TRAGANJE ZA SKRIVENIM…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Utopijsko kraljevstvo Šangri-la

Mnoge svetske legenda kažu da se negde na Tibetu nalazi skrivena zemlja, utopija, koja se nalazi u planinskoj dolini, i gde ljudi žive u miru pod pravičnom vladavinom lame, bez ikakve potrebe i prisustva policije i vojnika.
Šangri-la
Početak
Na žalost, ovaj mit, niko nije u mogućnosti niti da opovrgne niti da ga potvrdi. Sami Tibetanci kažu da je istinski raj u svakom čoveku kada ga pronađe, te da sama potraga za tom utopijom u stvari sprečava čoveka da nađe raj u sebi. Međutim to ne sprečava mnoge istraživače i pustolove da dolaze na Tibet, upravo u potrazi za tom utopijom.

Ovaj mit je došao u Evropu 1580-tih godina i to tako što su putnici iz Evrope čuli na dvoru Mongolskog cara čudesne priče o Tibetanskoj utopiji. I premda je priča o toj utopiji bila zapisana u nekoliko budističkih tekstova i samim tim se smatra tibetanskom, mnogobrojni dokazi upućuju na to da je priča o čudesnoj utopiji nastala u Indiji oko 962. godine.

Legenda
Legenda kaže da je ovo mistično kraljevstvo Šangri-la(izvorno Šambala), koje je sakriveno iza snežnih vrhova Himalaja puno mira i sklada, i u kojem ljudi žive izolovano i u skladu sa budističkim načelima, i koji se spremaju za dan kad će i ostatak sveta biti spreman da živi u miru. Navodno se u ovoj utopiji nalazi celokupna mudrost čovečanstva, i stanovnici Šangri-la su spremni da spasu svet i da ga dovedu do novog zlatnog doba.
Naziv ove utopije, Šamabla vodi poreklo od reči koje označava mesto sreće, mira i umerenosti. U Budizmu je ovo sveto mesto postalo poznato pod nazivom ’’Čista zemlja’’ i u skladu sa budističkom filozofijom, ona predstavlja kraljevstvo koje je prisutno i u fizičkom svetu, ali i u duhovnoj ravni, mesto koje je u isto vreme i stvarno nestvarno.

Kako je ovo mesto postalo onda toliko poznato?
Jedan engleski pripovedač ga je spomenuo u svom avanturističkom romanu(u kojem je umesto Šambala iskoristio izraz Šangri-la) koji je objavljen 1933. godine pod nazivom ’’Lost Horizon’’, i koji je vrlo brzo postao instant hit, a istoimeni film koji je snimljen je još više podstakao ljude i istraživače da krenu u potragu za ’’rajem na zemlji’’.

Ovo utopijsko kraljevstvo Šangri-la je opisano kao jedan samostan lame koji se nalazi na krovu sveta, a koji je okružen nepristupačnim planinama u zabačenom i neistraženom delu Tibeta. Do mističnog kraljevstva se može doći samo peške.
U samostanu se nalzi 50 lama, a na čelu samostana se nalazi glavni lama koji poznaje tajnu dugovečnog života i koji može da predvidi budućnost, a po njemu budućnost nije toliko sjajna. Naime, po njegovoj viziji budućnosti, doći će dan kad će varvari pokušati da osvoje i ugroze Šangri-la, i zbog toga se on trudi da ga što duže drži sakrivenim od očiju znatiželjnika.
Pored samostana, u kraljevstvu Šangri-la se nalazi i mali grad u kojem živi i radi oko 1000 ljudi. Grad je lociran u dolini veličine 8 km * 20 km, zemlja je plodna a stanovnici grada sve što ne mogu da uzgajaju a treba im, kupuju od trgovaca sa kojima se uvek sastaju van grada da bi sačuvali tajnu lokaciju utopijskog kraljevstva.

Legende o Šangri-la
Neke od legendi o kraljevstvu Šangri-li govore o tome da ja Šangri-li u stvari veliki grad u srcu Agharte u kojem vlada kralj celog sveta, i da postoje podzemni tuneli koji povezuju Agharte sa svim džavama sveta.
Druga priča o Šambali potiče od engleskog književnika i političara Edvard Bulver Liton-a koji je tvrdio da u Šangri-li-ju ne žive miroljubivi ljudi, već Vril-ja, ratoborna rasa koja planira da jednog dana osvoji ’’gornji’’ svet.
I neonacisti imaju svoju teoriju o ovom utopijskom gradu. Naime, prema njima, posle poraza u Drugom svetskom ratu, Hitler je pobegao i sakrio se u Šambalu. Oni takođe tvrde da je i Staljin bio organizova mnogobrojne ekspedicije u cilju pronalaženja ove utopijske kraljevine.

Tibetanska utopija
Istraživači i avanturisti koji veruju da ovakva utopijska kraljevina zaista postoje, tvrde da se ona baš mora nalaziti na Tibetu, upravo zbog njegove negostoljubivosti i zabačenosti. Tibetanska visoravan je okružena visokim planinskim lancima i zaista predstavlja jednu od najzabačenijih i najmanje istraženih lokacija na svetu.
Razlog tome što Tibet još nije dovoljno istražen je upravo njegova izolovanost, jer se zna da je Tibet bio i ostao zatvoren za strance čak i u 20. veku. Samo je nekolicini srećnika bilo dopušteno da posete glavni grad Tibeta – Lhau (Središte bogova).
Danas, naravno, niko ne zna gde je Šambala, jer je ona mesto koje ljudi ne mogu videti niti ’’komunicirati’’ na uobičajeni način. Neki tvrde da je ona u stvari locirana u drugoj dimenziji i da se na zemlji nalaze ’’otvori’’ koji vode do tog drugog sveta, neki da je to u stvari ideal zemlje kojem svi treba da teže, dok drugi kažu da je u pitanju obična mašta.

Bilo kako bilo, šta god da je istina, potraga za Šambalom u većini slučajeva počinje kao spoljni put koji vremenom postane unutrašnje putovanje za pronalaženje i otkrivanje ličnosti koja se uputila na taj put.
Izvor:zanimljiveinformacije.com

_____________________________________________________________________________________________________

SPASAVANJE UTOPLJENIKA – DELO JE RUKU SAMIH UTOPLJENIKA…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

 AUTORSKA KOLUMNA

U Srbiju je stigla nevolja.

02054_1Neviđene poplave su paralizovale život u zemlji. Reke koje su se izlile preko svojih obala, poplavile su kuće i poljoprivredno zemljište, mnogi putevi su oštećeni. Ukinute su mnoge autobuske i železničke linije, u mnogim gradovima je prekinut saobraćaj. Već nekoliko ljudi je postradalo od razularene stihije, stotine ljudi je ostalo bez krova nad glavom.
Situaciju komplikuje i činjenica da prema predviđanjima meteorologa, kiša neće prestati najmanje do vikenda. Privredu zemlje, i bez toga izmrcvarenu pripremama za ulazak u EU, čekaju novi ekonomski problemi.

Već sada je jasno da će za obnovu razrušene infrastukture i komunalija biti potrebne nove neplanirane milijarde dolara.
Kao što je u takvim slučajevima i uobičajeno, vlada Srbije je proglasila vanredno stanje i obratila se za pomoć Rusiji i EU.
Odmah posle toga iz Moskve je poletela aeromobilna jedinica “Centrospasa” sa tehnikom i neophodnom opremom za pomoć. Planiraju se novi letovi u zavisnosti od konkretnih potreba na lokalu. Najverovatnije će posle procene štete biti učinjene i korekcije u obavezama Srbije prema Rusiji i uslediće i finansijska pomoć.
Kao što je i uobičajeno u Rusiji, kod ruskog rukovodstva nema kolebanja u pitanju “da li pomoći, ili ne pomoći”. Ako je potrebno, tada će pomoć i stići. Da uzgred kažemo, ona je upućena i Turskoj, gde se dogodio strašan požar u rudniku.
Moglo bi se reći da je tema ovim isrpljena, da nije jedne nijanse. Republika Srbija je donela političku odluku o priključivanju Evropskoj Uniji i u toku je aktivna faza pripremnih pregovora. Bilo bi normalno očekivati da činovnici u Briselu ne ostanu ravnodušni prema problemima zemlje-kandidata, jer njih sada ne povezuje samo geografska, nego i idejno-politička bliskost. Tim pre što je Beograd, očigledno iskreno verujući da ih novi prijatelji neće ostaviti na cedilu, uputio odgovarajuću molbu i Briselu.
Međutim, kao odgovor, za sada stiže – ćutanje. Prema prognozama poplava će uskoro početi da slabi, a “bratsku ruku” Brisela Srbi nisu videli.
Premda za to postoji objašnjenje: uskoro će izbori za rukovodeće organe EU i briselske činovnike ne interesuju nikakve poplave na Balkanu. Treba se skoncentrisati na održanje svojih pozicija.
Možda je kriva birokratija – jer je ona u svim vremenima i u svim zemljama ista i u prvom redu misli na sebe.
A možda ni u budžetu EU nisu predviđena sredstva za slične stvari i uniju jednostavno ne insteresuje kako će Srbi isplivati iz ovog potopa.

Ako isplivaju, stupiće u EU, ako ne isplivaju, znači nisu imali sreće.

Baš kao u besmrtnom delu Iljfe i Petrova “12 stolica” – “spas utopljenika – delo je ruku samih utopljenika”.

Dmitrij Sedov | 17.05.2014 | srb.fondsk.ru/news/

_____________________________________________________________________________________________________

 

SVE ZAJEDNIČKO I SVI BOGATI…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________

Utopija za španske penzionere

Grupa španskih penzionera je stvorila sopstvenu Utopiju.

0,,17307851_303,00Udružili su svoje ušteđevine i stvorili zadrugu koja ispunjava sve njihove potrebe, fizičke i duhovne.

A ako žele da odu, novac će im biti vraćen.

Penzionerska zadruga Trabensol je smeštena u planinama severno od Madrida. U njenom velikom parku, uz ugodan jutarnji povetarac, manja grupa starijih osoba upravo izvodi kigong, kinesku meditativnu gimnastiku, i pažljivo ponavlja pokrete učitelja.

Svi su oni članovi udruženja koja okuplja pedesetak penzionera i koji veruju da su pronašli novi način života u starosti, uz fizički i psihički sklad i da su uspeli da pobegnu ekonomskim nevoljama koje potresaju Španiju. Zadruga i dom koji je izgrađen nastali su tako što su penzioneri na gomilu stavili sve svoje ušteđevine. Tako je nastao kompleks koji je izgrađen tačno za njihove potrebe nedaleko od mirnog mestašca Toremoča de Harma.

Sve zajedničko i svi bogati

0,,17307843_404,00

Paloma Rodrigez je prezadovoljna u ovom Domu

Zajedništvo je glavna parola Trabensola. Niko od članova ne poseduje stan u kojem živi, niti je vlasnik trpezarije ili neke druge prostorije u domu. Ali je svako od njih, u proteklih deset godina, u ovaj projekat uložio 150 hiljada evra, tako da sada za 800 evra mesečno dobija sve što treba, od stana i obroka pa do društvenih aktivnosti uz pratnju stručnih osoba. To zvuči mnogo, ali zapravo je jeftino. Tih 150 hiljada evra, često od prodaje kuće ili stana u kojem su do tada živeli, zapravo nije ulog, nego zalog. Dakle, ako neko poželi da ode iz Trabansola dobiće i svoju ušteđevinu nazad. Utoliko ostaje samo mesečna naknada i to onda zaista nije mnogo.

„Mi ne možemo otići u neki od privatnih staračkih domova jer su oni preskupi“, kaže Paloma Rodrigez. „A ne možemo otići ni u neki od državnih staračkih domova jer tamo nema mesta, a ima i mnogo ljudi kojima je takva nega potrebnija nego nama. Zato smo shvatili da sami moramo nešto da preduzmemo“, objašnjava 70-godišnja živahna udovica koja je predsednica Zadruge.

Ona se u ovaj dom uselila prošlog proleća, nedugo nakon što je završena gradnja. Smeška se kada objašnjava čitav projekat koji joj je dao novi smisao u životu i okončao brigu da će pasti na teret sopstvenoj deci. Španija je zemlja u kojoj uglavnom još uvek postoje bliske porodične veze. Ali i takve generacijske spone imaju svoje granice. Prema studiji Ujedinjenih nacija, već 2050. godine će gotovo 40 odsto stanovnika Španije imati 60 godina ili biti još stariji. „Svi mi smo imali prilično teška iskustva s našim roditeljima kad su postali stari i nemoćni. Zato ne želimo da i mi budemo našoj deci teret i da prolaze ono što smo mi prošli“, objašnjava Paloma Rodrigez.

Ovako, penzioneri se bave sami sobom i organizuju mnoštvo aktivnosti. Osim gimnastike, odlaze na planinarenje u obližnje planine, organizuju meditaciju, društvene igre, uče astronomiju, tu je i radionica gde mogu sami nešto da rade, vrt gde mogu da sade cveće… „Aktivnosti nisu spiritualne u religioznom smislu“, objašnjava Tereza Sagasola. Njoj je 77 godina i osim kigonga, često prisustvuje tečajevima plesa, a redovno odlazi i na planinarenje. Te aktivnosti, tvrdi penzionerka, jačaju njenu energiju i „ostavljaju prijatan osećaj“. I sama zgrada podstiče ovaj unutrašnji sklad. Svi apartmani, odreda prilično prostrani i ukusno namešteni, okrenuti su prema jugu s pogledom na vrt Zadruge. Prozori su postavljeni tako da zagrevaju prostor tokom zime, ali su dovoljno visoko kako ne bi bilo sparno tokom leta.

Mnogi bi želeli unutra

0,,17307832_404,00

Jedan od stanovnika se zanima radom u bašti

S obzirom da je kompleks izgrađen tek početkom 2013, ovo su još uvek prvi dani života ove Utopije za španske penzionere. Do sada su svi još odličnog zdravlja i još niko nije poželeo da ode, ali je jasno da će se to jednom dogoditi. Jer, ovaj dom nije izgrađen da bi stanovnicima omogućio i celodnevnu lekarsku negu, što će pre ili kasnije zatrebati nekom od njegovih stanovnika. Baš kao što su zdravi njegovi stanovnici, odličnog su zdravlja i finansije ove zadruge. Zalog je bio dovoljan da bi se dobio povoljan kredit za gradnju, tako da je još uvek na računu Zadruge ostao dobar deo od tri miliona evra kredita koji su dobili. Ipak, makar izgledalo da su daleko od nevolja koje muče ostale stanovnike Španije, ovi penzioneri odlično znaju da njihova domovina prolazi kroz teška vremena. Stopa nezaposlenosti je gotovo 26 odsto, a režu se svi izdaci pa tako i penzije. Neki se boje da jednog dana više neće imati ni 800 evra da plaćaju mesečnu članarinu, ali problem je i sa prinovama.

Mnogi stanovnici Trabensola nam kažu kako imaju prijatelje koji bi se rado doselili, ali nisu mogli da sakupe novac da plate zalog. Jer to je načelo ove zadruge: ako neko i ode i uzme svoju ušteđevinu, neki drugi penzioner može da dođe na njegovo mesto uz iste uslove. A da bi se sakupio novac, treba naći kupca za stan ili kuću što je, zbog ekonomske krize, gotovo nemoguće. Nekretnine u Madridu koje su pre 2008. vredele na stotine hiljada evra jedva pronalaze kupca i za delić nekadašnje cene. Upravo je kriza na tržištu nekretnina i u Španiji izazvala opštu krizu, kad je bilo sve manje građana koji su mogli da plaćaju kredite, a gradilo se sve više i više. U nevoljama su se našle i banke i čitava država, a 73-godišnja Marija Luiza Ljorena tvrdi da se opet pokazalo da su pohlepa i sebičnost osnova svih nevolja. Toga u ovoj Zadruzi nema, tvrdi ova penzionerka, i upravo zbog tog je došla ovde: „To je duh koji nas i pokreće. Ljudi koji ovde dolaze da žive su shvatili da je najvažnije živeti zajedno, biti solidaran i pomagati drugima.“

Autori: Gaj Hedžekoj / Anđelko Šubić/Odg. urednik: Nemanja Rujević

Izvor:dw.de

_____________________________________________________________________________________________

UTOPIJA ILI NE, MARINELADA POSTOJI…

TAMOiOVDE________________________________________________

Marinaleda – najbolje mesto za život u Španiji

Iako prosečna plata ne deluje impresivno po evropskim standardima, 1.200 eura mesečno je više nego dovoljno, ako znate da mesečni najam iznosi svega 15 eura mesečno.

01d185

Foto:panosart-in-color.blogspot.com

  Mali grad Marinaleda na jugu Španije mnogi smatraju najboljim mestom za život.

  Prostire se na 25 kvadratnih kilometara, i ima oko 2.700 stanovnika.

 Andaluzijski grad je ukrašen grafitima i muralima, kojima se podržavaju komunističke zemlje kao što su Kuba i Venecuela.

 Ulice su nazvane po Federicu Lorci i Pablu Nerudi, a odluke se donose po principima neposredne demokratije, na sastancima koje nedeljeno posećuje od 300 do 400 ljudi.

Dok se Španija bori sa domaćom oligarhijom i stranim bankama, kao i nezaposlenošću od 27 %, u Marinaledi gotovo svi rade. Mnogi bi naravno hteli da se dosele, ali lista za čekanje je toliko duga da treba biti strpljiv i preko dve godine. Planirano je da se izgradi oko 250 kuća u naredne dve godine, a do sada ih ima 350.

images

Foto: inlandandalucia.com

U Marinaledi je internet besplatan, kao i upotreba košarkaškog, teniskog, odbojkaškog ,skvoš i fudbalskih terena.

Jedino što se plaća jeste godišnja naknada za bazen. Marinaleda ima i crkvu, ali stanovnici retko učestvuju u crkvenim aktivnostima.

Kada dobijete dozvolu da napravite kuću, od lokalne vlasti dobijate potreban materijal, a tek nakon izgradnje plaćate 15 eura mesečno za refundaciju troškova materijala.

Ako neko ne zna da izgradi kuću, dobiće kao ispomoć profesionalne građevinare i arhitekte. Nije dozvoljena prodaja kuća, a da bi se poboljšao život u gradu, obeležava se Crvena nedelja, kada se iznose ideje za unapređenje Marinalede.

Grad ima svoju televiziju i radio kanale, a gost je bila i ćerka Ernesta Che Guevare.

gradonacelnik-marinaleda-foto-rojters-1375464064-347569

Foto:rojters

 Policija ne postoji, a gradonačelnik Huan Manuel Sancez Gordiljo to ovako objašnjava: „Prema španskom zakonu, mi bismo, prema broju stanovnika, trebalo da imamo između četvoro i sedmoro policajaca. Ali, mi ih ne želimo ovde. Jer, baš zato što se sve zasniva na dobrovoljnoj bazi i što se zajedno borimo i zajedno krojimo naše živote, postoji vrlo visok stepen koegzistencije“.

Gordiljo je, inače, sam po sebi vrlo kontroverzna ličnost. On je u avgustu 2012. organizovao pljačke u supermarketima, i ukradene namirnice delio siromašnima, a onda je krenuo u tronedeljni marš, kako bi ohrabrio borce protiv mera štednje.

Izvor teksta:gdeinvestirati.com



Ekskluzivni intervju TRNN-a sa  „Robin Hud“ gradonačelnikom

https://www.youtube.com/watch?v=GlfCbpe1zA0#at=181

Priredio i naslovio: Bora*S