NEŽNO TELO, BISEROM SE ŠTITI…

tamoiovde-logo

Kako školjke prave bisere?

Pre otprilike 4.000 godina jedan kineski ribar, da bi utolio glad, odlučio se da otvori nekoliko morskih školjki, i tako je verovatno postao prvi čovek koji je otkrio bisere!

biser_u_ostrigi

Biser u Ostrigi

Biseri su sazdani od potpuno iste sedefaste materije od koje se sastoji unutrašnja podloga ili »postava« školjke — ostrige.

Ostrigino telo je veoma nežno; da bi ga zaštitila od ozleda, ona luči tečnost koja je istog sastava kao biser i njome oblaže unutrašnjost svoje zaštitne ljušture o koju se oslanja telom.

Čim u unutrašnjost jedne školjke upadne nešto što njeno telo može ozlediti, recimo zrnce peska, ostriga ga odmah oblaže sa nekoliko slojeva sedefaste materije kojom oblaže i unutrašnjost svoje ljušture, te zalutalo zrno peska postaje biser!

Kada se sve to odigrava sasvim prirodno, biser može da bude savršeno oblikovan. Čovek je, međutim, pronašao kako da pomogne ostrigi u pripravljanju bisera: treba samo da ubaci fino zrnce peska ili komadić sedefa u ostrigu.

Posle dve ili tri godine, kada izvadi ostrigu iz vode i otvori je, vadi iz nje pravi biser. Taj postupak se naziva »gajenje bisera«, i obično ne donosi tako savršene bisere kao što su prirodni.

U Japanu su, međutim, pronašli način za proizvodnju savršenih oblika »odgajenih bisera«. Materija koja podstiče ostrigu na stvaranje bisera ubrizgava se neposredno u ostrigino telo. To je veoma osetljiva i delikatna hirurška intervencija koja zahteva krajnju pažnju i veštinu, jer se ostrigino telo ne sme ni najmanje ozlediti.

800px-Black_pearl_and_his_shell

Crni biser i ljuštura/sr.wikipedia.org

Najveći biser koji je do danas pronađen bio je dugačak oko 5 cm, sa obimom od preko 10 cm! Poznato je da su pravi biseri veoma skupoceni, te se mnogi ljudi zadovoljavaju kupovinom lažnih bisera.

Francuzi raspolažu tehnikom za proizvodnju lepog veštačkog bisera: probušene staklene perle oblažu materijom dobijenom od svetlih krljušti nekih riba, a unutrašnjost perli ispune voskom.

Izvor:riznica.wordpress.com

____________________________________________________________________________________

Darko Rundek- Kurdistan

Marijana Ivanović

____________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

TOPLINA DUŠE I ČAROBNJAŠTVO BRANKA ĆOPIĆA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

NEĆETE MI VEROVATI, POZNAVAO SAM BRANKA ĆOPIĆA

Poznavao sam Branka Ćopića, bio sam mu u kući, bio sam mu u knjigama, pričali smo i smejali se zajedno, držao sam u ruci njegovu ruku koja je mnogo toga napisala.
  Branko je bio otvoren čovek. 

images

foto:www.mudremisli.com

  Čovek bez zidova, bez ograda oko sebe.
 
Sav napolju. Usred života. A opet, sav u svojim knjigama, zajedno sa svima onima koje je u životu sreo.
Čarobnjak smeha, smehoslovac, smehotres, smehmajstor, smehadžija, smeholovac.
Ćopićeve životne bajke su njegova najtoplija lirika. On je kao nekakav dobri duh svake kuće.

Ćopić se čitajući sluša. Njegove knjige su nosači zvuka. Govor, pričanje, to je odlika njegove literature. Pričanjem zavodi slušaoce, izvlači ih iz svakodnevice i odvodi u neke druge svetove koji, ipak, nisu izgubili vezu sa realnošću.
 
Branko vraća ljude prirodi. Njegove priče izviru iz starih ognjišta i zagrevaju ljudsku dušu koja mrzne u ledarama od betona.
 
Dobričina Brane. Braniša.
 
Grmečlija: grmeč i meče i lija. Veliki kao Grmeč, nežan kao meče i lukav kao lija. Grmečlija.
 
Geografija njegovog rodnog mesta i zavičaja prešla je u njegove knjige kao u zemljopis. On je zemljopisac rodnog kraja.
Knjige Branka Ćopića proglasile su Grmeč planinu za planinu sveta, sa najvišim — Ćopićevim vrhom. A njegov Grmečlija je čovek sveta. Brankov Mačak Toša sa rečice Japre poznat je koliko i Mačak u čizmama, kao filmska zvezda Mačak Feliks, kao Tom sa malog ekrana.
 
Branko je, na prvi pogled, odmah, bio drug, prijatelj i prvi sused. Njegova neposrednost u knjigama je potpuna. Izvire iz naroda i uvire u narod. Priča kao što guslar peva.
Nenadano, otputovao je na daleke pute.

Dragan Lukić: „Moji Savremenici“/riznicasrpska.net/knjizevnost

Poznati dečji pisac, književnik i akademik Branko Ćopić preminuo je 26. marta 1984. godine.


***

POHOD NA MJESEC

1048645_mali copic

foto:www.vreme.com

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.
— Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.

Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.

Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:
  — Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.
Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.

Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.
— Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.
A ti „Petrakovi dani“ u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!
 
Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.

Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

— Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!
Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
  — Hajdemo!
Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:
— Baja, kuda ćeš? Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja — coc! — o tvrdu ledinu.
Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.
Dodje tako jednom na red i mjesec.
Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.
Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.
— Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se oglasih ja.
— Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.

Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
— Pa neka, ima dječak pravo.
— Šta ima pravo?
— Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.
— Ma šta tice, šta… Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.
— Jok, pobratime — tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za… ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj…
— Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.
— E, Rade, Rade … ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.
— Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.
Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:
— Ehej, budale, vraćajte se!
Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:
— Umukni, ti dolje, kenjac jedan.

Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:
— Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!
— U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.
  Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:
— Evo ga?
— Aha, vidiš li?

Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.
— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.
Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:
— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.
  Hm, nema?! … Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja …
— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.
— Pametna djedova glava!
Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno… Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i „vantazija“, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

Pa ipak … ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.
— Ðede Petrače… — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.

Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.
— He-he, ipak nas čeka stara paripina — rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.
— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. — Šta je, dohvatiste li mjesec?
— To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i „njegov benasti konjski mjesec“, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li „oni, rasipnici“ (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono… Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:
  — Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.

Odgundja stric kako baš ni „mjesečari“ nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.
Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:

— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

Iz knjige: Bašta sljezove boje

BIOGRAFIJA

brankoBranko Ćopić je potekao iz siromašnog sela ispod Grmeča.

Još kao dječačić od 4 godine ostaje bez oca koji umire od španske groznice, tako da brigu o malom Branku preuzima njegova brižna majka Sofija, nježni djed Rade i veseli stric Nikola.

Tako je Branko još od ranog djetinjstva bio obasut ljubavlju koju je sačuvao u sebi do kraja života.

Po crkvenim knjigama stoji da se Branko rodio 1. januara 1915. međutim sam Branko je tvrdio da se rodio 1914. ali kako on kaže „to su bile teške i ratne godine i niko ozbiljno nije mario za tačan upis u knjige rođenih“.

U rodnom selu Hašanima dječak je, u podnožju same planine Grmeč, čuvao na proplanku stoku i provodio slobodne trenutke igrajući se ali i maštajući o Grmeču kojeg je zamišljao kao fantastičnu goru opore, oštre i divljačne ljepote. Planinu naseljenu opasnim životinjama i stanovnicima nevidljivog svijeta.

Sva ta maštanja Branko je preuzimao iz priča njegovog djede koji je kao „lička pričalica i izjelica“ prenosio iskustvo, dobro i zlo, mekotu ljudske duše i širinu njegova srca.

Djeda Rade će ostati malom Branku više nego majka; mit i legenda o ljudskoj nježnosti, a ostali ukućani i cjeli podgrmečki svijet – kao galerija likova za obradu u njegovim književnim djelima.

U školu Branko kreće u svom rodnom selu ali gimnaziju, četiri niža razreda, nastavlja u internatu u Bihaću. Poslije završene gimnazije upisuje se u učiteljsku školu u Banja Luci, potom u Sarajevu i Karlovcu. Razlog čestih prekida učiteljskog školovanja bila je nemirna Brankova duša i potreba da ukaže na nepravilnosti i lošu socijalnu i političku situaciju. Izbacivali su ga zbog naprednih ideja i zbog riječi koje nije mogao da prećuti.

Ipak završava učiteljsku školu u Karlovcu i kao mladi učitelj vraća se u rodno selo Hašane ali bez želje da započne učiteljski posao. Odlučuje da upiše Filozofski fakultet u Beogradu 1934. godine.

Živjeo je skromno a prehranjivao se honorarima za objavljene priče u „Politici“. Marljivo je učio i polagao ispite na vrijeme. Diplomirao je neposredno pred rat 1940. godine. Rat ga je zatekao na odsluženju vojnog roka u Mariboru iz kojeg odlazi u rodnu Krajinu i već 1941. godine priključuje se partizanima. U početku biva običan vojnik ali ubrzo postaje politički komesar pa zatim se uključuje kao stalni saradnik na kulturno – prosvjetnom sektoru kao dopisnik partizanskih novina banjalučkog „Glasa“ i „Borbe“. Ćopiću je omogućeno da piše ne samo ratne izvještaje već i skečeve, pozorišne predstave, da pjeva i bude moralna i duševna snaga partizanskim borcima. Branko ostaje aktivan u NOV do kraja rata. Poslije oslobođenja dolazi u Beograd i tu se nastanjuje.

Prvi posao koji prihvata bio je kao urednik lista „Pionir“. Poslije pet godina napušta taj posao i postaje profesionalni pisac. U statusu slobodnog stvaraoca Ćopić provodi ostatak svog života.

Bio je neumoran književni radnik, izdao je brojna djela. U našoj književnosti on je stekao status književnika sa najviše odštampanih djela i najviše prevedenih djela. Njegova djela su prevedena na više od 30 jezika.

Kao veliki humanista, patriota i humorista Ćopić je dobio brojne nagrade, priznanja i pohvale. Još 1938. godine dobija prvu nagradu Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu (1939), nagradu Srpske akademije nauka i umjetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umjetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), Nagradu Zmajevih dječijih igara (1971), Njegoševu nagradu (1972) za zbirku pripovjedaka „Bašta sljezove boje“, Nagradu AVNOJ-a (1972).

Iako po prirodi vedar i nasmijan, Branko Ćopić je tužno i tragično okončao život. Posljednjih godina života se osjetio usamljen, napušten i depresivan odlučuje da sebi oduzme život.

Naveče 26. marta 1984. godine bacio se sa Savskog mosta na kej rijeke. Tako nas je zauvijek napustio i otišao „iz bajke života“ u „bajku snova“.

Ali iza njega je ostalo njegovo djelo veliko kao Grmeč.

Ćopićeva književna djela

Pripovjetke: Pod Grmečom, Beograd, 1938.  Borci i bjegunci, Beograd, 1939.  Planinci, Beograd, 1940.  Bajka o sestri Koviljki, Beograd, 1946.  Rosa na bajonetima, Beograd, 1946.  Sveti magarac, Beograd, 1946. Vratolomne priče, Beograd, 1947.  Surova škola, Beograd, 1948.  Ljudi s repom, Beograd, 1949. Major Bauk, Beograd, 1949. Ljubav i smrt, Beograd, 1953. Doživljaji Nikoletine Bursaća, Sarajevo, 1956.  Bosonogo djetinjstvo, Beograd, 1957.  Gorki med, Beograd, 1959. Krava s drvenom nogom, Beograd, 1963. Bašta sljezove boje, Beograd, 1970. Golubija vremena, Mostar, 1979.

Romani: Prolom, Beograd, 1952. Gluvi barut, Beograd, 1957. Ne tuguj bronzana stražo, Beograd, 1958. Osma ofanziva, Beograd, 1964. Delije na Bihaću, Beograd, 1975.

 Poezija: Ognjeno rađanje domovine, Beograd, 1944. Ratnikovo proljeće, Beograd, 1947. Mjesečine, Beograd, 1977. Seosko groblje, Beograd, 1978.

Književnost za djecu i mlade: U carstvu leptirova i medvjeda, Beograd, 1940. Priče partizanke, Beograd, 1944. Pjesme pionirke, Beograd, 1945. Bojna lira pionira, Beograd, 1945. Bajka o sestri Koviljki, Beograd, 1946. Doživljaji kuma Torbe, Beograd, 1946. Armija odbrana tvoja, Beograd, 1948.  Ježeva kuća, Beograd, 1949. Priče ispod zmajevih krila, Beograd, 1953. Doživljaji mačka Toše, Beograd, 1954. Orlovi rano lete, Beograd – Sarajevo, 1957. Deda Tršin mlin, Sarajevo, 1960. Magareće godine, Sarajevo, 1960. Slavno vojevanje, Sarajevo, 1961. Bitka u zlatnoj dolini, Sarajevo, 1963. Mala moja iz Bosanske Krupe, Sarajevo, 1971. Glava na klancu, noge na vrancu, Sarajevo, 1971. Mamino mudro magare, Sarajevo, 1976. Lijan vodi karavane, Sarajevo, 1981.   Izvor: www.vuksfrj.se/kultura/knjizevnost/branko    

Priredio: Bora*S

LEPO, NAJLEPŠE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________

news_104979

Nežni dodiri, kupanje, masaža, emocije…

Nije li to ta neizmerna, obostrana radost, istinsko uživanje, opuštanje, stvaranje i jačanje emotivne veze između dva ljudska bića.

Posebno između novorođene bebe i njenih roditelja.

Za lep početak ovog dana i  sedmice, pogledajte video u prilogu.

Dakle, „One of the most wonderful videos you’ll watch

Bora*S
foto/video:YouTube