SAMO DESET DANA TOKOM GODINE…

tamoiovde-logo

Miroslavljevo jevanđelje tokom decembra u Narodnom muzeju

Najstariji sačuvani srpski ilustrovani ćirilični rukopis, Miroslavljevo jevanđelje, biće izloženo u Narodnom muzeju svake subote u decembru, kao i u petak 7. decembra.

Jevanđelje je nastalo osamdesetih godina 12. veka. Pisano na pergamentu, sastoji se od 181 lista u kožnom povezu. Zapis na poslednjem listu jevanđelja govori da ga je poručio humski knez Miroslav, brat velikog župana Stefana Nemanje. Smatra se da je dijak Gligorije, čiji se potpis nalazi na poslednjem ispisanom listu, pisar ili minijaturista jevanđelja. 

Miroslavljevo jevanđelje se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, a jedan od listova je u Nacionalnoj biblioteci u Sankt Peterburgu.

Jevanđelje je pisano na staroslovenskom jeziku, srpske redakcije i raške ortografije. Po svom sastavu je jevanđelistar – bogoslužbena knjiga koja ima delove četiri jevanđelja. Tekst Jevanđelja je pisan perom u dve kolumne, mrkom i crnom bojom, a većina naslova crvenom. Knjiga sadrži 296 minijatura crtanih perom, a zatim bojenih četkicom i ukrašenih zlatom. Kožni povez Jevanđelja nije prvobitan, već je verovatno iz XIV veka, a pretpostavlja se da je preuzet sa nekog drugog rukopisa.

Jevanđelje je 1979. godine proglašeno za kulturno dobro od izuzetnog značaja, a u junu 2005. godine, Miroslavljevo jevanđelje je upisano na listu UNESKA Pamćenje sveta (Memory of the World).

Narodna biblioteka Srbije koja je matična ustanova za zaštitu stare i retke knjige, propisala je da Miroslavljevo jevanđelje, može biti izlagano samo deset dana tokom jedne godine.

Izvor: turistickisvet.com

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________

 

POVELJU UNESKA DOBILA I JEDNA ŠKOLA JAHANJA…

tamoiovde-logo

 Čuvenoj bečkoj Španskoj dvorskoj školi jahanja početkom juna je i zvanično uručena povelja Uneska kojom je ova nadaleko poznata institucija decembra 2015. godine uvrštena na spisak nematerijalne svetske baštine.

e2f9a46338cf2e62383876740bf7e702

Foto: Spanische Hofreitschule-Stefan Seelig / Privatna arhiva

Primopredaja povelje Uneska priređena je u bečkom Burgartenu, parku na bečkom bulevaru Ringštrase, u koji će jahači Španske dvorske škole jahanja ubuduće svakodnevno u periodu od 7 do 10 časova ujutru izvoditi svoje lipicanere u šetnju i rastrčavanje.

Lipicaneri će smeti da koriste asfaltne površine u parku, kao i jedan deo travnatih površina koje će biti rezervisane samo za njih. S druge strane posetiocima parka će biti dozvoljeno da posmatraju lipicanere, ali ne i da ih pomaze i hrane.

460b24d14632c4bf6c5d13271c2fcf50

Foto: Spanische Hofreitschule-Stefan Seelig / Privatna arhiva

Prilikom svečanog uručenja povelje najavljeno je da će UNESKO komisija za Austriju ove godine po prvi put preuzeti pokroviteljstvo nad manifestacijom „Fête Impériale“ – letnjim balom Španske dvorske škole jahanja, koji će ove godine biti održan 24. juna.

Takođe je objavljeno da će, kao i u prethodne tri godine, tokom julskih dana u Burggartenu biti moguće posmatranje ždrebadi lipicanera sa kobilama tokom njihove šetnje u kasnim popodnevnim satima.

Lipicaneri imaju poseban tretman kako bi ostali u formi. O njima danonoćno brine stručno osoblje, poje se specijalno osveženom vodom, imaju ishranu koja je prilagođena specijalno njima, po potrebi mogu uživati u aromatičnoj terapiji ili čak dobiti i uslugu kiropraktičara, a tokom četiri meseca u godini obezbeđen im je boravak u prirodi u trenažnom centru Heldenberg u Donjoj Austriji.

Na listi nematerijalne bašte UNESKO trenutno se nalazi više od 300 tradicionalnih vrednosti iz svih delova sveta, kao što su na primer tradicija Pekinške opere ili iranska tehnika vezenja tepiha.

A. B.

Izvor:blic.rs

_______________________________________________________________________________

PARKOMANIJA…

tamoiovde-logo

Nemački grof koji je voleo parkove, i ostavio na nam vrstu sladoleda

Opsednut vrtovima, ženama i lagodnim životom – grof Pikler bio je živopisna ličnost. Njegovoj strasti prema parkovima posvećena je jedna izložba u Bonu

clipboard02_14649554629

Foto: Vikipedija, Herman fon Pikler

Ako neće breg Muhamedu, onda će Muhamed bregu. Ta poslovica u slučaju Hermana fon Piklera nije puka metafora. Taj nemački grof doslovno je pomerao brda, stvarao ih tamo gde ih nije bilo, preusmeravao reke i otvarao perspektive koje su mu omogućavale idealan pregled njegovog vrtnog carstva.

Svoje najlepše i najpoznatije delo ostavio je u svom rodnom mestu Bad Muskauu u Gornjoj Lužici na današnjoj granici sa Poljskom.

bad-muskau-schloss_14649554941

Foto: Vikipedija, Zamak Muskau

Park koji se proteže na 820 hektara najveća je evropska zelena kultivisana površina u engleskom stilu. Na njoj su smešteni grad Muskau, okolna sela i šumske površine. Nemačka i Poljska dele taj park koji je od 2004. godine na Uneskovoj listi Svetske kulturne baštine.

Pikler je genijalno smestio dvorac i selo u park tako da su oni potpuno podređeni prirodi. Tok reke Nise, stabla, kameni blokovi koje su naneti tokom ledenog doba složeni su tako da mala belogorična stabla daju kolorativne akcente.

Stvaranje takvog parka i onda je koštala veoma mnogo novca. Grof Pikler imao je sreću da ga je njegova supruga Luci, ćerka kasnijeg carskog kancelara Karla Augusta fon Hardenberga imala napretek. I da je delila njegovu strast prema vrtovima. Njoj može da zahvali i na grofovskoj tituli.

branitzer-park-01_14649555215

Foto: Vikipedija, Park Branic

Izložba u Bonu pod naslovom „Parkomanija“, pokazuje da je grof potpuno opsesivno oblikovao krajolik – najpre u Bad Muskauu, zatim u Branicu (pored Kotbusa) i na kraju, kada je prodao Bad Muskau – i u Babelsbergu.

Za Piklera su barokni parkovi iz Francuske onoga doba bili noćna mora. Zato je kao sumanut crtao planove vrtova i eseje o novom oblikovanju pejzaža po uzoru na engleske vrtove koje je upoznao na svojim putovanjima.

U Engleskoj je upoznao i prosvetiteljske principe poboljšavanja prirode i čoveka. Njegovi zapisi odišu oduševljenjem za neobuzdanu prirodu. Godine 1834. objavljena je njegova knjiga „Beleške o hortikulturi“ koja i danas važi kao jedno od važnih i uticajnih teorijskih dela o toj oblasti

park-muskao_14649555591

Foto: Vikipedija, Park Muskau

Grof rođen 1785. godine, u svom delu navodi da se s prirodom mora postupati kao što to radi umetnik: kreativno i akribično. Za Piklera je vrt bio neka vrsta umetničke galerije. Prirodnost je za njega u kontekstu „stana pod vedrim nebom“ igrala centralnu ulogu. Muskau je doživljavao kao svoje „životno delo“.

Vrlo je zanimljivo videti poređenje njegovih crteža dobrih i loših primera hortikulture: pravolinijske staze su tabu, jezera moraju da deluju prirodno, vegetacija da bude bujna…

Piklerova „parkomanija“, međutim, nije bila samo genijalna, već i skupa. Kada je potrošio ženin miraz, Pikler je morao da proda zemljište u Gornjoj Lužici i Holandiji. Luci se razvela od njega, a grof je otputovao u Englesku kako bi tamo našao ženu koja će da finansira njegovu strast. Nije je pronašao, ali je zato napisao jedan bestseler.

pyramide-branitz_14649555987

Foto: Vikipedija, veštačka piramida ispod koje je sahranjen Fon Pikler

Nakon toga, dobio je narudžbinu za oblikovanje pejzaža u Branicu gde je u staklenicima uzgajao ananas. Sledeći projekat bio je Babelsberg pored Berlina. Tamo je napravio nemoguće: peskovito tlo pretvorio je u plodnu zemlju sa šumećim vodopadima, vijugavim jezerima i žuborećim izvorima.

Napravio je brdašca i položi sistem cevi za navodnjavanje parka. Svaki zavoj i svako vijuganje staze, veštački je napravljeno, što na prvi pogled ne može da se vidi.

Na bonskoj izložbi se doduše ne mogu videti njegova remek-dela, ali se može upoznati i specifična ličnost tog nemačkog grofa, oca hortikulture i bonvivana po kojemu je u Nemačkoj nazvan troslojni (i trobojni) sladoled.

Najstariji nemački recept za taj sladoled, naime, potiče od pruskog dvorskog kuvara Luzia Ferdinanda Jungijusa koji ga je u svojoj knjizi recepata 1839. godine posvetio grofu Pikleru.

Izvor:newsweek.rs

__________________________________________________________________________________

 

USPOMENA NA LJUDE U LANCIMA…

tamoiovde-logo

Ostrvo Goree

Malo ostrvo Goree, smešteno na 2 km od obale Dakara u Senegalu, čuva sećanje na najsuroviji period u istoriji ljudske civilizacije. Kroz njega su tokom tri veka prošle stotine hiljada robova na putu za Ameriku.

1760Od XVI do XIX veka, ostrvo Goree je bilo najveći trgovinski centar robovima na afričkom kontinentu. Mala površina od samo 0,17 km2 i izolovanost nudili su idealne uslove za kontrolu zarobljenika koji, okruženi izuzetno dubokim morem, nisu imali gde da pobegnu.

Prvi doseljenici, Portugalci, stigli su na ostrvo 1444. godine. Holanđani su ga pokorili 1588, i u naredna dva veka vlast su naizmenično preuzimali Holanđani, Britanci i Francuzi. Konačno, vlast je 1817 trajno preuzela Francuska, sve do uspostavljanja nezavisnosti Senegala 1960. godine.

Između 1536. i 1848. godine ostrvo je bilo aktivan centar trgovine robovima. Tokom 1776. godine, Holanđani su sagradili neslavnu prvu Kuću robova, jednu od retkih sačuvanih do danas.

Kuće su bile podeljene na ćelije veličine samo 7 m2, u koje je smeštano i do 20 muških robova. Žene i deca su smeštani u poseban deo kuća, a mlade devojke su čuvane odvojeno i često zlostavljane od strane trgovaca.ostrvo_goree

Robovi su u ćelijama držani u sedećem položaju, leđima uz zid, sa lancima i okovima oko vrata i ruku.

Hranjeni su jednom dnevno, i jednom dnevno su mogli na kratko da napuste ćeliju i obave osnovne potrebe.

Uslovi u kojima su živeli su bili neopisivo surovi i nehigijenski, pa su bolest i smrt bile česti posetioci ovog ostrva.

Robovi su u ćelijama nekada provodili i po tri meseca, iščekujući novi pazarni dan, kada su izvođeni na procenu i prodaju. Prodavci bi ih isterivali u dvorište okruženo zgradama, sa čijih su ih balkona kupci posmatrali i pregovarali cene.

Nakon trgovine, kupljeni robovi su napuštali ostrvo kroz Vrata bez povratka smeštena na delu ostrva koje gleda na Atlantski okean. Tu bi ih ukrcali na brodove i transportovali do konačnog odredišta.

r4iohkc6Na ostrvu Goree danas živi 1300 stanovnika, a svakodnevno ga posećuje veliki broj istraživača i turista. Atmosfera je izuzetno mirna, nalik hodočasničkoj. Na ostrvu nema modernih građevina, automobila ni kriminala.

Originalna arhitektura, koju čine kuće ubogih robovskih četvrti i luksuzne kuće trgovaca robljem, do danas je potpuno sačuvana. Od 1962. godine, kada je počelo preuređenje ostrva u muzej, Goree je spomenik ljudske patnje i utočište za pomirenje.

Od 1978. godine, ostrvo je upisano u UNESCO-vu listu svetske kulturne baštine.
Autor Mirjana

Foto: Galerija
Izvor: medias.rs

_________________________________________________________________________________________

SRPSKA SLAVA NA LISTI UNESKA…

tamoiovde-logo POSTAJE DEO KULTURNOG NASLEĐA ČOVEČANSTVA!

Praznik porodice posvećen svetitelju zaštitniku domaćinstva, oblikovan u srednjem veku, postaje do kraja nedelje deo nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva

dru-djurdjevda_620x0DO kraja predstojeće sedmice, saznaju „Novosti“, srpska krsna slava, zvanično će biti na Uneskovoj reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.

Tako će slava, najprepoznatljiviji običaj većine naših pravoslavnih porodica, ostati upamćena i kao „prvi upis“ Srbije na listu svetskog nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Ali, iako nema sumnje koliki je značaj slave za Srbe u Srbiji i kod većine Srba u regionu i svetu, našu javnost ovih dana najviše interesuje kako su je predlagači opisali i predstavili Uneskovoj komisiji.

Magistar Marko Stojanović, član nominacionog tima Slave za Uneskovu reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva, kaže da je slava predstavljena, pre svega kao obred osveštanja hrane i pića, koji pravoslavni hrišćani u Srbiji praktikuju u okviru godišnjeg ciklusa običaja. Kao praznik porodice, posvećen svetitelju, zaštitniku domaćinstva.

Naglašeno je, kaže, i da je reč o narodnom običaju proslavljanja sveca zaštitnika pod nazivom slava, krsno ime, krsna slava i, ranije, pamjat svetom, koji je oblikovan u srpskoj srednjovekovnoj državi, kao i da njegovu današnju običajno-religijsku formu, osim većinskog srpskog stanovništva, praktikuju i pripadnici nekih manjinskih zajednica.

– Objasnili smo i da obred slave i rituali sadrže beskrvne i krvne žrtve, uz molitve i zdravice. A, centralni, hristijanizovani ritual podrazumeva paljenje sveće, molitvu i unakrsno presecanje, prelivanje vinom i lomljenje hleba odnosno slavskog kolača na četiri dela, što simbolizuje telo, krv i bestelesnu prirodu Hrista.

Gozba, koja sledi nastavak je i sjedinjenje sa centralnim ritualom. Ona i za domaćina i za goste započinje uzimanjem zalogaja slavskog kolača i slavskog žita, potom otpijanjem gutljaja vina uz zdravicu, koja se izgovara za plodnost i blagostanje svih prisutnih, slavljenika i gostiju – kaže mr Stojanović.

NACIONALNA LISTA SA 27 “STAVKI“

Pre Uneskove, nematerijalno kulturno nasleđe mora da se nađe na nacionalnoj listi.

Srbija je, 2012. godine, usvojila registar koji trenutno sadrži 27 „stavki“ srpskog nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Osim slave, tu su molitva – đurđevdanski obred, belmuž, izlivanje i paljenje ratarskih sveća, izrada pirotskog kačkavalja, pirotsko ćilimarstvo, filigranski zanat, klesarski zanat, pazarske mantije, kosovski vez, pevanje uz gusle, groktalica, pevanje iz vika, erski humor, kolo (kolo u tri, kolo u šest), rumenka, sviranje na gajdama, frulaška praksa, sviranje na kavalu, naivno slikarstvo Slovaka, Lazarice u Sirinićkoj župi, izrada drvenih čutura u selu Pilica, Vukov sabor, ojkača, vranjska gradska pesma i čuvanje Hristovog groba.

On pojašnjava da je u „objašnjenju“ slave, predočeno i da je na gozbi neizostavna pečenica od mesa, kao krvna žrtva koja potiče iz antičkih vremena, i koja za slave koje se obeležavaju za vreme hrišćanskog posta ili na posne dane podrazumeva isključivo uzimanje ribe.

– Naglasili smo, takođe, da se i takozvano prenošenje slave obavlja uz kolač, kada sinovi, koji prema običaju isključivo nasleđuju slavu, na njen dan od oca ritualno preuzimaju komad kolača za vlastito domaćinstvo.

Rekli smo i da gozbu, slavski kolač i žito, pripremaju isključivo žene, i tako postaju ravnopravni nosioci slavskog obreda. Deca, pak, pomažu, rade manje poslove, posmatraju i uče da u budućnosti preuzmu značajnije uloge – priča naš sagovornik.

Posebno je ukazano da ritualna priprema i ukrašavanje slavskog kolača, utiskivanje Hristovih simbola IS-HS-NI-KA, uz kvalitet i obilje jela na gozbi, naglašavaju kulturnu, obrednu i društveno ritualizovanu ulogu žene i njen prestiž. Jer, pripremanjem žrtve u hrani, ona obezbeđuje plodnost i blagostanje domaćinstvu, ali ujedno prenosi ritualna znanja i veštine sa kolena na koleno.

– Objašnjavajući značaj slavske gozbe, pojasnili smo i da se tako širi društveni krug u kome se slava prepoznaje kao simbol zajedništva i identiteta. Pozivanjem i učešćem rodbine, prijatelja i suseda u gozbenom ritualu, usklađuju se društveni status, različita etnička i religijska pripadnost učesnika i naglašava važnost svakog gosta – naglašava Stojanović i kaže da je komisiji koja je odlučivala o tome da li će se slava naći na Uneskovoj reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva naš centar priložio obimnu dokumentaciju i priloge koji najbolje svedoče o istinskoj važnosti slave za identitet srpskog naroda tokom minulih vekova, danas i u budućnosti.

ZASLUŽNI I MEDIJI

– ZAKONSKI okvir, koji domaćinima za dan slave omogućava da ne rade, uz podršku medija koji povodom slava emituju ili pišu prigodne priloge, odražava opštedruštveni, pozitivan stav javnog mnjenja, što pospešuje očuvanje i održivi razvoj slave kao nematerijalnog nasleđa u Srbiji.

Osim toga, u Etnografskom muzeju u Beogradu i Muzeju hleba u Pećincima sprovode se dečji obrazovni programi koji promovišu i podižu svest o značaju proslavljanja porodičnog svetitelja – naglašava mr Marko Stojanović.
J. Matijević 

Izvor:novosti.rs| 23. novembar 2014.

___________________________________________________________________________

JEMENSKE KUĆE, ZVEZDE, SUNCE, SREĆA I BLAGOSTANJE…

TAMOiOVDE_____________________________________________

Jemenske kuće stare 25 vekova odolevaju zubu vremena

U Jemenu, koji je bio kolevka mnogih civilizacija, nalaze se prelepe i iznad svega veoma neobične „Jemenske kuće“ sa posebno ručno izgrađenim dekorativnim fasadama koje privlače pažnju stanovnika te zemlje, posebno stranih turista.

927114150536fc895d3590918281153_640x426

Rod Waddington/Flickr.com

Arhitekturom i unikatnim ukrasnim fasadama „Jemenske kuće“ u glavnom gradu Sani, od kojih su neke stare i do 2.500 godina, odolevaju zubu vremena. „Jemenske kuće“ su inače i na listi svetske kulturne baštine UNESCO-a, piše Klix.ba .

Dekorativna fasada, poznatija i kao kamerija, pravi se od crvene cigle ili od ćerpiča, i dodaje se na zid kuće. Dekorativna fasada može biti pravljena unutra ili sa spoljašnje strane kuće.

731275567536fc8977fc08725379280_v4 big

Rod Waddington/Flickr.com

To je tradicionalni način postavljanja fasade na kojoj se neretko ispisuju i verske poruke, ali i motivi sa zvezdama i suncem, jer se veruje, da bi to moglo doneti sreću i blagostanje.

Majstor za izradu dekorativnih fasada Džamil Husein Muhamed Ebu-Zein je jedan od retkih u ovoj zemlji koji pokušava da očuva tradiciju izgradnje tradicionalnih fasada.

1098236114536fc89b24426692244615_v4 big

Rod Waddington/Flickr.com

Istorijski utvrđeni stari deo Sane okružen je zidom od nepečene cigle visine 14 metara. Unutar grada ima preko 100 džamija, 12 hamama i 6.500 kuća. Pojedine građevine poput palače Samsarh i stare džamije, stare su više od 1.400 godina.

Veliki broj „Jemenskih kuća“ od nepečene gline ravnih krovova, liče na nebodere, a dobar deo njih ima fasade ukrašene raskošnim dekorativnim reljefima, sa zamršeno rezbarenim prozorskim okvirima i vitražima.

452915905536fc89e48323209645908_v4 big

yeowatzup/Flickr.com

Majstor Džamil Husein istakao je da je za izradu jedne polukružne fasade potrebno najmanje 40 minuta.

Na kraju napominje da i pored sve veće upotrebe moderne tehnologije, tradicionalna fasada je i dalje veoma popularna među stanovnicima Sane.

Izvor:b92.net/putovanja/



MESTO IZ BAJKE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

ČEŠKI KRUMLOV

U južnom delu Češke Republike, u gornjem toku reke Vltave, smestio se gradić Češki Krumlov.

92435_party0----grad_af

Češki Krumlov jedan je od najočuvanijih starih gradova
foto: Party0/flickr.com

Čim zakoračite na teritoriju ovog bajkovitog gradića, preplaviće vas osećaj opijenosti, i na trenutak zaboravićete gde se nalazite. Mućnite glavom i zapitajte se da niste možda postali junak neke simpatične bajke sa, naravno, srećnim krajem.

Češki Krumlov jedan je od najočuvanijih starih gradova Češke, zbog čega se nalazi na UNESCO-vom spisku svetske baštine. Iako na prvi pogled sve kuće izgledaju kao da su tek sagrađene, ne verujte prvom utisku: one su obnovljene, ali većina je sagrađena u 16. i 17. veku. Oko 14.000 stanovnika ovaj preslatki gradić naziva svojim domom, koji se prostire na površini od 22 km2.  

92436_mlouis-----grad1_af

Stari deo grada nalazi se na UNESCO-vom spisku svetske baštine foto: m-louis/flickr.com

 Područje grada bilo je naseljeno još u praistoriji, ali se pod imenom koji je i nama danas poznat, pojavljuje 1230. godine. Kako legenda kaže, ime grada potiče od nemačkog izraza „Krumme Aue“, što se može prevesti kao „krivudava poljana“. Ime grada dolazi od prirodne topografije mesta, naročito od krivudavog meandra uz reku Vltav.

92434_yage-----grad3_af

Bajkovit gradić Češki Krumlov foto: yage/flickr.com

Češki Krumlov jedno je od najpopularnijih mesta, koje privlači svojom prelepom arhitekturom i mnogobrojnim umetničkim delima smeštenim u starom delu grada i Krumlovskom dvorcu. Poznat je i kao kulturni centar, jer je tokom godine domaćin nekoliko manifestacija i festivala. Najpoznatiji je „Festival petolisne ruže“.

92437_chrisyunker----zamak_af

Krumlovski dvorac foto: ChrisYunker/flickr.com

Ono što u gradu dominira je Krumlovski dvorac, koji je sagrađen u gotskom stilu od strane feudalnih gospodara nešto pre 1250. godine. Ovo je drugi po veličini dvorac u Češkoj (prvi je praški dvorac Hradčani), a u odnosu na grad neobičajeno je veliki. Zbog svoje arhitekture, kulturne tradicije i veličine, Krumlovski dvorac spada u vodeće najznačajnije znamenitosti centralne Evrope. Njegova izgradnja trajala je od 14. do 19. veka, a vrlo dobro je očuvan originalni izgled. 1963. godine dvorac je postao nacionalni spomenik, a 1992. je upisan na UNESCO-vu listu Svetske kulturne baštine. U sastavu dvorca nalazi se barokni teatar sa binom, koji se koristi samo tri puta godišnje, zbog svoje starosti.

92438_marcus-povey---crkva_hl

Crkva Svetog Vida foto: Marcus Povey/flickr.com

Gradska zdanja i spomenike većinom karakterišu stilovi gotike, renesanse i baroka. U Češkom Krumlovu nalazi se muzej Egon Šile, austrijskog slikara koji je živeo u ovom gradu, i gotička crkva Sv. Vida. Gradnja crkve započeta je 1407. godine, a radovi na njoj trajali su nekoliko vekova. Crkva Vida oslikana je izuzetno vrednim freskama.

  Neverovatna lepota Češkog Krumlova privukla je i brojne režisere, pa su na njegovim ulicama snimani mnogi filmovi (Hostel, Illusionist, Traumstadt). U gradu se nalazi i čuvena pivara Eggenberg.

I.Zdravković superodmor.rs

____________________________________________________________________________________________

TOSKANA, KOLEVKA UMETNOSTI…

TAMOiOVDE_______________________________________________

Toskana je regija u srednjoj Italiji, koja sa zapadne strane izlazi na Tirensko more, dok se na jugu graniči sa regijom Lacij, na istoku je Umbrija, a na severu Emilia-Romagna i Ligurija. TamoiOvde/toskana01

Toskanu mnogi smatraju jednim od najlepših delova Italije a ima oko 120 zaštićenih područja prirode.

Najposećenija turistička odredišta u Toskani su Firenca, Pisa, Lucca, Maremma, Crete Senesi, Lunigiana i Siena.

TamoiOvde-270px-Map_of_region_of_Tuscany,_Italy,_with_provinces-it.svgPoznata po svojim prekrasnim pejsažima, Toskana se smatra za rodno mesto italijanske renesanse i predstavlja dom nekih od najuticajnijih ljudi u istoriji umetnosti i nauke, kao što su Petrarka, Dante, Botičeli, Mikelanđelo, Leonardo da Vinči, Galileo Galilej, Amerigo Vespuči i Pučini. Region ima nekoliko muzeja, od kojih su najpoznatiji Ufici, palata Pitti i Chianciano.

Pored predivne prirode, Toskana ima jedinstvenu kulinarsku tradiciju, a poznata je i po svojim vinima od kojih su najpoznatija: Chianti, vino Nobile di Montepulciano, Morellino di Scansano i Brunello di Montalcino.

Toskana se, takođe, može pohvaliti sa šest lokaliteta koji su uvršteni u Svetsku baštinu: istorijski centar Firence (1982), istorijski centar Sijena (1995), kvadrat Katedrala u Pizi (1987), istorijski centar San Gimignano (1990), istorijski centar Pienza (1996) i Val d’Orcia (2004).

TamoiOvde-toskana02Mesta, koja nijedan turista ne bi trebao da propusti u Toskani su:

Bolonja, glavni grad pokrajine Emilio Romagno. Bolonjski univerzitet je najstariji u Evropi a njeni simboli su Tornjevi Azineli i Garisenda, Veliki trg, katedrala Sv. Petronija, Gradska kuća, Neptunova fontana, crkva Bogorodice i Sv. Luke;

Ferara je grad sa istorijskim jezgrom i nalazi se na listi UNESCO svetske baštine, a okružena je renesansnim gradskim zidinama, dužine 9 kilometara;

Montecatini Terme, najpopularnija banja u regiji Toskana. Nudi kombinaciju zabave, sporta i zdravstvenog turizma;

Firenca je glavni grad pokrajine Toskana. Stari deo grada je pod zaštitom UNESCO. U njoj su živeli i stvarali: Donatelo, Botičeli, Mikelanđelo, Makijaveli, Leonardo da Vinči, Galileo Galilej. Grad ima mnoge znamenitosti: Katedrala sv. Marije, crkva San Lorenco, crkva San Spirito, palate Vekio, UFICI, Piti, biblioteka Mediči, Firentinska katedrala, Arheološki muzej, Akademija umetnosti, Ponte Vekio.

TamoiOvde-toskana04TamoiOvde-toskana05Siena je poznata po odlično očuvanom gradskom srednjevekovnom jezgru i velikom umetničkom nasleđu, koje se nalazi pod zaštitom UNESCO.

Znamenitosti grada su Duomo, Kampov trg, gradska većnica, palata Salimbeni, tvrđava Medičijevih.

San Điminijano je mali utvrđeni srednjovekovni grad najpoznatiji po svojih 14 tornjeva.

Izvor:bazz.rs


PRVO MESTO U EVROPI KOJE JE SKINUTO SA UNESCO LISTE…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Dok se mnoge zemlje sveta nadmeću sa lokalitetima za mesto na listi Svetske baštine UNESKO, Nemačka je prva zemlja u Evropi kojoj je pošlo za rukom da joj se uskrati mesto na listi.

108038_dresden--nomeescuches_af

Drezden l foto: NoMeEscuches/flickr.com

 Dolina reke Elbe kod Drezdena u Nemačkoj prvo je mesto u Evropi a drugo u svetu, koje je skinuto sa liste Svetske kulturne baštine UNESKO-a.


Drezden je jedan od retkih gradova u Nemačkoj koji je zadržao svoj izgled od pre 250 godina. Skinut je sa liste zato što su saksonske vlasti odlučile da se preko reke izgradi moderan most sa četiri trake. Prema mišljenju članova Komiteta svetske baštine izgradnjom mosta se ne može sačuvati izuzretna univerzalna vrednost doline reke Elbe.

108042_drezden--henry-mhlpfordt_af

Foto: Henry Mühlpfordt / flickr.com

UNESKO je 2004. godine uvrstio na listu svetske baštine istorijski centar Drezdena sa baroknim zamokm, crkvom, operom, muzejom i dolinom reke dugom 18 kilometara.

Kada su saksonske vlasti počele da razmatraju izgradnju mosta, UNESKO je 2006. godine Drezden svrstao na ugroženu listu svertske baštine.
Komitet je tražio od saksonskih vlasti da pronađu alternativu i ne izgrade most, ali su Nemci ostali pri izgradnji mosta preko Elbe.

108041_most--wikimedia.org_af

Most zbog koga je Drezden skinut
sa UNESCO liste: wikimedia.org

 Zbog toga je Komitet UNESKO-a u junu 2009. godine odlučio da opozove Dolinu reke Elba u Drezdenu sa liste Svetstke baštine.

 

  Pre toga UNESKO je 2007. godine prvi put skinuo sa liste svetske baštine “Utočište arapskog oriksa” u državi Oman. Komitet je to učinio, jer su vlasti Omana odlučile da smanje zaštićenu oblast za 90 procenta.

superodmor.rs/A.Vasic

CARSKA PALATA, FELIX ROMULIANA…

tamoiovde-logo

IZVANREDNO ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE U SRBIJI

dsc00097U selu Gamzigrad kod Zaječara, nalazi se Feliks Romulijana (Felix Romuliana), carska palata rimskog imperatora Gaja Valerija Galerija Maksimilijana, podignuta u 3, i 4. veku naše ere. 

Feliks Romulijana je 2007. godine uvrštena u Listu svetske kulturne baštine. Ovaj arheološki lokalitet i predivnu građevinu poslednjih godina poseti više od 40.000 turista.

dsc00106 Lokalitet je otvoren za posete, od 08,oo do 20,oo časova (od 01.aprila do 30. novembra).

Organizovane posete,   ugovoraju se  preko Narodnog muzeja Zaječar (OVDE), koji je osnovan  1951.godine, kao muzej kompleksnog tipa.

Nastao je sa idejom da dočara dug i događajima bogat život na prostoru Zaječara

 Uvod /Foto:Bora*S


  FELIKS ROMULIJANA

U širenju Rimske imperije, reka Dunav je imala značajnu ulogu, a, istovremeno, bila je i njena granica. Najveći deo limesa, odnosno, granice, bio je na teritoriji današnje Srbije, gde su podizani utvrđeni gradovi, odakle se Rim branio od varvara. Zahvaljujući geografskom položaju, u Srbiji se, posle Italije, nalazi najviše spomenika koji datiraju iz Rimskog carstva. Takođe, petina ukupnog broja svih imperatora, rođena je u današnjoj Srbiji.

Feliks Romulijana je u istočnoj Srbiji, nedaleko od sela Gamzigrad i jedan je od arheoloških lokaliteta na 600 kilometara dugom putu rimskih careva kroz Srbiju, kako je nazvan turistički program, koji pobuđuje veliko interesovanje turista u svetu.

 To je rimski grad, u kome je u drugoj polovini trećeg veka rođen budući imperator Gaj Valerije Galerije Maksimilijan, naslednik cara Dioklecijana.

Sagrađen je na visoravni koju sa tri strane okružuju livade, a sa četvrte reka Crni Timok. Kada su pre dva veka započela arheološka istraživanja, stručnjaci su smatrali da je reč o vojnom logoru, a onda se ispostavilo da je Gamzigrad raskošna palata, koja spada među malobrojne reprezentativne spomenike dvorske arhitekture Rimske imperije.

Da je reč o carskoj palati, arheolozi su potvrdili krajem prošlog veka, kada su otkrili uklesan natpis Felix Romuliana.

2Od tog trenutka, istorija se sa sigurnošću mogla rekonstruisati. Rimski imperator Galerije, rođen je i sahranjen u priobalnoj Dakiji, kako se nekada zvao ovaj deo Srbije, u mestu koje je po svojoj majci Romuli nazvao Romuliana. Pored palate, arheološki lokalitet obuhvata i obližnje brdo Magura, jer su iskopavanja pokazala da je to sveti breg, na kome je, poslednji put u Rimskom carstvu, izvršen čin apoteoze, uzdizanja Galerija i njegove majke među bogove.

Imperator Galerije je vladao po uzoru na cara Dioklecijana, pa je planirao da, kada se povuče sa prestola, život nastavi u palati, koju će sagraditi u kraju odakle je poticao.

Gradnja je počela posle pobede, koju je izvojevao nad Persijancima 298. godine. Iz tog perioda je unutrašnje utvrđenje kompleksa, palata u severozapadnom delu i mali hram.

 3Već početkom sledećeg veka, Galerije, kao jedan od najvećih moćnika Rimskog carstva, započinje gradnju mnogo impozantnijeg utvrđenja, koje obuhvata i već izgrađen prostor.

Novi objekti imaju još raskošniju dekoraciju, sa puno simbolike, koja je rađena od raznovrsnih materijala.

Feliks Romulijana se izdvaja od drugih carskih palata iz toga doba po očuvanosti i specifičnom arhitektonskom sklopu, sa dva odbrambena bedema, skulpturama imperatora Galerija, Jupitera i Herkula, kao i prekrasnim mozaicima.

U Narodnom muzeju u Zaječaru, čuva se mozaik neobično skladne kompozicije i jasnog kolorita, za koji stručnjaci kažu da je jedna od najlepših predstava Dionisa, kao mita o večito mladom božanstvu.

Po umetničkim dometima mozaika i dekorativne arhitektonske plastike, Gamzigrad predstavlja vrhunsko dostignuće kasne antike, kao perioda u kome se centri moći pomeraju sa zapada na istok. (glassrbije.org)


 400758_518856938161448_1415207470_nMAGURA

Istočno od glavne kapije carske palate Felix Romuliana, na oko 1 km udaljenosti, nalazi se sveto brdo Magura.

Na ovom sakralnom kompleksu nalaze se dva mauzoleja i dva spomenika u obliku tumula,koji označavaju mesto konsekracije ličnosti sahranjenih u mauzolejima, odnosno mesto gde su imperator Galerije i njegova majka Romula sahranjeni i uvršćeni među bogove.

Arheološka istraživanja obavljena su u periodu između 1989. i 1993. godine, a Magura je jedino mesto na svetu za koje postoje naučne potvrde da je Galerije, bio poslednji imperator nad kojim je obavljen obredni čin apoteoze.

(facebook.com)


KAKO DO TAMO

Zaječar – Felix Romuliana – Boljevac

 Iz Zaječara krenite prema Boljevcu putem E761. Do Felix Romuliane ima oko 10km. Na 7. kilometru skrenite levo i vozite još 3km. Ispred Vas se pojavljuje Felix Romuliana. Ukoliko dolazite iz pravca Boljevca, idite putem E761, gde prolazite kroz selo Valakonje. Nakon 25km od Boljevca skrenite desno prema Gamzigradu. Od skretanja ima još oko 3km do Felix Romuliane.

ZANIMLJIVOSTI

Govedar – Imperator

 Galerije je rođen negde oko 250. godine, od majke varvarke koja je 245. godine, ispred naleta Karpa, pobegla sa leve obale Dunava u Priobalnu Dakiju i udala se za čuvara stoke, zbog čega je kasnije Galerije dobio nadimak Armentarije (lat. armentarius, Govedar), nadimak koji ga je pratio i kada je postao imperator.

Istakavši se kao hrabar vojnik u Aurelijanovim i Probovim jedinicama, Galerije je bio zapažen od Dioklecijana, koji ga je usinio i proglasio za cezara, a kasnije mu dao za ženu svoju kćerku Valeriju. Kada su 305. godine, posle povlačenja s vlasti Dioklecijana i Maksimijana, Galerije i Konstancije I Hlor  postali avgusti, trebalo je da zajedno vladaju dvadeset godina, posle čega bi, po Dioklecijanovom političkom programu uspostavljanja tetrarhije (četvorovlašća), ustupili titulu i vlast cezarima, Severu i Maksiminu. Međutim 306. godine Konstancije Hlor iznenada umire u Britaniji i Galerije postaje prvi poglavar Rimske Imperije.

(ajmonegde.com)


 Priredio: Bora*S


FOTO PLUS- Klikom na fotografiju do većeg formata 

NAJVEĆA DRVENA GRAĐEVINA…

TAMOiOVDE______________________________________________

 PRKOSI ZUBU VREMENA

 Crkva 3Već 150 godina, spektakularna ruska pravoslavna crkva Kiži Pogost, u potpunosti sagrađena od drveta, prkosi zubu vremena. 

Sa svojih 37,5 metara visine ostaje najveća drvena građevina na svetu.

 

Ruska pravoslavna crkva Kiži Pogost prkosi prirodnim nepogodama već 150 godina i predstavlja najveću drvenu građevinu na svetu.

Crkva 2 Kiži Pogost sa svojih 37,5 metara visine, koja se zapravo sastoji od dve crkve, nalazi se na malom ostrvu Kiži, usred jezera Onjega, na severozapadu Rusije, u blizini granice sa Finskom.

 

Svi elementi građevine, od zakivaka do impresivnih kupola, napravljeni su isključivo od drveta, što pokazuje koliko je ovaj materijal otporan.

 

 CrkvaUsled brojnih žalbi vernika, crkva je nedavno podvrgnuta manjem renoviranju, ali i dalje nije korišćen nijedan drugi materijal osim drveta.

 

Sagrađen u 18. veku, drveni hram ima zvonik, 22 kupole i unutrašnji svod u formi piramide, a ukrašavaju ga 102 ikone.

 Mesto hodočašća mnogih pravoslavaca, crkva Kiži Pogost je na spisku svetske baštine Uneska od 1990. godine.

Izvor: rts.rs/



ZANAVEK POTAPANJE DRAGULJA…

tamoiovde-logo

Visočka banja – svetski raritet i dragulj prirode koji će uskoro biti potopljen

 visocka_banja-1Na samo par metara razdaljine teku ledeno hladna reka i topla banjska voda koja izbija iz dubine stena…ovakav dragulj prirode ne nalazi se negde u “belom svetu” nego u Srbiji, u mestu Visoka i umesto da bude predmet domaćih eksperata za razvoj eko i banjskog turizma ovaj svetski raritet biće uskoro potopljen izgradnjom diskutabilne  brane na reci Rzav. 

 Visoka je naselje u Srbiji u opštini Arilje u Zlatiborskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 474 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 622 stanovnika).

 Smešteno je 37 km od Arilja, na najvišoj nadmorskoj visini u opštini. Najviši vrhovi dosežu nadmorsku visinu i preko 1.350 m.

 Kod sela se nalazi Visočka banja, čiji su izvori stari 80.000 godina. Topli izvor mineralne vode izbija iz dubine na više mesta u vidu mehurića. Voda je lekovita i ljudi tu dolaze da se leče. Organizovanje i korišćenje banjske vode za lečenje počinje 1936. godine. Ipak, banja još uvek turistički ni minimalno nije iskorišćena.

visocka_banja-2 U kanjonu Velikog Rzava, u ataru sela Visoka, nalazi se topli izvor mineralne vode-Visočka banja. Voda izbija iz dubina u vidu mehurića, na više mesta pored samog korita, a delom i u samom vodotoku. Sami izvori su na nepristupačnom mestu. Prilazi se jedino uz reku i niz reku. Tek 1997.godine izgrađena je staza, iznad samog vodotoka koja vodi do banje. Opština Arilje trenutno radi na izgradnji puta koji će otvoriti ovaj lokalitet i omogućiti njegov obilazak i korišćenje u svrhu turizma.

 Visočka banja – dragulj reke Rzav, smeštena u samom kanjonu predstavlja relaksirajući ambijent mira i lepote. Lekovita voda ove banje temperature je 27 C , leči reumu, nerne i srčane bolesti, dobra je za kožna oboljenja i za vid.

 Iako neurbanizovana, ona je oaza na skrovitom mestu koja baš zbog svoje prirodnosti mami turiste.

 Sam prilaz do banje je otežan .. put od kamenja uz stene i drvena galerija u lošem su stanju, pa je ovom dragulju prirode potrebna mala rekonstrukcija kako bi bila mesto poseta velikog broja ljubitelja prirode i onih kojima je voda neophodana za zdravlje.

 visocka_banja-3Voda ističe iz podzemnog kolektora (jezera) po principu spojenih sudova, i pod sopstvenim pritiskom pronalazi otvore u stenama gde je najmanji otpor, a to je najniža tačka u kanjonu Rzava. Ističući iz kolektora, prethodno zagrejana u dubljim slojevima i izbijajući na površinu, meša se sa rečnom vodom i hladi se. Ovakav tip kanjonskih izvora je “muzej prirodnih termalnih rariteta”, jedini ove vrste u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji. Posebno su retke “viseće terme”, izvori u stenama, iznad korita reke. Izvorišta su na 600 m nadmorske visine. Pored samog korita a i u samom vodotoku voda izbija iz dubina na više mesta u vidu mahurića. Temperatura vode je oko 27°C a pripada kategoriji kalijum-magnezijum-hidrokarbonatnim, oligomineralnim, hipotermalnim vodama. Banja je od davnina poznata po tome da leči bolesti kao što su reuma, srčane tegobe, nervna oboljenja i značajno poboljšava vid. Smestajni kapaciteti u privatnom sektoru su oko 30 ležajeva, a banja ima dva kupatila otvorenog tipa.

 Organizovanje i korišćenje banjske vode za lečenje počinje 1936. godine, ali ni danas banja nije dovoljno turistički iskorišćena.

view_imageVodena pećina

 Na granici izmedju sela Brekovo i Dobrače , u kanjonu reke Panjice, nalazi se ulaz u atraktivnu Vodenu pećinu.Brojne tajne ovog prirodnog fenomena ronioci i speleolozi tek treba da ispitaju. Za sada je samo pretpostavka da je vodena masa koja izlazi iz pećine ustvari ponornica nastala od više izvora koji poniru u zoni Kukutnice i Okruglice u Bjeluši. U klisuri reke Panjice Josif Pančić je otkrio endemsku vrstu biljke campanula secundiflora. Na istoj reci se vredi pomučiti i proći zaraslu stazu koja u selu Brekovu vodi do zaseoka Šuljići gde Panjičin slap pravi Vodenu pećinu.

Pećina Megara

 Severno od Visočke banje na levoj strani Megarskog potoka, pritoke Velikog Rzava, uzdiže se visok krečnjački odsek. Na njemu na visini od 670 m n.v. usečen je polukružni otvor pećine Megare. Ovaj speleološki objekat još uvek nije istražen.

Bjeluška potajnica

Ovo je kraški izvor intermitentnog tipa (sa prekidima u isticanju vode), koji se nalazi u selu Bjeluša, na mestu zvanom Luke. Izvor je stavljen je pod zaštitu države kao spomenik prirode, površine 2 45 17 ha. Svrstan je u III kategoriju zaštite, kao značajno prirodno dobro, a o njemu se stara Opštinska uprava opštine Arilje.Ovaj interminentni kraški izvor predstavlja drugi kraški izvor ovog tipa u Srbiji. Ovaj izvor je prvi put stavljen pod zaštitu 1964. godine, kao prirodni spomenik geomorfološkog karaktera. Skupština opštine Arilje je 06.10.2006. godine donela Odluku o zaštiti spomenika prirode Bjeluška potajnica, 01 broj 501-15/06.

Lokalitet Golubinjak

 Iznad Visočke banje i Rzava na steni Golubinjak nalaze se ostaci starog utvrdjenja.Ne postoje nikakvi pisani dokumenti o ovoj gradjevini, kao ni usmena predanja, osim pominjanja proklete Jerine. U narodu postoji verovanje da je Jerina zidala ovaj grad, medjutim ne zna se da li su ostaci iz srednjeg veka ili datiraju iz rimskog perioda.

 Lokalitet Gradina

Ostaci rimskog utvrdjenja i rimskog puta od današnje Ivanjice prema Požegi, dolinom Moravice u selu Brekovo.

Nestaje Rzav – poslednja nezagađena reka Srbije

 visocka_banja-4Počinje izgradnja velike brane nadomak Arilja – sa lica zemlje iščezava jedina čista reka u Srbiji. Mašine se sele u korito reke. Žitelji apeluju da se uništenje prirodnog blaga zaustavi.

 BUKOVI, kanjoni, virovi i mirne matice Rzava, jedine reke u Srbiji koja je nezagađena celim svojim tokom, za većinu Ariljaca neprocenjivi su dar prirode. Za državu, jedinstveno stanište pastrmke, krkuše, peša, pljata i lipljana predstavlja hidropotencijal za snabdevanje “žednih” opština zapadne Srbije pijaćom vodom. Uprkos protivljenjima, završene su sve pripreme za izgradnju betonske brane “Svračkovo” visoke 68 metara, na Rzavu, nadomak varoši Svetog Ahilija – građevinske mašine ovog leta ulaze u korito da pripreme teren za izlivanje temelja akumulacije, sa čime se članovi Ekološkog udruženja “Bog čuva Rzav” ne mire.

 – Postoje alternativna rešenja za vodosnabdevanje “žednih” opština. Država se ne obazire na veliku tragediju koja će nas zadesiti, a istina je jednostavna, ako mašine ne zaustavimo, Rzava više neće biti – kaže Nataša Milivojević, predsednica Ekološkog udruženja “Bog čuva Rzav”.

 Odluka da Rzav treba pretvoriti u jezera načičkana branama doneta je davne 1979., a brana “Svračkovo” projektovana je još 1994. godine, uz naknadne dopune i revizije. Izgradnja ove akumulacije je aktuelizovana 2010. godine, a nemir se uselio među žitelje Arilja: JP “Rzav” prethodnih dana završio je izgradnju pristupnog puta dugog 2,8 kilometara, gotov je i most preko reke dugačak 44 metra, kao i strujni dalekovod za gradilište… Uskoro, počeće gradnja tela same brane.

 – Brojni vodoprivredni stručnjaci predočili su javno da se umreženjem vodosistema Vrutci kod Užica, gde postoji višak vode od oko 200 litara po sekundi, sa postojećim vodosistemom Rzav, problem vodosnabdevanja može trajno rešiti. To bi bilo desetostruko jeftinije, jer je potrebno premostiti svega nekoliko kilometara za spajanje dva vodosistema – kažu ariljski ekolozi.

 Ekolozi upozoravaju, ako se pod betonskim džinom na Rzavu nađe planiranih 20 miliona kubika vode, za 50 godina, Arilje će imati sedam miliona kubnih metara toksičnog mulja. Oko novog, velikog veštačkog jezera u malinarskom kraju, biće zabranjena upotreba pesticida i herbicida, promeniće se mikroklima, povećaće se rizik od zemljotresa i pojave klizišta. “Svračkovo” je iznad Arilja, pa bi u slučaju incidenta grad bio potopljen za 2,8 minuta, a remont brane koji mora biti urađen za 35 godina koštaće koliko i sama izgradnja. U donji tok Rzava ispod brane, biće puštana ledena voda, radi očuvanja biološkog minimuma. Nestaće dve banje, Visočka i Roška. Ova druga je izvor mineralne vode 80.000 godina. Nestaće plaže: Sonjine čari, Bosa noga, Uski vir, Viseći most, Urjak, Šljunkara, Đurića vodenica…

 U JP “Rzav” kažu da je voda za 250.000 ljudi iz Čačka, Požege, Lučana, Milanovca i Arilja važnija od protivljenja Ariljaca.

 – Pripremni poslovi su završeni, potrošeno je 286 miliona dinara, ovog leta obavićemo široki otkop u koritu reke, započećemo gradnju optočnog tunela i šahtnog preliva, da bismo skrenuli tok Rzava. U narednih pet godina, gradićemo telo brane, a radovi će koštati 6,3 milijarde dinara – kaže Ljubo Lazović, direktor JP “Rzav”.

 DRŽAVA OSTALA GLUVA

rep-rzav-MALA – Nema alternative izgradnji brane “Svračkovo”, sve što radimo usklađeno je sa Prostornim planom, Vodoprivrednom osnovom i drugim republičkim dokumentima – kažu u JP “Rzav”. – Brana će biti izgrađena u narednih pet godina.

 Ariljski ekolozi, sa druge strane, ističu da je ceo posao urađen uz kršenje brojnih propisa i međunarodnih normi, pri čemu alternativne, bolje i jeftinije mogućnosti vodosnabdevanja – nikada nisu ni razmatrane.

 Možda bi pitanje očuvanja reke Rzav i Visočke banje trebalo internacionalizovati i nominovati ovu lokaciju u nadležnim institucijama UNESCO-a za proglašenje cele oblasti svetskom baštinom i tako sačuvati ovaj jedinstveni dragulj prirode.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=zrzmcT4pqR0

Izvor: zelenenovine.wordpress.com



DUBOKO POD ZEMLJOM, ATRAKCIJA…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________

JEDINSTVENA UMETNIČKA GALERIJA, KATEDRALA I PODZEMNO JEZERO

Duboko pod zemljom u Poljskoj nalazi se nešto značajno, ali malo poznato van istočne Evrope. Vekovima su rudari vadili so ovde, ali su takođe iza sebe ostavili i zaista još nešto jedinstveno.  Najneobičniji rudnik soli u svetu.

image001-150x150Spolja gledajući, Wieliczka rudnik soli ne izgleda ništa posebno, ali je to izuzetno dobro održavano mesto budući da se ovde so ne vadi već više od 15 godina. Izuzev te činjenice, zaista deluje sasvim obično. Međutim, 200 metara ispod zemlje to mesto krije jednu zapanjujuću tajnu.

image002-150x150Rudnik soli postao je jedinstvena umetnička galerija, katedrala i podzemno jezero. Wieliczka je mali grad u Krakovskoj oblasti i ima oko dvadest hiljada stanovnika.  Osnovan je u XIII veku od strane lokalnog Vojvode radi otvaranja rudnika i eksploatacije bogatih naslaga soli koje su se nalazile ispod njega. I bilo je to tako sve do 1996. godine. 

Ali generacije rudara nisu samo vadile so, nego su iza sebe ostavile neverovatne tragove svog života i rada pod zemljom u obliku statua i mitskih, istorijskih i religioznih skulptura. Napravili su i svoju kapelu gde su se molili.

Možda je njihovo najznačajnije delo ogromna podzemna katedrala koju su ostavili iza sebe radi sećanja na njih od strane dolazećih generacija. image003-150x150
Kada zarone u dubinu tog sveta nakon laganog silaska uzanim drvenim stepenicama na dubinu od oko 135 metara posetioci rudnika će ugledati neverovatne prizore.

image008-150x150Najveći utisak u smislu veličine umetničkog dometa će ostaviti Kapela Svetog kralja. Poljaci su vekovima bili veoma verni katolici i poseta ovom mestu nije bila samo turistička, nego i izraz pobožnosti. Neverovatno je i to da su čak i lusteri u katedrali napravljeni od kristala soli. Oni nisu samo prosto pokupljeni sa zemlje i sastavljeni, nego je to bio dug proces  odabiranja i pripremanja specijalno za svrhe osvetljenja.

image009-150x150Nakon iskopa grumeni soli su prvo topljeni, očišćeni od nečistoća, a zatim rekonstruisani i brušeni tako da su dobili izgled providnog kristalnog stakla. Ti komadi soli ni najmanje ne liče na ono što posetioci imaju na umu kada se pominje so – kao so u slanicima kod kuće! Ruda soli je inače sivkaste boje, pa čak na neki način liči kao da je od granita.

image012-150x150Preko milion posetilaca godišnje (mahom Poljaka i turista iz susednih zemalja) dolazi da vidi ovaj neverovatan rudnik soli. Iz razloga bezbednosti manje  od jednog procenta rudnika je otvoreno za posetioce, ali i to je skoro 4 kilometra dugih hodnika – više nego dovoljno da turisti provedu sat-dva u obilasku ovih čudesnih prostorija. Vađenje soli iz rudnika je prekinuto iz dva razloga – niska cena soli na svetskom tržištu koja nije pokrivala troškove proizvodnje, a došlo je i do plavljenja rudnika podzemnim vodama.

To je i glavni razlog što ceo rudnik nije otvoren za posetioce. Religiozni isklesani reljefi, kojih ima mnoštvo, delo su pobožnih hrišćana. Krem evropskih intelektualaca i državnika posetio je ovaj rudnik – počev od Nikole Kopernika, Getea, Šopena, pape Jovana Pavla II, Bila Klintona i mnogih drugih – njihova imena mogu se videti u brojnim knjigama utisaka. Nije bilo nikakvo iznenađenje kada je ovaj rudnik dospeo na UNESCO-vu listu  Svetske baštine još davne 1978. godine.

Katastrofalna poplava 1996. godine dovela je do konačnog prekida iskopavanja soli u rudniku i od tada  je isti postao samo turistička atrakcija. Iz rudnika se još uvek crpe slana voda, koja se isušuje i daje neku manju količinu soli – ni blizu onim količinama kao nekad u davna vremena.

Da se to ne radi, rudnik bi bio ponovo potpuno poplavljen podzemnim vodama. image019-150x150Nemaju sve skulpture isključivo religiozni i simbolički karakter. Rudari su imali i smisao za humor! Tu se mogu videti i skulpture Snežane sa  njenih Sedam patuljaka.

Likovi isklesanih patuljaka su na ironičan način verovatno predstavljali same rudare na radu u rudniku.  Čak su isklesali i jednu aždaju da upotpune ambijent! Na kraju tu je i podzemno jezero, osvetljeno prigušenim svetlom i svećama. Kako je sad to jedan idiličan ambijent za razliku od onog kakav je morao biti dok se u rudniku danonoćno vekovima radilo uz buku i znoj.

mc.kcbor.net


TITIKAKA, JEZERO U OBLACIMA…

tamoiovde-logo

NEOBIČNO JEZERO TITIKAKA – odmor na ostrvima od trske

103420_titikaka-ploveca-ostrva-emmanuel-dyan_af103421_titikaka02-zena-deca-leo-barichello_afvPloveća ostrva, muškarci koji štrikaju i nebo na dohvat ruke: na jezeru Titikaka, na visini od 3.800 metara, čoveku se čini kao da se nalazi u nekom drugom svetu.

 

 Jezero Titikaka se nalazi u Andima, na granici Perua i Bolivije, na nadmorskoj visini od oko 3.800 metara. Zauzima površinu od 8.288 kvadratnih kilometara i duboko je 280 metara. To je mesto gde pripadnici naroda Uru prave ploveća ostrva od trske. Ne može se sa sigurnošću tvrditi koliko ih tačno ima, možda oko pedesetak.

103435_titikaka01-koliba-miradas.com.br_af103422_titikaka-jezero-aleks-e.-proimos_af Stanovnici ih povezuju i razdvajaju zavisno od raspoloženja. Ukoliko dođe do svađe, naprosto preseku užad. Na ostrvu Kantati, meštani su napravili kolibe za turiste, prve na plovećim ostrvima.

 Gosti spavaju pod krovom od trske, u krevetima od trske između zidova od trske, a rano ujutru gledaju kako meštani  vade ribu iz mreže.

 Dok stoji na obali ostrva Takile i posmatra talase kako udaraju u stene, čovek bi na trenutak mogao da zaboravi da je reč o jezeru, koje se, nalik na uzburkano more, pruža sve do horizonta. Međutim, koliko god da je klima oštra, toliko su blagi ljudi, koji šapuću na jezicima ajmara, kečua ili na španskom jeziku.

103423_titikaka-isladel-sol-szeke_af 103424_titikaka-ljudi-miradas.com.br_afNa ostrvu Takile štrikaju i muškarci – videćete ih kako vam, sa iglama u rukama, kamenitim stazama dolaze u susret, nakratko podižući pogled u znak pozdrava. Kapu za turiste ištrikaju za tri dana, a tradicionalni čulo (kapa kakva se nosi u ovim krajevima) za nekoliko nedelja. Mladići nose čulo sa belim „bombicama“, a devojke sa šarenim. 

 Na seoskom trgu se nalazi Umetnički zanatski centar. Kape, rukavice, torbe i kaiševi jarkih boja predstavljaju ono najbolje što Peru ima da ponudi. Čak je i UNESCO odao priznanje stanovnicima ostrva Takile za rukotvorine od tekstila.
 

103426_titikaka-plovidba-imke.stahlmann_af103428_titikaka-selo-trska-miradas.com.br_af Na ostrvu Suazi, u severnom delu jezera, nalazi se ekskluzivni ekološki hotel. Pijaća voda se dobija iz jezera, struja i topla voda se dobijaju od sunca, a krompir iz povrtnjaka. Ovde su turisti takoreći sami sa jezerom, mogu da odveslaju da bi gledali kolonije kormorana ili da leže na suncu i posmatraju kolibrije koje lebde iznad čašica cveća. Dalije, margarete, žute ruže, beli ljiljani, artičoke, mandarine, plodovi kaktusa…  

 Jedna od legendi o jezeru Titikaka kaže da je starica prolazeći pored jedne kuće zamolila stanare da joj sačuvaju glineni krčag. Oni su ga, međutim, otvorili i prosuli vodu iz njega. Voda je sve više rasla, a starica se pretvorila u barsku pticu. „Od tada postoji jezero Titikaka“, kažu seljaci sa Ostrva sunca (Isla del Sol).

103429_titikaka-taquila-phillie-casablanca_af 103433_titikaka-adam-jones-phd.--global-photo-archive_afdNa vrhovima brežuljaka seljani stavljaju fetuse lama u krilo majke zamlje Pačamame da bi im krompir dobro uspevao. Ovo ostrvo u južnom bolivijskom delu jezera Titikaka je mesto oko koga se pletu brojne legende, između ostalog i o svetim izvorima i dugim tunelima koji vode sve do Kuska, stare prestonice Inka. Za mesec dana, koliko mu treba da bi prevalio ovaj put, čoveku posedi kosa, kaže legenda. Na ivici puta rastu divlje trave, od kojih se šire omamljujući mirisi.

103431_titikaka-grad-szeke_af103434_titikaka-zalazak-bjaglin_af Biljka muna je navodno odlična protiv visinske bolesti.

Za domaće stanovništvo Isla del Sol predstavlja pravu apoteku. Čak i životinje ovde imaju lekovitu snagu, pa tako zmije leče bolove u leđima, a gušteri zubobolju.

 Legenda kaže da su prve Inke Manco Kapak i njegova sestra Mama Okljo upravo na ovom ostrvu osnovali carstvo naroda Inka. Danas ovamo dolaze turisti, sedaju na kamene blokove oko žrtvenog stola, gde su prinošene žrtve još u vreme civilizacije Tivanaku, nastale davno pre Inka.

 Izvor: superodmor.rs/M.A./V.M.B./foto: flickr.com


 

SPEKTAKULARAN PRIZOR…

TAMOiOVDE_______________________________________________________

  Bugari grade branu oko antičkog grada na dnu jezera

Projekat bugarskog arhitekte Žeka Tileva podrazumeva izdradnju kružne brane oko nalazišta, rekonstrukciju Seutopolisa i pravljenje suvog turističkog lokaliteta usred jezera

Na dnu veštačkog jezera Koprinka, u središnjoj Bugarskoj, krije se antički trački grad Seutopolis, sagrađen za vreme vlade kralja Seuta III u 4. veku pre nove ere.

Grad je bio mali, sagrađen na ranijoj naseobini, i nije bio baš pravi grad, već više sedište kralja i njegovog dvora.

 Otkriven je slučajno 1948. godine, za vreme izgradnje brane Koprinka po kojoj je nastalo jezero i dobilo ime. Pre nego što će ona biti puštena u rad, detaljno su je istražili arheolozi.

Bugarski arhitekta  Žeko Tilev predložio je 2005. godine da se Seutopolis otkopa, prezerira i rekonstruiše, tako što će se oko grada podići kružna brana u nivou vode, čime će ovo mesto dospeti na UNESKO listu i napraviti od njega turističku destinaciju par ekselans.

 Turisti bi pristizali pomoću brodića, a zid prečnika 420 metara bi im omogućio da posmatraju grad sa visine od 20 metara, a imao bi i viseće vrtove, staklene liftove, restorane, kafee, radnje, ateljee i tako dalje.

Noću bi bio osvetljen, stvarajući na taj način spektakularan prizor.

M. B. /Telegraf


MALO POZNATA ČUDA PIRORODE…

TAMOiOVDE__________________________________________________________________________________________________________

O poznatim svetskim čudima se mnogo zna; međutim postoje i ona malo manje poznata mesta koja svakako vredi posetiti.Korisnik pod nazivom alltime10s postavio je video 10 manje poznatih destinacija koja su pod zaštitom UNESCO – a, a koja svakako zaslužuju veću pažnju javnosti.

Evo koja su to mesta:

10. Vrata pakla (The Gates of Hell)

Krater u Turkmenistanu koji je non – stop u plamenu već 40 godina, a do vatre je došlo kada je zapaljen prirodni gas.

9. Jugozapadni uski kanjoni, SAD

Uski kanjoni su formirani zbog proticanja vode kroz stene; oni su dugački od 1 do 30 metara, ali su prilično uzani.

8. Tsingi de Bemaraha, Madagaskar

Tsingi de Bemaraha je prirodni rezervat smešten blizu zapadne obale Madagaskara u Regiji Melaki. Lokalitet je uvršten 1990. godine na UNESCO-vu listu Svetske baštine zbog jedinstvenih geografskih karakteristika, očuvane šume mangrova, brojnih vrsta ptica i velike populacije lemura.

7. Koralni greben u Belizeu

Koralni greben Belizea čini serija koralnog grebenja koji se protežu duž obale. Koralni greben Belizea je jedno od biološki najraznovrsnijih ekosistema na svetu i dom je za oko 70 vrsta tvrdih i 36 vrsta mekanih korala, 500 vrsta riba i stotine vrsta beskičmenjaka. Međutim kako je tek 10 odsto grebena istraženo, pretpostavlja se da 90 odsto vrsta tek treba otkriti.

6. Veliki prizmatični izvor, SAD

Ovo je treći najveći gejzir na svetu, a zahvaljujući algama i bakterijama, boje koje se prelivaju u njemu su neverovatne.

5. Ulinjuan nacionalni park, Kina

Ulinjuan je krajolik koji se proteže celim slivom reke Suoksi, a kojim dominira 3.000 uskih peščanih vrhova koji su visine od 200 do 800. Između njih se nalaze tesnaci potoka (njih 60), bazena i slapova, kao i dva prirodna mosta: Most besmrtnika (Xianrenqias ) i Most preko neba (Tianqiashengkong), na visini od 357 m je verovatno najviši prirodni most na svetu.

4. Pustinja Namib, Namibija

Ovo područje se smatra najstarijom pustinjom na svetu, koja je ovakve sušne i polu-sušne uslove imala bar 80 miliona godina. Njenu neplodnost izaziva oštar suvi vazduh koga rashlađuje hladna Bengela struja koja teče duž obale. Pustinja ima manje od 10 mm kiše godišnje i gotovo je u potpunosti neplodna.

3. Salar de Ujuni, Bolivija

Salar de Ujuni, odnosno Salar de Tunupa, sa svojih 10.582 kvadratnih kilometara, je najveća svetska slana ravnica i jedna od najegzotičnijih prirodnih scenografija na zemlji.
Celo tle prekriva nekoliko metara debela kora soli koja je iznenađujuće ravna. U vreme kišne sezone ravnica izgleda kao ogromno ogledalo i privlači brojne turiste.

2. Rihat struktura, Mauritanija

Misteriozan geološki objekat širine 50 km nalazi se u Saharskoj pustinji. Veruje se da je nastao uzdizanjem i erozijom zemljišta, iako neki misle da je to otisak meteora.

1. Sokotra arhipelag, Jemen

Vrlo izolovano tle koje naseljavaju neke vrlo retke biljne vrste; štaviše za 33 odsto ovdašnjeg biljnog života se veruje da ne postoji nigde drugo na svetu.

B92

MOJE VREME U PIVNICAMA RAJAČKIM…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________

Hoće li lokalitet Rajačke pivnice uskoro postati deo svetske kulturne baštine?

Rajac. Od davnina čuveno po vinogradima i vinu srpsko selo u Negotinskoj krajini.

A opet, gajenje loze, način spravljanja vina, čuvanja i njegov kvalitet u ovom delu Srbije doprineli su da ovo vinogorje  zauzme istaknuto mesto i ulogu u istoriji srpskog vinarstva, dugoj više od hiljadu godina.

Vina iz Negotinskog vinogorja su još pre nekoliko vekova išla put tadašnjih evropskih prestonica.

Pilo se ovo vino u Beču, Švajcarskoj, Rusiji, Nemačkoj, Rumuniji…

Za takav uspeh zaslužni su izizetan kvalitet grožđa iz ovog vinogorja, tradicionalno visoko tehnološko umeće spravljanja vina, a posebno njegovo skladištenje, ”nega” i čuvanje u za to specijalno građenim objektima, vinskim podrumima-pivnicama.

Ovakvi objekti građeni su kao zasebna mala naselja izvan ljudskih naseobina, kako bi vino „radilo i sazrevalo” u miru i tišini, daleko od bilo kakve buke, mirisa…

Izgradnja vinskih podruma-pivnica u Negotinskoj Krajini počela je u 18. veku.

Građene su od  mekog žutog kamena, peščara, često tesanog, od brvana ili bondruka, ukopanih zadnjih zidova u tle, debelih i preko 60 cm, što omogućava postojanu temperaturu i vlažnost pogodnu,  idealnu za čuvanje vina.

Ovakvi vinski kompleksi građeni su na lokacijama u celoj Negotinskoj krajini, ali su vremenom mnogi od njih potpuno uništeni i nestali. Do današnjih dana, kao svedoci izuzetne kulturne vrednosti ostale su sačuvane Rajačke, Rogljevske, Smedovačke, Štubičke i Bratujevačke pivnice.

Zanimljivo je, da je nekada najveci kompleks pivnica bio u selu Tamnič. Ovaj kompleks je bio uzuzetan, sa kamenom popločanim ulicama i trgovima na kojima su radile i trgovine.

Njega praktično, nažalost, više nema. Poslednja kamena pivnica u ovom kompleksu porušena je 1955. godine.

Nemerljiva šteta.

Ali, na sreću, danas najbolje očuvani i reprezentativan lokalitet ove vrste, su Rajačke pivnice.

Nalaze se nedaleko od pomenutog sela Rajac, na brdu pored reke Timok, udaljene od Negotina 25, a od Zaječara 50 kilometara.

Predstavljaju jedinstven arhitektonski kompleks, lepih, precizno urađenih kuća i vinskih podruma, nastao od polovine 18. do tridesetih godina 20. veka. Kompleks čini 270 pivnica oko centralnog trga sa česmom.

Građene su na već opisan način od tesanog kamena i brvana, a pokrivene ćeramidom. Podrumi su delimično ukopani u zemlju, što omogućava veoma dobru stabilnost temperature i vlage tokom godine. Na spratu su građene prostorije za boravak u doba berbe, muljanja grožđa i negovanja vina.

Između objekata vijugaju uličice raznih širina, koje se „susreću” na trgovima, a između njih bunari…

Danas ovaj lokalitet odiše atmosferom minulih vremena, ali i nudi nove sadržaje prilagođene vremenu i zahtevima tržišta: smeštaj, dobra vina, tradicionalnu hranu ovog podneblja, kulinarske specijalitete, obilazak okoliša, proizvode domaće radinosti, suvenire…

Pored ovog napred lepog izrečenog, nešto što je na mene ostavilo loš utisak, su naizgled banalne, ali za pravilan razvoj i rast ovog zaista jedinstvenog kulturnog i turističkog bisera, preteće činjenice: jako loša dostupnost ( deo puta do samog lokaliteta je u nedopustivo lošem stanju), nedostatak dovoljnih količina vode i čini se prilično ubrzana, nekontrolisana urbanizacija čitavog lokaliteta.

I sad se vraćam na početak ovog teksta, odnosno na pitanje kojim on počinje.

Naime, Rajačke pivnice, Smederevska tvrđava, Caričin grad, manastir Manasija i grad Bač sa okolinom, – kandidati su Srbije za upis na listu svetske kulturne baštine UNESC-a, a našli su se među nominovanima koje je usvojio Komitet za svetsku baštinu te organizacije Ujedinjenih nacija.

Kako kažu stručnjaci, dva od ovih pet lokaliteta imaju i pored izuzetno strogih i specifičnih kriterijuma, realne šanse da postanu deo svetske kulturne baštine.

Hoće li to baš biti unikatne i autentične Rajačke pivnice?

Priredio: Bora*S

________________________________________________________________________________________________________

REVIZIJA STRATEGIJE TURIZMA SRBIJE…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________

Turizam  je identifikovan kao potencijalni pokretač ekonomskog rasta, kako je navedeno u Strategiji turizma Republike Srbije iz 2006. godine.

Zbog boljeg uvida u stanje turizma pojedinih turističkih destinacija, u Knjaževcu je 7. aprila organizovan  radni sastanak grupe stranih i domaćih eksperata sa turističkim poslenicima opština Knjaževac, Zaječar, Sokobanja, Bor i Boljevac.

Uprkos jedinstvenim prirodnim, arheološkim i kulturnim dobrima, sa osam UNESCO lokaliteta, centralnim položajem u jugoistočnoj Evropi i potencijalima da osvoji mnogo veći udeo na tržištu među domaćim i stranim turistima, međunarodno tržište još ne vidi Srbiju kao jednu od značajnih turističkih destinacija.

Srbija ostvaruje ispodprosečne rezultate u sektoru turizma. Zato  je neophodno da što pre uskladi svoju ponudu sa očekivanjima tržišta. U tom kontekstu formulisan je dvogodišnji projekat  “Podrška sprovođenju Nacionalne strategije razvoja turizma”, koji finansira Evropska unija, a koji je započeo 23. maja 2010. godine.

Glavni cilj projekta je povećanje doprinosa turizma nacionalnoj ekonomiji Srbije, a jedan od najznačajnijih zadataka Projekta je pregled i revizija Strategije turizma Republike Srbije uz brojne druge aktivnosti kao što su: pregled mehanizama sprovođenja Strategije turizma, razvoj kapaciteta Nacionalne turističke razvojne korporacije da u potpunosti podrži sprovođenje postojeće strategije,identifikuje, unapredi i razvije akcione planove koji će omogućiti investicije javno – privatnog partnersta, promoviše i podiže kvalitet standarda nekretnina ovog sektora, ljudskih resursa i turističke infrastrukture.

Potom, da podrži druge državne institucije nadležne za sprovođenje Strategije, daje predloge za ažuriranje propisa u skladu sa najboljom praksom EU, podrži tržišno pozicioniranje i brendiranje na međunarodnoj turističkoj mapi.

Cilj radnog sastanka bio je kratko predstavljanje projekta uz diskusiju i razmenu mišljenja i uočenih problema. Kroz diskusiju su članovi ekspertstkog tima od strane lokaknih turističkih poslenika upoznati sa stavovima i predlozima mogućih razvojnih pravaca i optimalnih rešenja. Obuhvaćeno je između ostalog i sledeće :
– dosadašnji razvoj turizma i njegovi rezultati u lokalnim sredinama,
– razvoj turističkih proizvoda i usluga i neiskorišćenih potencijala za razvoj konkurentske turističke ponude,
– turistička potražnja i karakteristike sadašnjih i potencijalnih turističkih posetioca,
– investicione ideje i planovi, kao i problemi u njihovoj realizaciji,
– pravna i druga normativna pitanja razvoja turizma,
– organizacija i saradnja sa turističkim i drugim organizacijama u turističkoj destinaciji.

Ovaj radni skup predstavlja početak zajedničke saradnje i partnerstva u kreiranju buduće strategije razvoja turizma Srbije i predloga rešenja za realizaciju budućeg razvoja turizma u Srbiji.

Turistički potencijali, resursi i proizvodi borske opštine su skoro beznačajno tretirani kao i u postojećoj Strategiji razvoja turizma. Ovoga puta imamo priliku da u nastavku konstruktivne saradnje sa realizatorima ovog Projekta, toliko već hvaljene i neiskorišćene borske turističke resurse,  adekvatno pozicioniramo. Hoćemo li?

Tekst i foto: Bora Stanković