SRPSKA VERONA KOD ŠAPCA…

tamoiovde-logo

Ašikov grob na tromeđi Pocerine, Mačve i Posavotamnave privlači sve više putnika namernika, ekskurzija i turista. Belo srce rascepljeno napola posvećeno večnoj ljubavi Pavla i Đule

rep-asikov-grob,-putnici-na_620x0

Obeležje večne ljubavi

„Ovde počiva priča o ljubavi. Pavle i Đula postadoše deca raja. Voleli se iskreno i do kraja“ , epitaf je na spomeniku srpskom Romeu i Juliji, smeštenom na tromeđi Pocerine, Posavotamnave i Mačve.

Obeležje čuva narodnu priču, koju je još u 19. veku zapisao Janko Veselinović (1862-1905), a lokalitet nazvan Ašikov grob danas sve više privlači putnike namernike, ekskurzije, turiste.

– Belo srce rascepljeno napola, kao simbol tragičnog kraja dvoje mladih, postavljeno je 2008. godine, a do tada, tu na brdu, stajao je samo mali kameni beleg bez datuma, sa krstićem i utisnutom šakom.

Turistička organizacija Šapca prepoznala je ovu, u narodu živu priču, kao svojevrstan turistički motiv – kaže za „Novosti“ Tamara Pejić, diplomirani turizmolog.

Pavla i Đule, bili su jedina deca dvojice najvećih gazda toga kraja – Jovana i Filipa. Zavoleli su se kada su se prvi put ugledali, ali su ljubav morali da kriju, zbog velikog rivalstva očeva. Posle dve godine, ipak, bili su otkriveni, pa je Filip saopštio da udaje Đulu, a Jovan naložio Pavlu da bira koju hoće – svaku osim Đule!

Kada su shvatili da im je ljubav zabranjena i da sudbinu ne mogu promeniti, dogovorili su se da se vide poslednji put, na mestu gde su se upoznali. Bila je jaka zima, vejavica i noć. Mladić je došao u zakazano vreme, ali je devojka kasnila. Dok je čekao, napali su ga i rastrgnuli gladni vukovi.

Đula je stigla kada su zveri već bile site, a jedan od vukova ispustio je pred nju krvavu Pavlovu desnicu. Uzela ju je, privila na grudi i – na mestu ostala mrtva!

rep-asikov-grob

Stari spomenik

Prema legendi, Jovan i Filip krenuli su da traže decu po tamnoj zimskoj noći. Sreli su se i, navodno, pomirili, ali je za Đulu i Pavla već bilo kasno.

A meštani okolnih sela Mrovske, Metlića i Goločela, koja se graniče kod Ašikovog groba, vele da je ovo mesto pouka i upozorenje do čega mogu dovesti mržnja i taština. I plaše se da zbog greha otaca obavezno ispaštaju njihova deca.

– Janko Veselinović zabeležio je tu priču kada je imao 29 godina, a ona je prethodno, već dugo živela u narodu. Kao i Vilijam Šekspir, koji je pisao o tragičnoj ljubavi u Veroni, 300 godina pre njega, Janko je pomogao da se sačuva od zaborava priča o Pavlu i Đuli. A sa pozicije turizmologa, nije ni važno da li je ona tačna ili ne – objašnjava Pejićeva.

Prema njenom mišljenju, Pavle i Đula spadaju u domen srpske nematerijalne kulturne baštine i nema razloga da u doba modernih komunikacija, ne podsećamo na nju.

TOŠ je Ašikov grob uvrstio u turističku ponudu grada, a oživljavanje istorijske planine Cer svakako će doprineti atraktivnosti ovog mesta.

JANKO HTEO DA SPALI RUKOPISE

MAČVANSKI pisac Janko Veselinović (1862-1905) bio je sveštenički sin, učitelj, novinar, ali i predsednik posavotamnavske opštine Koceljeva. Ipak, prvi njegov pokušaj štampanja pripovedaka 1886. završio se neslavno jer mu je urednik „Misli“, Kosta Arsenijević, vratio rukopis sa savetom „da se mladi uča ovoga posla okane“.

Janko je hteo da spali sve što je napisao, ali ga je odvratio prijatelj Jova Aleksić, unuk hajduk Stanka, junaka dela po kojem je Veselinović ostao prepoznatljiv.

Aleksandra DELIĆ
 Izvor: novosti.rs | 14. januar 2016.

_________________________________________________________________________________