MOJE VREME U LAZAREVOM KANJONU…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

Predeli Istočnog Kučaja završavaju se planinom Malinik, koja se izdiže nad selom Zlot ( 21 km zapadno od Bora). Na tom prostoru nalazi se najmonumentalniji i najimpresivniji oblik reljefa Kučaja, jedan od najdužih, najdubljih i najneprohodnijih kanjona  u Srbiji, koji  skoro po svim karakteristikama nadmašuje  daleko poznatiji slovenački Vintgar.

 LAZAREV KANJON

Sistem Lazarevog kanjona ima tri ulazna ( Demižlok, Mikulj i Vej ) i jedan izlazni krak ( Lazarev ). Usečen u debele krečnjačke stene, (u pravcu zapad-istok) sa južne strane  Malinika  a sa severne dubašničke kraške površi, okomitih, divljih litica, sa brojnim siparima, procepima, pećinama, izdvojenim velepnim stenama (“Kula”- stena visoka preko 140 metara, koju mogu da osvoje samo alpinisti), predstavlja remek-delo,vajano, klesano i oslikavano rukom prirodnih procesa, tokom ko zna koliko milenijuma. I koliku god retoričku ili fotografsku veštinu posedovali, prosto nije moguće iskazati niti preneti ni delić impresija TAMO.

A OVDE, jednostavno budete primorani da shvatite ko, šta i koliki ste… Razumete?

U najužim delovima ( ispod Koveja, severnog ogranka Malinika), širina kanjona iznosi samo tri do četiri metra, dubina dostiže i do 500 metara, a dužina sistema kanjona i njegovih sastavnica iznosi preko 9 km.

Ulaz u Lazarev kanjon nalazi se ispred Lazareve pećine, gde je neophodno učiniti poslednje pripreme, pred izazovnu, ali  za neupućene i prilično – opasnu avanturu.

To podrazumeva dobar proračun vremena, prikladnu odeću, obuću i opremu (najbolje planinarsku), dovoljno zaliha vode…

Pored opšteg, poseban oprez je neophodan u letnjem periodu, zbog velikog broja ovde prisutnih zmija otrovnica (najčešći je poskok, potom bakarna zmija).

Kanjon je skoro neprohodan. U njemu ne postoje pešačke staze, a teren je izuzetno težak zbog velikog broja krupnog stenja i oborenih stabala. Najneprohodniji deo nalazi se na 2,5 km od ulaza iz pravca Lazareve pećine, kod takozvanih „lonaca“, gde je sklop nekoliko ogromnih stena preprečio prolaz. Na ovom mestu jedini mogući prolaz je sa desne strane preko jednog dosta opasnog sipara.

U najužem delu kanjona nailazi se na seriju džinovskih lonaca , vodom ispunjenih virova, raspoređenih u dva visinska nivoa. Najveći lonac je dužine 7,5 m, širine 6,5 m i dubine 3 m. Celokupnoj atraktivnosti korita doprinose brojne kaskade koje se u kišnom periodu pretvaraju u bučne vodopade.

Vreme potrebno za prolazak kroz kanjon je duže od 8 sati.

Ono, što bih posebno napomenuo je,  da u ovu avanturu nikako ne treba kretati bez iskusnog vodiča. 

Bogatstvo područja koje je obuhvaćeno Spomenikom prirode „Lazarev kanjon“ (a i mnogo šire) prosto je nemerljivo i ne da se opisati u ovakvoj formi.

Najkraće moguće, pokušavam da samo pobrojim nekoliko izuzetnih vrednosti, čiji redosled navođenja ne rangira, niti određuje i njihovu međusobnu vrednost ili značaj.

Najpre, reč je o predelu izuzetnih prirodnih vrednosti. Bez dileme.

A njih čine:

-Spletovi krečnjačkih kanjonskih dolina impozantnih dimenzija i izrazitih morfoloških odlika i oblika.

-Brojni i značajni speleološki objekti ( na ovom prostoru je otkriveno više od 70 pećina i jama od kojih su najpoznatije i  najznačajnije Lazareva pećina(ovde) i Vernjikica).

– Pojave i procesi kraške cirkulacije voda , kao i značajni izvori (Zlotsko vrelo, Mikulj, Fontana Šojnji …).

Ništa manje  značajno od napred nabrojanog  – bogatstvo biljnog i životinjsko sveta.

Ovaj predeo naseljava 720 vrsta i podvrsta flore, što ga pozicionira među najznačajnije centre biodiverziteta na Balkanu.

Flora područja Lazarevog kanjona predstavlja skoro 20% flore Srbije, koje zahvata 0,02% teritorije iste, uz napomenu da još nisu istraženi teško pristupačni delovi kanjona. Ovde je zabeleženo 74 emdemskih vrsta (vrste koje žive samo na ograničenom prostoru) i 52 reliktne vrste, koje su zahvaljujući klimatskim i mikroklimatskim uslovima tu preživele ledeno doba i ostale do danas. Na ovom području nalazi se 26 vrsta sa spiska Crvene knjige flore Srbije.

Prisustvo 57 vrsta visokog i niskog drveća, te 27 vrsta žbunova, čini ga jednim od najznačajnijih evropskih centara diverziteta listopadnog drveća. Od biljnog sveta posebno treba izdvojiti  Ramondia serbika -vrstu ljubičice, koja postoji još od ledenog doba. 

Bogatstvo i raznovrsnost životinjskog sveta reprezentuje: 35 vrsta sisara, 96 vrsta ptica, 8 vrsta vodozemaca i 9 vrsta gmizavaca. Na ulazu u kanjon, blizu Lazereve pećine, otkrivena je osolika muva – Merodon Albonigrum, nova vrsta za nauku a zabeleženo još 50 vrsta iz ovog roda insekata.

U pećinama ovog područja „stanuje“ 24 od 27 poznatih vrsta slepih miševa(ovde) registrovanih na Balkanu, 2 vrste pećinskih račića (Serbikus i Borus). Od vodozemaca izdvajaju se tri vrste mrmoljaka-tritona (od četiri registrovanih na Balkanu).

Zbog svega napred iznetog i još mnogo toga Ovde nepomenutog, Uredbom Vlade Republike Srbije, Lazarev kanjon stavljen je pod zaštitu  kao Spomenik prirode 1. kategorije.

Autor: Bora Stanković

MOJE VREME SA SLEPIM MIŠEVIMA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________

SLEPI MIŠEVI (Chiroptera).

Šta znate ili šta mislite o ovim čudesnim i verovatno najinteresantnijim živim bićima na planeti Zemlji?

Jeste li znali da spadaju u red sisara i mesojeda, da čine ¼ od ukupnog broja svih sisara, da naseljavaju sva kopnena područja izuzev krajnjih južnih i severnih delova ove planete, da je do sada poznato skoro 1.000 različitih vrsta.

Ili možda, da su jedina grupa sisara koja ima sposobnost aktivnog leta, da odmaraju tako što vise okačeni-naglavačke, da imaju svoja “obdaništa” u kojima se skupljaju ženke i ostavljaju svoje mladunce zajedno, kako bi se grejali međusobno dok mame odlaze u lov….

A krila od kože, koja je razapeta između prstiju, njihovi navigacioni uređaji i ultrazvuk, način na koji u potpunom mraku nepogrešivo lociraju objekte, prepreke ili plen, makar se radilo o najsitnijem insektu…

 U Evropi živi trideset vrsta.

A u Lazarevoj pećini kod Bora?

Pored drugih vrednosti koje poseduje, zbog bogatsva celokupne faune pa samim tim i slepim miševima i drugim pećinskim životinjama, među kojima ima i nekih endemskih vrsta, Lazareva pećina se svrstava među najznačajnije speleološke objekte u Srbiji.

U ovoj pećini i njenoj bližoj okolini do 2008. godine, stručnjaci su identifikovali 24 vrste slepih miševa.

Prve zapise o ovim sisarima u Lazarevoj pećini zabeležio je Jovan Cvijić tokom poseta u avgustu i septembru 1891. godine. Doduše, on ne navodi podatke o pojedinim vrstama iako je našao brojne kolonije.

Značajna istraživanja vrši tokom 1960,1965. i 1968. godine i dr. Đorđe Marić, tadašnji kustos Prirodnjačkog muzeja u Beogradu, a sistematizovana i intenzivna istrživanaja započinju 1993. godine  ekipe  stručnjaka iz Prirodnjačkog muzeja, Društva za očuvanje divljih životinja MUSTELA iz Beograda, kao i Društva mladih istraživača iz Bora.

Nađeni ostaci kostiju slepih miševa govore o nekada zaista mnogobrojnoj i raznovrsnoj koloniji, koja je značajno osiromašila usled izmene mikroklime u pećini, sredinom 50-ih godina 20.veka.

Još nekoliko činjenica koje mogu zanimati prosečnog čitaoca, iako se o ovome mogu i pišu čitave studije.

Na primer:

1. Vrste čiji su pojedinačni primerci prisutni tokom cele godine u pećini:

-Veliki potkovičar, Mali potkovičar, Dugoprsti večernjak i  Sivi dugouhi ljiljak.

2. Vrste koje se sreću izizetno i pretežno na ulazu pećine:

-Brkati večernjaci, Dugouhi večernjak, Veliki mišouhi večernjak,Mali mišouhi večernjak, Resasti večernjak, Patuljasti slepi mišić, Vodeni večernjak, Planinski slepi mišić, Veliki ponoćnjak, Srednji noćnik , Mali noćnik i Dugokrili slepi miš.

Pripadnici ovih vrsta povremeno su nalaženi na samom ulazu ili u prilaznom delu, ali nikad u samoj pećini.

3. Vrste koje su prisutne u kolonijama van perioda razmnožavanja:

-Južni potkovičar, Sredozemni potkovičar i Tamnooki potkovičar.

Južni i Sredozemni potkovičari se u ovoj pećini mogu videti u velikim mešovitim kolonijama od kraja septembra do kraja maja. Među njima se mogu videti povremeno i Tamnooki potkovičari, ali je njihova brojnost znatno manja od prethodne dve vrste. U tom periodu oni najčešće obitavaju u “Dvorani slepih miševa”, najdaljoj od ulaza, najvlažnijoj i najtoplijoj  prostoriji u pećini koja je zaštićena od promaje i spoljnih uticaja.

Markiranjem specijalnim krilnim markerima utvrđeno je da primerci iz ovih zimskih kolonija, krajem maja i početkom juna odlaze u druge speleoobjekte Zlotskog kanjona,  gde formiraju manje porodiljske kolonije u mestima u kojima započinju proces parenja, kote se i podižu svoje mladunce.

Za kraj ovog teksta, hajde da vam, za one koji to ne znaju, odgonetnem već pominjanu sposobnost ovih stvorenja da uglavnom  noću nepogrešivo lete i love svoj plen. Naime, oni  kroz nos ili usta  proizvode prodoran zvuk visokog tona, a potom svojim velikim ušima hvataju povratni odjek. Na osnovu toga oni stvore sliku o okolini a zatim se velikom brzinom upućuju prema plenu, kao što su insekti u letu.

E da, love i oni „krupnije zalogaje” poput, žaba, ptica, pa čak i riba.

I nisu baš svi “slepi”. Pored grupe mesojeda, drugu grupu čine oni koji se hrane uglavnom materijama biljnog porekla (leteće lisice) poput voća, nektara, polena…

Oni već, za nalaženje “obroka” koriste svoje izuzetno oštro čulo mirisa i…i – krupne oči.

Autor: Bora Stanković