MOĆ PREKO KREVETA…

tamoiovde-logo

Iako je zauvek napustila kraljevu postelju, madam Pompadur je ostala njegov najbliži savetnik i do pred kraj života vodila državnu politiku

madam-pompadur-3

Foto: Wikimedia.org

RENET je svoj život posvetila kralju, nedostatak seksualne odvažnosti nadoknađujući starostavnim čarima. Oduševljeno je prihvatala njegova interesovanja. Pridružila bi mu se u kartanju, iako je karte zapravo mrzela. Išla je u lov, premda joj je taj sport isisavao i ono malo snage što je imala. Uređivala je sočne, bezobrazne izveštaje koji su jednom nedeljno stizali od Lujeve špijunske mreže. Svakog dana je davala uputstva državnim ministrima. Savetovala je kralja i postala je njegov najdraži prijatelj, a ne samo ljubavnica.

Renet se takođe ubacila i u državne poslove, a to je bilo upravo ono na šta je Luj 14. upozoravao u svom memoaru. Ulagala je kraljevska sredstva kao pokroviteljka književnosti i umetnosti, o kojima je mnogo znala i za koje je imala razvijen osećaj. Bila je saosnivač vojne škole za obuku oficira, i danas čuvene fabrike porcelana u Sevru.

Posle mnogo premišljanja, Renet se 1751. odrekla seksualnih odnosa s kraljem, i to je obznanila. To odricanje je za Renet imalo dvostruku korist: umirilo je njenu religioznu savest i oslobodilo je zadatka koji naprosto nije moga dobro da obavlja.

DA bi zadržala uticaj nad Lujem, Renet je nastojala – ili se barem tako govorilo – da mu nađe bezopasne mlade žene. Savremenici su je optuživali za svodništvo i za organizovanje javne kuće u kraju Lovište u blizini palate. Tu su sasvim mlade devojke regrutovane iz siromašnih pariskih porodica, smeštane i pripremane za Lujevo erotsko zadovoljenje, često u grupama od po dve ili tri. Promet je bio veliki, verovatno i zato što su devojke koje bi se povukle primale penziju i često se udavale za imućne ljude koji su žudeli da se okoriste njihovom obukom.

Devojkama koje su rađale Lujeve potomke govoreno je da su im bebe umrle. Onda su ta deca dobijala godišnju rentu i davana na usvajanje odgovarajućim roditeljima.

madam-pompadur-2

Foto: Wikimedia.org

Dve godine pošto je osnovana Lujeva javna kuća u Lovištu, Renetina desetogodišnja ćerka Aleksandrin je umrla. Renet je skupila krhotine svog uništenog života. U narednoj deceniji zaokupila se državnim poslovima i unutrašnjom politikom dvora, uzdajući se da će njeni saveznici biti dovoljno jaki da poraze sve veći broj njenih neprijatelja, uključujući i zaštitnike drugih lepih žena za koje su se nadali da će je zameniti. Uticala je na Luja da otpušta ministre koji je nisu voleli. Preživela je krvavi rat na dvoru, a zbog novostečene čednosti osećala se tako vrlom da je podržavala crkvu u raznim vidovima borbe protiv parlamenta.

BLISKO je sarađivala sa svojim štićenikom, vojvodom od Šoazela, čiji su diplomatski poduhvati konačno doveli do sedmogodišnjeg rata u kojem su Francuska, Austrija, Rusija, Saksonija i Španija sklopile savez protiv Pruske. Rat se pokazao kao propast koja je Francusku zamalo dovela do finansijskog kraha. Sredstva iz blagajne osiromašene nacije neumereno je trošila na umetnička dela i arhitektonska zdanja. Stil koji je nametnula Francuskoj bio je genijalan da je po njoj prozvana čitava estetička epoha. Povlađivala je lenjom kralju, dok su izvan palate gnevne mase skoro umirale od gladi.

Ubrzo pošto se rat okončao Pariskim mirovnim sporazumom iz 1763. Renet je podlegla bolesti. Njen prijatelj Volter žalio je što je „preminula“ iskrena žena koja je kralja volela radi njega samog. Međutim, popularna pesmica kojom su je lukavo oblatili izražavala je viđenje većine savremenika: „Ovde počiva ona što bi dvadeset godina devica / osam godina kurva, / i deset godina svodnica.“
Piše: Elizabet Abot

Izvor:novosti.rs

Foto ilustracija: Bora*S

_______________________________________________________________________________________

U Versaju je na današnji dan, 15. aprila 1764. umrla Žan Antoanet Pompadur, markiza, ljubavnica kralja Luja XV i mecena francuskih umetnika i filozofa.

Rođena je u Parizu, 29. decembra 1721. godine.

_______________________________________________________________________________________

Najveće ljubavi: Luj XV i madam De Pompadur

Lepa i prefinjena, plenila je šarmom i harizmom, bila interesantna žena izuzetnog intelekta, a kada je postala kraljeva ljubavnica, sa njom su se savetovali čak i ministri

26_620x0
Luj XV, praunuk Luja XIV i sin Luja od Burgundije, četvrti kralj Francuske iz dinastije Burbon, presto je nasledio kao dete. I otac i majka umrli su mu 1712. godine kada je bio dvogodišnjak, a braća kao deca. Ostao je sasvim sam, a tron je nasledio od pradede i vladao uz pomoć rođaka Filipa, vojvode od Orleana, sve dok nije napunio 16 godina.

Kada je njegova vladavina počela bio je omiljen, pa ga je narod prozvao „ljubimac“. Međutim, njegove neuspešne reforme, opadanje privrede i raspad državnog uređenja, kao i rasipnički život sa ljubavnicama, oduzeli su mu naklonost naroda. Istoričari smatraju da je veliku ulogu u neslavnoj vladavini imao njegov učitelj, kardinal Fleri, koji je negovao izuzetno kontroverzan stil vaspitanja koji je Luja pretvorio u neodlučnu, plašljivu i pasivnu osobu. Fleri je bio njegova „desna ruka“, sebi je obezbedio učešće u vlasti kao glavni ministar i kraljev savetnik.

Kralj je imao vrlo neobične sklonosti za to vreme, nije poštovao ceremonije, bio je daleko više okrenut privatnim zadovoljstvima nego državničkim poslovima. Godine 1725. oženio se osam godina starijom Marijom Leščinskom, kćerkom bivšeg kralja Poljske, Stanislava Leščinskog, a sa brakom je došlo i pravo da priključi Lorenu Francuskoj. Luj i Marija imali su jedanaestoro dece, ali su sva umrla u detinjstvu ili u ranoj mladosti.

Loš brak, karakter, velika moć, mnogo novca i luksuz koji ga je svakodnevno okruživao Luja su izgradili u velikog egoistu, koji je utehu pronalazio u društvu kurtizana. U početku je ta reč (od francuske reči „court“ koja znači dvor) označavala dvorsku damu, pripadnicu kraljevske svite, koja je pravila društvo kraljici ili pripadnici aristokratije, ali je kasnije postala sinonim za visoko pozicioniranu prostitutku, čija je glavna uloga bila da bude ljubavnica vladara ili visokog feudalca.

Kurtizane su bile lepe, obrazovane, pametne, harizmatične, žene koje plene, sa manirima, zavodljive i vešte. Takva je bila i madam De Pompadur, najpoznatija Lujeva ljubavnica. Stručnjaci smatraju da je kraljeva sklonost prema ljubavnicama posledica njegove nesigurnosti siročeta i podsvesne želje da ga neko voli kao majka i da mu da toliko potrebnu nežnost. A madam De Pompadur je to umela. Na kralja je izuzetno uticala, imala veliku ulogu u njegovoj politici i odlukama.

26bRođena je kao Žana Antoaneta Puason, 1721. godine u Parizu u imućnoj porodici, kao ćerka Fransoaza Puasona i njegove žene Madeleine de La Mote. Međutim, neki teoretičari smatraju da je njen biološki otac bio ljubavnik njene majke, bogati trgovac Le Norman de Turnehem. Detinjstvo je provela u samostanu, što joj je omogućilo sjajno obrazovanje i lepe manire, a majka je puno uložila u njeno dalje školovanje angažujući tutore koji su je učili književnosti, muzici, umetnosti, slikanju, plesu…

Sjajno je pevala i plesala, čak je i nastupala u jednom pariskom klubu, a sve je finansirao ljubavnik njene majke koji se i brinuo o njoj kada je njen otac morao da napusti Francusku zbog dugova. Sa 20 godina udala se za rođaka svog, kako mnogi smatraju, biološkog oca i sa njim dobila dvoje dece, sina, koji je umro kao dete, i ćerku.Bila je inteligentna, lepa i prefinjena, plenila je šarmom i harizmom. Interesantan sagovornik i žena od koje je moglo mnogo toga da se čuje. Kasnije, kada je postala kraljeva ljubavnica, sa njom su se savetovali čak i ministri i važni ljudi iz sveta politike. Kada se udala, dobila je i imanje koje je bilo smešteno nedaleko od kraljevog terena za lov u šumi Senart.

Ovalnog lica, malih usana, elegantnog držanja i izuzetne inteligencije, smatrana je lepoticom i lako je našla put do visokog društva i francuske elite toga vremena. Posećivali su je mnogi filozofi, uključujući i Voltera, koji je bio njen veliki prijatelj. Postala je poznata i priznata u Parizu, pa je tako i kralj čuo za nju. Izuzetno širokih shvatanja, slobodoumna i neukrotiva, madam De Pompadur podsticala je mislioce i umetnike, važila za nekog ko postavlja standarde i „trendove“. Pomagala je Volteru i enciklopedistima, želela je da saznaje, njena radoznalost bila je bezgranična. Bila je izuzetno sposobna žena, od slikara najviše je volela Bušera, koji je bio i jedan od njenih štićenika.

Brzo je prerasla muža i njegove intelektualne i ljubavničke kapacitete, a 1745. godine zajednički prijatelji organizovali su njen susret sa kraljem, koji je u to vreme patio zbog smrti jedne od svojih ljubavnica. U želji da oraspolože vladara predstavili su mu lepu i pametnu ženu na jednom maskenbalu upriličenom u Versaju. Potpuno je opčinila nesigurnog kralja, koji je brzo zaboravio na smrt ljubavnice i posvetio se novoj ženi.

Savremenici pišu da su iste noći otpočeli avanturu, a ona je ubrzo ostavila muža i preselila se u palatu. Kralj ju je imenovao za markizu i sredio da se „ekspresno“ razvede, kada je pored titule dobila i nadimak pod kojim je poznata u istoriji. Zaljubljeni kralj čak je sagradio poseban stan za nju, sa tajnim stepenicama koje su vodile direktno u njegove odaje. Za lepom Parižankom potpuno je „izgubio glavu“, a ona je svakim danom bila sve svesnija uticaja koji je imala na svog ljubavnika.

26aDvorani i kler nisu je prihvatali i morala je da bude veoma lukava i sposobna kako bi održala svoj položaj. Istoričari tvrde da je uspevala sve da kontroliše i da je, iako nije imala direktan uticaj na politiku, svaka odluka zapravo bila njena, jer je odlično radila „iza kulisa“ i toliko bila moćna u odnosu na vladara da jednostavno nije mogao da joj odoli.

Kralj je trpeo osude jer se zaljubio u ženu bez aristokratskog porekla, ali nije mu bilo važno. Jedino je ona bila bitna, njena ljubav i blizina. Savremenici tvrde da je imala izuzetno dobar odnos sa kraljevom ženom Marijom. Iako je za to vreme bilo sasvim normalno i prihvatljivo da kralj ima ljubavnice, nijedna nije bila u dobrim odnosima sa kraljicom. Ali, madam De Pompadur je smatrala da će na taj način smanjiti grižu savesti koju Luj eventualno oseća i tako ga još više približiti sebi.

Koliko je bila uticajna govori i činjenica da se 1755. godine austrijski diplomata Venzel Anton Kaunic njoj obratio da interveniše u pregovorima koji su doveli do Versajskog ugovora. Tako su se Austrija i Francuska ponovo ujedinile kao saveznici, što je uticalo i na Sedmogodišnji rat, u kojem su se Austrija, Francuska i Rusija borile protiv Prusije i Engleske. Francuska je iz rata izašla teritorijalno smanjena, gotovo potpuno finansijski uništena i potisnuta kao kolonijalna sila, za šta su savremenici najviše krivili upravo madam De Pompadur.

Istoričari tvrde da je umela da unese radost u inače melanholičan i tužan kraljev život. Pratila ga je u lovu, pokazivala da je važan, igrala sa njim karte, udovoljavala mu na najrazličitije načine. Kada god bi izubio bitku, ona je organizovala lov u kojem bi trijumfovao, kako se ne bi loše osećao. Potpirivala je njegovu strast za gastronomijom, pokazala mu kako hrana utiče na libido i seksualnost.

Stalno mu je organizovala male, intimne zabave, za uski krug odabranih zvanica, na kojima su se gostili, orgijali, pili dobro vino i jeli najbolju hranu tog vremena. Umela je da izbalansira sve, da ga umiri kada je besan, da ga oraspoloži kada je tužan. U svojim memoarima jedan od Lujevih vojvoda zapisao je da je umela na njega i da podvikne, a on bi kao dete poslušao, i samo promrmljao: „Dobro, pođimo onda u postelju.“

Narod je nije voleo, na njenom grobu spevan je epitaf da tu leži „žena koja je 15 godina bila devica, 20 razvratnica i 7 svodnica“.
Ali, njoj to nije bilo posebno važno. Uživala je u hrani, seksu, ljubavi, ali i u umetničkim delima i modi. Zapošljavala je trgovce koji su pravili kineske vaze od srebra sa rokoko ornamentima, bila je pokroviteljka vajarima, slikarima, volela je luksuz i trenutna zadovoljstva. Izvori navode da je stalno pila šampanjac i govorila da je to „jedino vino posle kojeg žena ostaje lepa“. Ima onih koji smatraju da je čaša za šampanjac prvobitno bila oblikovana prema njenoj dojci.

Ostavila je trag gde god se pojavila, a neki izvori navode da je na nju kralj potrošio novca koji bi se danas brojao milijardama, što je, između ostalog, doprinelo i opštoj krizi francuske monarhije. Zanimljivo je da je bila kraljeva ljubavnica samo pet godina. Francuski biskup nije mogao da je podnese, želeo je da se madam spali na lomači, ali kraljeva ljubav bila je jača. Imala je dva spontana pobačaja, nije uspela Luju da rodi dete.

Izvori navode da je između 1746. i 1749. godine sama tražila da kralju dovedu mlađe ljubavnice koje bi je zamenile. Posle Luja imala je druge muškarce, između ostalog i čuvenog zavodnika Kazanovu. Iako su lepa markiza i kralj bili ljubavnici samo do 1750. godine, ostali su doživotni prijatelji, ona je bila njegova poverenica i savetnica, i živela je na dvoru punih 20 godina, sve do smrti 1764. godine.
Umrla je mlada, u 42. godini, od tuberkuloze. Dok je ispraćao iz Versaja kovčeg svoje ljubavnice, padala je kiša i kralj je plakao. Jedino što je uspeo da kaže bilo je da žali što „markiza neće imati dobro vreme za poslednje putovanje“.

Posle smrti madam De Pompadur Luj je imao ideje kako da finansijski oporavi državu, predlagao je i razne reforme, ali je pao u duboku depresiju i napustio sve planove. Umro je deset godina posle svoje ljubavnice, 1774. godine, od velikih boginja. Od njegove dece sa zakonitom ženom nijedno nije doživelo da preuzme presto, pa ga je nasledio unuk, Luj XVI.

PORCELAN I ROKOKO…

26cBila je dama od ukusa, tvrde savremenici, volela je svetle boje i malo i sitno pokućstvo ukrašeno u cvetnom rokoko stilu, koji se danas često naziva i „Pompadur stil“. Podsticala je dekorativne umetnosti, pa tako i fabriku porcelana koja je u to vreme bila čuvena po svojim proizvodima.

Veliki dokaz kraljeve ljubavi je i specijalno napravljena šoljica, koja je imala tacnu sa produbljenim dnom i bila je oslikana slikama njenog najdražeg slikara, Bušera.

Naime, pred kraj života madam je imala jake simptome bolesti, među kojima su bile i drhtave ruke i više nije mogla da ide na zabave i prijeme, nije želela da je neko vidi takvu.

Zbog toga je kralj naredio da se za nju napravi posebna šoljica, kako bi mogla da uživa kao da je na dvorskom prijemu. Želeo je da joj olakša poslednje dane, da se oseća voljena i važna.

Posle smrti madam De Pompadur, njen veliki prijatelj Volter je napisao: „Vrlo sam tužan zbog smrti madam De Pompadur. Ja sam joj bio zahvalan i tugujem. Čini mi se potpuno apsurdno da starica iz doba ’antike’, koja jedva hoda, i dalje živi, dok prekrasna žena mora umreti tako mlada.“
J. Jovanović

Izvor:novosti.rs

_______________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

 

IMAJ HRABROSTI DA SE SLUŽIŠ SOPSTVENIM RAZUMOM…

tamoiovde-logoDeni Didro – apostol prosvetiteljstva

Gotovo nijedan drugi filozof 18. veka nije bio svestraniji od Didroa. On je bio priređivač Enciklopedije/Encyclopédie, čiji je cilj bio da sabere sve znanje svoga vremena.

knjiga06_ocp_w380_h300

Portret Didroa, Luj-Mišel van Lu, 1767.

Didro se, budući pikareskne naravi, sa strašću i borbenim duhom uplitao u filozofske i političke diskusije o autoritetu crkve i moći države i nalazio da je njegova najprirodnija dužnost da empatično učestvuje u javnim debatama. To bi se moglo avant la lettre nazvati vita activa, u smislu koji je tom načelu dala Hana Arent.

Tako je u ime svetlosti razum vojevao perom kao mačem protiv fundamentalizma i opskurantizma religioznih fanatika, jetko osuđivao despotizam vladajuće klase i angažovao se za političke i religiozne disidente.
Deni Didro (Denis Didertot) rođen je 5. oktobra 1713. u Langru, u oblasti Šampanje. Njegov otac bio je oštrač noževa, majka mu je poticala iz zanatske familije. Nakon latinske škole u jezuitskom koledžu sa monaškom tonzurom (postrigom), u 15. godini odbegao je u Pariz da oseti slast boemske egzistencije u svetu pozorišta, salona i kafea, izdržavajući se od honorara za književne članke, a povremeno i kao privatni učitelj. Na očevo pitanje čime se kani ubuduće baviti, Didro je lakonično odgovarao: „Iskreno rečeno, ničime. Moja ljubav pripada knjigama, sa njima sam potpuno srećan, te mi ništa drugo nije potrebno“.

U jednom pismu Volteru iz 1762. veli Didro – „Naše geslo glasi: bez pardona za praznoverne, fanatike, budale, neznalice, zlikovce i tirane“, nadajući se da će Volter u Enciklopediji to „više no na jednom mestu uočiti“. U Parizu, metropoli Francuske i duhovnom centru Evrope, rasplamsaće se borba oko Enciklopedije, najvažnijem delu evropskog prosvetiteljstva, koje će biti nazvano i njegovom „mašinskom puškom“.

Projekt na Enciklopediji, kao velikoj karti saznanja, bio je pokušaj inventarizacije sveg znanja epohe. Najviše načelo pri tome bilo je – opšta razumljivost.

Didro je, zajedno sa Dalamberom (1717-1783), izdavao Enciklopediju, nastojeći da tom projektu da kolektivni karakter. On je bio uveren da moderno znanje ne počiva na kapacitetu jedne ličnosti, već kolektiva. Bitan je i procesualni karakter ovog projekta. Rezultat je bio epohalan: Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, u 28 opsežnih svezaka u folio formatu i 11 dopuna/suplemenata sa ilustracijama-bakrorezima, za oko 4.000 prenumeranata. Pri završetku projekta 1772, Enciklopedija je sadržala 72.000 članaka. Na projektu je učestvovalo oko 170 briljantnih mislilaca i naučnika različitih fahova, među njima Volter, Ruso, Monteskje, Holbah, Kondijak, Kondorse. Na ovom mamutskom projektu Didro je proveo 28 godina, napisavši ravno 3.000 članaka.

Osnovni zadatak Enciklopedije sastojao se u tome da se okonča suprematija teologije i mistike. U središtu su stajale humanističke nauke sa empirijskom evidentnošću. Papa će Enciklopediju staviti na Index Librorum Prohibitorum, a francuski kralj će je zabraniti dekretom. Armada biskupa, jezuita, jansenista, konzervativnih žurnalista, pravnika i članova parlamenta užasnuta je „subverzivnim“ karakterom Enciklopedije, čiji je osnovni cilj da sahrani sve autoritete. No enciklopedisti će imati i svoje simpatizere. Na prvom mestu to je Madam de Pompadur, zvanična ljubavnica Luja XV.

U tekstu Dalamberov san, koji je zbog svojih odvažnih teza tek 1830. bio posthumno objavljen, Didro objašnjava ljudsku mentalnu moć kao kompleksan organizam, koji je sastavljen iz malih, jednostavnih elemenata. Didro veli metaforično – to je košnica u kojoj pčele slažu molekule u nadređeni sklop. Ti elementi poseduju individualne kvalitete koji se u određeni čas mogu međusobno spojiti. Strujanje molekula je u postojanom toku, ali svaka tako nastala forma je prolazna. Iz toga sledi da ne postoje neprolazni identiteti, odnosno da metafizičke pozicije nemaju relevantnost. U Enciklopediji su, između redova, podmetnuti prevratnički nazori filozofa, neka vrsta Trojanskog konja, smatraju njeni protivnici. Njime je razvaljen temelj „bogougodnog“ apsolutističkog režima. Ukratko, prosvetiteljski projekt je, za mere oficijelnog diskursa u 18. veku, raskolnički. Možda je upravo zbog te jeresi postao bestseler, blistav i unosan izdavački poduhvat od koga su imale profit i mnoga piratska izdanja.

U Didroovom delu se razaznaje jasan razvoj od teističke preko deističke do decidirane ateističke pozicije. Takva tendencija može se uočiti još u njegovim ranim spisima Pensées philosophiques (1746). Docnije se Didro u duhu prosvetiteljstva borio protiv sujeverja i bigotizma. Centar Didroovog mišljenja predstavlja špagat između uma i osećanja – sens et sensibilité. Između 1754. i 1765. on će razviti učenje o univerzalnoj osećajnosti – sensibilité universelle. Epicentar radikalnog prosvetiteljstva bio je salon barona Holbaha, koji je svojim delom Sistem prirode materijalističko-ateističko mišljenje doveo do paroksizma. Među prominentnim stranim gostima u ovom salonu, u kome se štedro ispijalo vino i hedonizmu puštalo na volju, bili su gosti i engleski filozof Dejvid Hjum i spisatelj Lorens Stern.
Povodom tristagodišnjice Didroovog rođenja, objavljena je luksuzno opremljena knjiga u folio-formatu – Diderots Enzyklopädie: Mit Kupferstichen aus den Tafelbänden, Die Andere Bibliothek (2013) – koju su pripremili dvoje redaktora, Aneta Selg i Rajner Viland. Priređivači nastoje da daju odgovor na centralno pitanje: šta je iz ovog kamenoloma znanja za nas danas interesantno? Didroova Enciklopedija objedinjuje u ovom izdanju ne samo reprezentativni azbučni izbor tekstova, već sadrži i više desetina najpoznatijih od 2.885 bakroreza, koji su u suplementima u 11 svezaka bili objavljeni.

Paralelno sa Enciklopedijom, Didro je pisao kritike, pozorišne komade i negovao društvene kontakte, danas bismo rekli – networking. Didroovi nazori o pozorištu su bili jedan od povoda Lesingovoj Hamburškoj dramaturgiji. Na poziv ruske carice Katarine II obrešće se u Rusiji 1773. Tu će biti reči o upravi, pravu, privredi i trgovini. Iako je Didro bio rado viđen i ljubazno primljeni gost, njegovo mišljenje o vladavini Katarine II biće veoma skeptično. U jednom pismu pisaće o tom iskustvu kao da je „izbliza okusio despotizam“.

Ramoov sinovac i Žak fatalist su dva Didroova romana kojima je on posthumno kročio na velike dveri svetske književnosti. Gete se toliko divio Ramoovom sinovcu, da ga je sam preveo na nemački. U godini Didroove smrti (umro je 31. jula 1784. u Parizu) Imanuel Kant je objavio članak Odgovor na pitanje: Šta je to prosvetiteljstvo?, koji je eho na jedan Didroov članak u Enciklopediji, naslovljen eklekticizam. I Didro i Kant su jednog mišljenja izraženog u Horacijevoj formuli sapere aude! – „Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim razumom!“, koja je kamen temeljac velikog epistemološkog projekta prosvetiteljstva.
Autor: Zoran Andrić
Izvor:danas.rs

______________________________________________________________________________________________

Varati drugoga put je da prevariš sebe.
Dugo je postajala titula dvorske lude, a nikada nije bilo titule dvorskog mudraca.
Obično mrzimo one koje ne možemo da prezremo.
Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti.
Postoji samo jedna strast – strast za srećom.
Budale ponekad imaju tu manu da ni u šta ne veruju, a pametni pak da su odviše lakoverni.
Ljubav lišava pameti one koji je imaju, a daje je onima koji je nemaju.
Najsrećniji je onaj čovek koji je učinio srećnima najviše ljudi.
Neznanje je bliže istini nego predrasuda.
Nisam toliko lud da bih znao sve.
Rasipnik krade svoje naslednike, tvrdica krade samoga sebe.
Opasno je verovati previše, kao i premalo.
Smislen rad skraćuje vreme, a produžava život.
Ruka koja daje uvek je iznad one koja prima.
Čestitog čoveka poštuju čak i oni koji to nisu.

Denis Diderot

______________________________________________________________________________________________

Francuski filozof i pisac Deni Didro rođen je na današnji dan 1713. godine.
Bio je veoma kritičan prema svakoj vrsti religioznosti. Nosilac je prosvetiteljske ideje u predrevolucionarnoj Francuskoj, inspirator i glavni urednik velike francuske „Enciklopedije“, objavljene između 1751. i 1772. u 28 tomova. Kao protivnik klasičnih autoriteta i tradicionalizma, znatno je uticao na raspoloženje građanstva u borbi protiv starog režima.

U filozofskim raspravama razvijao je materijalističko-naturalističke ideje, a u esejima i književnim delima zalagao se za novu kulturu zasnovanu na strogom racionalizmu.

Dela: Pismo o slepima na pouku onima koji vide, Razgovor Dalambera i Didroa, Misli o tumačenju prirode, Dalamberov san, Žak fatalista, Ramoov sinovac, Saloni. Umro je 1784. godine.

Izvor: rts.rs

______________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S