“ Na otoku ravničarske zemlje omeđene Grabovačkim brdom i Ljubostinjskom rekom, pod Bogdanjem i crkvicom koju je Jug Bogdan podigao svojoj zaštitnici, nikla je još jedna zadužbina. Ljubostinja.
Da je Milica gradi i ukrašava. Da joj brine o rastu i lepoti i nadgleda neimare i ikonopisce. I da u njoj jednoga dana pronađe mir i sebe u Gospodu …
– Neka se zove Milica. Da svakome bude mila. Da milost oko sebe širi. I da živi u milosti Božijoj – rekao je njen otac. Otkrio je želju za njenu budućnost. Svoj san o njenom životu. A da je drugačije sanjao, mogao je i Jelena da je nazove. Imala je pravo na to ime uzvišenih, taj znamen vladarki i carskih kćeri. Bila je Nemanjićka. I to od onih po krvi. Došla je na svet u domu župana i vojvode Vratka. A pre njih bejahu župan Vratislav, pa župan Dmitar, pa Vukan, sin Nemanjin …
… Tako je Milica rasla srođena sa plavetnilom svoje krvi kao sa plavetnilom svojih očiju. Videla je sebe kao izdanak na bujnom čokotu svetorodne loze Nemanjića. Ta je slika bila u njenim mislima kao slatki kolač u ustima. I do kraja života nosila je svoje gospodstvo ne kao haljinu nego kao kožu. „
(Tekst iz knjige „Igra anđela“ Ljiljane Habjanović Đurović)
Na levoj obali Ljubostinjske reke, pet kilometara severno od Trstenika, nalazi se manastir Ljubostinja, sa crkvom Uspenja Presvete Bogorodice. Manastir je zadužbina knjeginje Milice, podignut krajem XIV i početkom XV veka. U njemu se knjeginja Milica postrigla u čin monahinje, dobila ime Evgenija i tu prikupila oko sebe udovice vlastele poginule u boju na Kosovu (1389. godine) prepustivši presto svom starijem sinu Stefanu. Ovde je umrla i sahranjena u crkvi sa leve strane od ulaza, gde se nalazi i grobnica.
Uglješina žena, Jefimija, jedna od prvih žena u Srbiji koja se bavila književnošću i umetnošću, izvezla je u zlatu, na svili, čuveni pokrov sa pohvalom knezu Lazaru, kao dar manastiru i njen grob se nalazi sa desne strane ulaza u crkvu. Takođe sa desne strane ulaza u soleju nalazi se i grob Stefana, Jefimijinog sina kesara Uglješe, koji je bio u srodničkim vezama sa Milicom i despotom Stefanom.
Nekoliko zapisa svedoči da se u manastiru služilo sve do poslednjih decenija XVII veka. Na njegovim zidinama nalaze se zapisi iz 1643. i 1673. godine. Tokom XVII veka manastir je oživeo, a njegovo bratstvo se istaklo u borbi protiv Turaka u doba Kočine krajine 1788. godine. U njemu je boravio i sam Koča Aranđelović, sa oberlajtnanom Vujadinovićem i majorom Branovačkim, koji su proklamacijom pozvali narod na oružje, a sam manastir je hranom i ostalim potrebama pomogao Kočinu vojsku. Zbog toga 1788. godine Turci popališe manastir a monasi se razbegoše.
U XIX veku manastir je obnovljen, a 1822. godine ispisan ikonostas. Poslednja veća opravka nestručno je izvedena prvih godina XX veka, pa je crkva tom prilikom spolja omalterisana, a izvesni detalji njene arhitekture potpuno izmenjeni.
Crkva ima sve odlike spomenika moravske škole. Nad trolisnom osnovom uzdiže se kupola koja se oslanja na četiri slobodna stupca. Na zapadnoj strani nalazi se priprata zasvedena prostranom niskom kupolom. Spoljašnjem izgledu crkve majstor je posvetio naročitu pažnju.
Sve četiri fasade ukrašene su bogato izrezbarenim kamenim prepletima, koji u vidu širokih pojaseva uokviruju vrata, prozore; nižu se u povezanim arkadama duž triju poligonskih apsida, ili ispunjavaju arhivolte iznad plitko usečenih dekorativnih niša. Karakteristični horizontalni kordon – venac deli spoljne zidove u dva dela; u donjem su smešteni prozori sa jednim otvorom ili dva (bifore), čiji su završeci ocrtani šiljatim lucima, kakve srećemo u venecijanskoj gotici ili islamskoj arhitekturi; u gornjem delu preovlađuju rozete ispunjene raznovrsnim čipkasto izrezanim ornamentima.
Arhitektura ljubostinjske crkve ubraja se među najreprezentativnije spomenike moravske škole. Francuski vizantolog Gabrijel Mije ističe, sa oduševljenjem, da je ova crkva moravsku arhitekturu dovela do savršenstva.
Zanimljivo je da su nam se sačuvala imena graditelja i slikara Ljubostinje. Na kamenom pragu vrata koja vode iz priprate u hram uklesan je natpis: Protomajstor Borović Rade. To je poznati Rade Neimar iz narodnih pesama koji je gradio crkvu.
Slikar Makarije zapisao je svoje ime na luku iznad istih vrata. On pripada grupi makedonskih slikara koji su pred navalom Turaka prešli na sever i radili u državi srpskih despota.
Na freskama su tačno zabeležena odela, nakit, insignije vladara, što je veoma važno za proučavanje materijalne kulture onoga vremena. U priprati na zapadnom zidu sačuvali su se likovi: levo od ulaza knjeginje Milice i kneza Lazara, a desno despota Stevana i njegovog brata Vuka.
Od živopisa u hramu sačuvano je samo malo fragmenata: Isceljenje uzetoga u južnoj pevnici; Arhanđeo Gavril, Sveti Teodor Studit, Sveti Juda, Sveti Teodosije i Sveti Jefrem Sirin na severozapadnom stupcu; Arhanđeo Mihail, Sveti Sava Jerusalimski, Sveti Simeon Srpski i Sveti Sava Srpski na jugozapadnom stupcu.
Zidanje Ljubostinje
– Vladika Nikolaj Velimirović –
Haj, Bože mili a Bože jedini
Šta se ono čuje iz daljine?
Dal’ to zveče sablje agarjanske,
Il’ jauče sirotinja raja;
Niti zveče sablje agarjanske,
Nit’ jauče sirotinja raja
No to čekić o kamen udara
Teški čekić Rada neimara
I njegovih trista kamenara.
Čekić tuče, čarne gore huče
Čekić bije, zverinje se krije.
1.
Kad je Rade pos’o počinjao
Sabrao je pet stitin’ majstora
Pa ovako njima govorio:
„Braćo moja i družino draga
Pozvala me carica Milica,
Najslavnija srpska udovica
Da joj zidam crkvu Ljubostinju
Njenoj duši vječnu zadužbinu
Ka što zidah slavnome Lazaru
Zadužbinu crkvu Ravanicu
Da se i njoj poje liturđija
Ovog sveta kano i onoga.
2.
„Al’ čujte me moja braćo draga
Nije zidat’ crkvu ka džamiju,
Nit je zidat crkvu ka ćupriju.
Kad se crkva pravoslavna zida
Prvo duša od greha se vida,
Pa se kadi tamjanom molitve,
Opasuje pasom uzdržanja
I svijetim pričešćem zalaže,
Tako samo i Gospod pomaže.
Eto vas je pet stotin’ majstora
Prije nego crkvu otpočnemo
Da postimo neđeljicu dana
Da postimo i Boga molimo
Sedmog dana da se pričestimo
Svetom Krvlju Hrista Spasitelja.
3.
„I još braćo zavjet da činimo
Da držimo petak i srijedu
I ostale poste po zakonu
Od zlih djela da se ustežemo
I od psovke, đavolje ulovke
I od svake zlobe u mislima
U mislima tajnim u srcima
Odvojeni od svojijeh ljuba
Da živimo strogo po hrišćanski
Po hrišćanski i po manastirski
Više sada nego li ikada
Dok zidamo crkvu Ljubostinju
Caričinu carsku zadužbinu
Tako nam je ostalo od starih
Kad je Savo svetu Žiču zid’o
Kralj Vladislav crkvu Mileševku
A kralj Stevan Visoke Dečane.
4.
„Pa sad braćo da se razumjemo
Ko je voljan ‘vaki zavjet dati
Taj će moći sa mnom rabotati
Nek ostane, nek u Rada gledi
Rade će se njemu odužiti
A carica Radu neimaru.
Koj drugačije misli i umuje
Taj nek ide, prosto neka mu je
Neka zida po kalu kaldrme,
Begovima kamene konake
Hadžijama niz drumove hanove
I hodžama arapske džamije
Pa nek radi nek se hljebom hrani
Za tog nema posla ni dinara
U družini Rada neimara.
5.
Kad to čuše pet stotin’ majstora
Dvje stotine njih se izdvojiše
Na ramena alat zaturiše
Pa odoše kude koji znade.
Ostadoše tri stotin’ majstora
Ostadoše zavjet položiše
Zavjet Bogu i Bogorodici
A svom Radu vjernost i poslušnost.
…
7.
Zida Rade crkvu Ljubostinju
Muški zida, ženski ukrašuje
Đevojački po mermeru veze
Po mermeru kano po đerđefu
Rukom zida, srcem Boga moli
Da zaštiti crkvu oda svuda
Te da traje do Strašnoga Suda.
8.
A Milica pokraj Rada stoji
Svaki kamen miluje i broji
Na svakome voštanicu pali
Suze lije, vako namjenjuje:
„Ovaj kamen neka spomen bude
Mom Lazaru čestitom koljenu
Vojskovođi krstonosne vojske
Što za Hrista pade na Kosovu
Da se vječno pjeva i spominje
U nebesnom carstvu Božijemu
I u svakom domu Srbinovu.
9.
Ovaj drugi neka spomen bude
Mom babajku starom Jug Bogdanu
Ćutljivome starcu na jeziku
Ali glasnom u viteškom boju.
O moj babo, spomen ovaj mali,
Al’ suzama ja ga više zali
Nego krečom Rade neimare.
10.
„Ovaj treći mojoj staroj majci
Miloj majci mojih devet brata
Devet brata devet Jugovića
Što iz oka suze ne pustila
Ni za jednim sinom ni rođakom
Dok joj srce puče za Damjanom
Kad joj gavran pusti iz oblaka
Iz oblaka pa u krilo majci
Mrtvu ruku mog brata Damjana.
Tebi majko ovaj kamen mali
Suzama ga tužna ćerka zali
Vrele suze s vrelim krečom smeša
S vrelim krečom Rada neimara.
11.
„A sad Rade, slavni neimare
Glačaj meni devet kamenova
Nek blistaju ka sestrinske suze
Sve za pomen mojih devet brata
Devet brata devet Jugovića.
Glačaj dletom a ja ću rukama
I rukama i čelom i licem
Nek osjete njine svete duše
Koliko ih miluje sestrica
Sad žalosna robinja Milica.
Evo palim na svakom kamenu
Od mirisna voska voštanicu
Da Bog prosti moga milog Boška
Barjaktara sve careve vojske
I Vojina, Vlatka i Damjana
I ostale Bog da prosti redom …
Reč je slaba – jezik mi se suši
Ali eto – lakše mi je duši.“
12.
Kad to čuo Rade neimare
I njegovih trista kamenara
Opustiše ćekić i mistriju
Zaplakaše kao deca mala
Pa je Rade kroz plač besjedio:
„Gospo naša, carice Milice
Ti jedina rodu uzdanice
Ta ne plači, srce nam ne paraj
Ne slabi nas i ne malaksavaj
Ova crkva treba da je pjesma
Pjesma Bogu iz doline plača.
Pjesma snaži ruke neimara
Težak poso pjesma olakšava
Ka što biva među žeteoci
Međ’ kopači i među orači
Među tkalje i među vezilje.
I ja gospo bejah na Kosovu
A sa braćom i rodbinom cjelom
Svi ostaše grobom na bojištu
Sam se vrati potucalo Rade;
Da sam hteo za njima plakati
Obadva bi oka isplakao
Te ti ne bih danas ovde bio
Ni zidao tvoju zadužbinu
Slijep ne zida svojijem rukama
Teke pipa tuđu zidariju.
Nego pjevaj Gospo ili ćuti
Primi savjet, na me se ne ljuti.
13.
„No počuj me što ću besjediti
Što je prošlo, niko ne povrati
Što će doći niko ne odvrati,
Nego skupi trista udovica
Sve kosovskih sinjih kukavica
Da pjevaju pjesmu budućnosti
Da pjevaju srpskom vaskrsenju
Tako ćemo, o carice svjetla,
Nosilice svenarodnog bola
Svenarodnog bola i nadanja
Tako ćemo tvoju zadužbinu
Brzo svršit i srećno dovršit“.
14.
Milica je mirno saslušala
Pa je Radu vako besjedila:
„Mudra glavo, neimare Rade
Mudro misliš i mudro govoriš
Poslušaću kako me sjetuješ
Al’ dopusti crkvi do slemena
Da ja sama plačem za Kosovom
Da oplačem kosovske junake
Da ožalim prošlost Srbinovu,
A po tome, Boroviću Rade,
Od slemena do vrha kubeta
Nek se ori pjesma budućnosti.
…
22.
„A sad Rade gle kubeta zida
Vitka, svjetla, visoka i krasna
da nam budu spomen budućnosti
Budućnosti svjetle Srbinove
Izidane na gorkoj prošlosti
Na mukama mnogih mučenika
Na žrtvama mnogih vitezova
Na suzama mnogih udovica
I na pisku mnogih siročića.
Sada sestre pjesmu zapjevajte
Zapjevajte pjesmu radosnicu
Zapjevajte srpskoj budućnosti
I budućim srećnim koljenima
Što će doći posle ropske noći
Zapjevajte srpskom vaskrsenju
Dokle Rade uzdiže kubeta
Na bijeloj Ljubostinji crkvi.“
23.
Kad to čulo trista udovica
U grlu su suze ustavile
Pa drhtavim glasom zapjevale
Zapjevale pjesmu radosnicu
Radosnicu srpskoj budućnosti
„O svevišnji Bože nad vojskama
Nad vojskama nebesnih anđela
I vojskama srpskijeh ratnika
Blagoslovi srpska pokoljenja
Što će doći posle ove noći
Da s’ umnože s Tvojom pomoći
Kad Ti htedneš i Ti kada rekneš
Suho drvo ozelenjet mora
Kad Ti htedneš i Ti kada rekneš
Srpski će se vaskrs zablistati
Tvojom slavom Srbi proslaviti
Porušeni dvori opraviti
I kandila hladna upaliti
Uprljano ime Isusovo
Opraće se vodicom od ruža
Uspravit se slomljeni krstovi
A zamukla zvona zazvoniti
Zemlja će se krstom osvještati
Narod će se Hristu pokloniti
Zavladaće pravda i sloboda
Zacariti ljubav i istina
Naša sela pjesmom napuniti
S mladićima starci će igrati
S nevjestama bake likovati.
Hvala Bogu i Božjoj milosti
O da divne srpske budućnosti
Krasne, svjetle, visoke i slavne
Ka kubeta carice Milice
Što ih gradi neimare Rade.
Sve će tako biti ako Bog da
I bijela crkva Ljubostinja
Naše mile Gospe zadužbina.
24.
To sve sluša Rade neimare
Pa od milja i on zapjevao
Još povika na trista majstora
Da i oni glasno zapjevaju.
„Kad kosovske, braćo, udovice
Pjevat mogu narodu i Bogu
I u noći čekati svanuće
A u ropstvu sreću i slobodu
Šta j’ ostalo nama junacima
Što sa Lazom bismo na Kosovu?
No pjevajte, braćo moja draga
Sve pjevajte i opet pjevajte
Dok na crkvi kubeta svršite
Kubeta nas sa nebom vezuju
I sa svetom Nebesnom Srbijom
I sa svjetlom našom budućnošću
Tako reče gospođa carica
I ostalih trista udovica.“
Tad zapjeva tri stotin’ majstora
Zapjevaše muški glasovito
Čekićima pjesmu udvojiše
Sve pjevaše i popijevaše
Dokle svetu crkvu dovršiše.
25.
Eto tako, Srbi i Srpkinje,
Ljubostinja kako se gradila
Pola s plačem a pola s pjevanjem
To je sudba pravoga čovjeka
I to nam je sudba Srbinova
Bez plakanja nema radovanja
Bez trpljenja nema ni spasenja
Bez Golgote nema Vaskrsenja
Jedno s drugim kada se udruže
Liče trnju oko rujne ruže.
To je znala carica Milica
Ljubostinjska slavna ktitorica.
Sad na nebu ko zvezda se sija –
Sveta srpska mati Evgenija.
___________________________
1. „Manastir Ljubostinja“ – izdavač Manastir Ljubostinja
2. „Zidanje Ljubostinje“ – Vladika Nikolaj Velimirović, izdavač Manastir Ljubostinja
Izvor:zaduzbine-nemanjica.rs
MOJE VREME U LJUBOSTINJI…
Boras*S