VREME VELIKIH LAŽI I OBMANA…

tamoiovde-logoVeliki slikar  Ljubomir Ljuba Popović, rođen je na današnji dan, 14. oktobra 1934. godine

__________________________________________________________________________________________________

LJUBA POPOVIĆ

Ljubomir_Ljuba_Popovic_(1934)Popović Alekse Ljubomir, zvani Ljuba, rođen je 14. oktobra 1934. u Tuzli, u Jugoslaviji, od roditelja Srba.

Njegov deda, sa nadimkom Đavo, bio je sveštenik u jednom zabačenom bosanskom selu. Govore da je isterivao demone iz seljana i da je imao neobičnu naviku da sam šeta po dubokim šumama koje su okruživale selo. Učestvovao je u sarajevskom atentatu…

1945/1952. pohađa valjevsku gimnaziju. To su godine kad boluje od čmičaka, kapci su mu natečeni; to je i doba protivljenja političkim angažmanima, prezira prema delovanju Omladinskog komiteta.

Rešava da promeni izgled svoga tela radeći fizičke vežbe. Ovladavajući svojom fizičkom snagom, stiče smisao za akciju i disciplinu. Fizičke vežbe zamenjuje druga aktivnost: rad na stripu. Crta filmske plakate kako bi mogao besplatno da prisustvuje projekcijama…

Stigavši (1953) u Beograd, saznaje da su prijemni ispiti već završeni i da mu valja sačekati sledeću godinu. Da ne bi gubio vreme, upisuje istoriju umetnosti i pohađa časove crtanja u Šumatovačkoj ulici. Modeli su mršave starice: njihova anatomija vređa mladićevu osetljivost. Odnos prema modelima ga nagoni da razmišlja o tome šta bi mogao biti svet pojavnosti. U njemu već postoji želja da živi i negde drugde osim na površini stvari. To je i doba kad kuje svoju volju i preispituje sebe sama. Pošto je protekla godina čekanja, koleba se između Likovne akademije i Akademije za primenjene umetnosti. Izlazi i prolazi na oba ispita.

Godine 1959. prvi put putuje u Pariz na petnaest dana, ide u Luvr, sreće Dadu Đurića.

Oktobra 1960. učestvuje na izložbi grupe „Medijala“ u beogradskoj galeriji Grafičkog kolektiva, sa Leonidom Šejkom, Oljom Ivanjicki, Mirom Glavurtićem, Sinišom Vukovićem, Svetozarom Samurovićem, Urošem Toškovićem, Milovanom Vidakom i Milićem Stankovićem. Učestvuje na Prvom oktobarskom salonu u Beogradu. Izvodi sliku „Izlazak učaurenih“, koja predstavlja deo budućeg programa, nesvesnu liniju ka tajni tame.

Tokom 1963. godine Ljuba prolazi kroz ozbiljne psihičke krize; ulaže napore da ponovo uspostavi ravnotežu. To je i godina kad napušta „Kupolu“, Beograd, Jugoslaviju. S jeseni stiže u Pariz.

Sa sobom nosi pet urolanih slika i smešta se u hotelsku sobu koju mu je dao Berić, u pasažu Abes. Marko Čelebonović ga upoznaje sa Žinet Sinjak. Žinet Sinjak i gospođa Čelebonović ga predstavljaju Reneu de Solijeu u galeriji „Krezvo“; uz pomoć tumača vode razgovor. Galerija „Diro“ je jedna od pet koje je predložio Rene de Solije. Marsel Terbib zadržava donete slike. Ljuba tako dobija prvi novac neophodan da opstane u Parizu…

Dragan Gajer
Iz malog zavirivanja u „Odlomke iz slikarevog dnevnika“ | Ilustrovana politika
Fotografija: Fonet

Izvor:riznicasrpska.net

______________________________________________________________________________________________

Ljubomir_Ljuba_Popovic_-_Hram_misticnih

Hram mističnih

Ljubomir_Ljuba_Popovic_-_The_Temptations_Afterwards_1988-89

The Temptations, Afterwards (1988—89)

______________________________________________________________________________________________

Ljubomir_Ljuba_Popovic_-_Odisej_i_Kalipso_1992

Odisej i Kalipso | ulje na platnu 55 x 46 cm Opis: potpisano, naslovljeno, datirano „1992“

Ljubomir_Ljuba_Popovic_-_La_jeunesse_tourmentee_de_cavalier_Georges_1998

La jeunesse tourmentée de cavalier Georges (1998) | ulje na platnu 55 cm x 46 cm

_______________________________________________________________________________________________
VREME VELIKIH LAŽI I OBMANA

Slikar Ljuba Popović: U stalnoj smo stisci kom carstvu se privoleti: biramo najbolje od najgoreg

kul-popovic_620x0

Ljuba Popović

Sunce nas ne pita koliko će da nas greje. Kroz staklenik svoda pariskog ateljea Ljube Popovića pada pravo na njegovu novu sliku „Ima li života posle smrti“, s koje energiju širi dalje. Na nama je da ovu svetlost upijemo ili ne.

■ Moj kolekcionar iz Normandije Mišel Puks mi je pre tri godine naručio najveći format do sada, neku vrstu testamenta — kaže Ljuba u ekskluzivnom intervjuu za „Novosti“. — Radim je od tada, praktično je završena, ostalo je da doradim još neke detalje. Tema slike je u početku bila apokaliptična, o planetarnoj nesreći. Tokom rada menjala je pravac i ideju. Došao sam do noćne slike, sa somnabulnom situacijom: ima krvavi mesec i figure koje pomalo asociraju na tri gracije. Širi svetlost koja počinje od velike bele figure. Dok sam slikao, da bih povratio ravnotežu, podmetnuo sam pod platno knjigu koju sam slučajno odabrao i čiji joj je naslov odredio ime. Dopala mi se ta igra slučaja.

ATELJE KAO MANASTIR

— Radim u ateljeu, kao u nekom manastiru, potpuno zatvoren. Pokušavam da vodim dijalog sam sa sobom. Moram da eliminišem sve spoljne elemente, da mi ne kvare unutrašnju vodilju.

Malo toga se, ipak, događa slučajno. Da li nas, zaista, obasjava crveni mesec?

■ Apokalipsa i dolazak katastrofa na zemlji prisutni su u svim biblijskim pričama i među prorocima. Ko zna o čemu sve ljudi ne maštaju. Mene više zanima lična apokalipsa. U sve ulažem veliku energiju i pokušavam da sagledam kakav je moj odnos prema sopstvenom kraju, a ne prema kraju sveta. Egoistički, čovek, na kraju, sam sa sobom vodi polemiku, a ono što se dešava spolja, na političkom i kulturnom planu, samo su događaji koji ga prate i na određeni način filtriraju njegovu ličnost.

Ali značajno utiču na njega.

■ Zavisi od čoveka. Na mene to slabo utiče. Posle toliko godina postao sam veoma oprezan. Više ne verujem ni u šta. Živimo u vremenu velikih laži, obmana, nečega što je prevazišlo sve okvire ljudskih normi. Čovek je krvoločan, ratuje, planeta se razara.

MUZIKA ZA OKO

— Slikarstvo se sastoji iz tonova i zvukova, kao i muzika. Muzička kompozicija je namenjena ušima. Slikarstvo je isto tako zvuk, samo ne za uši, nego za oči. Pikturalnost je bogatstvo slike u treptajima. Koliko slika treperi, toliko ima niskih i visokih tonova. Koliko puta su oni umnoženi, do te mere ide njen kvalitet. Zavisi od čoveka da li ume i kako će to da primi.

Kojim idealima današnji čovek, u ovom i ovakvom svetu velikih kriza, može da teži?

■ Ogromna većina ljudi na planeti nije svesna svog postojanja. Nisu svesni da imaju samo jedan život. Dogodi mi se da subotom dođem na Monparnas i nađem se u gomili naroda. Gledam onaj svet oko mene i pitam se da li su svesni sebe, života i svega što ih okružuje? Čovek je dezorijentisan. Gogen je jednu svoju kapitalnu sliku nazvao „Ko smo, šta smo i kuda idemo“. To sve govori.

I, kuda to idemo?

■ Svet je napravljen između dobra i zla, između raja i pakla. Nesreća je u tome što su zlo, koje je u čoveku, i želja za srećom u stalnom paradoksu. Nije samo čovek zločinac, zločin postoji u vazduhu, u planetarnom smislu, i ta ravnoteža između dobra i zla je vrlo kompleksna. Mnogi umetnici su pokušali da tu nađu rešenje.

Koliko je ta ravnoteža danas poremećena, na strani zla?

■ Zavisi od perioda. Za vreme Drugog svetskog rata je otišla potpuno na stranu, onda je nastala određena ravnoteža, pa je sada ponovo poremećena. Ljudsku nesreću je vrlo teško zaustaviti. Surov je ovaj svet u kojem naša deca treba da žive. Ako hoćeš da ovladaš jednim narodom, osnovna stvar je da mu izbrišeš kulturu i nametneš svoju. Amerikanci ti nameću šta ćeš da jedeš, kako ćeš da se oblačiš, šta ćeš da slikaš. Ubili su Gadafija zato što su mu sa Zapada dugovali ogroman novac. Sad bi da raščerupaju Siriju. Njihov metod je da ljude posvađaju kao pse. Tako smo se i mi krvili na teritoriji bivše Jugoslavije. To je njihova težnja, tendencija da se ovlada svetom. Njihovi muzeji su „Mekdonaldsi“. Američki pisci naučne fantastike pišu o tome da cela planeta govori engleski, što se umnogome uspelo. U moje vreme mnogo su se učili ruski i francuski. Na sreću, vratio se Putin. Ne govorim to zato što navijam za Ruse, nego zato što će se tako napraviti kakva-takva ravnoteža u sili.

NOVA SLIKA — Putevi moje nove slike su autobiografski. Postoji tamo jedna mala spodoba koja nosi broj 77. Kad sam imao toliko godina stavio sam dve sedmice. Među Srbima postoji verovanje da kad imaš dve sedmice, imaš dve sekire. To je najopasniji trenutak u starosti. One su znak da svakog trenutka možeš da odeš. To sam pregurao, sad imam samo jednu sedmicu, pa sam, na određeni način, smanjio opasnost!

Gde smo mi Srbi u svemu tome?

■ Srbija je zemlja u kojoj ima dosta stvaralaca i zemlja paradoksa. To je lepa, zdrava teritorija. Mislim na zemlju, na planine, doline, na plodnost. Praktično nismo svesni gde živimo.

A ljudi?

■ Ljudi su individualci. Kod nas svaki čovek ima neku svoju autonomiju i svoje mišljenje. Zbog toga na teritoriji Srbije ima dosta kreacije, i na sportskom, i na umetničkom planu.

Ali zato nas je teško i voditi?

■ Ne treba zaboraviti da je prostor na kojem žive Srbi, zbog položaja, stalno bio pod okupacijama i izložen napadima. Teško je to izdržati. U stalnoj smo stisci kom carstvu ćemo se privoleti. Ne možemo da nađemo rešenje. Biramo najbolje od najgoreg. Propaganda je moćna stvar. Ljudi uvek misle da je negde drugde bolje. Treba nam prosvećeni apsolutista. Imali smo Milovana Đilasa, koji je prošao sve, koji je na Zapadu bio poznata ličnost, pisac, intelektualac. Dostigao je možda najviši domen koji smo imali među političarima. Ali godinama pošto je izašao iz zatvora niko ga nije primećivao. I sad sigurno ima takvih ljudi kod nas, samo što nisu u stanju da dođu do vlasti. Tu je cela nesreća. Nas Srba na toj rasturenoj teritoriji bivše Jugoslavije ima najviše, imamo i najjaču kulturu, ali me brine što je ona danas ugrožena. Ako deset godina držiš zatvoren važan muzej, tu nešto nije normalno.

Šta treba da radimo?

■ Srbija je bogata pametnim ljudima, pa neka se izvlači. Nije moje da im solim pamet.

Kakav je današnji odnos države prema vama vrhunskim umetnicima?

■ Naša država po tom pitanju ništa ne radi. Nikad ništa nije učinila, niti su to učinili naši bogati ljudi, da nam omoguće višu kvotu. Nas nekoliko, Vlada Veličković, Dado Đurić i drugi, sami smo je izgradili. Grci imaju svog Fasijanosa, koji je bio četiri puta jeftiniji od mene, a sada je četiri puta skuplji. Jer su oni shvatili da Fasijanos predstavlja Grčku i počeli su da mu kupuju slike. Da ga dižu. Kolumbija, na primer, ima Botera, koji je jedan od najskupljih slikara naše generacije. Bio je jeftiniji od mene. Danas mu prodaju sliku za pola miliona. Argentina radi za Segija. Svog Alešinskog pomaže Belgija. Otišao je u nebo. Naša država nije bila u stanju nikad da uradi nešto tako. U Muzeju savremene umetnosti izbacili su sve slike napolje, počeli da imitiraju Zapad. Takvo je vreme.

Jeste li, posle svega, srpski ili francuski slikar?

■ Ne postoji srpsko i francusko slikarstvo. Postoji samo slikarstvo. Živim u Francuskoj 50 godina, a pripadam jednom od južnoslovenskih naroda koji se zove Srbi. Njih ne možete da iselite s Balkana. Država je druga priča. San o ujedinjenju južnoslovenskih plemena, koji je počeo početkom prošlog veka, bio je idila. Kralj Aleksandar je napravio veliku, vrlo moćnu državu. Razlika između Beograda i Zagreba je mnogo manja nego između Pariza i Marselja.

NEMAM NAMERU DA VIŠE IZLAŽEM * Hoćete li „oprostiti“ galeriji SANU odlaganje vaše izložbe? — Pokušavam da im to sve zaboravim. Ali nisam planirao nikakve izložbe, niti imam nameru da više izlažem. Nemam više energije. Napraviću, možda, još jednu knjigu velikog formata. Reč je o monografiji o mojim velikim formatima, kojih je do sada bilo čak stotinu, u izdanju francuske kuće „Krug umetnosti“. I, to je sve.

Goran Čvorović | 17.03. 2012 |

Večernje novosti
_______________________________________________________________________________________________

7590

Svežina tela 1995/96; ulje na platnu, 80,5×56 cm

7589

Nevinost, 1998 ulje na platnu, 56×47 cm

________________________________________________________________________________________________

7587

La Reve et la Ville, 2002 ulje na platnu, 35×27 cm

7586

Alice est fatiguee, 2002 ulje na platnu, 54×45 cm

________________________________________________________________________________________________

Od Srbije nisam dobio ništa

Ja sam vaspitan na američkom filmu i kao mlad sam obožavao Ameriku. Moj omiljeni film oduvek je bio „Ko je ubio Liberti Valansa” Džona Forda, u kojem se sve vreme raspravlja da li je ubica pucao sleđa ili spreda. Danas te ubijaju s bezbedne daljine. Niti može žrtva da se brani niti se ubica kažnjava.

113517842052c96f2d85c34735588869_orig

Foto: ljuba-popovic.com

Slikarstvo je danas izgubilo busolu, ali interesovanje za njega ne prestaje. Muzeji su dobro posećeni, a često se pred njima čeka u redu i po čitav sat. Naročito kad je reč o izložbama velikih majstora. Voleo bih da tako nešto mogu da konstatujem i kod nas.

Nažalost, naš muzej je zatvoren, a naši ljudi su verovatno zaboravili da su ga ikad i imali. Ovim rečima počinje razgovor za „Politiku” jedan od najvećih srpskih umetnika, i Ljuba Popović i dodaje da je nekoliko godina radio na slici „Ima li života posle smrti” koju opisuje kao umetnički testament.

Razgovor, vođen krajem prošle godine, počinjemo konstatacijom da je prošle godine napunio 50 rada u Parizu dok će ovde obeležiti 80. rođendan.

– Nisam ja otišao iz Srbije iz političkih razloga, niti zato što sam obožavao Evropu, a mrzeo komunizam, otišao sam zbog toga što je te 1963. godine nekako bilo prirodno da slikar živi u Parizu jer su tamo najbolji muzeji, galerije, najviše se vodi računa o slikarstvu, filmu. Stigao sam u Pariz sa 100 franaka u džepu i odmah sam bio impresioniran nivoom kulturnog života. Na Sen-Žermen de Preu je bilo 14 galerija i tri ogromne knjižare. Danas galerija više nema, a od knjižara je ostala samo jedna. Pitanje je dana kada će se i na tu lokaciju useliti neka od poznatih modnim firmi. Nekada su tu bile umetnost i literatura, danas su ih zamenile luksuzne krpe, cipele i parfemi. Baš kao i u Beogradu – na mestu gde je bila Jugoslovenska knjiga, danas se prodaju pomade i sapuni. Tako mi to odumiranje kulture deluje slično ovde i tamo. Jedino što je Pariz veći i bogatiji, pa se šteta manje primećuje. Nije isto kad se zatvori jedan od deset muzeja i kad se zatvori jedan jedini.

Razmišljate li o tome kako će izgledati umetnost za 50 godina? Hoće li se umetnost svesti na dosetku, geg, hoće li svako ko ima mobilni telefon moći da snimi film?

Teško mi je da prognoziram. Samo vidim da se svet udaljava od umetnosti i kulture, a ja nekako verujem da kao rezultat tog udaljavanja imamo ratove, previranja, najezdu ekstremnih religija… A tu savremenu umetnost ne mogu da pratim, ne zato što je prezirem, već zato što mi je stalo da sačuvam mir i da me ne remeti u slikanju. Ona može da uništi čoveka baš kao i politika. Sećam se da mi je jednom Koča rekao da je vlast kao da si stalno pod temperaturom od 40 stepeni, a bez termometra u ustima. Govorio mi je da kad dobiješ vlast ne vidiš više ništa oko sebe. Kad sam mu jednom rekao da bi on bio idealan šef države kada Broz odapne, odgovorio mi je – nemaš ti pojma o tome, bolje se drži tvojih četkica. Ja bih bio trener bez igrača, a država ne može da se vodi ako nemaš tim.

A kako objašnjavate da je partizanska vlast, predvođena mašinbravarom, pokazivala znatno više razumevanja za umetnost i kulturu nego ova, demokratska vlast koja se davi u pričama o Evropi, razvijenim demokratijama?

Ali Tito je imao nekoliko veoma prosvećenih ljudi oko sebe, imao je Đilasa, Koču Popovića, Mošu Pijade, Tempa… Đilas mu je, recimo, predložio da se naprave majstorske radionice, a kad su obezbedili nekoliko velikih ateljea dodelili su ih zaista sjajnim slikarima, među kojima je samo Kun bio borac iz rata i komunista. I kad pogledate ko je sve u to vreme bio uticajan na planu kulture, složićete se sa Žikinom ocenom da je to bilo Periklovo doba. Tu su bili Oto Bihalji Merin, Aleksa Čelebonović, Vasko Popa, Žika Bogdanović, Aleksandar Stefanović, Zoran Mišić… Ako mene pitate, naša degradacija je počela kad je elita dopustila da Đilas tavori osam ili deset godina u svom stanu u Palmotićevoj, a da nikad niko nije osetio potrebu da s njim porazgovara. Stalno govorim da Srbija ima najjači kulturni potencijal u regionu. Izuzetak je samo Rumunija između dva rata, kad je imala veliki uzlet. I nikako ne razumem što se taj potencijal stalno rasipa, baca u blato, dok se istovremeno naklapa o nekakvom ulasku u Evropu. Ulasku s kim, s čim, zašto?

Mislite da te priče nemaju nikakvog smisla?

Te priče su mi apsurdne i smešne jer, ako ideš u neku sredinu koju ceniš, moraš da paziš šta nosiš u prtljagu. Ako očekuješ da i oni tebe cene, a ne da te upotrebe kao tegleću marvu ili da te koriste za neke druge prizemne ciljeve, moraš da poradiš na sebi i da razmišljaš šta te najbolje predstavlja u očima civilizovanog sveta.

Šta je, po vama, to što bi najbolje moglo da nas predstavlja u očima civilizovanog sveta?

Mi imamo više od 800 prevedenih knjiga na francuski, od Crnjanskog i Andrića do Danila Kiša, a nemamo mesto gde bismo to mogli da pokažemo. Imamo jednu od tri najbogatije svetske kinoteke – koja, u svojoj arhivi, poseduje jedini primerak Grifitove „Netrpeljivosti” u sepiji ili sovjetske propagandne filmove koje nema ni Rusija – a nismo našli način da to obelodanimo i pokažemo svetu. Evo, ja godinama već čekam da se neki gradonačelnik Beograda seti, tj. nađe za shodno, da obnovi Paviljon „Cvijeta Zuzorić”, koji je, svojim kružnim izložbenim prostorom (osmišljenim pre Gugenhajma), bio jedan od najlepših u Evropi dok ga neka budala nije uništila postavljanjem one drvene skalamerije. U toj galeriji je u moje vreme održana velika izložba Henrija Mura, koji je njome bio toliko zadovoljan da je Beogradu poklonio jednu svoju skulpturu – koju je neki pametnjaković odbio. Sećam se da je Dado Đurić uspeo nekako da dođe do Henrija Mura i da mu pokaže svoje crteže. Henri Mur je bio oduševljen. Tada je u Masarikovom paviljonu, koga takođe više nema, bila izložena čuvena umetnička kolekcija barona Urvartera. Šejka i ja smo tamo svakodnevno išli i piljili u slike Salvadora Dalija „Dan” i „Noć”. Bila je tu i slika Đorđa de Kirika „Povratak bludnog sina”, pa ogromne apstraktne slike Roberta Mate, pa Labis, pa Pol Delvo… A danas nam objašnjavaju da će nas Evropa ili Zapad najbolje prihvatiti ako pređemo na Mekdonalds ishranu, kupujemo njihovu trećerazrednu robu ili imitiramo njihovo slikarstvo.

Ali vi u Evropi živite pola veka i sigurno ste čuli od naših ljudi da je vama lako da poručujete kako je Evropa smešna, promašena priča…

Da se razumemo. Jedno je živeti u nekoj evropskoj prestonici, izborivši se za neko mesto u njoj, a drugo zamišljati da će „ulazak u Evropu” omogućiti nekom autolimaru iz Lajkovca da se oseća kao da je u Parizu. Kao što su nas nekad zamlaćivali komunizmom. A što se mene tiče, ja sam u Pariz došao zbog Luvra, a ne zbog Francuza, njihove demokratije ili nekakve želje da se profinim. Kada mi je moj prvi galerista Marsel Zerbib rekao da bi trebalo da promenim ime jer će ga Francuzi izgovarati Žuba, rekao sam: „Naučiće, naučiće”. I naučili su. Kao što su naučili i da izgovore Đoković. Srbi su ljudi s jakim identitetom i ne baš mnogo praktični. Ne vidim kako bi mogli da se uklope u tu evropsku mašineriju, a da pri tom ne propadnu. Hrvatima je mnogo lakše, oni su naučili da se udvaraju moćnima i bogatima. Mesto uz skute uvek im je bilo dovoljno i prijatno… A kad pričam o savremenoj Evropi, uvek se setim velikog Siorana i njegovih reči, neposredno pred smrt. Rekao je da će doći vreme kada će nam Hitler i Staljin izgledati kao mala deca u poređenju s onim što nas čeka.

Šta je za vas prva asocijacija na reč evropske integracije?

Stenice koje su na nas padale s plafona, za vreme nemačke okupacije, koje su nam pile krv i kojih nismo mogli da se otarasimo. Meni je jasno da je čitava ta ideja samo perfidno osmišljen mehanizam za izrabljivanje malih naroda, a u cilju da veliki, i sami ugroženi, nekako održe svoj standard. Prvo su ekonomski bacili na kolena Grčku, pa Irsku, pa Portugaliju, pa Sloveniju. To u 21. veku više nije moguće (bar ne u Evropi) postići oružanom silom, ali je i te kako moguće putem zaduživanja. Angela Merkel nema ni trupe, ni brkove, ali ima strašnu ekonomsku moć, od koje se i Francuskoj ljulja tlo pod nogama. Ali, ne sekiram se ja za Francusku.

Naši ljudi intimno više vole Rusiju, ali svejedno idu na Zapad da rade, tamo šalju decu na školovanje…

Rusi su naša braća, srodne duše, njihova kulturna tradicija je na najvišem nivou. Ali naš narod ima druge ciljeve i potrebe kad odlazi na tzv. Zapad. Treba znati i da smo tu poprilični mitomani. Niko neće da prizna da je tamo propao ili se muči, u tom bogatom svetu o kojem svi sanjaju. Sećam se da je jedan čuveni valjevski fudbaler otišao u Čikago i da se posle nekoliko godina pojavio u Valjevu s velikom limuzinom. On je taj ogroman auto dopremio brodom samo da bi u njemu paradirao valjevskim korzoom, onako s rukom ležerno izbačenom kroz prozor. A bio je običan geometar i tamo je živeo više nego skromno. Kada sam jednom novinaru rekao da smo mi treća liga među slikarima u Parizu, on mi je odgovorio da to neće da objavi, jer smo mi i za njega i za Srbiju prvi. Da ljudima ne treba kvariti snove.

Nismo prvi ni među prvima, to je realnost. Ne kažem da nismo postigli uspeh, da nismo ušli u antologije slikarstva, ali ne mogu ja da stavljam moje slike uporedo s nekim čija je cena 4 miliona evra i ko je već u svim svetskim muzejima. Ili sa imenima koja su već ušla u istoriju, čak i u slučaju da mi se njihovo slikarstvo lično ne sviđa.

Nedavno ste izjavili da vam pripadne muka kad čujete reč demokratija. Da li je taj prezir prema demokratiji nastao u sudaru sa stereotipima o Balkanu, malim narodima i velikim silama ili je reč o običnom, političkom sazrevanju ?

Ja sam vaspitan na američkom filmu i kao mlad sam obožavao Ameriku. Danas me je toga sramota, ali ja sam podržavao Makartura u ratu između južne i severne Koreje. Moj omiljeni film oduvek je bio „Ko je ubio Liberti Valansa” Džona Forda, u kojem se sve vreme raspravlja da li je ubica pucao sleđa ili spreda. Danas te ubijaju s bezbedne daljine. Niti može žrtva da se brani niti se ubica kažnjava. Za mene su i etika i demokratija postale samo suptilne propagandne formule, moćnije čak i od komunističke propagande – koja je bila toliko moćna da čak ni danas ne znamo skoro ništa o Kraljevini Jugoslaviji. Sovjetska propaganda danas deluje naivno i providno. Kao kad bi te neko lepo zamolio da poveruješ ono što ti servira. Današnja „demokratska” propaganda je opaka i arogantna. Čak i kad je njena manipulacija očigledna, silom si primoran da je progutaš.

Svojevremeno ste, u jednom intervjuu, rekli da je teško imati visoko mišljenje o kulturi, ako svako ko kupi ulaznicu za pozorište može da vidi golu stražnjicu ministra kulture. Da li vas je neki ministar kulture posle nekog intervjua pozvao i pitao za mišljenje?

Jedino Voja Brajović. Ali to je bilo više po valjevskoj liniji. On je mlađi od mene, a mi smo u Valjevu bili naučeni da poštujemo starije. Inače smo dobijali čvrge. Na stranu šala, on je bio jedini ministar koji je došao na otvaranje izložbe u valjevskoj Modernoj galeriji otkako ona postoji. Ta galerija, čiji sam ja osnivač i neka vrsta kreativnog direktora, inače, nikad nije dobila ni dinara od ministarstva kulture, a javna je tajna da je to najbolja galerija u Srbiji.

Znate šta, ja s vama mogu da pričam prijateljski jer se odavno poznajemo. Stalno se pominje taj moj konflikt sa SANU, koja mi je, u svoje vreme, ponudila status dopisnog člana. Zna se i da su moju retrospektivnu izložbu, u čije sam pripremanje uložio mnogo i vremena i truda, otkazali a da me o tome čak nisu ni obavestili. Isto tako, slavno je propao i naredni pokušaj. I sad se opet, tu i tamo, čuju neke priče o nekakvom jubilarnom izlaganju. Ja na to, naravno, više ne mogu da pristanem. Ja sam stekao određeno ime i reputaciju. To podrazumeva i određen odnos prema meni.

Sebi mogu da dozvolim da tako govorim jer od države Srbije ne samo da nikad ništa nisam dobio, nego sam imao i štete. U moj prvi atelje, Kupolu, provalilo je jedno državno preduzeće, prisvojilo ga i pobacalo na đubrište sve što se u njemu zateklo. Radove sa Akademije, na primer. Nekakvu nadoknadu sam dobio, ali je taj novac zadržala opet nekakva državna institucija, koja mi je obećavala novi atelje ili stan. Na kraju je sve skupa opet propalo. I tako dalje. A od mene se stalno očekuje da poturim leđa, a verovatno i da sam finansiram tu neku buduću izložbu.

Smatram da sam dovoljno učinio za svoju zemlju time što sam uspeo da ostavim neki trag u svetskom slikarstvu. I što sam ovih pola veka u Parizu uvek s ponosom (ili inatom) isticao da sam Srbin jugoslovenskog porekla. Seo sam na glavu svim svojim prijateljima hvaleći Srbiju i braneći je. Jedan moj prijatelj i kolekcionar iz Normandije postao je veći Srbin od mene kad je u knjizi Vlaha Bukovca „Moj život” pročitao sledeću rečenicu: „Sretao sam i portretisao kraljeve, careve, kneževe, najbogatije ljude, ali nikada u životu nisam sreo čoveka koji je tako dobro poznavao slikarstvo kao kralj Milan”. O toj rečenici trebalo bi da razmišljaju i današnji političari.

Izvor: b92.net/politika.rs /

_________________________________________________________________________________________________

7584

Oktobarske noći, 1992 ulje na platnu, 46×38 cm

7585

Lekcija iz sodmije, 1974 ulje na platnu, 160×130 cm

________________________________________________________________________________________________

Izvor slika:arte.rs

Priredio: Bora*S

_________________________________________________________________________________________________

HEROINA, PA ČISTAČICA…

TAMOiOVDE_______________________________________________

NA SNIMANJU FILMA O MILUNKI SAVIĆ

TamoiOvde-Milunka-savic-1-(3)_620x0KO je zaista bila Milunka Savić – žena sa najviše odlikovanja u Prvom svetskom ratu?

 Da li je bila ljuta na državu koja joj se na herojstvu zahvalila tako što joj je po završetku rata dala posao čistačice u Hipotekarnoj banci?

 Šta ju je motivisalo da usvoji troje dece i odgaji još 30 mališana kojima je želela da pruži mogućnost obrazovanja, iako je sama bila nepismena?

Ovo su samo neka od pitanja kojima se bavi igrano-dokumentarni film radnog naziva „Milunka Savić“, čija je premijera planirana na RTS 5. oktobra, kada se navršava 40 godina od smrti jedne od nekolicine žena koje su se u Prvom svetskom ratu borile rame uz rame sa muškarcima.

Poligon protivterorističke jedinice u Lipovičkoj šumi ugostio je ekipu filma za snimanje jedne od poslednjih scena u kojoj regent Aleksandar Karađorđević (Branislav Trifunović) odlikuje Milunku (Tanja Tačić) Karađorđevom zvezdom. Poligon se nalazi u „ulozi“ Grčke gde je princ 7. januara 1917. godine, na Jovandan po starom kalendaru, posetio srpski kamp i odlikovao Milunku. U ulozi vojnika nalaze se pravi kadeti Vojne akademije koji, preuzimajući puške, bajonete i ostalu opremu karakterističnu za Prvi svetski rat, kroz osmeh primećuju: „Ovo je savremenije od onog što mi sad imamo“.

Milunka-savic-1-(4)A da je i priča o Milunki i danas aktuelna govore crtice iz njene biografije. U Balkanski rat prijavila se kao Milun Savić, da bi nakon ranjavanja u grudi bilo otkriveno da je žena. Dozvolili su joj, ipak, da nastavi borbu jer je pokazala izuzetne bombaške sposobnosti, što je i potvrdila uhapsivši 23 bugarska vojnika u toku jedne noći.

– U jednom periodu o Milunki Savić se ništa nije pisalo, a u sledećem, od nje se pravila superheroina – kaže autorka filma Slađana Zarić. – Moja želja je da napravimo istinitu priču o njoj, a ne mit. A činjenice govore da je Srbija imala desetak žena vojnika u vreme kada žene u Evropi i u svetu nisu imale gotovo nikakva prava. Njihova pojava je bila revolucionarna i veoma bitna za emancipaciju žena.

Uprkos činjenici da je Milunka iz Prvog svetskog rata izašla kao najodlikovanija žena, kad su puške odložene – zaboravljena je. Zaposlila se kao čistačica u Hipotekarnoj banci, gde su joj čak prigovarali da ne čisti dobro. Milunka, ipak, nije poklekla – odgajala je ćerku, ali je usvojila još troje dece, a na desetine školovala.

TamoiOvde-Milunka-savic-1-(5)– Birala je bistru decu iz svog sela, kojima je želela da pruži priliku da se obrazuju. Tako je podigla oko tridesetoro mališana. A veoma je teško živela – jedna unuka nam je ispričala da su jedva čekali da se razbole kako bi dobili pomorandžu. Srbija ju je zaboravila, ali ne i Francuska. Tamo je 1931. doživela sve počasti koje nije u svojoj otadžbini, a i danas, u Muzeju Velikog rata kod Pariza deo izložbe posvećen je njoj. A mi nemamo ništa. To je apsurd – kaže Zarićeva.

Upravo zbog toga značajno je što RTS snima ovaj film, smatra Branislav Trifunović.

– Nismo imali mnogo žena heroja, a Milunka je jedan od njih. Imamo naviku da zaboravljamo ljude koji zaslužuju pažnju. Možda nikad nećemo naučiti da pamtimo, ali možemo bar da pokušamo – kaže Trifunović.

Sliku o Milunki u dokumentarnom delu filma rasvetljava oko 25 sagovornika, među kojima su istoričari i članovi njene porodice. Igrani deo boje ratne scene, među kojima je i scena torpedovanja broda u 3D animaciji. Sve je, kaže rediteljka Ivana Stivens, u službi portretisanja Milunke.

Milunka-savic-1-(1)– Krenuli smo od gomile neproverenih podataka, a onda polako otkrivali njenu ličnost. Želeli smo da pokažemo kakva je zaista bila. A bila je hrabra, energična, odlučna. Osetljiva na nepravdu. I nežna i čvrsta. Svojeglava i plemenita. Izuzetna žena.

 GLUMA TEŽA OD VOJSKE

LIK Milunke Savić dočaraće nam kadetkinja Vojne akademije Tanja Tačić, koja i fizički podseća na ratnu heroinu. Scene u kojima baca bombe, puca iz puške, uskače u rov, Tanji nisu teško pale, ali nešto drugo – jeste.

– Ovo je novo i lepo iskustvo za mene, ali moram priznati, malo naporno zbog čekanja. Posle ovoga, nikad ne bih bila glumica – kroz osmeh kaže kadetkinja. – Ali drago mi je što se snima ovaj film. Na Akademiji ništa nismo učili o Milunki, a njena biografija je zaista impresivna.

Ona je žena heroj.

Marija DEDIĆ | 16. jun 2013./ novosti.rs



POSLEDNJA klapa RTS-ovog dokumentarno-igranog filma pod nazivom “Milunka Savić – heroina Velikog rata”, pala je u utorak u Apatinu, a premijera je zakazana za ponedeljak u 21.00 na RTS 1 (J. Bekić | 02. oktobar 2013. / novosti.rs/)



MILUNKA SAVIĆ: HEROINA, PA ĆISTAČICA

 Buran život srpske Jovanke Orleanke, koja je bila nosilac Karađorđeve zvezde i dva ordena Legije Časti

TamoiOvde-milunka_150x0

Milunka Savić 1916. godine

  VEST da će Francuzi, čuvari sećanja na heroje Prvog svetskog rata, ove godine u Parizu otvoriti muzej u kome će biti i bista, ordenje i fotografije Milunke Savić obradovala je njenog unuka Dejana Stankova:

– Baka Milunku više su cenili Britanci i Francuzi nego naša država. U Srbiji joj je postavljen samo jedan spomenik, u Jošaničkoj Banji, ali zaista ružan.

  Milunka Savić, ćerka Radenka i Milice, rođena je 1889. u selu Koprivnici kod Raške. Kada je počeo Balkanski rat 1912. prerušila se u muško da bi od mobilizacije zaštitila brata i otišla kao regrut Milun na front. Bila je bombaš i jurišnik.

  Preživela je devet ranjavanja, albansku golgotu, oporavak na Krfu i u bici na Crnoj reci zarobila 23 bugarska vojnika.

  Saveznici su je odlikovali sa dve francuske Legije časti i ratnim krstom, britanskim ordenom svetog Majkla, ruskim ordenom svetog Đorđa Pobedonosca.

  Uvažavali su je kao srpsku Jovanku Orleanku.

Kakva je zapravo bila Milunka Savić?

TamoiOvde-rep-milunka-mala-2– Rođen sam 1955. godine. Odrastao sam pored baka Milunke u njenoj kući na Voždovcu. Davala mi je da se igram sa njenim ordenjem, od kojeg sam pravio voziće i vukao ih po ćilimu. Bila je divna, topla i nežna. Volela je decu. Pored moje majke Milene, odnegovala je i tri devojčice iz naše familije – Višnju, Zorku i Milku, ali i još tridesetak druge dece – kaže Dejan Stankov, koji se bavi računarima i živi na Novom Beogradu.

Milunka Savić se 1923. godine u Beogradu udala za Veljka Gligorevića iz Mostara. Upoznali su se u gradu na Neretvi kada je Milunka bila predložena za počasnog direktora Zatvora Mostar.

– Zaljubila se u pet godina mlađeg momka, venčali su se i naredne godine dobili ćerku Milenu. Brak je potom ugašen, jer se deda Veljko odselio u Banjaluku. Školovala je ćerku, moju majku Milenu, koja se kasnije zaposlila u preduzeću „Ivan Milutinović“. Tu je upoznala inženjera Vojislava Stankova i udala se. Baba je ostala da živi u svojoj kući na Voždovcu, a mi smo bili na Dorćolu – priča Milunkin unuk.

PIŠTOLJ U TORBICI – MILUNKA je iznad svega volela pravdu. Seljaci iz okoline Raške su se jednom 1960. godine žalili da njen rođak ima konja koji gazi njihove useve. Baba je opomenula rođaka da veže „šarca“. On joj je odgovorio da je konj neukrotiv. Milunka je izvadila pištolj, ubila konja i rešila problem sa seljacima – priča Milena Stankov.

Dejan je često od bake slušao ratne priče, ali, priznaje, kao dečak ih nije razumeo.

– Pričala mi je da je od oca Radenka naučila da se bori za život, a ne da ubija neprijatelje. Zato je u ratu i zarobila veliki broj stranih vojnika. Jednog dana u njenu kuću je došao neki Bugarin, bivši zarobljenik. Sprijateljili su se i oženila ga jednim od svoje usvojene ženske dece – priča Dejan Stankov.

Vadi na sto dve kutije sa fotografijama i ordenjem. Pokazuje nam Albansku spomenicu, Karađorđevu zvezdu, medalju za hrabrost. Gledamo Milunkine snimke s početka 20. veka. U kutiji su pisma i slike sa potpisima njenih prijatelja – Arčibalda Rajsa, admirala Geprata, generala Franša d’Eperea.

– Bila je obrazovana žena, govorila je francuski i nemački. Kralj Aleksandar i predsednik Tito je nisu cenili, a ni baba Milunka nije za njih marila – dodaje Dejanova supruga Milena Stankov.

I pored svetske slave, objašnjava unuk, Milunka Savić posle Prvog svetskog rata nije u Srbiji imala odgovarajući status.

– Radila je kao švalja u fabrici vojnih uniformi, bila je kuvarica, a od 1927. godine i čistačica u Hipotekarnoj banci u Beogradu. Osam godina kasnije je unapređena – postala je čistačica kancelarije direktora banke. Od zlobnih činovnika je dobijala ocenu 3 za svoj rad „nadničara“ – priča Dejan.

TamoiOvde-rep-milunka-mala-1U vreme okupacije, Nedićeva vlada je zaposlila kao državnog zastupnika, a Titova vlast joj je 1945. godine dodelila penziju.

– Mnogo neistina je pisano o mojoj babi Milunki. Nije tačno da je bila zarobljena u nemačkom logoru na Banjici. I nije tačno da je posle Drugog svetskog rata bila siromašna. Imala je penziju, kuću… Mene je vodila u Nišku Banju. Čitav razred đaka je vodila kod „Pelivana“ na kolače. Putovala je sa saborcima u Grčku i Francusku u srpskoj narodnoj nošnji i sa ordenjem na grudima – priča unuk.

Njegova supruga nam pokazuje poslednji snimak Milunke Savić iz sedamdesetih prošlog veka sa ćerkom Milenom.

– Kada je prodala kuću na Voždovcu od države je u naselju Braće Jerković dobila 1972. godine mali stan na četvrtom spratu, u zgradi bez lifta. Posle tri šloga, preminula je u tom stanu. Imala je 84 godine – kaže Dejan Stankov.

Srpska heroina, koja je upisana u sve enciklopedije sveta kao žena heroj, umrla je u oktobru 1973. Sahranjena je u Aleji velikana na Novom groblju, uz najviše počasti. Na njenoj kući na Voždovcu, danas Ulici Milunke Savić, postavljana je spomen-ploča.

Marko Lopušina /12. mart 2011. 20:58 / novosti.rs



MILUNKI SAVIĆ MESTO MEĐU VELIKANIMA 

 Zašto je zastala već pokrenuta inicijativa da se Milunka sahrani u Aleji zaslužnih na Novom groblju u Beogradu. Najhrabrija Srpkinja počiva u privatnoj grobnici

rep-grob-milunka_150x0

Milunka Savić počiva u grobnici na kraju groblja / Foto: A. Stevanović

 MILUNKA Savić, jedna od najvećih srpskih heroina, nije sahranjena u Aleji velikana već u porodičnom grobnom mestu, na Novom groblju u Beogradu. Takođe, nije bilo nikakvih državnih, niti vojnih počasti. Sahranila ju je porodica.

 Po priči Milunkinog unuka Dejana Stankova, porodica je 5. oktobra 1973. obavestila Skupštinu grada Beograda da je Milunka Savić preminula i dobila odgovor da sačekaju sa sahranom koji dan. Čekali su nekoliko dana, a potom je o svom trošku sahranili u porodičnom grobu. Iz Skupštine grada Beograda im se nikada više niko nije javio.

  – Moja baka Milunka, kao i majka Milena Stankov sahranjene su, zapravo, na ratničkoj parceli broj 101. To je naša porodična grobnica, u kojoj je baka sahranjena 1973. godine, a moja majka 1987. Prilikom sahrane bake Milunke govorili su visoki oficiri JNA i predstavnici Društva za negovanje spomenika i tradicija oslobodilačkih ratova – kaže unuk Dejan Stankov.

  Svedočeći u emisiji Olivere Kovačević na RTS vojni istoričar Milovan Prelević, koji je govorio na sahrani, rekao je da je sramota da je srpska heroina sahranjena u privatnoj grobnici, pored ograde na kraju Novog groblja u Beogradu.

 U sredu je ekipa „Novosti“ obišla Novo groblje i pronašla grob u koji je sahranjena Milunka. Na nadgrobnoj ploči piše: „Milunka Savić Gligorević, nosilac Karađorđeve zvezde 1890-1973. Kći Milena Stankov 1924-1987.“ Rodbina je na crni mermer položila zeleni venac sa porukom: „S poštovanjem i ljubavlju Milčiki Savić – potomci 1912-1920. Novi Beograd“

Žena heroj sa 13 svetskih i najviših srpskih odlikovanja živela je poslednjih godina u bedi. Primala je 1969. pomoć od Jugoslovenske investicione banke, a Skupština grada Beograda joj je 1970. poklonila mali stan na Voždovcu. Posle toga je država zaboravila. Srpska heroina danas u Srbiji ima samo dva spomenika. Prvi je otkrila u aprilu 1991. Skupština grada Beograda na njenoj kući, na kraju Voždovca, a drugi je novembra 1995. otkrio premijer Mirko Marjanović u Jošaničkoj banji.

Kako u srpskoj istoriji nema boljeg primera nacionalnog herojstva od Milunke Savić, RTS i Olivera Kovačević su pokrenuli inicijativu da se Milunka Savić sahrani u Aleji velikana.

– Tu ideju smo preneli Skupštini grada Beograda i gradonačelniku Draganu Đilasu. Oni su prihvatili ideju, ali su napomenuli da će to i uraditi ako se porodica Milunke Savić sa time složi. Do danas odgovor od porodice nismo dobili i ta ideja nije realizovana – kaže Olivera Kovačević.

– Prvi put od „Novosti“ čujem za tu ideju. Nama se niko iz RTS i Skupštine grada nije obraćao, niti je tražio naše mišljenje. Mi kao direktni naslednici Milunke Savić prihvatamo ovu inicijativu. A verujem da tako misle i Milunkini rođaci iz Kraljeva i Čačka – rekao nam je vidno iznenađen Dejan Stankov.

Kompanija „Novosti“ podržava ideju RTS i Skupštine grada Beograda da najhrabrija Srpkinja, žena borac za slobodu srpskog naroda, bude uz državne počasti sahranjena u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.

M. Lopušina/10. oktobar 2012./novosti.rs



SPLETEN VENAC SRPSKOJ HEROINI MILUNKI SAVIĆ

U Crnoj Gori pokrenuta zanimljiva akcija obeležavanja četiri decenije od smrti heroine kojoj se divio svet. Andrija Markuš sabrao 24 pesme posvećene srpskoj Jovanki Orleanki

TamoiOvde-MilunkaSavic_620x0

Milunka Savić

SRPSKA Jovanka Orleanka, junak iz ratnog i mirnodopskog vremena, Milunka Savić nije zaboravljena u Crnoj Gori.

 Zanimljiva akcija povodom obeležavanja četiri decenije od smrti heroine kojoj se divio svet, kojom rukovodi poznati arhitekt i pisac Andrija Markuš iz Podgorice, ide u više pravaca.

 Svakako najznačajniji poduhvat je knjiga „Radenkov hajduk Milunka Savić“, koja je već u elektronskoj formi spremna za štampanje.

– Na moj poziv dvadeset i četiri pesnika iz Crne Gore napisali su po pesmu o junakinji iz Balkanskih i Prvog svetskog rata, podvižnici iz vremena mira koja je podizala trideset i dvoje siromašne dece, radeći najobičnije poslove i kao čistačica, zaboravljena, ali nikada obeshrabrena – kaže za „Novosti“ Andrrija Markuš. – Među autorima je i mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Amfilohije.

Markuš se pismima obratio i na dve važne adrese u Srbiji.U obraćanju Njegovoj svetosti patrijarhu srpskom Irineju Andrija Markuš predlaže da se pokrene postupak kanonizacije Milunke Savić, podsetivši na Milunkine reči: mene otac nije učio da ubijam, već samo da se branim. A branila je, navodi Markuš i svoju zemlju i svoj narod. Kao i Sveti Petar Cetinjski, koji je sabljom branio svoj narod od istrebljenja, kao i Sveti Đorđe kopljem, a u miru blagošću i najvišim humanim i moralnim vrednostima.

PRIZNANjE KOLIKO može ljudsko biće u telu žene, učinila je Milunka, i u tome joj nema ravne. Knez Lazar postade Sveti car Lazar i Nemanja postade Sveti Simeon…Milunka Radenkova, predskazanjem rano nazvana Radenkov hajduk, sa neviđenim žrtvovanjem u miru,postala je srpska majka Tereza, pre Tereze. Ostaje nam da mi to priznamo – kaže Markuš.

Uvaženi književnik dalje podseća na reči generala Emila Geparta, koji je ranjenoj Milunki u Bizerti rekao: „Sine ozdravi što pre, Francuska te moli“. Šest godina u rovovima, devet puta ranjena, dvanaest puta odlikovana. Primila je dve Legije časti iz ruku maršala Franše d’Eperea i generala Morisa Saraja. Jedina je žena u svetu okićena francuskim Ratnim krstom sa zlatnom palmom. Njoj u čast bile su spuštane na pozdrav zastave francuskih pukova iz bitaka kod Argoa,Liježa, Verdena i Marne…

– Milunki su Britanci dodelili Orden Svetog Majkla, Rusi Svetog Đorđa Pobedonosca, Srbi dve Karađorđeve zvezde i dve Obilićeve medalje za hrabrost. A tek njena herojstva u miru, kada je i više nego što je mogla davala da pomogne siromašnima. Sve do svoje smrti.

Ponosna i dostojanstvena, tiha i božanski skrušena. Ona je svetica kakvu naš narod nije rađao, kazao je Markuš.

Podgorički pisac i humanista, obratio se i srpskom premijeru Ivici Dačiću.

Podsećajući da je na inauguraciju Šarla de Gola bila pozvana Milunka Savić (nije tu čast imao ni tadašnji predsednik Jugoslavije), Markuš naglašava da jedna skromna ulica u Beogradu danas nosi Milunkino ime, a da ima mnogo razloga da se njenim imenom zove ceo jedan grad.

– Veći neki grad ili najveći bulevar u Beogradu bi trebalo da nosi ime heroine rata i mira, da se obnovi njena potpuno oronula kuća – piše Markuš srpskom premijeru. – Sećanje na nju treba stalno da se obnavlja u svakoj srpskoj kući, da se mladi nadahnjuju vrednostima koje je ova junak-žena raskošno pokazivala u ratu, većma i u miru. Naspram svih poroka kojima su danas mladi izloženi.

Markuš je podsetio da Milunka nije sahranjena u Aleji velikana, već nekom sudbinom na tridesetak metara od uređenog groblja Austrijanaca i Mađara, protiv kojih se borila.

 S. Gregović | 20. april 2013. /novosti.rs




 

GUGLOVA POČAST MIKI ALASU…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________________

Miran, tih, skroman, čovečanski jednostavan, natčovečanski obdaren, Mihailo Petrović je bio jedan od najvećih sinova našeg naroda, ocena je slavnog Milutina Milankovića

djordje-karadjordjevic-i-mika-alas

Đorđe Karađorđević i Mika Alas

Juče je Gugl ispisao svoj logo lokalizovan za Srbiju u znaku još jednog srpskog velikana, ovoga puta Mihaila Petrovića Alasa, rođenog na jučerašnji dan pre 145. godina.

Slavni Mika Alas pripada onom uskom krugu ovdašnjih uglednika koji su uspeli da, uprkos svemu, usklade svoje mnogobrojne talente, znanja i emocije, tako da prvo ne bude na smetnji drugom i trećem, niti drugo prvom i trećem, takođe ni treće prvom i drugom. Umesto da se međusobno guše ili, što je još gore, da se isključuju, Mika Alas je svoje talente, znanja i emocije, kao retko ko, harmonizovao na način redak u srpskom javnom životu, nauci i kulturi.

Njegovo sladostrašće nije ugrozilo predanost violini, njeni zvuci nisu ga odvojili od profesure, pedagoški rad nije sputao privrženost nauci, nauka nije samlela literaturu, literatura nije opozvala zadatke otadžbine, zadaci otadžbine u ratu nisu ugasli njegov antirežimski stav u miru, stanje mira nije umrtvilo Alasovu okrenutost otkrivanju uvek novog.

U slučaju Mike Alasa, a to je prilično retka pojava na ovim prostorima, i alaski izazovi, i muzička banda, i profesura, i pedagogija, i nauka, i literatura, i otadžbinski zadaci, stajali su u harmoničnoj vezi. Znatiželja i žeđ za avanturom i putovanjem, zov dalekih horizonata, ka kojima streme hrabri, ali svesni slobode, bila je ta vezivna nit u njegovom životu ispunjenom visokim dometima na mnogim poljima stvaranja. Ova nit je omogućila Petroviću da bude sorbonski doktor nauka (1894), velikan matematike, savski i dunavski alas, muzikant po beogradskim kafanama i svadbama (,,Suz”), osnivač Beogradske matematičke škole, ratnik i akademik, pronalazač i državni šifrant, izvanredan pisac, artiljerijski pukovnik u rezervi koji se 1941, iako ima 73 godine, javlja i stavlja na raspolaganje ratnoj komandi, da bi ponovo branio otadžbinu, a onda neće da se preobuče u ponuđeni ,,civil”, nego kao ratnik bira nemačko zarobljeništvo.

Oronulog zdravlja, pušten je iz nemačkog zarobljeništva posle tri meseca, posredovanjem italijanske kraljice Jelene, pošto se svojoj tetki s tom molbom obratio princ Đorđe Karađorđević, verovatno Alasov najbolji prijatelj.

Mihailo Petrović je umro u okupiranom Beogradu 8. juna 1943. godine, u stanu na Kosančićevom vencu na kome je i odrastao.

Sutradan su alasi s Dunava i Save preneli u kovčegu posmrtne ostatke ,,svog majstora” od njegove kuće na Kosančićevom vencu do Saborne crkve, gde se od svog prijatelja, uz udaljene zvuke violine, oprostio slavni Milutin Milanković, koji je izgovorio i ove reči: ,,Miran, tih, skroman, čovečanski jednostavan, natčovečanski obdaren, Petrović je bio jedan od najvećih sinova našeg naroda”.

Svakako je Milanković znao šta kazuje i jasno je da to nisu bile prigodne reči kada se, pogotovo u našoj tradiciji, onaj ko putuje u večnost ,,kuje u zvezde”.

I mora biti da je kao Alasov prijatelj znao da se taj veliki čovek i um srpske nauke i kulture, već bio pripremao za svoje poslednje putovanje, kada je u poznim godinama išao kao član međunarodne ekspedicije da istražuje zaleđene zemaljske polove i nepregledna prostranstva okeana.

,,Ja sam već u godinama – što sam uradio, uradio… Ako se živ vratim sa ovog putovanja – to je čist ćar. Ako, pak, na putu umrem – ništa ne mari. Biću sahranjen tamo gde me smrt snađe. Najbolje će biti ako umrem na lađi, pa me bace u more da me ribe pojedu i osvete mi se što sam ih mnogo lovio i jeo. Mi, Srbi, smo inače navikli da se sahranjujemo u moru. Znate već da postoji ’plava grobnica’ u Jonskom moru, pored ostrva Vida, ’ostrva smrti’ u blizini Krfa, pa neće ni meni smetati da odem u neko more. Bar se neće mučiti oko moje sahrane.

Blizina reke privukla je Miku Alasa u ranom detinjstvu, spustio se na obale reke Save i potom, kako je odrastao i upoznavao prijatelje alase, stigao do Dunava, a onda, kao zreo čovek, glasoviti profesor i matematičar, zaplovio i velikim, svetskim morima.

Tako taloženo životno iskustvo, protkano izuzetnom istraživačkom pronicljivošću i naučenjačkom strogošću, oslonjeno na duboke, arhetipske slojeve koji podrazumevaju i veštinu pripovedanja, omogućilo je Alasu da 1940. godine objavi ,,Roman jegulje”, knjigu koja teško da ima premca u srpskoj literaturi, a o kojoj se, nažalost, tako malo zna.

Uostalom, to i ne čudi, pošto se malo zna i o samom Mihailu Petroviću, o Miki Alasu, koji u svom gradu nema ni spomenika, mada pripada samom vrhu piramide srpskih velikana u svetu nauke, obrazovanja i kulture.

Ako je za utehu, Gugl je juče pokazao da se u ,,velikom svetu” za Miku Alasa vrlo dobro zna i da spomenik tom velikanu, saglasno vremenu, može da bude podignut u digitalnom svetu.

Slobodan Kljakić/ politika.rs/

objavljeno: 07.05.2013.

MAGIJA JEDNOG UMETNIKA…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________

„Slikarstvo i poezija spajaju se poput vođenja ljubavi, to je razmena krvi, potpuno predavanje, bez ikakve mudrosti, bez ikakve zaštite“.
Miro.

Na današnji dan, 25. decembra 1983. u Palma de Majorki. umro je i HUAN MIRO.

Iako je tvrdio da želi da ubije slikarstvo, Huan Miro, katalonski i španski slikar i vajar, jedan od najvećih predstavnika nadrealizma, zauzeo je značajno mesto u svetskoj istoriji slikarstva.

HUANMIRO110  Huan Miro rodio se u Barseloni 20. aprila 1893. godine kao sin Mikela Miroa, sajdžije, i majke Dolores Fera i Oromi. Veoma rano, sa samo sedam godina, počeo je da ide na časove crtanja. Od 1907. do 1910. godine u Barseloni je pohađao ekonomsku školu i paralelno Višu školu industrijskih i lepih umetnosti Ljoča.

Od 1910. godine je već radio kao računovođa u preduzeću Dalmau i Olivares iz Barselone, koje se bavilo prodajom proizvoda za čišćenje. Mirou je posao računovođe u mladosti veoma teško pao, a kada se razboleo, njegovi roditelji su konačno popustili i dozvolili mu da studira slikarstvo. Iste godine po prvi put je izložio svoja dela na jednoj izložbi koju je organizovala opština tog grada.

Miroov stil nazvan je „biomorfna apstrakcija“. Stvarao je brzo i lako, često slikajući prstima. Osnovna slikarska sredstva su mu crtež i mrlja, a glavne teme – noć, zvezde, mesec, žene. Na tim osnovama stvorio je originalnu mitologiju, a njegova sklonost ka veselim preterivanjima, gestu i spontanosti, preziranje uobičajenih pravila, umnogome su doprineli obnovi slike pedesetih godina prošlog veka. U autobiografskim beleškama o svojim snoviđenjima, kojima je bio inspirisan i za koje je govorio da su izazvana glađu, pisao je: „Kako smišljam crteže i ideje za svoje slike? Došao bih kući u svoj pariski atelje, pošao bih u krevet, ponekad bez večere. Tada sam video koješta i skicirao u svoju beležnicu. Video sam oblike na plafonu.“ Za slikara kažu da je bio izuzetno nizak, diskretan, učtiv i da je govorio vrlo malo.

imagesmiroDruženje sa umetničkom elitom
Oko 1912. godine Miro se definitivno posvećuje slikarstvu i upisuje se na Akademiju Fransesk Gali, koju je pohađao do 1915. godine. Tu je upoznao i druge buduće katalonske umetnike, između ostalih i Huana Pratsa, s kojim se kasnije intenzivno družio. Godine 1916. upoznao je umetničkog trgovca Đuzepa Dalmaua, koji se zainteresovao za njegove radove. Preko njega je upoznao Morisa Rajnala i Fransisa Pikabiju.

Već 1918. godine, Miro samostalno izlaže, a 1920. Dalmau pokušava da mu organizuje izložbu u Parizu, gde Miro putuje po prvi put. Stigavši u Pariz 1920, upoznao se sa Maksom Žakobom i pesnikom Reverdijem. Tamo se družio i sa Pikasom, Andreom Bretonom, Polom Elijarom i Lujom Aragonom, pre objavljivanja prvog nadrealističkog manifesta. Družio se i sa američkom kulturnom dijasporom – Henrijem Milerom, Ezrom Paundom i Ernestom Hemingvejem.

sklika-GLAVNA1bastaKreativni individualista
Miro stvara repertoar potpuno novih motiva i znakova koji predstavljaju specifičan likovni jezik inspirisan formama iz stvarnosti. „Kod Miroa nema ničeg apstraktnog. Uvek je imao reference u konkretnim stvarima. Nije ih predstavljao kako ih vidimo, već onako kako ih je osećao ili kako bi voleo da ih mi osetimo“, rekla je Roza Marija Malet, konzervatorka Fondacije Miro u Barseloni.

„Svaki trun prašine poseduje jednu divotnu dušu. Najjednostavnije stvari mi daju ideje… Ali, treba sačuvati dovoljno iskrenosti i čistote da bi čovek bio ganut“, priznao je slikar koji je išao dotle da je žvrljao oblike koji su mu padali na pamet na poleđini karte metroa. Pesnik-dete, često kažu kada govore o Mirou, zaboravljajući sa kakvom grubošću je 1927. izjavljivao: „Želim da ubijem slikarstvo„… Najplodniji period njegovog stvaranja je bio između 1917. i 1934. godine. Bio je kultivisan i veliki čitalac, srećni vlasnik farme u Montroigu (Katalonija), provincijski buržuj i Hemingvejev protivnik u boksu, autor poznatog Autoportreta iz 1919. čiji je kupac bio Pikaso. Huan Miro, Pablo Pikaso i Salvador Dali su bili velika trojka katalonske umetnosti. Ovi španski umetnici, stvaraoci i individualisti stvorili su tokom 20. veka opuse koji imaju značajno mesto u svetskoj istoriji slikarstva.

imageshmNagrade i radovi
Miro je bio svestrano talentovan, radio je kostime i dekor za ruski balet, bio keramičar i pesnik. Afirmisao je intuitivno i podsvesno, bio očaran pećinskim slikarstvom i preistorijskom skulpturom. Tokom Španskog građanskog rata bio je na strani revolucionara i 1937. godine je uradio seriju plakata za špansku Republiku. Godine 1940. u januaru završava prvu Konstelaciju, poslednju će slikati na Palma de Majorki, gde se seli pred nemačkom okupacijom.

Prva velika retrospektivna izložba priređena mu je u Muzeju savremene umetnosti u Njujorku 1941. godine. Naručuju mu veliki mural za hotel Teras plaza u Sinsinatiju, zbog čega se Miro 1947. seli u Njujork na osam meseci. Učestvuje na izložbi nadrealista koju organizuju Dišan i Breton. Na muralu za Harvard radi 1950, a 1958. godine, u saradnji sa Đuzepom Ljorensom Artigasom, realizuje mural Mur del sol i Mur de la luna za zgradu Uneska. Dobija nagradu fondacije Gugenhajm. Fondacija Huan Miro otvorena je u Barseloni 1975.
Prihvaćen kao klasik modernog slikarstva, Miro je umro 25. decembra 1983. u Palma de Majorki. Sahranjen je u Barseloni.

Huan Miro, Pablo Pikaso i Salvador Dali čine veliku trojku katalonske umetnosti. Ovi španski umetnici, veliki stvaraoci i individualisti, stvorili su tokom 20. veka opuse koji imaju značajno mesto u svetskoj istoriji slikarstva.

izvor teksta H. Miro:stil-magazin

priredio: Bora*S


 

PROIZVOD KOJI JE DRASTIČNO UTICAO NA IZGLED SVETA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

Auto klasici: Prva motorna kočija

Iako je Homer Hefestu pripisao da je tvorac prvog vozila sa tri točka koje se samo kretalo, motorna kočija Karla Benca iz 1886. godine zvanično je prvi proizvedeni automobil.

Među mnoštvom proizvoda i izuma XX veka jedno od mesta među onima koji su drastično uticali na izgled sveta danas (pa i nas samih) rezervisano je i za automobil. 

Mada se mnogi ne slažu sa tom činjenicom, za zvaničan rođendan automobila uzima se 29. januar 1886. godine, kada je Zavod za patente iz Berlina pod rednim brojem 37435 zaveo patent Karla Benza koji se danas smatra prvim motornim vozilom. 

Pojam vozila (kočije) sa sopstvenim (neživotinjskim) pogonom prisutan je mnogo duže, tako da na primer još Homer u “Ilijadi” daje Hefestu, bogu vatre i izuma, ulogu tvorca “samopokretnog, bogovima poslušnog” vozila na tri točka. 

Neki će verovatno reći da su sami bogovi poslali automobil smrtnicima da sebi ubrzaju i olakšaju život, ali i zagade planetu na kojoj žive. Sam podatak da je još u Homerovo vreme čovek zamišljao spravu koju danas zovemo automobil govori da je razvoj ovakvog proizvoda bio dug proces akumulacije parčića sticanih znanja velikog broja ljudi tokom toliko dugo vremena i da je zbog toga jako teško reći ko je i kada izmislio automobil.

Mnogo ranije od pojave prve bučne i spore kočije bez konja pojavilo se ime koje danas koristimo, još u XIV veku italijanski slikar Martini je napravio skicu kočije sa 4 točka pokretana ljudskom snagom preko propelera i nazvao je, ne po svom imenu kako su nalagali običaji tog vremena, već složenicom sastavljenom od grčke reči auto (sam-samo) i latinske mobile (kretanje).

Ma koliko ova reč delovala logično i jednostavno malo je nedostajalo da usvojeni naziv bude Kvadricikl (predlog Henrija Forda 1896), motorcikl (Chicago Times-Herald 1895), motorna kočija (Duryea brothers 1895) ili  rogobatno oruktor amfibolos kako je Oliver Evans prijavio svoj patent parne kočije 1792 godine.

Bez obzira na neslaganje mnogih, a posebno Francuza i Italijana, da Karl Benc ponese laskavu titulu tvorca automobila njegov patent i način razmišljanja prilikom gradnje “motorne kočije” je ono što ga je značajno izdvojilo od svojih prethodnika, ali i savremenika.

Dok su svi, uključujući i drugog velikana automobilske istorije Gotliba Dajmlera (koji je u isto vreme samo 100 km daleko od Benca pravio svoju verziju “motorne kočije”) pokušavali da na postojeću kočiju nadograde motor koji će zamenjivati konja, Karl Benc je želeo da napravi kočiju sa motorom koji će biti njen sastavni deo, tako da je sam konstruisao i napravio kočiju na tri točka. Zanimljivo je i da Karl Benc i Gotlib Dajmler koji su se bavili istim poslom u isto vreme i na istom mestu nikada nisu sarađivali, a čuvena firma Dajmler-Benc osnovana je tek nakon Dajmlerove smrti.

Nekoliko meseci nakon što mu je prihvaćen patent Karl Benc je 2. jula 1886 godine u okolini Majnhajma izveo prvu javnu probnu vožnju. Naravno da je bučna i spora mašina izazvala nevericu i iznenađenje okupljenih radoznalaca koji verovatno u tom trenutku nisu shvatali da prisustvuju stvaranju istorije.

 Bencovu “kočiju” pokretao je jednocilindrični četvorotaktni motor zapremine 984 ccm smešten horizontalno iznad zadnje osovine. Ovaj motor je razvijao 0.9 KS pri 400 o/min što je bilo dovoljno da auto razvije brzinu od 15 km/h.

Prenos na zadnju osovinu je bio preko lanca, kočnica je bila mehanička, a točkovi veliki žičani sa punom gumom od kojih je prednji direktno upravljan. Jedini preostali primerak prvog svetskog automobila danas se čuva u Nemačkom muzeju u Minhenu, a povodom proslave stogodišnjice značajnog datuma stručnjaci Dajmler-Benca su potrošili oko 10.000 radnih sati da bi napravili 11 vernih replika, u voznom stanju, samo od materijala koji su bili dostupni Benzu u njegovo vreme.

Karl Benc je svojim vozilom iz 1886 god. započeo novu eru u ljudskoj istoriji i pokrenuo novu tehnološku revoluciju sličnu onoj koju su izazvale prve parne mašine ili prvi mikročipovi. Industrija koju je svojim izumom omogućio Benc danas je sa svim pratećim elementima najveća na svetu, a do danas se preko 15.000 proizvođača vozila manje ili više uspešno oprobalo u proizvodnji automobila.



KARL BENC (1844-1929)

Karl Benc je rođen 25. oktobra 1884. godine u Nemačkom gradu Karlsrue. Fascinacija novim tehnološkim čudesima (kao što su bile prve železničke linije) koja je vladala u to vreme nije zaobišla ni čoveka koji je kasnije i zvanično priznat kao “otac automobila”.

Karl Benc je pohađao prvo jezičku školu u Karlsrueu, a zatim i politehničku školu. U periodu od 1864 do 1870 god. radio je u više različitih firmi kao crtač, projektant i menadžer da bi 1871 osnovao svoju prvu firmu u Majnhamu, zajedno sa Augustom Riterom, koja se bavila prodajom građevinskog materijala.

Posao nije išao najbolje pa se Benc preorijentisao na rad na dvotaktnom motoru u nadi da će time pokriti gubitke. Nakon dve godine rada krajem 1879 god. završio je motor na osnovu koga će kasnije prijaviti veliki broj patenta. U isto vreme nalazi i nove saradnike koji mu pomažu da osnuje fabriku motora u Majnhajmu koju ubrzo napušta zbog nerazumevanja saradnika za njegove eksperimente.

Sa dvojicom novih partnera 1883. u Majnhajmu osniva novu kompaniju “Benz&Co, Rheinische Gasmotorenfabrik” sa kojom ostvaruje dobre rezultate u proizvodnji industrijskih motora. Zahvaljujući ostvarenoj finansijskoj sigurnosti Benc sada može da se posveti projektovanju “motorne kočije” sa četvorotaktnim Otto motorom.

Patent mu je odobren 29.01.1886, a svoj izum je zapanjenoj publici predstavio 03.07.1886. godine.

Karl Benc se 1872. oženio sa Berthom Ringer sa kojom je imao petoro dece. Benc prestaje da aktivno učestvuje u radu svoje firme 1903, ali već sledeće godine se vraća kao član nadzornog odbora, a od formiranja kompanije “Dajmler-Benc AG” 1926, član je njenog nadzornog odbora. U toj kompaniji  ostao je do smrti 4. aprila 1929.

Benc je doživeo da vidi ostvarenje svog sna i bude svedok automobilskog buma čiji je jedan od glavnih začetnika.

 autor: Jakov Peković /izvor: Novi magazin

________________________________________________________________________________________