SUDBINA JE NEKAD BILA U NJIHOVIM RUKAMA…

tamoiovde-logo

Suđenice ili Suđaje i Usud su određivali život

Bogovi su našoj staroj veri bili nalik ljudima, čak su bili neka vrsta predaka. Pre su ljudi s ovih prostora živeli u skladu sa prirodom i poštovali su se preci. Međutim, nisu ljudi s ovih prostora verovali samo u bogove već i u natprirodna bića. Ponekad su naši stari imali vrlo fatalistički pristup životu. Jedni od demona sudbine bile su i Suđaje ili Suđenice i Usud.

U istočnoj Srbiji se verovalo u Suđaje. Suđaje su tri mlade žene koje su uvek išle zajedno, činile su trojstvo. Bile su odevene u belu odeću ili u narodnu nošnju. Suđaje su određivale sudbinu novorođenog deteta u prve tri noći po rođenju. Ta sudbina je bila nepromenljiva. Sudbinu koju su određivale Suđenice ili Suđaje niko nije mogao da promeni, nikakva sila, pa ni bogovi. Suđaje su u kuću novorođenog deteta ulazile kroz dimnjak.

Sudbinu su proricale treće večeri. Svaka od njih je mogla jedno veče da odloži određivanje sudbine novorođenom detetu. Reč najmlađe od njih je bilo od presudnog značaja. U nekim krajevima Suđenice se pojavljuju zajedno sa Rodom, bogom stvoriteljem univerzuma i jedino je on mogao da im naredi kakvu sudbinu da odrede detetu. Roda su neki etnolozi poistovećivali sa Usudom. Rod se javljao kod Rusa, zajedno sa Roždanicama što je ruski naziv sa Suđenice.


Prilikom dolazka Suđenica u kuću, gozbu im je spremala babica.

Za Suđenice su se spremale tri pogače premazane medom, tri čaše vina, tri čaše vode, tri kocke šećera i jedan zlatnik ili neki drugi zlatni nakit. Sve tri noći je trebalo da gori svetlo u kući, a majka i dete su spavali na podu. Pogače bi, posle toga, pojela tri muškarca ako je dete muško ili tri žene, ako je žensko.

Bosiljak

Treće veće bi se pod glavu deteta stavljao bosiljak i kolačić. Sve se ovo radilo da bi se Suđaje odobrovoljile i izrekle detetu dobru sudbinu. Postoje i priče o tome da je jedna majka pojela trpezu. Dete joj se onda razbolelo, međutim ona je nastavila da odobrovoljava Suđenicama, pa je dete ubrzo i ozdravilo.


Verovalo se da Suđenice pletu sudbinu.

Jedna je držala vlakno i svaki namotaj je bila jedna godina života. Na kraju bi presekle vlakno i koliko namotaja je bilo, toliko se verovalo da će dete živeti.


U zapadnoj Srbiji je bilo zastupljenije verovanje u Usuda. Usud je zamišljan kao čovek koji je svaki dan živeo život na drugačiji način. Ili je bio bogat i živeo u izobilju ili je živeo u velikoj bedi. Nekad je bio slavan, a nekad ne. Postojale su velike oscilacije u tom njegovom životu. Razlike u bogatstvu su se menjale svaki dan.

Verovalo se da kakav život živi Usudna dan kada je dete rođeno, takva će sudbina biti tom detetu. Mislilo se da će svi ljudi koji su rođeni istog dana imati sličnu sudbinu, ako ne identičnu.

U zapadnoj Srbiji se verovalo u „jednodance„’. Ovako su se nazivali ljudi koji su rođeni istog dana i mislilo se da će im život proći gotovo identično.

Ako bi nekog pratila nesreća u životu, verovalo se da je rođen u ,“zao čas„. Niko nije znao kada je „zao čas„, pošto niko nije mogao da zna gde i na koj način Usud u tom trenutku živi. 

Bog Rod

Laički se može zaključiti da su Suđenice i Usud nespojivi, ali etnolozi su povezali ruske Roždanice i Roda.

Rodovu ulogu da može da naredi Roždanicama kakvu sudbinu da dodele detetu, preuzeo je Usud kod Srba.



Kod Čeha su se ova bića zvala Sudički. Verovanje u trojstvo koje plete sudbinu bilo je prisutno i kod Grka, koji su imali tri moireRimljani su imali tri parke, a Germani su imali norne.

U bajci „Uspavana lepotica“ braće Grim se pojavljuju tri vile koje određuju sudbinu deteta.

Suđenice, tako, nisu samo slovenska bića, već da su deo evropske prošlosti i tradicije, jer su gotovo svi narodi u Evropi imali bića sa sličnim osobinama.

Inspiracija – starisloveni.com

Fotografije: Pinterest – Ivica Stevanović, Wikipedia, lugvelesasrz.blogspot.rs, meettheslavs.com, inuria-godmode.deviantart.com, drevniebogi.ru, muzejslovenskmitologije.weebly.com – аутор DuszanB, sajt: duszanb.deviantart.com/art/Sudjaje-45281834

Izvor: rokselana.com

____________________________________________________________________________

 

HVATAČ SNOVA…

tamoiovde-logo

Hvatač snova potiče iz kulture Američkih indijanaca pod imenom Ojibwe (Chippewa), koji su kasnije usvojila i neka druga plemena kroz mešane brakove ili trgovinu.

Mnogo kasnije hipici su ga uneli u zapadnjačku kulturu i po mišljenju mnogih danas je suviše iskomercijalizovan. Medjutim, u njegovu ulogu i dalje se veruje.

Hvatač snova je ručno izradjen obruč od grančice vrbe na kojem je ispletena mreža koja podseća na paukovu mrežu s malom rupom u centru. Ukrašen je perjem, perlicama i kristalima.

Krug simbolizuje dnevno kretanje sunca, dok pera simbolizuju Dah života. Kristali simbolizuju četiri strane sveta: žuti istok, crni zapad, crveni jug i beli sever.

Narodni pripovedači kažu da je prve hvatače snova pravila Žena Pauk (Asibikaashi), zaštitnica naroda Ojibwe, kada su se oni raselili toliko da nije više stizala sama da nadgleda svu decu. Tada je predala zadatak majkama i bakama da ispletu magične mreže i postave ih iznad dečijih krevetaca kako bi zaustavili loše snove.

Prema indijanskom verovanju ružni snovi će se zaplesti u mrežu, a samo lepi će kroz rupicu u sredini, preko pera, skliznuti do usnulog deteta. Sa izlaskom sunca, loši snovi će nestati sa mreže. I danas, čim se dete rodi, na poklon dobije hvatač snova.

Izvor: paukovisrbije.com



VELIKA GOSPOJINA…

tamoiovde-logo

Srpska pravoslavna crkva danas praznuje dan Uspenja presvete Bogorodice ili Veliku Gospojinu, kako se taj praznik naziva u narodu. To je jedan od 12 najvećih hrišćanskih praznika, posvećen danu kada se Bogorodica „preselila na nebo” i za njega je vezan veliki broj narodnih običaja i verovanja.

Danas se u pravoslavnim crkvama koje koriste stari kalendar obeležava praznik Velika Gospojina. Zvanični naziv praznika je Uspenje Presvete Bogorodice.

Beograd, grad posvećen Bogorodici

Srbi veoma poštuju Bogorodicu. Legenda kaže da je despot Stefan Lazarević, obnavljajući Beograd u 15 veku, napisao: „Došavši, nađoh najkrasnije mesto od davnina, preveliki grad Beograd, koji je po slučaju razrušen i zapusteo. Sazdah njega i posvetih ga Presvetoj Bogorodici.“ Zbog ovoga, brojne crkve i manastiru u Srbiji posvećeni su Bogorodici, a širom zemlje mnoge porodice slave današnji praznik kao svoju krsnu slavu. Održavaju se vašari i narodni sabori, a jedan od onih s najdužom tradicijom je u Beogradu, kod ženskog manastira u Rakovici.

Kako Velikoj Gospojini prethodi dvonedeljni post, danas se vernici, posebno žene, pričešćuju.

U Srbiji se veruje da je Bogorodica zaštitnica svih živih bića, ali posebno porodilja i majki. Zato na današnji dan dame ne bi trebalo ništa da rade već da dan posvete poštovanju Bogorodice.

Za praznik Uspenja Presvete Bogorodice nije dobro išta raditi rukama, ili započinjati nov posao.
Do današnjeg dana treba završtiti sve letnje poslove u polju, a tek od Male Gospojine treba početi sa novim, jesenjim radovima.

Ikona Presvete Bogorodice treba da se nalazi u kući svoj hrišćana. U nekim krajevima Srbije još se i danas veruje da boja sastrugana sa ove ikone, ako se popije pomešana sa vodom na današnji dan, može da izleči mnoge ženske bolesti.
Takođe, veruje se da bilje i trave ubrane na Veliku Gospojinu imaju izuzetno lekovita svojstva. Beru se borovnice i lekovite trave, a veruje da se će one doneti zdravlje i blagostanje svima u domu.

Presveta Bogorodica je, prema verovanju Srba, zaštitnica bolesnih, pa su za Veliku Gospojinu u Srbiji mnogi bolesnici odvođeni na izvore lekovite vode da se umiju.

U prošlosti su održavana bdenija u hramovima, ili nad izvorima vode i tada su izgovarane molitve za ozdravljenje od kostobolje i očnih bolesti.

Šta je bilo sa Bogorodicom nakon Isusovog vaskrsnuća?

Predanje kaže da je Bogorodica živela 60 godina, prema nekim izvorima 72, da je nadživela svoga sina i kao svedok mnogih slavnih događanja, nastavila njegovu misiju.
Sveto pismo ne daje saznanja o kraju zemaljskog života Bogorodice. Po predanju i spisima, koji nemaju sveti karakter, smatra se da je majka božija do kraja života, posle smrti i vaskrsenja Hristovog, živela u Jerusalimu, okružena pažnjom apostola i prve hrišćanske zajednice.

Velika Gospojina uspomena je na smrt Bogorodice i, prema jevanđeljskom predanju, dan kada se ona vaznela na nebo i „predala svoj duh u ruke Spasitelja“.

Telegraf

Izvor: Od knjige do duše



PALJENJE BADNJAKA I LOMLJENJE ČESNICE…

tamoiovde-logo

SREĆNI VAM BOŽIĆNI PRAZNICI! HRISTOS SE RODI!   Bora*S

 


Šta se radi na Badnje veče, a šta na Božić?

Za prvi veliki hrišćanski praznik u godini vezana su mnoga verovanja, ali i običaji koje valja ispoštovati.

Za najsrećniji hrišćanski praznik, rođenje Isusa Hrista, vezani su mnogi običaji.

475050_cesnica2-fonet_f

Fonet/D. A. Sutra se mesi česnica i obavezno u nju stavlja novčić

Badnji dan proslavlja se dan uoči Božića i predstavlja poslednji i najstrožiji dan božićnog posta, ali i veliku sreću jer prethodi danu Hristovog rođenja.

Glavno obeležje Badnjeg dana je badnjak, po kojem je ovaj praznik dobio ime. Ranije, na ovaj dan, domaćini su ranom zorom išli u šumu i sekli granu hrasta. Danas to nije slučaj, i u ovom urbanom dobu gotovo svi kupuju badnjake na pijaci.

Na Badnje veče, domaćin kuće sa sinovima unosi badnjak, slamu i pečenicu. Slama se posipa po čitavoj kući, a naročito tamo gde će se služiti večera, najčešće ispod stola.

Badnjak se polaže na ognjište, gde se pali i sveća. Tada članovi porodice jedni drugima čestitaju praznik, očitaju molitvu, nakon čega se pristupa posnoj večeri i uživa u porodičnom miru.

475052_cesnica4-fonet_f

Fonet/D. A. Ko nađe novčić tome će cele godine pare same dolaziti

Međutim, svake godine se ispred crkvi organizuje paljenje badnjaka. Tako se svake godine ispred hrama Svetog Save okupljaju stotine ljudi kako bi prisustvovali dočeku Božića, najradosnijeg praznika.

Inače, veruje se da do Badnjeg dana treba vratiti sve pozajmljeno i pomiriti se sa svima sa kojima ste bili u zavadi, kako bi cela naredna godina protekla u miru i slozi.

A sa novim danom dolazi nam Božić, najradosniji praznik koji se slavi tri dana. Jutro, kod svih vernika, počinje uz zvuk crkvenih zvona tada svi oblače najsvečaniju odeću i odlaze na crkvenu liturgiju.

U rano božićno jutro običaj je da domaćica mesi česnicu – pogaču u koju umesi novčić, odozgo se izbocka grančicom badnjaka i ispeče.

Kada je pečena, česnica se iznosi za sto, okreće se kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi na onoliko delova koliko ima ukućana. Veruje se da će onaj ko dobije deo česnice sa novčićem biti srećan tokom čitave godine. Nakon lomljenja, sledi čestitanje praznika i ručak, koji je prvi mrsni obrok nakon dugog posta.

Naravno, i ovaj praznik mnogi građani čekaju ispred hrama Svetog Save, gde lome veliku česnicu.

Takođe, na Božić, ujuru u kuću dolazi specijalni gost (koga izabere domaćin), koji se zove položajnik ili polažajnik. Običaj je da on džara vatru u ognjištu, a zatim posipa kuću žitom i parama sa željom da u njoj cele godine bude zdravlja, sreće i berićeta. Posle toga, položajnika domaćica daruje kolačima, a domaćin novcem, ili nekim poklonom.

Smatra se da položajnik cele naredne godine donosi sreću u kuću.

Izvor: vesti-online.com


SREĆAN BOŽIĆ Hristos se rodi!

Crkve koje se pridržavaju julijanskog kalendara Božić obeležavaju 7. januara. Božić po julijanskom kalendaru slave Srpska pravoslavna crkva, Jerusalimska patrijaršija, Kopti i neki manastiri na Svetoj gori u Grčkoj.

2e7e09f230b133d63e49896ae6be1ce9

Foto: Wikimedia / RAS Srbija

Prema Bibliji, Isus Hristos je Sin Božji, kojeg je rodila Devica Marija u gradu Vitlejemu.

Vernici Božić vide kao najradosniji hrišćanski praznik koji se obeležava tri dana. Božić je u Srbiji od jula 2001. godine i jednodnevni državni praznik.

Običaj je da se na današnji dan mesi kolač – česnica i u njega stavlja novčić, lomi se na delove, a onaj ko nađe novčić biće srećne ruke tokom cele godine.

4449a13f0bafea0bc044b91963c1e35b

Foto: D. Milenković / RAS Srbija

Božić je porodični praznik i obeležava se u kući i u crkvama. Pod kuće se po tradiciji posipao slamom da bi se dočarao skromni ambijent pećine u Vitlejemu u kojoj se, po Bibliji, rodio Hrist.

Ljudi se na Božić pozdravljaju sa „Hristos se rodi“, a odgovor je „Vaistinu se rodi“.

Svim vernicima koji danas slave rođenje Hristovo redakcija “Blica” želi Srećan Božić. Hristos se rodi!

Izvor: blic.rs/07. 01. 2016 | Foto: RAS Srbija



 

KUM NIJE DUGME…

tamoiovde-logo

Evo zašto se KUMSTVO ne odbija

Dobro poznata izreka da „Kum nije dugme“, nastanila se na našim prostorima i danas se vrlo često koristi.

819cd6073b2e6356bb674d6d2e0e961b_LKada kažemo kum, prva asocijacija koja većini pada na pamet je prijatelj za ceo život, koji vas nikada neće izdati, koji će uvek biti tu za vas kao deo porodice i na koga ćete moći da se oslonite u svakom trenutku.

Kumstvo spada u duhovno srodstvo i može biti kum pri krštenju, kao duhovni otac detetu na primer i kum na venčanju, kao svedok stupanja dve osobe u brak.

Za Srbe, kumstvo predstavlja svetinju, pa se tako smatraju kumovi najbližim porodici. Tako kum ima posebno mesto za stolom na svakoj slavi, na svadbi je najvažnija osoba i zauzima posebno mesto u životu jedne porodice.

Još jedna stara izreka, koja obeležava veličinu ovog odnosa je „Kumstvo se ne odbija„. Veliki broj ljudi se pita zašto je to tako i šta će se desiti ako dođu u situaciju da odbiju kumstvo.

Šta može da se desi ako odbijete kumstvo i došli smo do različitih verovanja koja se prenose kroz narod.
Jedno od njih glasi da ako odbijete da budete kum na venčanju, kroz život će vas pratitti nesreća i nikada nećete pronaći svoju srodnu dušu, jer ste odbili da pred Bogom i ljudima svedočite o braku dvoje ljudi.

Neki ljudi veruju da pored nesreće u ljudbavi, odbijanje kumstva donosi i usamljenost do kraja života, i da čovek koji je odbio kumstvo neće pored sebe imati pravog prijatelja.

Drugo narodno verovanje, jeste da čovek koji odbije da kumuje na krštenju deteta nikada neće imati “poroda”. Drugim rečima, sam neće moći da ima decu i širi sopstvenu porodici, jer nije spreman da na sebe preuzme jednu veliku duhovnu obavezu.

U potrazi za još nekim odgovorom, kontaktirali smo verskog analitičara, Živicu Tucića, koji nam je prvo objasnio ko bi trebalo da bude kum i šta bi on trebalo da predstavlja.

Kum je osoba od poverenja. Ali sada je kumstvo dosta drugačije nego što je ranije bilo. Stara kumstva su bila održavanija i na neki način jača, dok se danas na ovakav čin više posmatra kroz nekakvu materijalnu prizmu. Ni venčanje ni krštenje se ne može obaviti bez kuma, jer je on taj koji svedoči ovom događaju.

On nam je takođe naveo da se kum pri krštenju deteta zaklinje pred bogom da će brinuti o tom malenom životu, što bi, kako kaže, trebalo da znači da će on preuzeti svu odgovornost i brigu o detetu, ako se roditeljima nešto dogodi.

To je moralna odgovornost kuma, da o detetu koje je krstio vodi računa. Ukoliko se nešto desi, po hrišćanskom pravilu, on postaje staratelj tog deteta. Ali, mislim da se po zakonu starateljstvo dodeljuje bližim rođacima“, zaključio je ovaj verski analitičar.

Koliko su tačna narodna verovanja i šta će se desiti ako se kumstvo odbije.

Ja ne kumujem. Bio sam jednoj osobi kum, pre trideset godina i nakon toga nisam više kumovao. Sujeverja poput nesreće, samoće i sličnog nisu istinita. Pogotovo što ljudi nekada zaista nisu u prilici da budu kumovi. Razlozi za to mogu biti materijalni, geografski, lični… neko ne može prihvatiti na primer zbog bolesti“.

Živica je rekao da u je zemljama kao što su Mađarska, Rumunija i Nemačka često slučaj da kum bude neko od rođaka. Na primer, to može biti stric, ujak, a neretko i brat.

Kum je važan deo svake porodice i same tradicije našeg naroda i savetujemo vam da ga birate pažljivo, a kada ga izaberete, cenite ga, volite i poštujte kao člana porodice.

Izvor:niskevesti/Balkapress, Telegraf/


DAMA ŠUME…

tamoiovde-logo

Betula verrucosa – Obična breza

Breza je listopadno drvo koje pripada familiji Betulaceae. U prirodi je rasprostranjena u zapadnoj, severnoj i južnoj Evropi, Maloj Aziji, na Balkanskom poluostrvu, Sibiru i Kavkazu.

thumb_betula-pendula-250x190Drvo je visine do 30 metara, sa nepravilno jajastom prozračnom krošnjom. Starije grane su uspravne, dok su mlade viseće i spuštaju se gotovo do zemlje.

U martu, pre listanja, krase je žuto zelene cvetne rese. Tokom zime izuzetno lepo izgleda jer joj je kora na stablu i starijim granama sasvim bela i može se ljuštiti na listiće tanke poput papira. Dostiže starost do 100 godina.

Vrsta je koja voli svetlost. Vrlo je otporna na mraz. Na sušu i vrućine osetljiva je samo u prvim godinama života. Prve godine raste lagano, a posle se rast naglo ubrzava.

Drvo breze se upotrebljava u stolarstvu, kolarstvu, tokarstvu i rezbarstvu. Koristi se i za furnire,pravljenje veštačke svile i vune. Kod nas je poznata i prilikom izrade metli koje se koriste u poljoprivrednim i seoskim domaćinstvima.

Breza je omiljeno dekorativno drvo. Dekorativna je uvek – zimi zbog bele kore i povijenih grančica, u proleće pre listanja, kada su razvijene viseće muške cvasti, a u toku vegetacije zbog lepih oblika listova i prijatnog izgleda čitavog stabla. Pogodna je za pojedinačnu i sadnju u grupama, kao i za kombinaciju sa drugim vrstama, naročito četinarskim – smrčom, jelom, borom.

Lekovito dejstvo

Kao lekoviti delovi upotrebljavaju se list, pupoljci, rese i kora. Lišće se bere mlado, već u proleće, kada je u potpunosti razvijeno, ali može i tokom vegetacije. Lišće je specifičnog gorkog i oporog ukusa i mirisa koje treba osušiti u hladu i prozračnom mestu. Sok se iz drveta vadi krajem februara i marta. Kora se prikuplja u proleće i jesen.

Listovi i pupoljci breze sadrže saponin, tanine, eterična ulja, saharoze, betulin, smole, vitamin C. U brezinom katranu nalaze se gvajakol i krezol – supstance koje imaju lekovito i antiseptično delovanje, pa se često koriste protiv kožnih bolesti.

Breza je najcenjenija kao diuretik te se koristi za pospešivanje mokrenja, protiv kamenaca i bubrežnih bolova. Leči bolesti bešike.

Listovi breze smanjuju holesterol, čiste krv i deluju protiv bolesti jetre. Srčani edemi uzrokovani oslabljenom cirkulacijom, arterijskom hipertenzijom i aterosklerozom takođe se leče uz pomoć breze.

Breza se preporučuje i u lečenju gripa, prehlade i hroničnih upala sinusa. Snižava temperaturu, ublažava glavobolje i jača imuni sistem. Čajevi od lista breze su odlični protiv povišenog krvnog pritiska.

Razni biljni preparati od breze poboljšavaju cirkulaciju i razgrađuju trombove.

Breza se upotrebljava i kod bolesti izazvanih radijacijom.
Čajevi od listova i pupoljaka uspešno podmlađuju tkivo i ubrzavaju zaceljivanje bez ožiljaka čak I kod dubokih rana. Breza takođe poboljšava koncentraciju, jača pažnju i ojačava organizam.

Zanimljivosti

Religija starih Kelta zasnivala se na verovanjima u prirodne i natprirodne sile koje su u formi duhova nastanjivale staro drveće. Nadalje, verovali su da drveće dobija snagu i moć od sunca, koje se smatralo vrhovnim bićem. Kelti su drvo breze smatrali „damom šume“, a predstavljala je ponovno rođenje, početak i obnovu jer je breza drvo koje prvo dobija lišće nakon zimskog mrtvila. Takođe, brezu su povezivali s čistoćom i nevinošću. Izradili su i horoskop, a znakovi nose imena drveća. Osobe rođene u periodu od 24. decembra do 20. januara pripadaju znaku Breze.

Prema srpskom narodnom verovanju breza je prokleto drvo jer su Spasitelja šibali brezovim granama.
Od suve kore breze se prave lile – ritualne baklje koje se pale na Ivanjdan ili Petrovdan.
Iz debljeg drveta breze se u rano proleće toči sok koji se pije umesto vode.
Izvot: zelenasrbija.rs

____________________________________________________________________________________

BLAGO U SRPSKOJ NARODNOJ TRADICIJI…

tamoiovde-logo

Priče o blagu u srpskoj narodnoj tradiciji

U srpskoj narodnoj tradiciji veoma su česte priče o blagu, pre svega o zakopanom blagu, sa mnoštvom mitoloških motiva. Predstave o zakopanom blagu javljaju se u mnogim narodnim verovanjima i u narodnoj književnosti. Tema su brojnih bajki i predanja, baziranih na verovanju da se pod zemljom krije blago.

676091ebc71184b3b493c133a431b831_LJoš od antičkog vremena pa sve do danas kod različitih naroda mogu se pratiti verovanja o zakopanom blagu. Na njihovu međunarodnu rasprostranjenost ukazuju i brojni motivi srodnog tipa, koji su prisutni u pričama i pesmama raznih naroda.

Kao zakopano blago uglavnom se, na nivou sinonimije, označava zlato, a interesovanje za blago i zlato, kao i za srodne mitološke motive, prisutno je u srpskoj etnologiji, folkloristici i srodnim naukama, pri čemu su predanja ovog tipa konstatovana i širom južnoslovenskog, slovenskog i indoevropskog kulturnog prostora.

Ovaj kompleks je najzastupljeniji u istočnoj Srbiji, gde predstavlja jedan od najvitalnijih mitoloških sistema, koji sažima izuzetno drevna i nova verovanja i motive. Sa druge strane, traganje za zakopanim blagom je u savremenim okolnostima preraslo i u svojevrsni društveni problem, jer „divlji“ tragači uništavaju vredne arheološke lokalitete i potencijalna nalazišta. Osim toga, traganje za blagom često prerasta i u kolektivnu maniju, što, poput kockarske zavisnosti, dovodi do osiromašenja i psiho-socijalnih devijacija ljudi koji se predaju ovoj strasti.

Do blaga se, prema narodnim predstavama, dolazi na različite načine (u tačno određeno vreme i uz različite rituale), najčešće preko prepoznavanja određenog tajnog znaka i uz pomoć mitskog bilja, poput raskovnika, ili uz savladavanje čuvara blaga (zmaj, vila, zmija itd.). Naime, legende o zakopanom blagu, pre svega u istočnoj Srbiji, uglavnom su zasnovane na predstavama o blagu koje se nalazi u zemlji, vodi, ili u pećini, i koje čuva zmaj, zmija, ili neko drugo mitološko biće.

Tajni znak (na primer, neobičan plamen) ukazuje na mesto gde treba kopati, dok čudesna trava raskovnik omogućava neposredan pristup blagu. Raskovnik noću svetli, po obliku je sličan čoveku i, u skladu sa jednim ilustrativnim kazivanjem, raspolaže „najjačom silom u prirodi“.

Postoji i predanje da je Srebrni car, koji boravi pod zemljom, gospodar srebra i zlata. Verovalo se da blago čuvaju i kućni duhovi (talasoni), koji potiču od onih ljudi čija je senka uzidana u odgovarajuću građevinu i da uzimaju oblik neke životinje. Često se talason, kao čuvar blaga, u narodnim predstavama poistovećivao sa samim blagom.

U navedenom kontekstu zanimljivo je i verovanje da ako neko ugleda zmiju pre Đurđevdana, ne treba da je ubije, već da obrati pažnju na kojem će mestu ona ući u zemlju, jer se smatralo da tu ima zakopanog blaga. Predstave o talasonu u istočnoj Srbiji bliske su predstavama o biću pod nazivom talas’m u današnjoj Bugarskoj i domovoju u Rusiji, koji su takođe zaštitnici kuće i javljaju se u obliku zmije.

Blago se često doživljava ne samo kao materijalni već i kao duhovni entitet, čijim zadobijanjem se rešavaju suštinske ljudske potrebe i zapitanosti. I pored privlačne spoljašnjosti, veruje se da je blago prokleto i opasno, odnosno, da se može koristiti samo u posebnim slučajevima, kao i da ga najčešće nalaze oni koji ga ne traže.

Zabeležen je veliki broj predanja o opasnom blagu, pre svega o zlatu, pri čemu traženje blaga dovodi do bolesti ili smrti. Ovakvi sižei su, po svemu sudeći, u vezi sa predstavama o blagu koje je u vlasti natprirodnog sveta, sve dok ga društvo (na nivou relacije kultura / priroda) ne ,,očisti“ od uticaja onostranog.

Predstave o blagu imaju izražen htonski, ali i solarni karakter, naročito kada je reč o simbolici zlata kao idealtipskog zakopanog blaga. Vezu zlata sa suncem naglašava simbolička sinonimija sa motivom podzemnog sunca.

U predstavama o zakopanom blagu često se spajaju savremeni i drevni motivi. Primera radi, u selu Balta Berilovac (Knjaževac) nalazi se kamen u obliku sedla, ispod koga je, prema verovanju, blago. Jedno od zabeleženih predanja kaže da je na taj kamen iz pao Marko Kraljević.

Izvor: srbijuvolimo.rs



DAN TEK VENČANIH-MLADENCI….

tamoiovde-logo

Zašto se slave Mladenci?
Mladence slave supružnici u prvoj godini braka, oni koji su se venčali posle 22. Marta prethodne godine.

fe4bbe81600a40063594e597e00eb05b_MNa taj dan mladenci u svoj dom primaju goste, koji im donose poklone.

Toga dana mlade domaćice pokazuju svoje umeće i spretnost.
Mladenci su posvećeni uspomeni na stradanje Svetih četrdeset vojnika, koji su 320. godine, za vreme cara Likinija prešli u hrišćanstvo, uprkos izričitoj carevoj zabrani.

Ovaj praznik je u crkvenom kalendaru obeležen crnim slovom.

Mladenci su praznik sa mnogo običaja u Srpskom narodu.
Na ovaj dan žene ustaju rano i mese četrdeset kolačića, koji se nazivaju mladenčići, i simbolizuju dug, srećan i sladak život.

Mladenčići se premazuju medom, domaćice ih nude deci i svima koji dođu u kuću pre podne.
Posećivanje mladenaca i donošenje poklona, običaj je modernih dana, koji je nastao u gradu, ali ga je i selo veoma brzo prihvatilo.

Smatra se da bi na Mladence trebalo da dođu svi oni koji su bili na svadbi, ali je u praksi ipak drugačije.
Mladencima toga dana u goste dolazi samo najuža porodica i prijatelji.

Valja napomenuti i da Mladenci uvek padaju u vreme posta, tako da i gozba koja se sprema toga dana mora biti posna zbog zdravlja i napretka dece mladih supružnika.
Autor: Maja Bukumirovic
Izvor:rtk.co.rs

_______________________________________________________________________________

mladencici-6a9a96787e03b5fc173cfbdfde4127a3_header

Foto: knjazevackevesti.blogspot.com

Recept za pripremu mladenčića

500 g brašna, 25 g kvasca, kašika šećera, dve kašike maslinovog ulja, malo soli i med za premazivanje.
Od navedenih sastojaka umesiti testo (dodati i malo mlake vode), ostaviti da nadođe pola sata, a potom razvući testo i modlom vaditi 40 krofnica.
Poređati ih u pleh, takođe ostaviti pola sata da se ’odmore’, a potom ih peći na umerenoj vatri dok ne porumene. Kad se prohlade, premazati medom i mladenčići su spremni za posluženje gostima na taj dan. (organvlasti.com)

_______________________________________________________________________________

Dan tek venčanih
MLADENCI
Ako ove nedelje obeležavate Mladence, nemojte da dozvolite da vaše slavlje izgubi osobenost. Slavite svoj novi način života onako kako samo vi znate! Ne dopustite nikome da vam bira goste, meni ili stolnjake.

Thumb_RUKETo je jedna od lepota braka! Uživajte u svakoj kašičici meda koju vam brak nudi, bar dok možete! Srećni mladenci!

Mladence slave supružnici u prvoj godini braka, oni koji su se venčali posle 22. marta prethodne godine. Na taj dan mladi tek venčani u svoj dom primaju goste, koji im donose poklone i na taj način pomažu na početku njihovog braka i života.

Mlade domaćice dočekuju goste i pokazuju svoje umeće i spretnost.

U slavu hrabrih hrišćana
Mladenci su posvećeni uspomeni na stradanje Svetih četrdeset vojnika jednog puka u gradu Sevastiji, koji su 320. godine, za vreme cara Likinija, prešli u hrišćanstvo, uprkos izričitoj carevoj zabrani. Svi su bili vojnici u rimskoj vojsci i verovali su u Isusa Hrista. Zbog svoje vere, ovi hrabri hrišćani su najpre bičevani, a zatim i bačeni u tamnicu. Ubrzo su izvedeni pred vojni sud. Pogubljeni su bacanjem u jezero nadomak grada. Praznik je u crkvenom kalendaru obeležen crnim slovom u spomen na njih. Dan kada se crkva priseća četrdesetorice Svetih mučenika sevastijskih, u narodu je poznat pod nazivom Mladenci.

Na ovaj dan se proslavljaju mladenci jer su stradalnici bili mladići. Dvadeset drugi mart je posvećen njima i zbog venaca kojima su mučenici ovenčani (venčani) ljubavlju Hristovom. I na venčanjima u crkvi, na glave mladenaca se stavljaju venci, koji imaju trostruku simboliku: carski venci – svaki čovek je car u svom malom carstvu u svojoj kući, mučenički venci – jer u braku treba podnositi žrtve i venci besmrtne slave – u Hristovom carstvu.

Ovim se ukazuje na to da supružnici treba jedno drugom da budu verni, kao što su sevastijski mladenci bili verni Hristu i da tu vernost i ljubav nikakvo iskušenje ne može i ne sme da savlada.

Starinski običaji

Mladenci su praznik koji obiluje brojnim običajima. Na ovaj dan žene ustaju rano i mese četrdeset kolačića, koji se nazivaju mladenčići i koji simbolizuju dug, srećan i sladak život. Peku ih, premazuju medom, nude decu i sve koji pre podne dolaze u kuću. Kolačići mogu biti kružnog oblika, ali i u obliku noža, makaza, sablje, ovce, pileta. Stariji tvrde da pre Mladenaca nije dobro jesti ništa što je izniklo posle nove godine.

Na Mladence je dobro jesti med, kuvanu koprivu i zelje da bi se očistila krv. Posećivanje mladenaca uz obavezno nošenje poklona običaj je modernih dana koji je nastao u gradu, ali ga je selo veoma brzo prihvatilo. Uz pravilo reciprociteta – „oni su bili kod nas, moramo i mi kod njih“ – materijalni pokloni su potpuno zamenili sve druge i lepše strane običaja.

Smatra se da na Mladence moraju doći svi koji su bili na svadbenom veselju. Čak i oni koji su bili pozvani na svadbu, a nisu joj prisustvovali, obavezni su da dođu na Mladence. Međutim, u praksi je to drugačije. Bračnom paru koji slavi Mladence u goste uglavnom dolazi najuža porodica i prijatelji.

Moderni običaji

Iako se po tradiciji ovaj praznik slavi u kući mladenaca, nije neobično da mladenci ili njihovi roditelji zakupe salu u restoranu. Ranije je to bilo nezamislivo, ali mnogi novi običaji slede primer svadbenih ceremonija i održavaju se u iznajmljenim prostorima. Nov način praznovanja zahteva nova pravila, kojima se moraju prilagoditi i mladenci i gosti.

Dok je ranije defile gostiju kroz stan ili kuću mladenaca mogao trajati praktično ceo dan, i za goste, osim pristojnosti i domaćeg vaspitanja, nije bilo nikakvih vremenskih ograničenja, u restoranima vreme zakupa je uvek precizirano i ograničeno. To zahteva od gostiju da dođu u predviđeno vreme, a mladencima nameće obavezu da goste unapred obaveste o vremenu i mestu održavanja slavlja.

Nekad nije bilo potrebno obaveštavati poznanike i prijatelje o tome gde ćete biti u vreme Mladenaca, jer se to jednostavno znalo. Danas to u većini slučajeva izgleda drugačije i zato su mladenci prinuđeni da šalju pozivnice kao za svadbu, što daje sasvim novu dimenziju običaju.

Nekadašnje posluženje pretvara se u gozbu ili, još češće, u običan kafanski jelovnik (sir, kajmak, pršuta, proja, čorba, pečenje, salata).
Izvor:stil-magazin.com

_______________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

POGAČE VERE I TRADICIJE…

tamoiovde-logoMešenje obrednih hlebova kroz vekove je bio i ostao važan deo običaja našeg naroda. Pripremaju se za rođenje, krštenje, slave…

rep-hleb_620x0BADNJAČA, česnica, rođenčić, mladenčić, slavski kolač, kumovski hleb, kumova pogača, sabornik, vasilica, poskurica, samo su neki od srpskih obrednih hlebova.

Pripremaju se za rođenje, krštenje, venčanje, slave, posle upokojenja.

Zato i ne čudi što se u narodu često kaže da život, u stvari, prođe između dva hleba, prvog, umešenog za srećno rođenje, i onog koji se mesi posle upokojenja, za prelazak duše u drugi svet.

Da u bogatstvu srpskih običaja hlebu kao „životodržatelju“ pripada vrlo važno mesto, potvrđuje Jelena Ristić, kustos Srpskog muzeja hleba „Jeremija“ u Pećincima. Hleb simbolično sjedinjuje ljudskost i božanstvenost, a i sam je simbol sjedinjenosti jer sadrži mnogo zrna, pa kada se razlomi i podeli, označava zajednički i jedinstveni život.
– Najviše obrednih hlebova priprema se tokom takozvanog zimskog ciklusa praznika, a česnica je, svakako, najpoznatiji. Naziv joj potiče od reči „čest“, „deo“, „sreća“, jer se lomi i deli svakom ukućaninu. Po narodnom verovanju, čestnica, kako je još nazivaju, predstavlja Božju povojnicu koja se mesi kao uspomena na Isusovo rođenje, kada su ga pastiri darivali. S druge strane, običaji koji su povezani sa česnicom pokazuju da ona u suštini predstavlja useve što potvrđuje i verovanje da od ovog obrednog hleba zavisi rod useva, razmnožavanje stoke, zdravlje ukućana, napredak u poslovima i blagostanje kuće.

“ZDRAVLJE I VESELJE“

 MEĐU takozvanim figuralnim hlebovima najznačajniji je „zdravlje i veselje“, koji su ukućani jeli za Badnje veče ili prvog dana Božića za ručak. Uloga i značaj ovog kolača u obliku vekne ili pogače, najbolje se vidi iz rituala njegovog pečenja. Pre nego što se stavi u peć, njegova gornja površina je zasecana nožem onoliko puta koliko je članova domaćinstva. Za svakog ukućanina, po starešinstvu, zasecan je zarez i izgovaralo se ime onoga kome je namenjen. Osim toga, kada je ispečen, ovaj hleb su morali da jedu svi ukućani da bi bili zdravi i veseli – objašnjavaju Biljana i Slobodan Jeremić (na slici), osnivači Srpskog muzeja hleba u Pećincima.

Osim česnice, po rečima naše sagovornice, nekada su domaćice za Božić mesile i veliki kolač, kao i mnogobrojne „zakone“, figuralne božićne hlepčiće. Uoči Božića, pak, za Badnje veče pripremana je badnjača, obično u obliku dvostruke ili trostruke pletenice na čijem jednom kraju je obavezno bio zaboden orah kao znak mudrosti, mira, plodnosti i dugovečnosti.

Kraj zimskih i početak prolećnih običaja, kada je o obrednim hlebovima reč, pripada mladenčićima.
– Mladenčići su, inače, simbol blagoslova i plodnosti – objašnjava Ristićeva, i podseća da plodnost simbolizuju i vaskršnji hlebovi, okruglog upletenog oblika sa jajetom u sredini. Ovi hlebovi, međutim, predstavljaju i žrtvu, s obzirom na to da se namenjuju i kultu mrtvih.
Nekada su, kaže naša sagovornica, obredne pogače sa otvorom na sredini, nalik đevreku, obavezno mešene i za Đurđevdan. Kićene su vrbovim grančicama i belim i crvenim cvećem uvezanim crvenim koncem.

– Najznačajniji i najsvečaniji trenutak proslavljanja krsnog imena je sečenje unakrst i lomljenje slavskog kolača. Njega je uoči slave mesila domaćica, od pšeničnog brašna i osvećene vodice. Slavski kolač se bogato ukrašava figurama od testa, golubom kao simbolom Svetog Duha, grožđem, klasjem, ali i poskurnikom, to jest pečatom. U sredinu slavskog kolača stavlja se i struk bosiljka povezan crvenim koncem radi zdravlja ukućana – kaže Ristićeva.

I dan-danas u nekim krajevima Srbije, podseća ona, nad glavom novorođenčeta, naročito dečaka, lomi se i jede presan hleb povojnica, kojim se novorođenče simbolično prima u porodicu i zajednicu. Sa druge strane, i mrtvima se namenjuje obredni hleb nazvan zadušnice, na kojem se obavezno utiskuje pečat, hrišćanski simbol krst sa slovima IS, HS, NI, KA, što znači „Isus Hristos pobeđuje“.

rep-hleb-MALA“SABORNICI“
– JEDNI od najukrašenijih i najlepših obrednih hlebova su svadbeni – sabornici. Uvek se pripremaju dva – jedan za mladoženju, drugi namenjen mladi. Oba se ukrašavaju cvećem, granama, jabukama i pticama na granama. Jedino se razlikuju što sa mladinih grana ptice simbolično odleću jer odlazi u novi dom, dok na mladoženjine sleću budući da u njegovu kuću stiže novi član – priča Biljana Jeremić.

Jelena Matijević
Izvor:novosti.rs


Srodne objave: MOJE VREME U MUZEJU HLEBA JEREMIJA

POSLEDICE IZBORA…

tamoiovde-logoStari srpski običaji: povoljni dani i meseci za venčanje

Ako se udate u januaru, on će biti zaljubljen i iskren, mesec junskih ruža garantuje obilazak sveta, dok tmurni novembar stavlja sreću na čekanje…

mlada

Foto: Freedigital

Različiti narodi imaju različita verovanja koja se prenose sa kolena na koleno, pa su tako i u Srbiji ostala neka davna verovanja kada je reč o izboru datuma venčanja.

Svaki mesec imao je svoje značenje, te se po tome određivala povoljnost.

Na primer, ako se venčate u julu, vaš bračni drug i vi svakodnevno ćete raditi.

Septembar, koji je od davnina poznat kao najpovoljniji mesec za venčanja, mladencima donosi bogat i dobar život…

Pročitajte narodna verovanja za svaki mesec u godini, kao i to šta on mladencima donosi.
Udaj se kada je godina nova, on će biti zaljubljen, dobar i iskren.
Kada se februarske ptice spajaju, nemoj se venčavati već se plaši svoje sudbine.
Ako se udaš kada martovski vetar duva, užitak i suze, imaćeš oba.
Udaj se u aprilu kada možeš, užitak za nju, užitak za njega.
Udaj se u mesecu maju i sigurno ćeš upropastiti dan.
Udaj se kada junske ruže rastu, kopna i mora ćeš obići.
Ono dvoje što se u julu venčaju, moraće da rade za dnevni hleb.
Ko se u avgustu venča, proći će kroz velike promene u životu.
Udaj se septembra u crkvi i život će ti biti bogat i dobar.
Ako se venčaš u oktobru, ljubav će rasti ali će bogatstvo pasti.
Ako se udaš u tamnom novembru, uživanje će doći, zapamti.
Kada decembarski sneg padne brzo, udaj se i iskrena ljubav će trajati.

Osim za mesec, određivao se i povoljan dan u nedelji za stupanje u bračnu zajednicu.

Postojala je čak i pesma po kojoj se planirao dan venčanja:

Ponedeljak za bogatstvo,
Utorak za zdravlje,
Sreda najbolja od svih,
Četvrtak za gubitke,
Petak za krstove,
Subota najgora od svih.

Izvor:prva.rs ( lisa)

___________________________________________________________________________________

KALAŠ – IZGUBLJENO PLEME HINDU KUŠA…

TAMOiOVDE-logo

IZGUBLJENO PLEME POTOMAKA ALEKSANDRA VELIKOG

Kada je veliki heroj i general Aleksandar Veliki ostavio ovde svoje trupe, zamolio ih je da ostanu na ovoj zemlji i nikada ne promene svoju tradiciju i verovanja, kulturu i zakone, dokle god se on ne vrati iz ratnih pohoda sa Istoka…:“

Ne, ovo nije priča iz nekog grčkog sela, već priča sa obronaka Hindu Kuša.

21b287c7e808b9f22969b11efcf9180e_500  Pre više od 2000 godina Aleksandar III prelazio je preko planina severnog Pakistana osvajajući i, prema nekim legendama sejući seme naroda koji opstaje do danas.

To su živi heroji, koji su stigli do 21. veka živeći živote na isti način kao i njihovi čukundedovi.

Pričajući na srpskom sa svojom sestrom ispred jednog kolege Pakistanca, iznenada nas je prekinuo i upitao: „What is the word you have just said? Somthing which sounded like „Nishta“?“ (Koju si to reč upravo izgovorila?Zvučalo je kao nishta. ) „Baš tako – ništa!“-odgovorila sam. „Hm, imaš vrlo izoštren sluh za strane jezike.“ „Ah hvala! A šta to znači?“ „Znači nothing, zero..:“ „Baš kao i na jednom od jezika kraja odakle sam!“-rekao je. „Misliš na Urdu jezik (pakistanski ) ?“ – upitala sam znatiželjno. „Recimo, ali jedan specifičan dijalekat, koji se potpuno razlikuje od tipičnog urdu jezika kojim govori većina. U pitanju je jezik naroda Kalaš.

Da li si ikada čula za njih?“ „Da budem iskrena ne….“-odgovorila sam stidljivo, razmišljajući o tome čega sve zanimljivog na svetu ima, a da o tome nikada niste čuli… „To je narod planinskog venca Hindu Kuš, jedna od provincija Pakistana, za njih se veruje da su potomci vojske Aleksandra Velikog. Imaju specifičan jezik, običaje i razlikuju se od ostalog stanovništva u svemu, pa čak i fizički.Uglavnom imaju prelepe plave ili zelene oči i svetlu kosu…“ „Vrlo zanimljivo…a moje pitanje je opet, kao i svaki put, zašto u mom i tvom jeziku ima toliko sličnih reči, a da ja i ti pojma o tome nemamo?“ „Ah da, kao ono zimstan, sombol, azdaha i ostalo“ – nasmejao se nakon što me je podsetio na neke naše prethodne usputne razgovore. „Pa zato smo valjda tu, da podelimo jedni s drugima ono što znamo iz ličnih iskustava i naučimo nešto čega nema u knjigama…“

Kalaši – „ljudi koji nose crno“ – žive u severo-zapadnom Pakistanu, blizu avganistanske granice, a muslimani ih zovu „kafiri“ ili „nevernici“.

U regiji zvanoj Kafiristan leži Brir, jedno od poslednjih naselja Kalaša. 3500 duša su poslednja enklava paganskih plemena u čitavom regionu. Oni se nisu mnogo izmenili već vekovima. Prave svoje vino, uzdižu životinje do božanskog statusa i veruju u vile planinskih vrhova. Njihovi bogovi, slični onima iz antičke Grčke, podeljeni su na muška i ženska božanstva i tvrde da su nekada davno pripadali visoko obrazovanoj kulturi, sve dok njihove knjige nisu spalila varvarska plemena.

Trude se da očuvaju svoj identitet od zadirućih islamskih pravila, krčenja šuma, preduzetnika koji iskorišćavaju njihovu jednostavnu prirodu i karakter, da odole iskušenjima modernog sveta. Njihova religija doseže do drevnih kultova plodnosti. Neki od njih praktikuju godišnji obred pod nazivom „budalak“, kada se izabira tinejdžer da ide u duboke šume i tamo sam provede godinu dana.

Jedan od njihovih rituala proslavlja se u avgustu pod nazivom „Dan preobraženja“. Tada se bogu Dionisu iznosi grožđe kako bi se osigurali rodni usevi. Olimpija, majka Aleksandra III Velikog, koja nije bila grčkog porekla, praktikovala je kultove vezane za boga Dionisa. Kalaši su jedini na Istoku koji i dan danas ukrašavaju svoje domove stolicama i hoklicama koje se ne mogu naći nigde više u tom regionu osim kod njih.

Ukrašavaju ih rogovima ovna koji simbolizuje rogove sa šlema Aleksandra Velikog ili pak scenama bitaka koje prikazuju vojnike, a slični crteži nađeni su na arheološkim iskopinama širom Grčke. Njihove proslave uvek su propraćene pesmom i igrom. Igraju u krugu (kolo), a muškarci zvižde na poseban način.

Kada sam našu norodnu nošnju pokazala jednoj koleginici takođe iz Pakistana, ona istog trenutka imala asocijaciju na pleme Kalaš i pokazala mi linkove na internetu, nisam mogla a da se ne zapitam otkud te asocijacije ljudima koji prvi put vide nekog iz Srbije, a o mojoj zemlji nisu znali ama baš ništa pre nego što su mene upoznali? Možda zato što se Aleksandar prezivao Karanović i nije bio Grk? Ili zato što Dionis ili Dionizus znači Bog iz Nize (Niša )? Ili zato što su pre njega istim putevima hodali njegovi preci Nino Belov i Serbon Makaridov? Ne znam, čula sam neke priče o tome….

Svi Indusi i Pakistanci, koji su inače nekada davno bili jedan narod, a i danas pričaju istim jezikom, ali se ne podnose, jer ih  je podelila religija, baš kao i nas u našem regionu… ipak znaju nešto što mi ne znamo. Mi nikada u školi nismo učili o Arijevcima, narodu koji je oko 1200 godine pne pohodio Indiju i sa sobom doneo Vede, pismo, kulturu i običaje. To su bili ljudi plave (ili riđe ) kose, svetlih očiju, visoki, bele puti….„ljudi svetlosti“…U Indiji su zatekli Dravide, lokalno stanovništvo, tamne kože, kojima su vladali i kojima su ostavili mnogo toga u amanet. A to je bilo mnogo pre Aleksandra Velikog…

Mog oca su, pre 30 godina u Libiji Indusi sa kojima je radio nekoliko puta zapitkivali o našoj istoriji, a on nije mogao da im odgovori na neka pitanja – jednostavno zato što nije znao. Odrastao je i učio u komunističkom sistemu, gde se o istoriji znalo ne dalje od II svetskog rata i ofanziva. A da li se danas zna više? Mnoge je stvari povezao kasnije, kada su mu pod ruku dolazile knjige i članci koje je onda povezivao sa svojim prethodnim iskustvima i pitao se, baš kao i ja danas – da li je moguće da u ovome ipak ima neke istine?Mozaik se sklapa, kocku po kocku, možda je slika potpuno pogrešna, ali ipak…..

Indusi sa čalmama (Siki ) su ga jednom pitali da li je ikada čuo za Arijevce. Bio je začuđen ovim pitanjem i odgovorio: „Naravno da jesam! Hitler je hteo da pravi arijevsku rasu, jer je……“ „ Ne Ser, ne to, ja vas pitam za one Arijevce koji su pre par hiljada godina dolazili iz vaših krajeva u Indiju.“ Bio je zatečen pitanjem. Kakvi bre Arijevci iz naših krajeva?!? A kada je na zidnom kalendaru u kancelariji jednog od njih ugledao kukasti krst, ništa mu tek nije bilo jasno. Pitao se od kad Indusi podržavaju nacističke teorije, a nije bio svestan da indijska stara kultura nema ama baš nikakve veze sa nacistima.

To nije bio kukasti krst, već svastika, koja je obrnuta u odnosu na njega i obeležje je drevnog indijskog Božanstva Sunca, koje su u Indiju doneli – Arijevci. Njegovo ime „Marjan“ bilo im je krajnje zanimljivo, jer su tvrdili da potiče iz njihovih krajeva, a između ostalog u sebi sadrži reč „Arijan“. Kada sam došla u Emirate, zaprepastila sam se kada sam naišla na natpis prodavnice „Marjan Plaza“, a kasnije saznala da je ovo ime iranskog, avganistanskog, pa i arapskog porekla, koje se izgovara Mardžan ili Morgan (egipatski dijalekat izgovara g umesto dž – nailazila na ovo ime u Egiptu, ali nisam povezivala ), a ekvivalent mu je žensko ime Marjana – Mardžana- Morgana. Šta više, mom oduševljenju nije bilo kraja kad sam na natu nabasala na sledeće: Mairanay Maiwand Malyar Manan Marjan Marwand Mashal Mateen.

Paštun (Patan ) je pleme iz severo-istočne provincije Pakistana (mnogi od njih su danas nadaleko čuveni Talibani ), kao i južnih i istočnih delova susednog Avganistana. Oni su islamizirani, zato ih ima znatno više, oko 200 000, ali pripadaju istom genetskom tipu kao Kalaši…

Kada sam na kraju srednje škole pisala diplomski iz engleskog jezika, igrom slučaja mi je nastavnica predložila da pišem o Indiji, kao britanskoj koloniji. Zarad ovog zadatka otišla sam u Indijsku ambasadu u Beogradu, na sastanak sa atešeom kulture, koji mi je, oduševljen mojom temom, napakovao punu kesu magazina i brošura za moj rad. Na jednoj od brošura, na naslovnoj strani, ugledala sam sliku Arijevaca….Otac mi je ukazao na njihove svetle oči i oblik cipela – zavijene na gore, baš kao i naši OPANCI… Možda je onda Aleksandar III Karanović, Lesandar ili Sikander ili Iskender ili Aleksandar Makedonski ili Veliki bio jedan od tih Arijevaca – koji god narod oni bili?

Kažu da je na svom osvajanju sveta išao stopama svoja dva arijevska pretka Nina Belova koji je u Mesopotamiji izgardio Ninivu… I bio prikazivan kao bik na svim crtežima i statuama (otud rogovi na Aleksandrovom šlemu ) i Serbona Makeridova koga su Grci kasnije preimenovali u Herkula. Ljudi baš vole da iste stvari nazivaju različitim imenom….

Baš kao što kaže ono lepo indijsko verovanje da se kad-tad nađete na mestu na kojem su nekada bili vaši preci, tako je i Aleksandar hodao ovim svetom i ostavio traga u skoro svim narodima, trag obavijen velom misterije, baš kao što je i izgubljeno pleme Kalaš.

Da li je slučajna veza u nazivu sa kraljevstvom KUŠ…?

Izvor: vesna.atlantidaforum.com