TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________
Može čovek da bude veliki, crnomanjast i da plače.
Da bi u tome uspeo, dovoljno je da iznebuha otkrije kako ljubav, u stvari, traje tri godine. To je jedno od onih otkrića kakva ne bih poželeo ni najgorem neprijatelju – pri čemu sam dužan da napomenem da je ovo samo stilska figura, pošto ja najgoreg neprijatelja nemam.
Snobovi nemaju neprijatelje, i zbog toga stalno govore loše o svima živima – pokušavaju neprijatelja da steknu.
Komarac poživi jedan dan, ruža – tri dana. Mačka trinaest godina, a ljubav tri. Tako je to. Prvo ide godina strasti, onda godina nežnosti i na kraju godina dosade.
Prve godine kažemo: „Ako me ostaviš, UBIĆU se.“
Druge godine kažemo: „Ako me ostaviš, patiću, ali ću se već nekako oporaviti.“
Treće godine kažemo: „Ako me ostaviš, otvaram šampanjac.“
Niko vas unapred neće opomenuti da ljubav traje tri godine. Ljubavna zavera i počiva na jednoj dobro čuvanoj tajni. Ubede vas, čak, da će ljubav trajati dok ste živi, a ona, ljubav, čisto hemijski gledano, ispari u roku od tri godine. Čitao sam o tome u jednom ženskom časopisu: ljubav je posledica kratkotrajne navale dopamina, noradrenalina, prolaktina, luliberina i ocitocina. Jedan mali molekul, feniletilamin (PEA), podstiče u nama osećanja radosti, ushićenja i euforije. Onaj grom što nas udari, to su, u stvari, samo neuroni limbičkog sistema koji su zadojeni PEA-om. Nežnost, to su vam endorfini (opijum za ljubavnike). Društvo vas obmanjuje: ono vam prodaje priču o velikoj ljubavi, iako je naučno dokazano da dejstvo navedenih hormona prestaje posle tri godine.
Statistika, uostalom, govori sama za sebe: jedna strast traje u proseku 317,5 dana (pitam se samo šta li se zbiva tokom onih poslednjih pola dana), a u Parizu se, od tri para koja sklope brak, dva razvedu u roku od tri godine posle svečane ceremonije venčanja.
U demografskim godišnjacima Ujedinjenih nacija specijalisti za prebrojavanje postavljaju pitanja u vezi s razvodom braka stanovnicima šezdeset dve zemlje sveta, i tako još od 1947. godine.
Većina razvoda odigra se u toku četvrte godine braka (što će reći da je brakorazvodna parnica pokrenuta krajem treće godine). U Finskoj, u Rusiji, u Egiptu, u Južnoj Africi – stotine miliona muškaraca i žena obuhvaćenih istraživanjem OUN-a, ljudi koji govore različitim jezicima, bave se različitim zanimanjima, oblače se na različite načine, barataju različitim valutama, zapevaju različite molitve, boje se različitih demona, ljudi koji neguju nade i snove u beskrajno raznolikim vidovima… najčešće se razvode upravo posle navršene treće godine zajedničkog života.
Nešto ovako banalno može još samo dodatno da unizi čoveka.
Tri godine! Statistika, biohemija, moj lični slučaj: ljubav uvek isto traje. Podudarnost koja uznemirava. Zašto baš tri godine, a ne, recimo, dve, ili četiri, ili šeststo? S moje tačke gledišta, to samo potvrđuje postojanje one tri etape koje često podvlače Stendal, Bart i Barbara Kartland: strast – nežnost – dosada, krug sačinjen iz tri dela, od kojih svaki traje po godinu dana. Dobijamo tako trougao koji po svetosti ne zaostaje za Svetim trojstvom.
Prve godine kupujemo nameštaj.
Druge godine pravimo novi razmeštaj.
Treće godine delimo nameštaj.
Sve je to sažeo Fere u pesmi „S vremenom čovek prestaje da voli“.
Ma, kako se vi samo usuđujete da se merite sa žlezdama i neurotransmiterima koji će vas neizbežno ostaviti na cedilu, i to predviđenog dana u predviđeni sat? U najgorem slučaju, možemo diskutovati o pesnikovom lirskom pogledu na svet, ali ko digne glas protiv prirodnih nauka, protiv demografije – nema čemu da se nada.
F. Bekbede
44.078333
22.095278
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...