NAJDUBLJE PLAVO OKO…

TAMOiOVDE__________________________________________________________________________

Bajkalsko jezero – sibirsko plavo oko

Bajkalsko jezero se nalazi u južnom Sibiru. Ima oblik polumeseca. Najdublje je na svetu i najveće u Evropi. Sa površinom od 31.500 kvadratnih kilometara predstavlja 20 odsto slatke vode u svetu (23.600 kubnih metara) neprocenjiv je prirodni resurs, ne samo Rusije, već čitave planete

15353064784c90b933e6d61791707053_640x432

Photo: Andrzej Barabasz (Chepry) / Wikimedia Commons

Bajkalsko jezero je sa dužinom od 636 kilometara, maksimalnom dubinom od 1.637 metara i 1.600 životinjskih i biljnih vrsta i odličan svedok istorije Zemlje. Zaštićeno je šumovitim planinama od kojih neke dostižu i više od 2.000 metara visine. Temperatura jezera, čije su vode besprekorno čiste i kristalno jasne je oko 10 stepeni Celzijusa

U maju, neposredno posle otapanja leda, Bajkal je proziran do 40 metara dubine. Poređenja radi, u drugim jezerima uglavnom se ne vidi ni do polovine te dubine. Najveći deo jezera zamrzne se tek u januaru i tada je sloj leda na nekim mestima debeo 1,5 metar. Okolni sibirski predeli zamrzavaju se mnogo pre Bajkala.

Od 2.700 vrsta ribe koje žive u jezeru Bajkal, više od 60 odsto njih ne postoji nigde na drugom mestu, poput golomjanke, velike ribe čije prozirno telo sadrži 50 odsto masnoća i može da podnese snažan pritisak na kilometar dubine. Druga endemska vrsta je slatkovodna foka. Ribari najradije love omul (slična šaranu), a prodaja njenog mesa, najčešće znači život za lokalno siromašno stanovništvo.

Bajkalsko jezero prima vode iz čak 336, što manjih što većih, reka od kojih je najveća Selenga.

Legenda kaže da je Bajkal starac sa 336 sinova i kćeri ali se samo jedno dete odmetnulo – u vidu jedine reke po imenu Angara, koja ističe iz jezera. Navodno je surovi, strogi Bajkal nameravao da uda ćerku za Irkuta, a ona se zaljubila u Jeniseja. Jednom, dok joj je otac spavao, iskrala se i pobegla sa svojim voljenim. Kad se Bajkal probudio i video da mu je ćerka otišla, pobesneo je. Orkanski vetar je dizao ogromne talase, lomio drveće, zveri su se razbežale, a ribe pobegle na dno jezera. Čak je odlomio stenu sa planine i bacio za odbeglom ćerkom. Stena je, navodno, pala na devojčino grlo. Umirujući Angara je plakala i molila da joj da malo vode i oprosti. Umesto vode dobila je očeve suze. Hiljadama godina od tada voda Angare pomešana sa suzama uliva se u Jenisej.

Bajkal je tmuran i strašan, a stena koju je bacio dobila je ime Šamanski kamen. Tu su se vekovima prinosile žrtve da se Bajkal ne bi naljutio, srušio stenu a voda poplavila svu zemlju!

Ako putnici žele bolje da upoznaju jezero koje ima i 27 ostrva, trebalo bi da plove najmanje mesec dana. Turističke brodske maršute obično traju pet-šest dana. Na obalama, neretko, videće medvede, lisice i srndaće. Na šumovitom vidikovcu uz Bajkal, odakle se pruža veličanstven pogled na jezero, na granama drveća vezane su mnogobrojne krpice i trake. Turisti koji su ih tu ostavili su, verovatno, poželeli da se jednog dana ponovo vrate na Bajkal.

Duboko jezero poznato i kao plavo sibirsko oko kao magnet privlači turiste iz celog sveta, a Rusi ga smatraju najvećim prirodnim čudom. Ime mu dolazi od tatarskog „bai-kul” što znači bogato vodom na jeziku naroda Kurikan koji je na ovom području živeo pre 1.300 godina.

Geolozi imaju zanimljive teorije o jezeru. Smatraju da je Bajkal u prošlosti bio jezero, danas je „more”, dok će u budućnosti biti okean!

b92/Slađana Raner/ Izvor: Politika

http://www.youtube.com/watch?v=iJlv9-Uy074


***

Muzika na zaleđenom Bajkalu

Grupa sibirskih perkusionista postala je pravi internet hit nakon što je objavila video na kom svira “bubnjeve od leda” na zamrznutom jezeru Bajkal.

32048463150e473d296421682006113_origNa minus 20 stepeni Celzijusa, ovi talentovani ljudi pronašli su inspiraciju u čitav metar debelom ledu.

“Osećala sam se kao da sviramo bubnjeve koje nam je ostavila priroda, sami pod suncem na zamrznutim vodama najneverovatnijeg jezera na svetu”, kaže arhitekta iz Irkutska Natalija Vlasevskaja (31) i organizator grupe perkusionista pod nazivom “Etnobit”.

Ovo jezero staro 25 miliona godina zamrzava se zimi i najstarije je i najdublje na svetu. Poslušajte za kakvu muziku je zaslužno.

B92


 

DEDA ILIJA ČUVA STADO I GRANICU…

tamoiovde-logo

Deda Ilija Petrović (82), jedini čobanin na Kadibogazu, na Staroj planini

Brdo Kadibogaz na srpsko-bugarskoj granici, u dubini Stare planine, nekada je sa okolinom napasalo 50.000 brava, danas se na ovim prostorima na prste ruke može izbrojati po koji čobanin sa po nekoliko ovaca, ne računajući ostarelog Iliju Petrovića (82).

On je odavno u penziji i ne rastaje se od svog nevelikog blaga, trenutno čuva 23 ovce, i tako će, veli, ostati do kraja života.

 -Radio sam u Građevinskom preduzeću „Mile Julin“ u Knjaževcu. Kada se rasformiralo otišao sam u selo Krivelj kod Bora, gde sam šest godina držao tišljersku radionicu. Rudnički kop je proširivan, tako da je i zgrada sa radionicom morala da se ukloni. Pričekalo se i otišao sam u penziju. Imam 10,11 hiljada. Malo, ali mora da se živi. Naučio sam da se mučim.

Ovde je narod siromašan. Kada sam bio u firmi svakodnevno sam putovao 14 kilometara do Minićeva i nazad. I zimi i leti. A u planini ume da naveje i do metar, dva. Bog zna kako sam sve izdržao-govori starina ne ispuštajući iz ruku tranzistor na kome „grme“ najnovije vesti.

 Ilija nije običan čobanin. On godinama sarađuje sa graničarima i policijom.  Imao je i drugara preko brda. Pokatkad su udruživali stada, al on je pre dve godine umro. Nestalo je i njegovo stado. Danas samo Ilija čobaniše napasajući svoje „belke“ sve do same granice. Ne da im da pređu liniju.

 -To nikako. Zna se šta je i čije je i tako će ostati.  Sam sam u planini. Sin i ćerka su u Beogradu. Imam i unuke. Dođu ponekad, obiđu me, pitaju kako mi je, hoću li da se pod stare dane skrasim u centar sela ili u Minićevo.

Ne, ovde je najlepše. Muzem ovce i pravim najbolji sir. Imam mesa i brašna, donesu mi sa granice pivo i vino, ispekao sam i najbolju rakiju na Staroj planini. Čista šljiva-veli Ilija pozivajući namernike da ga posete u njegovoj pojati, oronuloj kući sa okućnicom i velikim dvorištem.

 Spremio je Ilija drva za zimu. Za ovce je dovoljno sena. Pre neku godinu graničari su doveli struju i do njegove pojate. Nabavio je i televizor.

 -Meni je ovo Amerika  i Egleska. Kod svoje sam kuće. U planini sam odrastao, počeo sam kao čobanče, tako ću i da završim. Voleo bih da oživi Kadibogaz i Novo Korito.

Ne verujem da će se deca iz Beograda ili Zaječara i Bora  skoro vraćati u reon Zaglavka i Budžaka.

 Sirotinja je i Bogu teška-reče Ilija i sakupi pune ruke oraha za goste koje je, pri kraju razgovora podno Kadibogaza, dugo, dugo molio da odu do njegove pojate i okrepe se, jer „ima svega i svačega“.

 Srndać za nagradu

Od graničara saznajemo da je Ilija njihova desna ruka. Ni ptica ne može da prođe, a da on ne primeti. Bilo ko da prođe bilo kojim puteljkom i stazom on vidi i odmah dojavi. Nikad nije tražio neku nadoknadu. Za nagradu  svake godine dobije srndaća od Lovačkog društva.

Takav je dogovor.

Autor: B. F.

______________________________________________________________________