NOVI SPOMENICI PRIRODE U SRBIJI…

Ledenica na Tupižnici – spomenik prirode

Krajem decembra prošle godine Vlada Srbije donela je dve Uredbe o proglašenju dva nova spomenika prirode u jugoistočnoj Srbiji.

(Foto: ilustracija (Foto: shutterstock.com/677183011)

Reč je o Pećinskom sistemu Samar koji je severoistočni deo planine Kalafat u opštini Svrljig i kraškoj jami Tupižnička ledenica kod Knjaževca, saopšteno je na sajtu eKapija.

Ovi spomenici prirode svrstani su u prvu kategoriju zaštićenog područja od nacionalnog, odnosno izuzeznog značaja, radi očuvanja geoloških, geomorfoloških, hidrografskih, hidrogeografskih i bioloških vrednosti tunelskog pećinskog sistema i kraške jame.

Uredbama, koje su stupile na snagu početkom januara, na oba lokaliteta je ustanovljen režim zaštite drugog stepena, što znači da je zabranjen ulazak u pećinu i ledenicu radi naučnih istraživanja bez pismene saglasnosti i pratnje upravljača, lomljenje i uništavanje pećinske i jamske morfologije, izvođenje radova u pećini i jami radi uređenja, kao i bacanje smeća, sakupljanje biljaka i hvatanje, uznemiravanje i ubijanje pećinske entomofaune.

Vlada je ova dva spomenika prirode poverila na upravljanje Javnom preduzeću Srbijašume, a sredstva će biti obezbeđena iz republičkog budžeta, od naknade za korišćenje zaštićenog područja i prihoda Srbijašuma.

„Tupižnička ledenica“ čija je ukupna površina 1 ha 23a 89 m², nalazi se u državnoj svojini, dok veći deo pećinskog sistema Samar prirpada državi (34,76 ha), a ostatak (21,74 ha) je u privatnom vlasništvu, objavljeno je na sajtu eKapija.

Autor Ljiljana Pavlović

Izvor: knjazevacinfo.rs

_________________________________________________________________________________________

 

BELEŽNICA IZ OGLEDALA DUŠE…

Potreba čoveka da se identifikuje je najveći naprijatelj njegove SLOBODE

Identifikacija je drugi, posle straha, najveci neprijatelj Spoznaje

I pored veoma jasnih objašnjenja pojedinih pitanja, ljudi jednostavno ne shvataju, odnosno identifikacija im ne dozvoljava objektivno sagledavanje i razumevanje. Medijski manipulatori to dobro znaju i zato neprekidno, kroz medije nameću autoritete i događaje, te kreiraju trendove sa kojima se čovek indentifikuje i tako sam sebe lišava SLOBODNE VOLJE  jer, identifikacija je lažna sloboda.

 To je svojevrsna iluzija slobode, slika koja čoveku omogućava da se oseća slobodnim jer navodno čini ono što želi da čini. Identifikacija prva i najopasnija vezujuća sila svesti čoveka koja sprečava afirmaciju Čistog Uma. Ali u čemu je problem?

Umesto da pronađe sebe, čovek se gubi u onome što radi, jer ono što radi, može biti slobodno, ali čovek i dalje ostaje porobljen. Ljudi se mogu izgubiti u onome što čine čak i ako to nije ono što žele, ili pak ako je to nešto u vezi sa čime nemaju izbora. Kada se nađe u tom stanju, čovek svako mešanje u ono što radi doživljava kao narušavanje svoje slobode. Ako na primer sprema doručak u kuhinji, biva toliko uzbuđen, toliko se identifikuje sa onim što radi, da ako majka ili žena uđe u kuhinju i kaže da to ne radi na pravi način, čovek postaje ljut i oseća se kao da je napadnut. Čovek smatra da se njegova sloboda sastoji u tome da sve radi na svoj sopstveni način, ali time odbacuje onu slobodu, koju bi mogao da ima. Tako i pored mogućnosti da bude zaista slobodan da čini bilo šta, čovek bira da postane rob. Kako to funkcioniše?

Kada se identifikuje, čovek uopšte više nije on, jer je preneo sopstveni osećaj za realnost na nešto izvan sebe. Ljudi se čak i trude da stanje identifikacije izgleda kao nešto vredno, hvaleći se pri tom kako se slamaju od posla ili troše ogromne sume novca na poslednje, senzacionalne – dakle, pogodne za identifikaciju – tehničke uređaje, odeću, knjige, filmove, izlaske u nove klubove… Čovek postaje rob svega što radi, biva porobljen i od ljudi koje sreće i od situacija u koje ulazi. I tu leži taj užasni apsurd, da u svemu tome čovek veruje da je slobodan.

SAMOOBANA kao robovanje lažnom sistemu vrednosti:

Veoma je čest primer unutašnje borbe u kojoj čovek pokušava da potisne izražavanje nekog „negativnog“ stanja, dok iznutra ključa i razjeda samog sebe. Onda posle izvesnog vremena izbaci sve to iz sebe, ne razlučujući da time objektivno odbacuje sve ono što je stekao. Onda nastupa lažni osećaj smirenosti jer se navodno bolje oseća zbog toga i pravda sebe govoreći kako je samo hteo da bude iskren. Međutim, čovek je samo dopustio da ga kontroliše to „negativno“ stanje. Dopustio je da se navodno oseća dobro zbog toga, a da pri tom i ne sluti da je to zapravo robovanje „sistemu vrednosti“ u kojem polaže pravo na to da se naziva čovekom i pripadnikom „sistema“.

Evo gde se to stanje identifikacije veoma jasno izražava. Kada je reč o posedovanju ili bilo kojoj formi vlasništva, identifikacija tu dolazi do svoje kulminacije. Svaki čovek ima nešto u svom vlasništvu za šta je zakačen ili sa čime se identifikuje. Ukoliko postoji bilo kakva opasnost da to izgubi, to je u nekim situacijama gori osećaj nego da izgubi i samog sebe.

Jedan je veoma upadljiv primer, iz prakse radnih grupa P. D. Uspenskog. Razgovor se vodio o teškoćama koje ljudi imaju u pokušaju da se sete sebe. Uspenski je naveo da čovek mora imati faktor za podsećanje, da bi se setio. Najbolji faktor prisećanja, po Uspenskom, treba da bude žrtvovanje nečeg što nam je veoma dragoceno, odnosno odbacivanje nečeg što je sa naše tačke gledišta veoma vredno. Jedna žena je rekla da postaje očajna, jer već nekoliko meseci pokušava da uradi nešto, ali je nesposobna da uradi bilo šta. Uspenski joj je rekao da treba da se osvrne po svojoj kući i nadje nešto do čega joj je istinski stalo i da to žrtvuje. Izgledala je veoma zbunjeno za trenutak, a zatim rekla: „Pa, imam veoma lepi drezdenski servis za čaj kod kuće, koji sam nasledila od majke i za koji sam veoma vezana.“ Njegov odgovor je bio: „Polomite jednu od vaših drezdenskih šoljica i setićete se sebe.“ Sledeće nedelje došla je u istinski histeričnom stanju i rekla: „Bila sam tako uznemirena onim što ste rekli o mojim drezdenskim šoljicama. Ne bih mogla da razbijem neku od tih šoljica, čak i ako bih time spasla svoju dušu.“ Njegov odgovor je bio jednostavan: „Vidite li šta znači identifikacija?“

Još je upečatljivije kad se čovek identifikuje sa ljudima i onim što bi mogli da misle ili osećaju za njega. Dovoljno je da neko napravi najbeznačajniji mali gest i čovekov unutrašnji svet se puni svim vrstama emocionalnih reakcija. Bilo šta na ovom svetu se može preuveličati do apsurdnih razmera. Ako je upućena reč kritike, čovek će umisliti da je omraženi prognanik. Ako li je pak pohvala upućena, odmah će umisliti kako je cenjen kao mudra ili kao izuzetno važna osoba. U svim ovim primerima, niko drugi nije učinio identifikaciju. To čini sam čovek. Ako se desi da bude izbačen iz stanja identifikacije, to stanje će izazvati jedan veoma neprijatan osećaj, a to je osećaj izgubljenosti koji čovek teško može podneti, jer mu je teško da se suoči sa istinom.

Kada se identifikuje, čovekova slika o svetu je veoma mala. Sadašnji trenutak se sažima u tačku. A kada se potpuno identifikuje i postane sasvim izgubljen, tada veruje da je u najvećem stepenu slobode i da sve vidi sasvim realno.

E sad, ovde će neko reći da je delovanje izvan svakog sistema takođe sistem i da je ne prihvatanje bilo koje paradigme takođe paradigma. Tačno! Ovo je paradoks najviših razmera spoznaje. Bogospoznaja jeste sistem, ali je neograđen. Bogospoznaja jeste paradigma, ali je neuslovljena. Bogospoznaja je beskrajno putovanje duše. Ovo potvrdjuje i nedavno otkriće naučnika da je čak i univerzum možda samo iluzija ali da SVEST zasigurno nije i da ona postoji čak i kod veoma primitivnih živih organizama. Objasniti ovo savremenom čoveku bi bilo isto kao i pokušaj de se objasni zašto 1 i 1 nisu 2 nego dve jedinice. Ne postoji sistemsko objašnjenje. Pa kako onda razgovarati sa čovekom koji kaže: „Ja imam svoj cilj“, „Ja sam svoj put izgradio sam“, „Ja sledim paradigmu…“, „Ja radim po sistemu…“

Da bi izmerili dubinu sopstvene identifikacije treba da posmatramo svoje ponašanje tokom svih dnevnih aktivnosti. I šta se vidi? Vidi se samo konstantno reagovanje. I više od toga, te reakcije su većinom negativne: strah, ljutnja, iritacija, bes, neprijateljstvo, otpor prema onome što se od nas traži (ili slepa poslusnost), inertnost u većini aktivnosti i konstantni stres izazvan mnogobrojnim frustracijama, kompleksima i konfliktima. I šta se još vidi? Potpuno identifikovan čovek sa tim unutrašnjim stanjima. To je realnost.

SUBJEKTIVNO I OBJEKTIVNO

Mi svet i događaje većinom vidimo onako kako nam to naše oči i ostala čula predstave. Međutim to se samo tako kaže. Naša čula su samo organi uma koji prenose impulse koji se u umu slažu po određenom izgrađenom sistemu, Tako da to zaista možemo nazvati „realnošču“, ali se mora reći da je to „subjektivna realnost“. Da bi se videlo ono što je realno i da bi se prema tome videla realnost, ne smemo biti identifikovani, jer u trenutku kada se identifikujemo, gubimo kontakt sa objektivnom realnošću i sami postajemo svoja sopstvena realnost, drugim rečima, negativne emocije su za čoveka realne, dok god je identifikovan sa njima.

ODVOJENOST kao kontrapunkt za IDENTIFIKACIJU

Prva stvar, koju čovek mora da uradi, pre nego što bude u stanju da razlikuje ono što je realno bez znakova navoda od onoga što je realno sa znakovima navoda, je da mora izgraditi stanje odvojenosti. Samo u stanju odvojenosti je moguće pomeriti centar pažnje na posmatrača. To je psiholoski proces, koji nije upravljen ka mislima, osećanjima i senzacijama.

To znači „raditi na sebi“, pri čemu čovek počinje jasno da razlikuje dva stanja: prvo u kome je potpuno uronjen u misao, osećanje i senzaciju gde postaje jedno sa tom mišlju, osećanjem ili senzacijom, i drugo, gde je u stanju da vidi to stanje i istovre- meno vidi samog sebe. Kako dostići nivo opažanja, na kome možemo istovremeno videti sebe i svoje ponašanje?

Treba postati čovek broj dva. Dok god smo čovek broj jedan naše opažanje samih sebe će uvek biti zamagljeno opažanjem centra, u kome smo ustanovili centar pažnje. Ali ni tu nije sve. Čovek broj jedan ima čak tri centra pažnje: fizički, emocionalni i intelektualni. Čovek broj dva ima samo jedan centar pažnje – Jastvo. Tako se način, na koji opažamo ponašanje odvija kroz četiri centra. Ako je centar fizičko biće, ponašanje je instiktivno, a mentalno opažanje na nivou debiliteta. Afirmacija intelektualnog centra vodi u ludilo, dok spajanje intelektualnog sa emotivnim stvara halucinacije. Čovek broj jedan funkcioniše po principu seobe centra pažnje te je uvek vezan impresijom i identifikuje se prema impresiji.

ŠTA JE LAŽNA LIČNOST

Čovek broj dva je čovek, koji je putem rada na sebi doveo sva tri centra u balansirano stanje, što znači da su njihove funkcije harmonično koordinisane da hrane njegovu suštinu, tako da može postići zrelost spoznaje. Sada se postavlja i pitanje prave i lažne ličnosti. Šta je lažna ličnost? Da li je to čovek broj jedan?

Postoji velika razlika između lažne ličnosti i ličnosti. Lažna ličnost stoji u tesnoj vezi sa egom čoveka, jer čovek čini mnoge stvari da drugi ljudi ne bi šta loše govorili protiv njega, ili se ponaša na odreñeni način, da bi drugi mislili dobro o njemu. Lažna ličnost stalno izgleda i pretvara se da jeste ono što nije. Ovo je imaginarna ličnost, jer predstavlja sliku koju je čovek izgradio svojom imaginacijom. Sa lažnom ličnošću čovek uvek teži da ga ljudi cene zbog onoga što nije. On laže druge o sebi i na kraju sam kreće da veruje u te laži. Lažnu ličnost je veoma tesko uništiti, jer ju je kreirala većina navika centara pažnje usklađena po određenom, ne retko, opšte prihvaćenom sistemu.

Naravno, ne treba ovo suprotstavljanje ličnosti shvatiti kao težnju ka poništavnju ega. Ličnost nije negativna, niti štetna za čoveka naprotiv, ona je potrebna, ali na pravom mestu. Ličnost je izražena kroz stečeno znanje, iskustvo, obuku koju čovek dobija, način na koji brine o sebi i odgovara svetu koji ga okružuje. Problem sa ličnošću nastupa kada ona odgovara na život bez učešća suštine i preuzima inicijativu u bilo kojoj aktivnosti, koju preduzmemo tokom svakog dana. Sedište ličnosti je u formativnom aparatu, tako da ona većinom koristi reči i dela da bi odgovorila na životne situacije.

Magijski put nam daje oruđa koja možemo koristiti da obrnemo pravac situacija, tako da suština može postati aktivna, a ličnost pasivna. U magijskoj praksi je sustina u sta- nju da koristi ličnost onako kako je potrebno u nekoj situaciji. To je stanje čoveka broj dva, kod koga se svi centri opažanja nalaze u balansu, što znači da sve aktivnosti preduzima pravo „Ja“ u njemu i da su sve funkcije podređene tom pravom „Ja“. U tim okolnostima ličnost više nema uticaj, niti određuje ponašanje osobe. Lažna lično st će nestati sama od sebe u procesu magijske spoznaje, jer čovek tada više ne živi od pojavnog i više ne mora da se pretvara da jeste, jer spoznata duša zaista „jeste“.

NIVOI SPOZNAJE (SVESTI)

Duhovna (misaona a ne materijalna) spoznaja čoveka postepeno uvodi svet izmenjene percepcije stvarnosti gde se realnost doživljava na drugačiji način i u skladu sa nivoom spoznaje. Taj nivo spoznaje je tesno povezan sa oplemenjivanjem energije. Realnost se opaža u skladu sa nivoom energije, koju smo sposobni da generišemo, izdržimo i održimo. Dakle svako ponaosob dozivljava svet na nacin i u meri koju njegov nivo svesti moze da razume i da podnese.

Realnost može biti vrhunski subjektivna za ljude, čiji je nivo svesti (energije) tako nizak, da samo svoja stanja mogu da opažaju kao realna. To je rasa „ljudi robova“, koji vide samo uz pomoć automatske energije koja im je usađena u svest po sistemu opšte prihvaćenog društvenog kolektivizma.

Sledeći nivo bi bio nivo senzitivnosti, na kome čovek postaje osetljiv na impresije i postaje svestan da ih prima. Na tom nivou ne samo da čuje, on i sluša, ne samo da gleda, on i vidi, ne samo da jede, već i kuša, ne samo da dodiruje, već i oseća dodir. Ovo je rasa „ljudi polutana“ koji svoja opažanja manifestuju kroz stvaralaštvo u umetnosti ili nauci. To je usled toga što imaju dodatnu energiju, organizovaniju nego što je automatska energija, koja je bazirana uglavnom na reakcijama, privlačnosti i odbojnosti, dopadanju i nedopadanju. Na nivou senzitivnosti čovek počinje da biva gospodar svojih impresija.

Najviši nivo energetskih upliva je opažanje svesnih energija. Ovo je nivo spoznaje rase ljudi nazvanih „Magovi“.  Njihova opažanja, u kojima učestvuju, počinju da dobijaju smisao i daju značaj njihovom životu. Svesna energija je veoma specijalna, jer nasuprot onome što ljudi nazivaju rečima „ja sam svestan“, mag će reći „ja učestvujem u svesti“. Zato ne postoji tajna koju mag ne može doznati, ne postoji stvar koju ne može spoznati, niti postoji biće koje ne može upoznati.

Postoji još i, takozvana, sistemska identifikacija, a to je sagledavanje stvarnosti iz perspektive strogo određenog sistema vrednosti, opšte prihvaćenog društvenog sistema i ustrojstva, religijskog sistema poimanja sveta i čoveka i magijskog sistema ili paradigme kojem se pristupa sa prijemčivošću. Bez obzira na nivo tolerancije i poštovanja drugih sistema, na primer religijskih, treba ipak reci da je svaki taj sistem isključiv, u svojoj odnosnosti, i ograničen u svojoj spoznaji. Sistemi ili paradigme, shvaćeni i prihvaćeni samo kao stanice na Putu Spoznaje otvaraju Kapiju Beskrajnog Putovanja Duše, otvaraju Kapiju Bogova.

Obzirom na sve gore napisano coveku se namece sledece pitanje:

SA ČIME DA SE IDENTIFIKUJEM I KAKVA JE PRIRODA MOJE IDENTIFIKACIJE U RAZLUČIVANJU MAGIJSKOG I SVETOVNOG?

Dobro se zamislite ovde. Nema toga koji moze reći: „ja se ne identifikujem“.

Bez jasne definicije sopstvenih strahova i strepnji, njihove podrobne analize, nije moguće spoznati njihove uzročnike, niti ih je moguće prevazići. Zadržavanje strahova i strepnji ili još gore, njihovo potiskivanje, može odvesti u ludilo i šizofreniju. Zato onaj ko zeli da krene putem spoznaje mora s posebnom pažnjom odgovoriti Sopstvu na ovo pitanje.

I ZA KRAJ KOJI TREBA DA BUDE POČETAK A ZA POČETAK TREBA DA SE OSLOBODIMO STRAHA:

Vreme se, govorio je Aristotel, meri kretanjem, a kretanje vremenom, jer i vreme i kretanje svojstva su prostora. U prostoru čovek postoji. On klizi niz padinu vremena i, klizeći, boji se. Strah ga je od promašaja, strah od budućnosti, strah od smrti.

Ali da li ima mnogo ljudi koji bi pošteno mogli da ustvrde: „Nikad se nisam bojao“? Ako ih ima, to su mudraci. Aristotel nije bez razloga stavio mudrost ispred svih nauka. Zar upravo mudrost ne proglašava sreću za najviši cilj svekolikog ljudskog delanja? Zar upravo mudrost ne izlučuje inteligentno delanje, kao odraz Čistog Uma? Zar upravo inteligentno delanje ne omogućuje čoveku da istinski ispuni svoju ljudsku sudbinu? Dajmo, stoga, reči Magija značenje Traganje za Mudrošću i prodrimo u neznanstva Tajne nauke o Tajnama Prirode, „hermetičke“ nauke zvane i okultnom ali, koja je takva samo za one koji se ne usuđuju da joj pristupe.

izvodi iz klnjige  Ogledalo duše

Priredila: Ljiljana Tatić

Izvor:beleznica

_____________________________________________________________

NEKADA NI „SAVRŠENO“ NIJE DOVOLJNO DOBRO…

Većina ljudi svakodnevno doživljava pritisak da popravi sopstveno postignuće i da dostigne postavljene standarde. Od najranijeg detinjstva naši postupci su izloženi procenjivanju i korigovanju. Tokom odrastanja kontinuirano nas kritikuju i ispravljaju ili pak, odobravaju i nagrađuju. Negativne i pozitivne posledice direktno su povezane sa činjenicom da li smo ispunili nečija očekivanja ili ne.

Česti zahtevi da se dostignu postavljeni standardi nastavljaju se tokom čitavog života. Naša želja da ostvarimo ciljeve  dovodi do toga da budemo efikasniji i uspešniji u socijalnom okruženju. Treba reći da ljudi koji sebi ne postavljaju ciljeve obično postižu manje u životu.

Međutim, postoje situacije kada se zdrav motiv za postignućem pretvara u nešto drugo. Nešto što najčešće definišemo kao perfekcionizam i što u većini slučajeva ometa osobu u ostvarenju postavljenih ciljeva i uzrokuje kontinuirano negativno raspoloženje i nezadovoljstvo sobom.

Perfekcionizam možemo odrediti kao sklonost da se razmišlja u stilu “sve ili ništa“ i gde ukoliko nešto nije potpuno u skladu sa očekivanim postaje bezvredno. Perfekcionizam se može posmatrati  u odnosu na sebe, druge ili kao društvom nametnuto očekivanje. Mi ćemo ovde govoriti, pre svega, o perfekcionizmu usmerenom na sebe.

Kao što smo pomenuli, visoka očekivanja su često zaslužna za uspehe, ali mogu voditi i u stanja anksioznosti i frustracije. (Pre)visoki standardi i perfekcionističko razmišljanje mogu biti ograničeni na jednu oblast, odnosno ne moraju se pojavljivati u svim životnim aspektima.

Perfekcionizam ne znači, jednostavno, pokušavati da se bude savršen. Ogromna većina ljudi je svesna da je nemoguće biti 100% bezgrešan. Šta onda znači biti perfekcionista? Iako nema opšteprihvaćene definicije možemo reći da perfekcionizam obuhvata:

nepopustljivu težnju ka visokim standardima postignuća

procenjivanje sopstvene vrednosti pretežno na osnovu uspešnosti u ostvarenju ovih standarda

zadržavanje ovih standarda i pored mnogo negativnih posledica koje donose pojedincu

Mnogi ljudi veruju da je biti perfekcionista nešto pozitivno. Da je to način da se puno postigne u životu, da se bude efikasan, organizovan, spreman na sve. Međutim, preterana želja za ostvarenjem sve viših i viših ciljeva uglavnom dovodi do toga da se oni ne ostvare i da se osoba veoma retko oseti zadovoljna sobom. Umesto toga ovakav pritisak u većini slučajeva čini da bude napeta, pod stresom i da sebe doživljava kao neuspešnu.

Kao što smo već rekli, ključna karakteristika perfekcionizma jeste težnja da se slika o sopstvenoj vrednosti formira prevashodno na osnovu sposobnosti da se dostignu postavljeni visoki standardi i ciljevi. Ovo dovodi do nekih ponašanja koja su karakteristična za perfekcioniste.

Perfekcionistička ponašanja mogu se grubo podeliti u dve kategorije:

postupci usmereni ka dostizanju ciljeva i standarda (preterano proveravanje, detaljno organizovanje i planiranje, stalno ispravljanje sebe i drugih)

izbegavajuće ponašanje (odlaganje obaveza,  sporo donošenje odluka, lako odustajanje, naročito ako je mogućnost greške visoka).

Kao što vidimo perfekcionisti ispoljavaju mnoga (često neuspešna) ponašanja u cilju dostizanja postavljenih ciljeva. Odlaganje, izbegavanje, stalno proveravanje, pravljenje detaljnih lista obaveza u stvari sprečavaju da se proveri koliko je perfekcionistički način razmišljanja realističan. Osim toga ova ponašanja oduzimaju mnogo vremena, onemogućavaju ljude da uživaju u ostalim aspektima života i što je paradoksalno, ometaju u velikoj meri dostizanje željenih ciljeva i standarda postignuća.

Šta karakteriše perfekcionistički način mišljenja?

Svi ljudi obično tumače događaje u skladu sa sopstvenim očekivanjima i stavovima. Perfekcionisti pokazuju težnju da posebno obraćaju pažnju na pojavu sopstvenih grešaka kako bi ih što pre ispravili. Osim toga, skloni su da sebi postavljaju mnogo (često neracionalnih) zahteva i pravila, da precenjuju posledice “neuspeha“ i da događaje u životu posmatraju isključivo kao uspeh ili neuspeh. Ukoliko ne uspeju da ostvare visoko postavljeni cilj neće zaključiti da je, možda, bio nerealan već da se nisu dovoljno trudili i da su neuspešni. Čak i kad povremeno dostignu željeno, često će zasluge pripisati sreći ili zaključiti da mogu i treba još više da se trude.

Perfekcionističko razmišljanje se može učiniti kao poželjna karakteristika i način da se dođe do uspeha, ali mnogo češće dovodi do hronične strepnje, napetosti, nezadovoljstva sobom i depresivnih reakcija. Savetodavni rad na principima moderne kognitivne psihologije ima za cilj da utiče na ograničavajuće obrasce mišljenja i tako poveća prihvatanje sebe i sposobnost da neizbežne greške i neuspesi budu manje katastrofa, a više prilika za učenje i razvoj.

Tekst napisao Slobodan Pavlović, psiholog

Izvor:  odknjigedoduše

______________________________________________________________

 

GUBITAK VERE NE VODI GUBITKU MORALA…

Moralnost nije ukorenjena u religiji i religioznost je manje u vezi sa moralnim vrednostima sada nego što je bila pre trideset godina, kažu istraživači sa Univerziteta u Mančesteru. Na osnovu analize podataka dobijenih u evropskom istraživanju, zaključeno je da gubitak vere ne vodi gubitku morala.

Veza morala sa verom – intrigantna tema za istraživače

Studija dr Ingrid Storm „Moralnost u kontekstu: Višeslojna analiza odnosa između religioznosti i morala u Evropi“ (objavljena u publikaciji Politics and Religion), iznosi da je praktikovanje vere od presudnog značaja za moralnost u većini religioznih zemalja, a danas je manje nego osamdesetih godina prošlog veka u vezi sa moralnim vrednostima.

 „Religioznost je u opadanju u mnogim evropskim zemljama. Svaka nova generacija manje je religiozna od prethodne, tako da me je interesovalo da saznam postoji li razlog da očekujemo pad u moralnosti“, rekla je dr Storm. Njena studija pokazala je da je vera povezana samo sa nekim moralnim vrednostima, i to više u religioznim zemljama i kada ljudi nemaju poverenja u državu.

Evropljani sve liberalniji

Istraživanje je vršeno između 1981. i 2008. godine i obuhvatilo je 48 evropskih zemalja. Ispitanici su pitani koliko često bi opravdali razna sporna ponašanja, koja je dr Storm svrstala u dve dimenzije morala.

Prva dimenzija je razmatrala slučajeve kada pojedinac ide protiv tradicije, na primer, kada opravdava abortus i homoseksualnost. Druga dimenzija morala se više ticala opravdavanja ponašanja koja su u suprotnosti sa zakonom i mogu da naude drugima, kao što su laganje, varanje i krađa.

Dr Storm je zaključila da je u današnje vreme sve više Evropljana spremno da opravda ponašanje koje se protivi tradiciji, ali nisu promenili stavove kada je u pitanju kršenje zakona ili povređivanje ljudi.

Objašnjava da je u Evropi uporedo sa smanjenjem religioznosti došlo do većeg prihvatanja lične autonomije u formiranju stavova o seksualnosti i porodici ‒ svaka generacija je liberalnija od one prethodne. „Suprotno tome“, dodaje, „nismo pronašli dokaze da su moralne vrednosti postale više koristoljubive ili antisocijalne.“

Starije ljude manje vode lični interesi

Studijom je takođe utvrđeno da su u proseku vernici nešto manje koristoljubivi, ali to se u velikoj meri može pripisati njihovom uzrastu. To je zato što je prosečna religiozna osoba starija od prosečne nereligiozne osobe, a manje je verovatno da stariji ljudi nađu opravdanje za vrednosti vođene ličnim interesima.

„Praktikovanje vere od presudnog je značaja za shvatanje morala u većini religioznih zemalja. Da bi verska pravila bila delotvorna trebalo bi da ih potvrdi moralna zajednica koju čine drugi religiozni prijatelji, članovi porodice, društvene i političke institucije“, zaključila je dr Ingrid Storm.

Priredila Tamara Vešković

Izvor: rts.rs/ 28. jan 2017

________________________________________________________________________________

U TRAGANJU ZA IZGUBLJENIM VREMENOM…

Život je bajka – Marsel Prust, pisac koji izaziva nesanicu

Kako bi se zaštitio od polena i prašine, držao je zatvorene prozore i navučene teške zavese, a kad je počeo da piše, zamenio je dan za noć…

Valentin Louis Georges Eugène Marcel Proust (10. juli 1871. – 18. novembar 1922.)

Prema svedočanstvima prijatelja, a potom i biografa, čuveni francuski književnik Marsel Prust, pisac trinaestotomnog dela „U traganju za izgubljenim vremenom” (kako glasi prevod Tina Ujevića, ili „U traganju za minulim vremenom”, u prevodu Živojina Živojinovića), presudno je pogoršao svoje inače loše zdravstveno stanje početkom jeseni 1922. godine.

Tada je, uprkos upozorenjima da to nikako ne čini, Prust odlučio da prisustvuje mondenskoj večeri koju je priredila grofica Bomon. Od te noći stanje bolesnika postalo je veoma teško, do te mere da je njegov organizam počeo beznadežno i nezaustavljivo da popušta. Sledećeg meseca, krajem novembra, Marsel Prust zauvek je sklopio oči.

Mondenski prijem kao predvorje smrti! Prava „prustovska” slika! Bilo je to svojevrsno džentlmensko opraštanje od života koji je pomalo ličio na maskenbal.

Čekajući sobara

A možda i nije sve bilo baš tako? Sudeći prema sećanjima madam Šejkevič, Prustove prijateljice, kasno po podne 19. oktobra 1922. godine, nekoliko dana posle zabave kod Bomonovih, opet ne poslušavši savet lekara, Prust se uputio u tajanstvenu posetu. Kad se vratio kući, imao je groznicu. Nije mogao da prestane da kija i kašlje. Te noći ništa nije pisao. Svojoj domaćici Selesti rekao je: „Smrt mi je za petama. Neću uspeti da pošaljem rukopis ’Galimaru’.”

Znao je da ima upalu pluća. Tog 19. oktobra uputio se u hotel „Rivijeru” gde je trebalo da se nađe sa svojim bivšim sobarom i prisnim prijateljem Ernestom. Krupni mladi Šveđanin je, prolazeći kroz Pariz, svom nekadašnjem gazdi ostavio poruku. Kad je saznao da ga je bolesni pisac uzaludno čekao tri sata u predvorju hotela, Ernest se odmah uputio Prustovoj kući.

Na pragu ga je dočekala domaćica Selesta, kruta i neljubazna, bleda poput duha. Nije propustila da mu ispriča o velikim književnim uspesima njegovog bivšeg gazde. Takođe mu je saopštila da je piščevo zdravstveno stanje vrlo loše, posebno posle tajnog izlaska u grad gde se zadržao četiri sata. Ukratko, nije ga pustila u bolesnikovu sobu iz koje su izašli zabrinuti lekari.

Život Marsela Prusta, tokom poslednjih trideset godina, ličio je na dugu zimu. Zimu od koje se valjalo štititi teškim kaputima, šalovima. Pa čak i u okovratnike stavljati vatu kako promaja ne bi prodrla do vrata! To je i slika koja je ostala u sećanju portira hotela „Rivijera” za vreme poslednjeg izlaska bolesnog pripovedača: čovek krupnih tamnih očiju koji drhti iako na sebi ima toplu bundu i šešir.

Osetljivi dečak

Marsel Prust rođen je 10. jula 1871. godine u starinskom, 16. pariskom arondismanu, u porodici Adrijana Prusta, poznatog pariskog lekara (patologa i epidemiologa) i Žane Veil, kćerke bogatog jevrejskog bankara iz Alzasa. Prust je imao i mlađeg brata Robera.

Posle završenog liceja, nežni i osetljivi dečak studirao je filozofiju i prava na Sorboni. Diplomu pravnika stekao je 1893, a završni ispit iz filozofije položio je 1895. godine. Jedno vreme radio je u upravi umetničke knjižare, a zatim, kao dobrovoljac (iako lošeg zdravlja) kratko vreme služio je i vojsku.

Otac mu je umro 1903. godine. Marsel se još više vezao za majku. Kao obrazovan mladić istančanog duha, kretao se u mondenskim i umetničkim i plemićkim krugovima.

Postajući sve zatvoreniji, naročito posle majčine smrti 1905. godine, i ne izlazeći iz sobe, pisao je prvu knjigu trinaestotomnog romana „U traganju za izgubljenim vremenom”. Bilo je to 1912. godine. Nagrađen je „Gonkurovom” nagradom 1919. godine za roman „U senci procvalih devojaka”, a nešto kasnije odlikovan i Legijom časti.

Najuočljivije na Prustovom licu bile su njegove veoma krupne, okrugle crne oči koje su delovale neobično na uvek bledom licu. Nosio je brkove, a pred kraj života i bradu. I zimi i leti, uvek je bio u crnom kaputu, ponekad i bundi. Najčešće je preko kaputa imao i plišanu pelerinu.

Prvi napad astme Marsel je imao kad mu je bilo devet godina. Moglo bi se reći da mu je od tada svakim danom bivalo sve teže. Kako bi se zaštitio od polena i prašine, uvek je držao zatvorene prozore i navučene teške zavese. A kad je počeo da piše, zamenio je dan za noć. Noću bi ostajao u krevetu pišući, a danju bi spavao. Ponekad je izlazio, često posećujući pariski kafe „Veber”.

Svi su znali da Marsel Prust pije ogromne količine crne kafe i kelnere nagrađuje nerazumno velikim napojnicama. Godinu 1917. proveo je u hotelu „Ric”. Govorio je tiho, mekim glasom i obožavao cvet dan i noć – jedini koji je mogao da podnese zbog alergije. Tokom poslednjih pet meseci života isključivo se hranio sladoledom i pio kafu.

U nemilosti izdavača

Iako je po majci bio Jevrejin, odgajan je kao rimokatolik. Baš kao i Emil Zola, stao je na stranu kapetana Drajfusa za vreme čuvene afere i sakupio čak tri hiljade potpisa za njegovo oslobađanje. Premda je odavao ranjivu i osetljivu osobu, bio je poznat kao hrabar čovek. Patio je od nesanice i nije krio svoju homoseksualnost.

Živeo je u stanu koji je od buke bio zaštićen pločama kaučuka. Stan se nalazio u kući njegove tetke na bulevaru Osman u Parizu. Pišući u krevetu, u noćnoj košulji i debelom vunenom ogrtaču, više puta je popravljao rukopise. Imao je uvek desetak pera u rezervi, u slučaju da mu neko ispadne iz ruke. Plašio se da se ne zarazi bakterijama. Nikada nijednu olovku ne bi podigao ukoliko bi pala na pod.

Prvi Prustovi radovi bili su objavljeni u časopisu „Le Banquet” (1892) i „La Revue blanche” (1893). Prva knjiga koju je napisao bila je „Užici i dani”. Prustovo remek-delo, „U traganju za izgubljenim vremenom”, roman dug 1,25 miliona reči, počinje sećanjem koje putem čula ukusa u njemu izaziva kolač poznat kao madlena. Prvi tom romana, „Du Cote de chez Swann” („Put ka Svanu”) iz 1903. godine, odbila su tri izdavača. Najglasniji u kritici Prustovog romana bio je urednik „Nove francuske revije”, pisac Andre Žid. Izdavač „Grase” pristao je da mu objavi delo tek kad je pisac obećao da će platiti sve troškove štampanja.

Lepota je u sećanju

Lako je prepoznati studenta završne godine književnosti koji je odlučio da čita Prusta. Prvi znak je nedolaženje na predavanja. Naime, Prustov poklonik ubrzo se poistovećuje s pripovedačem i menja dan za noć. Obuzima ga grozničavo čitanje, iako nije lako pratiti dugačku rečenicu i složeni tok Prustovih misli. Mladi čitalac čak odustaje od susreta s ulicom. Ostaje u krevetu sve dok ne pročita poslednji red. Čak počinje i da kašlje… Kao da nad njim bdi senka pisca, noćnog anđela.

Dakle, u gotovo potpunoj usamljenosti i odustajanju od svih ostalih poslova, desetogodišnjoj trci s bolešću i smrću, nastalo je jedno od najosobenijih i najvrednijih dela svetske književnosti, ciklus romana pod zajedničkim nazivom „U traganju za izgubljenim vremenom” („A la recherche du temps perdu”).

Radnja romana, koji govori o odnosu vremena i sećanja, zbiva se u Kombreju, Parizu, Normandiji i Veneciji. Pišući, Prust se bavi odgonetanjem varljivih znakova iz stvarnosti i njihovim pretvaranjem u svest, u jezik, naposletku i tekst. Estetičar osećajnosti, kako književni teoretičari nazivaju Prusta, zaključuje da se lepota krije u onome što može da nam otkrije prošlost. Uostalom, poslednje rečenice velikog romana („Pronađeno vreme”) glase:

„Ako me snaga posluži da napišem svoje delo, bar neću propustiti da u njemu nadasve opišem ljude (makar zbog toga izgledali kao nakaze) kako zauzimaju tako znatno mesto pored onog, tako skučenog koje im je dodeljeno u prostoru, mesto koje je, naprotiv, beskrajno produženo – jer istovremeno dodiruju, kao gorostasi zarobljeni u dubinu godina, toliko udaljena razdoblja između kojih se smestilo toliko dana – u Vremenu.”

Prust je umro od bronhitisa i upale pluća 18. novembra 1922. Imao je pedeset jednu godinu.

Rekao je…

Vreme, koje inače menja ljude, ne menja sliku koju zadržavamo o njima.

Vreme prolazi i, malo-pomalo, sve o čemu smo govorili neistinito postaje istina.

Ljubav je uzajamno mučenje.

Nikakava selidba na Južni pol, niti odlazak na vrh Mon Blana ne odvaja nas toliko od drugih, koliko skriveni poroci kojih se ne možemo odreći.

Budimo zahvalni ljudima koji nas usrećuju. Oni su vešti baštovani koji čine da naša duša procveta.

Ne zbog činjenice što su neki ljudi umrli, naša naklonost prema njima bledi zbog toga što i sami umiremo.

Na rastanku onaj koji zapravo ne voli uvek izgovara nežne reči.

Ako povremeno sanjarenje može da bude opasno, lek nije u tome da prestanemo da sanjamo, već da sanjamo sve vreme.

Sve velike stvari na svetu postigli su neurotičari. Oni su stvorili naše vere i remek-dela.

Sve naše konačne odluke donete su u stanju svesti koje ne traje dugo.

Autorka: Mirjana Ognjanović
Izvor: cks.org.rs

---

---

U traganju za izgubljenim vremenom

Svoje glavno životno delo pisao je desetak godina, u trci sa bolešću i smrću. U gotovo potpunoj osami i odustajanju od svih drugih delatnosti nastalo je jedno od najobimnijih i najvrednijih dela svetske književnosti, veliki roman „U traganju za izgubljenim vremenom“ (1913-27).

U traganju za izgubljenim vremenom, tom I, Put ka Svanu (1919)

Roman se sastoji iz sedam knjiga: „U Svanovom kraju“, „U seni devojaka cvetova“, „Oko Germantovih“, „Sodoma i Gomora“, „Zatočenica“ , „Nestala Albertina“ i „Vaskrslo vreme“ („Pronađeno vreme“).

Središnji deo prve knjige koji nosi naziv „Jedna Svanova ljubav“ često se izdaje kao samostalni roman.

Roman od oko 3.200 stranica (zavisno od izdanja) obuhvata period druge polovine 19, početak 20. veka i Prvi svetski rat, kao i teme koje su potresale francusko društvo toga doba (npr. Drajfusova afera). Radnja se odvija u ladanjskoj porodičnoj kući u gradiću Kombreju (u stvarnosti Ilijer), u Parizu, na normandijskoj obali, u Veneciji.

Roman ima oblik esejizovanih memoara: to je zapravo fikcionalizovana i minucioznim raščlanama povezana kvaziautobiografija u kojoj su svi elementi uzeti iz realnosti, ali stilizovani u smislu Prustove filozofije i estetike, u simbolističkom i impresionističkom duhu vremena.

To veliko sintetičko delo moguće je čitati na više načina: npr. kao balzakovsku studiju društvenih odnosa u doba propadanja aristokratije i uspona bogate građanske klase, smeštenu većim delom u doba Drajfusove afere. Poput Balzaka, Prust teži sveobuhvatnosti i sintezi, predočava celi niz likova iz najrazličitijih društvenih sredina i njihove sudbine.

No delo je, znakovito za ono doba, mešavina romana i eseja: autor prati svoje pripovedanje psihološkim komentarima, kulturnoistorijskim reminiscencijama, estetskim digresijama i sentencioznim opservacijama.

Celovitost prividno haotičnog i heterogenog teksta proističe iz kompozicije izgrađene na mreži isprepletenih lajtmotiva, kao u Vagnerovim operama, te mita o Vremenu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem se polju oblikuju i rastaču bića i odnosi.

---

Teme i poetika

Proustove su velike teme korozija bića u proticanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), telesnost i determinacije psihe telom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomatija uoči Prvog svetskog rata.

Smatra se da je vreme glavni junak tog romana, no ono Prustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Avgustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života.

Pod uticajem francuskog filozofa Anrija Bergsona, pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vreme pohranjeno i dostupno u nesvesnom segmentu bića. Ono nije zauvek mrtvo, nego se može prizvati na nivo svesti i izraza nehotičnim, čulnim sećanjem tela, koje pamti, ne samo zbivanja, nego i minule porive i emocije.

Dvostruko gledište pripovedanja sastoji se od emocija neiskusnog glavnog lika i inteligencije zrelog pripovedača koji se neprimetno smenjuju iza prvog lica setnog i često grubo humornog monologa i sarkastičnih komentara.

Ali, razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovedač svestan svog poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspeh ne dovodi nikada u pitanje vrednost života. Poruka pesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prusta afirmiše život – iako ne izrekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umetnost, svojevrsno remek-delo.

Kao i u većem delu romana, prisutna je dvostruka optika: svest pripovedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istovremeno, autor često eksplicitno poriče bilo kakav kontinuitet sebesvesti i identiteta osim ukorenjenosti u telu (što je navelo mnoge da proglase piščevu duhovnu srodnost s orijentalnom, hindu-budističkom metafizikom koja poriče zapadnu tradiciju jedinstva ličnosti); jasna je poruka dela da je svrha Traganja zapravo pripovedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Valtera Patera i simbolizma konca 19. veka; no, s druge strane,

Prustvo delo uspostavlja čaroliju života nezavisno o piščevoj apologiji umetničke vokacije – njegovoj privatnoj opsesiji koja za savremenog čitaoca deluje anahrono i marginalno, dok je njegova usredsređenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dve tačke: Prust „ubija život“ hiperanaliziranjem, a spiritualna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim delom skrivena zbog totalne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva.

Naslednik Montenja, francuskih moralista, memoaristike vojvode de San Simona, Stendala i Dostojevskog, Prust je ostvario jedno od najvećih dela u istoriji književnosti, delo koje se galerijom likova (preko 2.000, od toga više od 30 velikih), mudrošću, humorom i humanošću može svrstati u vrhunce pisane reči uopšte.

Izvor:sr.wikipedia.org/sr

---

Priredio: Bora*S

PRETVARANJE KRIZE U PRILIKU…

Određene krize dolaze u naš život, bez obzira koliko ih pokušavamo izbeći. One su problematična, neželjena iskustva ili događaji koji nas izbace iz naše zone udobnosti.

Uobičajeno kriza rezultira nekom vrstom gubitka. Sama priroda krize oprečna je našim osnovnim vrednostima o bezbednosti i predvidljivosti koji tada nestaju u trenutku. Obzirom da haos počinje da preovlađuje, očajnički pokušavamo vratiti red u naš život.

No, ako naučimo preoblikovati viđenje krize, zapravo bi je mogli iskoristiti. Postoji potencijal za alhemiju kako krizu razviti u svoju korist, pod uslovom da smo ovladali strahom od neželjenih promena.
________________________________________
Kriza može biti finansijske, relacione, zdravstvene ili duhovne prirode. Krize koje su unutrašnjeg nagona imaju tendenciju biti relacijske, psihološke ili emocionalne. Obično nastojimo izbeći te stresove najbolje što možemo. No, potresi se pojave s vremena na vreme i nisu naša svesna odluka.

Ljudi se u tim situacijama najčešće osećaju kao žrtve okolnosti, kao da se bore za život, no podsvesno postoji razlog zašto se ona dešava.

Inače, lična promena zahteva motivaciju i nameru kako bi služila kao katalizator za snagu tranzicije. S druge strane, kriza uklanja samomotivaciju stavljanjem nas van naše poznate zone. Ona doslovno uklanja granice kojima smo se ograničili. To je kao da je došao tornado i nakon što smo otvorili oči, sve sepromenilo. Vrtlog nas pomera van granica poznatog, a mi se obično očajnički želimo vratiti u poznatu udobnost. No, kriza isključuje tu mogućnost … nema povratka, ali to je mesto gde leži prilika.

Razvoj i osnovni nivo promene javljaju se samo onda kada smo van naše zone udobnosti, gde bezbednost i predvidljivost više ne vladaju. Stoga, mogli bismo na krizu gledati kao jedan blagoslov iako je neželjen. Kriza je snimka momenta u vremenu i samo-osnaživanje zahteva pogledati van te snimke i pretpostaviti da su se vrata potencijala upravo otvorila.

Na primer osoba čiji je supružnik pokrenuo razvod ili ju ostavi zbog druge osobe, oseća se izdano i verovatno utučeno. Ipak nakon nekog vremena, oboje se možda osećaju zahvalni što su oslobođeni lošeg odnosa. To naročito važi ako se ljudi razvijaju kroz gubitak i imaju korist od novog i zdravijeg odnosa. Lično verujem da svaka kriza predstavlja priliku. Kriza i prilika samo su različiti aspekti procesa – hoćemo li odabrati usmeriti se na krizu i zamrznuti u strahu Ilićem se zapitati kakva to prilika može biti?

Sagledajmo malo dalje taj fenomen krize. Krize se imaju tendenciju predstavljati kao akutni ili hronični uslovi. Na primer, svetska ekonomija koje je vrlo nestabilno i rezultira smanjenjem bogatstva i zaposlenosti, u životima većine ljudi predstavlja spoljnu krizu – obično nije njihova sopstvena kreacija. Ipak, kroz te gubitke, mnogi ljudi počinji preispitivati svoje vrednosti i izbore te vrše životnu prilagođavanje upravo zbog krize, pa im ona zapravo u tom smislu koristi.

Jedna visoko pozicionirana osoba u svetski poznatoj korporaciji, koja je stalno imala ambicije uvek postizati više, jedva je nešto vremena provodila sa porodicom. Gubitak posla prvo ju je paralisao sa strahom. Međutim, nakon nekog vremena, osoba je bila u mogućnosti da ponovo evaluira svoje prioritete. Sada radi od kuće za malu firmu koju je osnovala i njena porodica i ta osoba su imale koristi od te situacije.

Neočekivani zdravstveni problem ili smrt voljene osobe može doneti anksioznost i / ili gubitak. Međutim bez obzira koliko stresni i bolni ti izazovi i gubici mogu biti, ono što može prevladati je prilika biti u tom trenutku i vrednovati život iz različite perspektive.

Hronične krize su više lične obzirom da se tematski manifestuju tokom života. Nečija borba s nekim odnosom ili borba sa samopoštovanjem ili depresijom imaju tendenciju ponavljati se tokom celog života.

Ti obrasci su dugoročne mini-krize koje čekaju bitnu odluku. Ono što nam treba kako bi sagledali te veće obrasce i razvili tačku preokreta je učenje. Drugim rečima, koje su ponavljajuće priče u vašem životu i što činite u vezi toga?

Isto tako, problemi u odnosima imaju se tendenciju produbljivati sve dok se ne postigne tačka preokreta. Često krizni odnos pokreće par u novo područje pri čemu se na kraju može postići razvoj. Bol koju osećamo u krizi zapravo može omogućiti dobrobit. Na primer, nevera može biti zastrašujuće iskustvo, ali nekome može otvoriti vrata za više autentično preispitivanje braka i mogućnost donošenja odluke. Iz iskustva rada s ljudima, znam nekoliko parova koji su radili na prolasku kroz određenu patnju i transformisali svoje odnose na mnogo zdraviji način.

U Vebsterovom rečniku kriza je definisana kao „presudna ili odlučujuća tačka ili situacija, prekretnica“. U skladu sa  tim, mogli bi se zapitati: a prema kuda se onda okrećemo? Odgovor na to pitanje nalazi se u nereaktivnoj kontemplaciji, jer tek tada možemo prepoznati i izabrati novu priliku. Ta prilika je neprimetna dokle god smo duboko uronjeni u gubitku i nismo spremni na nešto novo. Kada dođemo do te tačke, tačke preokreta, upravo se tamo događa transformacija.

Hoćemo li se fokusirati na potencijal promene ili na gubitak poznatog, govori nam o našem odnosu između gubitka i prilike. Na kraju pitanje je hoćemo li se zamrznuti u panici od nepoznatog ili ćemo tražiti način kako da novo područje koje se odvija za nas pretvorimo u priliku?

Dosadašnje predstavlja anksioznost i odstupanje, novo budi rast. Stoga, oslobodite se držanja za gubitak i prigrlite svoj odnos s prilikom.

Jedina konstanta u svemiru je tok energije. Ono što mi zovemo kriza jednostavno je pojava promene. Mi nismo gospodari tog toka u svemiru i ako otpustimo našu potrebu za kontrolom, moći ćemo ploviti na talasima promena i često ih pretvoriti u prilike.

Zapamtite, izlazak sunca ne traje celo jutro … promena će se dogoditi, pa pripremite se za nju!

Izvor:quantumzona.com 

_________________________________________________________________________________________

IZVLAČENJE NAJGOREG IZ NAS…

Pol Verhege: NEOLIBERALIZAM IZVLAČI NAJGORE IZ NAS

Skloni smo da doživljavamo svoje identitete kao stabilne i odvojene od spoljašnjih sila. Ali nakon decenije istraživanja i prakse, postao sam ubeđen da ekonomske promene utiču ne samo na naše vrednosti već i na ličnosti.

Trideset godina neoliberalizma, sile slobodnog tržišta i privatizacije uzelo je svoj danak, a nemilosrdan pritisak „da se uspe“ postao je pravilo.

Ako ovo čitate sa skepsom, reću ću vam prosto: Meritokratski neoliberalizam favorizuje osobe sa određenim karakternim osobinama, a druge odbacuje.

Postoje određene idealne karakteristike potrebne da bi se danas izgradila karijera. Prva je imanje cilja da se odnese pobeda nad što je moguće više ljudi. Kontakt sa ljudima može biti površan ali budući da je većina današnjih interakcija među ljudima takva, to uopšte neće biti primećeno.

Najvažnije je zgrnuti što više profita

Važno je imati sposobnost da govorite o vlastitim kapacitetima koliko je god moguće npr. poznajete puno ljudi, imate mnogo iskustva i skoro ste završili ogroman projekat. Kasnije, ljudi će otkriti da ste se uglaVnom samo hvalili, ali sama činjenica da ste u početku uspeli da ih prevarite dovodi do nove karakterne osobine: Možete da lažete uverljivo i da osetite malu krivicu.

Zato nikad ne preuzimate odgovornost za svoje vlastito ponašanje. Povrh svega fleksibilni ste i impulsivni, uvek u potrazi za novim stimulansom i izazovom. U praksi ovo može dovesti do rizičnog ponašanja, ali nema veze.

Ovakve stvari najbolje opisuje Robert Hare najveći stručnjak za psihopatiju danas.

Ovaj opis je naravno karikatura koja ide do ekstrema. Ipak, finansijska kriza na makro-društvenom nivou (npr. konflikti u zemljama eurozone) je ono što liberalna meritokratija radi ljudima. Solidarnost postaje skup luksuz, a jedina preokupacija je kako zgrnuti što više profita. Društvene veze sa kolegama slabe kao i emocionalna privrženost poslu ili organizaciji.

Maltretiranje je obično vezano za škole, a sada je redovna pojava na radnim mestima. Ovo je tipičan simptom koji se ispoljava zbog frustriranosti tokom nedelje – termin u psihologiji poznat pod nazivom premeštena agresija.

Tu je i prikriveni osećaj straha koji varira od anksioznosti do prećenja drugima.

Konstantne evaluacija na poslu dovodi do pada autonomije i dovodi do povećanja zavisnosti. Ovo je sociolog Ričard Senet objasnio kao „infantilizaciju radnika“.

Odrasle osobe počinju da se ponašaju detinjasto i postaju ljubomorne zbog trivijalnih stvari (npr. „Ona je dobila novu stolicu, a ja nisam“), koriste se sitnim lažima, obmanama, raduju se neuspehu drugih i imaju želje za sitnim osvetama.

Ovo je posledica sistema koji sprečava ljude da misle svojom glavom i koji ne uspeva da tretira zaposlene kao odrasle osobe.

Najvažnije od svega je što ovim dolazi do toga da ljudi gube samopoštovanje, koje uglavnom zavisi od priznanja koja dobijamo od drugih, kao što su pokazali mislioci od Hegela do Lakana.

Semet dolazi do sličnog zaključka kada kaže da je glavno pitanje koje zaposleni postavljaju ovih dana „Kome sam ja potreban?“. Za sve veći broj ljudi, odgovor na ovo pitanje je: „Nikome.“

Paradoks slobode

Naše društvo konstantno propagira da može uspeti svako ko se zaista trudi, te dolazi do stalnog pritiska na ionako umorne građane.

Sve je veći broj ljudi koji doživljavaju neuspeh, osećaju se krivi, poniženi i posramljeni. Stalno nam se govori da smo slobodniji nego ikad da biramo način života, ali sloboda da biramo izvan priče o uspehu je ograničena. Takođe, oni koji ne uspeju smatraju se gubitnicima i onima koji će stalno pozajmljivati a nikad neće vraćati.

Neoliberalna meritokratija nas je naučila da verujemo da uspeh zavisi od ličnog talenta i napora, što znači da odgovornost ide zajedno sa pojedincem i vlastima i to bi trebalo dati ljudima onoliko slobode koliko im je potrebno da ostvare cilj.

Za one koji veruju u bajku neograničenog izbora, sopstvena vlast i sopstveno upravljanje su izuzetno moćne političke poruke posebno ako obećavaju slobodu. Zajedno sa idejom poboljšanog pojedinca, sloboda kakva postoji na zapadu je najveća laž današnjeg vremena.

Sociolog Zigmunt Bauman govori o paradoksu današnjeg vremena: „Nikada nismo bili ovako slobodni. Nikada se nismo osećali nemoćnije. Slobodniji smo nego ikad u smislu da možemo da kritikujemo religiju ili podržavamo politički pokret koji želimo.

Ove stvari možemo da radimo jer su one izgubile svaki značaj – prema slobodi ovakve vrste svi su postali ravnodušni. Ipak, s druge strane naš svakodnevni život postao je stalna bitka sa birokratijom. Postoje propisi o svemu od količine soli u hlebu do načina čuvanja živine“.

Naša pretpostavljena sloboda vezana je jednim uslovom – moramo biti uspešni jer tako pravimo nešto od sebe. Ne treba gledati daleko da bi se videli primeri ovoga.

Stručan pojedinac koji roditeljstvo stavlja ispred karijere biva kritikovan. Osoba koja ima dobar posao, a odbije unapređenje da bi se bavio nekim drugim stvarima smatra se ludim osim ako te druge stvari ne donose uspeh. Mladoj ženi koja želi da postane učiteljica u osnovnoj školi roditelji kažu da bi trebala da ima master diplomu iz ekonomije – učiteljica u osnovnoj školi.

Konstantno se žali za takozvanim padom normi i vrednosti u našoj kulturi, pa ipak naše norme čine osnovni deo našeg identiteta. Dakle, one se ne mogu izgubiti već samo promeniti.

I upravo se to dogodilo: Promena u ekonomiji dovodi do promena u etici i dolazi do promene identiteta. Sadašnji ekonomski sistem izvlači najgore iz nas.
Preveo: Nemanja Vukotić
Izvor:kljucnekosti

_______________________________________________________________________________________

UNIFORMISANJE ČOVEKA POTISKIVANJEM SLOBODNOG MIŠLJENJA…

TAMOiOVDE______________________________________________________

Kriza filozofije

Svedenost obrazovanja na strogo fenomenološki nivo, isključuje nas iz zajednice umnih, jer filozofija i jeste čisti um u njegovoj najvišoj mogućnosti i obraća se onom najumnije u čoveku

U predgovoru „Volje za moć“, Fridrih Niče je obznanio sumornu sliku dva veka koja slede; Pobeda nihilizma, najava je duha samoporicanja, besmisao će zahvatiti dolazeće epohe u samom korenu.

Ovaj proročki glas Ničeov poklapa se sa određujućim predstavama našeg vremena, krizom u kojoj se nalazimo, pa su kriza ekonomije ili kriza kulture samo podkriza opšte krize čovečanstva.

Nihilizam, ne znači da vrednosti ne postoje, već da one više nemaju značenje za nas, tako što su najviše vrednsti izgubile svoju važnost. To važenje vrednosti za nas postalo je upitno, utoliko što vrednostima više ne merimo smisao ljudskog postojanja. Religija, filozofija, nauka i umetnost i dalje naravno postoje, ali njihovo važenje za ljudski život nema više ono presudno značenje koje bi ih činilo odrednicama života, temeljnim pojavama na kojima se osniva ideja smisla. Između smisla i (bez) smisla, odvija se egzistencija, u čijem temelju više nema istine, niti potrebe za istinom. Ako su vrednosti izgubile svoju vrednost kako nam predočava Fink u svom „Uvodu u filozofiju“, izgubljen je cilj i svrha postojanja, a na pitanje čemu? imamo nihilizam kao poništavanje svakog smisla pitanja o smislu.

Kriza u kojoj smo se našli danas, nije samo krah materijalističke civilizacije. U njenoj osnovi je kriza mišljenja kao kriza samog smisla.

Na pitanje „čemu“, nedostaje odgovor refleksivnog cogito, potisnutog na margini kao suvišnog i neupotrebljivog dodatka – surogata života. Nedostatak ideja, potrošenost političkih projekata koji su svoje domete pokazali u ideologijama XX veka, osećanje nezadrživog kraja istorije je osećanje kraha istorijskog razvoja i progresa. Najava kraja preklapa se sa mnoštvom nepovezanih događaja, nekim neodređenim osećajem da stvarima koje se događaju nedostaje logika, nedostaje smisao.

U neposrednoj vezi sa krizom je pitanje nauke i obrazovanja, ne misli se na krizu nauke u njenim teorijskim postulatima, već na krizu njenog značenja za život. I naročito na krizu filozofskog mišljenja bez čega nema nauke ali ni politike ni kulture. Brižljivim „proterivanjem“ filozofije filozofskih disciplina iz školskih programa (ne) svesno se pogoduje duhu nihilizma. Jer „čemu“ dobro, ako se ne izučava etika, lepo ako se ne izučava estetika, istina ako se ne proučavaju zakoni mišljenja i logika; ako se „obrazuju“ eksperti ali bez onog što bi im omogućavalo kritičko mišljenje, eksperti sa površnim uvidima bez dubljeg zalaženja u suštinu stvari.

Navodna beskorisnost filozofskih znanja, pokazuje se kao istorijska zabluda tehno – informacionog sveta globalne civilizacije, jer je individualno mišljenje osnov svake kreacije, način da se daju odgovori o smislu i poredku u kojem živimo.

Zagušenost znanjima / informacijama bez odgovarajućih duhovnih tumačenja, ili informacijama koje ne služe misaonim procesima, gubi se smisao i nauke i kulture. Filozofija, nije nijedna od pojedinačnih nauka, ali je njena uloga nezamenjiva u postavljanju ideje celine naučnog saznanja i njegovog smisla. U sferi društvenog života, filozofsko mišljenje određuje njegov smisao uspostavljanjem njegovih vrednosnih ciljeva. Odgovori na pitanje čemu služe demokratija, država ili politika nisu empirijskog karaktera, već nužno potrebnog filozofsko – kritičnog promišljanja.

Potiskivanjem slobodnog mišljenja, čovek se svodi na prostu mašinu, bezumnu masu spremnu da se rukovodi raznovrsnim motivima, bez reda, bez vrednosti, razloga – rečju bez smisla. Tako kriza koja nas višestruko pogađa, sobom nosi prazninu ili poraz potrebe za mišljenjem a time i za istinom i za slobodom.

Istorija filozofije, neodvojiva je od filozofije, kao istorija kretanja uma u njegovim najvišim pojmovnim mogućnostima. U protivnom mnoštvo odgovora bez ideje totaliteta, označavale bi fragmente – vatromet ideja – lišen svake značajnije uloge. Svedenost obrazovanja na strogo fenomenološki nivo, isključuje nas iz zajednice umnih, jer filozofija i jeste čisti um u njegovoj najvišoj mogućnosti i obraća se onom najumnije u čoveku. I pri tom filozofija je za razliku od doksologija / nauka slobodnog mišljenja, bez koje nema individualne sobode, zalaženjem iza promjenljivosti vidljivog u nepromenljivost i večnost.

Dodir u vremenu sa onim što je iznad vremena; otkrivanjem duhovnog svejedinstva bića i pravih tema svake velike filozofije po rečima Finka uvek jesu: svet, istina i bog. Pitanja koja za zdrav razum izgledaju i nerešiva i suvišna u neposrednosti našeg konkretnog postojanja. No, još jednom smo se uverili onome čemu nas uči sokratika da je iskustvo mišljenja – filozofije, nezamenjivo za smisao ljudskog bića i njegovu duhovnu ravnotežu. Ne samo kao postavljanje ideala mudraca već i idejom da nikakvo materijalno dobro ili bogatstvo ne može nadomestiti duhom uspostavljenu harmoniju.

Novovekovna potreba za uniformisanja čoveka, čemu komercijalni mediji takođe pogoduju, u osnovi je potreba za unizenje „bogo“ – likosti našeg bića i njenog najsvetijeg svojstva mišljenja. Misliti znači ne samo da postoji, kao u kartezijanskoj tradiciji, već i postojati kao slobodno biće, koje ne zavisi od spoljašnjih autoriteta. To uspostavljanje sebe kao bića slobode, za čoveka je izuzetna mogućnost koja ga čini povlašćenim u prirodi – obdarennim jednim naročitim svojstvom, svojstvenom samo umnim bićima. I to onim umnim svojstvom ili logičnim mišljenjem kojim smo jedino sposobni da uviđamo jedinstvo prirode, društva ili ljudske istorije.

Onim agensom u nama kojim se uspostavljaju naše vrednosti orjentira prema carstvu važećih vrednosti, bilo da su iz sfere morala, umetnosti, običaja ili politike i nauke.
Bez takvog misaonog iskustva celina sveta i važenja istine i vrednosti, jer samo mišljenje uvodi u ono što je opšte i apsolutno u kvantitivnom i apsolutnom smislu, više je nego jasno ne možemo uspostaviti naš svet vrednosti i njihovog stvarnog važenja. Jer misaonost znači slobodu, sloboda podrazumijeva stav a stav jeste ličnost u njenom punom sjaju, a bez toga naše praktično ponašanje u društvu i istoriji izgubilo bi pravi smisao.

Sonja Tomović-Šundić

Izvor:.vijesti.me/kolumne/

---

Priredio:Bora*S

ZA ŠTA SAM ŽIVEO…

TAMOiOVDE_

BERTRAND RASEL, književnik, filozof i pacifista, nobelovac, umro  je na današnji dan, 02. februara 1970. godine.

Bertrand Rasel – Za šta sam živeo

Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i  nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovečanstva. 

Ove strasti, kao snažni vetrovi, su me nosile tamo i amo po svojevoljnom kursu, iznad velikog okeana  patnje, dosežući  same ivice očaja.

Tragao sam za znanjem. Želeo sam da razumem ljudska srca. Želeo sam da saznam zašto zvezde sijaju.  Trudio sam se da shvatim  pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju uticaj nad tokom.  Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspeo.

Ljubav i znanje  su me uzdizali  ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje  vuklo nazad ka  zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Deca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj deci, i čitav svet samoće, siromaštva i zlopaćenja  koji pravi ruglo od onoga što  ljudski život treba  da bude.  Čeznem da ublažim to zlo, ali to  ne mogu,  zato i  sam patim.

To je bio moj život.  Nalazim da je bio vredan življenja, i rado bih ga proživeo ponovo da mi se za to ukaže prilika.

Tragao sam za ljubavlju, jer  pre svega, ona  donosi  ushićenje;  tako snažno ushićenje  da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti.  Tragao sam za njom, zatim,  jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svest gleda preko ruba sveta u hladni, nedokučivi , beživotni bezdan.  Tragao sam za njom, naposletku, jer sam u  ljubavnom  sjedinjenju,  u čudesnoj minijaturi,  video naznake  vizije neba koje su sveci i pesnici zamišljali.

To je ono za čim sam tragao, iako to  može delovati  previše  za jedan  ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i  pronašao.

***

Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju decu, ali me je rat ubedio da je to ipak redak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac  više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje  vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne ceni istinu više od popularnosti.

***

Kao zaljubljeniku  istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije,  vraćanje u varvarstvo me užasnulo.

***

Živeo sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onom  društvenom. Ličnom,  da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju  mudrost zemaljskim vremenima.   Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, i  u kom će mržnja, pohlepa i zloba izumreti jer neće biti ničega da ih hrani.

U ovo verujem, a svet sa svim svojim užasima,  još nije uspeo da me  pokoleba.

*iz  predgovora autobiografije Bertranda Rasela Za šta sam živeo

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

---

---

 

Poruka Bertranda Rasela budućim pokoljenjima

Bertrand Rasel za  tv emisiju  Licem u lice na BBC-u 1959. godine:

Šta mislite da je vredno poručiti budućim pokoljenjima o životu koji ste proživeli i lekcijama koje ste kroz život  usvojili?

Želeo bih da prenesem  dva zapažanja, jedno intelektualno i jedno moralno. Intelektualno zapažanje je sledeće: Kada izučavate  bilo koju materiju, ili uzimate u obzir neku filozofiju , pitajte  se samo kakve su činjenice i kakva je istina  koju  te činjenice potkrepljuju. Nikada ne dozvolite da vas zavede ono u šta želite da verujete, ili ono za šta mislite da bi bilo društveno blagotvorno kada bi se u to verovalo. To je intelektualno zapažanje koje bih želeo da im prenesem.

Moralno zapažanje koje bih želeo da im  prenesem je veoma jednostavno … rekao bih  ljubav je mudrost, mržnja je nepromišljenost. U ovom svetu koji postaje sve tešnji  i povezaniji moramo naučiti da podnosimo jedni druge.  Moramo da naučimo da se iznesemo sa činjenicom da neki ljudi govore stvari koje se nama ne sviđaju. Jedino na taj način možemo živeti zajedno, a ako hoćemo da živimo, a ne  da umremo  zajedno,  mi moramo steći  dar  saosećajnosti  i trpeljivosti    koji  su ključni  za opstanak ljudskog roda na ovoj planeti.

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

---

---

 

Bertrand Rasel (engl. Bertrand Russell; Trelek, 18. maj 1872 — Penhrindejdrajt, 2. februar 1970) bio je britanski filozof i matematičar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine.

Rasel kao filozof i logičar

U matematici je poznat po Raselovom paradoksu koji je ukazao na propuste u naivnom (neaksiomatskom) zasnivanju Kantorove teorije skupova.

Privatni život

Bertrand Rasel (u originalu Bertrand Arthur William Russell, 3rd Earl Russell) rođen je 18. maja 1872. godine u plemićkoj porodici. Veoma rano je ostao bez roditelja, majka mu je umrla kada je imao 2 godine, a otac kada je imao 4. Ostali su on i njegov stariji brat Frenk (budući drugi Erl Rasel). O njima se brinuo njihov deda Erl Rasel (lord Džon Rasel) koji je bio predsednik britanske vlade 40-ih godina 19. veka, i dedina žena iz drugog braka. Kum mu je bio filozof DŽon Stjuart Mil. Rasel nije ispunio njihova očekivanja što se tiče ženidbe i decembra 1894. se oženio Amerikankom Alis Smit (engl. Alys Pearsall Smith). Alis je bila protestantkinja i to puritanskih shvatanja. NJihov brak je završen razvodom 1911. godine. Rasel nije bio uvek veran bračnom životu, poznate su bile dve ljubavne afere sa čuvenim damama od kojih je jedna bila glumica.

Bertrand Rasel je studirao filozofiju i logiku na Univerzitetu Kembridž od 1890. godine. Postao je član Triniti koledža 1908, godine. 1920. je putovao u Rusiju i posle toga predavao u Pekingu filozofiju jednu godinu dana. 1921. kada je izgubio profesorski posao oženio se Dorom Rasel (rođenom Blek) i sa njom je imao sina DŽona (John Conrad Russell, kasnije ga nasledio kao četvrti Erl Rasel) i ćerku Ketrin (Katharine Russell udata Tait). Rasel se u ovo vreme ispomagao tako što je pisao popularne knjige iz oblasti fizike, etike i obrazovanja za laike. Sa suprugom Dorom on je osnovao eksperimentalnu školu „Beacon Hill“ (u prevodu „Svetionik na bregu“) 1927. godine.

Posle smrti starijeg brata, Rasel 1931. godine postaje treći Erl Rasel. Međutim on se veoma retko pozivao na ovu titulu. Supruga Dora ga je izneverila u preljubi sa jednim američkim novinarom i Rasel se 1936. oženio po treći put. Nova supruga mu se zvala Patriša, bila je oksfordski student i guvernanta Raselove dece 1930. godine. Sa njom je imao jednog sina po imenu Konrad. U proleće 1939. preselio se u Santa Barbaru i predavao na univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. Bio je postavljen za profesora na Siti koledžu u NJujorku odmah posle toga, ali posle javnog negodovanja postavljenje je povučeno; njegovo radikalno mišljenje učinilo ga je moralno nepodobnim za predavača na ovom koledžu. U Britaniju se vratio 1944. i ponovo je predavao na Triniti koledžu.

1952. u svojoj osamdesetoj godini, Rasel se ponovo razveo i oženio četvrti put suprugom Edit, sa kojom se poznavao još od 1925. godine.

Bertrand Rasel je napisao tri toma svoje autobiografije krajem 1960-ih godina i preminuo je 2. februara 1970. u Velsu u svojoj 98. godini. NJegov pepeo je rasejan u planinama Velsa.

Treba pomenuti i da je Rasel poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog veka.

Titulu Erla od Bertranda Rasela nasledio je najpre njegov sin DŽon Rasel (kao 4. Erl Rasel), a potom mlađi sin Konrad Rasel (kao 5. Erl Rasel). Konrad Rasel je izabran za naslednog plemića u britanskom Domu lordova, on je ugledni britanski naučnik.

---

---

 

Raselov čajnik

Raselov čajnik je analogija filozofa Bertranda Rasela kojom ilustruje tvrdnju da nije na skeptiku da opovrgne baze onog što je nemoguće proveriti u religiji, nego da je na verniku da ih dokaže.

Princip

U članku koji se zove „Is there a God?“, napisanom 1952. godine za časopis Illustrated Magazine (ali koji nikad nije bio objavljen), Rasel je napisao:

„Mnogi pravoverni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porcelanski čajnik kruži po eliptičnoj orbiti oko Sunca, između Zemlje i Marsa, niko ne bi mogao da ospori moju tvrdnju, pod uslovom da sam bio pažljiv i napomenuo kako je čajnik isuviše mali i da se ne može videti ni kroz najmoćnije teleskope. Ako dalje kažem kako je, s obzirom na to da moju tvrdnju niko ne može oboriti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice. Međutim, ako bi postojanje ovakvog čajnika bilo potvrđeno u drevnim knjigama, ako bi se svake nedelje slavio kao sveti predmet i ideja o njemu utiskivala u umove dece u školama, oklevanje da se poveruje u postojanje takvog predmeta postalo bi znak ekscentričnosti, a sumnjičavac bi privukao pažnju psihijatra u doba prosvetiteljstva ili inkvizicije u ranijim vremenima.“

Raselov paradoks

Kantorova teorija skupova sa kraja 19. veka nije bila zasnovana aksiomatski pa se zato nazivala naivna teorija skupova. Međutim ona je implicitno u sebi sadržala nekoliko aksioma od kojih je jedna bila da za svako svojstvo možemo formirati skup svih elemenata koji imaju to svojstvo.

Polazeći od ove aksiome Bertrand Rasel je 1903. konstruisao paradoks, po njemu nazvan Raselov paradoks koji je oborio naivnu teoriju skupova. Taj paradoks se može iskazati na više načina i u više formi a suština je sledeća:

Ako za svako svojstvo postoji skup svih objekata koji zadovoljavaju to svojstvo onda to isto važi i za svojstvo „skup ne pripada sam sebi“. Ovo svojstvo je vrlo prirodno jer je vrlo teško naći skup koji pripada sam sebi. Označimo sa X skup objekata za koje važi ovo svojstvo. Da li X pripada sam sebi? Ako pripada onda znači da zadovoljava svojstvo „skup ne pripada sam sebi“ što je kontradikcija. Ako pak ne pripada sam sebi onda će da zadovolji traženo svojstvo pa će baš da pripada sebi, što je opet kontradikcija.

Do pojave ovog paradoksa verovalo se u nepobitnost matematičke istine i neprotivurečnost Kantorove teorije skupova. Posle Raselovog paradoksa usledila je i serija drugih paradoksa od kojih posebno izdvajamo Rišarov paradoks. Njihovom pojavom matematička građevina je bila ozbiljno uzdrmana do samih temelja i pretila je opasnost da se sruši. Kriza matematike je rešavana pojavom novih pravaca (Rasel – logicizam, Brauer – intuicionalizam, Hilbert – formalizam).

Jedna varijanta iskazivanja Raselovog paradoksa je: Postoje katalozi knjiga iz biblioteke. Ti katalozi se takođe smatraju za knjige. Neki katalozi sadrže sebe, a neki ne (u katalogu). Možemo posmatrati jedan novi katalog u koji su popisani svi katalozi koji ne sadrže sebe. Da li ovaj katalog sadrži sam sebe? Ponovo će oba slučaja analiziranja dovesti do kontradikcije.

Jedno od mogućih prevazilaženja Raselovog paradoksa je da se skup svih skupova ne smatra za skup, nego za klasu (klasa je ovde uopštenje pojma skupa).

sr.wikipedia.org/

---

---

 

Rasel u Njujorku

Bertran Rasel, jedan od utemeljivača analitičke filozofije i nepokolebljivi humanista, u Njujorku je doživeo neke od najtežih trenutaka u svojoj karijeri

Vremenska tačka u kojoj Bertran Rasel stiže u Njujork je 1940. godina. Čuveni engleski filozof, matematičar, logičar, istoričar i društveni reformator, u Njujork stiže nakon angažmana na Univerzitetu u Čikagu. Njegov boravak u Njujorku propraćen je skandalom – nakon javnog pritiska zbog stavova o seksualnom moralu iznesenim u nekoliko knjiga, on dobija otkaz.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1950), pisac knjiga i svestrani filozof, u Njujorku dobija titulu „moralno nepodobnog“. Sudija koji je vodio slučaj bio je irski katolik Džon Mekgijan, koji je na osnovu Raselovih polazišta u knjigama O obrazovanju, U šta verujem, Obrazovanje i savremeni svet i Brak i morali doneo zaključak da je Rasel „nepodoban za podučavanje filozofije“. U ovim knjigama Rasel je, između ostalog, zagovarao seks pre braka.

Sud donosi presudu kojom Raselova žalba biva odbijena, a tadašnji gradonačelnik Njujorka La Gvardija ukida sredstva iz budžeta za njegovu poziciju na Univerzitetu. Mnogi intelektualci, koje je predvodio Džon Djui, protestovali su zbog ovakvog tretmana. Ajnštajnov slavni aforizam: „Veliku umovi su uvek nailazili na nasilnu opoziciju od strane mediokritetskih umova“, nastao je upravo u njegovom otvorenom pismu podrške Raselu. Djui je zajedno sa Horasom M. Kalenom objavio zbirku članaka o ovoj aferi pod nazivom „Slučaj Bertran Rasel“.

Rasel se ubrzo pridružio Fondaciji „Barns“, gde je raznovrsnoj publici držao niz predavanja o istoriji filozofije. Ova predavanja poslužila su kao osnov za njegovu knjigu Istorija zapadne filozofije, prvi put objavljenu 1946. godine. Istorija zapadne filozofije je postala najprodavanija knjiga 20. veka iz oblasti filozofije i neprikosnovena kao uvod u zapadnu filozofiju. Posle razlaza sa Barnsom, Rasel se iz Amerike ponovo vraća u Evropu.

Rasel se danas uglavnom smatra jednim od utemeljivača analitičke filozofije, a baveći se gotovo svim oblastima ove nauke, najplodniji je bio na polju metafizike, filozofije i logike matematike, filozofije jezika, logike i epistemologije.

Rasel i humanizam

Rasel je poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka. Iako je tokom života nailazio na osude kao kritičar svake vrste dominacije proizašle iz vlasništva, države ili u oblasti međurasnih i međupolnih odnosa, Rasel nikada nije odstupio od borbe za bolje i humanije društvo: jedno vreme je predesedavao Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu. Čak je i u poznoj starosti nastupao kao angažovani humanista: u 89. godini je zatvoren kao vođa i učesnik antinuklearnih demonstracija. Umro je u 98., a njegov pepeo rasut je u planinama Velsa.

Tekst: Ljiljana Ilić/Mapa: Stefan Unković/Izvor:elementarium.cpn.rs/

---

---

BERTRAND RUSSELL

HUMANISTIČKA SEKCIJA ZAJEDNICE HUMANITAS

Filozof i humanist Bertrand Russell jedna je od najistaknutijih ličnosti XX. stoljeća. Bio je neumorni kritičar svoga doba, ali i reformator koji je ukazivao na moguće putove rekonstrukcije suvremenog svijeta. Bertrand Russell je bio vrlo kontroverzna ličnost, predmet vrlo različitih pa i posve suprotnih ocjena. Od djetinjstva do duboke starosti njegovo zanimanje je bilo usmjereno u dva pravca: jedan čine matematika i filozofija, a dugi – povijest i politika, područje koje ih spaja je etika.

Rassell je čitavoga života preispitivao principe i granice ljudske spoznaje i ljudskih vrijednosti, a svojim držanjem u svim ključnim društveno-političkim događajima XX stoljeća skretao je na sebe pozornost svjetske javnosti. Bio je i filozof i javna ličnost u životu svoje zajednice, poput Sokrata. I kao što je bilo suđeno Sokratu zbog – hule na bogove, kršenja važećeg morala te kvarenja mladeži, i Russell je bio dva puta osuđen od engleske demokracije – prvi put (na šest mjeseci) zbog pacifizma u I. svjetskom ratu, a drugi put kad je u dubokoj starosti podsticao građane da sjedeći na ulicama štrajkaju te se drugim miroljubivim sredstvima suprotstave nuklearnoj politici.

Russell je bio čovjek koji je svoje etičke principe živio. Pored „Komiteta stotine“ osnovao je i Fondaciju za istraživanje mogućnosti očuvanja mira. Zajedno s Einsteinom bio je osnivač Pagvaškog pokreta, u kojem se okupljaju najistaknutiji znanstvenici i humanisti svijeta da kao ljudi od znanosti i mislioci, odgovorni pred poviješću, upozore na opasnosti koje nastaju prihvaćanjem utrke u naoružanju te da predlože mjere za otklanjanje ratne opasnosti. Možda je osnivanje „Russellovog suda“ za utvrđivanje zločina u Vijetnamu vrhunac Russellove predanosti miru i čovječanstvu. Russel je bio uvjeren da, kada zakoni zemlje proturječe zakonima humanosti, odgovorni građanin treba izabrati zakone humanosti.

Bertrand Russell rođen je 1872. godine u uglednoj aristokratskoj obitelji, poznatoj po svom učešću u političkom životu Engleske od vremena Henrika VIII. Roditelji su Bertrandu izabrali za odgajatelja jednog slobodnog mislioca, ali zbog njihove prerane smrti odgojila ga je baka, škotska prezbiterijanka. Kada je kao jedanaestogodišnjak učio Euklidovu geometriju nije se mogao pomiriti s tvrdnjom da se aksiomi ne mogu dokazati, te je odlučio uporno tragati za osnovnim principima koji bi bili apsolutno nesumnjivi i dokazivi. Drugi važan trenutak u njegovoj mladosti je bio kada je, poput Descartesa, došao do zaključka da se u sve može posumnjati osim u vlastitu egzistenciju.

U dobi od 15. do 18. godine života intenzivno se bavio ispitivanjem religijskih dogmi, u nadi i želji da će naći racionalne razloge da bar neku prihvati, ali ih je – jednu po jednu – sve odbacio kao neosnovane. Najznačajnija godina u njegovom intelektualnom razvoju je godina 1900., kada je prisustvovao međunarodnom kongresu filozofa u Parizu. Tu je bio impresioniran talijanskim filozofima koji su pokazivali naročitu preciznost u mišljenju i izlaganju, a koju nije nalazio kod drugih filozofa. Slijedećih 10 godina života posvetio je matematici.
Nakon objavljivanja The Principles of Mathematics 1903. godine, zajedno s učiteljem Whitheadom pripremio je obimno trosveščano djelo Principia Mathematica, u kojem je izvršena redukcija aritmetike na logiku.

Dvije su crte Russellovog karaktera bile stalne: zainteresiranost za istinu, s jedne strane, i za dobrotu, s druge strane. Pomalo zamoren matematikom i nezadovoljan rezultatima koje nudi filozofija, uporno si je postavljao pitanje: postoji li ikakvo znanje na svijetu koje je tako sigurno da nijedan razborit čovjek ne može u njega posumnjati, te što treba učiniti da život na zemlji postane sretniji. Stoga su pored matematike i filozofije najveće Russellove preokupacije bile povijest i politika. Nakon dugih lutanja zaključio je da se pouzdano znanje može tražiti jedino oslanjajući se na znanost i ljudsko iskustvo.

Zanimljivo je da je Russell nakon izbijanja I. svjetskog rata došao do zaključka da je ratu sklona većina tzv. običnih ljudi, te da državnici i diplomati nisu jednini krivci za izbijanje ratnih sukoba. Snažni osobni pacifizam je Russella odveo u iskreno simpatiziranje Oktobarske revolucije, ali samo dok 1920. godine nije posjetio SSSR. Nakon toga, premda je izgubio svako povjerenje u kapitalizam, odlučno se suprotstavio boljševičkom socijalizmu. Osjetio je iskrene simpatije prema tradicionalnim vrijednostima drevne kineske kulture, premda je naslućivao da bi se i ona uskoro mogla boljševizirati. Jedini element u europskoj civilizaciji koji je cijelog života cijenio je onaj koji je došao od starih Grka.

Odbačen od svoje klase zbog opora ratu i oštre kritike kapitalističkog načina života, napušten od ljevice zbog kritike boljševičkih metoda izgradnje socijalizma, Russell je dugo bio usamljeni mislilac i socijalni reformator. Držao je da je osnovni problem suvremenog svijeta u tome kako uskladiti industrijalizam s humanističkim načinom života, posebice s individualnom slobodom. Doživio je mnoge javne napade u tisku, a godine 1940. odbijena mu je bila kandidatura za predavača na američkom sveučilištu New York City College, s obrazloženjem da u svojim spisima bogohuli i opovrgava sve vrijednosti te da mu se ne smije dopustiti da kvari mladež.

Potkraj života Russel je ipak dobio javna priznanja, ne samo Nobelovu nagradu za književnost, nego i brojna priznanja u znanstvenoj i progresivnoj javnosti vlastite zemlje i svijeta.

Svoj vlastiti filozofski sustav Russsell je počeo izgrađivati oko 1898. godine. Na liniji racionalizma XVIII. stoljeća, ponesen rezultatima moderne znanosti, Russell je pokušavao spojiti empirizam i racionalizam, dedukcionizam i indukcionizam, pa čak i nadići suprotnost između materijalizma i idealizama, nastojeći zasnovati novu filozofiju, koja bi bila u odlučnom protustavu prema svakoj metafizici. Često je mijenjao svoja gledišta, odbacivao jedna a usvajao druga, dakako, isključivo u smislu njihova daljnjeg razvoja i usavršavanja. Mnogi njegovi kritičari pogrešno su mu zamjerali da je svakih nekoliko godina proizvodio novi filozofski sustav. Nešto je, naime, ipak bilo konstantno u Russelllovoj filozofiji: logički atomizam, odnosno metoda logičke analize. Logički atomizam on opisuje kao metodu analize stvarnosti čiji su posljednji rezultati logički atomi (ne posljednje čestice materije, nego logičke ideje o posljednjim elementima od kojih su sačinjeni analizirani predmeti stvarnosti). Premda je neko vrijeme bio dualist, vjerujući da realno postoje „duh“ i „materija“, kao nezavisni entiteti, koji se ne mogu svesti jedan na drugi niti na nešto treće, kasnije je zaključio da rezultati moderne znanosti takvu podjelu ne dopuštaju, te da je ona ušla u filozofiju iz religije. Jedna od sigurno najbitnijih posebnosti njegove filozofije je bila razdvajanje filozofije prirode i filozofije vrijednosti.

Russell je u etici XX. stoljeća dao značajne priloge. Došao je do originalnih rješenja o gotovo svim bitnim pitanjima etike, inspirirao je neke nove orijentacije u meta-etici. Suvremena meta-etika je vrlo kritična prema cjelokupnoj ranijoj filozofiji morala. Moderni etičari tvrde da su njihovi prethodnici u povijesti postupali nekritički: oni su, naime, najprije utvrđivali najviše dobro, te onda iz njega izvodili pravila i norme za moralnu praksu.

Etička teorija Bertranda Russella nije jedinstvena. On je i u tom području duhovne djelatnosti, kao i u drugima, mijenjao svoje poglede. Kao što je u sferi znanja sve rigoroznije primjenjivao metodu logičke analize, vodeći se trajnim motivom spoznaje istine, tako je i u etici, rukovođen trajnom težnjom da pridonese ostvarenju sretnog života za sve ljude, stalno tragao za prirodom vrijednosnog fenomena i formulom univerzalne ljudske suglasnosti u pogledu najviše vrijednosti, cilja i smisla života, kao i kriterija ljudske djelatnosti. Dok je u prvoj fazi (etičkog intuicionizma) Russell smatrao da su vrijednosti nenaturalna, ali objektivna svojstva stvarnosti, u drugoj je fazi vidio vrijednosti kao izraze naših želja (etički emotivizam). Moralni subjekt on vidi kao nepogrešivog suca u izboru ciljeva i vrijednosti. Time se suprotstavio apsolutizmu i autoritarizmu u etici, te je ovakava teorija smatrana psihološkom osnovom demokratske teorije slobode.

Naglašavanjem uloge emocija i želje Russell je inspirirao čitav etički emotivistički pokret, koji je postao najdominantniji u anglosaksonskim zemljama. Ali Russell nije ostao na čisto emotivističkim pozicijama, nego je produžio tražiti objektivnu osnovu etičkih stavova, te je došao do značajnog zaključka da oni ne izražavaju samo subjektivne želje nego i nešto općenitije po svom sadržaju. Po tom Russellovom shvaćanju etika ima zadatak utvrditi opće principe iz kojih se onda mogu izvesti pravila ponašanja. U raznim vremenima u različitim krajevima, pa i u istoj zajednici u isto vrijeme, postoje različita pravila ponašanja. Russell postupno prelazi od subjektivnog etičkog emotivizma prema objektivno-društvenom emotivizmu. On misli da moralni i pravni kodeksi moraju biti prilagođeni promjenama uvjeta, imajući u vidu opće dobro za sve, a to je: dobar život, ispunjen srećom, inteligencijom, razumijevanjem i ljubavlju. Ne može biti „dobro“ jednostavno ono što se želi, jer – ljudske se želje sukobljavaju. Neka moralna načela kao da su općeljudska, univerzalna, i bez njih, čini se, nijedna ljudska zajednica ne bi mogla opstati. Ta načela mogu se gotovo empirijski utvrditi.

Inače, moralna pravila, drži Russell, treba poštivati samo ako imaju dobre posljedice, u suprotnom treba ih mijenjati. Moralna pravila su, pri tome, otjelovljena u čovjekovoj savjesti. Tri su kriterija za opravdanje moralnih postupaka: 1. autoritet moralnih pravila, 2. savjest i motiv, 3. posljedice. One želje koje nisu u suglasnosti s općim željama čovječanstva nisu vrijedne ili moralne želje. Tako se etika približava politici.

U ovoj fazi (etičkog naturalizma) Russel tvrdi da se pojam „dobro“ može definirati i da se etika mora povezati s politikom, te se u tom smilsu može i znanstveno tretirati. Time je, zapravo, Russel odbacio ne samo svoj početni stav o neodredljivosti „dobra“ te kasniju poziciju o etičkim stavovima kao izrazima ličnih želja, nego i stav o nedokazivosti osnovnih etičkih vrijednosti. U posljednjoj fazi svojih etičkih promišljanja on etiku postavlja usporedo s ostalim vrstama znanja, premda s manjim stupnjem egzaktnosti, analogno prirodi samog predmeta.

Dok je ranije mislio da etička objektivnost može biti politička, a ne logička i empirijska, on kasnije ide korak dalje i tvrdi da su vrijednosne i moralne propozicije deskriptivne i istinite ili pogrešne. Moralni su sudovi faktički i znanstveni, premda su bazirani na željama.

Etička vjerovanja su kroz povijest imala dva vrlo različita izvora: jedan politički i drugi povezan s osobnom religioznošću i moralnim uvjerenjima. U Starom zavjetu oni se pojavljuju odvojeno, jedan kao zakon, a dugi kao proroci. S ovim dualizmom se mora računati, jer bez građanske moralnosti zajednice nestaju, a bez osobne – njihovo održavanje nema vrijednosti. Pri tome Russell odbacuje svaki autoritet u etici, bio to Bog, istina ili savjest, što je sve u sebi kombinirao tradicionalni moral, te drži da se mogu objektivno postaviti temeljne etičke propozicije, kao da su znanstvene. Njegova je teorija bazirana na emocijama, rukovođena znanjem te okrenuta općedruštvenoj suglasnosti.

Russell je antitradicionalno i antimetafizički orijentiran, u duhu moderne znanosti, u kojoj traži oslonac, te na osnovi rezultata znanosti, povijesti ljudske misli i ljudskog iskustva, stojeći čvrsto na empirijskom tlu, on zasniva svoje refleksije o čovjeku, razbacane po brojnim djelima.

Čovjek je, smatra Russell, dio prirode, a ne nešto što bi prirodi bilo suprotstavljeno. Čovjek je prirodni fenomen. Čovjekovi misaoni i tjelesni pokreti slijede iste zakone koji opisuju kretanje zvijezda i atoma. Kao dio fizičkog svijeta, koji sam po sebi nije zanimljiv, čovjek je kao i ostala materija komponiran od elektrona i protona, te kao i oni podliježe istim zakonima koji vladaju u cijelom svemiru.

Sa stajališta svemirske beskrajnosti život je nevažan fenomen; vrlo malo zvijezda imaju planete, vrlo malo planeta može podržavati život. A i na zemlji život pripada samo maloj količini materije blizu zemljine površine; dugo vremena nije bilo života na zemlji i jednom će ga vjerojatno nestati. Stoga se živa materija ne može uzeti kao svrha cijelog stvaranja univerzuma. Ali ne postoji niti neki neutralni arbitar koji bi mogao ocijeniti vrijednost čovjeka u svemiru. Čak ako se i uzme da su ljudi vrhunac stvarateljskog akta, ipak im nešto nedostaje u sjaju.

Čovjek je samo jedna vrsta živih bića na ovoj planeti. Mi ne znamo da li na nekom drugom planetu također postoje racionalna bića. Mi malo znamo o svojoj biti. Samo je djelomično poznata povijest čovječanstva, a budućnost ljudskog roda je potpuno neizvjesna. Pretpostavlja se da se čovjek izdvojio iz životinjskog svijeta prije milijun godina. Čovjekovo je postojanje dugo u odnosu na povijesno vrijeme, ali je vrlo kratko u odnosu na geološke epohe.

Russell se zalaže za znanstveni pristup ljudskoj prirodi i motivima ponašanja pojedinaca i grupa. On sam ustvrđuje da su kod ljudi primarni oni motivi koji su vezani za održanje: hrana, krov nad glavom, odjeća i razmnožavanje, Ali kada je ovo zadovoljeno, drugi, sekundarni, motivi postaju vrlo jaki: prisvajanje, rivalstvo, zavist i ljubav prema moći. To su, zapravo, najvažniji ljudski motivi, i većina ljudskih aktivnosti može se svesti na te temeljne motive, drži Russell. Pri tome se Russell poziva na istraživanja psihologa, koja su otkrila što je naslijeđeno, a što stečeno u karakteru odraslog čovjeka. Kod novorođenčeta se mogu zamijetiti tri instinkta, pored osnovnoga za hranjenje: novorođenče je zastrašeno kad je bez zaštite, ono je ljuto kad je previše utegnuto i ono je zadovoljno kad ga se miluje.

Kao što je shvaćanje razvoja univerzuma u smislu progresivnog ili regresivnog kretanja znanstveno neutemeljeno, tako i pridavanje svemirske važnosti ljudskim nadama i strahovima nije znanstveno opravdano. Strah i nada su počesto ljudske tvorevine, one dolaze iz vremena čovjekovog djetinjstva i boravka u džungli. Za čovjekovo oslobađanje od strahova potrebna je prije svega istina o samom sebi, a ne tradicionalni i nepotrebni mitovi.

Ljudski duh, kao i tijelo, ima dvije komponente – nasljednu i stečenu. Dok je za tijelo bitna nasljedna, za duh je važna stečena komponenta. Duh i njegova sposobnost učenja su ono najvažnije po čemu se čovjek razlikuje od životinje. Prema nekim antropolozima razvoj čovjeka i njegovog mozga trajao je oko 500 000 godina, od tada se čovjekova prirodna inteligencija nije bitno promijenila. Najbolji dječak od prije 500 000 godina, koji bi imao sve uvjete za školovanje, uspio bi u učenju kao i njegov suvremeni vršnjak.

Russell ističe da je moguće mijenjati ljudsku prirodu i da se ljudska bića mijenjaju brže no životinjske vrste, a civilizirani čovjek brže od neciviliziranog. Prema Russellu, isto kao i prema shvaćanjima francuskih materijalista XVIII. stoljeća, svako je ljudsko biće produkt nasljeđa i utjecaja okoline, odgoja i mogućnosti za akciju. Stoga Russell baš kao i oni zahtjeva promjenu okolnosti putem odgoja ljudi, premda nije jasno – tko će odgajati odgajatelje, kad su i oni produkt sredine koju treba preodgajati. Russell prihvaća da postoje stanovite prirodne predispozicije, različite kod različitih naroda, a koje zajedno s vanjskim uvjetima stvaraju određene karaktere, ali on kategorički odbacuje tvrdnje da se ljudska priroda ne može ni malo promijeniti. Doduše, on priznaje da promjenjivost ljudske prirode ima i svoje granice.

Istražujući ljudsku prirodu, odnosno čovjeka kao vrstu među drugim vrstama, Russell je došao do zaključka da su u osnovi svih ljudskih aktivnosti prirodni impulsi (pri čemu ne pravi razliku između tih impulsa i instinkta, ostavljajući nas u neizvjesnosti da li je instinkt u osnovi ljudske prirode kao i kod životinja, ili je impuls za ljude ono što je instinkt za životinje, a ne znamo niti da li je impuls ili instinkt onaj posljednji element koji se ne može svesti na nešto još osnovnije ili elementarnije).

Ti impulsi su usađivani duboko u ljudsku prirodu, kroz stoljeća čovjekovih odnosa s prirodom, s drugim drugim ljudima i sa samim sobom, i to kroz selekciju. Po svojim impulsima čovjek je kompleksniji od svih drugih životinja. Nije poželjno slabljenje tih impulsa, nego njihovo upravljanje prema životu i rastu, njihova konstruktivnost. U tome mogu ključnu ulogu odigrati odgoj i obrazovanje, kako u djetinjstvu i mladosti, tako i, kasnije, kroz društvene institucije i cjelinu društvenih odnosa.

Razum, inače, nije niti može biti uzrokom ljudske aktivnosti, nego samo njen regulator. On nema veze s izborom cilja – izbor cilja određuju impulsi, razum ima presudan značaj u izboru sredstva, puta prema ostvarenju cilja koji se želi postići. Impulsi po sebi, kao i priroda po sebi, etički su neutralni. Ali je na ljudima da na osnovi impulsa učine što mogu od svog života. Pri tome važno je istaći, drži Russell, da se ništa dobro, vrijedno i sretno ne može postići protiv impulsa. Russell se oštro suprotstavlja onim koncepcijama života, naročito religioznim, koje čovjeka određuju kao prije svega duhovno biće, te ignoriraju životne impulse.

Premda je po svojoj instinktivno-impulsnoj strukturi čovjek sličan životinjama, ima, drži Russell, i bitnih razlika između čovjeka i životinja. Neke od tih razlika su emocionalne, a neke intelektualne. Jedna od emocionalnih razlika je da su neke ljudske želje, u odnosu na životinjske, u biti bezgranične, nemoguće ih je u potpunosti zadovoljiti. Imaginacija neumorno tjera i iscrpljuje ljudska bića. Ono što je čovjeku potrebno za sreću čovjeku je nemoguće ostvariti, jer su zemaljske mogućnosti ograničene. Ljudi se žele proširiti dokle god im seže mašta, a životinje su zadovoljne s postojanjem i reprodukcijom.

Što se čovjekove društvenosti tiče ona nije specifično ljudska osobina. Suradnja i jedinstvo grupe imaju osnovu u instinktu koji nalazimo kod svih društvenih životinja (najpotpunije kod mrava i pčela). Ali socijalni život mravi i pčela je mehanički i statičan, dok ljudi, premda nalaze korisnim živjeti u zajednici, imaju uglavnom individualne želje. Otuda teškoće socijalnog života i potreba za stanovitom vlasti u zajednicama. Čovjek, naime, nije potpuno društven, kao što su to pčele i mravi, nego je poludruštvena životinja. Neki su mu impulsi društveni, a neki individualni. Pri tome, prema Russellu, ne može se reći da je samački dio ljudske prirode manje vrijedan od socijalnog. Mistici, pjesnici, umjetnici, znanstvenici – u svom najunutrašnjijem biću su osamljeni.

Od svih socijalnih grupa nesumnjivo je instinktivno najjača obitelj. Za potpunu harmoniju u obitelji bio je dovoljan incest-tabu, ali je on za pleme morao biti proširen raznim složenim pravilima egzogamije i dopunom u vidu običaja i moralnih normi. Tu su običaji održali pobjedu nad instinktima. Pri tome jedna plemenska pravila vrijede za članove plemena, a druga za strance izvan konkretne plemenske zajednice, na jednoj strani stoji solidarnost, a na drugoj sumnjičenje, rivalstvo i rat.

Sve što je pogrešno u ljudskim odnosima, misli Russell, dolazi otuda što individualistički impulsi pretežu nad grupnim ili obratno. Socijalna kohezija ne može biti efikasna ako nema psihološku dopunu u osjećajima pojedinaca. Socijalna kohezija je djelomično instinktivna, a djelomično razumna. Socijalna kohezija je započela lojalnošću prema krvnoj grupi, ona je bila pojačana strahom od neprijatelja, te je rasla djelomično prirodno, a djelomično namjerno, dok nije dostigla velike sinteze kakve danas poznajemo u vidu nacija.

Russell drži da najvišu vrijednost treba tražiti u pojedincu, a ne u kolektivu. Dobro društvo je samo sredstvo za dobar život pojedinaca koji ga čine, a ne nešto što ima vrijednost samo po sebi. Russell smatra slobodu pojedinca glavnim uvjetom ostvarenja dobrog života.

U prirodi je čovjeka da stalno bude u konfliktu s nečim. Borba u kojoj je čovjek angažiran je trostruka: 1. čovjek i priroda, 2. čovjek i čovjek, 3. čovjek sam sa sobom. Konflikt s prirodom čovjek vodi pomoću znanosti i tehnike. Konflikt s drugim čovjekom vodi se politikom i ratom. Unutrašnji konflikt do sada se vodio putem religije. Konflikt s prirodom Russell smatra u izvjesnom smislu temeljnim, jer je pobjeda u ovom području bitna za održanje i povećanje broja ljudskih bića. Ali, drži Russell, dolazi vrijeme kada čovjek može postati bogatiji putem sporazuma s prijašnjim protivnikom, nego putem konflikta s njim. Zahtjev je modernoga doba da se konflikti umanje i ublaže, kako konflikti čovjeka s čovjekom tako i konflikti čovjeka sa samim sobom (konflikti u čovjeku). U unutrašnjoj borbi jedna je strana nazvala drugu grijehom i odlučila je pobijediti je. istina, ta pobjeda nije nikada bila tako potpuna, kao pobjede u vanjskim konfliktima, i poslije svake pobjede sebe samog, grijeh bi uvijek iznova pokazao svoju ružnu glavu.

Russell zagovara rješavanje spomenutih konflikata uspostavljanjem harmonije, sklada. To je tim lakše postići što čovjek bolje poznaje pozadinu konflikata. Nakon što je postalo moguće osigurati dovoljno hrane za sve, nakon što je tehnika omogućila suradnju na širokoj osnovi, konflikti čovjeka s drugim čovjekom postaju anakronizam, treba ih prevladati političkim i ekonomskim ujedinjenjem, takvim kakvo predlažu zagovornici svjetske vlade. Ali, harmonija među ljudima ne može biti dovoljno stabilna, sve dok svaki čovjek ne postigne iskrenu harmoniju sa samim sobom, dok sebe ne prestane promatrati kao neprijatelja koga treba savladati.

Konflikti između čovjeka i čovjeka, odnosno između raznih ljudskih grupa, izazvani su ekonomskim interesima, rasnim ili vjerskim razlikama. Cilj rata je – obično – postizanje veće moći i bogatstva. Ali na djelu je i zadovoljstvo primjenjivanja vlasti nad drugima i življenja na račun tuđeg rada. Međutim, prema Russellu, odlučujući podstrek ratu daje impuls koji predstavlja ispunjenje jedne strane ljudske prirode. Ratove je teško suzbiti upravo zato što izviru iz impulsa više nego iz kalkulacije o isplativosti rata.

Ona ista vitalna energija koja proizvodi sve što je najbolje, proizvodi i rat te ljubav prema ratu. Taj impuls prema konfliktu s drugim čovjekom, odnosno prema ratu, na djelu je kod velikog broja ljudi. Stoga je rat permanentna društvena institucija svih slobodnih zajednica, i pored činjenice da je najveći broj nacija najviše vremena u stanju mira. Premda ratove proglašavaju vlade, ratovi su rezultati akumuliranih strasti u ljudima. Zato, da bi se rat odbacio kao sredstvo rješavanja konflikata, potrebno je prije svega očistiti ljudska srca od otrova koji vode ratovima: od pretjeranog ponosa i straha, od zavisti, pohlepe, prezira i mržnje. Oni čine rat razložnim. Rat je okružen opsesijom tradicije, svetih knjiga, obrazovanja, mitova o junaštvu itd.

Pri tumačenju rata Russel posebno ističe moment straha, duboko usađenog u čovjekovu mentalnu strukturu. Strah je, po Russellovom shvaćanju, praiskonski teror koji čovjek nosi sa sobom iz džungle. On razlikuje strah kao emociju i strah kao racionalno predviđanje opasnosti. Dok je ovaj posljednji realan i kao mjera opreza do izvjesne mjere nužan, strah kao emocija, animalna reakcija i predrasuda je velika prepreka čovjekovom slobodnom razvoju. Iz straha nastaju mržnja i zavist, ali i podređivanje vođama u vrijeme opasnosti. Strah je, pak, duboko prirodna psihološka karakteristika čovjeka. On se manifestira u atmosferi ratne groznice iz koje rat neposredno nastaje, a koja, kao izraz straha, ima duboke korijene u povijesti, sve od divljaštva i barbarstva.

Na istoj liniji Russell tumači i rasni antagonizam, kao iracionalno nasljeđe koje potiče od naših animalnih predaka, jer je i njemu korijen u instinktivnom strahu od stranog i nepoznatog, koje se ne može procijeniti, pa stoga izgleda opasno. Upravo taj iracionalni strah, a ne hrabrost, u osnovi su svih progonitelja i tlačitelja (npr. Hitler).

Dosadašnja suradnja u društvu bila je gotovo potpuno temeljena na sili; sila je vladala čak i u seksualnim odnosima, jer su zarobljene žene uzimane u konkubinat. (Uopće, za podređenost žene muškarcu Russell nalazi razlog u jačim muškarčevim mišicama.) Tek od 1918. godine počinje postupna suradnja između žena i muškaraca. Ali, to je više posljedica tendencije da se sva moć koncentrira u rukama države: žene su se emancipirale od muškaraca u onoj mjeri u kojoj su i žene i muškarci postali robovi države. Otakako je nastala država, smatra Russell, čovjek je počeo činiti mnoge grozote, kao što su: rat, ropstvo, podjarmljenost žena, masovno uništavanje protivnika… Svemu tome Russell vidi kao primarne ne društvene uzroke, nego psihološku građu čovjeka, njegovu impulsivnu prirodu.

Običan čovjek ne može živjeti sretno bez natjecanja, jer je od njegovog nastanka to bio oblik njegovog života. Ali ta sklonost natjecanju može poprimiti manje štetne oblike u sportu, u znanosti, u umjetnosti… Zanimljivo je da niti odsutnost svih opasnosti ne znači automatski punu sreću za čovjeka, kojemu su, pored elementarne sigurnosti potrebne i – avanture. Stvaraoci utopija i socijalni reformatori, prema Russellu, redovito zaboravljaju da veliki dio ljudske sreće ovisi o aktivnosti, a samo mali ostatak da je sadržan u pasivnom zadovoljstvu.

Od nebrojenih čovjekovih želja (impulsa) glavne su želja za moći i za slavom, smatra Russell. Te dvije želje nisu identične, ali su vrlo srodne. Čak i kad ljudi dostignu priličan stupanj udobnosti, i pojedinci i zajednice teže daljem uvećanju svoje moći, odnosno bogatstva. To, međutim, nipošto nije ekonomski motiv. Moć, baš kao i energija, ima različite oblike: bogatstvo, naoružanje, vlast, utjecaj na javnost… Ipak, ljubav prema moći, premda je jedan od najjačih ljudskih motiva, vrlo je nejednako raspoređena te je ograničena raznim drugim motivima, na primjer: ljubavlju prema zadovoljstvu i lagodnosti, čak i ljubavlju prema suglasnosti.

U smislu Adlerove podjele na podređujuće i podređene tipove ljudi, Russell smatra oba tipa nepoželjnima, naročito u njihovim ekstremnim oblicima, te prednost daje trećem tipu, koji odbija i vodstvo i podređenost, ali se takvi ljudi teško uklapaju u društvo, te nalaze slobodu u samoći. Samo, nerijetko oni koji se povlače u samoću nisu iskreno indiferentni prema moći, nego su često nesposobni osvojiti je uobičajenim načinima.

Dosadašnji čovjekov konfliktni stav prema prirodi, prema drugom čovjeku i prema samome sebi, mora, prema Russellu, upravo s razloga čovjekova opstanka, iz kojeg se taj stav i razvio, biti zamijenjen sklonošću za suradnjom (s prirodom, s drugim čovjekom i sa samim sobom).

Russellova koncepcija moći naglašava ulogu impulsa, strasti, emocija, ličnosti, slučaja, forme, stihije i drugoga što je izvan bilo kakve povijesne zakonitosti. Russell je načelno odbacivao postojanje općih zakonitosti u povijesti, uključujući i teorije rasta i propadanja (u smislu pretjerane analogije s individualnim životom). Ipak, on primjećuje stanovito cikličko kretanje: rođenje, rast, opadanje i smrt – u imperijama i civilizacijama kao i u slučaju životinja u polju. Stare imperije Egipta i Babilona zbrisala je Perzijska imperija, Perzijanci su bili zbrisani od Makedonaca, Makedonci od Rimljana, Rimljani od Arapa i Teutonaca… Pri tome, nedvojben je stanoviti stalni napredak, posebno u dvije stvari: u unapređenju znanja i u rastu i širenju organizacija, naročito država.

Ipak, i znanost i države izvori su kako dobra tako i zla: znanost je učinila ratove destruktivnijima, a velike države – proširenijima. Jedini lijek za sprečavanje rata je stvaranje svjetske države ili superdržave, kadre da rješava međunacionalne sporove bez rata. No za to je, prema Russellu potrebna što veća povezanost ljudi na svim kontinentima te više ljudske solidarnosti. Russel, inače, nalazi da je demokratsko društveno uređenje, premda ne i savršeno i kompletno, ipak najbolje. Analizirajući propagandne, psihološke i edukativne uvjete kroćenja moći on se zalaže za princip objektivnosti informacija te za znanstveni pogled na svijet.

O suvremenoj civilizaciji, jednako kao i o dosadašnjoj povijesti, Russell nema visoko mišljenje, a budućnost je neizvjesna. Ipak, Russel misli da bi ljudi poučeni prošlošću, te svjesni suvremenih tendencija mogli izabrati sretniju budućnost. Da li će ljudi izabrati život ili smrt, sreću ili nesreću, ovisi o samim ljudima, drži Russell, a ne ni o kakvoj vanjskoj sili. Tendencije suvremene civilizacije vode kako dobru tako i zlu, strasti nas vode destrukciji, a inteligencija nas upozorava da bismo morali izabrati drugačiji način života, ukoliko želimo opstati. Sasvim je, međutim, neizvjesno, da li će uspjeti pobijediti razum ili će ovaj naš svijet završiti u katastrofi (kako je pretpostavljao Albert Einstein).

Ukazujući na granice i teškoće znanosti, Russell ipak ne vidi drugi način za zasnivanje istine i drugu osnovu za ljudska vjerovanja. On se svom snagom suprotstavlja pokušajima obezvređivanja znanosti, samo zato što na svom putu nije uspjela naći odgovore na još uvijek mnoga ljudska pitanja. Zalažući se za znanstveni stav u vjerovanju i djelovanju Russell se odlučno suprotstavlja svakom misticizmu. U znanstvenom mišljenju želje nemaju nikakvog udjela, te to olakšava sagledavanje objektivne istine, realnu orijentaciju u djelovanju i ostvarivanju sretnog života. Na žalost, uvođenje toga načina mišljenja napreduje vrlo sporo, jer je ljudima teže temeljiti svoje poglede na objektivnim dokazima nego na subjektivnim željama, odnosno nadama.

Znanost kao zadovoljenje intelektualne radoznalosti je vrijednost po sebi, ali ona je i izraz impulsa za moći, kada je primjenjujemo u proizvodnji. Međutim, upravo ta praktična strana i zabrinjava Russella, jer ljudi mogu s znanošću postupiti na različite načine. Ipak, on ne uzdiše za tzv. prirodnim životom (kao Lao Tse ili Rousseau). Russell zagovara znanstveni napredak, ali i ističe da znanstveni napredak sam po sebi nije dovoljan, te da je za stvarni napredak najbitnije napredovanje u mudrosti (pri čemu se misli i na intelekt i na emocije). Kako čovjek u svojoj biti nije racionalno biće, vrlo je važno da se odgojem, tj. obrazovanjem pobuđuju kod ljudi plemeniti ciljevi, plemenite emocije, konstruktivni (a ne destruktivni) impulsi.

Moderna tehnika dala je čovjeku nevjerojatno velik osjećaj moći, koji bitno utječe na njegov mentalitet. Moderni je čovjek toliko obuzet moću da se ne pita, kao antički čovjek, što je što, nego što se može od čega napraviti. Tako oslobođena ljubav prema moći potisnula je sve druge impulse, uključujući uživanje u ljepoti ali čak i roditeljsku ljubav. Dok je tradicionalna religija razvijala vjerovanje u čovjekovu ovisnost o Bogu, moderne ideje uzdižu čovjekovu beskrajnu moć. Ako se ljudi u međuvremenu ne promijene nabolje, te ne postanu plemenitiji, ljudski život može postati najgori od mogućih oblika života. Svjetska država u tom slučaju ne bi nimalo pomogla, nego upravo obratno. Vjerovanje da znanost sama po sebi donosi napredak, po Russellu je samo komotna iluzija XIX. stoljeća.

Stvarni napredak, u smislu stvarnog poboljšanja života, ovisi u prvom redu od samih ljudi, uvjeren je Russell. Treba, kaže on, mijenjati društvene institucije, odgojem, tj. obrazovanjem, poticati dobre strane čovjekove ličnosti, poticati kreativnost, ljubav, mudrost, i to uvjeravanjem i reformama, a ne revolucijama.

Russell je energično odbacivao silu (nasilje) kao sredstvo rješavanja društvenih pitanja, uključujući i ona međunarodna. On vidi izlaz iz začaranog kruga jedino u strpljivom aktivnom prosvjećivanju svih, od običnih ljudi na ulici do najodgovornijih državnika. On se u tom smislu ne oslanja ni na koju posebnu društvenu snagu, jer ona ne bi bila dovoljna garancija da će biti ostvareni principi humanizma i sretnog života na ovoj planeti punoj povijesnih naslaga mržnje, osvete i težnje za dominacijom nad drugima.

Moderna znanost i tehnika, odnosno tehnička civilizacija, smatra Russell, nosi sa sobom industrijalizam u ekonomici i povećanu organizaciju u cjelokupnom društvenom životu. Organizacijom društvo postaje jače, ali se umanjuje sloboda pojedinca, širi se sveopća uniformiranost. Nedvojbeno je da se industrijski svijet može održati samo uz još veću organiziranost nego što je danas imamo, ali ona treba biti samo sredstvo za bolji život, nipošto cilj po sebi. Postupci modernoga čovjeka determinirani su ne samo spontanim impulsima, nego i svjesnim ili nesvjesnim ujtecajem grupa kojima pojedinac pripada: kolektiva u kojem radi, sindikata, političke stranke, tiska, radija i televizije, škole, crkve i države – kao najdominantnije organizacije. Moderni je čovjek daleko manje individualan nego srednjovjekovni seljak ili zanatlija. Moderni čovjek sve više postaje rob države i njenog univerzalnog monopola. Država nadzire školu, sredstva masovnog komuniciranja, mladi dobivaju svoje ideale od holivudskih producenata nove religije obožavanja tehnike, bogatstva, moći, uspjeha, natjecanja, rivalstva…

Russell odbacuje princip individualne koristi ili zadovoljstva, koristi ili zadovoljstva pojedinca, kao ključni etički princip, inzistirajući na maksimalnoj sreći maksimalnog broja ljudi. On drži da nije moguća sreća pojedinca bez opće sreće. Ali, on je i protivnik neke apstraktne opće sreće, koja ne bi bila ujedno i sreća za pojedince koji čine konkretnu zajednicu.

Russellu je jasno da su moderne organizacije sa svojim izvršnim funkcionarima neminovne, ali je nevolja u tome što na njihovo čelo redovito dolaze ljudi vođeni ljubavlju prema moći. Protiv njihove moći pojedinac ne može ništa učiniti. Organizaciji se može suprotstaviti samo druga organizacija. Ali konflikti među organizacijama su vrlo opasni, to više što je veća njihova unutrašnja moć nad članovima. Država koja je iznutra despotska, biće i prema van ratoborna. Zato je važno maksimalno ograničiti kompetencije države u odnosu na pojedinca. Funkcije države su opravdane samo u mjeri pružanja potrebne zaštite prema unutra zakonom i policijom, a prema van – vojskom.

U suvremenim prilikama sloboda kao da je u opasnosti da nestane, ali Russell to ne smatra neizbježnim. Treba, po njemu, naći sredinu između željene pune slobode i realno ograničene slobode. U organizaciji u kojoj pojedinci sudjeluju sa živim interesom i u kojoj izvršni organi uživaju povjerenje, stanovito žrtvovanje slobode može biti podnošljivo. Premalo slobode u društvu dovodi društvo u stagnaciju, a previše u kaos. Važno je reći da je zadovoljenje fundamentalnih ljudskih potreba za hranom, pićem, zdravljem, odjećom, domom, seksom i roditeljstvom minimumom slobode, i onaj koji je lišen ma koje od ovih potreba nije slobodan, ma što se drugo uključivalo u pojam slobode.

Sloboda se ne može proširivati ukidanjem institucije vlasti, nego njenim ograničavanjem. Želje jednog čovjeka mogu biti potpuno suprotne željama drugog čovjeka, te bi anarhija, u stvari, značila slobodu za jače, a ropstvo za slabije. Sloboda ne znači pravo na vršenje presije nad drugim čovjekom, nego pravo da mislimo i da živimo kako izaberemo, s tim da to ne sprečava druge da čine isto. Princip slobode se svodi na jednostavnu mudrost i izreku: živi i pusti druge da žive!

Sve što je više od minimalnih potreba predstavlja komfor, te Russell smatra da je opravdano da se nekoga liši komfora kako bi se osigurale potrebe drugoga. Russell vidi jedino rješenje u demokraciji koja bi se oslanjala na znanost i u kojoj bi se sloboda pojedinca shvaćala kao „mogućnost za inicijativu“. Dakako, pored znanosti nužni su i moral, umjetnost, mudrost, plemenite emocije, pravične i efikasne društvene institucije – sve u službi dobre svrhe i ljudski opravdanog cilja.

Jednu od glavnih opasnosti u suvremenom svijetu Russell vidi u povećanju fanatizma. Suprotstavljeni fanatizmi izazivaju mržnju, sprečavaju slobodno istraživanje. Oni su u opoziciji prema znanstvenom napretku, oni progone suprotne poglede i sputavaju intelektualnu slobodu kao jednu od najvećih društvenih vrijednosti. Istina često nije prijatna nositeljima moći, i ako oni budu mogli sprečavati njeno otkrivanje i priopćavanje, uslijedit će novo mračno doba, poput onoga iza briljantnog razdoblja antike. Russell se najozbiljnije boji da bi bijela rasa mogla ponovno poći putem fanatizma kakav su kršćani preuzeli od Židova, vjerujući da je samo jedna religija istinita. Sada se tvrdi da je samo jedna ideologija istinita, ili samo jedan način života dobar, a da su svi drugi loši. U tome leži izvor netolerantnosti i velike opasnosti izbijanja rata.

Ljudi su skloni prihvaćati fanatizme, jer im oni daju osjećaje sigurnosti i suradnje u grupi, čiji su članovi udruženi temeljem oduševljenja za jednu stvar. Nasuprot fanatizmu Russel preporuča toleranciju, prije svega toleranciju u pogledima.

Ono što stoji na putu ozdravljenja nisu fizičke ili tehničke prepreke, nego zle strasti u ljudima, ljudskim duhovima: sumnja, strah, žudnja za moći, mržnja, netolerantnost…. Lijek je u ljubavi i suosjećanju. Svirepost, zavist, rivalstvo i traganje za iracionalnom sigurnošću dovele su čovječanstvo na rub katastrofe. Novi način života ne može biti uspješan tako dugo dok je to čisto intelektualno uvjerenje. On se mora duboko osjećati, duboko vjerovati, čak i u snu. Nedvojbeno ima stvari koje nije dobro činiti, ali najgori način da ih se izbjegava činiti je dati im etiketu grijeha, te ih tako učiniti neizdrživo atraktivnim.

Je li Russell bio socijalist? Premda nije prihvaćao ni jednu etabliranu socijalističku doktrinu, nego je nudio svoj koncept najboljeg uređenja društva, njega se bez sumnje može smatrati socijalistom. Bit njegova socijalizma čine sljedeći stavovi.

Profit kao ekonomska kategorija na određenom je stupnju razvoja bio društveno koristan, ali je danas štetan. Budući da kapitalist ne vodi računa o potrebama zajednice, nego o svom profitu, on je neminovno u sukobu s interesima zajednice. Osim toga jagma za profitom vodi iscrpljivajućem natjecanju, nemilosrdnoj konkurenciji i ekonomskom imperijalizmu, što se više jednostavno ne isplati.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji danas je moguće s malo rada postići pristojan komfor. Russell drži da su četiri sata rada i potrebna i dovoljna za svakog zdravog čovjeka, i kad bi svi radili toliko, za sve bi bilo dovoljno dokolice. Na žalost u kapitalizmu i radnik i kapitalist žele duži radni dan, prvi da bi imao veću nadnicu, a drugi da bi imao veći profit, pri čemu nezaposleni ostaju praznih ruku. Je li to mudro? Što se tiče etike prema kojoj je radišnost vrlina, Russell je vidi kao etiku vladajućih za siromašne, robove, kmetove itd. Za civilizaciju je esencijalna dokolica, a ne rad. Bez stanovite dokolice čovjek je lišen najljepših stvari u životu.

Stalni strah od nezaposlenosti i neuspjeha u poslu, karakterističan za kapitalistički poredak, jedan je od uzročnika duševnih bolesti, a želja za bogatstvom je često samo izraz želje za nedostajućom sigurnošću. Stalna nesigurnost uzrokuje mnogo nesreće u svijetu. Raditi bi trebali svi koji su za rad sposobni, a nagrada bi trebala biti prema voljnosti za rad. 

Sustav odgoja i obrazovanja u kapitalističkom društvu je nepravedan i štetan. Kvalitetno obrazovanje imaju samo djeca bogatih, a talenti djece siromašnih propadaju. Russel drži da bi država trebala preuzeti na sebe troškove izdržavanja djece, te omogućiti udanim ženama rad izvan obitelji. Žene trebaju biti potpuno oslobođene ovisnosti o muževima. Umjetnici su u kapitalističkom svijetu poniženi jer rade za imućne pokrovitelje, koji su vrlo često neobrazovani. U modernom društvu širi se broj javnih ustanova i javnih službi, te je nad njima neophodna javna kontrola. Russell smatra da internacionalističko socijalističko društveno uređenje smanjuje vjerojatnost ratova, koji vrlo često imaju ekonomske motive. U kapitalističkom se društvu sve stvari mjere prema njihovoj uporabi, a trebalo bi ih mjeriti prema njihovoj pravoj vrijednosti.

Russell, dakle, doista preporučuje socijalizam kao najadekvatnije rješenje. Pri tome on ga ne povezuje s ovom ili onom društvenom snagom, nego ga preporuča svim klasama i svim pojedincima, odgovornim državnicima i običnim ljudima na ulici. Socijalizam koji Russell predlaže svojevrsni je kozmopolitski humanizam. Russell je pristalica socijalizma u razvijenim zemljama, koji bi se ostvario mirnim putem, uvjeravanjem i postupno. On osjeća simpatije za anarhizam, ali vidi ga samo kao ideal kojemu treba aproksimativno težiti, jer – kad bi se i ostvario – on bi se raspao za nekoliko godina.

Russell ne prihvaća marksistički socijalizam jer u njemu ima preveliku ulogu moć države. On je pristalica tzv. gildskog socijalizma, koji usvaja sve što je vrijedno u socijalizmu i sindikalizmu. Taj socijalizam nije za ukidanje države, ali je za njeno konzekventno smanjivanje. Tvornice bi, prema tom modelu, bile slobodne odlučivati o vlastitoj produkciji. Vlasnik je država, ali upravljaju gilde plaćajući državi rentu. Svaka gilda samostalno odlučuje o raspodjeli zarade, prema samostalno utvrđenim principima nagrađivanja. Gilda je proizvođač, a država je potrošač. Parlament predstavlja potrošače na geografskom principu, a gildski kongres proizvođače na industrijskom principu. Iznad njih je zajednički tribunal i proizvođača i potrošača, koji odlučuje o spornim pitanjima, utvrđuje cijene i poreze, on ima autoritet i vlast.

Russell smatra da bi jedan minimalni dio prihoda morao biti osiguran za sve, bilo da rade ili ne, a prihod preko tog minimuma išao bi onima koji su voljni angažirati se na poslu koji zajednica smatra korisnim. Kvalificiraniji ne bi trebali biti bolje plaćeni, jer je njihov posao zanimljiviji i privlačniji. Pravednije je bolje nagraditi one koji su voljni raditi manje prijatne poslove. Russell zagovara omogućavanje samouprave svagdje gdje je to moguće. Socijalizam koji je bio na djelu u XX. stoljeću

Russell je držao previše nestrpljivim, nadahnutim nestrpljivim idealistima, prorocima i reformatorima te je nalazio u njemu mnoge slabosti. Russell drži da su boljševici htjeli posao od nekoliko desetljeća i djelo generacija sažeti u nekoliko godina. Russell ne prihvaća Marksovu filozofiju i ekonomsku teoriju, odbacuje diktaturu proletarijata kao nedemokratsku, umjesto klasnog rata preporuča socijalističku promidžbu, a komunizam vidi kao svojevrsni fašizam, koji ograničava slobodu, paralizira napredak, njeguje mržnju itd. Ipak, Russell nalazi da i kod Marksa ima važnih istina.

Osnovni preduvjeti za stvaranje boljeg svijeta i života po Russellu su: 1. sprečavanje rata kao izvora nesigurnosti, straha od opće destrukcije, 2. uspostavljanje svjetske vlade koja bi jamčila mir i sigurnost te sprečavala podsticanje nacionalističkih strasti, nepovjerenja i mrženje među narodima 3. veliki posao educiranja ljudi u smislu tolerancije, kreativnosti i opće simpatije. Russell je duboko uvjeren da sve to treba i da je sve to moguće ostvariti u praksi borbe za bolji svijet, a jednom stvoreni bolji društveni uvjeti stvorili bi i nove karaktere ljudi, drugačije od današnjih.

Čovjek, prema Russellu, ne može ograničiti svoj pogled na vlastiti život, pa ni na samo svoju vlastitu zemlju, ili svoje vlastito doba, a da ne postane sterilan. Mi nismo samo pojedinci, mi smo i članovi vrste. Zato on procjenjuje narode i razdoblja ne samo po svakodnevnoj sreći njihovih pojedinačnih pripadnika, nego i po njihovom ukupnom doprinosu civilizaciji kao ukupnosti svih onih mentalnih vrijednosti koje dijele čovjeka od majmuna, a civiliziranog čovjeka od divljaka.

Russell je veliki protivnik religija uopće, a posebno religijskih moralnih dogmi. Za Russella je religija bolest rođena iz straha, a njen je izvor u ljudskoj bijedi. Ona je oličenje straha, mržnje i uobrazilje. Russell odbacuje religiju i sa znanstvenog i sa moralnog stajališta. Treba njegovati istinoljubljivost i dobrotu, ali prepreka prvome je u (religijskim) dogmama, a drugome – u vjerovanju u grijeh. Moralisti su, ističe Russell, dvije tisuće godina osuđivali čovjekovu težnju za srećom kao nešto degradirajuće i bezvrijedno, čime su samo svjedočili svoju mržnju na ljudski rod. Sreća je najviše dobro i smisao života, i ljudi moraju biti sretni da bi bili dobri. Da bi bili sretni ljudi se moraju osloboditi svega što čini život nesretnim: loših društvenih odnosa, loših navika, loših vjerovanja itd., te trebaju živjeti u skladu sa svojom prirodom, baziranom na kreativnim impulsima.

Russell stalno naglašava spontanu, prirodnu, instinktivnu radost, kao elementarnu, osnovnu (iako ne najvišu) vrijednost i sastavnicu sreće, zatim bezinteresno istraživanje istine, uživanje u umjetnosti, međuljudsku naklonost itd.

Russell se ne oslanja ni na koju političku organizaciju, društvenu klasu ili sloj, on apelira na sve ljude dobre volje – jednako na lordove i proletere, na anarhiste i boljševike, na svećenike i slobodne mislioce, na bijele i obojene.

Da bi pojedinac živio dobar život, on treba imati prije svega dobro zdravlje, dovoljan prihod (sredstva za život), sretne osobne odnose (prijateljstva, ljubav, djecu – ako ih želi, posao koji nije nezanimljiv, a za sve to je uvjet – dobar odgoj i obrazovanje.

Russell ističe da sreća ne dolazi niti sama od sebe, niti od prirode, niti od nekog nadljuskog bića: ona ovisi potpuno i isključivo od samih ljudi, od svakog pojedinca ali i od ljudske zajednice u cjelini. Sreću, stoga, ne treba čekati, nego je treba osvajati, i to na ovom svijetu i u ovom životu, ne sutra nego danas, ne negdje tamo – nego tu gdje jesmo.

IZ RIZNICE RUSSELLOVIH MISLI

Da je čovjek produkt uzroka koji nisu sadržavali predviđanje o rezultatima koji će se postići, da čovjekov postanak, njegov rast, njegove nade i strahovi, njegove ljubavi i vjerovanja nisu ništa drugo nego proizvod slučajnog grupiranja atoma, da nikakva vatrenost i heroizam, nikakva intenzivnost misli i osjećanja ne može sačuvati indiviudalni život s onu stranu groba, da su sav rad vjekova, sva posvećenost, sva inspiracija, sva podnevna svjetlost ljudskog genija osuđene na nestanak u ogromnoj smrti sunčevog sustava i da cijeli hram čovjekovog dostignuća mora biti neizbježno sahranjen na ruševinama razorenog univerzuma – sve ove stvari, iako ne sasvim nesumnjive, već su gotovo toliko sigurne da nikakva filozofija koja ih odbacuje nema nade održati se.

Postoje stvari koje znanost ne može tretirati, na primjer – sva pitanja vrijednosti: što je dobro a što loše (kao cilj). 

Ispravne želje su one želje koje mogu biti u skladu sa što je moguće više drugih želja, a pogrešne one želje koje mogu biti zadovoljene sputavanjem drugih želja.

Mudar čovjek misli o svojim nevoljama samo onda kad ima smisla o njima misliti, inače misli o drugim stvarima.

Mnoge se (čovjekove) nevolje mogu umanjiti shvaćanjem njihove beznačajnosti. 

Vrhovno moralno pravilo treba biti: Postupaj tako da proizvedeš radije harmonične nego disharmonične želje.

Dobar je onaj život koji je inspiriran ljubavlju, a vođen znanjem.

Ljubav je ne samo izvor slasti, nego je njeno odsustvo izvor boli.

Ljubav je prvi i najobičniji oblik emocije koji vodi prema suradnji.
Osjećajno i srdačno ponašanje prema drugim ljudima nije ugodno samo tim drugim ljudima, nego je i velik izvor sreće za čovjeka s takvim osobinama: on postaje predmetom opće ljubavi.

Jedan od glavnih uzroka odsustva (životnog) poleta je osjećaj da nas nitko ne voli, dok osjećaj da nas ljudi vole ohrabruje životni polet.

Ne možemo od drugih ljudi očekivati da misle o nama bolje, nego što mi mislimo o njima.

Što mi zovemo mišlju izgleda da ovisi o organizaciji veza u mozgu jednako kao što putovnja ovise o putovima.

Maksima da ljudska priroda ne može biti promijenjena, jedna je od onih dosadnih plitkosti, koje kod neznalica prikrivaju dubine njihovog vlastitog neznanja.

Cijeli naš život sagrađen je oko izvjesnog – ne tako malog – broja primarnih instikata i impulsa.

Samo ono što je na ovaj ili onaj način povezano s našim instinktima i impulsima izgleda nam poželjno ili važno.

Svako zadovoljstvo koje ne nanosi štetu drugima, dostojno je uvažavanja.

Naši motivi u dobročinstvima rijetko su tako čisti kao što mi zamišljamo da jesu.

Najveći dio aktivnosti čak i najplemenitijih ljudi ima u sebi nešto sebično, ali da nije tako – ljudski rod ne bi mogao opstati.

Nesumnjivo je da trebamo željeti sreću onih koje volimo, ali ne kao alternativu vlastitoj sreći.

Idealističke teorije nikada nisu toliko jake da bi mogle dovesti do velikih promjena, kada do velikih promjena dođe teorije koje ih pravdaju samo su prikrivene strasti.

Ne postoji moć bilo „razuma“ ili „vrline“, ili ma kako da se ona nazove, koja može izuzeti naš aktivni život i naše nade i strahove izvan područja koje je kontrolirano prvim pokretačima svih želja. 

Ono što uzdiže čovjeka iznad životinja je njegova mentalna sposobnost, koja je sa sobom donijela želje koje nisu čisto materijalne.

Uvijek kada prijeđemo granicu obitelji, vanjski neprijatelj je taj koji nam daje koheziju. 

Život bez avanture može lako postati nezadovoljavajući, ali život u kojem avantura uzme nekontrolirane forme, sigurno će biti kratak.

Od nebrojenih čovjekovih želja glavne su želje za moći i za slavom.

Ono što ljudi stvarno podrazumijevaju kada govore o borbi za opstanak, to je zapravo – borba za uspjeh.

Ono što suvremeni čovjek traži od novca, to je da mu donese još više novaca kako bi mogao da se razmeće, bliješti i pretekne one koji su bili s njim na ravnoj nozi.

Usvojeno je pravilo da je pametan onaj čovjek koji stekne mnogo novaca, a nitko ne voli da ga smatraju budalom.

Novac može povećati čovjekovu sreću, ali samo do izvjesne granice.

(Materijalni) uspjeh može biti samo dio sreće, i vrlo je skupo plaćen ako su mu za postizanje žrtvovani svi ostali (njeni) dijelovi.

„Zlatna sredina“ je često osporavana, ali u vrlo mnogim stvarima ona je točna.

Suvremeni muškarci i žene izgleda da su postali nesposobni za veća intelektualna uživanja.

Jedan od izvora nesreće, zamora i nervne napetosti sastoji se u nesposobnosti (suvremenih ljudi) da se zainteresiraju za bilo što što nije od praktične vrijednosti za njihov život.

Jedna od mana suvremenog visokog obrazovanja je u tome što je ono postalo previše upućivanje na stjecanje određenih znanja, a premalo na proširenje misli i osjećaja nepristranim pogledom na svijet.

Pripadnici inteligentne manjine trebaju nastojati međusobno se upoznati te uzajamno uživati u međusobnom druženju.

Sreća se uvećava druženjem s ljudima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.

Naklonost u smislu iskrenog uzajamnog zanimanja dvaju osoba jedne za drugu, ne samo na korist konkretnih dviju osoba, nego sa zajedničkom težnjom k općemu dobru, jedan je od najvažnijih elemenata stvarne sreće. 

Glupa, puna predrasuda ili svirepa sredina zaslužuje da se (inteligentan) čovjek s njom raziđe.

Za sretan život neophodno je umjeti podnositi izvjesnu mjeru dosade, i to je činjenica o kojoj valja poučavati mladež.

Pod pretpostavkom da nije pretjeran, i nadosadniji rad je većini ljudi manje neprijatan od nerada.

Dosada koju čovjek osjeća u nužnom i nezanimljivom poslu nije ništa u usporedbi s dosadom koju čovjek osjeća kada ne zna što učiniti s vremenom. 

Razum i znanstvena narav duha potrebniji su svijetu no što su to ikada ranije bili, jer su srušena sva vjerovanja i navike koje su se oslanjale na iracionalne autoritete.

Znanost je uvećala čovjekovu kontrolu nad prirodom, te bi se zato moglo pretpostaviti kao vjerojatno povećanje čovjekove sreće i blagostanja, i to bi bio slučaj – kada bi ljudi bili racionalni, no oni su ustvari bezgranični u svojim strastima i instinktima.

Ljudi će postići moć da mijenjaju sebe, i oni će je neizbježno upotrijebiti, ali što će oni učiniti od ljudske vrste – ne usuđujem se proricati. 

Tako dugo dok ljudski život traje, sloboda će biti bitna za mnoge od najvećih dobara što nam ih naša zemaljska egzistencija može ponuditi.

Sloboda ima izvor u jednom od najelementarnijih čovjekovih instikata.

Za racionalni duh nije pitanje: da li hoćemo organizaciju ili ne, nego – koliko mnogo organizacije hoćemo, i gdje i kada i koje vrste?

Civilizirano društvo je nemoguće zamisliti bez visokog stupnja sputavanja spontanih impulsa, jer je spontani impuls u stanju postići samo najjednostavnije oblike društvene suradnje, a ne i one vrlo složene kakve zahtjeva moderna ekonomija.

Prednosti koje proizlaze iz organizacije tako su velike i tako očevidne da bi bilo apsurdno željeti povratak na ranije uvjete, ali oni koji su svjesni samo prednosti, skloni su previdjeti opasnosti koje su vrlo realne i vrlo prijeteće. 

Ako ljudski rod odluči sebi produljiti život, morat će učiniti vrlo drastične promjene u svom načinu mišljenja, osjećanja i ponašanja.

Najinteligentniji zapadni narodi izumiru.

Opasnost za intelektualnu slobodu veća je u naše dane, nego je bila i u jedno vrijeme od 1660. godine, ali ona više ne dolazi od kršćanske crkve, nego od vlada, koje su zahvaljujući modernim opasnostima od anarhizma i kaosa, naslijedile svetost koje je ranije pripadala svećeničkom staležu. 

Dio je znastvenog stava da tvrdnje znanosti ne pretendiraju na to da su sigurne, nego samo da su najviše vjerojatne na temelju prisutne evidentnosti. 

Važna činjenica sadašnjega vremena nije borba između kapitalizma i socijalizma, nego borba između industrijske civilizacije i humanosti.

Moralni napredak je ono što je potrebno: ljudi moraju naučiti toleranciju i izbjegavanje nasilja, ili će civilizacija iščeznuti u univerzalnoj degradaciji i bijedi.

Nije država, nego zajednica, široka svjetska zajednica svih ljudskih bića, sadašnjih i budućih, ono čemu trebamo služiti.

Nema konačnog zadovoljstva u njegovanju samo jednog elementa čovječje prirode na račun (svih) drugih, niti u tome da se svijet svede na sirovinu za veličanstvenost vlastitog ja.

Ljudi u modernom svijetu nisu sretni, ili bar to nisu u velikoj većini slučajeva.

Stvari koje su za čovjekovu sreću neophodne jesu: hrana, stan, zdravlje, ljubav, uspješan posao i poštovanje zajednice (bez tih stvari mogu biti sretni samo izuzetni ljudi), ali ljudi koji imaju spomenute osnovne stvari ili ih mogu postići a nesretni su – pate od neke psihološke smetnje.

Ozbiljnije psihološke smetnje možda spadaju u djelokrug psihijatra, ali u običnijim slučajevima može ih izliječiti kod sebe i sam pacijent, pod pretpostavkom da je u stanju zauzeti pravilan stav prema stvarima. 

Naklonost roditelja prema djeci i djece prema roditeljima može biti jedan od najvećih izvora sreće, ali su u našoj današnjoj zbilji odnosi između roditelja i djece u devet od deset slučajeva izvor nesreće za obje strane, a u devedeset devet o stotine slučajeva – izvor nesreće za bar jednu od dviju strana.

Količina zadovoljstava u životu modernog čovjeka nesumnjivo je veća nego u primitivnim zajednicama, ali se povećala i svijest da bi ta količina mogla biti daleko veća.

Kako bi izašao iz očajanja, civilizirani čovjek morao bi proširiti i svoje srce, kao što je proširio svoj mozak.

Pored (stalne) zabrinutosti jedan od najznatnijih uzroka nesreće (suvremenih ljudi) je – zavist.

Zavidan čovjek ne samo da želi i izaziva nesreću drugoga, on je i sam nesretan.

Zavidan čovjek umjesto da osjeća radost zbog onoga što ima, pati zbog onoga što imaju drugi.

Jedini lijek protiv zavisti je sreća, ali je nevolja u tome što je zavist sama po sebi strašan neprijatelj sreće.

Zavist je prisutna i u temeljima demokracije.

Namjerno ili iz nužde, ali većina suvremenika vodi život koji uništava čovjekove živce.

Kad prijeđe izvjesnu granicu, želja za uzbuđenjem je znak nastranog raspoloženja ili nekog nagonskog nezadovoljstva.

Kakvog smisla ima praviti sve ljude bogatašima, kad su i sami bogataši jadni?

Ma što mi mislili, mi smo stvorenja Zemlje, naš je život dio života Zemlje.

Tajna čovjekove sreće je u sljedećem: treba koliko je to god moguće proširiti područja svoga zanimanja te se na stvari i osobe koje čovjeka zanimaju reagirati što više prijateljski, a što manje neprijateljski.

Život je prekratak da bismo se mogli zainteresirati za sve, ali je dobro biti zainteresiran za toliko stvari koliko može ispuniti naše dane.

U dobrom životu treba biti ravnoteže među aktivnostima, te nijedna ne treba uzeti toliko maha da smeta drugima.

Ako želimo da naši ukusi i želje budu izvorom sreće, oni trebaju biti u skladu sa zahtjevima zdravlja, s naklonostima onih koje volimo i s poštovanjem društva u kojem živimo.

Čovjekova sreća ovisi dijelom o vanjskom svijetu, a dijelom o samom čovjeku.

Da bi čovjek bio sretan, naročito kada mu prođe mladost, važno je da sebe vidi ne kao izdvojenu jedinku čiji će dani ubrzo doći kraju, nego kao dio životne rijeke koja teče od prvog sjemena do daleke i nepoznate budućnosti. 

Svijet koji moramo tražiti je svijet u kojem će biti živ kreativni duh, u kojem će život biti avantura puna radosti i nade, koji će se više temeljiti na gašenju nego na neograničenom oslobađanju želje da zadržimo ono što posjedujemo ili da uzmemo ono što posjeduju drugi, to mora biti svijet u kome će naklonost imati slobodu igre, u kojem će ljubav biti očišćena od instikata za dominacijom, u kome će svirepost i zavist biti odstranjeni srećom i nesputanim razvojem svih instikata koji čine život i ispunjavaju ga duhovnim užicima; takav svijet je moguć, on samo čeka ljude da ga stvore.

Oni koji nalaze zadovoljstvo u građenju postižu veće zadovoljstvo, nego što ga ljubitelji rušenja mogu naći u rušenju.

Bolje je ne činiti ništa, nego činiti štetu.

Sretan život je u velikoj mjeri isto što i – dobar život.

IZVORI:
B. Rasel NAUKA I RELIGIJA, “Svjetlost” , Sarajevo 1976 .
B. Rasl OSVAJANJE SREĆE, “Minerva”, Subotica – Beograd 1982.

Izvor:web.archive.org

---

---

Priredio: Bora*S

---

NA PTICE SE PUCA NEMILICE …

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________

PTIČJE CARSTVO ZAPADNE MORAVE

Na ovoj reci ornitolozi ove zime izbrojali čak 1.337 ptica više nego lani, iako se oko Trstenika na njih puca bez prekida

Ovčarsko-kablarska klisura: dve velike bele, jedna siva čaplja i veliki kormorani

Tokom akcije zimskog brojanja ptica vodenih staništa, sredinom januara, ornitolozi su obišli čitav tok Zapadne Morave, prešavši 220 kilometara od Požege do Stalaća.

Prepešačili su obale najduže srpske reke i ubeležili sve ptice zatečene na vodi ili oko nje. Takav popis stanovnika neba prvi put je sproveden u zimu prošle godine, s ciljem da se upoznaju prirodne vrednosti reke i priobalja, kao i ptice koje naseljavaju taj prostor u zimsko doba. Popis je sprovelo Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, sa 16 volontera iz naselja uz reku.

– Ovog januara na Zapadnoj Moravi izbrojali smo ukupno 7.281 jedinku od 22 vrste ptica vodenih staništa. U poređenju sa zimom 2012, sada je prebrojano 1.337 jedinki više i jedna vrsta više. Zabeleženo je pet vrsta kojih nije bilo prošle zime – bela pliska, planinska trepteljka, poljska eja, šarena utva i ćubasti gnjurac – ali sada nije bilo crne rode, velikog ronca i potočne pliske. Kao i ranije, ptice su najbrojnije na području Čačka i Kraljeva, a najmanje ih je na deonici od Trstenika do Kruševca – kaže Goran Nikolić, ornitolog i čuvar prirodnog dobra „Ovčarsko-kablarska klisura“.

Ubedljivo najbrojnije su patke gluvare (4.183 jedinke), slede veliki kormoran (1.480), patka krdža (520), obični galeb (323), mali gnjurac (188), siva čaplja (166), velika bela čaplja (126), mali kormoran (62), barska strnadica (54), liska (52), zviždara (44), vodomar (29), sprudnik pijukavac (25), barska kokica (sedam), ćubasti gnjurac i planinska trepteljka (po pet), labud grbac (četiri), čegrtuša (tri), šarena utva (dve) i po jedna bekasina, poljska eja i bela utva.

Po usvojenom planu rada, u izveštaj su unete isključivo ptice močvarice i vrste viđene samo u toku jednog dana obilaska deonice. Tako u popis nisu ušla naknadna, ali veoma zanimljiva posmatranja orla belorepana, velikog labuda, patke lastarke ili šiljkana na jezeru u Međuvršju, krajem januara. – Pored popisivanja ptica, beležene su i pojave koje ugrožavaju opstanak reke i njenog živog sveta, poput nekontrolisanog iskopavanja šljunka i peska, seče šuma u priobalju, zagađivanja, lova i krivolova. Po opstanak ptica posebno je pogubno uznemiravanje tokom nekontrolisanog zimskog lova pataka koje je zabeleženo na čitavom toku reke, izuzev na području Ovčarsko-kablarske klisure gde je lov zabranjen. Na pojedinim deonicama, od Trstenika do Kruševca recimo, pataka gotovo da nije ni bilo, jer se tamo na ptice nemilice puca od jutra do mraka – ističe Nikolić.

Ove godine vremenske prilike bile su naklonjene volonterima, pa su pored Zapadne Morave prvi put obišli i dve njene pritoke u čačanskom kraju, Dičinu i Čemernicu. Na obe rečice zabeleženo je sedam vrsta sa 210 jedinki, a najbrojnije su patka gluvara, barska strnadica, siva i velika bela čaplja.

Inače, u zaštićenom predelu izuzetnih odlika na Zapadnoj Moravi uzvodno od Čačka, trenutno živi 1.349 močvarica među kojima su najčešće patke gluvare, veliki crni kormorani, mali gnjurci i liske.    izvor: zelenamrezapcinjskogokruga

priredio: Bora*S

foto:peratravel

foto:tattoo.co.gp

foto:haoss.org

FORMULE ŽIVLJENJA…

TAMOiOVDE____________________________________________________________

ŽIVOTNI POBEDNIK

Uspeh je kada neko ostvari cilj koji je sebi postavio.

Kada je ostvareni cilj takav da i drugi ljudi smatraju da je važan i poželjan, tada govorimo o uspehu u socijalnom smislu. Kada je ostvareni cilj važan samoj osobi, ali ne i drugim ljudima, tada govorimo o ličnom uspehu.

Srđan Pečeničić

Socijalni uspeh nije garancija da će neko biti srećan. Postoji niz primera iz kojih vidimo da postoje ljudi koji su socijalno veoma uspešni i popularni, ali veoma nezadovoljni. Socijalni uspeh ih nije zaštitio od depresije i samodestruktivnosti – alkoholom i drogama popunjavaju prazninu u sebi. Pravo ispunjenje donosi samo lični uspeh – ostvarenje cilja koji osoba zaista želi. Kada neko ostvari neku svoju želju tada oseti zadovoljstvo, a ako mu je želja veoma važna, onda oseti ono snažno zadovoljstvo koje zovemo sreća.

 Zato je važno šta i kako želimo. Ako želimo ono što možemo da ostvarimo i ako imamo imalo sreće, možemo zadovoljno da živimo. Ako želimo ono što je nemoguće ostvariti, osuđeni smo da se osećamo frustrirano i nezadovoljno sve dok ne odustanemo od date želje.

 Da li ćemo imati srećno detinjstvo ne zavisi od nas, ali kada odrastemo, mnogo toga zavisi od nas. Prošlost ne možemo da promenimo, ali možemo one važne zaključke koje smo na osnovu događaja iz prošlosti izveli o sebi, drugima i važnim životnim pitanjima.

 Postoje dve vrste ostvarljivih želja: one koje možemo da ostvarimo u sadašnjosti i one koje možemo da ostvarimo u budućnosti. Ispunjenje želje u sadašnjosti donosi brzo zadovoljstvo, a ispunjenje buduće želje obično podrazumeva da ispunimo neki uslov, da uradimo nešto što je neprijatno. Na primer, student koji želi da završi fakultet mora da uči i uspešno položi i one ispite koji mu se ne sviđaju.

 Mudri ljudi nalaze proporciju: svaki dan uživaju u nečemu, ali i svaki dan urade nešto što je neprijatno kako bi mogli da uživaju i sutra ili u budućnosti. Hedonisti žele da neprestano uživaju tako da ih zanima samo ostvarenje želja u sadašnjosti. Kada budućnost postane sadašnjost oni plaćaju cenu hedonizma. Anhedonisti čine suprotnu grešku jer nikada ne uživaju u sadašnjosti, stalno rade za neko buduće uživanje.

 Kako je ljudsko vreme ograničeno, važno je kako biramo da ga trošimo.

Kada neko posvećuje mnogo vremena uspehu u jednom aspektu života, biva socijalno prepoznat kao izvanredno uspešan. Ali on može biti veoma neuspešan u drugim aspektima života. Neko ne ostvaruje izuzetne uspehe, ali je veoma zadovoljan time što živi u skladu sa svojim vrednostima. I zato je dobro zapitati šta biste izabrali kada biste morali: biti uspešan ili biti zadovoljan.

Dr Zoran Milivojević/politika.rs (objavljeno:24.11.2012).

---

DAN, KADA JE ROĐEN VELIKAN -FJODOR DOSTOJEVSKI…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Миха́йлович Достое́вский), jedan od najvećih pisaca svih vremena, rođen je na današnji dan, 11. novembra,  (30. oktobra po starom kalendaru), 1821. godine u Moskvi.

Završio je vojnu školu. U dvadeset osmoj godini zbog učešća u revolucionarnoj organizaciji bio je osuđen na smrt. Nakon pomilovanja proveo je četiri godine na prisilnom radu u Sibiru.

On je jedan od najuticajnijih pisaca ruske književnosti. Prema širini i značaju uticaja, posebno u modernizmu, on je bio svetski pisac u rangu Šekspira i Servantesa. Realizam Dostojevskog predstavlja svojevrsni prelaz prema modernizmu, jer njegovo stvaranje upravo u epohi modernizma postaje nekom vrstom uzora načina pisanja. Sa aspekta književne tehnike njegovi su romani još uvek bliski realizmu zbog obuhvata celine, načina karakterizacije i dominirajuće naracije, dok dramatični dijalozi, filozofske rasprave i polifonija čine od njega preteču modernizma. Utemeljitelj je psihološkog romana. Po mnogima je i preteča egzistencijalizma.

Biografija

UMESTO NJEGA, ŽIVI ON…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________

Na današnji dan, 24. juna 1986. godine, sa ove planete, na neku zvezdu daleku, otputovao je MIROSLAV MIKA ANTIĆ.

Tako je Ovde ostalo primetno bezdušnije, a Tamo postalo izvesno zvezdanije.

Bora*S

---

Miroslav Antić o sebi

„Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama… Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.

Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije…

Imam i neke nagrade i priznanja. Dve „Nevenove“. Jednu za životno delo u poeziji za decu. Goranovu nagradu. Nagradu Sterijinog pozorišta. Zlatnu arenu za filmski scenario. Nagradu oslobođenja Vojvodine. Sedmojulsku nagradu Srbije. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napise bezbroj stranica. Recimo: uređivao list „Ritam“ ili uređivao Zmajev „Neven“…
Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima.

Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi „In memoriam“.

I u svim ostalim svojim pesmama.“

 USPAVANKA

 Svet ovaj,
u stvari, i nije
tako rđav i zao,
mada poneko plače,
i samuje,
i brine.

Svuda je jednako suton
na stare krovove pao,
al nekom sutra svane,
a nekom neće da sine.

Ja volim da svima valja
i verujem beskrajno
da će u zoru svako
lakše moći da diše.

I sklapam oči.
I sanjam,
potajno
to vrelo,
to sjajno
jutro od vetra
i vlati
što se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno
i od svega najpreče
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš pseći,
i bude najcrnje veče,
umeti svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.

I važno je i ovo,
važnije od najprečeg:
kad se toliko lepote
u sebi čuva
i ima,
umeti da niko ne zna
bar komadić tog nečeg
spakovati u pismo
i razaslati svima.

Tako će vek tvoj biti
manje plesniv i zao.
Sa manje briga,
samoće,
plača,
straha
i tuge.

I svaki put kad budeš
komadić sebe dao,
ličiće svet na tebe
više nego na druge.

Miroslav Antić

---