DOZVOLITE DA VAS PODSETIM…

PRAVI UČITELJ

Jednog dana mladić je na ulici u prolazniku prepoznao svog učitelja iz osnovne škole. Prišao je starcu i upita ga:
– Sećate li me se? Bio sam vaš učenik.
– Da, sećam te se kao dečaka iz trećeg razreda. Čime se sada baviš?
– Predajem u školi. Toliko ste uticali na mene da sam i sam poželeo da učim decu.
– Stvarno? Baš sam radoznao, u čemu je bio moj uticaj?
– Ne sećate se? Dozvolite da vas podsetim.

Foto ilustracija Bora*S

Jednog dana je moj drug iz razreda došao na čas sa prelepim satom na ruci koji su mu poklonili roditelji. Skinuo ga je i ostavio u fioku radnog stola. Uvek sam sanjao da imam takav sat.

Nisam mogao da odolim i odlučio sam da ga uzmem iz njegovog stola. Ubrzo je taj dečak sa suzama u očima prišao vama i požalio se na krađu.

Pogledali ste na nas i rekli: „Ko god je uzeo njegov sat, neka ga vrati“.

Bilo me je stid, ali nisam hteo da se rastajem od sata i nisam priznao. Otišli ste do vrata, zaključali ih i rekli da se svi postrojimo uz zid, upozoravajući: „Proveriću sve vaše džepove, a vi svi za to vreme treba da zatvorite oči“. Poslušali smo i to je za mene bio najsramniji trenutak u mom kratkom životu.

Išli ste od učenika do učenika, od džepa do džepa. Kada ste izvadili sat iz mog džepa, nastavili ste dalje da proveravate učenike, do kraja. Onda ste rekli: „Deco, u redu je. Možete otvoriti oči i vratiti se na svoja mesta.“ Vratili ste sat vlasniku i ništa više niste rekli o ovom incidentu.

Tako ste tog dana spasili moju čast i moju dušu. Niste me izružili kao lopova, lažova. Niste čak smatrali da je potrebno da porazgovarate sa mnom o ovom slučaju. Vremenom sam shvatio zašto. Jer, kao pravi učitelj, niste želeli da ukaljate dostojanstvo mladog, još neoformljenog učenika. Zato sam postao učitelj.

Obojica su ućutali pod utiskom ove priče. Tada je mladi učitelj upitao:
– Kada ste me videli danas, zar se niste setili ovog slučaja?

Stari učitelj je odgovorio:
Stvar je u tome što sam i ja žmureći pregledao vaše džepove.

Izvor: poznajsebe


 

DUPLO GOLO…

tamoiovde-logoHrabro je skočio u reku i spasao golu devojku koja je skočila, a onda je usledio šok

560875_kina-02_ff

Devojka snimljena pre skoka u vodu

Mlada devojka se skinula gola i skočila u ledenu vodu reke na istoku Kine, a pre skoka je uočilo nekoliko ljudi i potrčalo da je spase.

Najhrabriji je bio mladić koji je skočio u vodu za njom i pomogao joj da se dokopa obale, ali je potom ostavljen da se sam izvuče iz opasne situacije.

Drama se desila u nedelju na obali reke Nanđing u pokrajini Đijangsu kada je devojka skinula sve sa sebe i uskočila u ledenu vodu.

560876_kina-03_ff

Nakon spasavanja ljudi je prate, a spasioca ostavljaju samog

Student lokalnog univerziteta skočio je za njom i izvukao je, nakon čega joj je u pomoć pritekla velika grupa posmatrača koja se tu okupila.

Na fotografijama objavljenim na mikrobloging sajtu Sina Veibo, kineskoj verziji Tvitera, prikazan je hrabri spasilac koji je potom ostavljen da se snalazi kako zna i ume, dok svi ostali prate golu devojku.

– Svi su gledali golu ženu i niko nije ruku pružio spasiocu. Bilo je ledeno – napisao je jedan od korisnika te društvene mreže.
N.V.
Izvor:blic.rs

____________________________________________________________________________________

JEDINI ŠKOLSKI MUZEJ…

tamoiovde-logoČUVA UDŽBENIKE OD PRE  90 GODINA

Muzej Osnovne škole Starina Novak u Beogradu jedini je te vrste u Srbiji gde posetioci na jednom mestu mogu da vide kako su izgledale đacke knjizice, udžbenici i diplome pre više od 90 godina.

176303Muzej je nastao 2012. nakon što je hol rekonstruisan povodom 90-te godišnjice od osnivanja škole.

„Ideja je starija, ali su se snage smogle tek kada je škola slavila 90 godina postojanja.

Zamisao je da to bude živa institucija, što znači da oni koji žele da vide postavku, mogu da to urade u bilo kom trenutku, bez formalnih obaveza, koje postoje u drugim muzejima“, rekao je Tanjugu direktor škole Vlada Vučinić.

Pri ulasku u školu, sedeći u drvenoj skamiji napravljenoj po ugledu na školske klupe iz Pedagoškog muzeja u Beogradu, posetioce dočekuju dežurni đaci.

„Dobili smo sve podatke i naručili repliku skamije koja se nalazi u holu, u prostoru za izlaganje. Ono što sada možemo da kažemo je da nemamo najstariju skamiju, ali imamo najmlađu na svetu, koja je živa i služi đacima. Ona ne služi nastavi u učionici, već dežurnim đačima da u njoj dočekuju one koji dolaze u školu“, ispričao je Vučinić.

Bivšim đacima ove ustanove, koji su donirali većinu izloženih eksponata, skamija vraća uspomene na vreme kada su ispod ploča za pisanje krili puškice i ljubavne poruke.

Školske vitrine čuvaju sećanje na đačke knjižice iz vremena predsednika nekadašnje SfRJ Josipa Broza Tita, trofeje i nagrade najuspešnijim učenicima, savijene korice bukvara iz perioda između dva svetska rata i pisaljke kojima su đaci beležili svoja prva slova.

Pored toga, stalnu izložbenu postavku čine i diplome iz 1957. i svedočanstva još iz vremena vlade Milana Nedića, koja pričaju istoriju ne samo škole već razvoja prosvetne ustanove uopšte.

„Osnovna škola ima misiju da održava kontinuitet jednog naroda i kulture, da prenosi kulturnu baštinu na sledeće pokoljenje, što je u srži definicije obrazovanja i vaspitanja“, objašnjava sagovornik Tanjuga.

Taj zadatak najbolje ispunjava analitička vaga iz 1914, koja ponosno stoji u staklenoj kultiji kao najstariji ekponat.
„To je vaga koja deli desethiljaditi deo grama. Ono što mi zovemo apotekarska vaga“, rekao je Vučinić i dodao da je taj eksponat kupljen kada je škola prvi put otvorila vrata učenicima 1922. godine.

Iste godine u školu je dospela i pisaća mašina, a „družinu starina“ ukrasili su đaci tridesetih godina prošlog veka kada su na času biologije izradili herbarijum, koji se još čuva.

Priču o razvoju obrazovanja u toj školi, na prvi pogled, prekida kolekcija fotografija lokalnih ulica od pre 100 godina, koja ima za cilj da podseti gledaoce da se istorija tog zavedenja ne može posmatrati nezavisno od istorije opštine Palilula.

Nedaleko od palilulskih ulica nalazi se fotografija spomenika srpskom junaku, po kome je škola dobila ime.
„OŠ Starina Novak nosi ime jednog nerasvetljenog srpskog junaka, usamljenog u mračnom 15. i 16. veku, o kome malo znamo osim iz narodnih pesama“, kaže Vučinić i dodaje da je fotografija uslikana u gradu Klužu u Rumuniji, gde se nalazi jedini spomenik Starini Novaku u svetu, visine oko 10 metara.

„Rumuni slave našeg junaka Starinu Novaka, oni ga tamo zovu Baba Novak i ispostavilo se da je on jedan školovani, pismeni vojskovođa koji je imao veliku važnost u rumunskoj istoriji. Oni ne osporavaju da je on bio Srbin, ali mi mu nismo dali toliko na važnosti kao Rumuni“, rekao je Vučinić.

Kako bi se đaci vaspitali u kulturi sećanja, muzej je ugostio izložbene postavke povodom proslave 100 godina od Prvog svetskog rata, godišnjice smrti Nikole Tesle, kao izložbu o dinastiji Obrenović.

„Veliki broj izložba je već postavljen, a oni koji u njima uživaju često nisu ni svesni da se nalaze u pravom muzeju. Oni posmatraju postavku u našoj školi, a recimo, Narodni muzej ne radi više od decenije. Kroz hol škole tada prođe 700, 800, a ponekad i 1.000 dece, roditelja i nastavnika“, istakao je Vučinić.

U 2015. godini, kako je rekao, muzej planira da bude domaćin izlozbe povodom obeležavanja 200 godina od Drugog srpskog ustanka.
Izvor:tanjug.rs



 

SANDRA, PILOT BORBENOG AVIONA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________

PRVA ŽENA PILOT BORBENOG AVIONA

Još kao devojčica radije se igrala s aviončićima nego sa lutkama. Kao srednjoškolka je već znala da je avijacija njena najveća želja.

Sa 23 godine ušla je u istoriju kao prva žena koja je u našoj avijaciji borbenim avionom letela samostalno. A danas, godinu dana kasnije, Rekovčanka Sandra Radovanović je portparolka 204. vazduhoplovne brigade Vojske Srbije.

306269_sandra-radovanovic--foto-vladislav-mitic_ff

Najviše voli kad je u oblacima, za komandama „supergaleba“: Sandra Radovanović

  Kad obuče vojnički kombinezon i cokule, Sandra se, kaže, pretvara u Spajdermena.
– Vreme koje provedem u oblacima za mene predstavlja najlepši deo dana. Iako svakom letu prethode ogromne pripreme, a potrebna je i velika koncentracija, pre svega ih doživljavam kao zadovoljstvo. Neki me pitaju kako se ne plašim? Pa kako da se plašim kad je to ono što najviše volim da radim u životu – priča ova neustrašiva devojka.
Sandra vozi “supergaleba G4“, a na letovima je do sada provela oko 130 sati.

Zanimljivo je da pre svog prvog leta nikada nije letela avionom, pa čak ni kao putnik u civilu. To je, ipak, nije omelo da postane oštra konkurencija i mnogo iskusnijim muškim kolegama.
Kad je 13. juna prošle godine doživela ozbiljniji incident prilikom poletanja, jer je roda uletela u motor u najkritičnijoj fazi leta, Sandra je zahvaljujući svojoj veštini spasla svoj život, kolege i tri aviona.

– Prisebnost i hrabrost su samo neke od osobina neophodnih za profesiju pilota. Ko ne može da pobedi strah, taj mora da odustane od ovog poziva – ističe Sandra.
Zato se pre prijema u Vojnu akademiju i prolaze rigorozni testovi i provere. Sandra ih je uspešno prošla leta 2007, kada je, između ostalog, provela sedam dana preživljavanja na Staroj planini i šest sati rešavala izuzetno teške psihotestove.
– Te godine smo avijaciju upisale još dve devojke i ja. Dešavalo se u početku da profesori, kada prolaze pored studenata u krugu Akademije, po navici kažu „zdravo, momci“, a kada primete i neku od nas tri, isprave se i dodaju „ups, i devojke“ – uz osmeh se priseća Sandra.

Danas za nju znaju sve kolege i s velikim divljenjem i poštovanjem govore o svojoj hrabroj koleginici koja se sa 23 godine upisala u istoriju kao prva žena koja je u našoj avijaciji borbenim avionom letela samostalno.

  Sestra u pešadiji

  Na Sandru je ponosna cela srpska avijacija, a najviše roditelji i mlađa sestra Marija koja je rešila da krene Sandrinim stopama.
– Uvek sam s velikom ljubavlju pričala o Akademiji pa sam tu ljubav prenela i na dve godine mlađu sestru. Marija je u  pešadiji, a naši roditelji su neizmerno ponosni na svoje ćerke vojnike – dodaje Sandra.

 Miljana Leskovac / Foto: V. Mitić   http://www.blic.rs