SVE ĆE PROĆI…

Sve će proći.

Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.

  Zar je nada u tome da sve prođe?”

Meša Selimović


* „Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova.

Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.– Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

– Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro.

 Treba da misliš, da čezneš, da voliš.“

Meša Selimović


UTEHA (NI)JE U TOME…

tamoiovde-logo

“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.

Zar je nada u tome da sve prođe?”

Meša Selimović

__________________________________________________________________________________________

ŽIVOT NA VRHU STENE…

TAMOiOVDE_______________________________________________________

Gruzijski monah Maksim Kvavtaradze (59) već 20 godina živi u potpunoj osami na 40 metara visokoj steni Katshkhi.

Kada želi da siđe sa stene iznad manastira, Maksim je potrebno 20 minuta da se spusti niz stepenice.

TamoiOvde-Maksim1Namirnice mu obično donose i podižu vernici pomoću kanapa, a on sam silazi dva puta nedeljno kako bi se molio s njima.

Pre nego što se zamonašio 1993. godine, radio je kao radnik na dizalici, pa je oduvek voleo visine.

„Ovde je tolika tišina da možete osetiti Božije prisustvo”, kaže o. Maksim.

 Njegovi jedini posetioci su sveštenici i grupe problematičnih mladih ljudi koji traže utehu u manastiru u podnožju planine.

TamoiOvde-Maksim4Fotograf Amos Šaple posetio je monaha, ali mu on nije odmah dozvolio da se popne na stenu. Umesto toga proveo je četiri dana moleći se po sedam sati. Na kraju mu je dozvoljeno da se popne uz stepenice.

Maksim mu je rekao da se zamonašio nakon boravka u zatvoru, kada je odlučio da promeni svoj život. Kada je tek došao na vrh stene, spavao je u frižideru.

 Sada se na vrhu stene nalazi udobna koliba sa krevetom.

Stenu Katshki koristili su stolpnici, hrišćanski podvižnici koji žive na vrhovima stubova i stena. Praksu je, u 15. veku, zaustavila otomanska okupacija.

Vekovima je ova stena bila napuštena, a lokalno stanovništvo je samo proučavalo misteriozne ruševine u njenom podnožju.

TamoiOvde-Maksim2Planinar Aleksander Japardize je 1944. godine predvodio grupu koja je prva dokumentovala vrh stene i otkrila ostatke kapele i skelet monaha koji je tu živeo.

Ubrzo nakon pada komunizma i ponovnog oživljavanja religije u Gruziji, o. Maksim je odlučio da živi na vrhu stene, kao što su to nekada činili stolpnici.

„Kao mladić sam pio, prodavao drogu i slično. Kada sam završio u zatvoru, znao sam da je vreme za promenu. Sa prijateljima sam pio u okolini i viđao sam ovo mesto, gde se zemlja sreće sa nebom. Znali smo da su monasi nekada živeli ovde i osećali smo veliko poštovanje prema njima. Prve dve godine nije bilo ničega, te sam spavao u starom frižideru, koji me je štitio od vremenskih neprilika“, ispričao je Maksim.

Naknadno je, zajedno sa lokalnom hrišćanskom zajednicom, napravio stepenice, obnovio crkvu i izgradio kolibu.

TamoiOvde-Maksim3Ljudi koji se nađu u životnim problemima dolaze, ostaju i traže savet od o. Maksima i mladih sveštenika. Bivaju ugošćeni pod uslovom da se pridruže sveštenicima u molitvi po sedam sati dnevno, a pomažu i u službi.

Stolpnici su bili grupa ranohršćanskih asketa koji su provodili vreme sedeći ili stojeći na vrhu uskih stubova.

Najpoznatiji je Sveti Simeon Stolpnik, koji je od 423. godine proveo 30 godina na vrhu stuba.

Sveti Alimpije Solpnik je u šestom veku proveo 67 godina na stubu. Poslednjih 14 godina je proveo ležeći, budući da više nije mogao da stoji.

Izvor: The Telegraph/radiosvetigora.wordpress.com


TRAGOVI NAŠE NEMOĆI…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________________________________________________________________________________

DRUKČIJI  LEK

To što ja krivudam

to staza krivuda

staza kojom ljudi prolaze

TAMOiOVDE-Kopaonikk-DSC07652

Foto:Bora*S

  Vreme traga ne ostavlja

ostaju tragovi naše nemoći

 

  Ruše se zidine jer su loše građene

prolaze ljubavi nesrećno nađene

 

vreme traga ne ostavlja

 

umire samo od sebe

što živi samo za sebe

 

Da ne znam možda bih pomislio

da se sve to odvija

vođeno sigurnom rukom

 

TAMOiOVDE-DSC07723t

Foto: Bora*S

Ali vreme traga ne ostavlja

to su tragovi naše nemoći

 

I svaki vek je isti vek

samo se traži nadobudno

za istu bolest

drukčiji lek.

 

Duško Trifunović

DOBRO DRVO, PRIČA O UMEĆU DAVANJA…

tamoiovde-logo

PRIČA ZA ČITAOCE SVIH UZRASTA …

Pre nego počnete sa čitanjem (dobro, može i nakon čitanja i razgovora sa sobom)- iskrenujte mi malo.

Dajete li, primate ili uzimate?

Koliko znate, a koliko sudite?

 Da li ste pronašli Komadić koji vam nedostaje? 

  Šta stoji na putu ka vašoj sreći?

Tragate li? 

Kotrljate se?

Ili ste možda, postali jedno Veliko O?

Bora*S


 DOBRO DRVO

Bilo jednom jedno drvo…Dobro drvo,

Puno ljubavi

Za jednog dečaka.

Dečačić je dolazio svakoga dana i vredno sakupljao popalo lišće.

I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj.

Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama i jeo njegove slatke plodove, jabuke.

Dobro drvo i dečačić ponekad bi se igrali žmurke i kad bi se umorio Dečačić bi zaspao u senci drveta.

Mali dečak veoma je voleo drvo… Zaista, voleo ga je i srcem i dušom.

I Dobro drvo bilo je srećno.

Ali vreme je neumitno prolazilo…                                                                

I dečak je odrastao.

 Dobro drvo sada je često ostajalo samo.

 A onda, jednog dana, dečak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče: ”Hajde, Dečače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, i najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj senci.

I budi srećan.”

“Ali suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom”, odgovori dečak Dobrom drvetu.

“Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam…

Ali znaš, potreban mi je novac. Možeš li da mi daš malo para?”

“Žao mi je”, odgovori Dobro drvo, “ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke…

Ipak, Dečače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu…

Tako ćeš doći do para i biti srećan.”

I dečak se uzvera uz drvo i pobra njegove jabuke, i potom ih odnese sa sobom.

 I Dobro drvo opet se oseti srećnim.

 

Dugo je vremena opet prošlo i dečak se nije vraćao…

I Dobro drvo bilo je veoma tužno.

A onda, jednog dana, dečak ponovo stiže, i drvo radosno zašumori.

“ Hajde Dečače”, reče ono,

“ uspni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama…

I uživaj!”

 “ Nemam vremena za to, imam previše posla”, odgovori dečak.

Želim kuću u kojoj će mi biti toplo”, objasni on.

“ Želim da imam ženu i decu, i zato mi je potrebna kuća…

Možeš li ti da mi nabaviš jednu kuću?”

“ Ni ja nemam kuću”, odgovori drvo.

“ U stvari, čitava šuma je moja kuća…

Ali evo, možeš poseći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću.

I tako ćeš biti srećan.”

 

I tako dečak poseče grane Dobrog drveta, odnese ih.

I od njih sagradi sebi kuću.

 I Dobro drvo je ponovo bilo veoma srećno.

 

Još mnogo vremena prođe, ali dečak nije navraćao.

I kada se ponovo pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju da reč izusti.

“ Hajde Dečače ” pozva ga drvo šaputavim glasom, “ dođi i poigraj se”.

“ Odveć sam star i tužan da bi se igrao”, odgovori dečak.

“ Ali želeo bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko odavde… Možeš li mi naći neki čamac?”

“ Pa poseci moje stablo i načini sebi čamac”, odgovori Dobro drvo.

“ Tako ćeš moći da odjedriš daleko odavde…

I da budeš srećan.”

 

I tako dečak poseče stablo Dobrog drveta…

… i načini čamac i odjedri daleko, daleko.

 

I drvo je bilo srećno…

Ali ne i presrećno.

 

Mnogo je vremena minulo, i dečak se, najzad, ponovo pojavi.

“ Žao mi je, Dečače, dočeka ga drvo,

“ ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati…”

“ Znaš, ne rađam više jabuke.”

“ Zubi su mi se već odavno istrošili, i više ne mogu da jedem jabuke”, odvrati dečak.

“ Nemam više ni grana”, nastavi Dobro drvo,

“ na kojima bi se mogao ljuljati…”

Odveć sam star za takve stvari… mislim, za ljuljanje na granama, primeti dečak.

“ Nemam više ni deblo”, reče Dobro drvo,

“ na kojima bi se mogao uzverati…”

“ Odveć sam umoran da bih se pentrao po drveću”, zaklima glavom dečak.

“ Žao mi je ”, uzdahnu Dobro drvo.

“ Želeo bih da mogu da ti bilo šta dam…ali ništa mi više nije ostalo.

Sad sam ti samo jedan stari panj.

Žao mi je, zaista…”

“ Pa, više mi mnogo ne treba”, uzdahnu i dečak.

“ Tek neko mirno mestašce gde mogu sesti i predahnuti. Znaš, veoma sam umoran.”

“ U redu onda” odvrati Dobro drvo, istežući se što god mu je više bilo moguće,

“stari panj baš jeste pravo mesto da se na njemu sedi i odmara.

Dođi, Dečače, i sedi.

Sedi i odmori se.”

 I dečak postupi kako mu bi rečeno.

 

I Dobro drvo se oseti beskrajno srećnim.

Shel Silverstein



Ako vam se dopalo, imate malo slobodnog vremena i nešto duše, vodim vas odmah OVDE :

KOMADIĆ KOJI NEDOSTAJE/tamoiovde/


ĆUTI PESMO, DALJE NE GOVORI…

TAMOiOVDE____________________________________________

Književnik Vojislav Ilić Mlađi rođen je u Orehovici 7. oktobra 1877. godine.

Završio je gimnaziju i Pravni fakultet u Beogradu. Radio je kao sudski činovnik u Čačku, Kruševcu i Jagodini. Bio je sekretar Apelacije i inspektor Ministarstva pravde u Beogradu. Prve književne radove objavio je u listovima „Zvezda“, „Delo“, „Kolo“ i „Brankovo kolo“. Pisao je kritike i vodio žučne književne polemike, a dao je i više prevoda sa ruskog, francuskog i nemačkog jezika.

Najbolje su mu pesme o ličnoj ljubavnoj drami, kao što su: „Zvoni“, „Iz jedne šetnje“, „Noćna svirka“, „Iz bolničkih časova“  i „Nad izvorom Timoka“, iskrene u tonu i emocionalno potresne.

rts.rs


NOĆNA SVIRKA
Kad lepa „Gospa“, u ponoćno doba,
Sa puno čežnje zavesu otškrine,
Do nje tad dopru zanošljivi zvuci
S „Gospodinove“ tanke violine.

A u toj svirci drkte bol i čežnja,
Zanos pun strasti i ljubavna seta;
Kao da kaže: „Ta zar nismo mladi?
Pustimo ljubav slobodno nek’ cveta.

„Koleginice! ljupka, mlada ženo!
Zašto kopniš tako u odaji sama?
Iziđi da vidiš draž aprilske noći!
Zar ti nije teška samoća i tama?

„Prozori su moji otvoreni vazda.
Unutra postelja ugodna i meka.
Ruka mi nemarno prevlači vrh žica —
Al’ srce… srce… ono na Vas čeka!

„Ta zaboravite prošlost, dužnost, muža!
Dođite amo, lepa mlada ženo!
I u mojim grudm’a žar mlađani tinja,
I moje je srce čežnjom opijeno.

„Il’ mislite, možda, ja sam hladna stena,
Da krv ne teče u žilama mojim;
Ne varajte se! Sit sam selskih cura!
Ja bih da Vašu naklonost prisvojim!

„Dođite amo, lepa mlada ženo,
Da srknete ljubav sred noćnoga mira!
Ne bojte se ništa! Jer ima daleko
Od Vašega muža do Krivoga Vira!“
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _  

I prestadoše zvuci violine,
Kao da čekaju šta će biti sada…
A na prozoru nerešljivo stoji,
Stoji i misli učiteljka mlada.

Da li da ide? A prošlost? A vernost?…
.  .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .
Zar da zaboravi na onog čoveka
.  .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .
Koji je na njenim devojačkim grud’ma
Sanjao nebo, Boga, rajske dveri;
I čiju ljubav čistu i duboku
Sva večnost ne bi mogla da premeri.

Zar sve da zgazi?… I ona se misli…
Slatka je neka jeza poduhvata;
Misli — i šapnu: „Oprosti mi, Bože!“
Pogleda u noć, i otškrinu vrata.

I k’o kad ptica, plašljiva i laka,
Raširi krilca u noćnoj tišini,
I ona prhnu i iščeznu nekud,
Preko sokaka — k svojoj „Violini“.

I snažna ruka seoskoga uče
Pojavi se na mah u trenutku tome,
Pridrža pticu, i prozor polako,
Nečujno-tiho, zatvori za njome.

I ptice nesta… ptice moje mile!
— Da l’ ima Boga i sred noćne tmine?
Tišina… Samo iz izbe dopire
Prigušen, sanjiv drhtaj violine,

Kao kad žica o žicu se tare…
— Al’ ćuti, pesmo, dalje ne govori!
Nebo i zemlja spe u tome času!
Samo brz Timok šumi i žubori…

Vojislav Ilić Mlađi

*** Ne naslovih ovu objavu, tek slučajno, parafrazirajuči stih pesnika. Nastavak čitanja će vam dati odgovor a on se nalazi u  članku, koji je napisao Momčilo Petrović i objavio 15. 01. 2009. godine. Pripremajući objavu povodom rođenja pesnika- setih se ovoga.

 Bora*S

Nastavite čitanje