, a drugu neadekvatnom. Osećaj uvređenosti osim toga obično prati mišljenje da čovek ima razloga da se oseti uvređenim. Taj razlog unosi element racionalnosti koji prevazilazi čistu subjektivnost, i koji se može sagledati iz nešto nepristrasnijeg ugla.

Razlog ukazuje na odliku samog iskaza koji treba da potvrdi da je osećaj uvređenosti razumna reakcija. Tada se pomeramo iz sfere čiste subjektivnosti i zalazimo u objektivni, ili makar intersubjektivni prostor. Polazeći od ovoga možemo reći da iskaz X treba smatrati istinski uvredljivim ako se društvo složi s mišljenjem „povređenog“ da je X zaista uvredljiv. Problem je u tome što različite zajednice unutar jednog društva mogu imati različita mišljenja o uvredljivosti iskaza X. Možda će ga religijska zajednica, na primer, smatrati uvredljivim, dok sekularni deo društva neće, ali se tim problemom ovde nećemo detaljnije baviti. U svakom slučaju je jasno da je potrebno nešto više od pukog osećaja uvređenosti. Mora se navesti i razlog zbog kojeg je X uvredljiv, i taj razlog moraju prihvatiti i drugi.


FILOZOFIJA SLOBODE_________________________________________________________________________________

Tolerancija kao osuda

felj04_ocp_w360_h500Sloboda izražavanja može biti u sukobu s drugim pravima, od autorskog prava do zaštite ličnih podataka, i u tim slučajevima će morati da se povuče.

Princip štete, međutim, obuhvataće uvredu samo ako imamo pravo da ne budemo uvređeni. Ako takvo pravo nemamo, a lično smatram da ga nemamo, onda nema ni sukoba prava. Iskazi sami po sebi ne predstavljaju vrstu povrede koju zakoni moraju sprečiti. Svet bi po svemu sudeći bio bolje mesto kada bi se čulo manje iskaza punih mržnje, ali bi svet u kojem su takvi iskazi zabranjeni ipak bio gori od sveta koji ih dozvoljava.

Najvažniji aspekt međuljudske komunikacije nije obzir prema tuđim osećanjima. Uvreda, ili nešto što se doživljava bolnim, nije nužno nešto što treba izbegavati. Sloboda izražavanja je često bolna, ali neretko povređuje upravo one stavove koji to zaslužuju, jer su neodbranjivi. Obzir prema tuđim osećanjima može biti relevantan, i svakako je nemoralno uvrediti nekoga samo uvrede radi, ali takav nemoral ne treba da bude predmet zakonodavstva.

Čini se da je kultura izražavanja, koja je toliko usredsređena na kritiku, veoma netolerantna, a tolerancija je nesumnjivo jedna od najvažnijih vrlina liberalne demokratije. Reč „tolerancija“ potiče od latinskog tolerantia, što znači istrpeti ili izdržati nešto. Tolerancija ima karakter osude (implicitno ili eksplicitno). Čovek može biti tolerantan samo prema nečemu što na neki način smatra pogrešnim, ili u najmanju ruku manje vrednim.

Tolerantan je samo ako je kritički procenio da je nešto neodrživo. Ne može biti tolerantan prema sopstvenim shvatanjima, a stoga ni prema tuđim shvatanjima koja su saglasna s njegovim. Svet u kojem se svi slažu u svemu bio bi svet bez tolerancije, jer bi ona bila sasvim nepotrebna. Čovek ne može biti tolerantan ni prema stavovima koje nije kritički razmotrio, nego je prema njima ravnodušan. Da bi nešto „tolerisao“, dakle, čovek prvo mora imati negativan stav prema tome, zatim mora imati moć da to otkloni ili se bori protiv toga i, najzad, mora odlučiti da to ipak ne učini.

Tolerancija zahteva prihvatanje prava drugih da žive drugačije, misle drugačije, i izražavaju drugačije stavove. Ne zahteva da se slažemo sa svima, već samo da ne prisiljavamo druge da žive, misle i izražavaju se kao mi. Naprotiv, tolerancija se uopšte ne kosi sa oštrom kritikom onoga što tolerišemo. To je srž čuvene Volterove formulacije: „Ja se ne slažem niti s jednom rečju koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.“

Volter time hoće da kaže da čovek mora poštovati tuđe pravo da iznese izvesnu tvrdnju, ali da to nije isto što i poštovanje same tvrdnje. Takvo poimanje tolerancije je, međutim, izbledelo u novijem dobu, i sada se smatra da je neophodan pristanak ili „priznanje“ onoga što se toleriše. To je pogrešno razumevanje logike tolerancije, jer je ona moguća samo pod pretpostavkom da se čovek ne slaže s onim što toleriše, i zapravo je izuzetno netolerantno tražiti slaganje sa svim ostalim načinima življenja i mišljenja. Iako istinska tolerancija uvek sadrži element osude, ona počiva na dubljem uvidu u važnost pluraliteta shvatanja i življenja za postojanje individualne slobode i liberalnog društva.

Tolerancija ni u jednom društvu nikada nije bila potpuna, i uvek je bilo izvesnih shvatanja ili iskaza koji se nisu tolerisali. Džon Lok, koji je svojim delom Pismo o toleranciji (1689) bio važan rani zastupnik verske tolerancije, upečatljiv je primer. On ističe da zadatak zakonodavstva nije da utvrdi šta je tačno, a šta netačno, već da samo stvori bezbednost za građane. U skladu s tim Lok tvrdi da verska ubeđenja ne treba da budu predmet političkih regulativa.

Navodi, ipak, dva velika izuzetka od tog pravila, i tvrdi da ne treba tolerisati katolike i ateiste, jer su katolici odani stranoj moći, a ateisti ne prihvataju božansku volju koja je izvor prava i morala. U današnjoj Norveškoj ne možemo tvrditi da su katolici i ateisti predmet tolerancije, jer nikome ne pada na pamet da ih prisili da odustanu od svoje vere odnosno nedostatka vere. Tolerancija je u tom slučaju nepotrebna. S druge strane se može reći da se bogohulni iskazi u izvesnom smislu ne tolerišu, jer još imamo paragraf o blasfemiji, pa u tom smislu možemo nametnuti pravne sankcije izjavama tog tipa. Paragraf je „uspavan“, ali je u principu i dalje moguće iskoristiti pravnu zabranu blasfemičnih iskaza.


FILOZOFIJA SLOBODE_________________________________________________________________________________

Razlikovanje između prava i morala

felj05_ocp_w360_h500Liberalno društvo ne sme određivati koja se verska ubeđenja i kritike tih ubeđenja smeju iskazati.

 To znači da čovek ima pravo da ih izražava kako god hoće. Moguće je, na primer, s pravom zabraniti nekoj verskoj zajednici da emituje svoju poruku preko ogromnih zvučnika na određenom mestu okupljanja, ne zato što nam se poruka ne dopada, već jednostavno zato što je zvuk toliko glasan da ometa druge. Pravo slobodnog izražavanja nije pravo na izražavanje u bilo kom kontekstu i bilo kakvim sredstvima.

Poslednjih godina imali smo niz slučajeva u kojima su različite verske zajednice tvrdile da su pojedini iskazi povredili njihovo versko osećanje, bilo da se radilo o romanima, predstavama, filmu ili karikaturi. Iz perspektive principa štete, ovde je ključno proceniti da li postoji pravo koje štiti verska osećanja i uverenja od uvrede. Te grupe tvrde da je sloboda izražavanja legitimna, dokle god pojedini iskaz ne vređa ničija verska ubeđenja. Jasno je kakav će biti odgovor na to pitanje, polazeći od Milovog principa štete. Možda se može reći da povreda verskih osećanja spada pod „štetu“ u širem smislu. Ali kao što smo rekli, princip štete zahteva da se povreda odnosi na nečija prava, a povreda osećanja nije povreda prava. Stoga ne bi trebalo zabranjivati iskaze s takvim učinkom.

Da li su rasistički iskazi dopustivi? Rasizam je kao fenomen u fundamentalnoj suprotnosti s osnovnom liberalnom idejom jednake vrednosti svih ljudi. Stoga bi neko mogao pomisliti da će se liberalizam pozitivno postaviti prema zabrani rasističkih iskaza, i smatrati da ih treba kažnjavati. U liberalnoj demokratiji imamo obavezu da ističemo ideju o jednakoj vrednosti svih ljudi, i da se stoga borimo protiv rasizma, ali zabrana rasističkih iskaza nije rešenje. Protiv njih se pre treba boriti dokazivanjem njihove neosnovanosti. Može biti situacija u kojima rasistički iskazi predstavljaju relativno jasnu opasnost po jednu ili više etničkih manjina, ali će tada izgubiti svoj imunitet sa stanovišta principa štete.

Važno je napraviti razliku između moralne i pravne tolerancije, između onoga s čime se ne slažemo, ali što nećemo napasti moralnom kritikom odnosno pravnim sankcijama. Povredu prava ne treba tolerisati ni moralno ni pravno. Druge vrste povreda, nečijih verskih ubeđenja, na primer, apsolutno treba tolerisati pravno, ali ne nužno i moralno, u zavisnosti od cilja i posledica datog iskaza. Neke druge povrede bi trebalo tolerisati i pravno i moralno. Politički relevantno pitanje jesu granice pravne tolerancije, dok se granice moralne tolerancije moraju prepustiti pojedincu i civilnoj sferi.

Toliko širok princip slobode izražavanja koji nalazimo kod Mila , ima svoju cenu, jer će se ljudi osećati oštećenima i uvređenima, i s vremena na vreme mogu nastajati ozbiljni konflikti. Pojedinci će tvrditi da je ta cena previsoka, da moramo biti pragmatični i „izvagati“ različite obzire. Onda se postavlja pitanje kako je moguće „izvagati“ vrednost slobode izražavanja i vrednost verskih osećanja, na primer. Koje bi merilo trebalo upotrebiti? Za verskog fundamentalistu odgovor je jednostavan, jer će religija uvek biti prva, ali onda se udaljavamo od liberalne demokratije. U istinski liberalnom društvu izvesne slobode imaju status apsolutnih prava koja ne mogu biti predmet „vaganja“ različitih obzira i interesa u drugim pitanjima. Prava se ne uspostavljaju samo zato što je to „korisno“. U okvirima liberalne demokratije potrebni su nam principi koji regulišu sukobe vrednosti. Liberalna demokratija ne može opstati bez određenih osnovnih principa koji se ne mogu potisnuti – ili „vagati“ – te smatrati nevažnim kada nastanu neprijatni sukobi.

Iako sam pristalica pravne tolerancije govora mržnje, nisam nužno pristalica i moralne tolerancije u tom pogledu. Odbrana slobode izražavanja u potpunosti se može pomiriti s oštrom kritikom određenih iskaza i date kulture izražavanja. Liberalna prava građanima omogućavaju prostor za samostalno odlučivanje, što s izvesnim ograničenjima podrazumeva i nemoralne izbore. Sloboda izražavanja ljudima pruža mogućnost da se izraze na način koji može biti bolan ili uvredljiv, iako se time ne postiže ništa dobro. To što je određeni iskaz po svemu sudeći netačan ili nemoralan, nije važno u proceni da li ga treba zaštititi pravom slobodnog izražavanja. Jedan od stubova liberalnog društva je razlikovanje između prava i morala. Dozvoljeno je biti nemoralan, ali je nemoral svakako opet nemoral. Možemo uputiti najsnažniju moralnu kritiku govoru mržnje, ali ga ne smemo napadati zakonima.


FILOZOFIJA SLOBODE_____________________________________________

Tradicija ograničava izbor

felj06_ocp_w360_h500Ljudi moraju imati pravo da iznose pogrešne ili odvratne stavove, ali čovek takođe mora imati puno pravo da istakne da je to što govore pogrešno ili odvratno.

Takva kritika se u potpunosti može pomiriti s principom da je sloboda izražavanja nepovrediva. Ukratko, neophodno je istovremeno biti svestan dve stvari: da čovek može braniti nečiju slobodu izražavanja, i kritikovati to što govori.

Pojam slobode o kome govorim, naročito se ne obazire na moral. Ne navodi recepte za dobar život, već pokušava da skicira okvire koji su neophodni za mogućnost ostvarenja dobrog života u slobodi. Mnoge vrste dobrog života moguće su unutar tih okvira, ali i mnoge vrste lošeg. Vrednost političke slobode na kraju krajeva sastoji se od doprinosa ličnoj, individualnoj slobodi. Ne možemo staviti znak jednakosti između političke i lične slobode, jer je politička sloboda samo deo, i jedan od mnogih preduslova lične slobode. Ovaj deo knjige naslovljen je „Etika slobode“ zbog toga što ćemo razmotriti kako bi trebalo živeti, i bliže pogledati kako je sloboda povezana s moralom i životnim smislom. Ukratko, razmotrićemo kako slobodi možemo dati realnu supstancu u životu.

Uslovi lične slobode strahovito su se menjali. Tek u novijem dobu životni standard i višak vremena i materijalnih resursa više nije rezervisan samo za nekolicinu, a to slobodu izbora čini najvažnijim aspektom postojanja. U ranijim društvima je životom većine dominirala sasvim drugačija nužnost i borba za opstanak. U poznom modernom društvu, u kojem većina može zadovoljiti osnovne materijalne potrebe, potraga za identitetom postaje glavno zanimanje. Šta ćete postati zahvaljujući svojoj slobodi? Čarls Tejlor piše:

Pitanje kako bi trebalo da živim svoj život dotiče se pitanja kakav život ima vrednost, ili kakav život može ispuniti obećanje sadržano u mojim talentima, ili zahteve koji se postavljaju nekome s mojom darovitošću, ili šta sačinjava kvalitetan, smislen život – nasuprot životu usmerenom ka sekundarnim ciljevima ili trivijalnostima. To je stvar jake procene, jer ljudi koji postavljaju ova pitanja uopšte ne sumnjaju da čovek, sledeći svoje želje i sklonosti, može skrenuti na pogrešan put i ne uspeti da ostvari dostojan život.

Jaka procena je razmišljanje o onome što čovek želi da postane. Jedna od glavnih Tejlorovih tvrdnji jeste da se desila ključna promena u osnovi jakih procena modernog doba. Može se reći da su jake procene u predmodernom ili tradicionalnom društvu posedovale izvesnu prirodnost time što su uglavnom bile određene društvenim kontekstom u kojem čovek odrasta. Tradicionalna društva ljudima pružaju nedvosmislenu definiciju onoga čime bi trebalo da se bave. Tradicija ograničava izbor, i ljudi najčešće imaju malo znanja o drugačijoj vrsti života.

U takvim društvima ima manje autonomije, ali je jednostavnije pronaći smisao života jer čovek ne mora da ga traži. U modernom društvu, međutim, društveni kontekst je znatno više pluralistički – ili fragmentarniji – i stoga jake procene gube svoju prirodnost, i sve su više predmet eksplicitnih izbora pojedinca.

Pripadnost određenoj grupi i dalje je važna za identitet, ali moderni čovek pripada znatno većem broju grupa od predmodernog. Danas možete biti građanin Norveške, dete vijetnamskih imigranata koje stanuje u Belgiji, fizičar, kreacionista, demokrata, ljubitelj blek metal muzike, homoseksualac i filatelista. Sve će to doprinositi vašem identitetu i povezivati vas s raznim grupama. Okviri jakih procena su znatno labaviji i neodređeniji, i manje je očigledno kakva osoba čovek treba da bude. To ne znači da je svaki izbor jednako dobar. Ima boljih i gorih procena u uspostavljanju identiteta i smislenog života.

Ali nije tako jednostavno odlučiti kakvim životom treba živeti. Kako je to Viktor Frankl formulisao: „Za razliku od životinja, čoveku instinkt ne govori šta mora da radi. I za razliku od ljudi prošlih vremena, tradicija mu ne govori šta bi trebalo da radi. On najčešće čak i ne zna šta duboko u sebi želi da radi.“ Upravo zbog toga što je nejasno šta bi trebalo da postane, pozni moderni čovek je obuzet – možemo reći i opsednut – samoostvarivanjem. Sve veća eksplicitna težnja ka samoostvarenju takođe svedoči o individui koja najčešće ne uspeva u potrazi za sobom. Kako je to opet Frankl izvrsno primetio: „Bumerang se vraća samo ako lovac koji ga je bacio nije pogodio cilj, a isto se tako čovek vraća samome sebi i cilja na samoostvarenje samo ako nije uspeo u svom poduhvatu.“


FILOZOFIJA SLOBODE______________________________________________

Kontrola sopstvenog identiteta

frlj07_ocp_w360_h500Moderna individua je oslobođena stega tradicije, ali je stekla novu odgovornost prema svojoj ličnosti, pre svega odgovornost da bude ta ličnost.

Kako je to Niče formulisao: „Moraš biti ono što jesi.“ Takva individua odnosi se refleksivno prema samoj sebi. Izvesna mera refleksije odlikovala je ljude u svim društvima, ali se ona radikalizuje u društvima čiji su članovi manje vezani tradicijom koja im objašnjava ko su. To znači da pojedinci u sve većoj meri moraju konstruisati sopstveni identitet polazeći od sredstava koja im stoje na raspolaganju, jer jastvo više nije dato. Jastvo postaje nešto što se mora stvarati, nadgledati, održavati, menjati itd.

Ta misao je centralna u poznijoj filozofiji Mišela Fukoa. On odbacuje ideju o postojanju datog jastva koje može funkcionisati kao norma. Nema „esencije“ u koju se možemo uzdati, i stoga je naš zadatak da stvorimo same sebe kao „umetničko delo“. Ne treba pronaći sebe, već izumeti sebe. Takva konstrukcija jastva odigrava se, osim ostalog, i putem onoga što Fuko naziva „askezom“, što znači da subjekt neprekidno radi na samom sebi kako bi zagospodario sobom. Subjekt time radi na sebi dok je okružen nebrojenim strukturama moći koje postavljaju granice tom oblikovanju. Ali te okvire subjekt može prevazići.

Fuko posmatra pojedinca kao društvenu konstrukciju, ali konstrukciju sa sposobnošću da stvara samu sebe. Nedostatak Fukoove definicije jeste to što ne navodi principe ili norme obrazovanja jastva. Naprotiv, on odbacuje predstavu o opštem moralu, o praktičnim, opštevažećim principima ili nečemu sličnom. Sasvim je otvoreno šta će jastvo postati. Pitanje je da li je previše otvoreno. Najbliža definicija norme koju nalazimo kod Fukoa jeste životni stil kao privlačna koncepcija pri stvaranju jastva. On sumnja da ćemo ikada uspeti da „sazrimo“. S obzirom na to da nema normi za stvaranje jastva, ono u suštini nikada ne može znati šta je i kuda ide, uvek se udaljava od samog sebe, i shvata oslobođenje kao neprekidan rad na sprečavanju da ostane isto. To je jastvo koje nikada neće uspeti da postane ono što jeste, upravo zato što ne zna – niti ima najblažu slutnju – šta bi trebalo da bude. To je jastvo koje ne uspeva da ispriča koherentnu priču o sebi, jer mu je budućnost sasvim neodređena.

Kao što je Pol Riker istakao, razumevanje jastva zahteva da čovek može ispričati donekle koherentnu priču o tome šta je bio i šta će postati. Posedovanje jastva znači da čovek može objasniti sebe, reći šta je bio, šta će postati, i šta je sada, između prošlosti i budućnosti. A najvažniji aspekt te priče je pitanje: Šta te interesuje?

Smisao i identitet može se uspostaviti samo ukoliko se čovek interesuje za nešto. Nije sasvim jednostavno utvrditi šta to znači. U tom pitanju se slažem s mišljenjem Harija Frankfurta. Interesovati se za nešto znači ceniti to, u širem smislu je to predmet nečije želje, ali želje koju čovek želi da ima. To nije nešto prolazno, već se čovek poistovećuje s time, i smatra to izrazom onoga što jeste. Brigom o nečemu svet postaje smislen i život dobija smer. Kada čovek odluči da je određena želja izraz onoga što jeste, on istovremeno izgrađuje sebe kao osobu. Ono za šta se najviše interesujemo jeste ono što volimo. Frankfurt stoga piše da je ljubav osnov praktičnog razuma i krajnji izvor naših vrednosti. Zahvaljujući tome možemo pripisati vrednost nečemu drugom. Frankfurt preuzima aristotelovsko stanovište da će samo ako izvesne stvari tražimo radi njih samih, i sve ostalo imati nekakav smisao. Čisto instrumentalne aktivnosti dobijaju smisao kada se podrede aktivnostima koje su vredne same po sebi.

Takođe je važno da nisam i suviše svestan sebe kada se interesujem za nešto. Ako me X zanima samo da bih mogao reći samom sebi da sam osoba koju zanima X, činim to iz pogrešnih razloga. Ako, na primer, dobrovoljno pomažem životinjama kojima je potrebno udomljavanje, to je samo po sebi pohvalno. Ali time se mogu baviti iz više razloga: zato što vidim da je životinjama potrebna pomoć, ili zato što samog sebe želim da smatram osobom koja pomaže životinjama. S obzirom na našu ogromnu sklonost ka samoobmani, lako možemo skliznuti s jednog u drugo, ali je velika razlika između postupka izvedenog iz jednog i iz drugog razloga. U prvom slučaju je objekt mog interesovanja u centru moje pažnje, dok sam u drugom ja najvažniji.


FILOZOFIJA SLOBODE____________________________________________

Preduslovi smislenog života

felj08_ocp_w360_h500Čovek koji se interesuje za nešto poistovećuje se s time. Filozof Hari Frankfurt smatra da je interesovanje naša vodilja i u pojedinom i u opštem, definišući time ono što jesmo.

Slično kao i Hajdegerova „briga“ (Sorge), interesovanje okuplja sve naše učešće u svetu i u izgradnji sebe. Interesovanje obrazuje jastvo i sve njegove projekte. Ako me nešto istinski zanima, to postavlja granice mom delatnom životu, jer izvesne postupke ni pod kojim uslovima ne bih izvršio. Ta ograničenja onoga što mi je uopšte zamislivo, definišu i granice mog jastva, mog identiteta. I obrnuto, osoba bez tih ograničenja neće imati identitet, jer će ono što u bilo kom trenutku čini biti određeno okruženjem. Kako je to Frankfurt formulisao:

Svaka stabilna odlika volje koju bi mogao imati, proizvod je neličnih, kauzalnih uticaja. Ona ne slede iz toga što želi da bude osoba određenog tipa, ili da se posveti određenoj vrsti života. Ne uspostavlja je njegova volja, već slučajnosti izvan volje. Drugim rečima, njegovu volju u potpunosti određuju okolnosti, a ne njegova suštinska priroda. Nijedna odlika njegove volje nije nužna, pošto nijedna ne potiče iz njegove prirode. To znači da mu nedostaje lična esencija koja bi obuhvatala neophodne uslove za njegov integritet. Uprkos svemu, on nema ličnih granica čiju bi nepovredivost mogao braniti. On u suštini nije ništa. Ono što u svakom trenutku jeste, nije ništa drugo do ono što mora biti, nešto proizvoljno.

Frankfurt tvrdi da su ljudi jedina bića koja su u stanju da sebe shvate ozbiljno, a pod time podrazumeva da je za nas najvažnije da „sve uradimo kako treba“, da otkrijemo šta bi trebalo da budemo i živimo u skladu s tim uvidom. Kao što smo već istakli, identitet i interesovanje neraskidivo su povezani. Da bismo „sve uradili kako treba“ osim ostalog moramo i otkriti svoja interesovanja. Frankfurtovo mišljenje je da bi trebalo da se interesujemo za ono što nas zaista interesuje. On tvrdi da naša interesovanja na kraju krajeva ne zavise od nas, jer ih određuje „nužnost volje“.

Nužnosti volje jesu ono za šta čovek ne može da se ne interesuje. Budući da je podvrgnut nužnostima volje, ima stvari koje čovek ne može da ne uradi ili odbije da uradi. Naša interesovanja u krajnjoj liniji određuju biologija i druge prirodne okolnosti, tako da mi na to ne možemo uticati, tvrdi Frankfurt. Neke nužnosti volje su opšteljudske, dok druge zavise od pojedinca, ali Frankfurt generalno smatra da se ljudi mahom interesuju za iste stvari, jer ima relativno malo varijacija u biološkim, psihološkim i spoljnim uzrocima koji formiraju našu volju. Ako se moramo interesovati za ono što nas interesuje, ako biologija i okruženje skoro u potpunosti određuju naša interesovanja, čini se da nema normativnog prostora na osnovu kojeg se bilo ko od nas može smatrati odgovornim za ono što ga interesuje. Gubimo logički prostor za racionalnu procenu smisla i morala.

Ovo je takođe problematično zbog toga što Frankfurt moral posmatra kao nešto izvedeno, zasnovano na interesovanjima. Ali ima tako mnogo interesovanja. Frankfurt želi da izbegne aspekt morala, jer želi da predstavi moguće preduslove smislenog života, ali smisleni život nipošto ne mora biti moralan život. Kapo u koncentracionom logoru koji vodi najnemoralniji mogući život, može biti predan svom poslu i živeti sasvim smisleno. Ali i biti moralan je oblik smislenog života, a čak i ako takav život nije nužno smisleniji od nemoralnog, ipak je u moralnom smislu bolji.

Trebalo bi da je nekontroverzna tvrdnja da su izvesni načini života bolji od drugih, da je Raul Valenberg, na primer, živeo moralnije od Adolfa Ajhmana. To ne znači da je Valenbergov život bio smisleniji, ili da je on bio požrtvovaniji od Ajhmana. Ajhman se u izuzetnoj meri brinuo o svojim poslovima u organizaciji deportacije Jevreja u koncentracione logore. Kako sam Frankfurt ističe: „U posvećenosti svojim idealima nacista može steći sposobnost prevazilaženja samog sebe, mogućnost samopožrtvovanja, stapanja s velikom zajednicom istomišljenika, ljudi koji se nesebično i hrabro posvećuju onome što smatraju važnim.“ On takođe tvrdi da će uvek postojati određeni broj uzroka onome što jeste i što činite, što znači da niste mogli biti drugačiji ili postupiti drugačije, dokle god je niz uzroka takav kakav je. Za Frankfurta se sloboda stoga sastoji iz svesrdnosti, iz izvršavanja postupaka zato što čovek želi da ih izvršava, i ako pri tom želi tu želju. Kada ste svesrdni, kada vaša volja nije podeljena, kada se u potpunosti interesujete za nešto, uživate sasvim poseban oblik slobode. Veću slobodu od te čovek ne može dostići, tvrdi Frankfurt.

FILOZOFIJA SLOBODE_________________________________________________________________________________

Prihvatljivi i neprihvatljivi postupci

felj09_ocp_w380_h300Polazeći od stanovišta filozofa Harija Frankfurta, čini se da moramo reći da i Valenbergovu želju da spasi što je moguće više Jevreja, i Ajhmanovu želju da što već broj njih sprovede u koncentracione logore treba smatrati nužnostima volje.

Onda logički moramo zaključiti da je Valenberg „sve uradio kako treba“ time što je svesrdno prigrlio svoje želje, i da je Ajhman učinio to isto. Onaj ko poznaje Valenbergovu i Ajhmanovu biografiju neće posumnjati da su se obojica iskreno interesovala za ono što su činili, da su bili svesrdni, i da je to njihovom životu donosilo smisao i identitet. Ali bi takođe trebalo da je izvesno da je Valenbergovo „sve kako treba“ bilo znatno ispravnije od Ajhmanovog, a teoriju koja briše tu razliku teško je ozbiljno shvatiti. Da li je moguća normativna procena Valenbergovog života kao boljeg od Ajhmanovog u okvirima Frankfurtove teorije? Frankfurt priznaje da postoje postupci koji su neprihvatljivi iz moralnih ili drugih razloga, ali je istovremeno teško videti kako se ta razlika između prihvatljivih i neprihvatljivih postupaka može povući u okvirima njegove teorije o slobodi.

Frankfurt je krajnje skeptičan prema mogućnosti da čovek igra aktivnu ulogu u određenju sopstvenih interesovanja. Stoga je jednako skeptičan prema normativnom pitanju za šta bi trebalo da se interesujemo, delom zbog toga što nije na nama da to odlučimo, a delom zbog toga što se na to po njegovom mišljenju ne može odgovoriti ne-cirkularno. Zaključuje da „osnovno i suštinsko pitanje koje čovek postavlja o svom životu ne može biti normativno pitanje kako bi trebalo da živi“, zato što je takvo pitanje smisleno postaviti samo na osnovu odgovora na prethodno pitanje za šta se čovek zapravo interesuje. Procena onoga što nam je važno, za šta se interesujemo i za šta bi trebalo da se interesujemo, nikada ne može poći ni od čega. I razumno je tvrditi da procena onoga za šta bi trebalo da se interesujemo mora doći posle razjašnjenja onoga za šta se zapravo interesujemo. Frankfurt takođe pravi razliku između onoga za šta je „vredno“ interesovati se i onoga za šta nije, ali nije izvesno kako on može povući tu granicu.

Frankfurt je u pravu kada tvrdi da to normativno pitanje ne može poći ni od čega, da se svako razmatranje o tome kako bi trebalo živeti može odigrati samo na osnovu zaliha shvatanja i želja koje su već tu. Kada bismo pošli ni od čega, izbor bi bio sasvim proizvoljan, jer bismo odlučivali bez ikakvog razloga da izaberemo jednu opciju namesto druge. Izbor mora praviti razliku, a ako to treba da bude smislen izbor, mora praviti smislenu razliku. To, međutim, podrazumeva da već imamo predstavu o tome šta je smisleno, što pak podrazumeva da se interesujemo za nešto. Ali to ne znači da se normativno pitanje ne može legitimno postaviti i da se ne može doći do odgovora – a zatim korigovati čovekova interesovanja i život kojim već živi. Frankfurt ipak tvrdi da s obzirom na to da pitanje za šta bi trebalo da se interesujemo zavisi od pitanja za šta se zapravo interesujemo, „svaki odgovor na to pitanje mora poći od očigledno subjektivnih razmatranja“. Ako je to sve što se može reći, onda smo porekli svaku racionalnu osnovu za moralnu pohvalu ili osudu.

Kao što smo videli, Frankfurt definiše slobodu kao saglasje između sklonosti prvog i drugog reda. Takvo saglasje može se uspostaviti time što će se sklonosti prvog reda uskladiti sa sklonostima drugog, ili tako što će se sklonosti drugog reda uskladiti sa sklonostima prvog. Frankfurt se prvenstveno priklanja drugoj alternativi, jer smatra da od nas ne zavisi za šta ćemo se interesovati.

Da li je to ispravno? Iako akter ima pozitivnu identifikaciju drugog reda sa svojim sklonostima prvog reda i postupa u skladu s time, nije očigledno da je zbog toga nužno slobodan. Tvrdim da pored toga moramo imati u vidu i sledeće: da bi bio slobodan, čovek takođe mora biti u stanju da utvrdi da se ne može identifikovati s nekom sklonošću, da može postupiti suprotno njoj, jer ima dovoljno dobrih razloga za to, i da može modifikovati svoju sklonost. I sam Frankfurt priznaje izvesnu mogućnost da čovek svesno može promeniti svoja interesovanja, ali ne objašnjava kako je to moguće, što je utoliko problematičnije ako takva promene ne može biti predmet voljne kontrole.

FILOZOFIJA SLOBODE________________________________________________________________________________

Odgovornost nije stvar karaktera

felj10_ocp_w360_h500Interesovanja se menjaju. Ono za šta se čovek trenutno interesuje ne mora biti podudarno s nekim prošlim ili budućim interesovanjem.

Istovremeno je za Frankfurta ključno da čovekova interesovanja nisu neposredno podvrgnuta njegovoj volji, niti da se mogu menjati. Čovekovo najosnovnije interesovanje mora biti nešto neizbežno. Samo ako poseduje takav oblik nužnosti, interesovanje može poslužiti kao osnova konkretnog smisla u životu, tvrdi on.

Aristotel tvrdi da niko ne može izbeći da se ponaša u skladu sa svojim karakterom, ali i to je ipak u izvesnom smislu svojevoljno, jer smo mi sami delimično prouzrokovali sopstveni karakter Hari Frankfurt eksplicitno odbija aristotelovsku teoriju, i tvrdi da odgovornost za sopstveni karakter – i postupke koje izaziva – nije pitanje stvaranja ili uzrokovanja tog karaktera, već o „preuzimanju odgovornosti za njega“.

Frankfurtove nužnosti volje vezuju čoveka time što on ne može želeti ništa što već ne želi. To se ipak ne doživljava kao nešto nametnuto, jer čovek i ne želi ništa drugo. Sartrovski rečeno, u Frankfurtovoj teoriji ima previše činjenica a premalo trenscendencije. Više egzistencijalističko ili libertarijansko stanovište priznalo bi da je jastvo u velikoj meri nešto dato, i da ga pojedinac u izvesnom smislu mora prisvojiti, priznajući da je autonomno, ali će libertarijanac ipak tvrditi da akter mora imati sposobnost da prevaziđe to što je dato, da preoblikuje i redefiniše samog sebe, polazeći od radikalnog izbora. Po Frankfurtovom viđenju, mogućnost takvog radikalnog izbora uopšte nije preduslov autonomije, već naprotiv, nešto što podriva mogućnost autonomije. U situaciji u kojoj jastvo ne bi već bilo dato, u kojoj ne bi bilo granica ljudske volje, čovek ne bi mogao da se orijentiše i ne bi imao kriterijume za izbor jastva. Problem je u tome što Frankfurt postavlja oštru dihotomiju u kojoj je jastvo ili u potpunosti dato, ili sasvim nezavisno od svake datosti.

Niko sebe ne može stvoriti ni iz čega. Mi imamo mnoštvo shvatanja o svetu i samima sebi, i niz vrednosti i sklonosti. Tek se za šačicu tih shvatanja, vrednosti i sklonosti iole razumno može reći da je izabrano. Svakako da imamo sposobnost da mnogo šta od toga razmotrimo i promenimo – kao kada se lišimo neke predrasude, ili naučimo da volimo neko jelo – ali je to opet nešto što možemo učiniti samo polazeći od drugih sklonosti, vrednosti i shvatanja koja u suštini nismo birali. Stvaranje sebe ex nihilo jednostavno nije moguće, i ako zahtevamo da jastvo u potpunosti mora biti stvar izbora kako bi čovek bio slobodan, zahtevamo nešto što se nikada ne može ostvariti. Svako stvaranje i modifikacija jastva mora se odigrati na osnovu nečeg već datog. Ne možemo modifikovati samo sklonosti prvog reda, već i drugog, polazeći od sklonosti trećeg reda. Ali će se i te sklonosti trećeg reda zasnivati na nekoj datosti, i nikada nećemo biti u stanju da donesemo bezuslovan izbor koji se ne gradi na već postojećim shvatanjima i sklonostima.

Onaj ko bi želeo da ni iz čega stvori samog sebe biće isti kao i Čovek iz podzemlja Dostojevskog, koji smatra da je sloboda moguća samo pod pretpostavkom potpune nezavisnosti od svake zamislive vlasti ili sile. Postupak je za njega slobodan samo ako se ne može objasniti nikakvim spoljnim uticajem. Pošto svoj razum i osećanja doživljava kao posledice takvog uticaja, istinski slobodni postupci ne smeju zavisiti od njih. Iz toga sledi da istinski slobodni postupci ne smeju polaziti od akterovih želja, sklonosti i vrednosti. Ali to je daleko od našeg shvatanja slobodnog aktera koji izvršava slobodne postupke. Da bih bio slobodan akter, moji postupci moraju u nekom smislu poticati od mene i biti izraz onoga što jesam. A to što jesam ne može se, međutim, shvatiti polazeći od mene samog, apstrahovanog iz okruženja.

Kako je to Čarls Tejlor formulisao: „Svoj identitet mogu definisati samo na osnovu fenomena koji nešto znače. Ali isključenje istorije, prirode, društva, potrebe solidarnosti, svega što ne nalazim u samom sebi, znači eliminaciju svih kandidata za ono što ima značenje.“ Sloboda je u krajnjoj liniji sloboda žrtvovanja za svoja interesovanja, a ona nikada ne nastaju u vakuumu. Ali čovek ima sposobnost da porazmisli o svojim interesovanjima, da se zapita da li treba da ih ima, i kako će se žrtvovati za njih. Tako definiše ono što jeste.

FILOZOFIJA SLOBODE_______________________________________________________________________________

Pravedna analiza sebe

felj11_ocp_w360_h500Osim predstave o onome što smo sada, svi mi, izuzev nekolicine najsamozadovoljnijih, imamo ideju i o budućem, boljem izdanju sebe.

Svakako je moguće da postoje ljudi s toliko neadekvatnom slikom o sebi da misle da su savršeni, i bez mogućnosti poboljšanja. Ljudi u izvesnim ekstremnim situacijama, na ivici smrti od gladi, na primer, verovatno ne razmišljaju naročito mnogo o tome kako mogu postati bolji. I pri kraju života mnogi verovatno misle da sve samo može ići nizbrdo, da će čovek neumitno postajati sve gore izdanje samog sebe, kako slabe telo i duh. Ali većina nas je svesna da imamo još da prevalimo pre nego što postanemo ono što bi trebalo da budemo – kao i da nikada nećemo dostići cilj.

Može se čak reći da osećamo obavezu prema takvom promatranju sebe. Kako je to Kant formulisao, čovek je jedino biće koje ima uvid u sebe, i koje ima obavezu da taj uvid traži, kako bi time postalo bolje. Kant takođe smatra da imamo razloga da verujemo da će većina nas doći do razočaravajućeg rezultata, uspemo li da sprovedemo trezvenu i pravednu analizu sebe. Prema Kantu, međutim, čovek ima sklonost ka samoobmani, tako da najčešće ne dolazi do istinitog uvida u svoje očajno stanje. Samoobmana će ipak retko kada biti toliko potpuna da ne možemo shvatiti da postoji razmak između onoga što jesmo i što želimo da budemo.

Hari Frankfurt tvrdi da je značaj morala u razmatranju vrednosti i smislenog života znatno precenjen. Tu je možda u pravu, i u svakom slučaju je jasno da postoje i druge vrednosti pored morala, kao i da se ne mogu sve vrednosti podrediti moralu ili se redukovati na njega. Umetničko delo, na primer, može imati neposredno negativnu moralnu vrednost, ali ipak imati veliku estetsku vrednost – prekoračenje morala zapravo može predstavljati estetsku snagu. Ako bismo izbacili moralna prekoračenja iz književnih dela Žana Ženea ili Luj-Ferdinana Selina, istovremeno bismo umanjili njihovu estetsku vrednost. Čak i ako uvažimo estetsku perspektivu nekog dela ili postupka, to ne znači da smo obesnažili moralnu perspektivu. Ništa nas ne sprečava da moralno užasavajući postupak posmatramo kao veličanstveno umetničko delo, i istovremeno smatramo da zaslužuje moralnu osudu ili čak kaznu. Neophodno je istovremeno imati dve misli u glavi, ali one nisu u suprotnosti. Stoga moramo priznati da Frankfurt delimično ima pravo kada kaže da moramo priznati i druge vrednosti osim moralnih u definiciji smisla i vrednosti života, ali to ne znači da moralne vrednosti možemo zanemariti – one su nezaobilazne.

Vaša lična sloboda je sloboda da ostvarite izvesne vrednosti u svom životu, i morate preuzeti odgovornost za njih. Slobodan život ne mora biti naročito smislen, iz prostog razloga što pojedinac može izabrati da besmisleno upotrebi svoju slobodu. Isto tako ni smislen život ne mora biti naročito slobodan, jer pojedinac može pronaći smisao u načinu života u kojem sloboda ne igra veliku ulogu.

Zamislimo ženu koja je doživela verski preobražaj i koja dolazi do zaključka da je živela nemoralnim i bezvrednim životom kao „emancipovana“, te donosi drastičnu odluku da se priključi radikalnom verskom pokretu, uda se i podvrgne muževljevoj volji, jer joj nova vera tako nalaže. Ne sme ni da izađe iz kuće ako nije u pratnji svog muža, i mora skoro sasvim da se pokrije. Ne može da se zaposli i nimalo ne odlučuje o porodičnom budžetu. Ono što je važno za našu temu jeste da je odlučila da se u svemu podvrgne muževljevoj volji. Takva žena zadovoljava kriterijume autonomije utoliko što živi u skladu s vrednostima koje je razmotrila i svojevoljno prihvatila. S druge strane je sebi praktično oduzela prava i živi bez sopstvene volje. Zadovoljava kriterijume minimalne autonomije, i stoga je odgovorna za život koji je izabrala. Na primer, smatrali bismo je akterom sa sposobnošću krivice. Istovremeno ona je izabrala život koji upravo svodi autonomiju na minimum. Autonomija i samoostvarenje nisu nužno podudarni ideali, jer iako je autonomija nužan preduslov samoostvarenja – zbog toga što čovek bez autonomije ne može ostvariti svoje jastvo – nije izvesno da li će to samoostvarenje unaprediti ili sprečiti dalji razvoj autonomije.

Kraj

Izvor:danas.rs/danasrs/feljton


INŽENJER KOJI JE VOLEO DUDOVE…

tamoiovde-logo

ATANASIJE NIKOLIĆ, ČOVEK OD 100 ZNANJA

Da napravi tehnički rečnik, organizuje pozorište, izlije top, napiše dramu, sagradi put, drži časove radnicima, sastavi policijski zakonik, kalemi voćke – sve je to zanimalo, nesuđenog pravnika i artiljerca

 atanasijenikolicDa je živeo bar tri, a ne samo jedan život, Atanasije Nikolić, jedan od osnivača Društva srpske slovesnosti, čiji je naslednik Srpska akademija nauka i umetnosti, raskrilio je polje delovanja na crtanje, „zemljomerije”, inženjerstvo, matematiku, pozorišnu umetnost, poljoprivredu. Dobar crtač, u Novom Sadu 1824. godine otvara privatnu školu crtanja, bavi se kartografskim poslovima, a umeće koristi i u više umetničke svrhe kada izrađuje pečat Liceja u Kragujevcu.

Zaljubljenik u matematiku i tehniku, piše prve udžbenike iz ove oblasti, gradi velike melioracione kanale u Bačkoj, brane, nasipe, drumove. Piše drame, glumi u predstavama, sa Jovanom Sterijom Popovićem osniva prvo beogradsko stalno pozorište, čuveni Teatar na Đumruku. Piše o poljoprivredi, iz Austrije i Mađarske donosi razne sorte voća, osniva prvu poljoprivrednu školu u Topčideru, upošljava zatvorenike na poljoprivrednom dobru, otvara prvu fabriku sukna. Kao da mu nije dosta, izliva prvi top i osniva prvu fabriku municije u Beogradu i topolivnicu u Kragujevcu.

I moglo bi još da se nabraja, kako je napisao prvi policijski zakonik, uredio poštanski saobraćaj, prvi proslavio Svetog Savu kao školsku slavu…
Još bi više umeo napisati, što bi nužno bilo da se kao građa upotrebi u novijoj našoj istoriji, ali mi nestaje snage i volje za pisanje”, zaključuje 28. avgusta 1875. godine završavajući autobiografiju.

Međutim, i ovo do sada napisano dovoljno je da nas uvede u šaroliki život Atanasija Nikolića.

Ćirilična matematika

Lomila su se koplja oko toga hoće li mladi Atanasije biti zanatlija, što je predlagao otac Nikola, trgovac, ili će poći „na nauke”, u čemu ga je podržavala majka Marija. Prevagnula je ova druga strana: upornošću majke završava gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a uz pomoć ujaka, trgovca Marka Despotovića, odlazi da studira filozofske nauke u Đuru. Zvanje pravnika koje se dobijalo po završenim studijama, nije ga privlačilo: Atanasije se živo seća kako je, zavolevši crtanje i topografiju, pred kraj gimnazijskog školovanja sa pažnjom učio od Marka Ignjatovića koji je pravio kartu sela Bukovac.
Od ovoga vremena oseti ja čežnju za matematikom i za zemljomerijem. I činjaše mi se kad bi umeo zemlju meriti i karte sačinjavati, da bi bio najsrećniji čovek na svetu.

Vođen savetom da se dobre tehničke nauke izučavaju u Artiljerijskoj školi u Beču, odlučuje da tamo nastavi školovanje i 1821. godine, dok je njegovim drugovima mrsko da izlaze na polja Simiringeka, Atanasiju su „mile zabave” da vežba sa topovima, gađa, gradi baterije, vezuje fašine.  Kako u vojnoj službi nisu napredovali najuporniji, već oni sa dobrim poreklom i vezama, napušta Beč i u Novom Sadu otvara privatnu školu crtanja, ali će i tu ponovo naići na zatvorena vrata. Nikolićeva škola dobiće dozvolu da postane javna, ali će njegovo postavljenje za javnog učitelja zaustaviti odluka jednog od senatora Novosadskog mađistrata koji se protivi da rimokatoličkoj deci crtanje predaje pravoslavac.
I ponovo Atanasije napušta dotadašnja nastojanja i otvara sebi vrata na drugom mestu. „Zloba me natera da postanem indžinirom”.

topolivnicaukragujevcu

Topolivnica u Kragujevcu

U Pešti polaže ispite za inženjera 1829. godine, i bude naimenovan za besplatnog inženjera Bačke varmeđe. Počeo je da pravi melioracione kanale, brane, nasipe i već je uveren da će biti postavljen za redovnog inženjera sa mesečnom platom. Ista stvar ponavlja mu se kao i u Artiljerijskoj školi: imenovanje dobija kandidat sa jačim preporukama, a ne onaj koji se radom dokazao. Opet je vreme za novu službu.

Atanasije Nikolić prihvata poziv Petra Čarnojevića da bude upravnik njegovog imanja. Nedugo zatim, kao inženjeru u Munkaču na imanju grofa Šenborna, stiže mu pismo od Dimitrija Isajlovića, člana  Popečiteljstva prosvete, koji ga poziva u Srbiju da bude profesor matematike u nedavno osnovanom Liceju u Kragujevcu. Osim skromnog pokućstva, novi profesor, koji je postavljen i za rektora Liceja, donosi sa sobom u Kragujevac i prvi udžbenik iz algebre, koji je napisao pripremajući se za početak školske godine. Listajući ga u vreme kada piše autobiografiju Atanasije Nikolić priznaje da je preterao prevodeći latinske reči za potrebe srpskih đaka: čak su i simboli, matematičke formule napisani ćiriličnim slovima!

                                              Škola: sveto mesto

   Polaznici kragujevačkog Liceja dobili su vrednog i svestranog rektora, profesora koji će im uz časove algebre, geometrije, trigonometrije, crtanja, držati i dodatnu nastavu kako bi poboljšao njihovo slabo znanje matematike. Uz predanost, međutim, išla je i strogost. Mogli su odmah da je naslute svi oni koji su došli na svečani početak školske godine kada je rektor, znajući da disciplina nije bolja strana novosnovanom Liceju, umesto prigodnog pozdravnog govora, zagrmeo „Stoj! Stoj! Stoj! Jer mesto na kojem stojiš sveto je”.

Obaveze rektora i profesora nisu ga sprečavale da uveče obilazi đake da bi pazio čime se zanimaju kad nisu u školi, a po nezadovoljstvu kafedžija zadovoljno konstatuje da je njegova zabrana točenja likera licejistima urodila plodom.
   „Moj postupak sa Srbčadma beše patrijarhalan i očinski. Ja sam nastajavao, da svaku pogrešku mladiću primetim, pa ovu bez opomene, bez saveta, a dosta puta bez kazni nisam ostavio“.

Osim što je izradio pečat Liceja, uveo školsko zvono koje je označavalo početak i kraj časova, Atanasije Nikolić za „hram znanja” uvodi i proslavljanje školskog patrona Svetog Save. Kragujevčani su te 1840. godine posmatrali kako se svečana litija sačinjena od crkvenih velikodostojnika, profesora i đaka kreće gradskim ulicama do Liceja, a zvanice prisustvuju priredbi i gozbi organizovanoj u zgradi škole.

Po završetku školske godine, međutim, profesori biraju drugog kandidata za mesto rektora, a Atanasije Nikolić odlazi u Beograd. To, ipak, nije kraj njegovom pedagoškom radu. Još čvršću disciplinu uvešće u poljoprivrednoj školi. Kada su prvi đaci stigli u Zemljodelsku školu u Topčideru u maju 1853. godine, na poljoprivrednom dobru koje su već obrađivali zatvorenici bilo je raznih sorti žita, 125 vrsta vinove loze, 460 sorti jabuka i 320 krušaka, soj štajerskih krava i bikova, ali i konja, svinja. Upravitelj škole učenicima je obezbedio ne samo uslove za dobru praktičnu nastavu, već i odeću, obuću, dva obroka, knjige, mastilo i hartije.

Njihovo je bilo da naredne dve godine prionu na učenje o zemljoradnji, vinogradarstvu, pčelarstvu, šumarstvu, „svilodeljstvu i skotovodstvu”. Po zamisli Atanasija Nikolića, oni su se „usposobljavali i za plug i za pušku”. Uz takmičenja u kalemljenju voćaka, učenje o hranjenju svilenih buba, imali su obavezne egzercire, učili gađanje i rukovanje puškom. Na završni ispit pozivani su kmetovi iz svih srezova, a najbolji đaci kući su nosili posebne nagrade: bika, prase engleskog soja, kutiju sa oruđima za kalemljenje voćaka, dve oke semena deteline…

   04_Atanasije-Nikolic_ilustrNova strujanja u politici posle Svetoandrejske skupštine, kada je zbačena dinastija Karađorđevića, a na vlast vraćeni Obrenovići, donela su promene i u Zemljodelskoj školi.

Zbog tužbe koju su podneli pitomci, a iza koje su stajali ekonom škole Vladimir Jovanović i profesor Josif Pecić i posle žalbi na loše uslove učenja, preteranu strogost upravnika i loša znanja koja dobijaju, Atanasijeva poljoprivredna škola se zatvara. Njegov trud oko imanja i škole ruši se kao kula od karata. Želja da obrazuje druge, da poučava „Srbčad”, zbog koje je tako veselo krenuo iz Munkača, iako je mogao da proživi dane bez mnogo trzavica u službi mađarskog grofa koji je obezbeđivao i penziju, nije se ograničila samo na mlade niti samo na zvanične škole.

U Beogradu, kao i prethodne godine u Kragujevcu, „u školi kod Saborne crkve”, Atanasije drži predavanja o poljskoj ekonomiji: besplatno i svojevoljno. Sricali su slova i pisali brojke kod Nikolića i šegrti, kalife, sluge. S namerom da i oni dobiju kakvo-takvo obrazovanje, Atanasije s prijateljima profesorima pokreće nedeljne škole, gde je radnički sloj svih uzrasta mogao besplatno da dolazi na časove.

                                            Pozorište u magazi

   Isti taj strogi profesor, zaljubljenik u „zemljomerije” i matematiku, znao je da obuče i glumački kostim i zaigra na daskama koje život znače. Pred nama je sada plodan pozorišni čovek koji je iza sebe ostavio više dramskih komada sa temama iz nacionalne istorije, postavio brojne predstave, osnovao prvo stalno pozorište u Beogradu, a i dalje govorimo o Atanasiju Nikoliću.

Kada je 1824. godine u Novom Sadu počeo da s đacima svoje škole crtanja da izvodi predstave, odvajajući prihod od ulaznica u fond škole, Novosađani su tu dušekorisnu zabavu veoma lepo prihvatili. Osim Joakima Vujića, niko nije izvodio predstave na srpskom jeziku u njihovom gradu. A Atanasije Nikolić, uvežbavajući đake kako će glumiti, predstavio im se komadom „Zao otac i nevaljao sin”, da bi nešto kasnije pred publiku izneo i istorijsku dramu Stefana Stefanovića „Smrt Uroša Petog”. Za tu predstavu i sam se našao u glumačkoj postavi tumačeću ulogu kralja Vukašina, glavnog zloće u drami.

Istorijski kostim navući će i u Kragujevcu, kada je u velikom hodniku Liceja igrao cara Dušana u svojoj drami „Ženidba cara Dušana” koju je posvetio knezu Mihailu Obrenoviću. Igrali su u toj predstavi činovnici i profesori, a scenografija i kostimi napravljeni su od onoga što se imalo. Dobar prijatelj sa Jovanom Sterijom Popovićem, još iz vremena kada je Atanasije bio rektor kragujevačkog Liceja, a Sterija profesor prirodnog prava, zajedno s ovim velikim dramskim piscem osniva pozorište 1842. godine.

Bio je to teatar za koji je ustupljena jedna magaza na Đumruku, carini, sa glumačkim ansamblom sastavljenim od diletanata, mladih činovnika i „ženskinja”, ali bilo je to prvo beogradsko stalno pozorište, Teatar na Đumruku. Sala je dekorisana, podignuta galerija za orkestar i moglo je da se počne sa predstavama – igrale su se utorkom i četvrtkom, a na repertoaru su tada omiljene istorijske drame.
nasip

Podizanje nekoliko nasipa pod rukovodstvom Atanasija Nikolića uređena je močvara na prostoru nekadašnje Bare ‘Venecije’.  

Beogradska publika gledala je pozorišnu igru s pesmama u tri čina koju je Atanasije Nikolić napisao po narodnoj pesmi „Kraljević Marko i Arapin”, Sterijinu dramu „Smrt Stefana Dečanskog”, Stefanovićevu „Smrt cara Uroša”, u kojoj Atanasije ponovo igra kralja Vukašina. Pre Teatra na Đumruku, sa Sterijom Atanasije Nikolić osniva još jednu važnu instituciju: Društvo srpske slovesnosti 1841. godine. Atanasije prvo razmatra sa Sterijom da bi trebalo okupiti učenjake koji bi radili na srpskom tehničkom rečniku i prevodili stručne termine na naš jezik.

  Upošljavanje zatvorenika

Iz te ideje rađa se Društvo srpske slovesnosti, za koje su Atanasije i Sterija izradili Statut, a među prvim članovima su i Jovan Stejić, pesnik Sima Milutinović, Dimitrije Isajlović, koji je pisao Nikoliću da dođe u Srbiju. Već na prvim sednicama iznose se i prve plodonosne ideje: da se osnuje nacionalna biblioteka, da se za nju podigne posebna zgrada, a da se štamparije obavežu da će od svake knjige davati dva primerka za biblioteku.

Tih četrdesetih godina Atanasije uveliko igra predstave sa svojim amaterima, a bije ga glas pozorišnog znalca, pa se kod njega dolazi i po savete. Kada je 1847. godine grupa mladića iz Pančeva došla u Beograd sa namerom da igra predstave, u Nikoliću su imali podršku i pomoć. Odlazio je na njihove probe u kafani „Kod jelena”, davao savete, a za svoju dramu s pesmama „Zidanje Ravanice” sa kompozitorom Šlezingerom obučavao ih je i u pevanju.

Napustivši kragujevački Licej i došavši u Beograd, Atanasije Nikolić je 1841. godine imenovan za načelnika policajno-ekonomičkog odeljenja pri Popečiteljstvu vnutrenji dela (Ministarstvu unutrašnjih poslova), gde je pomoćnik ministra Ilija Garašanin. U državnoj službi, s manjim prekidima, Atanasije će ostati do kraja života. Bio je Garašaninov čovek od poverenja – pomoćnik ministra i kasnije najmlađi srpski ministar pisao je za njega da nije samo običan pisar, već i „projekt-majstor”.

Jedan od njegovih projekata bio je i da uposli zatvorenike, koji su do tada kažnjeničke dane provodili besposleni. Organizujući ih da rade prvo na malom imanju ispred Ministarstva finansija, Atanasije će uskoro dobiti veliko zemljište na Topčideru, gde će biti izgrađen i zatvor, ali i fabrika sukna i veliko poljoprivredno dobro na kojem su u voćnjacima, zasadima dudova, radili kažnjenici, uposleni i oko proizvodnje ćebadi za vojsku i izrade sanduka za municiju. U vreme kada je počeo da radi sa zatvorenicima, Nikolić razmišlja o tome kako bi mogao razviti zemljoradnju.

   Uzbuna velikih sila

Sa ciljem da sa što širim krugom ljudi podeli „zemljodelska” znanja, počinje da uređuje „Čiča Srećkov list” od 1844. do 1847. godine.   Naročito se interesuje za proizvodnju svile. Kako bez dudova nema ni svilenih buba, na Nikolićev predlog izdaje se naredba policajcima iz svih okruga da popišu stabla duda, a on zatim radi na tome da podstakne njihovo sađenje. Plod tog njegovog rada je i da je u Požarevačkom okrugu zasađeno 60.000 stabala, dok je on u Topčideru imao, takođe, znatan broj.

Odeljenje čiji je načelnik ima veoma širok krug delovanja: policiju, građevinu, vojsku, poljoprivredu, ekonomiju. I Atanasije koji upravlja njime širi krug svog delovanja: sastavlja prvi policijski zakonik, uređuje poštanski saobraćaj, šljunkom nasipa puteve po Srbiji, radi na razvoju poljoprivrede, organizovanju dobrovoljaca u Vojvodinu tokom 1848. godine, naoružanju zemlje. U nesigurno vreme, doba kada se vode pregovori oko oslobađanja balkanskih naroda od Turaka, dok Srbiju potresaju unutrašnji nemiri i previranja oko vlasti, Atanasije Nikolić sa majstorom Vesom u Beogradu pravi prvi top izlivajući materijal za njega od dva stara.
Top nije bio lep, nije imao nikakvih ukrasa, ali se mogao dati upotrebiti. Šta više ovim opitom pokrenuli smo bar tu ideju, da bi mogli topove liti i tako ovo oružje sebi pribaviti.

U Beogradu, Atanasije organizuje rad fabrike municije, a u Kragujevcu, pošto je uspešno završio ogled sa majstor-Vesom, otvara topolivnicu.   Proizvodnja teškog naoružanja izazvala je veliku pažnju stranih sila.   Žučnu prepisku sa Carigradom razvili su Rusija i Austrija koje protestuju zbog otvaranja topolivnice, a svoje ljude šalju u Srbiju da izvide kakva je to proizvodnja.

    Tajni zadatak 

Nikolić učestvuje i u nekoliko poverljivi diplomatskih misija, sastaje se sa predstavnicima Francuske, Rusije, zastupajući svoju vladu, učestvuje u određivanju položaja topova i osiguravanju granice od mađarskog napada u vreme bune u Vojvodini 1848. godine. Posle Svetoandrejske skupštine, kada je Aleksandar Karađorđević abdicirao pod pritiskom ustavobraniteljske vlade, Atanasije Nikolić prinuđen je da napusti Srbiju. Tada kao pedesetsedmogodišnjak odlazi u Novi Sad i nudi svoje usluge kao geometar.

desniPo dolasku kneza Mihaila Obrenovića na vlast, Atanasije Nikolić je pomilovan, određena mu je penzija i on ponovo dolazi u Beograd 1861. godine. Čeka ga i jedan zadatak dostojan akcionih filmova: da iz Rusije tajno preveze u Srbiju tovar od 60.000 pušaka. Uspeh ove misije bio je utoliko veći što je Nikolić prevlačeći toliko oružje, izvukao živu glavu, a u zemlju dopremio 30.000 pušaka koje su od početka decembra do kraja januara s bugarske granice donošene u Srbiju.

Čovek od sto zanata koji je više puta, ne posustajući, tražio za sebe novo zanimanje i počinjao svoju karijeru bezmalo od početka, smirio se zauvek u Beogradu, 28. juna 1882. godine, okončavši u osmoj deceniji buran, bogat i raznovrstan životni put.

Autor: J. Čalija /Ilustrovao: Dragan Maksimović

Izvor: politikin-zabavnik.rs/broj: 3126

________________________________________________________________________________________

NAŠ BRAT FLORA SENDS…

TAMOiOVDE_______________________________________________________

Delo Luiz Miler govori o jedinoj ženi iz zapadne Evrope koja je služila kao vojnik u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata.

podloga za pripremu 1

Flora Sends, članica britanskih medicinskih misija u Srbiji tokom Prvog svetskog rata, jedina je žena iz zapadne Evrope koja je služila kao vojnik u srpskoj vojsci i jedina Britanka koja je u „velikom ratu” bila u uniformi i koja je ikada odlikovana Karađorđevom zvezdom sa mačevima.

O ovoj izuzetnoj ličnosti, i jedinoj ženi koja je tokom ratnih dejstava uspela da napreduje do oficirskog čina, Britanka Luiz Miler napisala je biografsku studiju „Naš brat, život kapetana Flore Sends”, koju je objavila „Laguna”, u prevodu Nenada Dropulića.

Luiz Miler u ovoj biografiji prikazuje svoju neustrašivu junakinju počev od detinjstva u viktorijanskoj Engleskoj, preko dolaska u Srbiju kao dobrovoljca Crvenog krsta i kasnijeg stupanja u vojsku, predavanja koja je držala kada se proslavila, braka sa kolegom oficirom, do boravka u gestapovskom zatvoru tokom Drugog svetskog rata i poslednjih godina u Safoku.

Delo Luiz Miler predstavljeno je na teritoriji Velike Britanije u Beogradu, u rezidenciji ambasadora Majkla Devenporta, koji je, pored autorke i istoričara Slobodana Markovića, dočarao lik Flore Sends.

Flora Sands

Flora Sends sa srpskim vojnicima

– Izuzetno hrabra žena Flora Sends, jedina Britanka među četrdeset dva miliona vojnika, za svoju hrabrost odlikovana najvišim vojnim počastima, jeste ono što povezuje naše dve države. Most među nama je i knjiga Luiz Miler o njenom životu i herojskom poglavlju iz naše zajedničke prošlosti, o kojoj se ne zna dovoljno.

Knjiga „Naš brat” poseduje i širu, društvenu, važnost, zbog toga što pokazuje emancipaciju žena tokom Prvog svetskog rata. Ambiciozne žene u ovom delu sveta uživale su više prava, bavile su se muškim zanimanjima, a to su stvari koje su za Britanke bile nezamislive – rekao je ambasador Devenport.

On je značaj ovog dela povezao i sa stogodišnjicom Prvog svetskog rata, koja će biti obeležena sledeće godine. Takođe, ambasador Devenport napomenuo je da je za poštovanje to što potomci onih ranjenika iz Kragujevca, Mladenovca, Vranja i drugih delova Srbije, koje su pazile bolničarke iz Velike Britanije i drugih delova Komonvelta, neguju sećanje na ove hrabre i požrtvovane žene.

Luiz Miler je istakla da je život Flore Sends bio privlačna tema za desetogodišnje proučavanje i zato što je ona, ostajući da živi u Srbiji, postala važan deo istorije ovog podneblja. 

Luiz-Miler

Luiz Miler

– Flora je bila svedok uspona i padova srpske istorije od 1914. godine, kada je sa grupom britanskih bolničarki došla da neguje srpske ranjenike. Preživela je tifus, špansku groznicu, ranjavanje, ofanzive i povlačenja srpske vojske preko Albanije, ali kao da joj to nije bilo dovoljno, kao rezervni oficir Kraljevine Jugoslavije 1941. godine pošla je u borbu protiv nacista. Flora Sends, i ostale učesnice savezničkih lekarskih misija u Prvom svetskom ratu u Srbiji, stekle su odanost prema Srbiji zbog slobode i prava koji su im bili dati. Radile su ono što im je bilo uskraćeno u matičnoj zemlji, bilo im je dozvoljeno da budu zaista hrabre. I tako se Flora Sends našla u prvim borbenim redovima uz muškarce – istakla je Luiz Miler.

Istoričar Slobodan Marković podsetio je na to da je prošle godine obeleženo 175 godina srpsko-britanskih diplomatskih odnosa, odnosa koji su svoj najsjajniji period imali upravo između 1914. i 1918. godine. Prema Markovićevim rečima, knjiga Luiz Miler govori o časti, vrlini i borbi za ženska prava, zbog toga što su se britanske bolničarke dolazeći u Srbiju rukovodile hrišćanskim moralom, idejom da imaju misiju, da je žrtvovanje za dobro drugoga njihov smisao života. Završetak svog izlaganja Slobodan Marković uobličio je u kritičkom tonu:

– Flora Sends prešla je Albaniju sa srpskim vojnicima, stekla je njihovo poštovanje i prihvatili su je kao punopravnog brata, ona je za njih bila oličenje savezništva Velike Britanije. Međutim, ova knjiga o njenom životu svojevrsna je opomena srpskom društvu, sklonom stvaranju lažnih heroja.

U to vreme se u srpskoj vojsci borila i Milunka Savić, koja je bila odlikovana Karađorđevom zvezdom zato što je sama zarobila dvadeset tri bugarska vojnika. Srbija joj se „odužila” tako što je u mirnodopsko vreme radila kao čistačica u banci. 

M. Vulićević, Politika


OLOVKA GOVORI SRCEM…

TAMOiOVDE______________________________________________________

Grafitna olovka je načinjena 60-tih godina 16. veka. Olovka može ponuditi debelu, tanku, tamniju i svetliju liniju.

Ona daje mnogo mogućnosti . Olovka piše i crta srcem, ALI, ima kreativnih osoba koje idu korak dalje…  

                    Bora*S


Skulpture od grafita

5962-1281291362-art-pencil-sculpture-9Umesto da se bavi arhitekturom, slikarstvom ili fotografijom, Dalton Ghetti je odlučio da bude drugačiji. On pravi minijaturne skulpture od grafita u grafitnim olovkama.

5962-1281291359-art-pencil-sculpture-2-580x559Po profesiji je drvoseča, ali izgleda da je pronašao i svoju nežnu prirodu pošto se mikro umetnošću bavi već 25 godina.

Još u školi sam na olovkama pisao imena prijatelja i to im davao kao poklon.

Onda sam se malo usavršio. Ideja mi je bila da napravim što manje skulpture. Isprobavao sam različite materijale, a grafit pruža najbolje mogućnosti”, kaže Dalton.



5962-1281291360-art-pencil-sculpture-35962-1281291358-art-pencil-sculpture-6-580x5695962-1281291512-art-pencil-sculpture-11-580x5825962-1281291516-art-pencil-sculpture-145962-1281291515-art-pencil-sculpture-13

5962-1281291360-art-pencil-sculpture-8

 

 

 

 

izvor: dominomagazin.com