KAKO JE RUŽA DOBILA TRN…

tamoiovde-logo

Svako želi lepotu da ima. Svako želi deo nečeg lepog za sebe. Po tome se ljudi i životinje, a ponajmanje biljke, ne razlikuju mnogo.

Ukraj puta rasla je neobično lepa i razbokorena ruža. Pružala je tanke grane svakom putniku namerniku, bio on čovek ili životinja, i nudila mirisne, opojne cvetove. Svaki bi se namernik, svaka bi se životinja zaustavila i otkinula ili obrstila nežni cvet ili zeleni list ne tražeći dozvolu.

Ruža je tako svakog dana bivala sve siromašnija, sve manje lepa.

Nađe se jednog dana očerupana do poslednje grančice i kad se vide u tako jadnom stanju, briznu u plač da se sva tresla. Prolazila tuda boginja Vesna, začula jecaje i zaustavila se da vidi ko to tako silno plače.

Kad je ugledala gole grane ružinog drveta, zapanji se kud joj se dede tolika lepota, pa je stade ispitivati šta se dogodilo. Kad je sve po redu ispričala, ruža klonu tužno glavom. Boginja Vesna je posmatraše neko vreme u tišini i premišljaše kako da joj pomogne, kad ugleda kako joj niz jednu od grana teče kristalno bela suza.

Boginja je dodirnu vrelim dahom i istog trena suza se pretvori u trn. Ruža se zagrcnu od iznenađenja, a kad vide gde će sad imati čime da se brani, briznu u još veći plač, ovog puta od sreće.

Jurile su suze niz tanko ružino telašce, dok ih je Vesna jednu po jednu pretvarala u bodlje. Tako do dana današnjeg, ruža ima čime da brani svoju lepotu, zbog čega je svi poštuju, baš kao što i čovek poštuje upravo onu lepotu koju osvoji mukotrpnim radom.

Tamara Lujak
Izvor: beleg


Link OVDE

„I čime od svijeta da se braniš
Kao ruža sa dva smiješna trna ili snom…“


 

NEKO JE REKAO NEKU TEŠKU REČ…

tamoiovde-logo

NEKO

To je bilo jednog utorka oko četiri časa posle podne
meseca februara
u kuhinji
neko je ponizio služavku

Ilustracija: Ulje na platnu by Bora*S

Ranio je u dubinu njenog bića
nešto što je bilo još netaknuto
upravo je načeto
i opustošeno
Nešto što je još bilo živo
i što se smejalo ćutke
Ali
neko je ušao
rekao neku tešku reč
jer je razbila nešto
i to što se u njoj još moglo radovati
prestalo je zauvek da se smeje
Služavka je ostala ukočena
ukočena pred kantom za smeće
i onda je počela da drhti
Ne sme nikako sada da počne da plače
Jer ako počne da plače
služavka za sve
dobro zna
da neće nikako umeti
da se zaustavi
Ona u sebi nosi toliku bedu
već vrlo dugo je nosi kao zamrlo dete što još daje neke znake života
Ona zna dobro
čim prva suza krene
sve druge će za njom
i to će napraviti takvu buku
koju niko živ neće moći podneti
oteraće je
to zamrlo dete u njoj onda će potpuno umreti

Ućuta šta je drugo mogla.

Žak Prever

(Neke stvari i ostalo)



 

NEŠTO JE NAČETO I OPUSTOŠENO…

tamoiovde-logo

NEKO

To je bilo jednog utorka oko četiri časa posle podne
meseca februara
u kuhinji
neko je ponizio služavku

Ranio je u dubinu njenog bića
nešto što je bilo još netaknuto
upravo je načeto
i opustošeno
Nešto što je još bilo živo
i što se smejalo ćutke
Ali
neko je ušao
rekao neku tešku reč
jer je razbila nešto
i to što se u njoj još moglo radovati
prestalo je zauvek da se smeje
Služavka je ostala ukočena
ukočena pred kantom za smeće
i onda je počela da drhti
Ne sme nikako sada da počne da plače
Jer ako počne da plače
služavka za sve
dobro zna
da neće nikako umeti
da se zaustavi
Ona u sebi nosi toliku bedu
već vrlo dugo je nosi kao zamrlo dete što još daje neke znake života
Ona zna dobro
čim prva suza krene
sve druge će za njom
i to će napraviti takvu buku
koju niko živ neće moći podneti
oteraće je
to zamrlo dete u njoj onda će potpuno umreti

Ućuta šta je drugo mogla.

Žak Prever


 

DALA JE SVE ŠTO JE IMALA……

 tamoiovde-logo

ONA JE PLATILA NAJVIŠU CENU: Mala Ruskinja pokazala šta sve može da učini dobrota!

U današnjem vremenu u kojem se ljudi sve više otuđuju od prijatelja, pa čak i od porodice, predstavljamo vam priču koja vraća nadu i pokazuje da samo od nas samih zavisi koje ćemo vrednosti veličati.

akaSvaki put kada padnete u očaj i pomislite da se više ne vredi truditi, vratite veru u sebe i verujte – uvek će se naći neko ko će znati da nagradi vaš trud.

Ovaj video će vam upravo to i pokazati.

On prikazuje prodavca koji stoji za tezgom prodavnice i rasejano gledao na ulicu. Jedna mala devojčica je prišla prodavnici, bukvalno se zalepivši za izlog.

Kada je pronašla ono što je tražila, njene oči su zablistaše od oduševljenja. Ušla je u prodavnicu i zamolila da joj pokažu perle od tirkiza.

„Želim da kupim te perle sestri. Da li imate i lepo pakovanje za njih?“, pitala je devojčica.

Vlasnik prodavnice nepoverljivo je pogledao devojčicu i upitao:

„A koliko imaš novca?

Devojčica je izvadila iz džepa maramicu, odmotala je i ispraznila na tezgu pregršt sitnine. Sa nadom u glasu, zapitala je:

„Je li ovo dovoljno?“

Tamo je bilo svega nekoliko sitnih novčića, ali devojčica je nadahnuto nastavila:

„Znate, ja želim da poklonim nešto svojoj starijoj sestri. Naša mama je davno umrla, i od tada se ona brine o nama. Za sebe joj uopšte ne ostaje vremena. Danas joj je rođendan i ja sam ubeđena da bi ona bila srećna da dobije takve perle, one joj vrlo pristaju uz boju očiju“, rekla je devojčica.

Čovek je uzeo perle, zašao u unutrašnjost prodavnice, doneo kutijicu, smestio u nju tirkiz, obmotao trakom i zavezao mašnu.

„Uzmi!“, reče devojčici, „I nosi pažljivo!“

Devojčica je istrčala iz prodavnice i radosno požurila kući. Krajem radnog dana, prag te iste prodavnice je prekoračila lepa mlada devojka.

Vlasnik prodavnice odmah je zapazio malu porodičnu sličnost sa malenom posetiteljkom, koja je kupila perle tog dana.

Ona je izvadila iz torbice i stavila na tezgu kutijicu poznatu prodavcu, a zatim papirno pakovanje i razvezanu mašnu.

„Ove perle su kupljene ovde? Koliko su koštale?“, upitala je žena.

„A!“, uzviknuo je vlasnik, „Cena bilo koje robe u mom dućanu je uvek tajni dogovor između mene i kupca“.

Devojka je izjavila:

„Ali moja sestra je imala svega nekoliko novčića. Jesu li perle od pravog tirkiza? One su sigurno dosta skupe. Mi to ne možemo da priuštimo“.

Čovek je prišao tezgi, uzeo bisere, sa nežnošću i toplotom ih ponovo upakovao, predao devojci i rekao:

„Ona je platila najveću cenu, veću nego što bi mogao da plati bilo koji odrasli“, ona je dala sve što je imala.

Tišina je ispunila malenu prodavnicu, i dve suze skotrljale su se niz lice devojke, koja je u rukama pritiskala maleni zavežljaj…

Pogledajte detaljno celu priču:

Izvor:bktvnews.com

_________________________________________________________________________________

KAO SUZA ČISTO…

tamoiovde-logo
SVET UČI SRPSKI: Evo kako je američki komentator ispratio koš Bjelice

Lijam Keni ponovo pokazuje strast za košarku i simpatije za srpsku reprezentaciju time što s vremena na vreme ubaci neku frazu na našem jeziku.

Svako veće takmičenje košarkaša poslednjih godina prati i Lijam Keni, komentator FIBA.

Keni je našoj javnosti postao poznat prošle godine kada je tokom Svetskog prvenstva komentarisao i na srpskom, a to je učinio i posle pogotka Nemanje Bjelice 0,9 sekundi pre kraja utakmice za pobedu nad Nemačkom.

Čisto kao suza“, uzviknuo je Keni posle poena Bjelice.

Izvor: srbin.info/Kurir

__________________________________________________________________________________

Serbia’s Nemanja Bjelica, left, goes for a shot over Germany’s Dirk Nowitzki, center, and Germany’s Dennis Schroeder, right, during the EuroBasket European Basketball Championship group B match between Serbia and Germany in Berlin, Germany, Sunday, Sept. 6, 2015. (Photo/Markus Schreiber)

(Photo/Markus Schreiber)

Utakmica u Berlinu odlučena je posle dramatične završnice košem Nemanje Bjelice u poslednjoj sekundi.

 

Miloš Teodosić je tri sekunde pre kraja izveo aut, a prošlogodišnji MVP Evrolige je iz ugla doneo drugi trijumf Srbiji na prvenstvu Evrope, posle pobede nad Španijom.

__________________________________________________________________________________

BJELICA ŠOKIRAO NEMAČKU

Dramatičan trijumf „orlova“ u poslednjoj sekundi!

641121_srbltu040913rasfoto-marko-metlas08_fKošarkaška reprezentacija Srbije ostvarila je i drugu pobedu na Eurobasketu, pobedivši u Berlinu Nemačku sa 68:66. „Orlovi“, koji su pobedili košem Nemanje Bjelice na devet desetinki pre poslednjeg zvuka sirene, biće slobodni u ponedeljak, a potom će u tri dana odigrati mečeve sa Islandom, Turskom i Italijom.

Izvor:sport.blic.rs

_________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

BRAZILE, USTANI I VRATI SE…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Brazil u suzama
Brazil je u suzama, zemlja fudbala je u suzama posle katastrofe svoje reprezentacije u polufinalu Svetskog prvenstva.

118092281953bc926ed4b12130701026_w640Brazil je doživeo najteži poraz u istoriji, pošto je Nemačka u Belo Horizonteu slavila sa neverovatnih 7:1.
Ovo je ujedno bio i najubedljiviji poraz nekog domaćina Mundijala, a Nemačka je postala prva reprezentacija koja je sedam puta tresla mrežu protivnika u polufinalu.

Nemci će imati priliku da naprave više u odnosu na prethodna dva prvenstva, kada su završavali na trećem mestu.

39767618753bc908292b17592074652_w640Pobednik ovog meča u borbi za titulu igraće protiv Argentine ili Holandije.

Ništa nije govorilo da će biti tako, pošto su Skolarijevi izabranici bolje otvorili meč i imali inicijativu u uvodnim minutima.

Međutim, rano primljen gol potpuno ih je paralisao, a onda je usledio „Blickrig“ Nemaca koji su za šest minuta postigli četiri gola. Do kraja Brazil nije uspeo da se oporavi i doživeo je najteži poraz u istoriji.

140095343153bc9081e77ff870808026_w640Brazil je okončao period od 38 godina bez poraza na domaćem terenu, ali je to uradio na najgori način. Crni dan u istoriji brazilskog fudbala.

Brazilci su bili oslabljeni neigranjem najboljih igrača Nejmara i Tijaga Silve, ali i pored toga niko nije očekivao da će se nešto slično desiti. Nemačka je nemilosrdno rušila mnoge rekorde, izjednačen je najteži poraz Brazila (6:0 od Urugvaja 1920. godine), a prvi put u istoriji neki brazilski golman primio je sedam pogodaka.

Selektor ‘Selesaa’ Luis Felipe Skolari izjavio je da je krivica za ovu katastrofu isključivo njegova, dok se David Luiz izvinio svim Brazilcima.

Predsednica Dilma Rusef takođe je tužna zbog poraza nacionalnog tima.

93430100853bc9269cb638848610740_w640U senci ubedljive pobede i mnogih negativnih rekorda ostala je činjenica da je Miroslav Kloze postao najbolji strelac u istoriji svetskih prvenstava sa 16 golova. Kloze je prestigao Ronalda i osamio se na čelu večne liste.

Selektor ‘pancera’ Joakim Lev istakao je da i pored ubedljivog trijumfa tim mora ostati skroman i ponizan, dok je najbolji pojedinac meča Toni Kros naglasio da je ovo bila najbolja predstava Nemačke otkad on igra.

Iako je Kloze oborio rekord Ronalda, njegov saigrač Tomas Miler preti da mu preotme čelo večne liste strelaca, na nekom od budućih šampionata.

Ovaj prikaz slajdova zahteva javaskript.

 

_____________________________________________________________________________________________________

Predsednica Brazila: Tužna sam, kao i svi
Predsednica Brazila Dilma Rusef podelila je tugu sa svojim narodom posle ubedljivog poraza 7:1 od Nemačke u polufinalu Mundijala.

145576864053bc7ed032f50114327892_w330“Kao i svi Brazilci, veoma sam tužna zbog poraza. Saosećam sa svima nama, navijačima i igračima“, napisala je predsednica na Tviteru, ali nije dozvolila sebi da bude pesimista, već je pokušala da oraspoloži sugrađane.
“Ne smemo da budemo slomljeni. Brazile, ustani, otresi poraz i vrati se“, dodala je Dilma Rusef.

Uprkos tome, Brazilci na stadionu pogrdno su skandirali predsednici pri rezultatu 0:5, a nepristojne pesme na njen račun pevale su se oko tri minuta.

Mnogo je bilo protesta pre i tokom SP zbog velikih troškova održavanja Mundijala, a nadajmo se da posle ubedljivog poraza ipak neće biti ozbiljnijih nereda.

Izvor:b92.net

_____________________________________________________________________________________________________

ZID SUZA…

tamoiovde-logo

Planina Waialeale, Havaji

Waiʻaleʻale je planina / vulkan na Havajima koji se uzdiže na visinu od 1,569 metara.

zid-suza5Često se piše kao Waialeale, a na havajskom jeziku ova reč označava ‘vodu koja talasa’.
Sa više od 11.500 mm kiše, koliko ovde godišnje padne, i sa rekordnih 17.300 mm zabeleženih 1982. godine, vrh ovog vulkana je jedno od najkišovitijih mesta na Zemlji.

Zid-Suza1Upravo zbog obilnih kiša, jedan deo planine je dobio ime ‘Zid Suza’, obronak na kojem se nalazi veliki broj vodopada zbog kojih Waiʻaleʻale izgleda kao da plače.

Jedini način da turisti uživaju u ovom fantastičnom pogledu jeste da krenu na vožnju helikopterom.

Zid-Suza2A čak i tada, male su šanse da će uopšte i videti vodopade, s obzirom da je planina gotovo uvek omotana gustim slojem oblaka.
Na samom vrhu planine, uprkos obilnim kišama, nalazi se uglavnom pustoš.

Razlog je taj što jako malo biljaka i drveća može podneti toliku količinu kiše.

Još jedan razlog su oblaci i magla zbog kojih sunčeva svetlost gotovo nikad ne dopire do vrha.

Zid-Suza3Ipak, to nije loša vest za sve žive organizme.

Gljive i lišajevi uživaju i jako dobro napreduju u ovako surovim uslovima.

___________________________________________________________________________________________________

Zid-Suza4Izvor: pixelizam.com

___________________________________________________________________________________________________

ČOVEK SA DVA LICA…

TAMOiOVDE______________________________________________________

Ovo je Edvard Mordrejk (Edward Mordrake), čovek sa dva lica, bukvalno.

Englez koji je živeo u 19. veku, imao je retku anomaliju, imao je dva lica na glavi. Drugo, “parazitsko”, nalazilo se na potiljku.

Čovek-sa-dva-licaSmatrao je da je to drugo lice “demonsko” i želeo je da ga lekari odstrane, ali niko se tada nije usudio ni da pomisli da pokuša takav zahvat. I za današnju medicinu odstanjivanje lica na potiljku bi bilo pravi izazov i veoma rizičan zahvat.

Edvard je sigurno bio spreman i na takav rizik, jer je njegov život sa dva lica postojao nepodnošljiv. Nažalost, i pored brojnih pokušaja, ostao je osuđen da živi tako. Najviše mu je smetalo, kako je tada govorio, to što lice noću često “izgovara demonske reči”. Nije imao nikakvu kontrolu nad njim. Teško nam je i zamislimo sebe u takvoj situaciji, ali sama pomisao da vam je neka izraslina na potiljku i da proizvodi čudne zvuke, zaista zvuči jezivo.

Edvard je vremenom postao sve povučeniji. Nije želeo ni sa kim da se viđa, čak ni sa svojim rođacima i porodicom. Priča se i da je bio veoma nadaren mladić i veoma muzički talentovan.

Kasnije je potvrđeno da to lice ne može da jede niti da govori, ali je zabeleženo da se smeje ili plače, ili da nerazgovetno mrmlja. Ono što je dodatno interesantno u ovom sluaču jeste da je lice bilo žensko. Sigurno su zvuci koje je to lice proizvodilo, a koje Edvard nije mogao da kontroliše, uticali na Edvardovu psihu. Lice očigledno nije imalo nikakvu svest. Verovatno je bila njegova nerazvijena sestra blizanakinja. Na kraju, Edvard je izvršio samoubistvo u 23. godini, popivši otrov, ne mogavši da izdrži život u takvom stanju. Na njegovo insistiranje u oproštajnom pismu, njegov grob nije obeležen i ne zna se gde je sahranjen.

Tom Vejts, američki pevač i kompozitor, čak je na jednom svom albumu 2002. godine objavio pesmu posvećenu Edvardu, pod naslovom “Poor Edward”.

Do sada nije zabeležen nijedan ovakav identičan slučaj u medicini, iako je dokumentovano nekoliko sličnih anomalija, npr. kod Paskala Pinona iz Meksika, koji je imao dve glave, a druga mu je bila kao izraslina na čelu.

Izvor:zanimljiveinformacije.com/2013/10/covek-sa-dva-lica



Priredio Bora*S

PLAČU LI i ŽIVOTINJE…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________

Uplakano slonče rastužilo svet, ali ne i majku

Džuangdžuang je slonče jednog zoo vrta u Kini koje je majka grubo odbacila, povredivši ga samo pet dana po rođenju

TamoiOvde-Austria Zoo


Beta/AP Photo/Hans Punz

 Mladunče je uspelo da preživi fizički napad majke, ali je posle toga plakalo čitavih pet sati.

Fotografija slončeta u suzama, što je izuzetno redak događaj, postavljena je na Internet gde je ražalostila sve one koje su je videli.

Misleći da je posredi bio nesrećan slučaj, veterinari su ponovo spojili životinje kada se slonče oporavilo. Vrlo brzo, međutim, majka je opet napala svoju bebu.

Tužno i uplakano slonče na kraju je odvojeno od majke, a brigu o njemu preuzeo je jedan od čuvara vrta.

______________________________________________________________________

______________________________________________________________________

Da li životinje plaču kada su tužne?

 To se pitanje ponovo postavilo nakon prošlonedeljne vesti o novorođenom slončiću koji je neutešno plakao pet sati nakon što ga je majka nagazila i napustila.

TamoiOvde-2544177445239873d8d6ed833515313_orig

Jams_123/Flickr.com

Slončića nazvanog Zuang-zuang ubrzo je udomio čuvar u Prirodnom rezervatu divljih životinja i mališan dobro napreduje.


„Neki sisari mogu da plaču ako se osećaju napušteno“, objasnio je stručnjak za ponašanje životinja Mark Bekof za Diskaveri njuz.

Ljudska, ali i slonovska novorođenčad, verovatno plaču kada su pod stresom, a ne zbog tuge. „Ali i stres je emocija“, istakao je Bekof.

Rekao je kako su ranije studije pokazale da kokoške, miševi i pacovi pokazuju empatiju, tj. saosećaju sa tuđim bolom, što je još kompleksnija emocija.

Kako bi plakale, životinje moraju da budu društvene prirode, da imaju anatomiju oka sličnu našoj i strukturu mozga koja može da procesuira emocije.

TamoiOvde-4463955965239873f21800212024099_w640

jhoc/Flickr.com

 Pas je jedna od društvenijih životinja, ali naučnici i vlasnici do sada nisu zabežili nijedan slučaj depresivnog, uplakanog psa.

„Međutim, psi i neke druge životinje sigurno pate i prepoznaju patnju drugih“, rekao je profesor evolucionarne antropologije na Univerzitetu Djuk, Brajan Her.

U anketi na stranici „Dognition“, 72 posto ispitanika odgovorilo je da njihovi psi malo do ekstremno pate zbog odvajanja, što uglavnom pokazuju tako što cvile i zavijaju.

„Psi možda ne plaču suzama, ali plaču vokalno kada su uplašeni, pod pritiskom ili usamljeni“, rekao je Her.

Preko polovine ispitanika reklo je da su ih njihovi psi tešili kada su bili tužni i uplakani.

Izvor: b92.net


Priredio: Bora*S

VILA SASEČENIH KRILA…

TAMOiOVDE________________________________________________

KAKO JE PEVALA MILICA  STOJADINOVIĆ  SRPKINJA

„Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori”, govorio je Njegoš o Milici, a ona za privatni svoj život nije znala.

Kao da se plašila da će joj oduzeti vreme i zanose posvećene Srbiji

04f01-Srpkinja-copy1Šta li joj je sve prolazilo kroz glavu dok je, sama i zaboravljena, lutala beogradskim ulicama? Dok je košava i poslednje nevoljnike terala da pobegnu s kaldrme, da prstohvatom zagrebu malo topline i u nozdrvama zadrže miris svežeg hleba kakve obližnje pekare.

Da li je tada uspevala da iz bunara sećanja prizove lipe u cvatu iz svog Vrdnika, nasluti „prvi izdisaj zelenog leta”? Je li još mogla da, ustreptala od rodoljublja, istisne iz duše ono svoje: „O, Srbijo, al’ si lepa/Lepa kao venac cveća”? Ili je „vrdnička vila”, ona koja se uvek i samo potpisivala početnim slovima svog imena i prezimena uz svugde obavezan dodatak Srpkinja, umela i mogla da peva samo tamo u plavičastoj izmaglici Fruške gore? Tamo gde su je, da bi joj iskazali naklonost, posećivali mnogi umni i važni ljudi ovog dela sveta.

Da li je još umela, želela, da se seća pošto je njen svet sada bio omeđen grobljanskim krstačama, ponajviše kad su zadušnice i daće? Imenjakinja joj Milica Mićić-Dimovska u svom romanu „Poslednji zanosi MSS” ovako je videla njene poslednje dane 1878, godine kad se, kao i svaka vila, uznela na nebo:
    „Nikad je niko ne bi upitao da li je pozvana na parastos i ko ju je pozvao. Propuštali su je sa strahopoštovanjem, izbegavajući fizički dodir s njom, kao da je gubava. Mogla je da napuni torbu hranom, čak je to bila i obaveza njena. U ruke bi joj tutnuli parče hleba i pohovano meso.   Ona je, ne srameći se, uzimala flašu s rakijom i svečano obavljala ceo obred, ne vraćajući više flašu na sto. Dok im je besedila, glas joj je treperio kao da će zaplakati, ali umesto nje zajecale su žene koje su služile okupljene…”

A ne tako davno, na poziv beogradskog mitropolita Mihaila, iz svog Vrdnika konačno se preselila u grad koji je s čežnjom sanjala. Njena već pominjana imenjakinja, koja joj je svojim romanom podigla spomenik i na njega položila travku nezaboravak, ovako je opisala ushićenje pesnikinje kad je s parobroda „Diana” ugledala zidine Beograda:
    „Osećala se kao ponovo rođena, kao vraćena samoj sebi nakon dugog izgnanstva. Pred njom je bila nova domaja. Domaja drevne postojbine, mislila je suznih očiju.”
    Suze su na kraju presušile. Iz njenih „nadzemaljskih očiju” nestalo je zanosa.

Na barikadama

    Milica Stojadinović Srpkinja, „pesmotvorka” i „večna ljubavnica srpstva”, svoju zvezdu ugledala je 1830. godine u sremskom selu Bukovcu, u porodici sveštenika Vasilija. Priča se da je prve pesme napisala kao trinaestogodišnjakinja, na kojekakvim papirićima dok je išla u devojačku školu u Varadinu, a počela je da ih objavljuje četiri godine docnije, prvo u „Serbskom narodnom listu”, pa onda u svim važnijim časopisima. Ona koju „čuvstvo pevati uči” i kojoj „pjesne slaze sa neba visoka” u vreme kad su pismene žene bile retkost vrlo brzo postaje „vrdnička vila”. Centar njenog pevanja postaju rodoljublje i priroda.   Glas o njoj putuje na krilima poezije krcate zanosom. „Stihotvorka” je čvrsto zgrabila uzde svog Pegaza.

Retki su bili oni koji su uživali takvo poštovanje okoline, bar ne oni kojima je reč u stihu bila glavna alatka u borbi za nacionalni preporod. Jer „Srećno da si mi Srpstvo za navek/Ovo je sveg mog života odjek… Sreća ti bila lepa, ko ruža,/Pa neka sudba men’ pelen pruža/Kad će i duša srećna mi biti/Ako mi sreća tvoja grob kiti”. A kad je burna i revolucionarna 1848. godina probudila nadu da će i njen narod posaditi „drveće slobode”, ona je iz svog seoskog dvorišta, obučena u tri narodne boje, hitala na čelu povorke tamo gde su se ulogorili rodoljubi s puškama i čitala Šilerovu „Jovanku Orleanku”.

O njenom beskrajnom rodoljubivom zanosu, kome je teško – čak i tada – naći premca možda ponajbolje svedoči zamerka koju je uputila Njegošu.  Onom istom koji je, po predanju, o mladoj devojci s visova Fruške gore govorio: „Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori!” Naime, bez trunke sumnje, ona piše: „Ja se srdim na našeg velikog pesnika Njegoša što je kazao da se ne pita kako se ko krsti, već čija mu krvca greje prsi. Nema od toga ništa: ko se kako krsti, onako mu dišu i prsi, tako nas bar iskustvo uči.”
    Ni trunke sumnje niti kolebanja nije bilo ni kad je 1862. godine, u jeku turskog bombardovanja Beograda, pohitala u pomoć. Taj zanos, tu neodoljivu potrebu da jurne tamo gde je vazduh mirisao na barut, ovako je iskazala u pismu svom prijatelju Đorđu Rajkoviću:
    „Nisam mogla srcu odoleti da ne vidim junake srbske, i ne mogu vam rečima predstaviti kako mi je bilo kad sam ih videla. Na svakoj barikadi po njih 50, u svakom vidim junake iz vojevanja Đurđevog i Miloševog, tako svakom iz očiju govori oduševljenje i želja udariti se što pre sa kosovskim vragom. Ja sam ceo dan u Beogradu bila, i provela sam ga samo u obilaženju barikada i u gledanju ratnika oni’. Kad sam u veče polazila, čisto bi’ plakala što odlaziti moram!”
    Njena reportaža iz Beograda, objavljena 1862. godine pod naslovom „Srce i barikade” u „Madžarskom dnevniku”, donela joj je pridevak prve žene ratnog izveštača u nas.

Kneginjin broš
milica2I svet je primećivao tu njenu strast, s početka s izrazitim poštovanjem. Vuk Karadžić je nazivao „moja kći iz Fruške”, Ljubomir P. Nenadović je hvalio njene „lepe pesme” i „čuvstva prava”, Đorđe Rajković joj posvećivao stihove, moćni i nadmeni Jovan Subotić govorio s njom na ravnoj nozi, a Ivan Mažuranić, proslavljeni pesnik „Smrti Smail-age Čengića”, dolazio joj u pohode.

Njenoj poetskoj iskrenosti nisu odoleli ni nemački pesnici Johan Gabrijel Sajdl i Ludvig August Frankl posvećujući joj stihove i dopisujući se, dok je sa češkom spisateljicom Boženom Njemcovom dugo razmenjivala pisma. I narod, počesto neuk svet, stizao je na poklonjenje u dvorište njene roditeljske kuće u Vrdniku, listovi su se nadmetali ko će više i lepše da piše o njoj čije se lice blago smešilo s mnogih stranica.

    Njen poštovalac i zaštitnik bio je i knez Mihailo Obrenović koji je i pomogao štampanje prve od tri njene zbirke jednostavno naslovljene kao „Pesme MS Srbkinje”. Bila je, u razgovorima ugodnim i strastveno rodoljubivim, i čest gost na njegovom dvoru. Kneginja Julija joj, u kasno leto 1861. godine, u spomen na te susrete šalje i zlatni broš a uz njega i pismo:
    „Ljubezna Milice! Vaš književni rad stekao Vam je u srpskoj literaturi lepo ime i u srpskom čitajućem svetu odlično uvaženje. Priznajući i ceneći Vaš trud po polju srpske literature i želeći da i u buduće svagda ostanete oduševljeni za napredak i duševni razvitak našega naroda, šaljem Vam jedan spomen kao znak moje blagonaklonosti. Julija”
    Sudbina ovog lepog poklona kao da je bila ukleta, prateći ružnu sudbinu poslednjih dana „vrdničke vile”. Naime, da bi se, bar zakratko, izvukla iz nemaštine koja je pratila poslednjeg njenog zemaljskog leta, 1878, Milica Stojadinović Srpkinja se obratila profesoru Jovanu Boškoviću u želji da proda Julijin broš. Nakit je ponuđen Narodnom muzeju, kao vredan materijalni trag i na pesnikinju i na kneginju, ali se s njegovom procenom odužilo. Smrt je bila brža. Novac je potom iskorišćen za njenu sahranu i isplatu zaostalih dugova.

Narod, jedini ljubavnik

    Za privatni, svoj, život nije znala. Kao da se plašila da će joj oduzeti vreme i zanose posvećene Srbiji, junacima negdašnjim i bojevima sutrašnjim. Kad joj se pružila prilika da se uda za jednog uglednog i bogatog Nemca, nije htela ni da čuje. Na njegovo prosidbeno pismo na, razumljivo, nemačkom, odgovorila je na svom, srpskom, bez obzira na to što je veoma dobro govorila i pisala na nemačkom jeziku: „Ne mogu, ne smem Vas ljubiti…”

Posle će zapisati i ovo: „…Danas, kad smo sa litijom oko crkve išli, osećala sam da ni za sav brilijant Brazilije ne bih prestala Srpkinja biti.” U nameri je nije pokolebalo ni ubeđivanje Vuka Karadžića: „Ne puštajte Vi toga Vašega Nijemca ako mu ne nalazite druge mane osim što nije Srbin. I ja sam se oženio Nemicom, no za to ni jednu dlaku nijesam manje postao Srbin, nego što sam prije bio ili što bih bio da sam uzeo makar kakvu Srpkinju, a Vi još možete pridobiti novu zaslugu u Srpstvu ako muža svojega kojom srećom nagovorite, te primi naš zakon.”
    A Ljubomiru Nenadoviću, s kojim se redovno dopisivala, gotovo proročki piše: „…Posle su mi (Nemci, prijatelji u Beču) govorili da im sna’ budem, ali moje srpsko srce nije moglo na taj predlog pristati, jer nema ovaj svet ni titula ni blaga, za koje bi ja otpadnica od mog roda bila, pa ma moja budućnost kako sumorna u mome narodu bila, kao što će i biti.”

    O svom narodu, svom jedinom ljubavniku, piše i Ludvigu Augustu Franklu, pesniku i svom bečkom prijatelju: „On zaslužuje da bude u stranom svetu uzdignut, ma da nije dostigao onaj vrhunac obrazovanja koji su srećni narodi davno dostigli, jer mi je narod stolećima bio opkoljen tamom nesreće, koja još pritiskuje poneki lepi deo srpskoga naroda…”

    U svom lirskom dnevniku „U Fruškoj gori”, izdatom u tri sveske (1861, 1862. i 1866), u kome je sabrala sećanja na ljude i događaje ilustrujući ih pismima i pesničkim beleškama, ona se hvali svojom „selskom prostotom”. Piše o tome kako kao kći seoskog popa radi sve ono što rade devojke na selu: šije, plete, tka, pere… dok noći, uz sveću, provodi u strasnim čitanjima i pisanju. „Malo prije da je došao tko, začuđeno bi pogledao kad mi mama reče: Idi umesi jednu pitu za ručak!    Jer to svetu nije poznato, da ja i sem pisanja što radim i raditi umem, već me prave da sam slepa kod obadva moja lepa bistra srbska oka…”

Mir u vrdničkoj Ravanici

    Šta se dogodilo da „vrdnička vila”, „stihotvorka” koju je Beograd dočekivao kao nijednog pisca pre toga, ostane samo i dugo, dugo zaboravljena?

Istoričari književnosti veruju da su tome doprinela dva važna, po nju sudbonosna, razloga. Prvi je iznenadna smrt, podmuklo ubistvo u Košutnjaku, kneza Mihaila, njenog prijatelja i zaštitnika, a drugi se pripisuje njenom konačnom odlasku iz Vrdnika u Beograd.
    „Smrt kneza Mihaila bila je veliki udarac ne samo za Milicu već i za mnoge druge velikane tog vremena i za samu Srbiju. Kao da mlada, tek zapupela sloboda i kultura, bivaju, smrću kneza Mihaila, presečene. Milica više nikada nije skinula crninu. Anastas Jovanović se povukao iz javnog života i do svoje smrti nije se više javno angažovao, iako ga je knez (potonji kralj) Milan svesrdno nagovarao da ostane pri dvoru. Tih godina umire i niz velikih Srba… Vuk, Branko Radičević (nešto ranije), Ljubomir Nenadović, Jovan Sterija Popović. Iza njih ostaje prazan prostor koji nije bilo lako popuniti.”

04f03--1vrdnik

Bronzani stražar u porti vrdničke Ravanice
Snimio N. Glišić

    Drugi razlog je, po svemu sudeći, njen odlazak s obronaka Fruške gore, „svoje Arkadije”, na koji je bila primorana, jer sve ono što je volela i što je bilo njeno sada su gazile „tuđe noge”. Naime, 1875. godine njen brat prodao je poslednji vinograd i deo roditeljske kuće i ona je videla, znala, da više tu ne pripada. Bol je ponajbolje iskazala rečima: „Moj je duševni život prestao, prestao u svakom smislu, i ja sam mrtva.”

U Beogradu je tada bilo sve manje onih koji su je poštovali i voleli. Kao da je njena reč, pesma, mnogima bila draža, potrebnija, dok je pevala izdaleka, sa svog Olimpa, s Fruške gore, „svetionika s pogledom na Srbiju”. Ostala je sama i zaboravljena, grčevito u ruci u najvećoj nemaštini stiskajući onaj zlatni broš koji joj je kneginja Julija darovala za „književni rad koji je u srpskoj literaturi stekao lepo ime i u srpskom čitajućem svetu odlično uvaženje”.
    Umrla je u četrdeset osmoj godini, 1878. Ni njeni zemni ostaci nisu imali mira. MS Srpkinja sahranjena je u Beogradu, onda (1905) prenesena u Požarevac, u porodičnu grobnicu njenog sinovca Milana LJ. Stojadinovića, tamošnjeg advokata, a danas počivaju u porti vrdničke Ravanice.

Da ne bude posve zaboravljena, skoro sto godina posle njene smrti (od 1975) priređuju se u Vrdniku i Novom Sadu književni susreti pod nazivom „Milici u pohode”. Na njima se okupljaju književnici, slikari, vajari, svi oni umetnici koji pokušavaju da sačuvaju sećanje na ovu izuzetnu ličnost, pesnikinju srpskog romantizma, ali i jednu iz grupe „ukletih pesnika”.
                                                                                             
Autor: Petar Milatović/Ilustrovao: Goran Gorski

www.politikin-zabavnik.rs broj: 3077  2011



NAJDUBLJE PLAVO OKO…

TAMOiOVDE__________________________________________________________________________

Bajkalsko jezero – sibirsko plavo oko

Bajkalsko jezero se nalazi u južnom Sibiru. Ima oblik polumeseca. Najdublje je na svetu i najveće u Evropi. Sa površinom od 31.500 kvadratnih kilometara predstavlja 20 odsto slatke vode u svetu (23.600 kubnih metara) neprocenjiv je prirodni resurs, ne samo Rusije, već čitave planete

15353064784c90b933e6d61791707053_640x432

Photo: Andrzej Barabasz (Chepry) / Wikimedia Commons

Bajkalsko jezero je sa dužinom od 636 kilometara, maksimalnom dubinom od 1.637 metara i 1.600 životinjskih i biljnih vrsta i odličan svedok istorije Zemlje. Zaštićeno je šumovitim planinama od kojih neke dostižu i više od 2.000 metara visine. Temperatura jezera, čije su vode besprekorno čiste i kristalno jasne je oko 10 stepeni Celzijusa

U maju, neposredno posle otapanja leda, Bajkal je proziran do 40 metara dubine. Poređenja radi, u drugim jezerima uglavnom se ne vidi ni do polovine te dubine. Najveći deo jezera zamrzne se tek u januaru i tada je sloj leda na nekim mestima debeo 1,5 metar. Okolni sibirski predeli zamrzavaju se mnogo pre Bajkala.

Od 2.700 vrsta ribe koje žive u jezeru Bajkal, više od 60 odsto njih ne postoji nigde na drugom mestu, poput golomjanke, velike ribe čije prozirno telo sadrži 50 odsto masnoća i može da podnese snažan pritisak na kilometar dubine. Druga endemska vrsta je slatkovodna foka. Ribari najradije love omul (slična šaranu), a prodaja njenog mesa, najčešće znači život za lokalno siromašno stanovništvo.

Bajkalsko jezero prima vode iz čak 336, što manjih što većih, reka od kojih je najveća Selenga.

Legenda kaže da je Bajkal starac sa 336 sinova i kćeri ali se samo jedno dete odmetnulo – u vidu jedine reke po imenu Angara, koja ističe iz jezera. Navodno je surovi, strogi Bajkal nameravao da uda ćerku za Irkuta, a ona se zaljubila u Jeniseja. Jednom, dok joj je otac spavao, iskrala se i pobegla sa svojim voljenim. Kad se Bajkal probudio i video da mu je ćerka otišla, pobesneo je. Orkanski vetar je dizao ogromne talase, lomio drveće, zveri su se razbežale, a ribe pobegle na dno jezera. Čak je odlomio stenu sa planine i bacio za odbeglom ćerkom. Stena je, navodno, pala na devojčino grlo. Umirujući Angara je plakala i molila da joj da malo vode i oprosti. Umesto vode dobila je očeve suze. Hiljadama godina od tada voda Angare pomešana sa suzama uliva se u Jenisej.

Bajkal je tmuran i strašan, a stena koju je bacio dobila je ime Šamanski kamen. Tu su se vekovima prinosile žrtve da se Bajkal ne bi naljutio, srušio stenu a voda poplavila svu zemlju!

Ako putnici žele bolje da upoznaju jezero koje ima i 27 ostrva, trebalo bi da plove najmanje mesec dana. Turističke brodske maršute obično traju pet-šest dana. Na obalama, neretko, videće medvede, lisice i srndaće. Na šumovitom vidikovcu uz Bajkal, odakle se pruža veličanstven pogled na jezero, na granama drveća vezane su mnogobrojne krpice i trake. Turisti koji su ih tu ostavili su, verovatno, poželeli da se jednog dana ponovo vrate na Bajkal.

Duboko jezero poznato i kao plavo sibirsko oko kao magnet privlači turiste iz celog sveta, a Rusi ga smatraju najvećim prirodnim čudom. Ime mu dolazi od tatarskog „bai-kul” što znači bogato vodom na jeziku naroda Kurikan koji je na ovom području živeo pre 1.300 godina.

Geolozi imaju zanimljive teorije o jezeru. Smatraju da je Bajkal u prošlosti bio jezero, danas je „more”, dok će u budućnosti biti okean!

b92/Slađana Raner/ Izvor: Politika

http://www.youtube.com/watch?v=iJlv9-Uy074


***

Muzika na zaleđenom Bajkalu

Grupa sibirskih perkusionista postala je pravi internet hit nakon što je objavila video na kom svira “bubnjeve od leda” na zamrznutom jezeru Bajkal.

32048463150e473d296421682006113_origNa minus 20 stepeni Celzijusa, ovi talentovani ljudi pronašli su inspiraciju u čitav metar debelom ledu.

“Osećala sam se kao da sviramo bubnjeve koje nam je ostavila priroda, sami pod suncem na zamrznutim vodama najneverovatnijeg jezera na svetu”, kaže arhitekta iz Irkutska Natalija Vlasevskaja (31) i organizator grupe perkusionista pod nazivom “Etnobit”.

Ovo jezero staro 25 miliona godina zamrzava se zimi i najstarije je i najdublje na svetu. Poslušajte za kakvu muziku je zaslužno.

B92