KAO RANIJE, VIŠE NEĆE BITI…

tamoiovde-logo

Podeliću s vama ono što odavno znam – kako se odvija proces svake krizne situacije. Ako vam je trenutno loše, ili ste utučeni i preopterećeni promenama koje se dešavaju sa vama, moguće je da će vam ovo pomoći da shvatite gde se nalazite na karti kriznog ciklusa. Moja omiljena Virdžinija Satir je opisala devet etapa te spirale. Svaki zdravi sistem, bio to čovek ili organizacija, menjajući se, prolazi ih sve i to čini neprestano.

Prva etapaSTABILNOST

Sve je u redu i niko ništa ne želi da menja. Sve je idealno, sve vas raduje, i svima je sve potaman. Sistem je u tom trenutku stabilan, udoban, čvrst.

Druga etapaNOVI ELEMENT ili POGORŠANjE

Ni jedan zdrav sistem nije hermetički zatvoren. Ni jedan otvoreni sistem ne postoji bez novih elemenata. Takav element može biti neki događaj, odluka, nije obavezno da to bude nešto loše – npr. par koji je dugo vremena živeo u građanskom braku odlučio je da se venča; u porodici se rađa dete; na posao uzimaju nekog novog; uvodi se novo pravilo. Čak i težnja da se brižno čuva stabilnost, na paradoksalan način na sistem deluje kao destruktivni element, jer u svakom zastoju postoji zrno krize.

I kada nastupi druga etapa, sve kao da se pogoršava, usporava, kvari. Ako ste se ranije odmah posle svađe mirili, sada se mirite posle dva sata ili posle tri dana. Ako ste ranije na svaki uloženi evro imali 40 centi zarade, sada dobijate 30 pri istim uslovima. Početak te etapa liči kao da idete ispod brda i na vas se odranjaju kamenčići. Kraj te etape ponekad, pri određenim uslovima, liči na lavinu.

Osnovni simptom te etape jeste gledanje unazad s mišlju: „Kako je ranije sve bilo lepo“. Kako sve vratiti nazad? Da li je moguće vratiti nazad? Šta treba učiniti, da bi bilo kao pre?

Treća etapaDEPRESIJA, UTUČENOST

Na toj etapi postaje jasno da se više ne može vratiti na staro. Više nikad neće biti kao ranije. Kod težih kriznih situacija ima se osećaj da ste izgubili sve. Ili da ste izgubili veoma mnogo: ranije odnose, ranije materijalno stanje, ranije resurse.

Glavni simptom ovog stanja jeste ujutro zauzimanje poze embriona, kada nemate snage da se ispružite i rastegnete, želite samo da se sklupčate još više i uopšte ne želite da ustajete, u depresivnom ste stanju.

Četvrta etapaNADA

Ako kao ranije više neće biti, i nemam šta da izgubim, možda mogu nešto da uradim, da bi mi bilo bolje? Takva misao obično stidljivo dolazi u glavu čoveku koji budeći se jednog jutra shvata da hoće da živi dalje. Prosto disati, gledati kroz prozor, živeti. Nešto raditi. Nešto menjati. Možda još mogu da budem srećan – razmišlja on. Na toj etapi se obraćaju za stručnu pomoć. Nešto slabo pokušavaju, mada za to nemaju dovoljno snage. Puštaju u svoj život nove ljude ne nadajući se nekim posebnim promenama.

Jednostavno pristaju na to da probaju nešto novo. Ja sam upravo na toj etapi pošla u školu tango plesa, s osećanjem da svakako nemam šta da radim, i svejedno mi je čime ću se zanimati.

Peta etapaNOVI SMISAO

To je najzanimljivija, najlukavija i veoma sablažnjiva etapa. Ovde se kod vas već pojavljuje snaga. Pojavljuju se novi ljudi. A što je najvažnije – ovde se pojavljuju pitanja, postavljena sebi samom i svetu. Koji je trenutno moj glavni smisao? Šta mi odgovara i od čega mi biva loše? Kakav sam trenutno? Šta je za mene važno? Koga imam oko sebe i koga želim da vidim oko sebe? Često se na ovom mestu menja krug ljudi sa kojima se družimo, pravila života, i pojavljuje se ili novi hobi, ili novi posao, ili novo partnerstvo, ili novo viđenje sebe. Čovek žedno upija novo, u glavu mu dolaze odgovori na mnoga pitanja. To je etapa znakova i simbola koji se lako čitaju i pomažu da se pomera dalje.

Jedna moja klijentkinja na toj etapi, dolazeći na prijem sa pitanjem da li da menja nešto kod sebe ili ne, odjednom je videla bilbord na kojem je velikim slovima bilo napisano „Menjaj se!“. Taj bilbord je tamo bio i ranije, ali ga je ona pročitala kao poruku upućenu njoj upravo u tom momentu, kada je podsvesno sazrela za novu etapu. Dok nije imala snage – nije ni videla natpis.

Lukavstvo te etape se sastoji u tome što, dok smo u njoj, naš život nam opet izgleda kao osmišljen, ispunjen, iako i težak. Postoji veliko iskušenje i ostati tako u njoj zauvek. Onaj ko ceo život traži sve novi i novi smisao, nalazi sebi nove i nove gurue i nova učenja. Onaj ko se sve vreme mota u potrazi za novim otkrovenjima, i pritom u njegovom životu osim tih nema novih dešavanja, nema novih događaja u njegovoj biografiji, a odnosi sa ljudima, odnos prema svom životu i socijalnom statusu ostaje isti – moguće da je zaglavio na toj etapi, zato što ga sledeća etapa plaši.

Šesta etapaZONA PRAKSE

To je zaista najopasnija etapa krize koje se mnogi plaše. Sve što ste shvatili, saznali o sebi i životu – treba da se primeni u praksi, da se pretvori u životni opit. Ako ste saznali nešto novo o ljudima o i sebi, vi ne možete govoriti „da“ tamo gde želite reći „ne“. Vi ne možete da otkažete ono što odavno želite da prihvatite. Vi jasno slušate sebe. Vi više ne možete tako lako da obmanete sebe. I sve to ne daje garancije da ćete početi ta nova znanja da ovaploćavate u život. To je ipak rizik!

Svaki peti čovek ne rizikuje, tako i ostaje na prethodnim etapama. Probati novo, reagovati na drugačiji način, prestati činiti nešto samo po navici, već po novom, čak i ako nam se čini da je osuđeno na propast – to je zadatak šeste etape.

Ovde kao koplja (u odbranu) ustaju sve vaše psihološke zaštite. One vas zaštićuju od bola, ali i od razvoja, takođe. One govore – šta ti je, nisi lud da uzimaš na sebe odgovornost? Nećeš valjda ti prva da pokažeš inicijativu? Na toj etapi panika nas hvata i želeli bismo da se negde sakrijemo.

Ali postoji i ta euforija, kada pokušamo nešto novo – i uspe nam nešto što je izgledalo neverovatno! Na početku te etape, mi od deset puta, devet reagujemo po starom. A na kraju – devet od deset reagujemo po novom.

Dozvoliti sebi da steknemo novo iskustvo je jedinstvan način da se istinski menjamo.

Sedma etapaISKUSTVO

Opit, novo iskustvo je ono što nas zaista menja. Nikakvo shvatanje bilo kakvih procesa nas ne menja tako kako nas menja proživljavanje tih procesa. Drugačiji osećaj. Drugačiji odnosi. Drugačije stanje.

Doktor Haus govori – „Ljudi se ne menjaju“, i ja se s njim slažem, s malom ispravkom: ako ne dozvoljavaju sebi novo iskustvo. Na toj etapi mi žedno pokušavamo da činimo sve na nov, drugačiji način.

Etapa osmaINTEGRACIJA

Mi se ovde okrećemo unazad i govorimo sebi: opa, kakav put sam prošao. Sve te greške, sve nezgode, svi uspesi – sve je to moje. Ja sam to učinio! Bravo za mene.

Molim vas samo, nalazeći se na toj etapi, nemojte da dirate ljude koji se nalaze na drugim etapama svojih kriza. Možemo upasti u iskušenje da kažemo: „To je tako jednostavno, ustani i idi! Ja sam to uradio!“ Setite se sebe na etapama utučenosti, depresije, beznađa. Jedva da ste se mrdali tada. A vi ste imali drugačije resurse. Zato, ogledajući se unazad na pređeni put, usvojite sve vaše iskustvo, to sa čime ste se izborili i živite dalje. To ste vi uradili!

Deveta etapaSTABILNOST – 2

Isto što i u prvoj etapi. Proživljeno, zasluženo, prorađeno.

Naslađujte se tim što imate, jer je to spirala, i sve što je živo će početi da se menja, i vama će izgledati da je sve opet loše, ali to nije istina.

ČESTO POSTAVLjANA PITANjA

Koliko vremena traje svaka etapa? – Neizvesno je. Zavisi od toga o kakvoj se krizi radi, kakve su okolnosti prisutne, koliko imate resursa itd. Nemoguće je predskazati.

Da li će svaki put biti tako loše? – Ne. Iskusni ljudi se s vremenom prestaju bojati da se spuštaju u te nizine i doline, i daju sebi dovoljno vremena da prođu sve etape. A oni što su uznapredovali, kao surferi se koriste kriznom situacijom kao načinom da se u svom životu izbave od suvišnog i sve preuređuju kod sebe.

Da li je moguće menjati se bez tih užasnih padova? – Moguće je, ako ne budete smatrali vašu zonu komfora jedinstvenim mogućim svojim obitavalištem i sami se budete kretali u potrebnom prvcu; tako npr. oni što se uče i osvajaju nova znanja u svojoj profesiji, obično prolaze bez zametnih padova. Ali nisu svi spremni da žive u toj ne baš komfornoj zoni večnog učenika.

A šta ako ja nemam snage? – Prema tome se treba odnositi sa uvaženjem i dati sebi neophodno vreme na to, da bi se snaga povratila.

A šta ako ja ne želim ništa da menjam, niti da se kuda krećem? – Ništa strašno, nemojte se ni menjati, to je isto normalno.

Mogu li etape da se naslanjaju jedna na drugu, da se vraćamo unazad? – Mogu da prelaze iz jedne u drugu bez jasno izraženih granica ili da nam dodaju snage ili oduzimaju.

Može li sve odjednom da se sruši ili kao efekt domina, jedno za drugim? – Može. A to znači da se dugo ignorisala neophodnost da se nešto menja. A i ko je od nas tako smeo da se menja preventivno?

Može li se desiti da smo na različitim etapama za razne segmente života? – Obično tako i biva. Što se tiče posla, tu smo na drugoj etapi, a lični život nam je na petoj. Biva  zanimljivih kombinacija.

– Znači, nema šanse da se naslađuješ spokojem, čim se jedan ciklus završi, počinje nova spirala, i sve je izgubljeno? – Veoma je važno to da, prelazeći iz jedne promene u drugu, vi ne gubite sve. Revizija svojih resursa je veoma važna. Veoma je važno uzeti sa sobom sve nakupljeno iz starog života u novi, ne obescenjivati to što ste stekli. Koristiti se plodovima svog truda i razvoja je velika stvar.

Želim sada još da podržim sve one koji se nalaze unutar bilo koje etape. Znam koliko vam je potrebno hrabrosti da biste išli napred. Nemojte da se predajete. Obraćajte se za pomoć ljudima oko vas. Čuvajte sebe. Uvažavajte sebe.

U zoni komfora nema razvoja; bez zone komfora nema resursa; bez resursa nema koračanja napred. Sve je uzajamno povezano i ne može da postoji zasebno; nema dobrih i loših koraka na putu, na svakoj grešci stičemo iskustvo, čak postajemo i eksperti. Kvalitet vašeg napredovanja ne zavisi od brzine napredovanja.

Uvažavajte sve etape svog života, sva svoja stanja, nemojte da upoređujete sebe i svoj tempo napredovanja sa drugima. Koristite svoje padove da bi se orijentisali i napravili reviziju.

Ja, kao čovek koji radi sa kriznim situacijama, znam da svako od nas ima onoliko vremena koliko mu je potrebno da bi prošao taj put s maksimalnom koristi za sebe i svoj život.

Autor: Julija Rubljova, psiholog

Јулија Рубљова

https://psychologyjournal.ru/public/tak-kak-ranshe-uzhe-ne-budet/


Izvor: poznajsebe

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

 

BESKORISNE MISLI I PRAVILA…

tamoiovde-logo

MENTALNI MEHANIZMI I SAMOPOUZDANJE

Nisko samopouzdanje, kao što smo videli, proizvod je više faktora. Međutim, za njegovo održavanje odgovorni su isključivo mentalni mehanizmi, tj. ono kako naš um funkcioniše; kako razmišljamo, kako gledamo na stvari, na šta obraćamo pažnju i kako se ponašamo u skladu sa svim tim.

CBT-vladimir-204x300Ukazali smo na jednu opštu tendenciju kod ljudi da svet posmatraju kroz određene “naočare”, dakle, da filtriraju i obraćaju pažnju samo na ono što je u skladu sa njihovim dubinskim uverenjima.

Međutim, isto tako smo pokazali i da ta unutrašnja, duboka uverenja mogu nastati kao proizvod neadekvatne komunikacije sa okolinom, te da nam mogu činiti štetu umesto što nam pomažu da odredimo sebe i opažamo svet oko sebe.

Dakle, nužno je fokusirati se na mentalne procese koji nas u stvari dovode u situaciju da sistematski psihički uništavamo sami sebe.

Jedan od tih mehanizama koji smo identifikovali su tzv. “beskorisne misli i pravila”.

Sada ćemo detaljnije analizirati neke od stilova ovakvog načina razmišljanja. Ukoliko nešto od ovoga primetite kod sebe, znajte da je potrebno da radite na njihovom uklanjanju. Ovo će dosta pomoći prilikom rada na poboljšanju samopouzdanja.

Počećemo od stila neadekvatnog razmišljanja koji se u literaturi naziva “sve ili ništa” razmišljanje. Sam termin i naziv ovog stila govori o tome na šta se on odnosi, a to je gledanje na stvari bez središnje opcije. Dakle, to je ono klasično “ili si protiv mene ili si sa mnom”, “ili si vernik ili nisi”, “ili si žestok momak ili si totalna kukavica”, “postoje dobri i loši ljudi”, “ja sam totalni roker ti si totalni narodnjak” itd.

Očigledno je da ovde nema između, nema postepenosti, već je sve podeljeno na pozitivno i negativno, dobro i loše, ovakvo ili onakvo. Nekada nazivano i “crno-belo” mišljenje, ovakav način opažanja i razmišljanja je u potpunosti neadekvatan kada je reč o inteligentnim ljudskim bićima. Prvo da počnemo od toga da je svet isuviše kompleksan i komplikovan da bi se mogao svesti u bilo kakve čvrste kategorije, a pogotovo ne u dve koje su totalne suprotnosti.

Ovo se odnosi čak i na najbazičnije pojave u prirodi, kao što su dan i noć. Iako u našem jeziku postoji posebna reč za period kada je napolju svetlo (dan) i period kada je napolju mračno (noć), ovo je samo da bi se olakšala komunikacija. Ne postoji striktna i kruta podela između ova dva fenomena. Da li je 12 sati potpuno i istom svetlinom obasjan svet oko nas i onda odjednom – totalni mrak? Naravno da nije tako, već se dan postepeno smenjuje sa noći i obrnuto. Postoje i prelazni periodi, za koje mi imamo termine kao što su “sumrak”, “zora” “jutro” itd.

Kada je reč o psihologiji samopouzdanja, crno-belo razmišljanje, ukomponovano sa još nekim mentalnim mehanizmima, može imati razarujući efekat. Kako? Pa tako što osoba sebe ubedi u to da ili je savršena ili je totalni propalitet; ili je nešto uradila potpuno savršeno ili potpuno loše. Pošto je nemoguće biti savršen, niti je moguće bilo šta uraditi potpuno savršeno, preostaje samo druga opcija, a to je “loše”. Ako stalno imate utisak da ste nešto loše uradili, ubedićete sebe da ste opšte nesposobni da bilo šta uradite dobro.

Sledeći stil mišljenja koji onesposobljava ljude u racionalnom sagledavanju stvari i koji sprečava razvoj ličnosti u pozitivnom smeru je preterana generalizacija, tj. uopštavanje stvari. Ovo se odnosi na sagledavanje stvari u odnosu na jedan jedini događaj ili donošenje suviše širokih zaključaka o bilo čemu. Stvari se sagledavaju kao da su “uvek ovakve” ili “nikad onakve”. Tipičan primer su izjave tipa “kada priđem drugim ljudima, uvek se desi nešto loše” ili “drugi ljudi su uvek kreteni prema meni” ili “nikad mi ništa ne polazi za rukom, “nikad mi se ništa dobro nije desilo u životu”, itd.

Očigledno je koliko je i ovaj način razmišljanja pogrešan i koliko može dovesti osobu u mentalni haos. Da li je moguće da su “svi ljudi uvek kreteni”? Da li je moguće, po bilo kojoj matematici, statistici, logici, metafizici i ostalom, da se stvarno u vašem životu “nikad ništa dobro nije desilo”? Naravno da nije, naravno da su ovakve misli potpuno nelogične i iracionalne. Osim toga što odvode um u mračne vode, te on ne može da stvari analizira onakve kakve jesu, one sputavaju čoveka da napreduje, izazivaju strahove, dileme i jednostavno su pogubne za mentalno funkcionisanje.

Kada se ovakve misli jave, nužno je obratiti pažnju na njih i momentalno ih “obraditi” i prevesti u racionalnost, koristeći logiku i zdrav razum.

Stil neadekvatnog razmišljanja koji ima velike veze da prethodnim koji smo naveli je korišćenje tzv. “zapovesti” iliti zahteva. Ovo se odnosi na korišćenje termina kao što su “moram” (ili “mora”), “treba” i sličnih, u mislima i prilikom razmišljanja o nekoj situaciji i planiranja nečega. Na primer, “sada moram ostaviti dobar utisak”, “moram večeras biti lepa/lep”, “svi treba da me poštuju ili vole”, “potrebno je da budeš hladan sa ljudima da bi postigao ono što želiš”, “treba uvek biti oprezan”, “ne smem ispasti glup”, itd. Mentalne izjave kao što su ove su takođe potpuno iracionalne jer jednostavno nisu moguće.

Nemoguće je da vas uvek svi vole i poštuju – toliko ljudi, sa različitim ćudima, ima na svetu da će se uvek naći neko sa kim ćete imati problem. Je li moguće biti “najpametniji”? Uvek će se naći neko ko više zna o nekoj stvari od vas? Je li moguće uvek biti lep i najlepši – naravno da nije. A ko je sudija? I čemu strah od svega toga? Jasno je kako su ovakva pravila beskorisna i poražavajuća po samopouzdanje osobe.

Pomenućemo ovde još jedan mehanizam koji je od suštinskog značaja za samopouzdanje, tj. njegovo snižavanje – to je tzv. “katastrofiziranje” ili “katastrofizirajuće mišljenje”. Njegova suprotnost je minimiziranje, tj. ekstremno umanjenje ili ublažavanje stvari da bi delovale kao nevažne i nebitne.

Kao što i sam termin kaže, katastrofiziranje je dobro, staro, prenaduvavanje stvari, svima nama poznato iz raznih situacija. Znate ono, “ako ne uspem da uradim ovo, sve će propasti”, ili “sinoć je bila totalna propast” ili “život mi je potpuno besmislen” ili na primer, “ako nemam para svi će me napustiti, moj život će biti potpuno upropašćen”, itd. Nema ništa ubitačnije po entuzijazam, motivisanost, a samim tim i samopouzdanje od ovakvog načina razmišljanja.

Razumljivo je zašto ljudi koji ovako razmišljaju imaju nisko samopouzdanje – ako očekujete najgore, veoma ćete biti uplašeni od budućnosti; izbegavaćete sve situacije za koje mislite da bi vas dovele do “totalne propasti” ili da bi izbegli tu svoju projekciju negativnosti. Ovim ćete naravno, veoma suziti krug ljudi koji su oko vas, suziti verovatnoću da vam se desi išta lepo (jer ste jednostavno postali pasivni i izbegavate gomilu stvari) te ćete stalno tražiti opravdanja za svoje neadekvatno ponašanje. Sve to će još više utvrditi vašu “sve je katastrofa” poziciju, te će se spirala negativnosti nastaviti dok stvarno ne dostignete dno.

Postoji još mentalnih mehanizama kojim se ljudi potpomažu, da tako kažemo, u svojoj samoporažavajućoj misiji činjenja svojeg života sve gorim. Pitanje zašto to ljudi rade sami sebi, tj. zašto su ovi mehanizmi toliko rasprostranjeni je posebna tema. Ono što mi možemo, to je da shvatimo šta se dešava sa nama i u našim glavama, te da na toj osnovi promenimo ono što se može promeniti.

Ako se svojski potrudimo da shvatimo šta je po sredi i ako posmatramo i razumemo sami sebe, onda nam je promena unapred zagarantovana.

Autor: Vladimir Stanković, dipl.psiholog-master

Feljton: Psihologija samopouzdanja (5)

Prethodni: ODRŽAVANJE NISKOG SAMOPOUZDANJA

_________________________________________________________________________________________