PRIČA O TRAGIČNOJ LJUBAVI BONKE I ŠANKA…

tamoiovde-logo

ŠANKO SI BONKA ZALIBI
(ILI JASNA LAUTA)

Plavo se nebo zna preslikati u vodi rečnoj i morskoj, prozirno u očima devojčice, a tmurno i sivo na zidu kazamata i u očima samotnog čoveka, baš kao što se sada preslikavalo na zidu požarevačkog kazamata i u očima jednoga kralja, koji je bio više tužan nego vedar — kralja Milana, koji se upravo beše proglasio kraljem Srbije, a bio u poseti zatvoru.

— Da li je moj narod čekao trenutak moga proglašenja, ili, kako izgleda, baš i nije, kad mi je samo Franja Josif čestitao? — grmnu kao iz topa na prema njemu hladnokrvne službenike zatvora, tresnu vratima i izjuri iz kancelarije na zatvorsko dvorište, kojim će se uputiti sâm, bez pratnje, do kapije gde su ga čekali. Istrčaše službenici, ali ih on mahom ruke udalji od sebe. Koračao je pokraj zida u kojem se zaista ogledalo jednako hladno i sivo nebo, kao što je bilo i njegovo srce.

Ali najednom kraljevo lice poče da prima blažen izgled i korak da mu pokazuje da zastajkuje, jer iz neke od mnogih ćelija, kroz omaleni zatvorski prozor, bejaše u njegove uši dolazila tako zadivljujuća arija, da bi i najsmrknutiji čovek morao da se opusti. Tad dozva službenike u luk savijenim kažiprstom, kako bi mu odgovorili ko to svira. Rekli su:

— Ima tu jedan lakši osuđenik koji svakoga dana uz violinu peva svoj roman, koji ga je i doveo u zatvor — i odmah tu primiše naredbu da pevača dovedu smesta u zasebnu kancelariju, gde ga je čekao samo kralj.

— Aleksandar Dišković se zovem, Vaše veličanstvo, zovu me i Šanko, a služio sam vašu vojsku u vranjanskom kraju i 66. i 67-me. Znam, pitaćete me zašto sam osuđen — to Vam mogu reći samo kroz pesmu, koju pevam o sebi, kao da sam neko treći, a ne ja lično, ovaj kojega vidite. Eto:

Šanko si Bonka zalibi?* — započe dramatično Šanko i tu mu se, odmah, kod prvih nota navirčiše oči suzama, kao da kulminacija drame neće doći tek kasnije, ali je prisutnost kralja navela pevača na brzo iznošenje prvog osećanja — tuge, zato je gotovo već zaplakao, i produžio:

Libi ja Šanko, grli ja/ godina i polovina — no, četvrti stih, zagrcnut, gotovo jedva razumljivo i teško izgovori: ali ga Bonka izvara.

Nali se Bonka zalibi/kroz devet sela deseto/u toa pusti Negotin/vikale Šanka na svadba — iskaza i drugu strofu, i oporavi se od stegnutosti i stresa, tako da je kralj vrlo razgovetno čuo i treću (strofu):

Da sviri, Bonka da isprati/Šanko si kolo zasviri/Bonka si oro povede/Šanko si nož izvadi/zabi ga Bonki u srce — i tu, zbunjen stade:

— Vaše veličanstvo, da Vam objasnim: ovo je tako samo u pesmi, za narod, koji ma otkuda dolazio, voli tragedije, i Srbi, kao i mi Jermeni, pa sam ja to tako ostavio. A lakši sam zatvorenik, zato što se sve malo drugačije dogodilo: dok sam tri godine služio Vašu vojsku, da zlato ne gledam, ona je obećana starom bogatom negotinskom trgovcu. Para na paru ide. Taman kad sam se vratio priređena je najveća svadba u Zaječaru. Subotnji gosjani u kući mladinoj behu se okupili. Mene su pozvali da Bonku ispratim violinom. Htela je kolo, i da ga vodi. Nadnosio sam se violinom nad njeno lice, pa je uspela da mi došapne da prekinem kolo i dođem kod nje u sobu. Da se ne bi dosetili gosti, zavih cigaru i iz avlije krenuh preko praga da tražim kibrid, vatru. U sobi sam izvukao nož i, dao joj ga, rekavši joj da me ubije jer bez nje ne mogu da živim, ali ona mi ćupi sečivo i zari ga sebi u srce, govoreći da od moj nož oće da gina, i mlada da se pogubi. Pobegao sam, krio se i ne bi me ni uhvatili da nisam na sahrani izišao pred povorku i molio da je otkriju da je još jednom celivam. Na sudu sam ispričao moju priču, a ne ono što su ljudi smislili i što pevam, i odredili su mi manju kaznu, jer su veštaci pronašli da je trag sečiva na srcu bio vodoravan, kad ide iz desne joj ruke, a ne uspravan, kakav bi bio da sam joj ga ja zario.

— Ti dušmani ne dadoše da se uzmemo — izusti i klonu od duge priče koju je kralj veoma strpljivo slušao, i, koji je znao šta su to ti dušmani, jer ih je i on imao, od rođenja u Jašiju, pa do rane smrti u Beču, i koji uz to, kad ču da Šanko i to što je pričao zna takođe da peva, zamoli da još jednom čuje prvu kraću verziju, pa pođe. I kao da je drugi, veseliji, opet prođe pokraj onoga zida koji mu se sada učini svetlim i blistavim kakvo je, činilo mu se, bilo i nebo.

Sedajući u kola, gde ga je čekao i sekretar, dade naredbu da se ovaj dobri čovek i umetnik Šanko oslobodi daljeg služenja kazne, i tad se posveti tihom, bezglasnom razmišljanju o tome zašto su, i kako, svi ljudi tako jednaki kao njih dvojica u toj baladi, da li ih je tuga sjedinila, to jest, kako to da su i Srbi i Jermeni gotovo jednaki kao narod, kao da imaju isto srce, jer Šanko bejaše objasnio kralju kako su njegovi stigli iz Jermenije i naselili Veliki Izvor, pored koga se nalazio manji Zaječar.
*
Silazeći niz Čestobrodicu, Šanko pogleda ka Krivome Viru i pihnu, kao da je slutio šta će se te 83. godine dogoditi protiv njegovog dobrog kralja od strane timočkih bundžija. Nešto ga žacnu posred tankog srca, ali on produži put. Već u Zvezdanu, sačekala ga je svita najboljih drugara i muzičara, a mnogi su mu se pridružili već još diljem doline Crnoga Timoka, prepoznajući jasnog lautara, jer svoju popularnost on bejaše stekao i pre ovih događaja.

Kad su ulazili u Zaječar i prolazili gradskim ulicama, ljudi su izlazili na kapidžike i otvarali pendžere da vide čudo koje se valjalo putem u vidu grupe lautara koji su pevali roman svakog Timočanina, iako je naslovno to bio Šankov roman za pevanje.

Prolazeći pokraj glavne mesne kafane, Šanko je napravio neobjašnjiv čin: nije želeo da uđe i da ga vide obožavaoci. No, svima je ipak sve bilo jasno kad je izustio:

— Ništa u ovoj tragičnoj varoši neću učiniti i ni za čim posegnuti dok najpre ne obiđem grob one što se tu sas duša razdeli, a kojoj sam ja pomogao da to učini — i ujutru, ranom zorom, najpre je na humku položio buket ruža, a potom u ruke uzeo ćemane. Da li je tad Bonka s neba videla buket koji je mogla smatrati obećanim cvećem, jer joj je u prvom pismu vojno bio napisao: Krećem se sa vojskom ka jugu, ako stignem do Carigrada, doneću ti otuda čuvene hrizanteme. Jedno od mnogih zaječarskih grobljanskih svitanja imalo je priliku da se ulepša tonovima najtužnije balade koju je ovaj kraj iznedrio, jer Šanko ju je odsvirao celu. Celi nemi svet je plakao tiho milionom jecaja koji su se utišavali u proplamsajima dana koji se najavljivao, samo su lautar i carigradske hrizanteme plakale, jer su im se suze na svetlosti jutra mogle i da vide.

Tek posle posete grobu i tek posle nekoliko poseta istom grobu, Šanko je zašao u publiku, vidno gnevan i ucveljen. Ali toga dana, a buna je već uveliko pokazivala svoje lice, planirano i najavljeno okupljen narod u „aščinici i kafani Lugomerskih“ mogao je da čuje celovitu i neokrnjenu baladu u originalnom izvođenju od strane njenog autora, jer Šanko je uživo pevao svoj roman, od početka do kraja, javno za građane.

Izvodiće Aleksandar Dišković svoju baladu, pevaće svoj roman do kraja života, kao da je to moglo da oživi Bonku, ali će se uvek tokom pevanja sećati one jedne i po godine kad mu je u životu bilo najlepše.
*
Svi se mi sećamo te godine i po, kad smo bili najsrećniji, ili nam se bilo samo tako učinilo, i to je ono zbog čega smo i bili rođeni. Možda je Šanko tako neprekidno i svirao — da ne bi prekinuo neprekid toka misli na mladost. Zbog toga će i sav bakšiš, i pare od lumperajke, koje će sve do duboke starosti zaraditi svirajući, i imajući bolju kapelu od Cicvarića, upravo potrošiti na jelo i naročito piće za pokoj duši njegove Bonke. Nikada ništa nije doneo kući. Njegov brak sa znatno mlađom ženom smatrao je tuđim, zato se i porodici i potomcima zamerio, jer je on bio ostao sa carigradskim hrizantemama na jednoj zaječarskoj humci još i mnogo pre nego što je u 78-oj godini izdahnuo, kao siromah, kakav je bio i kad je upoznao bogatu Bonku.

Još jednom se pokazalo da čistoj ljubavi može zasmetati razlika u materijalnom stanju zavoljenih (zalibenih), što je svakako jedna od grešaka prirode. Ta greška je i proizvela tako tragičnu baladu, koja nije naročito zaživela posle Šankove smrti, iako su i opere, pa i scenski prikazi pokušani sa njom. Opstrukcija porodice zbog svih predrasuda u palanci učinila je svoje, a najpre i zbog toga što je autor preuzeo zločin na sebe, sve misleći da je i to malo za onoliku ljubav u koju je uložio sve, a dobio ništa.

Ipak, o Zaječarskoj Karmen i danas se snimaju muzički nosači zvukova, jer carigradske hrizanteme, kažu, nikada ne venu, dok ima ljudi koji vole tako strasno ko što su se voleli Šanko i Bonka pod šam-dudom, iliti, poljskim dudom koji sam sebe rasađuje po poljima (champs), posebno u Zapadnoj Evropi, Francuskoj, kao što verujemo da je i pesma Šanko si Bonka zalibi takođe rasad za ono što će tek izniknuti u našem narodu, koji je domaćinski prihvatao dolaznike iz drugih nacija, ako su imali poput njega i jednako ljudsko srce. Izniknuće nove pesme na jednakim temama koje nikada ne umiru, kao i tragičari koji ih doživljavaju.

12. april 2012., Pariz
Vlasta Stanisavljević Šarkamenac

Aleksandar_Diskovic_Sanko_i_zajecarski_trgovci

Šanko sa svojom violinom uveseljava zaječarske trgovce i boeme u dvorištu jedne od tadašnjih kafana u Zaječaru

________________________________________________________________________________________
*) Stihovi pesme (a slede i dalje) koju je Šanko komponovao i pevao na „velikoizvorskom“ dijalektu, na kome su dalje date još neke reči (u italiku)

ŠANKO SI BONKA ZALIBI
Aleksandar Dišković – Šanko

Šanko si Bonka zalibi,
Libi ja Šanko, voli ja,
Godina i polovina.
Kuga sa Bonka isprosi,
Isprosi more za drugog,
Prez devet sela i deseto,
U toa pusti Negotin.
Šanko si Bonći dumaše:
„Zašto ma, Bonće, izvara,
Vara ma, Bonće, laga ma,
Godina i polovina
Pa sa za druđi isprosi?“
Ali mu Bonka dumaše:
„Nesam te Šanko varala,
Varala, Šanko, lagala,
Nego ma majka ne dava,
Majka mi opšte bašta mi,
Za tebe Šanko da ida.“
Kuga je bila s’bota,
S’bota sproti nedelja.
Teška se svadba podigla,
Svadbata ošte svatove,
Te Bonka da mi odved’t,
U toa pusti Negotin.
Najni sa Šanka viknale,
Bonći na svadba da sviri,
Da sviri da ja isprati.
Kuga e bilo v’ nedelja,
Šanko mi rano porani,
Bela si riza premeni,
Zapasa poes do grdi,
Zabode oštro nožlence,
I ze si jasna lauta,
Bonći na svadba da sviri,
Da sviri da ja isprati.
Rano na svadba utide,
Gospodsko oro zasviri.
Dorde si Šanko sviriše,
Bonka si oro vodeše,
Pa si na šanka dumaše:
„Libe le, Šanko, mlad zelen,
Kuga mi oro razvališ,
Po mene v’ soba da vlezneš,
Sas tebe da sa oprosta,
. I da ta, Šanko, daruvam,
Če as šta, Šanko da ida,
U toa pusti Negotin.“
Šanko mi oro razvali,
Pa si kutija izvadi,
Cigara da si napravi,
Pa v’ soba trgna da vlezne,
Cigara da si zapali,
Orata da se ne setat.
Kuga mi v’ soba toj vlezna,
Ubava Bonka sagleda,
Bonka mi stoji i plače,
Kato plačeše, dušmane:
„Što stojiš, Šanko, što gledaš,
Zašto ma mlada ne gubiš
Od tvoja ruka da gina,
Svatove da ma ne vodat,
U toa pusti Negotin.“
Šanka mi žalba napadna,
S ljava je r’ka prigrna,
Basna mu r’ka vaf pojas,
Izvadi pštro nožence,
Pa toj si Bonka ubode,
Na ljava strana v srceto.
Bonka mi pisna, zaplaka,
Zaplaka, bolno produma:
„Male le, majko, prokleta,
Zašto ma, majko, ne dade,
Za Šanka mlada da ida,
Nali sam nego libila,
Godinu i polovina.
Šanko ma, mamo, ubode,
Raf ljava strana v srceto,
Aze šta, majko, da umra,
Bog da ta, mamo, ubije,“
Kuga si tova izreče,
Ća sa sas duša razdeli.
Zarana v’sveta nedelja,
Nejin si Bonka zimale,
Odnele pa sa raevale,
A Šanko more ostana,
Okovan, Šanko, zatvoren,
Dvaes godin osuden,
Zaradi Bonka ubava.

Zapisao Sergije Kalčić

Tekst, stihovi pesme i fotografija preuzeti iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu „BUKTINJA“
Broj 34 | glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač „Krajinski književni klub“ Negotin, 2012.
Izvor: riznicasrpska

________________________________________________________________________________________

________________________________________________________________________________________

PUT DO SAMOOSTVARENJA I SREĆE…

TAMOiOVDE-logo

DO SAMOSPOZNAJE PREKO UMETNOSTI

  “Mi otkrivamo prepreke koje stoje na vašem putu do sopstvenog ja. A vi stičete sredstva i svest da se sa tim preprekama efikasno obračunate, da bi ste bili sobom i životom zadovoljni i srećni”.

TAMOiOVDE-LEKARTPredstavljajući ideju i program nove umetničke škole LekArt, ovo su  između ostalog rekli poznati glumac Branislav Lečić i Mina Radović, akademska slikarka,  učestvujući na manifestaciji BorNET 2013, koja je održana nedavno (16. novembra) u Boru.

 “Danas je taj iskorak ka sebi, iz konfuznog i kontradiktornog života neophodan i ljubitelju umetnosti i profesionalcu, ne bi li baš u njemu-u životu bili efikasniji i bolji, a to je pravi razlog da ovaj program bude vaše važno životno iskustvo.”

Bora*S


 

   OTKRIJ SEBE KROZ UMETNOST

LEKART EDUKATIVNI CENTAR  je jedinstveni edukativni centar u našoj zemlji koji je osnovao jedan od najtalentovanijih i najnagrađivanijih glumaca sa naših prostora, Branislav Lečić sa ciljem da pomogne pre svega deci i mladima ali i svakom čoveku da otkrije sebe i kroz umetnost pronadje put samoostvarenja i sreće. 

oglasna-tabla  Centar pruža mogućnost svim zainteresovanima da bez obzira na godine i prethodno obrazovanje i iskustvo za godinu dana steknu sintetizovano znanje iz različitih kreativnih oblasti: glume i režije, novinarstva i kreativnog mišljenja, komponovanja, pevanja, slikanja i modernog plesa ili da se opredele da se specijaliziraju za jednu od gore navedenih grana. 

  Celokupan program bazira se na edukaciji kroz igru i kreativni dijalog uz stalnu interakciju i praktičan rad na sceni.

Programi su namenjeni svima koji imaju potrebu i želju da se iskažu kroz neki vid umetničkog izražavanja bilo da se pripremaju za buduće profesionalne angažmane,  umetničke ili bilo koje druge fakultete i za one koji samo žele da prošire svoja saznanja, nadograde svoje kreativne potencijale i isprobaju se i potvrde na različitim poljima.

 Naime, najnovija istraživanja pokazala su da je za decu i mlade od neprocenjivog značaja da bez obzira na profesiju kojom će se sutra baviti, u najkritičniiem periodu u formiranju ličnosti do 16 godine, prodju kroz umetničko obrazovanje jer ono utiče na akademsko postignuće mladih, socijalni i emocionalni razvoj dece, utiče na koncentraciju i razvoj discipline, povećava samopouzdanje, utiče na timski rad , razvoj kognitivnih sposobnosti, bolje čitanje i pisanje i doprinosi unapredjenju verbalnih sposobnosti kod dece.

  Ali centar je otvoren i za odrasle jer kako glasi slogan škole: nikad nije kasno da otkriješ sebe!

Brižljivo osmišljen program vodiće ostvareni umetnici, poznati kreativci i pedagozi.

Program gluma i režija – vodi inicijator i osnivač Lekart-a glumac Branislav Lečić,

program gluma za decu – vode Branislav Lečić, glumica Zorana Bećić i prvak Narodnog pozorišta u Beogradu glumac Igor Đorđević,

program pevanje–  vodi naša poznata džez pevačica Lena Kovačević,

program novinarstvo i kreativno mišljenje – vode Nina Radulović Lečić i Anita Lazić Todorović, komponovanje i muziku – vodi jedna od najtalentovanijih i najnagradjivanijih kompozitorki nove generacije Irena Popović,

moderan ples – vodi prvi solista Pozorišta na Terazijama i koreograf Milan Gromilić a

program slikanje -mlada akademska slikarka Mina Radović.

 Nastava će se odvijati vikendom (subotom i nedeljom) i opciono petkom u poslepodnevnim časovima. Svi programi su dvosemestralni i izuzetno interaktivni i  zbog toga su grupe ograničene veličine – maksimalno sa 15 polaznika po grupi.

Sa željom da svim polaznicima omogućimo da paralelno sa edukacijom imaju mogućnost i da svoje veštine i znanja provere na sceni, Lekart će na mesečnom nivou organizovati javne časove u prostorijama Ustanove kulture Palilula , na Sceni Stamenković u kojoj se i odvija celokupna nastava.

Najbolji polaznici steći će mogućnost i za profesionalni angažman u stvaranju novih predstava koje će se naći na repertoaru scene Stamenković u narednoj sezoni.

Upis prve generacije je u toku a zvanično predstavljanje Lekart edukativnog centra, predavača i programa upriličeno je 17.  oktobra na  velikoj Sceni Stamenković.

Izvor:lekart.rs



 

KAKO PEVA U JAJETU PTICA…

TAMOiOVDE

PRVO PISMO

Bila je to šuma na slemenu veka,
Septembar, pamtim lišće u boji tvoje haljine
Romb jedne zakrpe, ukrojen pažljivo-
Ko da od njega zavisi neki ubogi smisao,
Odmah i zaboravljen,dok si govorila:

TAMOiOVDE-Art -img_0595

NA TRAGU SUSRETA – Ulje na lesonitu
Autor: Bora*S

 Slušam kako peva u jajetu ptica,
U njenom je kljunu ključ
pod zatreperenim jezikom;
a brava —
Nju moraš da izmisliš.  A i vrata.
Iza njih je leto. I naše dvogube senke
venčane na zlatnoj pozadini, zaustavljene
u nejasnom blagoslovu. Volim te.

Trideset i tri puta vek je prstenovao
ta stabla, ukrojena u nebo
Kao žilice u list, kao nada
u ravnodušnu neizvesnost. Pišem ti
iz daleke pokrajine, gde se reči vrednuju
težinom prećutanog, a sećanja dužinom
varljive njihove senke. Oprosti zbog rukopisa:
Studen oblači šaku iznutra, tesna je
ta rukavica, pa pokret okleva
nad naslućenim smislom rečenice,
Nad inicijalom što rubi inje —
Nisam ti rekao: ovde je već zima.

    DRUGO PISMO

  Tvoja nenapisana pisma  ištu odgovor
Ta pisma nepročitana, naučena napamet
u treznoj groznici iščekivanja,
u fugi nekog putovanja, ili
u nesanici, gorkoj i svetloj od tvog daha
i snega na prozoru sobe;
jesi li zaboravila
poštanski broj? Udahnuo sam ga, nečitko možda,
u muziku koju voliš; upisao na marginu
stranice jedne knjige koju se bojiš da čitaš
noću, kad istina njena svetli kao fosfor
između crnih slova.
Odgovaram ti: ništa
ne rastvara taj otrovni lepak godina
što vezuje nadu za prostor, a vreme
za vernost prostorima nade.
A nesreća —
Ona je samo sestra neke odsutne mudrosti,
senka previđenog poraza, možda;

Taj smisao mi izmiče, kao smisao muzike,
koja je, ipak, matematika, a ja računam
tek sa dva ili tri zlatna broja
Izvedena iz tvog imena. Tako smo
oboje, možda, u gubitku.
Ipak,
nista ne može nas da zameni
u ovom rasporedu posledica
upisanom božjom rukom
u amneziju zvezda, u kratko sećanje mastila
koje se suši,
u tvoja pisma, ona nepročitana.

    TREĆE PISMO

  Jedno si leto bila preobražena
u svoj lik, kako ga ja ponekad vidim
u ogledalu, kad mudro stanem u senku
iza tvoga ramena: možda tvoj pravi lik,
Najednom stvaran, opipljiv i zreo
da cveta, kao agava. Svaki tvoj pokret bio je
nemiran crtež svetlosti u vazduhu
gustom i srećnom od avgusta. Svaki moj dodir
ostavio bi zlatan trag na tvojoj koži,
inače slanoj pod jezikom,
kojim sam umeo samo
da izmucam: volim. Kakvo leto!
(Na fotografijama kao i svako drugo:
Fosili svetlosti nas varaju, nepouzdani,
kada u prisećanju otkrivamo slojeve
godina, godina, i tražimo im smisao
Već pomeren u neko novo iščekivanje.)
Ili sam možda
sve to izmislio? Ne verujem, postoje
dokazi: ožiljici neke uporne nade
što još zabole na dodir tvoga glasa
Otisci tvojih prstiju na gleđi
vrča iz kojeg jos vetri vino
Nedopijeno u konobi, onoga leta
Kada si bila preobražena u blagoslov,
U svoje obično čudo.

Živimo vreme ustinjenih čuda
I zaboravne mudrosti. Pamtiš li to leto?

    ČETVRTO PISMO

  Crno mastilo gusne u infarkt
na vrhu nalivpera;
tako se jedna rečenica
Prekida neočekivano, u neželjenoj sinkopi.
Prepisujem je, a u nastavku menjam
Prvobitno zamišljeni smisao.
Pravi
smisao, krio se u prekidu, u zjapu
beline, u porazu
započetog poteza —

Kada bih mogao da ti napisem pismo
od takvih belina, od obasjanih skretnica
Rečenica započetih u ljubavi nastavljenih
Opisom noći bez zvezda, na primer,
Kada bih mogao sve da prećutim
A sve ti kažem, kao da gubavac
stane pred tobom s kapuljačom i zvečkom —

Možda bih umeo da ti iskažem
zašto se ljubav menja, u neželjenoj nekoj
sinkopi, i venčava u nastavku
sa svojim senkama, a ne zaboravlja
smisao svog imena, uzroke svoga trajanja —

Ovako, mogu samo da opisujem:
kao da neko voljeno lice učim i pamtim
dodirom, kao slepac.

    PETO PISMO

 Hoceš li me prepoznati, kada se oboje nađemo
Tamo u zavičaju naše slepe nežnosti
koji sam nekad zvao i zavičajem
labudova? Duborez bora oko očiju
koje ćes prepoznati, možda, izvela je
nevidljivim skalpelom i sasvim rutinski
neka utrnula ruka, u osveštanom savezu
sa praznim godinama. Inače sam sličan
dvojniku koji ostane u ogledalu
kada mu okrenem leđa, i nišani u potiljak.

Ali pre toga treba obaviti još mnogo:
Iskupiti taoce koje smo dali sudbini
Kad nam se krv pomešala na ušću
u neku od mogućih budućnosti, prebrojati
ožiljke, onesposobiti satni mehanizam
uvreda zaboravljenih u nekom grozničavom
prestrojavanju, pročitati sve između redova
pisama nenapisanih i naučiti napamet
tu opasnu šifru,
radost naučiti
da raste na kamenu, kao mahovina —

Pokušaj opis traga munje, da shvatiš
Neobjašnjeno lukavstvo godina: vreme stoji,
ako ga ispravno imenuješ. Gledam kroz prozor
plamičke acetilena na vršcima grana
magnolije. Noćas je padala kiša.
Nisam ti rekao, ovde je već proleće.

Ivan Lalić


 

https://www.youtube.com/watch?v=_xUwUttBBlQ