MERAK NEMA CENU…

tamoiovde-logo

Fijakerom iz Bele Palanke do Niša

Fijaker koji je prekjuče viđen u Voždovoj ulici u Nišu, a onda se na trenutak zaustavio kod centralnog gradskog trga, da bi nastavio da kruži gradskim saobrćajnicama nema koga nije oduševio.

fijaker-300x200Prolaznici su zastajali da uživaju u prizoru koji se retko sreće u gradu, taksisti su pozdravljali vlasnika fijakera, a deca su imala priliku da vide kako se to nekada putovalo.

Naravno nisu svi mogli na taj način da se provozaju gradom ni kada nije bilo automobila jer je fijaker oduvek bio privilegija bogatijih građana.

Iznenađenje za Nišlije priredio je Miloš Mitrović iz Bele Palanke koji je odlučio da iz svog rodnog grada u Niš dođe baš fijakerom.

Iz Bele Palanke za Niš sam krenuo oko ponoći, a u Nišu sam bio oko sedam sati. Putovao sam šest do sedam sati, ali nije bilo naporno. U zoru, kada je počelo da sviće, mogao sam da uživam u truckanju fijakera i lepoti prirode pored puta kojim smo išli“, priča Miloš. „Putovao sam starim putem preko Ploča koji je malo duži od novog, ali nismo mogli putem kojim idu automobili zbog saobraćaja, a ovako je bilo i sigurnije i lepše“.

Tako je Miloš sa svojim „vozačem“ fijakerom prevalio nekih 38 kilometara za šest i po sati, a moglo je da bude i brže da je putovao autom. Ali kako i sam kaže, merak nema cenu.

Bilo je pomalo i teško jer je uspon na Pločama veliki, ali je teže bilo spustiti se niz nizbrdicu jer fijaker, a ni konj, nemaju kočnice. Tu dolazi do izražaja spretnost onog ko upravlja fijakerom, ali je najvažnije da smo uspeli“, priča Miloš i dodaje:

Želeli smo na ovaj način da napravimo malu atrakciju za Nišlije. Da pokažemo da još ima vlasnika fijakera koji su u voznom stanju i da ga ponudimo, ako žele, i Turističkoj organizaciji Niša, pa kada turisti stignu da se i oni malo provozaju na ovaj neobičan način“.

Fijaker ima i svoje ime. Zove se Viktorija. Star je, dodaje njegov vlasnik Miloš, preko jednog veka, odnosno 135 godina. Raritet u svakom smislu te reči.

Nasledio sam ga od svog oca koji ga je kupio 1979. godine, pre 36 godina. Stajao je tako u nekom zapećku i propadao, a onda sam ja prošle godine odlučio da ga restauriram. Nije bilo lako jer sam želeo da sve bude baš onako kako je izgledalo kada je i napravljen, a bilo je to 1880. godine u Poljskoj. Na osovinama fijakare i sada mogu da se vide originalni žigovi. Puno je delova moralo da se nabavi, a gume sam naručio u „Tigru“ prošle godine i još čekam na njih pošto takav model ne može da se kupi“.

Fijaker je u Belu Palanku stigao iz Požarevca što je bilo i očekivano jer se radi o gradu u čijoj se okolini decenijama neguje ljubav prema konjima pa i fijakerima.

Mislim da bi ovakav način prevoza bio interesantan turistima. Ovo je kraj, mislim i na Belu Palanku i na Niš koji bi morao više pažnje da posveti turizmu jer su nam tu i Sićevačka klisura, i Suva i Stara planina, a svuda može da se vidi mnogo toga. Morali bi smo to da iskoristimo, a kada turisti već dođu zašto im ne bi smo ponudili da sve to razgledaju na pomalo neobičan način, vozeći se fijakerom“, dodaje Miloš i kreće dalje na put.

U Belu Palanku su se posle šetnje gradom vratili novim autoputem. Da malo skrate putovanje i odmore belog lipicanera.
V. Petrović

Izvor: belami.rs

___________________________________________________________________________________________

U ČAST HIMENA…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

ISTORIJA VENČANICE

Većina svadbenih običaja poreklo vodi iz Starog Rima, pa je tako poznato da prsten na četvrtom prstu leve ruke simboliše veridbu.

Izvori svedoče da je mlada belu haljinu na venčanju nosila u čast Himena, boga svadbe i nevinosti.

Providan veo i venac od cveća je nosila na glavi. Na sebi je imala haljinu od bele tkanine, a oko struka “Herkulov” čvor, ne bi li oterala zle duhove od sebe i svog braka.

Srednjovekovna venčanja koja su se ugovarala među plemstvom su češće sklapana iz političkih razloga nego iz ljubavi. Mlada je bila ogledalo porodičnog statusa i standarda, izbor svile i svake druge tkanine na njoj bio je odraz imućnosti mladine porodice. One koje su pripadale nižoj klasi, nosile su haljine u zelenoj i plavoj boji. Za njih je venčanje predstavljalo bitan događaj za koji su se oblačile onako kako im je budžet dozvoljavao, ali su u svakom pogledu težile da oponašaju venčanja kakva je organizovalo plemstvo.

Početkom četrnaestog veka izrađuje se venčanica protkana na grudima ili na leđima, sa dugim uskim rukavima i dubokim prorezom spreda koji bi otkrivao haljinu koja je išla do tela. Ove venčanice su se izrađivale od svile i bile bi ukrašene zlatnim pojasom na kojem se isticalo drago kamenje. Mlada je nosila prsten kao simbol večne ljubavi, broš kao odraz nevinosti i venac od cveća na kosi.

Kraljevska venčanja

v39_om_2b

Victoria & Albert

Poznato je da je princeza Filipa (Phillipa), kćerka Henrija IV nosila tuniku i mantil od belog satena na svom venčanju 1406. godine. En (Anne), vojvotkinja Bretanje, na svom venčanju 1499. godine nosila je takođe belu haljinu.

Bohemijska kraljica Elizabeta (Elizabeth) se udala 1613. godine, a na njenom venčanju deveruše su nosile haljine u beloj i srebrnoj boji ukrašene čipkom.

Jedna od najlepših venčanica svih vremena je svakako ona koju je kraljica Viktorija (Victoria) nosila 1840. kada se udavala za princa Alberta (Albert).

U periodu od 1837.  do 1901. pored belih venčanica izrađivale su se i one u krem i ivory nijansi. Ove toalete su bile jednostavnog dizajna i odgovarale su svakoj figuri. Često je veo bio najvažniji detalj. Kao takvom, poklanjala mu se posebna pažnja i svaka mlada je želela da njen veo bude jedinstven. Kako je plava boja bila simbol čistote, mnoge žene su svoje toalete nosile u ovoj boji.

Veliki broj žena nije mogao sebi da priušti glamuroznu belu toaletu, koju nakon venčanja neće više nositi zbog ekstravagantnog dizajna koji ne predstavlja prikladnu odevnu kombinaciju za jedan običan dan. Iz ovog razloga, dame su birale haljine jednostavnog kroja u svetloplavoj ili svetlozelenoj nijansi, a bilo je slučajeva kada su mlade nosile crnu haljinu – ukoliko bi se udavale za udovca.

Industrijska revolucija je svoj pečat ostavila i na istoriji mode. Uskoro su cene venčanica prilično opale, a nova cena je bila više nego pristupačna za sve klase.

Godine 1890. prihvaćeno je da venčana haljina bude bela.

Početak dvadesetog veka donosi promene u dizajnu venčanice. Izrađuju se haljine ukrašene čipkom i biserima. Veliki uticaj na modu ostavlja holivudski glamur i kreacije koje su filmske dive nosile na velikom platnu. Želeći da imaju haljinu “kao iz filma”, mnoge mlade su svoju venčanicu nakon svadbe bojile omiljenom bojom zadržavajući samo okovratnik i dugmad belim.

U dvadesetim godinama izrađuju se venčanice do kolena, koje je svojevremeno Koko Šanel (Coco Chanel) uvrstila u svoje kolekcije haljina za venčanje. Na ovakve toalete obično je išao dugačak veo, po pravilu: što je haljina kraća, to je veo bio duži. U tridesetim godinama kriza je uzela maha i žene su bile primorane da za svoje venčanje umesto venčanice obuku svoju najbolju haljinu. Bitan detalj ovog svečanog outfita je bila tijara.

1920s-great-gatsby-wedding-dressGrejs Keli

Kada govorimo o istoriji venčanice, ne možemo da ne pomenemo haljinu koju je holivudska diva Grejs Keli (Grace Kelly) nosila na svom venčanju.Venčanica je bila delo Helen Rouz (Helen Rose), poznate američke dizajnerke.

Ona je haljinu pripremala punih šest nedelja. Njena svilena venčanica pokrenula je potpuno novi trend, koji se zadržao do danas.

grace-kelly-wedding-dressgrace-kelly_wedding_brideGornji deo haljine, koji je pokrivao i vrat mlade, davao je uzvišen, kraljevski izgled. Veo je bio ukrašen sitnim vezom ručne izrade (motiv ptičice na grani) i hiljadama sitnih bisera. U ciframa, haljina se može opisati ovako: 125 metara svile, 40 metara skupocene čipke iz Valensije i hiljade malih bisera.

 Boda-Lady-Di-y-Carlos5Svoj pečat u ovoj priči ostavlja i venčanica princeze Dajane (Diana). Njena haljina, koju je nosila na svom venčanju 1982. godine je sinonim za raskoš. Inspirisana viktorijanskim stilom, izrađena od teške svile uz jedinstvene detalje – venčanica princeze ostaje jedna od najzapamćenijih u istoriji.

 Danas su mladama dostupne venčanice najrazličitijih stilova i boja, napravljene od kvalitetnih i manje kvalitetnih materijala. Suvišno je isticati popularnost poznatih dizajnera kojima je kreiranje venčanica posao i strast. Bile one izrađene “po poslednjoj modi”, ili pak vintage – venčanice zauzimaju posebno mesto u mašti svake devojčice i životu svake mlade. Zablistajte na svom venčanju u haljini koja će u potpunosti oslikavati vaš senzibilitet i stil.


Jovana Katić Dajte joj pero i hartiju i stvoriće vam modernu bajku. Ulepšaće vam dan neobičnim pričama o večnim modnim klasicima i venčanjima. Svoju kreativnost ispisuje na stranicama svog blogaJuliet’s Pen.

 Izvor:wannabemagazine.com/*Naslov: Bora*S

_________________________________________________________________________________

MESTO GDE SE ČOVEK KLANJA PRED PRIRODOM…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

   IGUASU VODOPADI

Kako li to izgleda kad se Bog razbesni jer mu smrtna žena nije uzvratila ljubav?

v1Jednostavno – rascepi reku napola i stvori vodopade kakve svet nije video! Tako su, barem, verovali Guarani Indijanci. Prelepa Indijanka Naipi, i pored božanskih ponuda, odlučila je da krene za svojim dragim Tarobom u kanuu.

Ipak, Božji gnev ubrzo ih je sustigao, a kazna je bila večan pad niz „veliku vodu“, što je u prevodu s njihovog jezika značenje imena grandioznih vodopada Iguasu.

Prvi Evropljanin koji je otkrio vodopade bio je španski konkistador Alvar Nunjez Kabesa de Vaka 1541. godine, samo godinu dana posle njegovog postavljenja za guvernera tadašnje države Rio de Plate, koju su činili današnji Paragvaj, Argentina i daleko manji deo Brazila (u njegovu čast jedan od vodopada na argentinskoj strani je nazvan po njemu). Posle toga se o vodopadima ništa nije ni čulo ni znalo do kraja 19. veka, kada ih je ponovo otkrio izvesni Boseli, po kojem je, takođe, nazvan jedan od vodopada.

v2Iako je na samo nekoliko kilometara jedna od najmoćnijih južnoameričkih reka Parana, vodopadi se nalaze na mnogo manjoj, njenoj pritoci Iguasu, koja deli Brazil i Argentinu i uliva se u Paranu na tromeđi s Paragvajem.

Kao bela lepeza u prašumi, u polukrugu od 2.700 metara vodena masa Rio Iguasu obrušava se u dubinu u velikom luku preko više od 270 pojedinačnih vodopada. To je prosečno 1.700 kubika vode u minuti, a u špicevima i do 7.000! Neki od vodopada dostižu visinu od 82 metra, ali većina je visoka oko 65 metara.

Najveći i najpoznatiji je čuveni vodopad Đavolje grlo (Garganta del Diablo), ogromna litica u obliku latiničnog slova „U“, širine 150 i dužine 700 metara, s koje se neverovatna količina vode obrušava velikom brzinom praveći pritom zaglušujuću buku.

Hučeći spektakl

v3Do vodopada je relativno lako stići. U blizini se nalaze gradovi Foz do Iguasu (brazilski deo) i u Puerto de Iguazu (argentinska strana), do kojih se može doći avionom iz Buenos Ajresa za sat i po. Prilaz vodopadima je danas veoma olakšan jer su izgrađene brojne stazice koje vode duž celog vodenog spleta.

Najpristupačnije su gornja i donja staza. Gornja je dosta kraća i duga je oko 800 metara, a okružuje je spektakularno Đavolje grlo. Posetioci mogu da priđu vodopadima relativno blizu ako su spremni da se dobro pokvase.

Donja staza je dosta duža i vodi do drugih vodopada, od kojih su najpoznatiji Dos Hermanas, Boseli, Ramirez, Čiko i San Martin. Svi su visoki između 40 i 60 metara i pogled na njih pruža neponovljiv doživljaj. Dos Hermanas, iako je samo osam metara visok, veoma je zanimljiv jer se njegovim obrušavanjem stvara čaroban prirodni bazen. Čiko i Boseli se razbijaju na dva dela i stvaraju neverovatnu sliku, a kapljice vode koja prska služe kao prirodni rashlađivač na tropskih 30°C.

v5Nešto dalje su vodopad Mibigua, Adam i Eva, a na kraju dolazi San Martin, zaglušujući i hučeći spektakl koji zadivljuje svojom snagom vode koja se razbija o stene. U nastavku formira se drugi vodopad kojim se završava šou koji je počeo 70 metara više, i sve to uz večnu izmaglicu i poneku dugu. Malo više u odnosu na ove vodopade nalaze se El Eskondido, Dos Moskueteros, Rivadavia, Penjon i Mitre. Cela ova serija se završava živopisnim vodopadom Union, čije se vode u bujicama slivaju ka ogromnom Đavoljem grlu.

Polovina ovog vodopada pripada Brazilu, sa čije strane se pruža spektakularniji pogled na vodeno čudo, ali je argentinska strana daleko interesantnija za obilazak. Za one malo smelije, koji bi hteli bliže da priđu prokuljaloj peni koja se stvara od obrušavanja vode, postoje ture gumenim čamcima koje vode gotovo u sam centar zbivanja. Postoje i ture helikopterima iz kojih može bolje da se vidi ovaj prirodni spektakl, ali je cena visoka.

Život koji buja

v6Da bi se ovaj prirodni fenomen zaštitio od negativnog uticaja čoveka, ali i ceo tropski ekosistem koji ga okružuje, Argentina je 1934. godine osnovala Nacionalni park „Iguasu“, koji se prostire na površini od 67.630 hektara.

To je samo deo parka, pošto su i Brazilci svoj deo vodopada i okruženja proglasili nacionalnim parkom.

Ali ono što ovo čudo prirode čini posebnim jeste život koji naprosto buja na svakom koraku. Neprestana buka papagaja, šarenilo boja kakve se mogu videti samo u ovom delu sveta i večno zelena boja prašume u kojoj raste više od 2.000 različitih endemskih vrsta biljaka, potpuno razoružavaju posetioce.

Tu je svoj dom pronašlo i više od 450 vrsta ptica koje mogu da se posmatraju rano izjutra i u sumrak. Tada se često mogu fotografisati tukani i are, koji krešteći prave nesnosnu buku.

v7Posebno su interesantni tukani (naslovna strana) jer znaju nepomično da stoje na grani, kao da su preparirani, i onda da naglo naprave pokret i zakrešte najstrašnijim „kra“.

Što bi rekao jedan prolaznik: „Ni lepše ni čudnije ptice, niti ružnijeg glasa!“

O nebrojenim vrstama insekata ne treba ni govoriti, a posebno su interesantni leptiri najrazličitijih boja i šara.

Veoma značajna je zaštita mnogih ugroženih vrsta koje žive u prašumi, poput jaguara i ocelota, koji uspevaju da opstanu samo zahvaljujući zaštiti u nacionalnom parku.

Na kraju…

v8Stotine hiljada godina bilo je potrebno vodi, blatu i kamenju da izvajaju i vodopadima daju današnji oblik. Međutim, promene se i dalje događaju. Neki naučnici čak predviđaju da će sadašnja panorama za sto godina nestati. Umesto brojnih vodopada tu će ostati samo veliko Đavolje ždrelo. Šteta!

Vodopadi Iguasu možda nisu poznati kao Viktorijini ili Nijagarini, ali su najveći po površini koju zauzimaju i daleko, daleko grandiozniji.

Nije slučajno Eleonora Ruzvelt napisala u knjigu utisaka posle posete vodopadima: „Jadna, jadna Nijagara!“

ekopedia.rs