DIVNO ČUDO ILI PROKLETSTVO…

tamoiovde-logo

JEZERO – LAC DE GAFSA

U sred suve pustinje, 25 km od grada Gafse, Tunižane je u avgustu prošle godine jednog jutra sačekalo neobično iznenađenje. Na površini od oko jednog hektara pojavilo se pravo jezero kristalno čiste vode, duboko 10 – 18 metara.

baignade-210714-1Istraživanja koja su sprovedena u međuvremenu otkrila su da je jezero nastalo kada je mali zemljotres polomio stenu koja je prekrivala vodenu ploču pod zemljom.

Kroz pukotinu je izašlo nekoliko miliona kubika vode koja je napunila krater oivičen stenama i darovala pravo osveženje građanima Gafse tokom vrelih letnjih meseci.

Misteriozno jezero je ubrzo postalo velika atrakcija i omiljeno kupalište. Ipak, stručnjaci upozoravaju da plivanje u njemu može biti opasno. Zemljište i stene južnog Tunisa su bogati fosfatima, a okolina Gafse je centar eksploatacije fosfata još od 1886. godine.

Jedinjenja fosfora se koriste u proizvodnji veštačkih đubriva, pesticida, deterdženata, šibica, pa i hemijskog oružja, što ga čini prilično opasnim nemetalom.

Pored toga, jedinjenja fosfora često sadrže radioaktivni talog, pa ukoliko je sastav jezera sličan sastavu zemljišta, što je vrlo verovatno, jezero bi moglo biti radioaktivno i kancerogeno.

Ubrzo nakon što je nastalo, jezero je promenilo boju od kristalno čiste do mutno zelene, što znači da se više ne puni svežom vodom i da u njemu cvetaju alge i množe se bakterije. Uprkos stalnim upozorenjima lokalnih vlasti, mnogi stanovnici Gafse ne odustaju od kupanja u njemu.

Neki ga nazivaju čudom, dok drugi smatraju da je prokletstvo”, najbolje je ovu pojavu opisao tuniski novinar Lakhdar Souid.

Izvor: agroekonomija

_________________________________________________________________________________

PUSTINJSKE RUŽE, ZAROBLJENA ZRNA PESKA…

TAMOiOVDE________________________________________________

Prekrasne pustinjske ruže

Čak i najsurovija pustinja može pokloniti divan cvet .
pustinjska-ruzaPustinjska ruža ( poznata i kao peščana ruža ) je naziv za prirodnu tvorevinu koja nastaje mešanjem i kristalizacijom minerala gipsa i barita sa pustinjskim peskom.

Pustinjske ruže mogu nastati u velikom broju pustinja , a formiraju se kad voda ispari u sušnim peskovitim uslovima , uglavnom nakon kratkih i retkih kiša. Tokom svog rasta , zrna peska ostanu zarobljena u gipsu dajući ružama boju pustinjskog tla koja može biti uvek drugačija , u zavisnosti u kojoj je pustinji ruža narasla .

pustinjska-ruza-1Najčešće se viđaju na rubovima Sahare , kao i u velikim slanim površinama u južnom Tunisu . Ponekad rastu pojedinačno , a ponekad u prekrasnim belim buketima koji se često viđaju u pustinjama Meksika. Ove ruže su popularna i unikatna turistička atrakcija , a u državama poput Tunisa se mogu kupiti po ceni od jednog evra .

Potraga za pustinjskim ružama je uobičajen hobi za prirodnjake i geologe koji žive u istočnim provincijama Saudijske Arabije. Oni ponekad provedu i nekoliko dana kopajući užareni pustinjski pesak tražeći savršenu ružu za svoju kolekciju .
Izvor:pixelizam.com



BIZERTA, TAMO DALEKO…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

 Jedan od povoda za objavu ovog teksta je Dan primirja u Prvom svetskom ratu, koji se od ove godine praznuje 11. novembra. U  državne praznike uvršten je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji („Službeni glasnik RS“, br. 92/2011 od 7. 12. 2011).

Kao još jedno- SVEDOČANSTVO O PROŠLOSTI.

Bora*S


JOŠ JEDAN NAŠ GRAD, TAMO DALEKO

Nastao je u doba Feničana, hiljadu godina pre nove ere, na samom severu Tunisa, danas je mirna luka, a početkom prošlog veka bio je „svetionik“ srpskoj vojsci

 Bizerta je najseverniji i najstariji grad u Tunisu. Nastala u doba Feničana ova afrička luka je u davna vremena bila poznata i kao stecište gusara. Prolazile su kroz nju mnogi narodi i vojske: Pimljani, Arapi, Španci, Turci, Francuzi…

Početkom prošlog veka, u ovom gradu svaki četvrti stanovnik bio je Srbin. Bilo je to vreme kada se na ulicama čuo arapski, francuski i srpski jezik, čitala štampa na ćirilici, a u pozorištu gledala „Bitka na Kosovu“.

     Okružena je šumama i plantažama voća, pa otuda i lokalni naziv Bizerta-zeleno u plavom, izveden iz preplitanja zelene boje okoliša s plavetnilom mora. Tunišani vole da istaknu  da je najevropskija, što i nije čudo budući budući da je najduže bila pod uticajem Francuza, sve do 1963. godine, mada je Tunis proglasio nezavisnost 1956.

     Za Srbe Bizerta je simbol spasa, bez nje ne bi bilo Solunskog fronta, niti onog furioznog proboja koji je doneo slobodu i kraj rata. Ipak, sve više bledi sećanje na boravak naših vojnika na severu Afrike. Retki su Srbi koji se upute na ovu stranu, mnogi radije uživaju u čarima hotelskih bazena ili kupovini suvenira.

 Hleb kao nafora

   Pored savremene arhitekture, širokih bulevara i gradske plaže, okružene drvoredima raskošnih palmi, jedno od obeležja Bizerte, ali i „usko grlo“ je i pokretni most koji se svakodnevno diže na dva sata da propusti velike lađe kroz kanal koji spaja Bizertsko jezero sa morem. Međutim, nije uvek sve kako izgleda na prvi pogled. Kanal sa barkama uz samu Medinu neodoljivo podseća na Veneciju.

   Susret Orijenta i Evrope ovde je dirljiv. Staro jezgro grada, sa prozorima i vratima plave boje na tradicionalno belim zidovima podseća da smo ipak u tipično tuniskom gradu. Za razliku od ostalih Medina u Tunisu, koje su pretvorene u bučne pijace, u ovoj je sačuvan mir i spokoj porodičnog života. Dok šetamo lavirintom uskih ulica, opijeni mirisom začina koji se širi iz šerpi vrednih domaćica, razmišljamo kako li je izgledao grad 9. januara 1916. godine.

   Tog dana francuski admiral Emil Geprat postrojavao je svoje vojnike kako bi odali čast pristiglim srpskim mučenicima koje je, zapravo, spasao ultimatum Francuskoj i Engleskoj ruskog cara Nikolaja Drugog Romanova da će Rusija, ukoliko se srpska vojska ne izbavi iz Albanije, sklopiti separatni mir sa Nemačkom.

   Luka Nikolić, autor nedavno objavljene knjige „Srbijo, majko i maćeho“podsetio nas je da se u jutarnjim satima, drugog dana Božića, 10. puk iskrcao na afričko tle. Dočekani su ovacijama -„Živela Srbija!“, svirala se srpska i francuska himna. Duž puta od pristaništa do kasarne tiskao se svet koji je došao da pozdravi ratnike. A onda je počelo iskrcavanje. Bedno su izgledali heroji sa Balkana. U znak poštovanja, prema dobrodošlici koja im je priređena, oni koji su mogli da se kreću, uparađeni su koliko-toliko. Žitelji Bizerte izneli su pred umorne ratnike voće, kolače, cveće, vino, francuski konjak…

   Srbi su hleb prihvatili kao naforu, tvrdi potpukovnik u penziji. Iskreno savezništvo dve vojske tih dana bilo je oličeno u komandantu francuskih snaga za severnu Afriku admiralu Gepratu. Njemu pripada zasluga srpskog vojnika jer je, protivno stavovima Vrhovne komande Francuske vojske, odlučio da srpske vojnike, ne smesti duboko u pustinjski pesak Sahare, već u varoši Bizertu, Sidi Abdalu, Tunis. Njemu pripada večno poštovanje jer je sa iznemoglim srpskim vojnicima postupao kao sa vitezovima. (Zato su, prililom prvog dolaska u Beograd 1930. godine admirala Geprata Srbi na rukama nosili od železničke stanice do Slavije, a ulica kojom su ga proneli dobila je njegovo ime.

   U centru grada nalazila se škola katoličkih sestara, Sion, u kojoj su milosrdne sestre s puno ljubavi i nežnosti lečile bolesne, iznemogle i ranjene. Sve su odlikovane. Samarićanskom brigom, pažnjom i negom tu u Bizerti Francuzi su nas podigli iz mrtvih. Oni su se postarali ne samo da nas fizički podignu nego da nam od Bizerte učine kutak Otadžbine. Pored srpske kasarne i 10 bolnica namenjenih našim vojnicima, u gradu su radile dve štamparije na ćirilici. Objavljeno je 780 brojeva lista „Napred“. Pozorišna scena na otvorenom, koju su naši vojnici izgradili, svojim rukama, od kamena, imala je 3.000 mesta. Za tri godine je izvedeno 270 predstava. Podignuta je crkva i oslikan ikonostas. Osnovan je vojni orkestar…Francuzi su bili zadivljeni srpskim seljakom, podseća naš sagovornik.

 Groblje u Bizerti

   Danas Bizrta ničim ne odaje da je nekad bila srpski grad-nema natpisa, simbola, baš ničega. Jedini trag ostao je na gradskom katoličkom groblju, gde nestaje smirenost koja se nosi sa dokova Bizerte. Puteljak koji vodi kroz groblje završava kod ograđene i katancem zaključane kapele kod koje je 12 spomenika (neki samo u tragovima) koje su umrlim podigli drugovi i rodbina. Samo neko ko veoma dobro poznaje ovo mesto može da pronađe deo groblja u kome  počiva 689 srpskih vojnika. Trnjem obrasla kapija govori nam da je niko godinama nije otvorio, niko sveću upalio.

   Grobovi preminulih, od 1916. do 1919. godine bili su obeleženi drvenim krstovima, kasnije su ekshumirani i prebačeni u podrum ispod kapele koja je podignuta 1918. za potrebe parastosa. Čitamo imena, ispisana francuskim pravopisom, koja polako blede na mermernim tablama prikovanim na zidove kapele: Tassitch, Tanaskovitch, Vouckovitch, Yovanovitch, Spassoevitch, Singjelitch…635 od ukupno 689 sahranjenih!?

Na vrhu stuba ispred kapele vijori se zastava Tunisa. Srpske zastave nema! Ćutimo. Šta reći pred humkama onih koji su, kako kaže sam spomenik: „dali život za otadžbinu“.

-Obrvani ranama, bolestima i iscrpljenošću 3.226 vojnika ostalo je na severu Afrike. Sahranjeni su u 24 groblja posejana širom Tunisa, Alžira i Maroka. Do danas su preostala još samo tri-21 groblje smo izgubil! Imenom i prezimenom upisano je 1.480 vojnika, a u vreme  kada su sahranjeni samo su se četvorica vodila kao nepoznata. Iz toga proizilazi da svi ti bezimeni ratnici nisu ni postojali, a kamoli dali svoj život za otadžbinu. Sve zahvaljujući nemarnosti državnih činovnika koji nisu dobro ažurirali spiskove. Još strašnije državno skrnavljenje bilo je 1980. godine kada, prilikom rekonstrukcije groblja Minzel Burgiba, nijedan krst nije vraćen na svoje mesto. Izvođači radova su ih postavljali kako su im po ruku dolazili. Tako da danas ni jedan krst na ovom groblju ne obeležava onog umrlog vojnika koji pod njim počiva!-opominje sa gorčinom u glasu, Luka Nikolić koji je, zahvaljujući petogodišnjem traganju za istinom o srpskim vojnicima koje su saveznički brodovi od  1916. do 1919. godine prebacili na tlo severne Afrike, uspeo da sačuva od zaborava mnoge važne podatke, ali i da identifikuje neke od „otpisanih heroja“.

Nikolić je prvi put sam 2005, nakon 90 godina, krenuo u potragu za grobom svog dede Đunisija Nikolića, rođenog 17. februara 1874, trećepozivca iz Zaovina na Tari.

-Znao sam samo da je sahranjen u Tunisu i ništa više. Pronašao sam ga u našem najvećem groblju u severnoj Africi, u kome je u 1.208 grobova shranjeno 1.790 srpskih ratnika. Na obali Mediterana, 24 kilometra od Bizerte, u maloj varošici Ferivil (savremeni naziv Menzel Burgiba).

Lukin deda Đunisije imao je šest sinova i dve kćeri, od kojih danas ima 97 potomaka. Komandantu Tihomiru Mirkoviću, koji je umro sa gotovo celim svojim pukom golobradih ratnika uzrasta od 17 do 19 godina, nema ko da upali sveću!

-Kada su umrle majka i sestre više nije imao ko da ih žali. Država ih je zaboravila! Zato su, od 1918. godine do danas, podjednako odgovorni svi-kaže Luka Nikolić, skrećući nam pažnju da uveliko radi na tome da se značajna mesta na severu Afrike obeleže spomen-obeležjima, počev od mesta iskrcavanja. Da se u nekadašnjoj bolnici, a sada školi Sion u centru grada, jedna prostorija pretvori u spomen-sobu i tako probudi sećanje na mesto na kome je otpisana srpska vojska vaskrsla i stala rame uz rame sa moćnim silama, a agencijama omogući da Srbima koji dolaze u Tunis predstave Bizertu, današnju i onu s početka prošlog veka-srpsku.

Tekst: Slavica Berić, „Politika Magazin“, 22. jul 2012.


___________________________________________________________________________________________

GDE VAM JE NAJLEPŠE…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________________________________

Zanimljiv intervju sa Harijem Micidisom, koji nam je kazao sopstvena iskustva o mnogim mestima i zemljama u kojima je boravio, prenosim u celosti  sa stranice Grupovina.rsBlog.

Kakva su vaša iskustva?

NAJBOLJA MESTA ZA ODMOR

Poznajete li nekoga ko je bio u doslovno svakoj zemlji na svetu?

Pa je, pošto ih je obišao sve, krenuo da obilazi i zabačene i malo poznate regione i odcepljene regione.

Razgovarali smo sa čovekom koji je uspeo da se zavuče bezmalo u svaki kutak na planeti. Preneo nam je svoje utiske, najbolje i najgore, o mestima na kojima je bio. Važna napomena – razgovor smo vodili na  srpskom (odgovore prenosimo bez ikakvih naknadnih ispravki).

Iako Grk, Hari Micidis je naučio srpski i to, videćete, odlično, a Srbija mu je jedno od najomiljenijih odredišta na planeti.

  1. Bio si doslovno u svakoj zemlji na svetu, tako da verovatno nema pozvanijeg čoveka da se sa njim razgovara na temu turizma i putovanja. Znam da sebe ne doživljavaš kao klasičnog turistu i da mesta ne posmatraš i vrednuješ očima običnog turiste pa me zanima koji su faktori koje uzimaš u obzir kada sastavljaš liste najomiljenijih i najmanje omiljenih zemalja, odnosno mesta na svetu.

Habarovsk (Sibir) – Šta može da se radi sa peskom…

 Svakako nisam turista. Pre nekoliko godina sam išao u Tunis sa prijateljem iz Srbije. Aranžman je bio sasvim u redu, nemoj me pogrešno shvatiti, ali ja sam patio. Naravno da nije do Tunisa – samo da više ne mogu biti među brucošima! Verovatno zvuči užasno oholo… U svakom slučaju, meni je mesto lepo kada su ljudi izvorni, nepokvareni, i više cenim mesta gde je turizam nepoznat pa su ljudi iznenađeni kada me vide ili kada shvate da ne znam njihov jezik (to se uvek desava u Brazilu pošto očigledno mogao bih da prođem za Brazilca, dok ne otvaram usta). Svakako mesto mora da ima nešto lepo da se vidi i radi, ali ponekad može to da bude samo prizor običnih ljudi koji žive svoj život, ništa više. Ili nešto od prirodne lepote ili možda lepe arhitekture ili bar atmosfere, u razvijenijim zemljama volim pešačke zone ili lep centar grada. Rusija ima jako lepih centara čak u najzabitijim gradovima. Bitno je za mene da postoji neka vrsta infrastrukture, recimo neki kafić, neki manje-više svetski restoran, lično ne mogu da budem recimo u nekoj pustiniji bez ičega jako dugo, nisam toliko veliki pustolovac! Takođe ocenim politiku i način života, istoriju zemlje kao doprinos svetu, bezbednost, lepotu ljudi (svakako da je bitna!), hranu i odnos cena-kvaliteta. Na kraju oduzimam poene svim zemljama koje su priznale Kosovo.

 2. Moram da primetim da je pre par godina Srbija bila vrlo visoko na listi najomiljenijih zemalja, ako se dobro sećam među prvih deset. Vidim da je sada ispala s top 10 liste. Kako je došlo do ove promene? A pre toga, kako je uopšte Srbija zauzela tako visoko mesto na tvojoj listi s obzirom na to da i nije baš poznata kao neko udarno turističko odredište?

Beograd – Vojni muzej

Sada je Srbija na 31-om mestu između 243 zemlje i teritorije, što nije uopšte loše. I dalje sam fasciniran i oduševljen Srbijom, koju smatram drugom otadžbinom (moja prva otadžbina Grčka je na 48-om mestu). Verujem da su Srbi u suštini jako fini i dobrodušni, istorijko nasleđe je zaista bogato, ima lepe kontraste sa severa do juga pa je smatram raznovrsnom, i da ne govorimo o pljeskavici i krempiti. Kao Grk sam uvek imao najbolju dobrodošlicu u Srbiji, naročito kada sam počeo da učim vaš jezik. Jeste da je Srbija malo pala na reng listi. Imao sam nekoliko ružnih iskustava sa ljudima, i takođe vidim da ništa se ne menja, nema napretka, sve je isto, fali ta dinamika koja je potrebna da zemlja bude u toku globalnih dešavanja. Da tražim novine danas ili u 2002. čitao bih iste stvari. u nekoj meri to je i lepo, zemlja ostaje staromodna i zato ima ‘šarm’ ali pošto Srbiju iskreno volim, želeo bih da vidim konkretne promene i srećnije ljude. Zato je Srbija dobila tek dvojku (od deset) kada je politika i način zaposljenja u pitanju. Ali imaće uvek čistu desetku što se tiče hrane!

  3.  Da se zadržimo još malo na Srbiji. Rado bismo čuli od tako iskusnog putnika, šta misli koje su srpske komparativne prednosti a koje mane kad je o turizmu reč? Da si savetnik srpskog ministarstva za turizam, šta bi ih tačno savetovao?

St Mary’s – Neočekivano mirno, ostrvo St Mary’s u lancu Scilly Islands, kod Kornvalije, Engleska.

 Smatram da do sada ne postoji poseban brending Srbije, sto je i prirodno – prioriteti su bili drugačiji. Međutim, to se svakako mora menjati što brže. Srbija ima ogroman potencijal za sve vrste turizma, od seoskog do gradskog do zimskog i avanturističkog. Video sam jako lepe brošure, i sajt turističke organizacije je jako dobro urađen, ali je pitanje ko će da ga traži tj. čovek koji će ga naći već zna i zanima se za Srbiju. Najlakše i najkonkretnije, što se već dešava, je razviti opciju ‘vikend’ destinacija, ali je problem što to ‘pomaže’ samo Beograd i okolinu. Da sam ja savetnik, organizovao bih za svakog turistu večeru u tipičnoj srpkoj kući. Ovo je nezaboravno iskustvo. Platio bih dobrovoljce da prihvate strance u kući na večeru, i na kraju da im daju i neki suvenir da bi imali šta da pokažu prijateljima kod kuće. Ono što je oduševilo i dalje oduševi mene svakako bi imalo isti uticaj i na druge. Inače, malo ko van Srbije zna za prirodnu lepotu zemlje i raznolikost među regionima. To treba istaknuti zajedno sa blagom propagandom kada su istorijska mesta u pitanju. Znam da nema dosta sredstava, ali smatram da je bitno da bude Srbija sve više prisutna na sajmovima širom sveta. Srbija se i dalje smatra divljom zemljom, to nije lako da se menja pošto se ružne stvari najteže zaborave. Svakako je potrebno strancima omogućiti boravak, bitno je da postoji nešto tipa ‘dnevna karta’ za saobraćaj i mnogo bolji kvalitet hotela, naročito van Beograda. I da ne govorim o autobuskoj i železničkoj stanici u samom glavnom gradu, što je često prvi utisak turista. Ali kada je brending u pitanju mislim da je prvi cilj da ubedimo same Srbe. Svi moji prijatelji iz Srbije letuju ili zimuju u inostranstvu. Svi se šepure kako su bili u Beču ili u Parizu, ali nisam čuo kako se neko ponosi da je išao u Tršić ili u Vrnjačku Banju. Mislim da je potrebno da se menja stav, da se veruje da je odmor u Srbiji ‘kul’. Kako to može, nemoj mene pitati, ipak nisam stručnjak!

 4. Balkan ne uživa baš neku zavidnu reputaciju u svetu i ljudi ga sigurno ne dovode automatski u vezu sa turizmom. Možeš li ovaj region u nekoj budućnosti da zamisliš kao top turističku destinaciju?

 Što se mene tice, jeste top. Uvek kažem da mi je najbolje na Balkanu, ali i ja sam Balkanac zar ne? Šteta što svi mene smatraju ludakom. Moramo biti realni, teško da Balkan bude top. U svemu novac igra svoju ulogu. Gledajte Emirate ili Brazil, sta rade da se promovišu, ali to je njima lakše pošto imaju ekonomsku moć. Balkan će uvek biti za one koje traže nešto više, nešto van običnih tokova, i nekako je teško da se ovde razvija porodični turizam, ali to ne znači da nema mesta za poboljšanje. Prvi korak bi bio ojačanje međubalkanskih saobraćajnih i kulturnih veza. Recimo, Rumunija je Srbiji komšija ali ipak i dalje važi kao nešto jako daleko, mnogo dalje nego, recimo, Nemačka. Rumunija je prelepa, zanimljiva, do neke mere ‘otkačena’ zemlja koju valja otkriti. Tako da smatram da bi bolja komunikacija među turističkim organizacijama na Balkanu dobro uticala na ‘unutrašnijem’ turizmu u regionu.

 Indonezija – U Fak Faku, nadam se da nije i beba na prodaji.

  5. Beograd se povremeno nađe na raznim listama gradova sa dobrim noćnim životom. Živeo si u njemu izvesno vreme, kako ti doživljavaš srpsku prestonicu? Ima li ona realne šanse da jednom postane top vikend destinacija poput Budimpešte ili Praga recimo? I, opet, koje bi to bile prednosti a koje mane Beograda kao turističke destinacije?

 Znaš, pišem ovo iz gradića koji se zove Fak Fak (zaista!) u Indoneziji, daleko od svega poznatog. Pročitao sam reč Beograd i odmah kao da me je pogodila neka struja, neka toplina, dobra energija. Beograd je predivan grad i čudi me da ljudi često kukaju kako je prljav i nefunkcionalan, to uopšte ne stoji. Mislim da Beograd ima više nego realne šanse da bude bolji od svih gradova u istočnoj Evropi, samo je u pitanju promocija, otvaranje boljih i jeftinijh avionskih linija, bolji kvalitet hotela i tako. Beogradu nista ne fali, ne znam čoveka koji je došao i da se nije oduševio. Ja nisam noćni tip, ali čujem da je provod odličan i da ima nešto za svaki ukus. Svakako su Srbi živi bez potrebe da budu pijani, što nije slučaj u nekim drugim zemljama.

  6. Zabave radi, daj nam svoju trenutnu top 10 listu zemalja i najgorih 10 s pratećim komentarima.

 Može. Samo da napomenem da kao zemlje smatram i autonomne teritorije, zato ih ima na mom spisku 243 (nisam ocenio 4 gde nisam bio dovoljno dugo i fali Tokelau koja je jedina autonomna teritorija gde nisam jos bio).

Top 10

Falklands – Slika priča same za sebe

 1. Falklands ostrva  – Divlja lepota, pingvini i stara britanska kultura kakve više nema u Britaniji. Ne može bolje.

2. Portugal – Najsimpatičniji, setni ljudi, lepi mali gradovi, zanimljiva istorija, fado.

3. Reunion (Francusko ostrvo na Indijskom okeanu) – Mešavina svih kultura sa francuskim šmekom i tropskom klimom. Francuzi ga namerno čuvaju za sebe, lukavi su.

4. St. Barts (Francusko ostrvo na Karipskom moru) – Suština francuske elegancije sa lepim plažama.

5. Brazil – Da li ovo moram da objasnim? Jednostavno …Brazil!

6. Bonaire (Holandsko ostrvo na Karipskom moru) – Pusto, nepoznato, mirno, imaćete plažu samo za sebe i ljudi su ‘holandsko’ vaspitani.

7. Island – Bio sam tamo drugi put u septembru i oduševio sam se skroz. Teško da se prevaziđe prirodna lepota sa vodopadima,

Island 1 – Jokulsarlon, glečer.

glečerima i gejzerima na svakoj strani. Ljudi, za razliku od ostalih Skandinavaca, su topli i brbljivi.

8. Novi Zeland – Prelepi pejzaži, dobri ljudi, otvorena i mešana kultura, odlična organizacija (smatram da imaju najbolju turističku organizaciju u svetu).

9. Argentina –  ‘Sestra’ Brazila, samo sto se govori španski, i da, ovde postoji i hladni jug, koji doprinosi raznolikosti.

10. Meksiko – Očigledno je da volim latinske zemlje, zar ne? Meksiko je najšarenija zemlja što postoji i svi su zaista bili prijatni a da ne govorimo o neverovatno niskim cenama.

Slede Turska, Zelenortska ostrva, Namibija, Izrael i Indonezija.

 Spisak užasa

10. Bahame – znam, znam, mislite da je ovde raj. Dok ne vidite bestijalno debele Amerikance u šorcevima i užasnu uslugu od nevaspitanog lokalnog stanovništva. Džabe im lepe plaže.

9. Saudijska Arabija – verovatno ću da poginem pošto ovde pišem. Bez dodatnih komentara.

8. Francuska Gvijana – Mada je ovaj deo Francuske zvanično deo EU, ne bi mogao biti više udaljen. Tu se ne može prošetati bez opasnosti od ljudi ili od komaraca.

7. Sudan – Istripovani službenici, poluzavršene zgrade na svim stranama, nepodnošljiva vrućina i muve.

6. Ostrvo Asension (Britansko ostrvo na Atlatiku) – Bio sam zaglavljen ovde 5 dana i samo da nisam poludeo. Nema ništa, ama ništa.

5. Južni Sudan – Kao Sudan, samo gore (ako je moguće).

4. Gvijana – Još vise istripovani i neprijatni službenici, opasno je svugde, i umesto da kombinacija lokalne i indijske kulture bude zanimljiva, samo bude čudna, ne uklapa se nikako.

3. Belize – Još jednom, džaba im more. Najgori ljudi što sam ikad sreo.

2. Vatikan. Da li moram ovo da objasnim? Gori od samog pape, nema plaža i sve je greh!

1. Gambija – Jadna Gambija, koja je inače popularna kod (verovatno tupavih) turista iz Engleske i Nemačke. Tipična zemlja gde ne radi ništa, ljudi te ‘gnjave’ čim izađeš iz hotela, sve je skupo zbog turizma i svi mrze belce pošto smatraju da su kolonijalisti. I nema ništa da se vidi osim sveopšte bede.

Da li sam previse nemilosrdan?

 7. Jako su mi zabavne tvoje statističke liste, među njima i lista neočekivano prijatnih iznenađenja kao i lista najgorih razočarenja. Mene su, recimo, iznenadili Nica, Ženeva i Dubrovnik na listi najgorih razočarenja ali i Minsk, Pjongjang, Monrovia, Harare, Bangui i Tirana na listi prijatnih iznenađenja?

-Indonezija

Zabavan si ti! Iznenađenje ima veze sa očekivanjima, nemoj to zaboraviti. Moji su roditelji išli u Dubrovnik davne 1966. godine kada su bili beskrajno zaljubljeni i opisali su mi najlepše mesto na svetu. Kada sam konačno išao u 2009. bio sam razočaran u velikoj meri zbog antisrpske propagande koja je izložena u centru da je svi turisti vide. Naravno da je Dubrovnik lep u klasičnom smislu, ali sam očekivao mnogo više. To važi i za Nicu i za Ženevu. Od Minska nisam očekivao ama ništa. Video sam klasičan grad sa impozantnom arhitekturom, sa dosta opuštenim ljudima (imao sam sreću što je bilo toplo i vedro, naravno da je i to važno) i zanimljivim muzejima. Pjongjang u Severnoj Koreji ima lepotu van ovog sveta, kako ne može da bude prijatno iznenađenje grad od dva miliona koji je sasvim tih noću? Bangui u Centralnoafričkoj republici važi za jedan od najopasnijih gradova sveta ali je meni bio simpatičan, ljudi su bili nasmejani i vidno iznenađeni što su videli turistu, deca mahala svugde sa ushićenjem, našao sam odličnu francusku poslastičarnicu. Tiranu vredi posetiti. Grad je van svih očekivanja. Tako je, sve zavisi od toga šta ste očekivali pre, ne postoji objektivnost.

 8. Na listi najboljih gradova srednje veličine nalaze se i Novi Sad (na 10. mestu) i Trebinje (na 17.).  Na istoj listi su i Jerusalim, Strazbur, Velington pa i Kigali u Ruandi. Lista deluje prilično šarenoliko i nekoherentno. Šta je ove gradove okupilo na jednom mestu tj. na istoj listi?

 Prvo da kažem da su ovi spiskovi po azbučnom redu, tako da ne postoji red ovde, Trebinje je posle Novog Sada zbog azbuke. Čisto sam na ovoj listi stavio mesta za koja smatram da imaju to ‘nešto’ što ih razlikuje od drugih gradova iste veličine. Novi Sad je dragulj i trebalo bi da se razvije posebna turistička ponuda prema tome. Kigali je, za afričke pojmove, jako zelen, prijatan grad koji je uspeo od pakla građanskog rata da napravi nešto sasvim novo, urbano bih rekao, što je prava retkost na tom kontinentu. Velington na Novom Zelandu je možda najlepši glavni grad što postoji, sa baštama, šetalistom na obali i mnogo kafića, upravo pošto nije velik je kvalitetan. Svi ovi gradovi imaju srednju veličinu, što znači da su gradovi, ne sela, ali ne toliko veliki da bi se čovek izgubio u njima. Moram da vam kažem da ne volim ogromne metropole, mnogo više volim gradove između trista hiljada do milon stanovnika (svestan sam toga da je Trebinje mnogo, mnogo manji).

  9. Kakva je ovo Best Travelled World1221 lista na kojoj si se našao na drugom mestu? Pojasni nam malo. Koji je sistem bodovanja i kako se uopšte utvrđuje ko su najveći putnici na svetu? Kako se vodi i ko vodi zvanične statistike o najvećim putnicima na svetu

San Francisko

Kako bih želeo da budem na drugom mestu zaista! Ipak nisam. Dobro, da objasnim. Mi pomalo ‘ćaknuti’ svetski putnici međusobno konkurišemo i ima raznih spisaka koji uključuju razna mesta. Najjednostavnije je samo računati priznate nezavisne zemlje na svetu (njih ima 194) pa onda se računa u koliko je svaki čovek bio. Verovatno ima oko stotinu ljudi širom sveta koji su bili u svim zemljama, kao i ja, ali tu nastaje problem šta znači ‘biti u zemlji’. Neki smatraju da je poseta na aerodromu dovoljna, što je za mene skrnavljenje! Onda postoji jedan klub, verovatno najpopularniji, koji je poznat kao Travelers Century Club, i ima 321 ‘poena’. Kod njih su, na primer, Sardinija i Sicilija posebne od same Italije. Oko 30-ak ljudi je bilo u više od 300, većinom stariji Amerikanci, ja trenutno imam 297 ali do kraja godine nadam se da cu stici do 300. MTP (mosttraveledpeople.com na internetu) ima 872 delića. Smatrao sam da su svi ovi spiskovi nejasni kada su mesta i kriteriji uključenja u pitanju, zato sam, zajedno sa ‘kolegom’ putnikom iz Poljske pokušao da sastavim svoj spisak. Teško nam je bilo, mora da se jako dobro poznaje svetska geografija. Posle 4 meseca uspeli smo da se dogovorimo. Podelili smo sve zemlje srednje veličine na 2-3 regiona, dok smo veće zemlje podelili drugačije i ponekad dodali bitna ostrva. Na drugom sam mestu pošto je ovaj spisak jako nov i još ga nismo stavili na posebnom sajtu pa ljudi ne znaju za njega. Sajt (www.thebesttravelled.com) se sada gradi i biće online uskoro. Verovatno ću biti u Top 20, bar se nadam, ali teško da zaista konkurišem za prva mesta, ja imam 40 godina dok oni na vrhu obično imaju najmanje 60-ak godina. Svako mesto je jedan poen, ne zavisi od ‘teškoće’, tako da je poen za London (mi smatramo da je grad dovoljno bitan da je poen za sebe) iste vrednosti kao poen za, recimo, udaljeno ostrvo Bafin u Kanadi.

  10.Čitaoci popularnog turističkog sajta lonelyplanet.com sastavili su svoju listu preporuka za putovanja za ovu godinu godinu. Na listi gradova su i Rejkjavik, Lisabon, Berlin, Istambul, Puebla, Bangkok, London, Barselona i Rio de Žaneiro, a na listi zemalja Slovenija, SAD, Indija, Filipini, Italija, Kolumbija i Meksiko. Kako komentarišeš ove preporuke s obzirom da si bio u svim ovim zemljama, a pretpostavljam i u svim ovim gradovima?

 Meksiko – Stanica ‘Divisadero’ na klasičnoj vozačkoj liniji Chihuahua-Los Mochis.

Da, bio sam na svim gorespomenutim mestima. Ne znam kakvi su im kriterijumi. Što ne Amsterdam ili Taljin? Ipak moram da priznam da nije loš spisak. Kada su gradovi u pitanju, od evropskih gradova i ja bih istakao Rejkjavik, Lisabon, Berlin i Barselonu mada London svakako ne bih! Radujem se sto je Puebla na ovom spisku, pošto je manji grad u Meksiku koji sada ima jako lošu reputaciju zbog narkobandi itd. Puebla je prelepa. A reci mi koliko su Slovenci platili da bi bili na listi? Šalim se naravno. Ne znam, meni je Slovenija dosadna jako. Bio sam tamo dvadesetak puta a nikad prenoćio nisam niti bih hteo. SAD na spisku? Kako to? Ako želite da se suočite sa paranojom i strahom da će sve što radite i kažete biti protumačeno kao terorizam, onda izvolite. Čudi me što zemlje poput Novog Zelanda, Indonezije ili Mozambika nisu na spisku.

 11. Na kraju, kako izgleda Hari Micidis lista preporuka za 2012?

 Preporučujem da ljudi rade ono što je njima lepo. Ne dajem konkretne preporuke pošto je svaki ukus drugačiji i to se mora poštovati. Pogledajte moj websajt www.charalampos.cc pa sami pretražite vise od 27.000 slika i odlučite gde vam je najlepše.

Izvor: GRUpisanje

SOČI-TURISTIČKO ČUDO…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

Zašto srpski turisti još nisu otkrili najduži grad u Evropi i toplo rusko more?

 Ako vas neko u Srbiji pita kuda idete na more na letovanje, a vi mu odgovorite u Rusiju, u grad sa suptropskom klimom, skoro svi će vas gledati sa neizmernim čuđenjem i bez reči. I još ako sa osmehom dodate, da nameravate šetati dugim plažama ispod palmi, zatim piti kafu u letnjim baštama brojnih restorana, a potom nakon vrelog dana pogledati uživo predstavu sa delfinima – tek tada će vas svi posmatrati u neverici, misleći da se samo šalite.

Upravo tako. Prosečan srpski turista u svojoj glavi povezuje Rusiju isključivo sa snegom, hladnom zimom i debelim kaputima. Po njegovom mišljenju, u Rusiji nigde nema toplog sredozemnog mora sa palmama i južnim voćem, nego samo smrznuto kopno negde daleko na severu. Ali zašto je to tako? Zašto su srpski građani toliko neinformisani o ruskim turističkim kapacitetima, a pre svega o najvećem ruskom letovalištu – Sočiju, gradu koji se prostire na preko 100 kilometara duž obale Crnog mora?

Pođimo redom i pogledajmo gde se odmaraju turisti iz Srbije. U poslednjih nekoliko godina, srpski građani su trošili na letovanja u inostranstvu oko 700 miliona evra godišnje, što je pozamašna suma u uslovima velike ekonomske krize, sve veće inflacije i rekordne nezaposlenosti u zemlji. U poslednjem periodu je svake godine na odmor u druge zemlje odlazilo 500.000 građana Srbije preko turističkih agencija, i još oko 200.000 građana u sopstvenom angažmanu.

Tradicionalno se najveći broj srpskih turista, njih oko 50 procenata, opredeljuje da svoj odmor provede u Grčkoj, a zatim i u Turskoj, Crnoj Gori, Bugarskoj. Međutim, nisu samo obližnje balkanske zemlje privlačne za turiste iz Srbije, već je to i znatno udaljenija Španija, a takođe i afričke zemlje – Tunis i Egipat, u koje je, barem do nedavnih događaja u tim zemljama, odlazilo godišnje oko 60.000 ljudi.

A što se tiče egzotičnih destinacija, kao što je na primer daleki Tajland, tamo je prošle godine boravilo još najmanje 5000 ovdašnjih turista. Zanimljivo je da svake godine i u Hrvatskoj letuje oko 100.000 turista iz Srbije, čak i pored mnogih incidenata i neprijatnosti koje doživljavaju na hrvatskom primorju, samo zbog svoje nacionalne pripadnosti i srpskog jezika kojim govore.

Dakle, šta nam govore ovi navedeni podaci? Radi se o tome da u Srbiji, uprkos katastrofalnim ekonomskim pokazateljima, još uvek postoji jedan sloj stanovništva koji može sebi da priušti letovanje na balkanskim plažama ili na malo daljim destinacijama. I šta je tu neobično, verovatno se pitate?

Najčudnija od svega je činjenica – da su srpski turisti, čak i u uslovima velike finansijske oskudice, spremni da troše svoj novac u zemljama u kojima vladaju nemiri, kao što su Tunis ili Egipat, a takođe i na mestima gde baš i nisu sasvim dobrodošli, a u isto vreme skoro da ne znaju da postoji takva bliska destinacija, kao što je to rusko toplo more, a pre svega grad Soči.

Soči je u bukvalnom smislu reči svetsko čudo, zato što je to najduži grad u Evropi, koji se prostire na 100 kilometara duž obale Crnog mora. U njemu se nalazi preko 300 hotela i sanatorijuma, i godišnje se tamo odmara 4 miliona domaćih i stranih turista. Mnogi od hotela su najviše kategorije iz najpoznatih svetskih lanaca. U Sočiju će se od 2014. godine redovno voziti trke Formule 1, a te iste 2014. godine u Sočiju će biti održane i zimske olimpijske igre, s obzirom da je taj grad, zahvaljujući svom idealnom položaju između toplog mora i visokih kavkaskih planina, u letnjem periodu veliki letnjikovac, a zimi – veliki zimski turistički centar.

U tom gradu će se 2018. godine igrati i neke od utakmica svetskog fudbalskog prvenstva.

Takođe, do Sočija se jednostavno stiže direktnom avionskom linijom iz Beograda, tako da ne postoji ni jedan razlog da ga napokon srpski turisti ne otkriju. Ostaje samo pitanje – kada će se to desiti, i kada će građani Srbije masovnije krenuti da svoj odmor provode u ovom svetskom turističkom čudu koje im je nadohvat ruke?

Ratko Paić / Glas Rusije

Photo: EPA

____________________________________________________________________________________________