NESREĆNA DESPOTICA JERINA…

tamoiovde-logo

Istina o prokletoj Jerini: Da li je unesrećila Srbiju i svoju porodicu?

Tek se pre par godina počelo da  spekuliše o pozivnoj strani ličnosti nesrećne despotice Jerine Branković.

jerina-brankovic-1436454963-63064

Foto: Wikipedia

Pet vekova je narod slušajući o njoj uz gusle stekao utisak da je ona unesrećila Srbiju i svoju porodicu, a zapravo Jerina je u jednom trenutku za svoju državu žrtvovala nešto najdragocenije što je imala – svoju decu.

Rođena u grčkoj porodici Kantakuzina, na samom početku petnaestog veka, Jerina se sa samo petnaest godina udala za srpskog despota Đurđa Brankovića. Iako je bio dvadeset godina stariji od nje, neki izvori tvrde da je par imao mnogo zajedničkih interesovanja koja su dovela do toga da se u braku između Đurađa i Jerine razvije jaka ljubav.

Prvi sin im je preminuo kao trinaestogodišnjak, pored njega imali su još Grgura, Stefana i Lazara, kao i ćerku Katarinu. Što se tiče njihove ćerke Mare, nije poznato da li je ona njihova ćerka ili pak kći iz prvog braka despota Đurđa.

Period Jerinine vladavine bio je jako težak za Srbiju. Ugari su je pritiskali sa severa, a Turci sa juga. Pošto je bio prinuđen da Ugarima ustupi Beograd, Đurađ je morao da premesti svoju prestonicu. Tako je dobio dozvolu da počne sa izgradnjom Smedereva.

get_image_variation.phpVeliku ulogu u izgradnji imala je sama despotica, koja je dovela neimare iz Grčke da tvrđavu grade po uzoru na carigradske, a u tome je pomagao i njen brat Toma. Kako je narod bio prinuđen da gradi, mnogima se u startu nije dopadalo što će učestvovati u ovom poduhvatu. U izgradnji su korišćena jaja kao vezivni maretijal, što se ionako gladnom stanovništvu nije dopadalo.

Kako bi smirili strasti sa Ugarima, Brankovići su svoju kćer Katarinu udali za grofa Urliha II. Turcima se nije dopao ovaj savez i odmah su zatražili drugu kćer, Maru. Jerini je jako teško pao ovaj rastanak, kao i velikom broju Srba u to vreme, pogotovo jer je Mara odlazila u harem.

Ipak mnoge srpske princeze vaspitavane su tako da svojom udajom i uticajem na svog muža pomažu porodici i Srbiji, pa ni Mara nije bila izuzetak. Dugo je vršila uticaj da sultan Murat II pomaže njenoj braći, čak je i podučavala njegovog naslednika Mehmeda II, koji ju je veoma poštovao. Takođe sultan joj je dozvolio da zadrži svoju veru. Marina predaja samo je dodatno opravdala mržnju prema Jerini.

Istoričarima nikada nije bila sasvim jasna ova mržnja prema despotici, s obzirom da je kneginja Milica, koja je takođe udala svoju Oliveru za sultana ispala mučenica i svetica.

Iako su njeni sinovi bili prinuđeni da ratuju za Turke (Grgur je čak i pomagao da se osvoji Solun, rodni grad njegove majke i njegova ujčevina), Turcima to nije bilo dovoljno. Da bi Turci bili sigurni da Brankovići neće sklopiti savez sa Ugarima, Grgur i Stefan su poslati sultanu kao taoci. Uprkos Marinom uticaju i molbi da ih poštedi koja je stigla prekasno, Grgur i Stefan su oslepljeni.

Ovo je bio još jedan udarac za nesrećnu Jerinu. Nakon toga morala je da beži na Svetu goru od kuge, a ona i Đurađ su veliki deo svog bogatstva trošili otkupljujući pravoslavne robove od Turaka, ne bi li bar delimično spasili svoj narod. Turska vojska, je uprkos kakvom-takvom savezu odlučila da uđe u Srbiju i osvoji Smederevsku tvrđavu. Grad se predao uglavnom zbog gladi, ne zbog toga jer je tvrđava bila lako osvojiva. Bračni par Branković je pobegao u Zetu, odakle je Đurađ pokušao da traži pomoć od Ugara, ali je i ovaj plan propao.

Kraj života Jerina je dočekala kao monahinja na Rudniku. Posle Đurađove smrti, najmlađi sin Lazar, tada već naslednik i njegova žena Jelena proterali su porodicu iz Smedereva, smatrajući da se od njih krije blago porodice Branković.

Jerina je preminula u maju 1457. godine. Smatra se da je otrovana od strane svog najmlađeg sina Lazara. Ne zna se gde je sahranjena, a ne zna se ni kako se Srbijom proširio loš glas o Jerini koja je u narodu, poput svog svekra Vuka Brankovića, ostala prokleta i izdajica.

Izvor: stil.kurir.rs

_______________________________________________________________________________________

TAMOiOVDE FotoPlus

_______________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

PRAZNINA CVETA…

tamoiovde-logo


Radomir Andrić, književnik i novinar Radio Beograda rođen je u zlatiborskom selu Ljubanje,  3. marta 1944. godine


Ugledni književnik Rаdomir Andrić (1944) objаvio je četrdesetаk knjigа pesаmа, аli i niz esejа, književnih i likovnih kritikа, putopisа, pričа, reportаžа i zаpisа. Dušаn Stojković kаže dа je Rаdomir Andrić klаsik nаšeg pesništvа.

IMG_9190Njegovа knjigа Bunаri Rаdošа Modričаninа, po oceni književne kritike, spаdа u nаjosobenije pesničke knjige druge polovine dvаdesetog vekа. Sаmo o njoj nаpisаno je pedesetаk tekstovа. Autori su: Miroslаv Egerić, Miloš Petrović, Čedomir Mirković, Srbа Ignjаtović, Hristo Georgijevski, Rаdivoje Mikić, Miro Glаvurtić, Božidаr Timotijević, Jаsminа Lukić, Jovаn Pejčić…

Pesme Rаdomirа Andrićа objаvljene su u mnogim аntologijаmа i zbornicimа, pа i u ruskoj Antologiji srpske poezije 20. vekа, zа koju njen priređivаč dr Andrej Bаzilevski, zbog velikog brojа pesаmа mаlobrojnih pesnikа, kаže dа je to аntologijа pesničkih ličnosti.

Knjige su mu prevedene nа ruski, mаkedonski i rumunski jezik, а pesme – nа engleski, švedski, itаlijаnski, špаnski, frаncuski, mаđаrski, češki, poljski i slovenаčki jezik.

Rаdomir Andrić dobio je pedesetаk domаćih i inostrаnih nаgrаdа: Rаde Drаinаc, Isidorа Sekulić, Neven, Oktobаrsku nаgrаdаu grаdа Beogrаdа, Milаn Rаkić, Zlаtni Orfej, Filip Višnjić, Prsten Despotа Stefаnа Lаzаrevićа, Srboljub Mitić, Pečаt Knezа Lаzаrа, Kаrаđorđe, Povelju Morаve, Nаcionаlnu nаgrаdu Mаrin Soresku Akаdemije Rumunije, Nаgrаdu Bаlkаnikа, Mihаj Eminesku predsednikа Rumunije, i druge.

Od 2010. predsednik je Udruženja književnika Srbije.
(izvor – Književne novine)


PRAZNINA

Pod čelom mi
 strašna praznina
  cveta
   ne znam reći
    šta joj korenje
     hrani
      da li osmeh
      iz bivšeg deteta
     ili pisak
    jastrebova
   preteći
  dok se gnezdi
na paklenoj grani.


ANDRIĆEVA AUTOBIOGRAFIJA

Da bih imao dovoljno pravih podataka o sebi, morao sam prvo da budem rođen. To se desilo u zoru 3. marta 1944. godine u zlatiborskom selu Ljubanje. U čast mira dobio sam jedno ime, a drugo, tajno koje se daje protiv čini i zla svekolikog, kažem li kako glasi, ne bi bilo više magično.

U školu sam išao da bih imao školske drugove i dugove mladosti — zato i žalim što nisam još kruševački gimnazista, makar i sa nerazumnim krilima… Učim nemušti jezik da bih, na primer, razumeo guštera kad kaže gušterici: Da nam je zimus ovo avgustovsko sunce! Značenje poezije u dobroj meri sam shvatio iz narodne pesme o vodi koja izvire na livadi pod jasenom. Ta pesma se često pevala u mom zavičaju. Zaista, livada i jasen su postojali, ali voda je bila daleko, zapravo — izvor je bio samo u pesmi. Ljubanje je bezvodno selo i prirodno je da su moji zemljaci najlepše pevali o onome čega nikad dovoljno nisu imali.

Otac mi je bio stari ratnik. Solunac. Umro je pre nekoliko godina od samog života. Majka je ostala sama i sanja da ćemo jednom opet svi biti zajedno. Ostale biografske podatke, osim u desetak knjiga pesama, rasuo sam nepoštedno na bezbrojnim književnim večerima, u listu „Zadruga“, ispod glibavih nogu, u novinarskim beležnicama, po autobusima, iznad i pored kafanskih stolova, na svadbi pod čuburskim orahom, u cvetanju bagremova na Bagdali, u karpatskom umiljeniju, na dnu rasinskih bunara, na Petlovom Brdu gde sam nedavno u cirkusu video čoveka ozarenog u pitonovom zagrljaju, na stepeništu Radio Beograda, u traganju za novim pesmama — istinitim i nadrealnim, u savlađivanju nemogućeg života.

Tekst preuzet sa zadnjih korica zbirke „Kakva počast“

Izvor: riznicasrpska.net



Priredio: Bora*S