NEŠTO JE NAČETO I OPUSTOŠENO…

tamoiovde-logo

NEKO

To je bilo jednog utorka oko četiri časa posle podne
meseca februara
u kuhinji
neko je ponizio služavku

Ranio je u dubinu njenog bića
nešto što je bilo još netaknuto
upravo je načeto
i opustošeno
Nešto što je još bilo živo
i što se smejalo ćutke
Ali
neko je ušao
rekao neku tešku reč
jer je razbila nešto
i to što se u njoj još moglo radovati
prestalo je zauvek da se smeje
Služavka je ostala ukočena
ukočena pred kantom za smeće
i onda je počela da drhti
Ne sme nikako sada da počne da plače
Jer ako počne da plače
služavka za sve
dobro zna
da neće nikako umeti
da se zaustavi
Ona u sebi nosi toliku bedu
već vrlo dugo je nosi kao zamrlo dete što još daje neke znake života
Ona zna dobro
čim prva suza krene
sve druge će za njom
i to će napraviti takvu buku
koju niko živ neće moći podneti
oteraće je
to zamrlo dete u njoj onda će potpuno umreti

Ućuta šta je drugo mogla.

Žak Prever


 

KAKO DA ŽIVIMO ŽIVOT BEZ ILUZIJA…

tamoiovde-logoUvereni smo da vodimo živote čiji pravac utvrđuju racionalno donete odluke. Sagledavamo stvarnost kako jedino možemo – iz sopstvenog ugla, i često ne vidimo da je ta naša stvarnost obavijena velom iluzija koje zapravo vode glavnu reč…

индексPsiholozi, psihijatri pa čak i mnoge stare religije i filozofski pravci ukazuju na to da je jedini put ka istinskom zadovoljstvu, miru i sreći odstranjivanje iluzija ili privida stvarnosti koji nas stave u oklope i ophrvaju.

Međutim, upravo je tu kvaka: najteži zadatak koji imamo tokom života je iskrenost.

Naime, za život bez iluzija neophodno je sebi postaviti prava pitanja i iskreno odgovoriti na njih.

Psiholog Andrej V. Karpatov, tvorac savremenog modela psihologije koji vodi jedan od najboljih psihoterapeutskih centara u Rusiji je ovom pitanju posvetio čitavu knjigu koju je nazvao „Kako promeniti odnos prema životu“.

Kako i sam kaže na početku knjige, čovek je veliki zaverenik kome uspešno polazi za rukom ne samo da sakrije istinu od drugih već i da je sakrije od samog sebe. Ali ova taktika izbegavanja, nesuočavanja i skrivanja ne daje dobre rezultate jer čak i ako sami ne želimo da priznamo nešto, naše telo uvek zna i daje nam signale kada je to potrebno.

Često koristimo reč iluzija i često se govori o tome da su one zapravo naše najveće greške. A šta je zapravo iluzija? U psihoterapeutskom smislu iluzija je greška koju pravi naša svest: „Nekada ono što želimo doživljavamo kao da je stvarno, što izaziva more neprijatnih posledica. Ponekada su nam u strahu velike oči i u suštini bezazlene događaje vidimo kao pravu katastrofu.

Ili smatramo da smo ostvarili potpuno razumevanje sa nekim, a onda se ispostavi da taj neko ne samo da nas nije shvatio, podržao, već nas je čak obmanuo, izdao“.

U tom smislu govorimo o četiri osnovne iluzije: iluzija opasnosti, iluzija sreće, iluzija patnje i iluzija međusobnog razumevanja. Jedan od glavnih faktora kod formiranja iluzija jeste i odnos leve i desne hemisfere mozga. Desna strana je zadužena za primanje informacija i emocije, a leva za logičnu analizu i donošenje rešenja. Laički rečeno, desna strana prima informacije i doživljava ih, a leva razmišlja i preduzima korake.

Iako obe strane mozga sarađuju kako bismo mi imali kompletnu sliku stvarnosti, često dolazi do nesporazuma jer, kako kaže Karpatov, treba zamisliti da je desna strana egzaltirani slikar a leva strana šašavi matematičar pri čemu slikar uvek određuje ton saradnje.

Slikar prvi dobija informaciju, a matematičar se naknadno uključuje i određuje dejstvo na osnovu informacija koje je dobio, a koje su obojene emocijama. Leva polovina mozga ne dovodi u sumnju istinitost prvobitne informacije već uz pomoć logičkih argumenata potvrđuje njen karakter ma kakva ona zapravo bila.

Kako bilo, mi smo na neki način prepušteni toj raspravi koju vode dve polovine našeg mozga u kojoj se i rađaju ove četiri osnovne iluzije. Posledica ovih iluzija je često naše žalosno duševno stanje i treba preduzeti neke korake kako bismo u donošenju odluka mogli da se što više odmaknemo od iluzija.
Izvor:lovesensa.rs

_______________________________________________________________________________________

ZA ŠTA SAM ŽIVEO…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

bertrand-russell-02BERTRAND RASEL,

književnik, filozof i pacifista, nobelovac,

umro  je na današnji dan, 02. februara 1970. godine

___________________________________________________________________________________________

Bertrand Rasel – Za šta sam živeo

Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i  nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovečanstva. 

Ove strasti, kao snažni vetrovi, su me nosile tamo i amo po svojevoljnom kursu, iznad velikog okeana  patnje, dosežući  same ivice očaja.

Tragao sam za znanjem. Želeo sam da razumem ljudska srca. Želeo sam da saznam zašto zvezde sijaju.  Trudio sam se da shvatim  pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju uticaj nad tokom.  Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspeo.

Ljubav i znanje  su me uzdizali  ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje  vuklo nazad ka  zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Deca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj deci, i čitav svet samoće, siromaštva i zlopaćenja  koji pravi ruglo od onoga što  ljudski život treba  da bude.  Čeznem da ublažim to zlo, ali to  ne mogu,  zato i  sam patim.

To je bio moj život.  Nalazim da je bio vredan življenja, i rado bih ga proživeo ponovo da mi se za to ukaže prilika.

Tragao sam za ljubavlju, jer  pre svega, ona  donosi  ushićenje;  tako snažno ushićenje  da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti.  Tragao sam za njom, zatim,  jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svest gleda preko ruba sveta u hladni, nedokučivi , beživotni bezdan.  Tragao sam za njom, naposletku, jer sam u  ljubavnom  sjedinjenju,  u čudesnoj minijaturi,  video naznake  vizije neba koje su sveci i pesnici zamišljali.

To je ono za čim sam tragao, iako to  može delovati  previše  za jedan  ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i  pronašao.

***

Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju decu, ali me je rat ubedio da je to ipak redak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac  više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje  vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne ceni istinu više od popularnosti.

***

Kao zaljubljeniku  istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije,  vraćanje u varvarstvo me užasnulo.

***

Živeo sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onom  društvenom. Ličnom,  da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju  mudrost zemaljskim vremenima.   Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, i  u kom će mržnja, pohlepa i zloba izumreti jer neće biti ničega da ih hrani.

U ovo verujem, a svet sa svim svojim užasima,  još nije uspeo da me  pokoleba.

*iz  predgovora autobiografije Bertranda Rasela Za šta sam živeo

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

_________________________________________________________________________

Poruka Bertranda Rasela budućim pokoljenjima

Bertrand Rasel za  tv emisiju  Licem u lice na BBC-u 1959. godine:

Šta mislite da je vredno poručiti budućim pokoljenjima o životu koji ste proživeli i lekcijama koje ste kroz život  usvojili?

Želeo bih da prenesem  dva zapažanja, jedno intelektualno i jedno moralno. Intelektualno zapažanje je sledeće: Kada izučavate  bilo koju materiju, ili uzimate u obzir neku filozofiju , pitajte  se samo kakve su činjenice i kakva je istina  koju  te činjenice potkrepljuju. Nikada ne dozvolite da vas zavede ono u šta želite da verujete, ili ono za šta mislite da bi bilo društveno blagotvorno kada bi se u to verovalo. To je intelektualno zapažanje koje bih želeo da im prenesem.

Moralno zapažanje koje bih želeo da im  prenesem je veoma jednostavno … rekao bih  ljubav je mudrost, mržnja je nepromišljenost. U ovom svetu koji postaje sve tešnji  i povezaniji moramo naučiti da podnosimo jedni druge.  Moramo da naučimo da se iznesemo sa činjenicom da neki ljudi govore stvari koje se nama ne sviđaju. Jedino na taj način možemo živeti zajedno, a ako hoćemo da živimo, a ne  da umremo  zajedno,  mi moramo steći  dar  saosećajnosti  i trpeljivosti    koji  su ključni  za opstanak ljudskog roda na ovoj planeti.

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

___________________________________________________________________________________________

Bertrand Rasel (engl. Bertrand Russell; Trelek, 18. maj 1872Penhrindejdrajt, 2. februar 1970) bio je britanski filozof i matematičar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine.

rasel-1Rasel kao filozof i logičar

U matematici je poznat po Raselovom paradoksu koji je ukazao na propuste u naivnom (neaksiomatskom) zasnivanju Kantorove teorije skupova.

Privatni život

Bertrand Rasel (u originalu Bertrand Arthur William Russell, 3rd Earl Russell) rođen je 18. maja 1872. godine u plemićkoj porodici. Veoma rano je ostao bez roditelja, majka mu je umrla kada je imao 2 godine, a otac kada je imao 4. Ostali su on i njegov stariji brat Frenk (budući drugi Erl Rasel). O njima se brinuo njihov deda Erl Rasel (lord Džon Rasel) koji je bio predsednik britanske vlade 40-ih godina 19. veka, i dedina žena iz drugog braka. Kum mu je bio filozof DŽon Stjuart Mil. Rasel nije ispunio njihova očekivanja što se tiče ženidbe i decembra 1894. se oženio Amerikankom Alis Smit (engl. Alys Pearsall Smith). Alis je bila protestantkinja i to puritanskih shvatanja. NJihov brak je završen razvodom 1911. godine. Rasel nije bio uvek veran bračnom životu, poznate su bile dve ljubavne afere sa čuvenim damama od kojih je jedna bila glumica.

Bertrand Rasel je studirao filozofiju i logiku na Univerzitetu Kembridž od 1890. godine. Postao je član Triniti koledža 1908, godine. 1920. je putovao u Rusiju i posle toga predavao u Pekingu filozofiju jednu godinu dana. 1921. kada je izgubio profesorski posao oženio se Dorom Rasel (rođenom Blek) i sa njom je imao sina DŽona (John Conrad Russell, kasnije ga nasledio kao četvrti Erl Rasel) i ćerku Ketrin (Katharine Russell udata Tait). Rasel se u ovo vreme ispomagao tako što je pisao popularne knjige iz oblasti fizike, etike i obrazovanja za laike. Sa suprugom Dorom on je osnovao eksperimentalnu školu „Beacon Hill“ (u prevodu „Svetionik na bregu“) 1927. godine.

Posle smrti starijeg brata, Rasel 1931. godine postaje treći Erl Rasel. Međutim on se veoma retko pozivao na ovu titulu. Supruga Dora ga je izneverila u preljubi sa jednim američkim novinarom i Rasel se 1936. oženio po treći put. Nova supruga mu se zvala Patriša, bila je oksfordski student i guvernanta Raselove dece 1930. godine. Sa njom je imao jednog sina po imenu Konrad. U proleće 1939. preselio se u Santa Barbaru i predavao na univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. Bio je postavljen za profesora na Siti koledžu u NJujorku odmah posle toga, ali posle javnog negodovanja postavljenje je povučeno; njegovo radikalno mišljenje učinilo ga je moralno nepodobnim za predavača na ovom koledžu. U Britaniju se vratio 1944. i ponovo je predavao na Triniti koledžu.

1952. u svojoj osamdesetoj godini, Rasel se ponovo razveo i oženio četvrti put suprugom Edit, sa kojom se poznavao još od 1925. godine.

Bertrand Rasel je napisao tri toma svoje autobiografije krajem 1960-ih godina i preminuo je 2. februara 1970. u Velsu u svojoj 98. godini. NJegov pepeo je rasejan u planinama Velsa.

Treba pomenuti i da je Rasel poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog veka.

Titulu Erla od Bertranda Rasela nasledio je najpre njegov sin DŽon Rasel (kao 4. Erl Rasel), a potom mlađi sin Konrad Rasel (kao 5. Erl Rasel). Konrad Rasel je izabran za naslednog plemića u britanskom Domu lordova, on je ugledni britanski naučnik.

____________________________________________________________________________________________

Raselov čajnik

Raselov čajnik je analogija filozofa Bertranda Rasela kojom ilustruje tvrdnju da nije na skeptiku da opovrgne baze onog što je nemoguće proveriti u religiji, nego da je na verniku da ih dokaže.

Princip

U članku koji se zove „Is there a God?“, napisanom 1952. godine za časopis Illustrated Magazine (ali koji nikad nije bio objavljen), Rasel je napisao:

„Mnogi pravoverni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porcelanski čajnik kruži po eliptičnoj orbiti oko Sunca, između Zemlje i Marsa, niko ne bi mogao da ospori moju tvrdnju, pod uslovom da sam bio pažljiv i napomenuo kako je čajnik isuviše mali i da se ne može videti ni kroz najmoćnije teleskope. Ako dalje kažem kako je, s obzirom na to da moju tvrdnju niko ne može oboriti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice. Međutim, ako bi postojanje ovakvog čajnika bilo potvrđeno u drevnim knjigama, ako bi se svake nedelje slavio kao sveti predmet i ideja o njemu utiskivala u umove dece u školama, oklevanje da se poveruje u postojanje takvog predmeta postalo bi znak ekscentričnosti, a sumnjičavac bi privukao pažnju psihijatra u doba prosvetiteljstva ili inkvizicije u ranijim vremenima.“

Raselov paradoks

Kantorova teorija skupova sa kraja 19. veka nije bila zasnovana aksiomatski pa se zato nazivala naivna teorija skupova. Međutim ona je implicitno u sebi sadržala nekoliko aksioma od kojih je jedna bila da za svako svojstvo možemo formirati skup svih elemenata koji imaju to svojstvo.

Polazeći od ove aksiome Bertrand Rasel je 1903. konstruisao paradoks, po njemu nazvan Raselov paradoks koji je oborio naivnu teoriju skupova. Taj paradoks se može iskazati na više načina i u više formi a suština je sledeća:

Ako za svako svojstvo postoji skup svih objekata koji zadovoljavaju to svojstvo onda to isto važi i za svojstvo „skup ne pripada sam sebi“. Ovo svojstvo je vrlo prirodno jer je vrlo teško naći skup koji pripada sam sebi. Označimo sa X skup objekata za koje važi ovo svojstvo. Da li X pripada sam sebi? Ako pripada onda znači da zadovoljava svojstvo „skup ne pripada sam sebi“ što je kontradikcija. Ako pak ne pripada sam sebi onda će da zadovolji traženo svojstvo pa će baš da pripada sebi, što je opet kontradikcija.

Do pojave ovog paradoksa verovalo se u nepobitnost matematičke istine i neprotivurečnost Kantorove teorije skupova. Posle Raselovog paradoksa usledila je i serija drugih paradoksa od kojih posebno izdvajamo Rišarov paradoks. Njihovom pojavom matematička građevina je bila ozbiljno uzdrmana do samih temelja i pretila je opasnost da se sruši. Kriza matematike je rešavana pojavom novih pravaca (Rasel – logicizam, Brauerintuicionalizam, Hilbertformalizam).

Jedna varijanta iskazivanja Raselovog paradoksa je: Postoje katalozi knjiga iz biblioteke. Ti katalozi se takođe smatraju za knjige. Neki katalozi sadrže sebe, a neki ne (u katalogu). Možemo posmatrati jedan novi katalog u koji su popisani svi katalozi koji ne sadrže sebe. Da li ovaj katalog sadrži sam sebe? Ponovo će oba slučaja analiziranja dovesti do kontradikcije.

Jedno od mogućih prevazilaženja Raselovog paradoksa je da se skup svih skupova ne smatra za skup, nego za klasu (klasa je ovde uopštenje pojma skupa).

sr.wikipedia.org/

___________________________________________________________________________________________

Rasel u Njujorku

Bertran Rasel, jedan od utemeljivača analitičke filozofije i nepokolebljivi humanista, u Njujorku je doživeo neke od najtežih trenutaka u svojoj karijeri

NYCVremenska tačka u kojoj Bertran Rasel stiže u Njujork je 1940. godina. Čuveni engleski filozof, matematičar, logičar, istoričar i društveni reformator, u Njujork stiže nakon angažmana na Univerzitetu u Čikagu. Njegov boravak u Njujorku propraćen je skandalom – nakon javnog pritiska zbog stavova o seksualnom moralu iznesenim u nekoliko knjiga, on dobija otkaz.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1950), pisac knjiga i svestrani filozof, u Njujorku dobija titulu „moralno nepodobnog“. Sudija koji je vodio slučaj bio je irski katolik Džon Mekgijan, koji je na osnovu Raselovih polazišta u knjigama O obrazovanju, U šta verujem, Obrazovanje i savremeni svet i Brak i morali doneo zaključak da je Rasel „nepodoban za podučavanje filozofije“. U ovim knjigama Rasel je, između ostalog, zagovarao seks pre braka.

Sud donosi presudu kojom Raselova žalba biva odbijena, a tadašnji gradonačelnik Njujorka La Gvardija ukida sredstva iz budžeta za njegovu poziciju na Univerzitetu. Mnogi intelektualci, koje je predvodio Džon Djui, protestovali su zbog ovakvog tretmana. Ajnštajnov slavni aforizam: „Veliku umovi su uvek nailazili na nasilnu opoziciju od strane mediokritetskih umova“, nastao je upravo u njegovom otvorenom pismu podrške Raselu. Djui je zajedno sa Horasom M. Kalenom objavio zbirku članaka o ovoj aferi pod nazivom „Slučaj Bertran Rasel“.

Rasel se ubrzo pridružio Fondaciji „Barns“, gde je raznovrsnoj publici držao niz predavanja o istoriji filozofije. Ova predavanja poslužila su kao osnov za njegovu knjigu Istorija zapadne filozofije, prvi put objavljenu 1946. godine. Istorija zapadne filozofije je postala najprodavanija knjiga 20. veka iz oblasti filozofije i neprikosnovena kao uvod u zapadnu filozofiju. Posle razlaza sa Barnsom, Rasel se iz Amerike ponovo vraća u Evropu.

Rasel se danas uglavnom smatra jednim od utemeljivača analitičke filozofije, a baveći se gotovo svim oblastima ove nauke, najplodniji je bio na polju metafizike, filozofije i logike matematike, filozofije jezika, logike i epistemologije.

Rasel i humanizam

Rasel je poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka. Iako je tokom života nailazio na osude kao kritičar svake vrste dominacije proizašle iz vlasništva, države ili u oblasti međurasnih i međupolnih odnosa, Rasel nikada nije odstupio od borbe za bolje i humanije društvo: jedno vreme je predesedavao Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu. Čak je i u poznoj starosti nastupao kao angažovani humanista: u 89. godini je zatvoren kao vođa i učesnik antinuklearnih demonstracija. Umro je u 98., a njegov pepeo rasut je u planinama Velsa.

Tekst: Ljiljana Ilić/Mapa: Stefan Unković/Izvor:elementarium.cpn.rs/

___________________________________________________________________________________________

BERTRAND RUSSELL

HUMANISTIČKA SEKCIJA ZAJEDNICE HUMANITAS

russellFilozof i humanist Bertrand Russell jedna je od najistaknutijih ličnosti XX. stoljeća. Bio je neumorni kritičar svoga doba, ali i reformator koji je ukazivao na moguće putove rekonstrukcije suvremenog svijeta. Bertrand Russell je bio vrlo kontroverzna ličnost, predmet vrlo različitih pa i posve suprotnih ocjena. Od djetinjstva do duboke starosti njegovo zanimanje je bilo usmjereno u dva pravca: jedan čine matematika i filozofija, a dugi – povijest i politika, područje koje ih spaja je etika.

Rassell je čitavoga života preispitivao principe i granice ljudske spoznaje i ljudskih vrijednosti, a svojim držanjem u svim ključnim društveno-političkim događajima XX stoljeća skretao je na sebe pozornost svjetske javnosti. Bio je i filozof i javna ličnost u životu svoje zajednice, poput Sokrata. I kao što je bilo suđeno Sokratu zbog – hule na bogove, kršenja važećeg morala te kvarenja mladeži, i Russell je bio dva puta osuđen od engleske demokracije – prvi put (na šest mjeseci) zbog pacifizma u I. svjetskom ratu, a drugi put kad je u dubokoj starosti podsticao građane da sjedeći na ulicama štrajkaju te se drugim miroljubivim sredstvima suprotstave nuklearnoj politici.

Russell je bio čovjek koji je svoje etičke principe živio. Pored „Komiteta stotine“ osnovao je i Fondaciju za istraživanje mogućnosti očuvanja mira. Zajedno s Einsteinom bio je osnivač Pagvaškog pokreta, u kojem se okupljaju najistaknutiji znanstvenici i humanisti svijeta da kao ljudi od znanosti i mislioci, odgovorni pred poviješću, upozore na opasnosti koje nastaju prihvaćanjem utrke u naoružanju te da predlože mjere za otklanjanje ratne opasnosti. Možda je osnivanje „Russellovog suda“ za utvrđivanje zločina u Vijetnamu vrhunac Russellove predanosti miru i čovječanstvu. Russel je bio uvjeren da, kada zakoni zemlje proturječe zakonima humanosti, odgovorni građanin treba izabrati zakone humanosti.

Bertrand Russell rođen je 1872. godine u uglednoj aristokratskoj obitelji, poznatoj po svom učešću u političkom životu Engleske od vremena Henrika VIII. Roditelji su Bertrandu izabrali za odgajatelja jednog slobodnog mislioca, ali zbog njihove prerane smrti odgojila ga je baka, škotska prezbiterijanka. Kada je kao jedanaestogodišnjak učio Euklidovu geometriju nije se mogao pomiriti s tvrdnjom da se aksiomi ne mogu dokazati, te je odlučio uporno tragati za osnovnim principima koji bi bili apsolutno nesumnjivi i dokazivi. Drugi važan trenutak u njegovoj mladosti je bio kada je, poput Descartesa, došao do zaključka da se u sve može posumnjati osim u vlastitu egzistenciju.

U dobi od 15. do 18. godine života intenzivno se bavio ispitivanjem religijskih dogmi, u nadi i želji da će naći racionalne razloge da bar neku prihvati, ali ih je – jednu po jednu – sve odbacio kao neosnovane. Najznačajnija godina u njegovom intelektualnom razvoju je godina 1900., kada je prisustvovao međunarodnom kongresu filozofa u Parizu. Tu je bio impresioniran talijanskim filozofima koji su pokazivali naročitu preciznost u mišljenju i izlaganju, a koju nije nalazio kod drugih filozofa. Slijedećih 10 godina života posvetio je matematici.
Nakon objavljivanja The Principles of Mathematics 1903. godine, zajedno s učiteljem Whitheadom pripremio je obimno trosveščano djelo Principia Mathematica, u kojem je izvršena redukcija aritmetike na logiku.

Dvije su crte Russellovog karaktera bile stalne: zainteresiranost za istinu, s jedne strane, i za dobrotu, s druge strane. Pomalo zamoren matematikom i nezadovoljan rezultatima koje nudi filozofija, uporno si je postavljao pitanje: postoji li ikakvo znanje na svijetu koje je tako sigurno da nijedan razborit čovjek ne može u njega posumnjati, te što treba učiniti da život na zemlji postane sretniji. Stoga su pored matematike i filozofije najveće Russellove preokupacije bile povijest i politika. Nakon dugih lutanja zaključio je da se pouzdano znanje može tražiti jedino oslanjajući se na znanost i ljudsko iskustvo.

Zanimljivo je da je Russell nakon izbijanja I. svjetskog rata došao do zaključka da je ratu sklona većina tzv. običnih ljudi, te da državnici i diplomati nisu jednini krivci za izbijanje ratnih sukoba. Snažni osobni pacifizam je Russella odveo u iskreno simpatiziranje Oktobarske revolucije, ali samo dok 1920. godine nije posjetio SSSR. Nakon toga, premda je izgubio svako povjerenje u kapitalizam, odlučno se suprotstavio boljševičkom socijalizmu. Osjetio je iskrene simpatije prema tradicionalnim vrijednostima drevne kineske kulture, premda je naslućivao da bi se i ona uskoro mogla boljševizirati. Jedini element u europskoj civilizaciji koji je cijelog života cijenio je onaj koji je došao od starih Grka.

Odbačen od svoje klase zbog opora ratu i oštre kritike kapitalističkog načina života, napušten od ljevice zbog kritike boljševičkih metoda izgradnje socijalizma, Russell je dugo bio usamljeni mislilac i socijalni reformator. Držao je da je osnovni problem suvremenog svijeta u tome kako uskladiti industrijalizam s humanističkim načinom života, posebice s individualnom slobodom. Doživio je mnoge javne napade u tisku, a godine 1940. odbijena mu je bila kandidatura za predavača na američkom sveučilištu New York City College, s obrazloženjem da u svojim spisima bogohuli i opovrgava sve vrijednosti te da mu se ne smije dopustiti da kvari mladež.

Potkraj života Russel je ipak dobio javna priznanja, ne samo Nobelovu nagradu za književnost, nego i brojna priznanja u znanstvenoj i progresivnoj javnosti vlastite zemlje i svijeta.

Svoj vlastiti filozofski sustav Russsell je počeo izgrađivati oko 1898. godine. Na liniji racionalizma XVIII. stoljeća, ponesen rezultatima moderne znanosti, Russell je pokušavao spojiti empirizam i racionalizam, dedukcionizam i indukcionizam, pa čak i nadići suprotnost između materijalizma i idealizama, nastojeći zasnovati novu filozofiju, koja bi bila u odlučnom protustavu prema svakoj metafizici. Često je mijenjao svoja gledišta, odbacivao jedna a usvajao druga, dakako, isključivo u smislu njihova daljnjeg razvoja i usavršavanja. Mnogi njegovi kritičari pogrešno su mu zamjerali da je svakih nekoliko godina proizvodio novi filozofski sustav. Nešto je, naime, ipak bilo konstantno u Russelllovoj filozofiji: logički atomizam, odnosno metoda logičke analize. Logički atomizam on opisuje kao metodu analize stvarnosti čiji su posljednji rezultati logički atomi (ne posljednje čestice materije, nego logičke ideje o posljednjim elementima od kojih su sačinjeni analizirani predmeti stvarnosti). Premda je neko vrijeme bio dualist, vjerujući da realno postoje „duh“ i „materija“, kao nezavisni entiteti, koji se ne mogu svesti jedan na drugi niti na nešto treće, kasnije je zaključio da rezultati moderne znanosti takvu podjelu ne dopuštaju, te da je ona ušla u filozofiju iz religije. Jedna od sigurno najbitnijih posebnosti njegove filozofije je bila razdvajanje filozofije prirode i filozofije vrijednosti.

Russell je u etici XX. stoljeća dao značajne priloge. Došao je do originalnih rješenja o gotovo svim bitnim pitanjima etike, inspirirao je neke nove orijentacije u meta-etici. Suvremena meta-etika je vrlo kritična prema cjelokupnoj ranijoj filozofiji morala. Moderni etičari tvrde da su njihovi prethodnici u povijesti postupali nekritički: oni su, naime, najprije utvrđivali najviše dobro, te onda iz njega izvodili pravila i norme za moralnu praksu.

Etička teorija Bertranda Russella nije jedinstvena. On je i u tom području duhovne djelatnosti, kao i u drugima, mijenjao svoje poglede. Kao što je u sferi znanja sve rigoroznije primjenjivao metodu logičke analize, vodeći se trajnim motivom spoznaje istine, tako je i u etici, rukovođen trajnom težnjom da pridonese ostvarenju sretnog života za sve ljude, stalno tragao za prirodom vrijednosnog fenomena i formulom univerzalne ljudske suglasnosti u pogledu najviše vrijednosti, cilja i smisla života, kao i kriterija ljudske djelatnosti. Dok je u prvoj fazi (etičkog intuicionizma) Russell smatrao da su vrijednosti nenaturalna, ali objektivna svojstva stvarnosti, u drugoj je fazi vidio vrijednosti kao izraze naših želja (etički emotivizam). Moralni subjekt on vidi kao nepogrešivog suca u izboru ciljeva i vrijednosti. Time se suprotstavio apsolutizmu i autoritarizmu u etici, te je ovakava teorija smatrana psihološkom osnovom demokratske teorije slobode.

Naglašavanjem uloge emocija i želje Russell je inspirirao čitav etički emotivistički pokret, koji je postao najdominantniji u anglosaksonskim zemljama. Ali Russell nije ostao na čisto emotivističkim pozicijama, nego je produžio tražiti objektivnu osnovu etičkih stavova, te je došao do značajnog zaključka da oni ne izražavaju samo subjektivne želje nego i nešto općenitije po svom sadržaju. Po tom Russellovom shvaćanju etika ima zadatak utvrditi opće principe iz kojih se onda mogu izvesti pravila ponašanja. U raznim vremenima u različitim krajevima, pa i u istoj zajednici u isto vrijeme, postoje različita pravila ponašanja. Russell postupno prelazi od subjektivnog etičkog emotivizma prema objektivno-društvenom emotivizmu. On misli da moralni i pravni kodeksi moraju biti prilagođeni promjenama uvjeta, imajući u vidu opće dobro za sve, a to je: dobar život, ispunjen srećom, inteligencijom, razumijevanjem i ljubavlju. Ne može biti „dobro“ jednostavno ono što se želi, jer – ljudske se želje sukobljavaju. Neka moralna načela kao da su općeljudska, univerzalna, i bez njih, čini se, nijedna ljudska zajednica ne bi mogla opstati. Ta načela mogu se gotovo empirijski utvrditi.

Inače, moralna pravila, drži Russell, treba poštivati samo ako imaju dobre posljedice, u suprotnom treba ih mijenjati. Moralna pravila su, pri tome, otjelovljena u čovjekovoj savjesti. Tri su kriterija za opravdanje moralnih postupaka: 1. autoritet moralnih pravila, 2. savjest i motiv, 3. posljedice. One želje koje nisu u suglasnosti s općim željama čovječanstva nisu vrijedne ili moralne želje. Tako se etika približava politici. U ovoj fazi (etičkog naturalizma) Russel tvrdi da se pojam „dobro“ može definirati i da se etika mora povezati s politikom, te se u tom smilsu može i znanstveno tretirati. Time je, zapravo, Russel odbacio ne samo svoj početni stav o neodredljivosti „dobra“ te kasniju poziciju o etičkim stavovima kao izrazima ličnih želja, nego i stav o nedokazivosti osnovnih etičkih vrijednosti. U posljednjoj fazi svojih etičkih promišljanja on etiku postavlja usporedo s ostalim vrstama znanja, premda s manjim stupnjem egzaktnosti, analogno prirodi samog predmeta. Dok je ranije mislio da etička objektivnost može biti politička, a ne logička i empirijska, on kasnije ide korak dalje i tvrdi da su vrijednosne i moralne propozicije deskriptivne i istinite ili pogrešne. Moralni su sudovi faktički i znanstveni, premda su bazirani na željama.

Etička vjerovanja su kroz povijest imala dva vrlo različita izvora: jedan politički i drugi povezan s osobnom religioznošću i moralnim uvjerenjima. U Starom zavjetu oni se pojavljuju odvojeno, jedan kao zakon, a dugi kao proroci. S ovim dualizmom se mora računati, jer bez građanske moralnosti zajednice nestaju, a bez osobne – njihovo održavanje nema vrijednosti. Pri tome Russell odbacuje svaki autoritet u etici, bio to Bog, istina ili savjest, što je sve u sebi kombinirao tradicionalni moral, te drži da se mogu objektivno postaviti temeljne etičke propozicije, kao da su znanstvene. Njegova je teorija bazirana na emocijama, rukovođena znanjem te okrenuta općedruštvenoj suglasnosti.

Russell je antitradicionalno i antimetafizički orijentiran, u duhu moderne znanosti, u kojoj traži oslonac, te na osnovi rezultata znanosti, povijesti ljudske misli i ljudskog iskustva, stojeći čvrsto na empirijskom tlu, on zasniva svoje refleksije o čovjeku, razbacane po brojnim djelima.

Čovjek je, smatra Russell, dio prirode, a ne nešto što bi prirodi bilo suprotstavljeno. Čovjek je prirodni fenomen. Čovjekovi misaoni i tjelesni pokreti slijede iste zakone koji opisuju kretanje zvijezda i atoma. Kao dio fizičkog svijeta, koji sam po sebi nije zanimljiv, čovjek je kao i ostala materija komponiran od elektrona i protona, te kao i oni podliježe istim zakonima koji vladaju u cijelom svemiru.

Sa stajališta svemirske beskrajnosti život je nevažan fenomen; vrlo malo zvijezda imaju planete, vrlo malo planeta može podržavati život. A i na zemlji život pripada samo maloj količini materije blizu zemljine površine; dugo vremena nije bilo života na zemlji i jednom će ga vjerojatno nestati. Stoga se živa materija ne može uzeti kao svrha cijelog stvaranja univerzuma. Ali ne postoji niti neki neutralni arbitar koji bi mogao ocijeniti vrijednost čovjeka u svemiru. Čak ako se i uzme da su ljudi vrhunac stvarateljskog akta, ipak im nešto nedostaje u sjaju.

Čovjek je samo jedna vrsta živih bića na ovoj planeti. Mi ne znamo da li na nekom drugom planetu također postoje racionalna bića. Mi malo znamo o svojoj biti. Samo je djelomično poznata povijest čovječanstva, a budućnost ljudskog roda je potpuno neizvjesna. Pretpostavlja se da se čovjek izdvojio iz životinjskog svijeta prije milijun godina. Čovjekovo je postojanje dugo u odnosu na povijesno vrijeme, ali je vrlo kratko u odnosu na geološke epohe.

Russell se zalaže za znanstveni pristup ljudskoj prirodi i motivima ponašanja pojedinaca i grupa. On sam ustvrđuje da su kod ljudi primarni oni motivi koji su vezani za održanje: hrana, krov nad glavom, odjeća i razmnožavanje, Ali kada je ovo zadovoljeno, drugi, sekundarni, motivi postaju vrlo jaki: prisvajanje, rivalstvo, zavist i ljubav prema moći. To su, zapravo, najvažniji ljudski motivi, i većina ljudskih aktivnosti može se svesti na te temeljne motive, drži Russell. Pri tome se Russell poziva na istraživanja psihologa, koja su otkrila što je naslijeđeno, a što stečeno u karakteru odraslog čovjeka. Kod novorođenčeta se mogu zamijetiti tri instinkta, pored osnovnoga za hranjenje: novorođenče je zastrašeno kad je bez zaštite, ono je ljuto kad je previše utegnuto i ono je zadovoljno kad ga se miluje.

Kao što je shvaćanje razvoja univerzuma u smislu progresivnog ili regresivnog kretanja znanstveno neutemeljeno, tako i pridavanje svemirske važnosti ljudskim nadama i strahovima nije znanstveno opravdano. Strah i nada su počesto ljudske tvorevine, one dolaze iz vremena čovjekovog djetinjstva i boravka u džungli. Za čovjekovo oslobađanje od strahova potrebna je prije svega istina o samom sebi, a ne tradicionalni i nepotrebni mitovi.

Ljudski duh, kao i tijelo, ima dvije komponente – nasljednu i stečenu. Dok je za tijelo bitna nasljedna, za duh je važna stečena komponenta. Duh i njegova sposobnost učenja su ono najvažnije po čemu se čovjek razlikuje od životinje. Prema nekim antropolozima razvoj čovjeka i njegovog mozga trajao je oko 500 000 godina, od tada se čovjekova prirodna inteligencija nije bitno promijenila. Najbolji dječak od prije 500 000 godina, koji bi imao sve uvjete za školovanje, uspio bi u učenju kao i njegov suvremeni vršnjak.

Russell ističe da je moguće mijenjati ljudsku prirodu i da se ljudska bića mijenjaju brže no životinjske vrste, a civilizirani čovjek brže od neciviliziranog. Prema Russellu, isto kao i prema shvaćanjima francuskih materijalista XVIII. stoljeća, svako je ljudsko biće produkt nasljeđa i utjecaja okoline, odgoja i mogućnosti za akciju. Stoga Russell baš kao i oni zahtjeva promjenu okolnosti putem odgoja ljudi, premda nije jasno – tko će odgajati odgajatelje, kad su i oni produkt sredine koju treba preodgajati. Russell prihvaća da postoje stanovite prirodne predispozicije, različite kod različitih naroda, a koje zajedno s vanjskim uvjetima stvaraju određene karaktere, ali on kategorički odbacuje tvrdnje da se ljudska priroda ne može ni malo promijeniti. Doduše, on priznaje da promjenjivost ljudske prirode ima i svoje granice.

Istražujući ljudsku prirodu, odnosno čovjeka kao vrstu među drugim vrstama, Russell je došao do zaključka da su u osnovi svih ljudskih aktivnosti prirodni impulsi (pri čemu ne pravi razliku između tih impulsa i instinkta, ostavljajući nas u neizvjesnosti da li je instinkt u osnovi ljudske prirode kao i kod životinja, ili je impuls za ljude ono što je instinkt za životinje, a ne znamo niti da li je impuls ili instinkt onaj posljednji element koji se ne može svesti na nešto još osnovnije ili elementarnije).

Ti impulsi su usađivani duboko u ljudsku prirodu, kroz stoljeća čovjekovih odnosa s prirodom, s drugim drugim ljudima i sa samim sobom, i to kroz selekciju. Po svojim impulsima čovjek je kompleksniji od svih drugih životinja. Nije poželjno slabljenje tih impulsa, nego njihovo upravljanje prema životu i rastu, njihova konstruktivnost. U tome mogu ključnu ulogu odigrati odgoj i obrazovanje, kako u djetinjstvu i mladosti, tako i, kasnije, kroz društvene institucije i cjelinu društvenih odnosa.

Razum, inače, nije niti može biti uzrokom ljudske aktivnosti, nego samo njen regulator. On nema veze s izborom cilja – izbor cilja određuju impulsi, razum ima presudan značaj u izboru sredstva, puta prema ostvarenju cilja koji se želi postići. Impulsi po sebi, kao i priroda po sebi, etički su neutralni. Ali je na ljudima da na osnovi impulsa učine što mogu od svog života. Pri tome važno je istaći, drži Russell, da se ništa dobro, vrijedno i sretno ne može postići protiv impulsa. Russell se oštro suprotstavlja onim koncepcijama života, naročito religioznim, koje čovjeka određuju kao prije svega duhovno biće, te ignoriraju životne impulse.

Premda je po svojoj instinktivno-impulsnoj strukturi čovjek sličan životinjama, ima, drži Russell, i bitnih razlika između čovjeka i životinja. Neke od tih razlika su emocionalne, a neke intelektualne. Jedna od emocionalnih razlika je da su neke ljudske želje, u odnosu na životinjske, u biti bezgranične, nemoguće ih je u potpunosti zadovoljiti. Imaginacija neumorno tjera i iscrpljuje ljudska bića. Ono što je čovjeku potrebno za sreću čovjeku je nemoguće ostvariti, jer su zemaljske mogućnosti ograničene. Ljudi se žele proširiti dokle god im seže mašta, a životinje su zadovoljne s postojanjem i reprodukcijom.

Što se čovjekove društvenosti tiče ona nije specifično ljudska osobina. Suradnja i jedinstvo grupe imaju osnovu u instinktu koji nalazimo kod svih društvenih životinja (najpotpunije kod mrava i pčela). Ali socijalni život mravi i pčela je mehanički i statičan, dok ljudi, premda nalaze korisnim živjeti u zajednici, imaju uglavnom individualne želje. Otuda teškoće socijalnog života i potreba za stanovitom vlasti u zajednicama. Čovjek, naime, nije potpuno društven, kao što su to pčele i mravi, nego je poludruštvena životinja. Neki su mu impulsi društveni, a neki individualni. Pri tome, prema Russellu, ne može se reći da je samački dio ljudske prirode manje vrijedan od socijalnog. Mistici, pjesnici, umjetnici, znanstvenici – u svom najunutrašnjijem biću su osamljeni.

Od svih socijalnih grupa nesumnjivo je instinktivno najjača obitelj. Za potpunu harmoniju u obitelji bio je dovoljan incest-tabu, ali je on za pleme morao biti proširen raznim složenim pravilima egzogamije i dopunom u vidu običaja i moralnih normi. Tu su običaji održali pobjedu nad instinktima. Pri tome jedna plemenska pravila vrijede za članove plemena, a druga za strance izvan konkretne plemenske zajednice, na jednoj strani stoji solidarnost, a na drugoj sumnjičenje, rivalstvo i rat.

Sve što je pogrešno u ljudskim odnosima, misli Russell, dolazi otuda što individualistički impulsi pretežu nad grupnim ili obratno. Socijalna kohezija ne može biti efikasna ako nema psihološku dopunu u osjećajima pojedinaca. Socijalna kohezija je djelomično instinktivna, a djelomično razumna. Socijalna kohezija je započela lojalnošću prema krvnoj grupi, ona je bila pojačana strahom od neprijatelja, te je rasla djelomično prirodno, a djelomično namjerno, dok nije dostigla velike sinteze kakve danas poznajemo u vidu nacija.

Russell drži da najvišu vrijednost treba tražiti u pojedincu, a ne u kolektivu. Dobro društvo je samo sredstvo za dobar život pojedinaca koji ga čine, a ne nešto što ima vrijednost samo po sebi. Russell smatra slobodu pojedinca glavnim uvjetom ostvarenja dobrog života.

U prirodi je čovjeka da stalno bude u konfliktu s nečim. Borba u kojoj je čovjek angažiran je trostruka: 1. čovjek i priroda, 2. čovjek i čovjek, 3. čovjek sam sa sobom. Konflikt s prirodom čovjek vodi pomoću znanosti i tehnike. Konflikt s drugim čovjekom vodi se politikom i ratom. Unutrašnji konflikt do sada se vodio putem religije. Konflikt s prirodom Russell smatra u izvjesnom smislu temeljnim, jer je pobjeda u ovom području bitna za održanje i povećanje broja ljudskih bića. Ali, drži Russell, dolazi vrijeme kada čovjek može postati bogatiji putem sporazuma s prijašnjim protivnikom, nego putem konflikta s njim. Zahtjev je modernoga doba da se konflikti umanje i ublaže, kako konflikti čovjeka s čovjekom tako i konflikti čovjeka sa samim sobom (konflikti u čovjeku). U unutrašnjoj borbi jedna je strana nazvala drugu grijehom i odlučila je pobijediti je. istina, ta pobjeda nije nikada bila tako potpuna, kao pobjede u vanjskim konfliktima, i poslije svake pobjede sebe samog, grijeh bi uvijek iznova pokazao svoju ružnu glavu.

Russell zagovara rješavanje spomenutih konflikata uspostavljanjem harmonije, sklada. To je tim lakše postići što čovjek bolje poznaje pozadinu konflikata. Nakon što je postalo moguće osigurati dovoljno hrane za sve, nakon što je tehnika omogućila suradnju na širokoj osnovi, konflikti čovjeka s drugim čovjekom postaju anakronizam, treba ih prevladati političkim i ekonomskim ujedinjenjem, takvim kakvo predlažu zagovornici svjetske vlade. Ali, harmonija među ljudima ne može biti dovoljno stabilna, sve dok svaki čovjek ne postigne iskrenu harmoniju sa samim sobom, dok sebe ne prestane promatrati kao neprijatelja koga treba savladati.

Konflikti između čovjeka i čovjeka, odnosno između raznih ljudskih grupa, izazvani su ekonomskim interesima, rasnim ili vjerskim razlikama. Cilj rata je – obično – postizanje veće moći i bogatstva. Ali na djelu je i zadovoljstvo primjenjivanja vlasti nad drugima i življenja na račun tuđeg rada. Međutim, prema Russellu, odlučujući podstrek ratu daje impuls koji predstavlja ispunjenje jedne strane ljudske prirode. Ratove je teško suzbiti upravo zato što izviru iz impulsa više nego iz kalkulacije o isplativosti rata. Ona ista vitalna energija koja proizvodi sve što je najbolje, proizvodi i rat te ljubav prema ratu. Taj impuls prema konfliktu s drugim čovjekom, odnosno prema ratu, na djelu je kod velikog broja ljudi. Stoga je rat permanentna društvena institucija svih slobodnih zajednica, i pored činjenice da je najveći broj nacija najviše vremena u stanju mira. Premda ratove proglašavaju vlade, ratovi su rezultati akumuliranih strasti u ljudima. Zato, da bi se rat odbacio kao sredstvo rješavanja konflikata, potrebno je prije svega očistiti ljudska srca od otrova koji vode ratovima: od pretjeranog ponosa i straha, od zavisti, pohlepe, prezira i mržnje. Oni čine rat razložnim. Rat je okružen opsesijom tradicije, svetih knjiga, obrazovanja, mitova o junaštvu itd.

Pri tumačenju rata Russel posebno ističe moment straha, duboko usađenog u čovjekovu mentalnu strukturu. Strah je, po Russellovom shvaćanju, praiskonski teror koji čovjek nosi sa sobom iz džungle. On razlikuje strah kao emociju i strah kao racionalno predviđanje opasnosti. Dok je ovaj posljednji realan i kao mjera opreza do izvjesne mjere nužan, strah kao emocija, animalna reakcija i predrasuda je velika prepreka čovjekovom slobodnom razvoju. Iz straha nastaju mržnja i zavist, ali i podređivanje vođama u vrijeme opasnosti. Strah je, pak, duboko prirodna psihološka karakteristika čovjeka. On se manifestira u atmosferi ratne groznice iz koje rat neposredno nastaje, a koja, kao izraz straha, ima duboke korijene u povijesti, sve od divljaštva i barbarstva.

Na istoj liniji Russell tumači i rasni antagonizam, kao iracionalno nasljeđe koje potiče od naših animalnih predaka, jer je i njemu korijen u instinktivnom strahu od stranog i nepoznatog, koje se ne može procijeniti, pa stoga izgleda opasno. Upravo taj iracionalni strah, a ne hrabrost, u osnovi su svih progonitelja i tlačitelja (npr. Hitler).

Dosadašnja suradnja u društvu bila je gotovo potpuno temeljena na sili; sila je vladala čak i u seksualnim odnosima, jer su zarobljene žene uzimane u konkubinat. (Uopće, za podređenost žene muškarcu Russell nalazi razlog u jačim muškarčevim mišicama.) Tek od 1918. godine počinje postupna suradnja između žena i muškaraca. Ali, to je više posljedica tendencije da se sva moć koncentrira u rukama države: žene su se emancipirale od muškaraca u onoj mjeri u kojoj su i žene i muškarci postali robovi države. Otakako je nastala država, smatra Russell, čovjek je počeo činiti mnoge grozote, kao što su: rat, ropstvo, podjarmljenost žena, masovno uništavanje protivnika… Svemu tome Russell vidi kao primarne ne društvene uzroke, nego psihološku građu čovjeka, njegovu impulsivnu prirodu.

Običan čovjek ne može živjeti sretno bez natjecanja, jer je od njegovog nastanka to bio oblik njegovog života. Ali ta sklonost natjecanju može poprimiti manje štetne oblike u sportu, u znanosti, u umjetnosti… Zanimljivo je da niti odsutnost svih opasnosti ne znači automatski punu sreću za čovjeka, kojemu su, pored elementarne sigurnosti potrebne i – avanture. Stvaraoci utopija i socijalni reformatori, prema Russellu, redovito zaboravljaju da veliki dio ljudske sreće ovisi o aktivnosti, a samo mali ostatak da je sadržan u pasivnom zadovoljstvu.

Od nebrojenih čovjekovih želja (impulsa) glavne su želja za moći i za slavom, smatra Russell. Te dvije želje nisu identične, ali su vrlo srodne. Čak i kad ljudi dostignu priličan stupanj udobnosti, i pojedinci i zajednice teže daljem uvećanju svoje moći, odnosno bogatstva. To, međutim, nipošto nije ekonomski motiv. Moć, baš kao i energija, ima različite oblike: bogatstvo, naoružanje, vlast, utjecaj na javnost… Ipak, ljubav prema moći, premda je jedan od najjačih ljudskih motiva, vrlo je nejednako raspoređena te je ograničena raznim drugim motivima, na primjer: ljubavlju prema zadovoljstvu i lagodnosti, čak i ljubavlju prema suglasnosti. U smislu Adlerove podjele na podređujuće i podređene tipove ljudi, Russell smatra oba tipa nepoželjnima, naročito u njihovim ekstremnim oblicima, te prednost daje trećem tipu, koji odbija i vodstvo i podređenost, ali se takvi ljudi teško uklapaju u društvo, te nalaze slobodu u samoći. Samo, nerijetko oni koji se povlače u samoću nisu iskreno indiferentni prema moći, nego su često nesposobni osvojiti je uobičajenim načinima.

Dosadašnji čovjekov konfliktni stav prema prirodi, prema drugom čovjeku i prema samome sebi, mora, prema Russellu, upravo s razloga čovjekova opstanka, iz kojeg se taj stav i razvio, biti zamijenjen sklonošću za suradnjom (s prirodom, s drugim čovjekom i sa samim sobom).

Russellova koncepcija moći naglašava ulogu impulsa, strasti, emocija, ličnosti, slučaja, forme, stihije i drugoga što je izvan bilo kakve povijesne zakonitosti. Russell je načelno odbacivao postojanje općih zakonitosti u povijesti, uključujući i teorije rasta i propadanja (u smislu pretjerane analogije s individualnim životom). Ipak, on primjećuje stanovito cikličko kretanje: rođenje, rast, opadanje i smrt – u imperijama i civilizacijama kao i u slučaju životinja u polju. Stare imperije Egipta i Babilona zbrisala je Perzijska imperija, Perzijanci su bili zbrisani od Makedonaca, Makedonci od Rimljana, Rimljani od Arapa i Teutonaca… Pri tome, nedvojben je stanoviti stalni napredak, posebno u dvije stvari: u unapređenju znanja i u rastu i širenju organizacija, naročito država.

Ipak, i znanost i države izvori su kako dobra tako i zla: znanost je učinila ratove destruktivnijima, a velike države – proširenijima. Jedini lijek za sprečavanje rata je stvaranje svjetske države ili superdržave, kadre da rješava međunacionalne sporove bez rata. No za to je, prema Russellu potrebna što veća povezanost ljudi na svim kontinentima te više ljudske solidarnosti. Russel, inače, nalazi da je demokratsko društveno uređenje, premda ne i savršeno i kompletno, ipak najbolje. Analizirajući propagandne, psihološke i edukativne uvjete kroćenja moći on se zalaže za princip objektivnosti informacija te za znanstveni pogled na svijet.

O suvremenoj civilizaciji, jednako kao i o dosadašnjoj povijesti, Russell nema visoko mišljenje, a budućnost je neizvjesna. Ipak, Russel misli da bi ljudi poučeni prošlošću, te svjesni suvremenih tendencija mogli izabrati sretniju budućnost. Da li će ljudi izabrati život ili smrt, sreću ili nesreću, ovisi o samim ljudima, drži Russell, a ne ni o kakvoj vanjskoj sili. Tendencije suvremene civilizacije vode kako dobru tako i zlu, strasti nas vode destrukciji, a inteligencija nas upozorava da bismo morali izabrati drugačiji način života, ukoliko želimo opstati. Sasvim je, međutim, neizvjesno, da li će uspjeti pobijediti razum ili će ovaj naš svijet završiti u katastrofi (kako je pretpostavljao Albert Einstein).

Ukazujući na granice i teškoće znanosti, Russell ipak ne vidi drugi način za zasnivanje istine i drugu osnovu za ljudska vjerovanja. On se svom snagom suprotstavlja pokušajima obezvređivanja znanosti, samo zato što na svom putu nije uspjela naći odgovore na još uvijek mnoga ljudska pitanja. Zalažući se za znanstveni stav u vjerovanju i djelovanju Russell se odlučno suprotstavlja svakom misticizmu. U znanstvenom mišljenju želje nemaju nikakvog udjela, te to olakšava sagledavanje objektivne istine, realnu orijentaciju u djelovanju i ostvarivanju sretnog života. Na žalost, uvođenje toga načina mišljenja napreduje vrlo sporo, jer je ljudima teže temeljiti svoje poglede na objektivnim dokazima nego na subjektivnim željama, odnosno nadama.

Znanost kao zadovoljenje intelektualne radoznalosti je vrijednost po sebi, ali ona je i izraz impulsa za moći, kada je primjenjujemo u proizvodnji. Međutim, upravo ta praktična strana i zabrinjava Russella, jer ljudi mogu s znanošću postupiti na različite načine. Ipak, on ne uzdiše za tzv. prirodnim životom (kao Lao Tse ili Rousseau). Russell zagovara znanstveni napredak, ali i ističe da znanstveni napredak sam po sebi nije dovoljan, te da je za stvarni napredak najbitnije napredovanje u mudrosti (pri čemu se misli i na intelekt i na emocije). Kako čovjek u svojoj biti nije racionalno biće, vrlo je važno da se odgojem, tj. obrazovanjem pobuđuju kod ljudi plemeniti ciljevi, plemenite emocije, konstruktivni (a ne destruktivni) impulsi.

Moderna tehnika dala je čovjeku nevjerojatno velik osjećaj moći, koji bitno utječe na njegov mentalitet. Moderni je čovjek toliko obuzet moću da se ne pita, kao antički čovjek, što je što, nego što se može od čega napraviti. Tako oslobođena ljubav prema moći potisnula je sve druge impulse, uključujući uživanje u ljepoti ali čak i roditeljsku ljubav. Dok je tradicionalna religija razvijala vjerovanje u čovjekovu ovisnost o Bogu, moderne ideje uzdižu čovjekovu beskrajnu moć. Ako se ljudi u međuvremenu ne promijene nabolje, te ne postanu plemenitiji, ljudski život može postati najgori od mogućih oblika života. Svjetska država u tom slučaju ne bi nimalo pomogla, nego upravo obratno. Vjerovanje da znanost sama po sebi donosi napredak, po Russellu je samo komotna iluzija XIX. stoljeća.

Stvarni napredak, u smislu stvarnog poboljšanja života, ovisi u prvom redu od samih ljudi, uvjeren je Russell. Treba, kaže on, mijenjati društvene institucije, odgojem, tj. obrazovanjem, poticati dobre strane čovjekove ličnosti, poticati kreativnost, ljubav, mudrost, i to uvjeravanjem i reformama, a ne revolucijama.

Russell je energično odbacivao silu (nasilje) kao sredstvo rješavanja društvenih pitanja, uključujući i ona međunarodna. On vidi izlaz iz začaranog kruga jedino u strpljivom aktivnom prosvjećivanju svih, od običnih ljudi na ulici do najodgovornijih državnika. On se u tom smislu ne oslanja ni na koju posebnu društvenu snagu, jer ona ne bi bila dovoljna garancija da će biti ostvareni principi humanizma i sretnog života na ovoj planeti punoj povijesnih naslaga mržnje, osvete i težnje za dominacijom nad drugima.

Moderna znanost i tehnika, odnosno tehnička civilizacija, smatra Russell, nosi sa sobom industrijalizam u ekonomici i povećanu organizaciju u cjelokupnom društvenom životu. Organizacijom društvo postaje jače, ali se umanjuje sloboda pojedinca, širi se sveopća uniformiranost. Nedvojbeno je da se industrijski svijet može održati samo uz još veću organiziranost nego što je danas imamo, ali ona treba biti samo sredstvo za bolji život, nipošto cilj po sebi. Postupci modernoga čovjeka determinirani su ne samo spontanim impulsima, nego i svjesnim ili nesvjesnim ujtecajem grupa kojima pojedinac pripada: kolektiva u kojem radi, sindikata, političke stranke, tiska, radija i televizije, škole, crkve i države – kao najdominantnije organizacije. Moderni je čovjek daleko manje individualan nego srednjovjekovni seljak ili zanatlija. Moderni čovjek sve više postaje rob države i njenog univerzalnog monopola. Država nadzire školu, sredstva masovnog komuniciranja, mladi dobivaju svoje ideale od holivudskih producenata nove religije obožavanja tehnike, bogatstva, moći, uspjeha, natjecanja, rivalstva…

Russell odbacuje princip individualne koristi ili zadovoljstva, koristi ili zadovoljstva pojedinca, kao ključni etički princip, inzistirajući na maksimalnoj sreći maksimalnog broja ljudi. On drži da nije moguća sreća pojedinca bez opće sreće. Ali, on je i protivnik neke apstraktne opće sreće, koja ne bi bila ujedno i sreća za pojedince koji čine konkretnu zajednicu.

Russellu je jasno da su moderne organizacije sa svojim izvršnim funkcionarima neminovne, ali je nevolja u tome što na njihovo čelo redovito dolaze ljudi vođeni ljubavlju prema moći. Protiv njihove moći pojedinac ne može ništa učiniti. Organizaciji se može suprotstaviti samo druga organizacija. Ali konflikti među organizacijama su vrlo opasni, to više što je veća njihova unutrašnja moć nad članovima. Država koja je iznutra despotska, biće i prema van ratoborna. Zato je važno maksimalno ograničiti kompetencije države u odnosu na pojedinca. Funkcije države su opravdane samo u mjeri pružanja potrebne zaštite prema unutra zakonom i policijom, a prema van – vojskom.

U suvremenim prilikama sloboda kao da je u opasnosti da nestane, ali Russell to ne smatra neizbježnim. Treba, po njemu, naći sredinu između željene pune slobode i realno ograničene slobode. U organizaciji u kojoj pojedinci sudjeluju sa živim interesom i u kojoj izvršni organi uživaju povjerenje, stanovito žrtvovanje slobode može biti podnošljivo. Premalo slobode u društvu dovodi društvo u stagnaciju, a previše u kaos. Važno je reći da je zadovoljenje fundamentalnih ljudskih potreba za hranom, pićem, zdravljem, odjećom, domom, seksom i roditeljstvom minimumom slobode, i onaj koji je lišen ma koje od ovih potreba nije slobodan, ma što se drugo uključivalo u pojam slobode.

Sloboda se ne može proširivati ukidanjem institucije vlasti, nego njenim ograničavanjem. Želje jednog čovjeka mogu biti potpuno suprotne željama drugog čovjeka, te bi anarhija, u stvari, značila slobodu za jače, a ropstvo za slabije. Sloboda ne znači pravo na vršenje presije nad drugim čovjekom, nego pravo da mislimo i da živimo kako izaberemo, s tim da to ne sprečava druge da čine isto. Princip slobode se svodi na jednostavnu mudrost i izreku: živi i pusti druge da žive!

Sve što je više od minimalnih potreba predstavlja komfor, te Russell smatra da je opravdano da se nekoga liši komfora kako bi se osigurale potrebe drugoga. Russell vidi jedino rješenje u demokraciji koja bi se oslanjala na znanost i u kojoj bi se sloboda pojedinca shvaćala kao „mogućnost za inicijativu“. Dakako, pored znanosti nužni su i moral, umjetnost, mudrost, plemenite emocije, pravične i efikasne društvene institucije – sve u službi dobre svrhe i ljudski opravdanog cilja.

Jednu od glavnih opasnosti u suvremenom svijetu Russell vidi u povećanju fanatizma. Suprotstavljeni fanatizmi izazivaju mržnju, sprečavaju slobodno istraživanje. Oni su u opoziciji prema znanstvenom napretku, oni progone suprotne poglede i sputavaju intelektualnu slobodu kao jednu od najvećih društvenih vrijednosti. Istina često nije prijatna nositeljima moći, i ako oni budu mogli sprečavati njeno otkrivanje i priopćavanje, uslijedit će novo mračno doba, poput onoga iza briljantnog razdoblja antike. Russell se najozbiljnije boji da bi bijela rasa mogla ponovno poći putem fanatizma kakav su kršćani preuzeli od Židova, vjerujući da je samo jedna religija istinita. Sada se tvrdi da je samo jedna ideologija istinita, ili samo jedan način života dobar, a da su svi drugi loši. U tome leži izvor netolerantnosti i velike opasnosti izbijanja rata.

Ljudi su skloni prihvaćati fanatizme, jer im oni daju osjećaje sigurnosti i suradnje u grupi, čiji su članovi udruženi temeljem oduševljenja za jednu stvar. Nasuprot fanatizmu Russel preporuča toleranciju, prije svega toleranciju u pogledima.

Ono što stoji na putu ozdravljenja nisu fizičke ili tehničke prepreke, nego zle strasti u ljudima, ljudskim duhovima: sumnja, strah, žudnja za moći, mržnja, netolerantnost…. Lijek je u ljubavi i suosjećanju. Svirepost, zavist, rivalstvo i traganje za iracionalnom sigurnošću dovele su čovječanstvo na rub katastrofe. Novi način života ne može biti uspješan tako dugo dok je to čisto intelektualno uvjerenje. On se mora duboko osjećati, duboko vjerovati, čak i u snu. Nedvojbeno ima stvari koje nije dobro činiti, ali najgori način da ih se izbjegava činiti je dati im etiketu grijeha, te ih tako učiniti neizdrživo atraktivnim.

Je li Russell bio socijalist? Premda nije prihvaćao ni jednu etabliranu socijalističku doktrinu, nego je nudio svoj koncept najboljeg uređenja društva, njega se bez sumnje može smatrati socijalistom. Bit njegova socijalizma čine sljedeći stavovi.

Profit kao ekonomska kategorija na određenom je stupnju razvoja bio društveno koristan, ali je danas štetan. Budući da kapitalist ne vodi računa o potrebama zajednice, nego o svom profitu, on je neminovno u sukobu s interesima zajednice. Osim toga jagma za profitom vodi iscrpljivajućem natjecanju, nemilosrdnoj konkurenciji i ekonomskom imperijalizmu, što se više jednostavno ne isplati.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji danas je moguće s malo rada postići pristojan komfor. Russell drži da su četiri sata rada i potrebna i dovoljna za svakog zdravog čovjeka, i kad bi svi radili toliko, za sve bi bilo dovoljno dokolice. Na žalost u kapitalizmu i radnik i kapitalist žele duži radni dan, prvi da bi imao veću nadnicu, a drugi da bi imao veći profit, pri čemu nezaposleni ostaju praznih ruku. Je li to mudro? Što se tiče etike prema kojoj je radišnost vrlina, Russell je vidi kao etiku vladajućih za siromašne, robove, kmetove itd. Za civilizaciju je esencijalna dokolica, a ne rad. Bez stanovite dokolice čovjek je lišen najljepših stvari u životu.

Stalni strah od nezaposlenosti i neuspjeha u poslu, karakterističan za kapitalistički poredak, jedan je od uzročnika duševnih bolesti, a želja za bogatstvom je često samo izraz želje za nedostajućom sigurnošću. Stalna nesigurnost uzrokuje mnogo nesreće u svijetu. Raditi bi trebali svi koji su za rad sposobni, a nagrada bi trebala biti prema voljnosti za rad. 

Sustav odgoja i obrazovanja u kapitalističkom društvu je nepravedan i štetan. Kvalitetno obrazovanje imaju samo djeca bogatih, a talenti djece siromašnih propadaju. Russel drži da bi država trebala preuzeti na sebe troškove izdržavanja djece, te omogućiti udanim ženama rad izvan obitelji. Žene trebaju biti potpuno oslobođene ovisnosti o muževima. Umjetnici su u kapitalističkom svijetu poniženi jer rade za imućne pokrovitelje, koji su vrlo često neobrazovani. U modernom društvu širi se broj javnih ustanova i javnih službi, te je nad njima neophodna javna kontrola. Russell smatra da internacionalističko socijalističko društveno uređenje smanjuje vjerojatnost ratova, koji vrlo često imaju ekonomske motive. U kapitalističkom se društvu sve stvari mjere prema njihovoj uporabi, a trebalo bi ih mjeriti prema njihovoj pravoj vrijednosti.

Russell, dakle, doista preporučuje socijalizam kao najadekvatnije rješenje. Pri tome on ga ne povezuje s ovom ili onom društvenom snagom, nego ga preporuča svim klasama i svim pojedincima, odgovornim državnicima i običnim ljudima na ulici. Socijalizam koji Russell predlaže svojevrsni je kozmopolitski humanizam. Russell je pristalica socijalizma u razvijenim zemljama, koji bi se ostvario mirnim putem, uvjeravanjem i postupno. On osjeća simpatije za anarhizam, ali vidi ga samo kao ideal kojemu treba aproksimativno težiti, jer – kad bi se i ostvario – on bi se raspao za nekoliko godina. Russell ne prihvaća marksistički socijalizam jer u njemu ima preveliku ulogu moć države. On je pristalica tzv. gildskog socijalizma, koji usvaja sve što je vrijedno u socijalizmu i sindikalizmu. Taj socijalizam nije za ukidanje države, ali je za njeno konzekventno smanjivanje. Tvornice bi, prema tom modelu, bile slobodne odlučivati o vlastitoj produkciji. Vlasnik je država, ali upravljaju gilde plaćajući državi rentu. Svaka gilda samostalno odlučuje o raspodjeli zarade, prema samostalno utvrđenim principima nagrađivanja. Gilda je proizvođač, a država je potrošač. Parlament predstavlja potrošače na geografskom principu, a gildski kongres proizvođače na industrijskom principu. Iznad njih je zajednički tribunal i proizvođača i potrošača, koji odlučuje o spornim pitanjima, utvrđuje cijene i poreze, on ima autoritet i vlast.

Russell smatra da bi jedan minimalni dio prihoda morao biti osiguran za sve, bilo da rade ili ne, a prihod preko tog minimuma išao bi onima koji su voljni angažirati se na poslu koji zajednica smatra korisnim. Kvalificiraniji ne bi trebali biti bolje plaćeni, jer je njihov posao zanimljiviji i privlačniji. Pravednije je bolje nagraditi one koji su voljni raditi manje prijatne poslove. Russell zagovara omogućavanje samouprave svagdje gdje je to moguće. Socijalizam koji je bio na djelu u XX. stoljeću Russell je držao previše nestrpljivim, nadahnutim nestrpljivim idealistima, prorocima i reformatorima te je nalazio u njemu mnoge slabosti. Russell drži da su boljševici htjeli posao od nekoliko desetljeća i djelo generacija sažeti u nekoliko godina. Russell ne prihvaća Marksovu filozofiju i ekonomsku teoriju, odbacuje diktaturu proletarijata kao nedemokratsku, umjesto klasnog rata preporuča socijalističku promidžbu, a komunizam vidi kao svojevrsni fašizam, koji ograničava slobodu, paralizira napredak, njeguje mržnju itd. Ipak, Russell nalazi da i kod Marksa ima važnih istina.

Osnovni preduvjeti za stvaranje boljeg svijeta i života po Russellu su: 1. sprečavanje rata kao izvora nesigurnosti, straha od opće destrukcije, 2. uspostavljanje svjetske vlade koja bi jamčila mir i sigurnost te sprečavala podsticanje nacionalističkih strasti, nepovjerenja i mrženje među narodima 3. veliki posao educiranja ljudi u smislu tolerancije, kreativnosti i opće simpatije. Russell je duboko uvjeren da sve to treba i da je sve to moguće ostvariti u praksi borbe za bolji svijet, a jednom stvoreni bolji društveni uvjeti stvorili bi i nove karaktere ljudi, drugačije od današnjih.

Čovjek, prema Russellu, ne može ograničiti svoj pogled na vlastiti život, pa ni na samo svoju vlastitu zemlju, ili svoje vlastito doba, a da ne postane sterilan. Mi nismo samo pojedinci, mi smo i članovi vrste. Zato on procjenjuje narode i razdoblja ne samo po svakodnevnoj sreći njihovih pojedinačnih pripadnika, nego i po njihovom ukupnom doprinosu civilizaciji kao ukupnosti svih onih mentalnih vrijednosti koje dijele čovjeka od majmuna, a civiliziranog čovjeka od divljaka.

Russell je veliki protivnik religija uopće, a posebno religijskih moralnih dogmi. Za Russella je religija bolest rođena iz straha, a njen je izvor u ljudskoj bijedi. Ona je oličenje straha, mržnje i uobrazilje. Russell odbacuje religiju i sa znanstvenog i sa moralnog stajališta. Treba njegovati istinoljubljivost i dobrotu, ali prepreka prvome je u (religijskim) dogmama, a drugome – u vjerovanju u grijeh. Moralisti su, ističe Russell, dvije tisuće godina osuđivali čovjekovu težnju za srećom kao nešto degradirajuće i bezvrijedno, čime su samo svjedočili svoju mržnju na ljudski rod. Sreća je najviše dobro i smisao života, i ljudi moraju biti sretni da bi bili dobri. Da bi bili sretni ljudi se moraju osloboditi svega što čini život nesretnim: loših društvenih odnosa, loših navika, loših vjerovanja itd., te trebaju živjeti u skladu sa svojom prirodom, baziranom na kreativnim impulsima.

Russell stalno naglašava spontanu, prirodnu, instinktivnu radost, kao elementarnu, osnovnu (iako ne najvišu) vrijednost i sastavnicu sreće, zatim bezinteresno istraživanje istine, uživanje u umjetnosti, međuljudsku naklonost itd.

Russell se ne oslanja ni na koju političku organizaciju, društvenu klasu ili sloj, on apelira na sve ljude dobre volje – jednako na lordove i proletere, na anarhiste i boljševike, na svećenike i slobodne mislioce, na bijele i obojene.

Da bi pojedinac živio dobar život, on treba imati prije svega dobro zdravlje, dovoljan prihod (sredstva za život), sretne osobne odnose (prijateljstva, ljubav, djecu – ako ih želi, posao koji nije nezanimljiv, a za sve to je uvjet – dobar odgoj i obrazovanje.

Russell ističe da sreća ne dolazi niti sama od sebe, niti od prirode, niti od nekog nadljuskog bića: ona ovisi potpuno i isključivo od samih ljudi, od svakog pojedinca ali i od ljudske zajednice u cjelini. Sreću, stoga, ne treba čekati, nego je treba osvajati, i to na ovom svijetu i u ovom životu, ne sutra nego danas, ne negdje tamo – nego tu gdje jesmo.

 IZ RIZNICE RUSSELLOVIH MISLI

Da je čovjek produkt uzroka koji nisu sadržavali predviđanje o rezultatima koji će se postići, da čovjekov postanak, njegov rast, njegove nade i strahovi, njegove ljubavi i vjerovanja nisu ništa drugo nego proizvod slučajnog grupiranja atoma, da nikakva vatrenost i heroizam, nikakva intenzivnost misli i osjećanja ne može sačuvati indiviudalni život s onu stranu groba, da su sav rad vjekova, sva posvećenost, sva inspiracija, sva podnevna svjetlost ljudskog genija osuđene na nestanak u ogromnoj smrti sunčevog sustava i da cijeli hram čovjekovog dostignuća mora biti neizbježno sahranjen na ruševinama razorenog univerzuma – sve ove stvari, iako ne sasvim nesumnjive, već su gotovo toliko sigurne da nikakva filozofija koja ih odbacuje nema nade održati se.

Postoje stvari koje znanost ne može tretirati, na primjer – sva pitanja vrijednosti: što je dobro a što loše (kao cilj). 

Ispravne želje su one želje koje mogu biti u skladu sa što je moguće više drugih želja, a pogrešne one želje koje mogu biti zadovoljene sputavanjem drugih želja.

Mudar čovjek misli o svojim nevoljama samo onda kad ima smisla o njima misliti, inače misli o drugim stvarima.

Mnoge se (čovjekove) nevolje mogu umanjiti shvaćanjem njihove beznačajnosti. 

Vrhovno moralno pravilo treba biti: Postupaj tako da proizvedeš radije harmonične nego disharmonične želje.

Dobar je onaj život koji je inspiriran ljubavlju, a vođen znanjem.

Ljubav je ne samo izvor slasti, nego je njeno odsustvo izvor boli.

Ljubav je prvi i najobičniji oblik emocije koji vodi prema suradnji.
Osjećajno i srdačno ponašanje prema drugim ljudima nije ugodno samo tim drugim ljudima, nego je i velik izvor sreće za čovjeka s takvim osobinama: on postaje predmetom opće ljubavi.

Jedan od glavnih uzroka odsustva (životnog) poleta je osjećaj da nas nitko ne voli, dok osjećaj da nas ljudi vole ohrabruje životni polet.

Ne možemo od drugih ljudi očekivati da misle o nama bolje, nego što mi mislimo o njima.

Što mi zovemo mišlju izgleda da ovisi o organizaciji veza u mozgu jednako kao što putovnja ovise o putovima.

Maksima da ljudska priroda ne može biti promijenjena, jedna je od onih dosadnih plitkosti, koje kod neznalica prikrivaju dubine njihovog vlastitog neznanja.

Cijeli naš život sagrađen je oko izvjesnog – ne tako malog – broja primarnih instikata i impulsa.

Samo ono što je na ovaj ili onaj način povezano s našim instinktima i impulsima izgleda nam poželjno ili važno.

Svako zadovoljstvo koje ne nanosi štetu drugima, dostojno je uvažavanja.

Naši motivi u dobročinstvima rijetko su tako čisti kao što mi zamišljamo da jesu.

Najveći dio aktivnosti čak i najplemenitijih ljudi ima u sebi nešto sebično, ali da nije tako – ljudski rod ne bi mogao opstati.

Nesumnjivo je da trebamo željeti sreću onih koje volimo, ali ne kao alternativu vlastitoj sreći.

Idealističke teorije nikada nisu toliko jake da bi mogle dovesti do velikih promjena, kada do velikih promjena dođe teorije koje ih pravdaju samo su prikrivene strasti.

Ne postoji moć bilo „razuma“ ili „vrline“, ili ma kako da se ona nazove, koja može izuzeti naš aktivni život i naše nade i strahove izvan područja koje je kontrolirano prvim pokretačima svih želja. 

Ono što uzdiže čovjeka iznad životinja je njegova mentalna sposobnost, koja je sa sobom donijela želje koje nisu čisto materijalne.

Uvijek kada prijeđemo granicu obitelji, vanjski neprijatelj je taj koji nam daje koheziju. 

Život bez avanture može lako postati nezadovoljavajući, ali život u kojem avantura uzme nekontrolirane forme, sigurno će biti kratak.

Od nebrojenih čovjekovih želja glavne su želje za moći i za slavom.

Ono što ljudi stvarno podrazumijevaju kada govore o borbi za opstanak, to je zapravo – borba za uspjeh.

Ono što suvremeni čovjek traži od novca, to je da mu donese još više novaca kako bi mogao da se razmeće, bliješti i pretekne one koji su bili s njim na ravnoj nozi.

Usvojeno je pravilo da je pametan onaj čovjek koji stekne mnogo novaca, a nitko ne voli da ga smatraju budalom.

Novac može povećati čovjekovu sreću, ali samo do izvjesne granice.

(Materijalni) uspjeh može biti samo dio sreće, i vrlo je skupo plaćen ako su mu za postizanje žrtvovani svi ostali (njeni) dijelovi.

„Zlatna sredina“ je često osporavana, ali u vrlo mnogim stvarima ona je točna.

Suvremeni muškarci i žene izgleda da su postali nesposobni za veća intelektualna uživanja.

Jedan od izvora nesreće, zamora i nervne napetosti sastoji se u nesposobnosti (suvremenih ljudi) da se zainteresiraju za bilo što što nije od praktične vrijednosti za njihov život.

Jedna od mana suvremenog visokog obrazovanja je u tome što je ono postalo previše upućivanje na stjecanje određenih znanja, a premalo na proširenje misli i osjećaja nepristranim pogledom na svijet.

Pripadnici inteligentne manjine trebaju nastojati međusobno se upoznati te uzajamno uživati u međusobnom druženju.

Sreća se uvećava druženjem s ljudima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.

Naklonost u smislu iskrenog uzajamnog zanimanja dvaju osoba jedne za drugu, ne samo na korist konkretnih dviju osoba, nego sa zajedničkom težnjom k općemu dobru, jedan je od najvažnijih elemenata stvarne sreće. 

Glupa, puna predrasuda ili svirepa sredina zaslužuje da se (inteligentan) čovjek s njom raziđe.

Za sretan život neophodno je umjeti podnositi izvjesnu mjeru dosade, i to je činjenica o kojoj valja poučavati mladež.

Pod pretpostavkom da nije pretjeran, i nadosadniji rad je većini ljudi manje neprijatan od nerada.

Dosada koju čovjek osjeća u nužnom i nezanimljivom poslu nije ništa u usporedbi s dosadom koju čovjek osjeća kada ne zna što učiniti s vremenom. 

Razum i znanstvena narav duha potrebniji su svijetu no što su to ikada ranije bili, jer su srušena sva vjerovanja i navike koje su se oslanjale na iracionalne autoritete.

Znanost je uvećala čovjekovu kontrolu nad prirodom, te bi se zato moglo pretpostaviti kao vjerojatno povećanje čovjekove sreće i blagostanja, i to bi bio slučaj – kada bi ljudi bili racionalni, no oni su ustvari bezgranični u svojim strastima i instinktima.

Ljudi će postići moć da mijenjaju sebe, i oni će je neizbježno upotrijebiti, ali što će oni učiniti od ljudske vrste – ne usuđujem se proricati. 

Tako dugo dok ljudski život traje, sloboda će biti bitna za mnoge od najvećih dobara što nam ih naša zemaljska egzistencija može ponuditi.

Sloboda ima izvor u jednom od najelementarnijih čovjekovih instikata.

Za racionalni duh nije pitanje: da li hoćemo organizaciju ili ne, nego – koliko mnogo organizacije hoćemo, i gdje i kada i koje vrste?

Civilizirano društvo je nemoguće zamisliti bez visokog stupnja sputavanja spontanih impulsa, jer je spontani impuls u stanju postići samo najjednostavnije oblike društvene suradnje, a ne i one vrlo složene kakve zahtjeva moderna ekonomija.

Prednosti koje proizlaze iz organizacije tako su velike i tako očevidne da bi bilo apsurdno željeti povratak na ranije uvjete, ali oni koji su svjesni samo prednosti, skloni su previdjeti opasnosti koje su vrlo realne i vrlo prijeteće. 

Ako ljudski rod odluči sebi produljiti život, morat će učiniti vrlo drastične promjene u svom načinu mišljenja, osjećanja i ponašanja.

Najinteligentniji zapadni narodi izumiru.

Opasnost za intelektualnu slobodu veća je u naše dane, nego je bila i u jedno vrijeme od 1660. godine, ali ona više ne dolazi od kršćanske crkve, nego od vlada, koje su zahvaljujući modernim opasnostima od anarhizma i kaosa, naslijedile svetost koje je ranije pripadala svećeničkom staležu. 

Dio je znastvenog stava da tvrdnje znanosti ne pretendiraju na to da su sigurne, nego samo da su najviše vjerojatne na temelju prisutne evidentnosti. 

Važna činjenica sadašnjega vremena nije borba između kapitalizma i socijalizma, nego borba između industrijske civilizacije i humanosti.

Moralni napredak je ono što je potrebno: ljudi moraju naučiti toleranciju i izbjegavanje nasilja, ili će civilizacija iščeznuti u univerzalnoj degradaciji i bijedi.

Nije država, nego zajednica, široka svjetska zajednica svih ljudskih bića, sadašnjih i budućih, ono čemu trebamo služiti.

Nema konačnog zadovoljstva u njegovanju samo jednog elementa čovječje prirode na račun (svih) drugih, niti u tome da se svijet svede na sirovinu za veličanstvenost vlastitog ja.

Ljudi u modernom svijetu nisu sretni, ili bar to nisu u velikoj većini slučajeva.

Stvari koje su za čovjekovu sreću neophodne jesu: hrana, stan, zdravlje, ljubav, uspješan posao i poštovanje zajednice (bez tih stvari mogu biti sretni samo izuzetni ljudi), ali ljudi koji imaju spomenute osnovne stvari ili ih mogu postići a nesretni su – pate od neke psihološke smetnje.

Ozbiljnije psihološke smetnje možda spadaju u djelokrug psihijatra, ali u običnijim slučajevima može ih izliječiti kod sebe i sam pacijent, pod pretpostavkom da je u stanju zauzeti pravilan stav prema stvarima. 

Naklonost roditelja prema djeci i djece prema roditeljima može biti jedan od najvećih izvora sreće, ali su u našoj današnjoj zbilji odnosi između roditelja i djece u devet od deset slučajeva izvor nesreće za obje strane, a u devedeset devet o stotine slučajeva – izvor nesreće za bar jednu od dviju strana.

Količina zadovoljstava u životu modernog čovjeka nesumnjivo je veća nego u primitivnim zajednicama, ali se povećala i svijest da bi ta količina mogla biti daleko veća.

Kako bi izašao iz očajanja, civilizirani čovjek morao bi proširiti i svoje srce, kao što je proširio svoj mozak.

Pored (stalne) zabrinutosti jedan od najznatnijih uzroka nesreće (suvremenih ljudi) je – zavist.

Zavidan čovjek ne samo da želi i izaziva nesreću drugoga, on je i sam nesretan.

Zavidan čovjek umjesto da osjeća radost zbog onoga što ima, pati zbog onoga što imaju drugi.

Jedini lijek protiv zavisti je sreća, ali je nevolja u tome što je zavist sama po sebi strašan neprijatelj sreće.

Zavist je prisutna i u temeljima demokracije.

Namjerno ili iz nužde, ali većina suvremenika vodi život koji uništava čovjekove živce.

Kad prijeđe izvjesnu granicu, želja za uzbuđenjem je znak nastranog raspoloženja ili nekog nagonskog nezadovoljstva.

Kakvog smisla ima praviti sve ljude bogatašima, kad su i sami bogataši jadni?

Ma što mi mislili, mi smo stvorenja Zemlje, naš je život dio života Zemlje.

Tajna čovjekove sreće je u sljedećem: treba koliko je to god moguće proširiti područja svoga zanimanja te se na stvari i osobe koje čovjeka zanimaju reagirati što više prijateljski, a što manje neprijateljski.

Život je prekratak da bismo se mogli zainteresirati za sve, ali je dobro biti zainteresiran za toliko stvari koliko može ispuniti naše dane.

U dobrom životu treba biti ravnoteže među aktivnostima, te nijedna ne treba uzeti toliko maha da smeta drugima.

Ako želimo da naši ukusi i želje budu izvorom sreće, oni trebaju biti u skladu sa zahtjevima zdravlja, s naklonostima onih koje volimo i s poštovanjem društva u kojem živimo.

Čovjekova sreća ovisi dijelom o vanjskom svijetu, a dijelom o samom čovjeku.

Da bi čovjek bio sretan, naročito kada mu prođe mladost, važno je da sebe vidi ne kao izdvojenu jedinku čiji će dani ubrzo doći kraju, nego kao dio životne rijeke koja teče od prvog sjemena do daleke i nepoznate budućnosti. 

Svijet koji moramo tražiti je svijet u kojem će biti živ kreativni duh, u kojem će život biti avantura puna radosti i nade, koji će se više temeljiti na gašenju nego na neograničenom oslobađanju želje da zadržimo ono što posjedujemo ili da uzmemo ono što posjeduju drugi, to mora biti svijet u kome će naklonost imati slobodu igre, u kojem će ljubav biti očišćena od instikata za dominacijom, u kome će svirepost i zavist biti odstranjeni srećom i nesputanim razvojem svih instikata koji čine život i ispunjavaju ga duhovnim užicima; takav svijet je moguć, on samo čeka ljude da ga stvore.

Oni koji nalaze zadovoljstvo u građenju postižu veće zadovoljstvo, nego što ga ljubitelji rušenja mogu naći u rušenju.

Bolje je ne činiti ništa, nego činiti štetu.

Sretan život je u velikoj mjeri isto što i – dobar život.

IZVORI:
B. Rasel NAUKA I RELIGIJA, “Svjetlost” , Sarajevo 1976 .
B. Rasl OSVAJANJE SREĆE, “Minerva”, Subotica – Beograd 1982.

Izvor:web.archive.org

___________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

JOK, NE IZMIŠLJAVAM…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

Ženski likovi u „Koštani“ i „Nečistoj krvi“  Bore Stankovića

iz pera  Maje Radoman- Cvetićanin


U V O D

„Kad su mu kao piscu prebacivali da izmišljava,

sam je govorio o svom detinjstvu:

„Jok, ne izmišljavam, ama od nekud pamtim.

Sve sam to slušao, a jesam ponešto i video“[1]

 U sam osvit dvadesetog veka, kada se cela srpska literatura oduševljavala francuskom književnošću i težila pravazilaženju romantičarske folklorne tradicije, jedan srpski pisac, ne priključujući se ni „zapadnjacima“ ni „balkancima“[2], ostaje samo svoj intuitivno osećajući da će samo na taj način ispoljiti autentičan stvaralački zamah i sve obilje kreativne energije koju je nosio u sebi.

Donoseći perom mirise cvetnih bašti, toplih simita i tajnovitih amama što se mešaju sa zanosnim zvucima zurli, tupana i čočeka, Bora Stanković je „od mesta rođenja stvorio čudotvorni izvor poezije. Otkrio je lepote i čari rodnog grada, bogatstvo životnih umetničkih motiva na njegovom tlu. Zavičajno Vranje onako isto kao Bosna Ivi Andriću, ognjište je Bori Stankoviću za stvaranje velike poeme o čoveku i životu sveta.“[3]

Književno delo Bore Stankovića, bez obzira na to u koju ga književnu epohu ili pravac smeštaju njegovi mnogobrojni izučavaoci – nesumnjivo je prevratničko. Bilo da ga posmatramo kao stvaraoca u čijem delu srpska realistička proza doživljava vrhunac i okončava se postajući nešto novo, bilo kao „tvorca nove književne škole“ i pisca koji uspostavlja „unutrašnji dodir s duhovnim i stilskim odlikama evropskog modernizma“[4], Bora Stanković bitno menja srpsku pripovetku, roman i dramu. Po tematici  Bora Stanković je najizrazitiji regionalista među našim realistima, a po psihologiji likova, postupku i stilu jedan od začetnika naše moderne proze.

 Najveću književnu aktivnost razvio je u prvoj fazi svog rada, na prelazu iz 19. u 20. stoleće, kada jednu za drugom objavljuje tri knjige pripovedaka: Iz starog jevanđelja (1899), Stari dani (1902) i Božji ljudi (1902), i dramu Koštana (1902), a započinje rad na romanima Nečista krv (1910) i Gazda Mladen (1927). [5]

Još u ranom detinjstvu ostao je bez oca i majke, a brigu o njemu preuzela je očeva majka, baba Zlata, a mnogo su mu pomagali i znameniti profesori, koje je tadašnja vlast, kao u Sibir, slala na službovanje u unutrašnjost Srbije. Najznamenitiji Borini profesori bili su Jaša Prodanović, Ljuba Davidović, Ilija Vukićević, Radoje Domanović. Prepoznali su talenat i darovitost budućeg velikog pisca i ohrabrivali ga da piše, kasnije srećni zbog njegovog uspeha.

 Na žalost, nije ostvaren san Stankovićeve staramajke, baba Zlate, da se Bora sa školovanja vrati u Vranje kao veliki gospodin, velika vlast od koje će strepeti nove gazde. Pošto je završio Pravni fakultet postao je sitni činovnik u Beogradu, kontrolor trošarine u Bajlonijevoj pivari. Tek pred prvi svetski rat prosvetne vlasti su ga udostojile postaviti za činovnika Crkvenog odeljenja Ministarstva prosvete, iako je već bio proslavljeni pisac. Naravno, kako se u povlačenju  najpre brinulo o narodnim poslanicima i sreskim načelnicima, tako da je i tada zaboravljen. U jesen 1915. god. s vojskom polazi u izbeglištvo, ali ga Austrijanci zarobe i sprovedu u Derventu odakle je pušten zauzimanjem poštovalaca njegovog književnog rada, pa okupaciju i ostatak života provodi u Beogradu. Vranje nosi u srcu kiteći njime i starim vremenima svoje stvaralaštvo.[6]

Više nego i jedan drugi naš pisac Stanković se bavio sudbinom žena. Žena je glavna junakinja u njegovim najboljim delima – u drami Koštana i romanu Nečista krv. Pišući Koštanu, „komad iz vranjskog života sa pevanjem“, Bora Stanković je napisao potresnu dramu tragičnih ljudskih sudbina kojom dominiraju dve velike teme njegovog sveta – tuga za prohujalom mladošću, „žal za mlados“ i čulna opsesija ženskom lepotom. Roman Nečista krv je zasnovan kao društvena hronika rodnog grada, ali je, ne izgubivši obeležja ove vrste zahvaljujući majstorstvu pisca, prerastao u izrazit roman ličnosti. Slikajući društvene promene nastale posle oslobađanja južnih delova Srbije od Turaka oličene u priči o razvalinama Hadži-Mitinog doma, pisac daje potresnu sudbinu poslednjeg izdanka hadžijske loze, hadži – Mitine kćeri Sofke. „Nečista krv je poezija njene nepristupačne lepote i povest njene tragedije.“[7]

„Čitavo Stankovićevo književno delo posvećeno je čežnji i žudnji ljudskih bića za ličnom slobodom i ličnom srećom. U svim njegovim književnim delima, i pored njegove nostalgije za starim vremenima, i pored traženja i nalaženja jedino u starim vremenima poezije života, na videlu je istina o patrijarhatu, istina da patrijarhat ukorenjenim predrasudama, okoštalim i preživelim moralnim kanonima i tabuima, kao i nasleđenim mitovima, okiva ličnu slobodu i ličnu sreću. U okovima patrijarhata mlada ljudska bića prosanjaju ličnu sreću ranjena srca izbolovane i rano usahle mladosti.“[8]

„Pusto tursko!“

 Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili „pusto tursko“, nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nastajali i stubovi te vladavine: paše, age, begovi, turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kuće kupovali su u bescenje ili su ih silom otimali dojušerašnji seljaci, njihove čivčije i nadničari. Sa oslobođenjem, naročito u Vranju, koje je bilo na putu velikih trgovačkih karavana, počinje da pristiže novi svet, ljudi sa granice. U Vranje je prostizao svet koji se obogatio raznim špekulacijama i otimačinama, preduzimljiv svet koji je dolazio do lepih turskih kuća ili pravio nove. Bio je to svet skorojevića koji nalaze mesto i u delu Bore Stankovića s kojim je on bio dobro upoznat, jer je njegova baba Zlata po mužu bila vezana za jednu hadžijsku porodicu, pa je Bora na sopstvenoj koži iskusio surovost osiromašenja i težinu promena koje su donela nova vremena.

Stari vranjanski svet, po bogatstvu, ugledu i prestižu vrlo blizak nekadašnjim agama i begovima, ostao je sa svojim čitlucima, čivčijama i raskošnim kućama, ali zbunjen novim odnosima i nemoćan da se snađe u nastupajućem vremenu.Staro tursko više nije postojalo. Stvaralo se novo društvo zanatlija i trgovaca, društvo skorojevića. Nekada ugledne hadžije i čorbadžije, sada se sve više povlače pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svet držeći i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve više i materijalno propadali. Dojučerašnji mnadničari počeli su da se otimaju njihovo imanje i da se ponašaju kao gazde i vlasnici onih poseda kojima su samo kmetovali. Ne želeći da se parniče, jer im to ne priliči, hadžije i čorbadžije su rađe odustajali od svog prava ili su odlazili u Tursku da tamo potraže izlaz ili utehu za svoju nemoć. Njihovo propadanje je bilo toliko primetno da nije moglo da se prikrije ni odećom, a ni gordošću i kućnim sjajem, koji su bili samo dekor i maska.

 Bora je bio fasciniran ovim društvenim promenama čiji je svedok bio kao dečak, pa je u ličnim sećanjima ili pričama o znamenitim Vranjancima pronašao nepresušno vrelo svog stvaralaštva:

 „To staro što miriše na suh bosiljak defiluje pred njim u burnom lumpovanju s dairama i gočevima, s vrelim igračicama koje već ne znaju šta će od svoje mlade i kršne snage, u mitu opojno sladostrasne mantafe, u mesečevom mlazu koji se olovno spušta na rasplamtela čula…“ [9]

Ali, Bora Stanković nije romantični zaljubljenik u prošlost, već realista koji ne krije ni jednu naprslinu i dekadentnost prošlih vremena:

„No kad iz sna detinjstva iščili miris bosiljka, kad naiđe oblak na mesec koji se fatalistički upio u njegovu dušu, na onom slatkom i melemnom „starom“ pojave se mračne pege životne groze. To mirišljavo i toplo staro otkriva dželatske, bezdušne običaje koji tiranišu svojim despotskim i nasilničkim porodičnim zakonima. Gotovo svaka priča Bore Stankovića nosi po jedan, nečovečnim običajima pogaženi život….“[10]

„Ja sam tvoj Gospod!“

Najdramatičnije promene nisu i najvidljivije, jer pogađaju onu sferu ljudskog bitisanja koju je nepisanim zakonima zabranjeno deliti s drugima. Najtragičniji lomovi dešavaju se u porodici, ali pošto je neprikosnoveni vladar porodičnog ognjišta muškarac, otac ili muž, odnosi i osećanja unutar njegove sfere „vladanja“ potpuno su zabravljena. Iščezavajuće patrijarhalno društvo svoju moć demonstrira upravo opstajanjem patrijarhalne porodice, koja guši sve impulse slobodne ličnosti.

„U Stankovićevoj prozi gotovo svaka patrijarhalna kuća je u srži svoga intimnog porodičnog života rastočena. Supružnici žive zajedno sav svoj život, a ipak ih jedno od drugog tradicionalni nevidljivi duh deli. Muž što je dalji od žene, što je grublji, što je više zatvoren u se, to je više vlasti nad njom. Žena se i ne usuđuje prići sa svojom voljom, mišlju i svojom osećajnošću mužu. Ona je u kući biće prema kome se muškarac bez ikakvih skrupula i zazora može ponašati bestijalno.“[11]

Stanković daje mračne slike bračnog patrijarhalnog života. Muž sadististički muči ženu, uživajući u svojoj pubnoj vlasti nad njom. Što suroviji prema njoj to veća njena pokornost i poniznost.

„Žena je najdublji i najpoetičniji izvor pesničkih nadahnuća, jezgro na kome uobličava svoju viziju sveta, stvarnosti života u patrijarhalnom Vranju, i svoje shvatanje tragike. U građenju ženskih likova, Stanković je snagom izuzetne sugestivnosti iznosio tragičnost situacija i dramatiku životne igre u kojoj najčešće gube svi, i žene i muškarci…“[12]

Prvi put u srpskoj književnosti je književnim delom Bore Stankovića jasno vidljiv tragični udes žene pod patrijarhalnom vlašću muževa. Sve što je dragoceno u ženi izloženo je despotskoj samovolji, zlostavama, obesti, pa i mržnji. Lepota i njen unutrašnji život usahnu, iskopnu.

Žena mora da podnosi svaki njegov udarac bez glasa i jauka, kao i da trpi javnu sramotu za koju nije kriva. I nikome se ne sme požaliti na svoju gorku sudbinu, a svojoj porodici ponajmanje. Čak i najmljnja aluzija na sopstvenu nesreću predstavljala bi udar na svetinju braka i čestitost porodičnog imena. Muž može da se provodi, veseli i dertuje, a ona mora da ga smerno čeka. A kada se on vrati i možda samo nasluti neko prebacivanje iz njenog obično uplašenog pogleda, ona će opet, ni kriva, ni dužna. ispaštati.

„Od svih žena kod Stankovića, ,nijedna nije bila srećna. Nijedna da je polazila za drago.‘[13] Žena je robinja i ne pita se s kojim muškarcem želi da podeli postelju. Udomljuje se bez prostanka, trampom, kao kod varvarskih plemena. Bubnji i zurle za nju su često pogrebna pratnja svega onoga što je kao momenat slobodnog života obasjalo njenu dušu. Sve ono mračno patrijarhalno što se kao zarđale gvozdene verige obavile oko njene prirode za nju je „sudbina“ koja se mora bez roptanja podnositi. Pod tom nepisanom sudbinom, predavanom u nasleđe od bojažljivih pokornih i mukotrpnih matera, mora se snositi muž, svemoćni gospodar duše i tela, tiranin koji nateruje strah u kosti kada se pozno u noć doma vrati mrk i napit.“[14]

 „I spasi me iskušenja zlatne sredine, odmora i mira“

 Ljubav prema patrijarhalnom svetu nije omela Boru Stankovića da prikaže patrijarhalno društva sa svim moralnim degeneracijama, koja to društvo često karakterišu. „Ropski položaj žene u tom društvu utoliko je naglašeniji ukoliko je reč o većoj duševnoj širini njegovih ženskih likova.“[15]

„Stankovićevi junaci nisu borci za određene ideje, već paćenici i stradalnici koji trpeljivo i gotovo beslovesno podnose udarac za udarcem kao jedinu stvarnu potvrdu da su živi. Neka vrsta defetizmna naseljava se rano u njihove duše, i oni neotporno ugađaju volji sudbine tako što čine ono što ne žele i što je čak suprotno njihovoj ličnoj volji. Iščekivanje je još osobeniji vid njihovog samožrtvovanja.

Koreni takvog doživljaja bez dubokog shvatanja života leže u patrijarhalnom predubeđenju da valja zazirati od ličnih prohteva, jer se njima samo izaziva inače zločesta sudbina…u tom čoveku su harale silom ukroćene strasti, otimale se zabranjene ljubavi, grcale žudnje za slobodom“[16]

U Nečistoj krvi vidnije su istaknuti elementi stvarnosti staroga vremana, a sudbini žene dato je prostranije realistično postolje. Ovaj roman donosi apoteozu Sofkine lepote, ali i tragediju njenog podređenog položaja u patrijarhalnoj kući, najpre roditeljskoj, pa supružničkoj. Lik Sofke se razvija između dva stamena međaša – odanost roditeljskoj zapovesti i pokornog trpljenja muževljevih batina.

Sofka odrasta noseći već imenom beleg poznate hadžijske porodice i važnih predaka:

 „Njihova je kuća bila stara. Izgleda, da otkada je varoš počela postojati, da je i ta njihova kuća već tada bila tu. Cela rodbina iz nje je proizišla. Oduvek same bi vladike, prilikom velikih praznika, posle službe, prvo kod njih dolazili na čestitanje, pa tek onda išli u druge kuće, takođe stare i čuvene. U crkvi imali su svoj sto, a na groblju svoje groblje. Grobovi su od mramora a jednako, i danju i noću, sa zapaljenim kandilima…“[17]

Samim rođenjem, Sofka je promenila oca. Do tada pažen i mažen kao malo vode na dlanu, on Sofkinim rođenjem shvata da nije samo on centar sveta. Ona postaje prvi i jedini razlog za očevo nežnije ponašanje i prema okolini, i prema sopstvenoj ženi:

„Tek docnije, kad Sofka poodraste, on je više radi nje, Sofke, nego radi matere, počeo se kao raznežavati, i poneki put prilaziti k njima. Sam je počeo Sofku učiti da čita i da piše…“ [18]

Prve znake osiromašenja nekada slavne porodice, Sofka ne primećuje, osim što joj nedostaje prisustvo oca, koji je navodno za trgovačkim poslovima u Turskoj. Istovremenio, svo interesovanje nadobudne rodbine doživljava kao neko zlokobno predskazanje. Prve znake ljubomore i zavisti jasno će osetiti s prvim znacima svog devojaštva:

„…kada Sofka poče da pokazuje znake ženske lepote; kad joj njene drugarice u igri počeše odjednom, iznenada, da zastaju i unezverene njenom lepotom, bujnošću prsiju, kose, da, diveći joj se, uzvikuju: “Ao, Sofke! Jao kakva si i kolika si!”[19]

Rastući na tlu hadžijske raspusnoti, sladostrašća i bahanalija Sofka svojom lepotom podseća na egzotični cvet koji se pojavljuje jedanput u sto godina:

„A kao što je unapred predvidala, ta je njena tolika lepota učini ako ne gordijom, a ono srećnijom. I to ne zato što je njome muškarce zaluđivala i mučila, nego što je zbog nje i sama sobom bila zadovoljnija. Samu je sebe više negovala, više volela, jer je znala da kod nje neće biti ona obična svakidašnja lepota, kada se postane devojkom, i koja se sastoji u bujnosti i nabreknutosti snage, nego ona druga, istinska, viša, jača, koja se ne rađa često, ne vene brzo…“[20]

Lepota dostojna samo hadžijske krvi, učini je gordom i tako ponosnom na samu sebe, da joj ostale devojke nisu bile ni „do kolena“:

„Ramena i pleća jednako su joj bila jedra, puna i razvijena; gornji deo ruku, mišice, bile su oblije i jedrije, te je zajedno sa punim joj plećima činile i dalje vitkom i pravom, i zbog toga joj se svakad stas i bedra jače isticali…Kosa je bila crna, meka, teška, tako da ju je uvek osecala kako joj, kad je raspusti po vratu i plecima, lako i senovito leži.“[21]

Osim samouverenosti zbog nesvakidašnjeg izgleda, ona je ponosna i na svoje poreklo i pretke, pa gordo razmišlja o svojoj nedodirljivosti:

„već je tada ona bila uverena da nikada, nikada neće biti toga, neće se roditi taj koji bi bio ravan i dostojan nje, dostojan i njene ovolike lepote a i same nje, kao Sofke, “efendi-Mitine”.“[22]

Za razliku od ostalih devojaka, iako i Sofka odrasta u patrijarhalnoj porodici, gde se strepi i od očevog pogleda, a kamo li od prekora, ona se ne ponaša kao ostale devojke. Njena smernost se ne dovodi u pitanje, već njen pogled, koji se ne spušta pred svakim kako to običaji nalažu, otkriva samouverenu i slobodnu ličnost spremnu da se poigra nepisanim zakonima:

„Nikada se nije ona, kao druge, stojeći na kapiji i videći kako joj se kakav muški približava, po običaju, sakrivala iza kapije i, tek kada onaj prode, onda da viri za njim. Kad god bi je bilo na kapiji, mogla se videti kako stoji ispred nje slobodno. Nikada u kapiji, nikada u strani, ne krijući se, a osobito ništa ne krijući od sebe…Svakoga, koji bi joj se približavao, izdržljivo bi gledala i pratila, tako da bi ovaj gubio, kao sagibao svoj pogled, glavu i sa poštovanjem prolazio pored nje javljajući joj se.“[23]

Ipak, vreme je najbolji sudija svemu, pa tako i njoj počinje da zadaje muke, jer oseća da takva njena lepota može da bude i izvrgnuta ruglu, ako se ne pojavi taj „poseban“ koji zaslužuje takvu lepotu. U suprotnom, palanka će je lako od princeze pretvoriti u „usedelicu“. Postepeno se u nju uvlači strah i od drugih lepotica, mada ona to ne oseća duboko u sebi kao istinsku opasnost, više kao strah od toga šta će čaršija reći:

„sada, ovoga proleća i leta, možda na prvom saboru pred crkvom pojaviti se koja nova devojka, koja će nju svojom lepotom baciti već jednom u zapećak i učiniti je – usedelicom.“[24]

Kao i svaka devojka prostala za udaju, i ona sanja svog budućeg, a on je naravno „spram Sofke“ i u snovima:

„On visoka cela, crnih, malo dugih brkova, a sav obučen u svilu i čoju. Mirišu mu haljine od njegove razvijene snage. Ona ga ovamo, u postelji, u bračnoj košulji, u moru od te svetlosti, šuštanju šedrvana, u svirci, pesmi, čeka. I mada još nije do nje došao, ona već oseća na sebi oblik njegova tela, i bol koji će biti od dodira njegovih ruku, usta i glave na njenim nedrima, kad on padne i kad počne da je grli i ujeda…“[25]

Znamenita scena s Vankom, jedna je od odrednica Borinog stvaralaštva, ali je i jasna odrednica Sofkine ličnosti:

„…otkri svoja prsa i na svoju jednu dojku silom položi njegovu ruku pridržavajući je, pritiskajući je… Oseti samo bol i ništa više. Brzo, stresajući se od jeze, ustade.“[26]

Sofkin erotizam upravo u ovoj sceni, oplemenjen je njenim gađenjem ljubavi bez ljubavi. [27]

Slikanje Sofkine lepote sve do povratka očevog kući, neka je vrts uvoda za ono štp će se tek desiti. Kao da je isticanjem njene čudesnosti još veća tragedija Sofkinog u rugobu stvarnosti. „Njena tragedija je u poniženju devojačkog ponosa, gajenog i maženog u gospodstvu, u survavanju njenih snova o čoveku dostojnom njene lepote i njene hadžijske krvi, pred saznanjem da se ima udati za četrnaestogodišnjg dečka iz obične, iako gazdaške seljačke porodice…“[28]

Ono što je nju najviše porazilo je „to što nije pitana, što joj je time za sve buduće dane stradanja i pred svetom i u njoj uskraćeno nasušno potrebno verovanje kako su je bar roditelji voleli, poštovali, kako je barem za njih bila čovek“.[29]

Sofka staje pred oca, prvi put mu se suprotstavlja. Ta njena pobuna je nečuvena, ali i tako svojstvena njoj, koja ima mušku volju.[30]

„ Ja ne mogu i neću za takvoga da pođem!“[31]

Odupire se ocu, ali samo kratko, jer su moralne norme patrijarhalnog društva u kome je odrastala, isuviše čvrsto stegle njenu slobodnu dušu, da bi se i dalje protivila. Sofka taj sukob patrijarhalne sredine i svoje slobodne ličnosti doživljava i kao sukob sebe sa samom sobom. Ona se ponosila i svojim ocem i njegovim socijalnim statusom, pa je njena drama još teža. Ono što nju sputava nije samo u patrijarhalnim okovima, već i u njoj samoj. Ljubav prema ocu i poštovanje njegove reči suprotstavlja se slobodnoj Sofki koja sanja o ljubavi, sreći i slobodnom izboru. Ona se ne okreće protiv oca čak ni onda kada se on prema njoj ponaša kao prema svom vlasništvu, ni onda kada je potpuno moralno ogoljen pred njom, pa ni onda kada je muž maltretira i svekrva savetuje da se vrati ocu. Ni jednog trena ona ne želi da pogazi očevu reč, jer bi time pogazila i sebe, pošto je u njoj deo njega.

Kako je njeno biće ispunjeno muškom snagom, da je uspela da odbaci okove patrijarhalne odanosti roditeljima, njena pobuna bila bi prevratnička. Ipak, nemoćna da se oslobodi naučenih normi ponašanja, ona odlučuje da sledi put kojim je uverena da se mora ići. Ona oseća da su njeni snovi suviše neodređeni i suviše smeli za prostor i vreme koji joj je sudbina zalomila, pa „svoj poraz prima postupno kao neminovnost starenja i kao neumitnost propadanja čorbadžijskog reda…“ [32]

Upravo to vaspitanje joj, uprkos sopstvenoj tragici, ističe oca kao žrtvu:

„Nikada ga Sofka ne vide takvoga. I što najstrašnije bi, to je, što oseti kako je sada ona, njena udaja, njen bol, jad, sve, sve otišlo. A da je on, on sada tu, njegova nesreca i crna sudbina.“[33]

Kad se pojavilo sažaljenje prema ocu, nestalo je ono ranije divljenje i obožavanje, ali ipak je ostala naučena moralnost, pa se kaje što se usprotivila, zašto i u tim trenucima nije ostala na visini sebi svojstvenoj, zašto je poklekla i time se izjednačila s drugim devojkama:

„ I što bi toliko luda, te pre no što pode gore, k njemu, ocu, ne zastade, ne razmisli se? I kada se uveri da se to mora, onda što se bar ne pokaza kako dolikuje njoj? Što odmah, bez reči, ne pristade?“[34]

Sofkino večnanje za dečaka je ogroman udar na njen ponos i samoljublje, ali je dato i kao lična, i to prigušena drama, jer patrijarhalno uverenje u ispravnost roditeljske, pogotovo očeve odluke, nadvladava njen posramljeni ponos. Moralno opravdanje svog pristajanja sama pred sobom nalazi u samožrtvovanju za druge:

„ Još ima vremena da popravi, da se pokaže kako se žrtvuje, prinosi sebe radi njih. I to samo radi njih, da bi oni, otac i mati, pošto njoj inače svakom udajom prestoji bol i patnja, od te njene patnje imali koristi, tom patnjom bar njih, oca i mater, oslobodila i život im osigurala.“[35].

Sva što se Sofki desilo, usrećilo je mnoge, jer svojim malim mozgovima smatraju da je kažnjena za visinu sa koje ih je, verovatno, s pravom posmatrala. Ipak, da najveći svoju duhovnu veličinu pokazuju kad učestaju loša vremena Sofka dokazuje svojom trpeljivošću. Jedini put dozvoljava sebi da zaplače u amamu kad postane bolno svesna svojih protraćenih snova:

„Sada se sve svršava. Ono što je znala, slutila da će doći ali ipak dosad još bilo daleko, eto sada već je tu, došlo je. Dosada bar, iako nije koga volela, a ono bar se kome nadala, čekala ga, snevala i u snu ga ljubila. A sutra, posle venčanja, sve prestaje. Više nema kome ni da se nada, ni o kome da misli, još manje da sanja. Sve što je duša volela, za čim je žednela, i ako ne na javi ono bar u potaji negovala, sve sutra ide, odvaja se, otkida.“[36]

I sopstveno venčanje doživljava kao da se sve to dešava nekom drugom, kao da ga posmatra van svog tela, kao sopstvenu sahranu. A venčanje s dečakom, ne samo da nije vrhunac njenog pada, nego nastavkom priče, postaje ekspozicija za sva iskušenja koja je sudbina Sofki namenila.

Svojim povratkom u njen i Tomčin život, otac joj je priredio još jedno „dobro“. Njegovim traženjem para za pogođenu prodaju kćeri, Tomči skida s očiju iluziju o radoj udaji i time počinje istinska patnja Sofkina:

„Čim sjaši s konja ispred kuće i uđe k njoj u sobu, a ona stane preda nj da ga dočeka, on rukom po čelu. I od tog silnog udarca uvek u ruci njegovoj ostane njena šamija i pramenovi kose. Ali ona iz inata ni da jaukne. Izuva mu čizme. Ako se u izuvanju zbuni, zastane, on je gurnu nogama i mamuzama u prsa ili u trbuh. Ne gleda kud. Toliko je silno udari da se od njega dva koraka skljoka. Opet se ona vraća, opet ga izuva…“[37]

Batine koje junački trpi, malo ko bi izdržao, ali svojim podnošenjem Sofka kao da pokazuje da sada nije ni bitno šta će biti s telom, kad je dušu izgubila.

Na kraju, u njenim očima više ni da bljesne iskra mladalačkog zanosa:

„Tako celog dana ide od kuće do kuće, provlačeći se kroz kapidžike. Izredi celu mahalu i opet se vraća kući, opet seda do ognjišta, šara po pepelu, kuva kafu i srče je polako, odmereno, oblizujući svoje izgrižene zubima i navek rumene i vlažne usne.“[38]

U liku Sofke nema ničeg idiličnog kako bi se danas zamišljala patrijarhalna devojka. Ona je ličnost, a za ličnost u patrijarhalnom svetu život znači tamnica. Utamničene su žudnje za ličnom srećom, zakopana ljubav, proćerdan život. Postoji samo večita tuga i patnja. Silinom svoje patnje, Sofka nalikuje Emi Bovari i Ani Karenjini, ali usklađenošću duše i tela, verovatno ih i prevazilazi, ali je izvesno da je stvaranjem ovako životnog lika, Bora Stanković dodirnuo same vrhove svetskog pripovedaštva.

„Lepota i mladost za vreme je“[39] 

 Koštana je naslovna ličnost drame, ali nije glavni dramski lik. Ona jeste u središtu zbivljanja, oko nje se sve odvija, jer je ona razlog dešavanja i ponašanja, bez nje ne bi bilo ni dramske radnje, ni drame. Ipak, ona je samo motiv, koji pokreće ostale junake na delovanje, na ispoljavanje određenog životnog stava i filozofije, na buženje emocija i erupciju žeđi za životom i ljubavlju. Ali, ona poseduje i jasno izražene osobine, koje je čine upečatljivom kao junakom i moralno čistim ljudskim bićem.

„Koštana je dete vranjanskog podneblja, tamnih gora, mrkih kestenova i mesečine koja krv pali. Stanković je zadivljen pred njenim otporom na požude obesnih, ćefleisanih, od strasti izbezumljenih bekrija. Ona je Ciganka kojoj se pesma i igra obasipa dukatima, ali je čvrsta i postojana u ljubavi..“[40]

Svesna je svog porekla i društvenog statusa i jasno kazuje kakva joj sudbina priliči:

 „Ja, Ciganka! U Banju, u selo, tamo je moje! Tamo, na mokruzemlju, na goli kamen da sedim, da se sušim, da ginem, venem!“ [41]

Koštana je obdarena ljudska priroda koja svoju mladost i radost života unosi u opojnu lepotu pesme i igre. Iako je čaršija pomahnitala za njom, u njenoj prirodi nema ničeg razbludnog, niti u postupcima ima ičeg nemoralnog:

„Ali ovakva da sam. Da ne skidam mintan.“[42]

Sve što traži od života, jeste pravo na život koji bi zasnovala prema sopstvenim snovima i osećanjima. Njenoj nadarenoj prirodi ne odgovara život pod šatorom, u lutanju, u prošnji. za nju nije ni hadžijski dom u kome bi svoju mladost, lepotu i životnost žrtvovala potčinjenom životarenju između četiri zida:

„ Neću! Ne mogu! Kod tebe! Zar samo kod tebe? I samo hadžiju, oca tvoga i majku tvoju da dvorim i da služim? Da pred njima klečim i noge da im perem? Iz sobe da ne izinem, već samo da sedim, ćutim, trpim?“[43]

Ona je poželela drugačiji, lepši i plemenitiji život, život ispunjen slobodom i nezavisnošću. I upravo je to njen najveći greh. Time što je htela da pođe nekom novom životnom stazom, koju patrijarhalni život nije poznavao, ona se pobunila protiv ustaljenog reda i zato joj je sledila surova kazna. Obamrlu od bola, uz svirku i glasan jauk majke, Koštanu silom odvode za nevoljenog čoveka za koga jasno kaže da nije važno ni to što je bogat, ni to što je želi, bitno je samo da je to Asan, dakle, nije onaj koga ona želi. I njena, kao i Sofkina svadba više liči na sahranu, nego na početak zajedničkog života koji bi trebalo da je srećan.

A da ova dva dela često korespondiraju, pokazuje sličnost Mitketovog monologa:„I od rabotu ruke će ti ispucav, lice će ti pocrni, oči će ti se isušiv…“[44]i Sofkina sudbina plastično data u psolednjohj sceni. Sličnost ova dva lika mnogo je veća nego štpo se na prvi pogčed čini – od poštovanja moralnih zakona patrijarhalnog društva, preko samosvojnosti i velike duhovne snage do sopstvenog žrtvovanja zarad sreće drugih.

„Čovek je samo za bol i muku zdaden“

Ono što čini konstantu celokupne proze Bore Stankovića jeste njegov specifični junak, tj. čovekova duša, njegova unutrašnja, psihološka previranja, bure, sukobi, te neizlečive patnje i težak dert, večiti žal za nečim. Niko pre njega nije toliko i na takav način progovorio o strasti i stradanju, o snovima i maštanjima, tragici rascepa i žestini borbe u duši patrijarhalne žene.

Žene tog „starog“ vremena, koje tako fascinira Boru, po mišljenju muškaraca, trebale su samo da budu lepe i njima da ugađaju, jer su se o svim životnim problemima starali oni, muškarci:

„Ženske su imale samo da se što lepše nose, kite, i da znaju što više stranih jela da gotove, i što teže, zapletenije vezove da vezu. Ali, opet, ipak da im je jedino glavno da što više svoju lepotu i snagu neguju, da su što belje, što strasnije. I cilj života da im je taj: koja će od njih, jednako negujući se i ulepšavajući, moći svojom silnom lepotom sve ostale ženske iza sebe baciti, a sve muške po kući – ne gledajući na rod, ni doba – osvojiti i zaluditi.“[45]

Još jedno od nepisanih pravila ovog sveta bii je kodeks ćutanja. Ništa se nije smelo znati van kuće, ni tuga, ni stradanje, ni bolest, ni dug. Pomoć se mogla samo platiti, nikako izmoliti. Ništa , sem vesti o radosnim događajima kojima su se više dičili, nego obradovali, nije mogla preskočiti kućni prag:

„oni, oduvek, što god bi se desilo u njinoj rodbini, sve brižljivo kriju i taje. Najveće svađe prilikom deobe imanja, najgore strasti i navike, kao i bolesti, u tajnosti su se čuvale. Ništa se nije smelo doznati, ništa videti…“[46]

Sve žene Stankovićeve proze pate počev od žene znamenitog Sofkinog pretka  Hadži – Trifuna do same Sofke. Bilo da njihovim životima gospodare očevi, muževi ili sinovi, njihova volja ne postoji, a snovi i maštanja ravni su grehu. Malo se oslobode „okova“ kad rode sina, ali ta početna sreća brzo iščili, jer i taj novorođeni dečak brzo raste i postaje novi gospodar. Tako je i žena tog Sofkinog pradede bila skoro nevidljiva i nije se čula do rođenja sina:

„Istina, ni tada, sa sinom, nije smela da mu se na očigled protivi, ne izvrši što bi joj naredio, ali osećao je on kako je ipak ona nekako drukčija. Izgleda kao da, dosadivši joj se naposletku taj večiti strah, trepet od njega, manula ga i ostavila da i dalje nareduje, zapoveda i grdi sluge i čivčije, a ona se sva okrenula sinu i jednako samo njega pazi.“[47]

Večita patnja žene jeste i strahovanje nad sudbinom dece, pogotovo u patrijarhalnom svetu obožavanih sinova. Ona, ne samo da strada kao žena, ona pati i kao majka, jer je večita prepreka svađa i rasprava između oca i sina:

„A zna kada je noćas došao. Čuo ga je. Samo je jedanput lupnuo alkom, a ona, mati, odmah iz kuce istrčala; sigurno nije nikako ni spavala, čekajuci ga…“[48]

Sa stranica Borinih zure praznim pogledima nesrećne žene. Svačija sudbina tragična je na svoj način. U tom svetu neograničenih muških zadovoljstava, ženine želje ne postoje, pa naviknute na patnju i ćutanje, a sviknute na svakojake prohteve muškaraca, one same ponekad kreću drugačijim putem ne bi li prirodne nagone zadovoljile. Kada je Sofkina prababa Cona ostala udovica, a time kao da je za svet i sama umrla, nije se zatvorila u četiri zida, već je živela je i umrla kao muško, jer je zbog tajne ljubavi i bremenitosti sama sebi presudila. Žena čuvenog dede Sofkinog Kavarole, izmorena stalnim tobož trgovačkim putovanjima muža, a u stvari njegovim ludovanjima s Cigankama i drugim javnim svetom, na kraju je posustala i zgrešila sa bolešljivim deverom koga je negovala i dvorila. Naza, sestra Sofkinog dede, tri puta se turčila i vraćali je, pa je na kraju udali za slugu.

Kao da se viša sila sama postarala da očisti „nečistu krv“, dešavaju se čudne stvari:

„I onda sve gore i gore stvari. Toliko umobolnih, uzetih, toliko radanje dece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, večito dolaženje čuvenih ečima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, vodenje kod vračara po razvalinama, po zapisima i drugim lekovitim mestima po okolini!…“[49]

Međutim, koliko god tragičan, ovaj svet mučnih žena zadivljuje ne samo svojom izdržljivošću, već i poštovanjem onih koji to nikako ne zaslužuju. Takva je Sofkina majka, Todora, epizodni lik, čija je tragika najpre kao supruge, a zatim kao majke, ogromna. Ona je bila najmlađa od svih sestara, a uz to i siromašna, ali je čuveni Hadži-Mita prepoznao „biser na bunjištu“ i uzeo je za ženu:

„Bila više muško nego žensko. Vižljasta, suva i crnomanjasta. I niko se nije mogao nadati da će iz nje kakva lepota izaći. Ali ne prevarilo to njega, efendi-Mitu. Čim je takvu video, odmah, znajući u kakvu će se lepoticu docnije razviti, na iznenadenje i čudo svima, a najviše na uštrb dotadanje svoje gordosti i gospodstva, uzeo je za ženu.

I zaista, nije se prevario. Kao iz vode, posle godinu dana udadbe, Todora se razvila i prolepšala u pravu lepotu“[50]

Naravno, ona, večno zahvalna što ju je tako uzvisio i uveo u čuvenu kuću, trudila se da najbolje uredi kuću, dočeka goste, dvori rodbinu…Mužu je smela da se obrati samo kad je dobre volje, najčešće u igri sa Sofkom, od čijeg je rođšenja uvek bila na drugom mestu, ali je i za to malo muževljeve pažnje ćerki bila bezmerno zahvalna:

„Docnije, kad bi mislio da je Sofka već zaspala, dolazio bi i on gore sa još nepopijenim vinom u stakletu i produžavao pesmu, mater metao na krilo, rasplitavao joj kose i jednako pevajući grlio bi je i ljubio u lice i usta… Ne bi mogla Sofke da se nagrli i da je se naljubi, jer eto njoj, svome detetu, Sofki, ima da zablagodari, što joj se opet vratio, on, njen muž, i njegova ljubav.“[51]

Ona stameno podnosi i propast bogatstva za razliku od muža koji beži u Tursku. Shvata ona da su došla neka nova vremena i da su bivše sluge dočekale osvetu, vidi  i kako ih Tone vara, ali ne sme ništa da kaže, niti sme nekome da se požali poštujući zavet ćutanja. Trudeći se svim silama da propadanje sakrije i od sveta, i od Sofke, jedinu utehu nalazi u Magdi, koja je jedina odana ostala uz bivše gazde.

Kada učestaju hadži-Mitini pokloni, ona je uplašena, jer zna da ih nije zaradio:

„Znala je da ni od kakve trgovine i njegove zarade to ne može biti. A opet, znajući da je on gotov na svašta, i da, ako se on reši na nešto, ma to bilo i najgore i najstrašnije, ona ima samo da se pokori tome i sluša, ona od slutnje, straha, gotovo se razbole.“[52]

Njene zlokobne slutnje se obistinjuju strašnom muževljevom odlukom da Sofku uda za dečaka, a ni sama sebi, a kamo li Sofki ne sme da glasno prizna, ono što dušom zna – otuda pare. Ne može Sofki da govori, jer njena muka i bez ove najnovije je velika:

„Kroz plač poče Sofku da moli, da joj ne prilazi, ne pita je, i raspituje se:

– Idi, idi, cedo! Oh, zar ne znaš šta je? To je. Sudbina zar? A znala sam ja da od njega šta drugo, dobro kakvo, i ne može biti. Znaš već sada šta je. I bar ti me, Sofke, ne muci. Zašto, moje je i ovako mnogo. Oh!“[53]

Još jedan epizodni ženski lik, na prvi pogled neprimetan i nebitan, svojim trpljenjem dokazuje ženskost. Stana, Markova žena, ne pleni lepotom tela:

„Iz nje je bila tolika prostota i ubijena mirnoća. Obučena je bila pola seoski, pola varoški: u anteriji, zabradena, istina, dosta novom ali prostom šamijom, u belim debelim čarapama i opasana seljačkim futom i sa obešenim nožićem o pojasu. Suva, bledih ociju, bleda, koščata, i sa maljama na licu od starosti. Sva je mirisala na seljački miris, na mleko, na vonj dubreta i svežinu jaka, prosta odela.“[54]

Ona pleni dobrotom, prostodušnošću i brigom za druge. Željna je sina, koga je Marko, u strahu od krvne osvete, rano odvojio od nje, ali sin brzo raste, pa ona uskoro uz muža, ima još jednog „gospodara“. Srećna je zbog ženidbe sina, ali i strepi od čuvene snaje, pa joj kaže „Vi“.

Prvi put se mužu suprotstavila kada je hteo Sofku da ima, pa je primorava da prizna da je i ona živela sa svojim svekrom, i da mu Tomča nije sin, nego brat. Sofka zna da od tog svekrvinog priznanja zavisi njena budućnost, ali je i svesna da Stanino protivljenje nešto znači, inače je Marko ne bi tukao, već bi već uradio po svome:

„Čoveče!… Čoveče! Ćuti, ubiće te Gospod!… Kuku! Zar svekar…! Zini, zemljo, da svi propadnemo! Kuku, šta doživeh! Kuku! Gospode bože, Gospode! Nato ču jedno strašno:

– Ja sam tvoj Gospod! I tup, jak udarac. Onda malaksao, obeznanjen, pisak svekrvin.“[55]

Stana pati i kad Tomča tuče Sofku. Iako je on njen sin, iako je majka, prepoznaje demonsku ruku i narav svog sina, a i sama zna šta Sofka preživljava:

„- Čedo, Sofke! Idi, čedo. Ostavi ga, Sofke! Idi, idi od njega!

– Ništa, nano. Ništa. Sama sam pala i sama se ubila – zabašuruje Sofka..

– Oh, kako: sama? Sve sam čula, sinko. Idi, idi, spasavaj se. Ubiće te. A ja ne mogu da te branim, odbranim. Zato, beži, čedo, idi od njega.“[56]

Celog života bez prava glasa, ona je i ovozemljaski svet napustila tiho kao što je i živela, željna sloge i ljubavi, koju je samo kratko osećala mežu svojom decom.

I još jedna „crna“ žena intrigira. Njena sudbina je svojstvena svim ženama starog Juga. Muž je omalovažava, vređa i ne poštuje, sin nije ispunio njene nade, osramotio je, pa ona mora da ispašta i taj neučinjeni greh. Kata, Tomina žena i Stojanova majka u „Koštani“ za muža je „crna“ i po njegovom prohtevu treba „usta da ima, jezik da nema“:

„„Crna!” A zar kadgod beše bela, sreća kakva? Otkako si, takva si. I rodila si se takva! Stara, mrtva, ledena, plačna… Nikad se ne nasmeja, nikad ne zaradova!…Šta se ovde po kući samo vučeš i plačeš? Tamo idi! Idi u cigansku mahalu. Idi da vidiš sina,kako Ciganke oblači i „beli svet” poji i hrani…“[57]

U ovom svetu majke često kunu svoje sinove, povređene i od onih koji su im jedina nada i spas. One izgovaraju, kao u bunilu reči koje ni u snu ne bi dodelile, jer im je i ta poslednja uzdanica, nada u bolji život posle muževe smrti  ili uz podršku snaje i sina, propala.

Z A K LJ U Č A K

 Talenat nije jedino čime dobar pisac treba da bude obdaren. Osim njime, mora da bude obdaren i moći zapažanja, a Bora Stanković je nesumnjivo posedovao i jedno, i drugo. On je umeo da vidi i čuje, a kasnije umetničkom maštom, duhom i emocijom, da sve boje, mirise, zvuke zavičaja, pretoči u reči.

„Ceo taj svet je tu svojstvenom povešću života, svojstvenom psihom i prirodom, svojstvenim životnim i ljudskim osobinama. Život tog sveta je u organskoj, krvnoj vezi sa ambijentom i atmosferama, u kojima se unutrašnjom poetikom odslikavaju ljudske emocije, životne radosti, tuge, patnje, nesreće, drame i tragedije. kod Bore stankovića sve se sliva u jedno biće: zemlja, priroda, sa sudbinama i životima ljudi. Kod Bore Stankovića i zemlja, i priroda, i naseobine, i kuče, i stvari, imaju ljudsku dušu.“[58]

I sve dok postoji i zrno patrijrhalnih okova, dok ima nesrećnih žena čija se volja iznova gazi, dok majke ispaštaju zbog postupaka sinova i kćeri, a svi zajedno zbog nezadovoljstva tog kućnog božanstva, oca ili muža, dok jezdi Mitka na svom Dorči pod Šar-planinom osluškujući žedno Koštaninu pesmu, dok  ljudi budu žedni sna i lepote, željni toplih reči, suza radosnica, pesama tugovanki i pesama radovanki…Borine reči biće svež izvor, a naročitu svežinu nose reči majki izgovorene Katinim glasom:

„Pa majka, sine, za sreću te je rodila. Da ima u koga da gleda, u koga da se kune. Majka rodila, očuvala, pa majka i da oženi, da snahu, odmenu dobije. Da i ona, kao i sve njene drugačke, sa snahom u crkvu pođe, u svet izine, u goste da ode; pa i ona goste u kući da dočeka, isprati. Da joj je kuća, sinko, s tobom otvorena. Za sreću te majka rodila. Da majka s tobom život proživi, kad nije s ocem ti. A s njime – crni moj život! Od njega nikad božja, blaga reč, samo vika.“[59]

 Maja Radoman- Cvetićanin

Foto: mojevranje.sr/everybodys-song.net/vesti.online

____________________________________________________________________________________________

UZEO SAM KOLIKO JE DALA…

TAMOiOVDE__________________________________________________________________

PATNJA

Patio sam
više nego iko
dok se nisam na nevolje sviko
patio sam
nije bilo lako
onda sam se sredio nekako.
Možete li zamisliti mene
kako patim zbog obične žene
kako trčim i nosim joj cveće
kako molim
a ona me neće.
Uzeo sam
koliko je dala
poljubio
i rekao hvala.
Opet vidim crno mi se piše
jer sad patim što ne patim više.

Duško Trifunović