BUĐENJE IZ HILJADUGODIŠNJEG SNA…

TAMOiOVDE______________________________________________

SILENE STENOPHYLLA, BILJKA IZ PLESTOCENA

Tim ruskih naučnika je objavio rad u kojem je regenerisao ovu biljku iz fosilnih ostataka koji potiču još iz Pleistocena.

fruto-Silene-stenophyllaBiljka je regenerisana iz fosilnih ostataka ploda ove biljke koji je pronađen u ledu na desnoj obali reke Kolime u severoistočnom Sibiru.

Fosili vrste Silene stenophylla su nađeni u jazbinama veverica, koje se nalaze 38 metara ispod trenutne površine leda.

Fosilni ostaci koji su poslužili za oživljavanje su stari između 30.000 i 32.000 godina i bili su potpuno zaleđeni u jazbinama tako da je plod bio potpuno izolovan od spoljašnjih uticaja.

Ovo je najstarija biljka koja je ikada regenerisana.

Nakon regeneracije naučnici su utvrdili da postoji značajna razlika između sadašnje vrste i vrste od pre 30.000 godina, posebno u obliku latica i cveta između različitih polova.

TamoiOvde-images

Foto:theguardian.com

Silene stenophylla je biljka iz roda Silene.

Raste u tundri u Sibiru.

Silene stenophylla je višegodišnja, zimzelena cvetnica. Biljka dostiže veličinu od 5 do 25 centimetara. Stabljika se grana na 2 dela. Cvetovi su pojedinačni bledo roze do roze boje, a biljka cveta od aprila do jula. Čašica cveta je relativno velika. Cvet ima 5 kruničnih listića (latica) koji su na vrhovima urezani.

U cvetu se nalazi 10 prašnika od kojih je polovina u bazi kruničnih listića, dok polovina nije povezana sa njima. Prašnici štrče iz cveta, a prašnički konac je dugačak oko 2,4 cm. Na prašničkom koncu se nalazi prašnica koja je dugačka 3 mm. Tučak je dugačak 6 mm, a širok 2 mm. wikipedia.org


DA LI JE U DOGLEDNOJ BUDUĆNOSTI MOGUĆE OŽIVLJAVANJE DAVNO IZUMRLIH VRSTA

Poput scenarija iz Spilbergovog filma „, gde se na jednom ostrvu odvijaju  namenjeni obnavljanju davno izumrlih vrsta, naučnici danas pokušavaju da ožive neke biljke i životinje koje su pre nekoliko stotina ili hiljada godina nestale s lica naše planete, a u nekim slučajevima i uspevaju u tome.

TamoiOvde-Zov-06fUpravo se to dogodilo na . Ovo mesto, nazvano Sverdrup Pas, na krajnjem severu Kanade, bilo je prekriveno debelim slojem leda koji je tokom poslednjih sto godina počeo da se povlači pod uticajem globalnog zagrevanja, a od 2004. je sve brže nestajao.

Topio se takvom brzinom da je oslobodio biljke koje su u njemu bile zarobljene još u periodu takozvanog malog ledenog doba, od 1550. do 1850. godine, kad su se temperature na severnoj Zemljinoj hemisferi znatno spustile. Biljke je pronašla grupa istraživača sa kanadskog univerziteta Alberta, u Edmontonu. Pošto su primenili metod utvrđivanja starosti pomoću radioaktivnog ugljenika, naučnici su uspeli da utvrde da su bile pod ledom tokom 400 do 600 godina, tačnije od nastanka malog ledenog doba.

Utvrđeno je da pripadaju nekoj od 60 vrsta briofita, grupe biljaka koja obuhvata i mahovine. Imale su smeđu boju i izgledale su sasušeno, ali na nekima su se videli zeleni prašnici i bočne grančice. To je naučnicima bio znak da su možda još sposobne da proklijaju. Odneli su nekoliko ovih biljaka u laboratoriju, samleli njihovo lišće i seme, a onda ih zasejali na plodnom tlu. I desilo se čudo! Oko 30 odsto je proklijalo i posle više od 400 godina dalo život novim biljkama.
Objašnjenje onoga što se dogodilo sa ovim mahovinama leži u takozvanim totipotencijalnim ćelijama, sposobnim da u povoljnim uslovima obnove celu biljku. Kao da je svaka ćelija programirana tako da može da se vrati u prošlost. Isti fenomen primećuje se i kod matičnih ćelija ljudi i životinja, koje nisu samo u stanju da se vrate u prošlost, nego mogu da preuzmu izgled bilo koje ćelije tela.

Totipotencijalnost je svojstvo biljnih ćelija, posebno briofita, kao što su one pronađene ispod leda na Sverdrup Pasu, ali kako je moguće da su uspeli da ih ožive posle više od četiri stotine godina?

U stvari, briofite imaju još jednu neobičnu sposobnost. U krajnje nepovoljnim okolnostima, njihove ćelije su u stanju da se osuše i da potpuno zaustave metabolizam biljke, koja onda oživi čim nastanu povoljniji uslovi, što se događa i u pustinjama. Ali, naučnici nikada nisu očekivali da će moći da ih ožive posle toliko vremena.

Odbrambeni mehanizmi

Lavanda, maslina, žalfija i morska pepeljuga otporne su na toplotu. Njihovo srebrnasto, zelenkasto-plavo ili pepeljasto lišće prekriveno je dlačicama, pa tako odbija sunčeve zrake, a to biljku štiti od dehidracije tokom letnjih vrućina, tipičnih za mediteranske krajeve.
Borovi i jele dobro podnose hladnoću, jer su razvili mehanizme koji sprečavaju da voda iz ćelija izađe na površinu i zaledi se, a to bi moglo da prouzrokuje dehidraciju i stradanje biljke.
Tokom esktremnih mrazeva, lišajevi, mahovine, breza, jasika i vrba mogu potpuno da zaustave metabolizam i da ga ponovo pokrenu čim se vremenski uslovi poboljšaju.

Malo ledeno doba

Od polovine šesnaestog do polovine devetnaestog veka, globalna temperatura na našoj planeti spustila se za stepen. Ovo je naizgled malo, ali dovoljno da se Temza u Londonu zaledi tokom zima koje su na celoj severnoj hemisferi postale veoma oštre. Ovaj period nazvan je malim ledenim dobom i ne postoji velika verovatnoća da bi mogao da se ponovi. Bila je to lokalna pojava, ograničena na severni Atlantik i Evropu, a izazvana je uzastopnim intenzivnim vulkanskim erupcijama koje su zamračile atmosferu i smanjile osunčanost tla, doprinoseći stvaranju većih količina leda na Arktičkom okeanu i snižavanju temperature vode.

Novi život

Istraživači iz Ruske akademije nauka uspeli su da podstaknu klijanje semena Silene stenophylla, travnate biljke iz arktičkih krajeva. Seme je staro oko 32.000 godina, a bilo je zarobljeno na dubini od 38 metara u permafrostu, večitom ledenom pokrivaču u tundri, skriveno u jednoj fosilizovanoj veveričjoj jazbini. Naučnicima su u ovom slučaju pomogli metodi genetskoj inženjeringa. Prvo su izdvojli placentu, tkivo za koje je bilo pričvršćeno seme, klonirali je i odgajili na plodnom tlu. Posle izvesnog vremena, sve semenke su proklijale, što predstavlja pravo čudo za botaniku. Prethodni rekord u klijanju najstarijeg semena pripada jednoj palmi, čije je seme bilo staro oko dve hiljade godina.

Procena starosti

Datiranje pomoću radioaktivnog ugljenika je naučni metod koji najčešće koriste u geologiji i arheologiji za utvrđivanje starosti organskih materijala u sastavu živih organizama, ili tekstilnih vlakana životinjskog i biljnog porekla koja sadrže ugljenik. Metod je pedesetih godina prošlog veka osmislio američki hemičar Vilard Frenk Libi i za to dobio Nobelovu nagradu, a sastoji se u merenju hemijskog elementa C14, izotopa radioaktivnog ugljenika. On je u stalnoj koncentraciji prisutan u vazduhu i apsorbuju svi živi organizmi, životinje udisanjem, a biljke fotosintezom. Kada organizam ugine, priliv C14 se prekida i elemenat počne da nestaje.

Polovina se posle 5370 godina pretvara u azot. Pomoću instrumenta nazvanog spektrometar mase može se izmeriti količina C14 još prisutna u ostacima nekog organizma i odrediti trenutak umiranja i hibernacije, u slučaju mahovine prilikom istraživanja kanadskih naučnika. Ali, životni vek ostataka starijih od 50 000 godina ne može se proceniti, jer sadrže suviše malo ugljenika C14.


Pripremila S. Jovičić/zov.rs/


Priredio: Bora*S


BESMRTNOST…

TAMOiOVDE_______________________________________________

POSTOJE LI ŽIVOTINJE KOJE SU BESMRTNE?

Besmrtnost je pojam koja je neprestano intrigirala čovečanstvo. Iako mnogi futuristi predviđaju da će ljudi u budućnosti naći tajnu besmrtnosti, sa njom će doći i novi problemi i nedoumice.

U potrazi za besmrtnošću ljudima nesumnjivo mogu da pomognu postojeća živa bića, koja su već sada besmrtna. U pitanju su životinje koje skoro nikada ne umiru od starosti, već od eksternih uzroka kao što su grabljivice, povrede i ostalo. Naravno, naučnici još uvek nisu sasvim usaglasili mišljenja oko definicije besmrtnosti, ali se većina slaže da su neka bića “biološki besmrtna”. Nabrojaćemo neka od njih.

Waterbear  Tarigrade ili vodeni medvedi

 Tardigrade su mala stvorenja u proseku dugačka oko 1,7 milimetara koja žive u vodi. Odlikuje ih velika otpornost na ekstremne uslove, na kojima nijedan drugi organizam ne može da opstane. One mogu da prežive na temperaturi koja se kreće od apsolutne nule do preko tačke ključanja. Takođe mogu da prežive radijaciju i nivo zračenja stotine puta veći od onog koji ubija čoveka. Bez hrane mogu da prežive i do 10 godina. Za ova biće je karakteristično to što, kada se dese nepovoljni spoljašnji uslovi, ona ulaze u stanje hibernacije (anabioze) kada metabolizam prestane da im radi.

Dokazano je da u takvom stanju mogu da žive do 120 godina, mada neki naučnici smatraju da je taj broj i veći.

 

  Slatkovodna hidra

  Slatkovodna hidra je jednostavna vodena životinja iz tipa žarnjaka.

KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA   Dugačka je do nekoliko centimetara. Naučnicima je interesantna zbog svoje sposobnosti regeneracije i činjenice da ne stari. One i ne umiru od starosti, već od niskih temperature zimi.

Besmrtnost ovog bića je prvi put pomenuta 1998. u naučnim radovima, ali se tek nedavno eksperimentima zaista potvrdilo da hidrine ćelije imaju sposobnost beskonačne regeneracije.

Naučnici sada pokušavaju da odgonetnu i bolje razumeju taj proces beskonačnog obnavljanja ćelija. 

 

Besmrtna meduza

02jellyfish1-articleLarge-v3 Posebna vrsta meduze latinskog naziva “Turritopsis nutricula” se još naziva i besmrtna meduza.

Ovo stvorenje je jedino živo biće koje, nakon što dostigne seksualnu zrelost, se ponovo vraća u seksualnu nezrelost (oblik polipa). Drugim rečima, one se kad ostare umesto da umru, podmlade i sve počnu ponovo. Teoretski, ovaj proces može da se ponovi beskonačno mnogo puta i zato se ova meduza naziva besmrtnom.

Predmet je interesovanja naučnika širom sveta.

 

Jastog

250px-Europ_Languste                                                                

 Za jastoge je karakteristično da sa godinama postaju više plodni i pogodni za razmnožavanje, zahvaljujući enzimu koji popravlja DNK kod.

Stručnjaci koji proučavaju jastoge smatraju da oni mogu da žive večno, i da umiru samo od povreda, bolesti i predatora.

 

Trepljasti crvi

800px-Bedfords_Flatworm  Trepljasti crvi su stvorenja koja žive uglavnom u morima, i manjim delom u slatkim vodama. Dostižu veličinu od par milimetara do nekoliko desetina centimetara.

Posebni su po tome što veliki deo njihovih ćelija predstavljaju matične ćelije. Stoga, kada se organizam preseče na nekoliko delova, svaki od tih delova će se razviti u novu identičnu jedinku nakon par nedelja.

Naučnici su čak dokazali da veoma mali deo jedinke (1/297) može da se razvije u nov organizam.


BUBAŠVABE – NAJPRILAGODLJIVIJI ORGANIZMI

Bubašvabe su prastari organizmi koji postoje na Zemlji oko 300 miliona godina.

small__5875142174Preživele su nestanak dinosaurusa, a i danas uspešno odolevaju našim pokušajima da ih istrebimo.

Kako uspevaju u tome?

     Bubašvabe su pravi svaštojedi

Bubašvaba mogu da jedu najrazličitiju hranu. Zabeleženo je, čak, i da su bubašvabe jele sapun, lepak ili kožu.

      Mogu dugo da opstanu bez hrane

Ne samo što mogu da jedu bilo šta, već bubašvabe mogu da prežive i do mesec dana bez trunke hrane i nedelju dana bez vode. Najbolji primer je činjenica da bubašvabe mogu da prežive i do nedelju dana bez glave.

      Fleksibilno telo

Telo bubašvaba je izuzetno fleksibilno, pa im omogućava da se zavuku i sakriju u najmanje rupe u zidovima, stenama ili kamenju.

      Brzo razmnožavanje

Postoji oko 4000 vrsta bubašvaba koje žive širom sveta u najneverovatnijim uslovima. Sve te vrste imaju zajedničku osobinu izuzetno brze reprodukcije. U roku od godinu dana, od jedne bubašvabe može da se stvori na stotine hiljada njih. Uglavnom se razmnožavaju polaganjem jaja. Veliki broj jedinki jedne vrste povećava verovatnoću da nekoliko jedinki preživi, ako se sredina izmeni. Tih nekoliko preživelih se ponovo razmnoži neverovatnom brzinom, pa sve u krug. Stoga ih je nemoguće istrebiti.

     Bubašvabe bi preživele nuklearno razaranje

Dokazano je da bubašvabe imaju izuzetno visoku otpornost na radijaciju, dovoljnu da prežive eksploziju nuklearne bombe. To se pripisuje njihovoj ćelijskoj strukturi, koje je izuzetno jednostavna, ali se često regeneriše.

      Neverovatna sposobnost prilagođavanja

Jedan od glavnih razloga što su uspele da toliko dugo opstanu je neverovatna sposobnost prilagođavanja najtežim uslovima. Nije im problem da žive u nepovoljnom sredinama, neke vrste bubašvabe su pronađene da žive u aktivnim vulkanima. Takođe, naučnici su fascinirani njihovom sposobnošću da brzo postanu imune na otrove koje im ljudi postavljaju.

Izvor:daliznate.com


Priredio: Bora*S

DOBRO DRVO, PRIČA O UMEĆU DAVANJA…

tamoiovde-logo

PRIČA ZA ČITAOCE SVIH UZRASTA …

Pre nego počnete sa čitanjem (dobro, može i nakon čitanja i razgovora sa sobom)- iskrenujte mi malo.

Dajete li, primate ili uzimate?

Koliko znate, a koliko sudite?

 Da li ste pronašli Komadić koji vam nedostaje? 

  Šta stoji na putu ka vašoj sreći?

Tragate li? 

Kotrljate se?

Ili ste možda, postali jedno Veliko O?

Bora*S


 DOBRO DRVO

Bilo jednom jedno drvo…Dobro drvo,

Puno ljubavi

Za jednog dečaka.

Dečačić je dolazio svakoga dana i vredno sakupljao popalo lišće.

I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj.

Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama i jeo njegove slatke plodove, jabuke.

Dobro drvo i dečačić ponekad bi se igrali žmurke i kad bi se umorio Dečačić bi zaspao u senci drveta.

Mali dečak veoma je voleo drvo… Zaista, voleo ga je i srcem i dušom.

I Dobro drvo bilo je srećno.

Ali vreme je neumitno prolazilo…                                                                

I dečak je odrastao.

 Dobro drvo sada je često ostajalo samo.

 A onda, jednog dana, dečak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče: ”Hajde, Dečače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, i najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj senci.

I budi srećan.”

“Ali suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom”, odgovori dečak Dobrom drvetu.

“Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam…

Ali znaš, potreban mi je novac. Možeš li da mi daš malo para?”

“Žao mi je”, odgovori Dobro drvo, “ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke…

Ipak, Dečače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu…

Tako ćeš doći do para i biti srećan.”

I dečak se uzvera uz drvo i pobra njegove jabuke, i potom ih odnese sa sobom.

 I Dobro drvo opet se oseti srećnim.

 

Dugo je vremena opet prošlo i dečak se nije vraćao…

I Dobro drvo bilo je veoma tužno.

A onda, jednog dana, dečak ponovo stiže, i drvo radosno zašumori.

“ Hajde Dečače”, reče ono,

“ uspni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama…

I uživaj!”

 “ Nemam vremena za to, imam previše posla”, odgovori dečak.

Želim kuću u kojoj će mi biti toplo”, objasni on.

“ Želim da imam ženu i decu, i zato mi je potrebna kuća…

Možeš li ti da mi nabaviš jednu kuću?”

“ Ni ja nemam kuću”, odgovori drvo.

“ U stvari, čitava šuma je moja kuća…

Ali evo, možeš poseći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću.

I tako ćeš biti srećan.”

 

I tako dečak poseče grane Dobrog drveta, odnese ih.

I od njih sagradi sebi kuću.

 I Dobro drvo je ponovo bilo veoma srećno.

 

Još mnogo vremena prođe, ali dečak nije navraćao.

I kada se ponovo pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju da reč izusti.

“ Hajde Dečače ” pozva ga drvo šaputavim glasom, “ dođi i poigraj se”.

“ Odveć sam star i tužan da bi se igrao”, odgovori dečak.

“ Ali želeo bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko odavde… Možeš li mi naći neki čamac?”

“ Pa poseci moje stablo i načini sebi čamac”, odgovori Dobro drvo.

“ Tako ćeš moći da odjedriš daleko odavde…

I da budeš srećan.”

 

I tako dečak poseče stablo Dobrog drveta…

… i načini čamac i odjedri daleko, daleko.

 

I drvo je bilo srećno…

Ali ne i presrećno.

 

Mnogo je vremena minulo, i dečak se, najzad, ponovo pojavi.

“ Žao mi je, Dečače, dočeka ga drvo,

“ ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati…”

“ Znaš, ne rađam više jabuke.”

“ Zubi su mi se već odavno istrošili, i više ne mogu da jedem jabuke”, odvrati dečak.

“ Nemam više ni grana”, nastavi Dobro drvo,

“ na kojima bi se mogao ljuljati…”

Odveć sam star za takve stvari… mislim, za ljuljanje na granama, primeti dečak.

“ Nemam više ni deblo”, reče Dobro drvo,

“ na kojima bi se mogao uzverati…”

“ Odveć sam umoran da bih se pentrao po drveću”, zaklima glavom dečak.

“ Žao mi je ”, uzdahnu Dobro drvo.

“ Želeo bih da mogu da ti bilo šta dam…ali ništa mi više nije ostalo.

Sad sam ti samo jedan stari panj.

Žao mi je, zaista…”

“ Pa, više mi mnogo ne treba”, uzdahnu i dečak.

“ Tek neko mirno mestašce gde mogu sesti i predahnuti. Znaš, veoma sam umoran.”

“ U redu onda” odvrati Dobro drvo, istežući se što god mu je više bilo moguće,

“stari panj baš jeste pravo mesto da se na njemu sedi i odmara.

Dođi, Dečače, i sedi.

Sedi i odmori se.”

 I dečak postupi kako mu bi rečeno.

 

I Dobro drvo se oseti beskrajno srećnim.

Shel Silverstein



Ako vam se dopalo, imate malo slobodnog vremena i nešto duše, vodim vas odmah OVDE :

KOMADIĆ KOJI NEDOSTAJE/tamoiovde/