Kako da tumačite dečji crtež Poznato je da deca nemaju fond reči kojim bi izrazila neko osećanje. Zato se mnogo toga o duševnom životu i emocijama deteta, kao i načinu na koje ono vidi ljude i svet oko sebe, može saznati na osnovu dečijeg stvaralaštva, posebno crteža.
Često se navodi da „dete ne crta ono što vidi, već ono što zna ili oseća“. Spontani crtež deteta ili crtež na zadatu temu, predstavljaju jednu od osnovnih metoda proučavanja ličnosti i duševnog života deteta.
Detetove slike i crteži prikazuju i njegove najskrivenije strahove koje teško može izraziti rečima.
„Postoje dva načina na koji se crtež posmatra – kako dete upotrebljava linije (da li zadebljava neke površine i da li naglašava pojedine delove) i kako raspoređuje stvari u prostoru. Ako dete crta više figura, a nekoj posveti mnogo više pažnje i truda, to odaje utisak da mu je ta osoba i veoma bitna.
Kada dete mnogo senči crtež, to često ukazuje na anksioznost, a ukoliko podebljava neke delove tela – recimo, nacrtalo je celu ljudsku figuru, ali je šake zatamnilo ili je podebljao linije šake ili ih nije ni nacrtalo, to ukazuje da dete sa tom osobom ne može da ostvari kontakt. Ukoliko sebe nacrta bez očiju ili ušiju, to ukazuje da ima potrebu da se od nekih stvari skloni ili želi da se zaštiti. Ponekad na crtežima nedostaju stopala, što govori o tome da dete ima doživljaj da nigde ne pripada.
Ako prednost daje bojama kao što su crna i žuta, to može značiti ljubomoru (odnosno strah da ne izgubi nečiju ljubav). Boju treba gledati u vezi s prikazanim predmetom: na primer, crvena lica ljudskih likova mogu biti odraz potisnute agresivnosti i potrebe deteta da je izbaci iz sebe. Sunce u dečjoj podsvesti predstavlja oca.
Ako je zamračeno ili previše udaljeno od ostatka crteža, može označavati potrebu za većom komunikacijom s ocem.
Kuća je simbol majke. Krov plameno crvene boje može se povezati s agresivnošću usmerenom prema liku majke“ – objašnjava docent dr Fadilj Eminović, profesor na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, koji se bavi art terapijom i svrstava je u važne metode lečenja.
Kineski inženjeri planiraju da izgrade španski Cadakus, u Ksiamen zalivu, imitaciju luke na Kosta Bravi koja je nekada bila dom Salvadora Dalija. U Španiji je podignuta zgrada od 47 spratova, ali je lift ugrađen za samo prvih dvadeset. Svet je pun fantastičnih gluposti, tematskih gradova i nadrealnih mesta za život. Predstavljamo vam neke od njih.
Selo patuljaka – Kunming, Kina
Ovo čudno selo nastalo je kao sigurno utočište za progonjene kineske patuljaka koji su stotinama godina bili iskorištavani u raznim cirkusima.
Svi u planinskoj zajednici Kunming, u južnoj Kini, koja broji 120 stanovnika moraju biti niži od 1,3 metara, a takođe imaju i svoju vlastitu policiju i vatrogasce. Grupa se ubrzo pretvorila u turističku atrakciju, nakon što su izgradili kućice u obliku pečurki i prihvatila način oblačenja likova iz bajki.
Šahovski grad – Kalmikia, Rusija
U državi u kojoj 300.000 ljudi živi u siromaštvu i gde se pojedina naselja snabdevaju vodom cisternama, izgrađen je grad posvećen šahu i šahovskim takmičenjima. Ovaj veliki kompleks nalazi se istočno od Elista, Kalmikia u Rusiji .
Bivši predsednik Kirsan Iliumzhinov, veliki zaljubljenik u šah,koji je ujedno bio i predsednik FIDE, došao je na ideju da napravi prestonicu posvećeni njegovoj velikoj pasiji.
U gradu se nalaze konferencijski centar , javni bazen i muzej Kalmiku, dok centralnim delom dominira šahovska palata. Ova velika šahovska prestonica završena je 1998. godine, u vreme 33. šahovske olimpijade.
Jevrejska autonomna oblast – Birobidžan- Rusija
Ovu veštačku jevrejsku domovinu, u istočnom Sibiru, 1928. godine stvoro je Staljin. Trebalo je da postane nova matična država za ruske Jevreje. Zbog oštre klime i političke situacije tog vremena malo Jevreja se odlučilo da živi ovde. Glavni grad Birobidžan za vreme II svetskog rata bio je utočište za Jevreje. Osnivanjem Izraela opalo je interesovanje za ovu oblast, a u Birobidžanu danas živi oko 70.000 ljudi, samo pet odsto čini jevrejsko stanovništvo.
Grad smeća – Manshiat Naser,Kairo, Egipat
U ovom predgrađu Kaira umesto cveća i lepo uređenih terasa, naići ćete na gomile naslaganog raznog đubreta. Svakome od nas bi ovo pretstavljalo noćnu moru, ali za stanovnike ovog dela Kaira to je odličan izvor prihoda. Oni uspevaju da recikliraju neverovatnih 80-90 odsto od onoga što su pronašli.
Hasima l foto: Kenta Mabuchi/flickr.com
Ostrvo Hasima – Japan
Nekada je ovo bilo jedno od najgušće naseljenih oblasti u Japanu, danas je grad duhova i jedna od turističkih atrakcija. Englezi su mu nadenuli nadimak Battlesship što u prevodu znači Ratni brod, jer zbog bedema kojim je opasano liči na ratni brod.
Korišćeno je za eksploataciju uglja, a 1890. godine kupljno je od strane Mitsubisia, kada je nafta zamenila ugalj, masovno su zatvarani rudnici u Japanu, ni Hashima rudnici nisu bili izuzetak. Mitsubishi je zvanično najavio zatvaranje rudnika 1974. godine.
foto: Sydney Oats/flickr.com
Crkva Sv.Ilije Proroka l foto: Percita/flickr.com
Cuber Pidi ili “Rupa belog čoveka” – Australija
Cuber Pidi je jos jedan grad rudara, ime je poteklo od lokalnog aboridžanskog termina kupa-piti, što u prevodu znači “rupa belog čoveka”. Ovo je jedno od najvećih nalazišta opala u svetu.
U gradu živi oko 2.000 stanovnika, a zbog velikih temperatura većina građevina se nalazi ispod površine zemlje, prodavnice, hotel, muzeji…
Pod zemljom se nalazi i srpska pravoslavna crkva, crkva Svetog Ilije Proroka, jedina takva na svetu.
foto: Carlos Varela/flickr.com
Rudarski gradići Humberstone i LaNoria
Ovo su dva rudarska grada u Čileu koja su nastala krajem 19. veka, a gradovi su napušteni ne tako davne 1960. godine nakon što su rudnici presušli rudom,a radnici, tretirani gotovo kao robovi, ostavljeni da se drugde negde snalaze kako znaju i umeju.
Stanovnici okolnih mesta boje se da se približe napuštenim rudnicima, jer veruju da praznim ulicama još uvek lutaju duhovi siromašnih rudara, koji nikada nisu uspeli otići, dok pogled na lokalno groblje koje je puno otvorenih grobova izgleda stravično kao iz nekih horor flomova o zombijima.
Krako
Krako u Italiji
Neverovatni gradić na steni, slobodno možemo nazvati srednjevekovnim, jer građevine potiču iz tog perioda. Prvi pisani tragovi o gradiću potiču iz 11. veka, kada je jedan od crkvenih velikodostojnika bio zaveden kao vlasnik ovog gradića.
Grad se tokom vremena često praznio, što zbog skoro nikakve privrede što zbog čestih zemljotresa i klizišta. Prva velika seoba se odigrala između 1892. i 1922. godine kada je skoro kompletno stanovništvo Kraka emigriralo u Severnu Ameriku, međutim tek je 1963. godine gradić ostao bez stanovnika kada su vlasti preselile preostali živalj u obližnju dolinu Krako Peskijera.
foto: Damien du Toit/flickr.com
Kolmanskop u Namibiji
Velika dijamantska groznica je uticala na nastajanje gradića usred pustinje. Krahom tržišta dijamanata posle Prvog Svetskog rata, započeo je krah gradića. Tokom 50-tih godina prošlog veka, on je potpuno napušten, a pustinja je počela da uzima nazad zemlju na kojoj leži grad, te je većina objekata u gradiću pod peščanim pokrivačem.
Gradić Helltown
Gradić u američkoj državi u kojem je vlada masovno otkupljivala zemlju 70-ih godina,ostalo je napušteno nakon nerealizovanih planova i seobe stanovništva .Domovi stanovnika trebali su biti srušeni, a zemlja pretvorena u nacionalni park, ipak tako nešto se nikada nije desilo.Tako se stvorilo zaraslo zemljište neodržavano više decenija.U tom geradiću postoji takozvani drum „Kraj sveta“. Iz te, inače slepe ulice,ko bi se udaljio od znaka upozorenja da je zatvorena,nikad se više nije vratio…. Mesto po nekim pričama opsedaju gnevni duhovi članova Ku Klux Klana,kao i duhovi pacijenata lokalne psihijatrijske bolnice i preminulih mutanata koji su nastali kao posledica eksperimenata vlade SAD-a.
“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.
Zar je nada u tome da sve prođe?”
MEŠA SELIMOVIĆ(Tuzla, 26. april 1910 – Beograd, 11. jul 1982)
Bio je istaknuti srpski i jugoslovenski pisac iz Bosne i Hercegovine, koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka.
Biografija
Rođen je 26. aprila1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP „Svjetlost“.
Bio je biran za:predsednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije:
NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.
Dela
Posle prve knjige, zbirke pripovedaka „Prva četa“ (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman „Tišine“ (1961). Slede knjige, zbirka pripovedaka „Tuđa zemlja“ (1962) i kratki poetski roman „Magla i mjesečina“ (1965).
„Derviš i smrt“ (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno delo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na Golom otoku, što je bio dodatni motiv. Radnja romana zbiva se u 18. veku u nekom mestu u Bosni. Glavni junak je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. To je delo snažne misaone koncentracije, pisano u ispovednom tonu, monološki, s izvanrednim umetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost s modernim misaonim nemirima. Ono počinje od religioznih istina kao oblika dogmatskog mišljenja da bi došlo do čovekove večne upitanosti pred svetom, do spoznaje patnje i straha kao neizbežnih pratilaca ljudskog življenja. Knjigu je posvetio supruzi Darki, koja mu je celi život bila verni pratilac, prijatelj i podrška.
Roman „Tvrđava“ (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u 17. vek. „Tvrđava“ je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je „svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija“ zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u haotičnu stvarnost sveta, početak individualnog razvitka, otvaranje mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrednosti. Kao i prethodni roman, i „Tvrđava“ je ispunjena verom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja ljude, bez obzira na različitost uverenja, civilizacija i ideologija.[1]
Nakon romana „Ostrvo“ (1974) koji obrađuje teme iz savremenog života, slede dela: „Djevojka crvene kose“, „Pisci, mišljenja i razgovori“, „Za i protiv Vuka“, „Krug“ i „Sjećanja“ (1976). Ovo poslednje delo je autobiografsko. U njemu Meša S. opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su na njegov život uticale i ostavile neizbrisiv trag.
Selimović piše: „Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.“.
* “Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”
* “Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu…”
* “Ljubav je valjda jedina stvar na svetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
* “Krijemo ljubav, tako je i ugušimo.”
* „Moral je zamisao, a život ono što biva.Više je štete nanešeno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.“
* “Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi.”
* “Nekad i sad – to su dva čovjeka.”
* “Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svet više nije skučen ni pun prijetnji.”
* „Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kažu.“
KAKVI SMO LJUDI
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
Pametni su ovo ljudi.
Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje.
A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
* „Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova.
Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.– Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
– Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro.