VREME HEROJA I SMRTI – KOLUBARSKA BITKA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________

tamoiovde-logo

Na današnji dan, 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći

Jedno od najvećih stratišta srpskog naroda, Kolubarska bitka vođena je na frontu dugom 150 kilometara, protiv dva puta brojnijeg i nesrazmerno jače opremljenog zavojevača vojske Austrougarske carevine.

Tada je jedna mala srpska zemlja bacila u ovaj sudbonosni sudar 250000 boraca koje su činili svi ljudi grada i sela, sva inteligencija i čitav podmladak jednog naroda.

  Komandant austrougarskih snaga general Oskar fon Poćorek komanduje bitkom prvo iz Tuzle, a zatim iz Banje Koviljače. Pred sam početak bitke izveštava carevinu rečima: “Srpske jedinice se povlače u neredu prema Kragujevcu i nema izgleda za borbu“.

Naime Poćorek je očekivao da će gro srpskih snaga braniti grad Valjevo, da će uspeti da potisne srpsku vojsku i da je na reci Kolubari, koja se izlila tri kilometra oko sebe, uništi. Srpska vrhovna komanda ga je preduhitrila naredivši svojoj Prvoj armiji da brani Valjevo, a ostalim jedinicama da se na vreme povuku preko reke Kolubare.

Tako je 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći.

Jedno od glavnih žarišta bitke na Kolubari je bilo Vrače brdo koje se nalazi nadomak Lazarevca, a koje je bilo po petnaest puta u toku dana čas u rukama jednih, čas u rukama drugih. Na ovom brdu je izginulo oko 20 000 srpskih i 30 000 austrougarskih vojnika. Svi su oni zajedno pohranjeni u spomen kosturnici crkve Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu, po čemu je naš srpski narod jedinstven u svetu.

Naime, udostojili smo svoje neprijatelje, koji su nam naneli toliko zla, palili zemlju, vešali žene, decu i ostalo civilno stanovništvo, toga da budu sahranjeni u kripti jedne od najlepših naših crkava i time ih po dostojanstvu izjednačili sa svojim kraljevima koje smo na isti način pohranili u kripti crkve Sv. Vel. Georgija na Oplencu.

Ova bitka se izučava na svetskim vojnim akademijama, a karakteristična je po tome što se jedna mala vojska suprotstavila jednoj velikoj sili i pobedila. Naš vojnik je pobedio hrabrošću, vojnom taktikom i veštinom. Poznato je da je naš vojnik bio hrabar, disciplinovan i veoma poslušan, evo i jednog primera te discipline.

Sa kote Mačkov kamen jedan poručnik šalje svoj izveštaj komandantu:

„Gospodine majore na ovoj koti je pola moje jedinice izginulo, dozvolite mi da se povučem.“
„Ne dozvoljavam.“, odgovara komandant, inače major Tucaković poreklom iz Užica.

Malo kasnije opet se poručnik obraća majoru:
„Gospodine, mitraljez mi je pogodio obe noge, dozvolite mi da odem da se previjem, krvarim.“
„Krvari, ne dozvoljavam.“, odgovora major.

Nešto kasnije major se obraća poručniku:
„Sine, izdrži još malo, Srbija gleda u tvoja leđa.“

Srpska vojska je i vojno-taktički pobedila austrougarsku vojnu silu. Naime, kad je srpska komanda prozrela šta Poćorek sprema, a on je krenuo sa svojom petom armijom na Beograd, naredila je svojim snagama da se povuku iz Beograda i da se zbiju oko reke Kolubare 40 kilometara od Beograda. Ostala je samo jedna jedinica za odbranu grada Beograda, mala ali izuzetno hrabra vojska, koja je branila Beograd, ali ga nije odbranila.

Neprijatelj 3. decembra ulazi u Beograd. Istog dana Austrougari prave jednu veliku vojnu paradu kojoj prisustvuje i sam Poćorek. Svetska štampa piše da srpski vojnik više ne postoji, a po celoj austrougarskoj carevini deljene su ironične posmrtne liste da je grad Beograd umro.

General Živojin Mišić

Komandant prve armije general Živojin Mišić 2. decembra izdaje naredbu na svoju ruku u Gornjem Milanovcu, jer se vrhovna komanda nije složila, da se rano izjutra 3. decembra krene u kontraofanzivu i da se napadne neprijateljska šesta armija.

Mišić je dobro ocenio situaciju jer se nosio mišlju da iskoristi slavlje Poćoreka u Beogradu. Imao sam čast da u našoj crkvi u Lazarevcu razgovaram sa komandirom prve čete koja je izvršila proboj, jedan je od 1300 kaplara, koji opisujući proboj kaže:

Na Suvoboru je moja četa puzila jednom prostranom livadom prema neprijateljskim rovovima. Čitavu livadu je prekrila gusta magla, ali na moju nesreću i mojih vojnika, magla je iza naših leđa počela polako da se diže i postojala je opasnost da nam neprijatelj otkrije položaje. U takvoj situaciji bio sam u kratkoj nedoumici, a zatim sam naredio juriš. Pošto je trubač zasvirao juriš, veoma poznat švabama, neprijateljski vojnici su napustili svoje rovove i dali se u bekstvo. Tako smo bez mnogo napora zauzeli neprijateljske rovove. Ovaj događaj se brzo raširio po čitavom frontu, na kome se vrlo brzo krenulo u kontraofanzivu“.

Vojvoda Stepa Stepanović

Ovaj poraz je bio Poćoreku treći za redom u njegovoj vojnoj karijeri. Prvi je bio 28. juna 1914. god. u Sarajevu, prilikom atentata na prestolonaslednika Ferdinanda, bio je u automobilu sa prestolonaslednikom. Drugi, pak u avgustu mesecu iste godine i porazu u bici na Ceru, a treći na Kolubari.

Sam austrougarski car koji mu je za pobedu na Drini dodelio najviše odlikovanje, posle Kolubarske bitke je izjavio: “Znao sam, ne može se magarac sa lavom izboriti“.

Po narodnosti Poćorek je bio Čeh, a posle Kolubarske bitke nije pominjan u austrougarskim vojnim krugovima. Poručivali su mu iz vrhovne komande da izvrši samoubistvo, odnosno da se obesi. On im je na to odgovorio: „Kada doživim da jedan austrougarski vojskovođa pobedi srpsku vojsku, tada ću to učiniti“.

Pre Kolubarske bitke odigrala se avgusta meseca bitka na Ceru gde je austrougarska doživela poraz, ali prilikom povlačenja, naročito u Mačvi neprijatelj je palio srpska sela i vešao srpski narod. Zbog toga se za vreme Kolubarske bitke narod povlačio sa vojskom jer nije smeo da čeka neprijatelja. Bilo je to vreme smrti , kako kaže Dobrica Ćosić.

1300 kaplara

U borbi za Vrače brdo 20. novembra, poginuo je i Dimitrije Tucović. Prvo je bio sahranjen pod jednim hrastom na samom bojištu, pa je zatim prenet na šušnjarsko groblje, a odatle u spomen kosturnicu gde mu je telo bilo položeno u sanduk broj tri. Izvesni Draža Marković, tadašnji funkcioner, je preneo njegovo telo na Slaviju.

Srpski narod je u toku Cerske i Kolubarske bitke mnogo postradao, ali upečatljiv je primer jedne majke koja je povlačeći se ispred Austrougara sa sobom vodila i svoja tri sina, dvojicu za ruke, a trećega u torbi na leđima. Posle dugog puta, umora, golotilje, gladi, majka odlučuje da jednog od njih ostavi, a to je značilo skoro sigurnu smrt.

Posle dugog razmišljanja i borbe sa sobom odluka je pala na najmlađeg u torbi. Majka ga ostavlja na jednoj steni i odlazi, ali okranuvši se, dete se na nju nasmeje, a ona sažalivši se vraća se da ga uzme i nastavlja dalje put.

Nakon dužeg puta, majka ne može dalje i opet odlučuje da ostavi najmlađeg sina, ali opet okrenuvši se da ga vidi još jednom, ona se vraća i uzima sina i kako je znala i umela uspeva da pronese svoja tri sina kroz ratni vihor.

Naredne 1915. godine u Srbiji je harao pegavi tifus. Oba starija sina su podlegla bolesti i umrla, a majci je ostao u životu jedino najmlađi sin koga je ona htela da ostavi, da je gleda i brine o njoj. Naš narod za to ima jednu lepu poslovicu koja kaže: „Na mrđanu kuća ostaje“.

Najveće zasluge za pobedu u Kolubarskoj bici pripadaju vojvodi Živojinu Mišiću komandantu prve armije. Značajno mesto pripada i vojvodi Stepi Stepanoviću, koji je rođen na Torlaku i čitav život proveo u vojnoj službi. Sa svojom Drugom armijom bio je sve do osloobođenja. Sa svojom vojskom je prošao golgotu Albanije, ostrva Krfa i Vida, na kojima su mnogi srpski vojnici ostavili svoje kosti. Odlikovao se skromnošću tako da iako je bio srpski vojvoda nije imao svoju poslugu, jeo je iz vojničke činije, a čitav život spavao u vojničkom krevetu.

Pored vojnika Prve i Druge armije u ovoj spomen kosturnici sahranjene su i kosti vojnika Treće armije kojom je komandovao general Pavle Jurišić – Šturm, kao i vojnici užičkog korpusa sa komandantom Aleksom Vukomanovićem. Najveći broj izginulih u Kolubarskoj bici, tačnije 75 posto čine vojnici moravske jedinice.

Kasnija istorijska dešavanja, naročito ona posle Drugog svetskog rata, kreirana od strane lojalnih sledbenika komunističke revolucije, načinila su jednu istorijsku nepravdu radi očuvanja bratstva i jedinstva među jugoslovenskim narodima.

Naime, na predlog i naredbu tadašnjeg visokog funkcionera komunističke partije, Jovana Veselinova, negde pred proslavu pedesetogodišnjice Kolubarske bitke (1964. god), broj od 250000 srpskih vojnika koji su učestvovali u Kolubarskoj bici je u spomen- kosturnici vidno izbrisan i prepravljen na 120000, a sve to na račun ostalih jugoslovenskih naroda, koji su istini za volju učestvovali u Kolubarskoj bici, ali zasigurno ne na našoj, srpskoj već neprijateljskoj strani.

Kada je ušao u spomen – kosturnicu i video na zidu brojku od 250000, rekao je „Mnogo je to“, i bez skrupule i trunke poštovanja prema tim žrtvama odokativnom metodom rekao neka to bude naprimer 120000. Šta drugo reći do „srpska sramota“.

Prekrajali smo istoriju, odricali se naših predaka, očeva, dedova, ignorisali smo njihove žrtve na kojima danas počiva naša država i naša sloboda, stideli smo se svoga imena i zato nam se danas dešava to što nam se dešava. Plašim se da iz istorije nismo ništa naučili, te smo dužni ponovo da je proživimo.

Svim ovim žrtvama za ljubav i slobodu svih nas neka je večan pomen, slava i hvala.

Амин.

(Na osnovu kazivanja i dugogodišnjeg služenja Bogu u hramu Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu protojereja stavrofora Živorada Jakovljevića.)

crkvaulazarevcu.org

____________________________________________________________________________________________

Naslov: Bora* S

LEBAC SUTRA NEMOJTE POSLATI…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

KRAGUJEVAČKA TRAGEDIJA 1941.

Streljanje u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine predstavlja jedan od najvećih zločina nemačkog Vermahta u toku Drugog svetskog rata. Iako je te jeseni u Srbiji bilo više masovnih zločina nemačke vojske, streljanje u Kragujevcu uzdiglo se do simbola svih ovih stradanja i postalo neodvojivi deo kolektivne svesti i kolektivnog pamćenja srpskog naroda.

Istorijski okvir stradanja srpskog naroda bio je kapitulacija i komadanje Jugoslavije aprila 1941. godine od strane Nemačke, Italije, Mađarske i Bugarske, kao i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Srpsko nacionalno biće bilo je raskomadano i našlo se u sastavu svih okupatorskih režima i NDH.


Od prvih dana okupacije kod okupatora su izbile na površinu najniže strasti, istorijski kompleksi i verski fanatizam koji su rezultirali ubijanjem, pljačkom, proterivanjem, ali nigde kao u NDH, gde se srpski narod suočio sa užasom biološkog zatiranja.

Nemačka okupaciona vlast, na čijem čelu je bio Štab vojno-upravnog komandanta, uspostavljena je u Centralnoj Srbiji i Banatu. Tri posadne divizije, Upravni Štab i jaka policijska i obaveštajna služba imali zadatak da narod drže u pokornosti i omoguće nesmetanu pljačku Srbije. Geslo nemačke vlasti bilo je Rad, red i mir, ali srpski narod, svikao na bune i ustanke, od prvih dana okupacije raspršio je njihove iluzije o mirnom vladanju Srbijom. Pojedinačni sukobi prerasli su u oružani ustanak. Uskoro je veliki deo Srbije bio slobodan, a nemačka vojna sila bila je prinuđena da brani komunikacije i veće gradove. Uznemirujući razvoj situacije izazvao je reakciju nemačke Vrhovne komande i samog Hitlera. Zadatak da uguši ustanak u Srbiji poveren je austrijskom generala Francu Bemeu. On je 20. septembra preuzeo celokupnu vojnu i izvršnu vlast, a već 22. septembra pokrenuo je ofanzivu protiv ustanika. Do početka decembra ustanak u Srbiji bio je ugušen. Iza je ostalo oko 26.000 ubijenih i stotine spaljenih sela. General Beme ostaće upamćen u istoriji po naredbi od 14. oktobra 1941. godine, zbog monstruozne kvote da se za jednog ubijenog nemačkog vojnika ili folksdojčera strelja 100, a za ranjenog 50 talaca.

Povod za streljanje u Kragujevcu bili su nemački gubici na putu Kragujevac – Gornji Milanovac, a sve je počelo kada su četnici i partizani 29. septembra oslobodili Gornji Milanovac i tom prilikom zarobili deo nemačke posadne čete. U treći pokušaj oslobađanja ovih vojnika krenuo je 14. oktobra III bataljon 749. puka, pod komandom kapetana Frica Fidlera. Tamo više nije bilo njihovih zarobljenih vojnika, pa su vojnici III bataljona spalili grad, pokupili taoce i krenuli nazad. Negde na pola puta, na Dumači, između sela Bara i Ljuljaka, došlo je do borbe sa četnicima i partizanima. U ovoj borbi bilo je mrtvih na svim stranama, ali nemački gubici, 10 mrtvih i 26 ranjenih vojnika, odredili su sudbinu Kragujevca. Naredbu o odmazdi za ove gubitke doneo je teritorijalno nadležni komandant 749. puka sa sedištem u Kraljevu, major Oto Deš. Zadatak da sprovede akciju odmazde poveren je majoru Paulu Kenigu, komandantu I bataljona 724. puka, kao najvišem nemačkom oficiru u Kragujevcu.

Kada se pomene Kragujevačka tragedija, obično se pod tim podrazumeva streljanje koje je 21. oktobra izvršeno u Kragujevcu. Ali, u širem smislu, Kragujevačka tragedija obuhvata i streljanje koje je izvršeno po okolnim selima 19. oktobra i streljanje srpsko – jevrejske grupe 20. oktobra, zato što su ova streljanja delovi jedinstvene akcije odmazde.

Major Kenig je smatrao da odmazda treba odmah da bude izvedena u Kragujevcu, ali je pristao na predlog krajskomandanta Ota fon Bišofshauzena da se streljanje izvrši po selima, jer je Kragujevac do tada bio relativno miran grad, a sela su, kako su, uostalom i Nemci govorili, bila legla bandita.

U nedelju, 19. oktobra, oba bataljona su izašla iz Kragujevca. Kapetan Fidler sproveo je jednovremeno akciju u Maršiću i Mečkovcu (Ilićevo) i pohapsio je skoro sve muškarce. Iz tih grupa uhapšenih izdvojio je muškarce uzrasta od 20 do 50 godina i streljao ih pred očima ostalih koji su bili naterani da sve to gledaju. Za to vreme major Kenig je u Grošnici krenuo sa jednog i drugog kraja sela i kako bi uhvatio manju grupu ljudi, tu ih je i streljao. U Grošnici postoji dvanaest mesta na kojima je izvršeno streljanje. U Beloševcu su streljali jednu grupu i tada je, u 16 časova, streljanje bilo prekinuto. Krajskomandant Bišofshauzen u svom Izveštaju od 20. oktobra navodi broj od 422. streljanih, dok major Kenig u Izveštaju od 27. oktobra kaže da je toga dana streljano 427 ljudi. U Spomen-muzeju 21. oktobar do sada su prikupljeni podaci o 415 streljanih i 21. preživelom.

Rezultat streljanja prvog dana značio je da će se ova akcija produžiti još 5-6 dana, sa neizvesnim ishodom i uz opasno ugrožavanje bezbednosti nemačkih vojnika. Zbog toga je major Kenig, bez konsultacija, odlučio da se streljanje nastavi u Kragujevcu. Uveče je Kragujevac blokiran, a sutradan je počelo hapšenje u gradu. Nemci su vešto zavarali građane Kragujevca pričom da se sve to radi radi zamene ličnih karata, tako da otpora hapšenju gotovo da nije ni bilo. Više kolona uhapšenih ljudi iz raznih krajeva grada slivale su se kod Gornjeg parka u jednu kolonu koja je produžavala prema Topovskim šupama 3. artiljerijskog puka Tanasko Rajić. Na ulazu u krug Topovskih šupa su pretreseni i oduzeti su im svi lični predmeti i dokumenta. Prilikom hapšenja komandanti nemačkih bataljona, na sramotu svojih profesija, jer je major Kenig bio profesor teologije protestantske crkve, a kapetan Fidler direktor Visoke škole prirodnih nauka, nisu zaobišli ni kragujevačke srednje škole, iz kojih su uhapsili oko hiljadu đaka.

U živote Kragujevčana ovog dana umešali su se Marisav Petrović i njegov  5. dobrovoljački odred. Zauzeli su opštinu, a onda su krenuli i sami sa hapšenjem. I 21. oktobra su hapsili one koje su Nemci slučajno propustili, a pre svega Rome, koje su nečasno razmenjivali za svoje pristalice ili one za koje su smatrali da mogu postati njihove pristalice. Istorijska je istina da su oni u popodnevnim satima 20. oktobra i tokom samog streljanja 21. oktobra spasli smrti nekoliko stotina, možda i hiljadu ljudi, pretežno đaka. Ali, nema ni govora o nekoj njihovoj spasilačkoj misiji, jer nisu umanjili zločin, umesto tih ljudi streljani su neki drugi. Marisav Petrović i ostali dobrovoljci sigurno su spasioci za one koje su izdvojili, ali, takođe, sigurno je da su za one koji su ostali u Topovskim šupama i koje su predali Nemcima, zamenivši ih za svoje simpatizere, ubice, jednaki onima koji su izvršili streljanje.

Većina uhapšenih mislili su da je najgore što može da im se desi da budu upućeni na prinudni rad, ali njihove slutnje prekinute su oko 18 časova. Tada su Nemci izveli na streljanje 123  Srba i Jevreja, muškaraca i žena. Ovu grupu činili su 53 taoca koje su doveli iz kragujevačkog zatvora i 70 muškaraca i žena, Srba, Jevreja, nacionalista, komunista, njihovih simpatizera i članova njihovih porodica, koji su bili uhapšeni uveče 18. oktobra. Iz ove grupe deset ljudi preživelo je streljanje. Među njima bio je i Živojin Jovanović i on se 1947. godine pojavio na suđenju u Nirnbergu kao jedini svedok ovog nemačkog zločina.

Suočeni sa izvesnošću smrti, oni koji su imali sa čime i na čemu, a malo njih je to imalo, ispisali su poslednje poruke svojim najmilijima. Danas se u Spomen-muzeju čuvaju originali i kopije 43 poruke.

U 7 časova ujutro 21. oktobra vrata Topovskih šupa su otvorena i počelo je izvođenje ljudi. Formirane grupe pod jakom stražom odvođene su prema dolinama Sušičkog i Erdoglijskog potoka i tu streljane. Doline ovih potoka pažljivo su izabrane, jer odatle je bilo teško pobeći, ali radi svake sigurnosti, na više mesta na padinama iznad potoka bili su postavljeni mitraljezi. Ako je i bilo onih koji bi uspeli da pobegnu sa samog mesta streljanja, njihovo se bekstvo uglavnom tu i završavalo. Ipak, prilikom odvođenja na streljanje, nekoliko grupa uspelo je da se razbeži. U unakrsnoj paljbi koja je nastala mnogi su ubijeni, ali neki su uspeli da se spasu. I među nemačkim vojnicima bilo je mrtvih. Prema izjavama svedoka 5 vojnika je poginulo. I za njihovu pogibiju bili su krivi Srbi koji nisu hteli mirno da odu u smrt. Major Kenig odmah je dao da se izvede i strelja još 500 talaca. Otprilike do 14 časova sve je bilo gotovo. U dolinama potoka ležalo je ubijeno nekoliko hiljada ljudi. Ostale su pustili kućama, ostavljajući 250 talaca iz razloga bezbednosti i jednu grupu od oko 200 ljudi koji su imali zadatak da izvrše sahranjivanje streljanih.

 Prema do sada prikupljenim podacima 21. oktobra streljano je 2264. ljudi, dok je 31 čovek uspeo da preživi streljanje. Ukupno, u ova tri dana, u okolnim selima i Kragujevcu, prikupljeni su podaci za 2792. streljanih lica i 62. preživelih.  

 STANIŠA BRKIĆ, muzejski savetnik, profesor istorije, Spomen-park “Kragujevački oktobar“

 ***

“U dokumentaciji Spomen-muzeja „21. oktobar“ sačuvane su 42 poruke streljanih, ispisivane na komadima papira, poleđini fotografija ili dokumenata koje su uhapšeni imali pri ruci. Ove poruke čine da svi ideološki obračuni, tokom kojih su žrtve često služile kao zgodna moneta za potkusurivanje izgledaju nebitno. Poruke streljanih podsećaju na ono najvažnije:  21. oktobra 1941. pobijeni su ljudi. Iz svake poruke provejavaju detalji iz svakodnevnog života, od briga i problema do gimnazijskih ljubavi.

 Božidar Milinković, majstor, napisao je na poleđini radničke knjižice: „Mila Ružice, oprosti mi sve na poslednjem času. Evo ti 850 dinara, tvoj Boža.“

Radnik Lazar Petrović ostavio je na poleđini stare dopisnice poruku: „Draga Lelo, Seko i Bato, kucnuo je zadnji čas, oprostite svom tati. Ljubi vas sve Lazar. Htedoh se slikati s tobom Lelo, ali ti odgodi. Žao mi je.“

 Otac i sin Nikola i Aleksandar Simić streljani su zajedno. Nikola, inženjer, u svojoj poruci kaže: „Ja i Aca odlazimo zajedno. Ljubi vas otac, živite u slozi.“

Aleksandar, osamnaestogodišnji gimnazijalac piše: „Pozdravlja vas sve Aca. Pozdravite moju drugaricu Danicu.“

Gimnazijalac Pavle Ivanović, streljan 20. oktobra, pisao je ocu, ne znajući da je on već u topovskim šupama i da će biti streljan samo dan nakon njega: „Tata, ja i Miša smo u topovskim šupama. Donesi nam ručak, neki džemper i neki ćilim. Donesi nam u teglici pekmez. Paja. Tata idi kod direktora ako vredi.“

Poruku ocu ostavio je i učenik Ljubiša Jovanović, takođe ne znajući da mu je otac na istom mestu gde i on.  Streljani su obojica, istog dana.

Jedna štura poruka, na prvi pogled bez ikakvog emotivnog naboja, verovatno je najpotresnija od svih. Knjigovođa Jakov Medina, uhapšen 18. a streljan 20. oktobra, kratko je napisao:

 „Lebac sutra nemojte poslati.“

U toj kratkoj rečenici sadržana je sva tragika života u zlom vremenu: „lebac“ kao simbol života, osnovna hrana, ali i ratne sirotinje onog doba, one koja brine o svakom komadiću hleba i ništa ne baca, jer za bacanje nema.”

jovana gligorijević/vreme.com

Priredio: Bora*S

__________________________________________________________________________________________________
Povezano: WE ARE CHILDREN! SHOOT!

_________________________________________________________________________________________________