JUNAK NAŠEG DOBA
„Ja više nisam sposoban da ludujem pod uticajem strasti, častoljublje mi je ugušilo život, ali se ono pokazalo u drugom obliku, jer častoljublje nije ništa drugo do žudnja za vlašću, a prvo moje zadovoljstvo je potčinjavati svojoj volji sve što je oko mene.
Izazivati prema sebi osećanje ljubavi, odanosti i straha, zar nije to prvi znak i najveći trijumf vlasti? Biti za nekog uzrok patnje i radosti, nemajući za to nikakvog posebnog prava, nije li to najslađa hrana našeg ponosa? A šta je sreća? Zadovoljan ponos. Kad bih ja smatrao sebe za najboljega, najmoćnijega na svetu, ja bih bi srećan: kad bi me svi voleli, ja bih u sebi našao beskrajne izvore ljubavi.
Zlo rađa zlo; prva patnja daje pojam o zadovoljstvu mučenja drugih; ideja zla ne može se stvoriti kod čoveka ako je on ne bi hteo primeniti u stvarnosti; ideje su organski stvorovi, rekao je neko: njihovo rođenje već im daje oblik, a taj oblik je akcija. Onaj u čijoj se glavi rodilo više ideja, stvara više od drugih.
Zbog toga genije prikovan za činovnički sto mora umreti ili poludeti, isto kao što čovek snažnog telesnog sastava, ako provodi život sedeći i smireno se vlada, umire od kaplje.
Strasti nisu ništa drugo do ideje u njihovom prvom razvoju; vlasništvo su mladog srca, a lud je onaj ko misli da će njime vladati ceo život.
Mnoge mirne reke započinju bučnim vodopadima, a nijedan ne skače i ne peni se do samog mora. Ali taj mir je često znak velike, mada skrivene moći; kada su misli pune i duboke, ne mogu besno da puknu; duša koja pati i raduje se daje tačan prikaz svega i uverena je da tako mora biti; ona zna da će je bez oluja isušiti stalna sunčeva toplota; ona prožima sopstveni život – mažena je i kažnjavana poput voljenog deteta. Samo u ovom višem stanju samospoznaje čovek može ceniti Božju pravednost.”
Mihail Ljermontov
(Junak našeg doba– najvažnije delo Mihaila Ljermontova. Smatraju ga prvim psihološkim romanom u ruskoj književnosti.)
ГЕРОЙ НАШЕГО ВРЕМЕНИ u originalu-ruski jezik