DVE POGREŠNO POSTAVLJENE CIGLE…

tamoiovde-logo

Savršenstvo i osećaj krivice

Nakon što smo 1983. godine kupili zemljište za naš manastir, ostali smo bez novca. Bili smo u dugovima. Na našem zemljištu nije bilo nikakvog objekta, čak ni šupe. Prvih nekoliko nedelja nismo spavali na krevetima, već na starim vratima koja smo jevtino kupili na nekom stovarištu. Postavili smo ih na cigle, da ne bi bila baš na samom podu. Dušeka nismo imali, jer ipak – mi smo bili pustinjski monasi.

Sveštenik je imao najbolja vrata, ravna. Moja su pak vrata bila puna neravnina, sa velikom rupom na sredini. Šalio sam se kako sada bar neću morati da ustajem iz kreveta kada idem u WC! Ali, istina je bila surova – kroz tu veliku rupu stalno je duvao vetar. Nisam se baš naspavao tih noći.

Bili smo siromašni monasi kojima je neophodno bio potreban prostor za stanovanje. Nismo sebi mogli da priuštimo zidara – već je i sam građevinski materijal bio dovoljno skup. I tako sam sâm morao da naučim gradnju: kako da iskopam temelj, da izlijem beton, da zidam cigle, da postavim pod, da uvedem vodovod. Pre nego što sam se zamonašio, bio sam teorijski fizičar i srednjoškolski nastavnik i nisam bio vičan fizičkom radu. Posle nekoliko godina, postao sam prilično vešt u građevini, a svoje drugove monahe sam u šali zvao BGF (Budistička građevinska firma). Ali početak je bio vrlo težak.

Nekome može da izgleda da je zidanje cigli lak posao: malo cementa, tu i tamo koji udarac. Ali kada sam počeo da zidam, lagano sam udario jedan ćošak cigle prema dole, da bih je poravnao, a drugi je ćošak odskočio na gore. Tada sam opet morao da kucnem i taj drugi ćošak, a cigla bi sad štrčala. Pošto sam je vratio nazad, prvi ćošak je bio previsoko. Dobro, bar sam pokušao!

Kao monah, naučio sam da budem strpljiv i imao sam strpljenja na pretek, kao i vremena. Trudio sam se da svaka cigla bude savršeno postavljena, bez obzira koliko mi je za to trebalo vremena. Najzad sam završio svoj prvi zid. Bio sam zadivljen. Međutim, odjednom sam ugledao kako dve cigle stoje ukrivo. Sve druge su bile savršeno poređane, tačno u liniji, pod konac. Ove dve cigle su bile nakrivljene na jednom kraju. Izgledale su strašno. Pokvarile su ceo zid. Uništile su ga.

Sada je već cement bio pretvrd da bi cigle mogle da se izvade. Upropastio sam zid i najradije bih ga razneo. Pitao sam sveštenika da li da ga srušim i sazidam ispočetka, ali on mi je odgovorio: „Zid ostaje!“

Kada sam vodio prve goste u obilazak našeg manastira, uvek sam gledao da izbegnem da prođu pored mog zida. Nisam hteo da ga iko vidi. Jednoga dana, tri ili četiri meseca pošto sam ga sazidao, šetao sam sa jednim posetiocem i on je video zid.

„Baš lep zid“, primetio je.

„Gospodine, da niste možda ostavili naočare u autu? Imate li problema sa vidom? Pa zar ne vidite one dve pogrešno postavljene cigle koje kvare ceo zid?“ – pitao sam iznenađeno.

Ono što je posetilac nakon toga rekao, promenilo je moj pogled na zid, na samoga sebe, kao i na mnoge druge aspekte života. Rekao je: „Da, vidim one dve pogrešno postavljene cigle. Ali vidim i 998 dobro postavljenih cigli.“

Ostao sam zapanjen. Prvi put u ova tri meseca video sam i ostale zigle u zidu. Iznad, ispod, sa desne, i sa leve strane tih dveju nesrećnih cigala, bile su druge, savršeno postavljene cigle. Njih je bilo daleko više od ove dve. Pre toga bio sam usredsređen isključivo na moje dve greške, a za sve ostalo bio sam slep. Zbog toga nisam mogao da podnesem ni sam pogled na zid, a kamoli da nekome dopustim da ga vidi. Zbog toga sam hteo da ga uništim.

Sada, kada sam video dobro postavljene cigle, zid više nije izgledao tako loš. Bio je to, kako je spomenuti posetilac rekao, „lep zid od cigle“. Eno ga, još uvek stoji, više od dvadesetak godina pošto sam ga sazidao, ali sam zaboravio gde su tačno te dve nesrećne cigle. Jednostavno, te svoje dve greške više ne mogu da pronađem.

Koliko ljudi prekida veze ili se rastaje, jer su sve što vide na svom partneru „dve pogrešno postavljene cigle“? Koliko ljudi pada u depresiju ili razmišlja o samoubistvu, jer su sve što vide u sebi „dve pogrešno postavljene cigle“? Zapravo, mnogo je dobro postavljenih cigli iznad, ispod, s desne, i sa leve strane pogrešaka, ali često ih ne vidimo. Umesto toga, svaki put kada pogledamo sebe ili druge, isključivo vidimo greške, nesavršenosti. Greške su jedino što vidimo i zato želimo da ih uništimo. I ponekad tako, na žalost, uništimo i „vrlo lep zid“.

Svi mi imamo svoje dve pogrešno postavljene cigle, ali kvalitetnih cigala je u svakome od nas daleko više.  Kada to uvidimo, stvari više i nisu tako strašne. Ne samo da možemo u miru da živimo sami sa sobom, uključujući tu i naše nedostatke, već isto tako možemo da uživamo u životu i sa svojim partnerom. To je loša vest za advokate koji se bave brakorazvodnim parnicama,  ali odlična vest za nas same.

Često pričam sledeću anegdotu. Jednom prilikom prišao mi je jedan zidar i otkrio profesionalnu tajnu:“Mi zidari uvek pravimo greške“, rekao je i dodao: „Ali svojim klijentima tada kažemo kako je to ‘originalni detalj’, koji njihovu kuću izdvaja od svih drugih koje se nalaze u tom delu grada. I tada im naplatimo nekoliko hiljada dolara više.“

Tako su i „jedinstveni detalji“ u vašem domu verovatno započeti kao greške. Isto tako, ono što smatrate greškom u sebi samima, na partneru, ili generalno u životu, može da postane „jedinstven detalj“ – kada prestanete da se time opterećujete.

Krava koja je plakalaAjahn Brahm

Izvor: mirelapavlovic.wordpress.com



 

SAVRŠENSTVO PRIRODE…

tamoiovde-logo

Bela pustinja u Novom Meksiku oduzima dah

Ako već ne možete da odputujete do SAD, to ne znači da ne možete da uživate u predivnim fotografijama iz ove zemlje. Pogledajte samo ovu predivnu belu pustinju…

belapustinjaflickrbryce-david

Foto: flickr,Bryce David

Oko 26 kilometara jugozapadno od grada Almogarda u Novom Meksiku nalazi se predeo prekriven snežno belim peskom.

Glavna karakteristika i jedinstvenost ove pustinje je to što pesak nije kao kod drugih pustinja sačinjen od kvarca već od kristala gipsa, piše Amusing Planet.

 

belapustinjaflickrdavid-cohen

Foto: flickr,David Cohen

Iako je gips jedan od najčešćih mineralnih sastojaka zemljišta, on se veoma, veoma retko može naći u formi peska. Pogotovu zbog svoje karakteristike da se lako rastvara u vodi.

Kada je klima izrazito topla i voda pojedinih jezera ili reka ispari znaju da se jave obrisi gipsa. Upravo tako su i nastale ove pustinjske dine. Samo što, naravno, nisu u pitanju obrisi.

belapustinjaflickrgarlandcannon

Foto: flickr,garlandcannon

Basen Tularosa, gde se Bela pustinja i nalazi okružen je Sakramento i San Andres planinama. Pre oko 100 miliona godina voda od bujica i pljuskova slila se u ovaj basen noseći sa sobom gipsane kristale sa planina formirajući jezero Lukero.

U međuvremenu, voda iz jezera je isparila i za sobom ostavila slojeve kristala gipsa.

Priroda je kasnije učiila svoje. Kombinacijom kiše i vetrova sloj gipsa se usitnio praveći pustinju.

belapustinjaflickrscott

Foto: flickr,Scott

Iako danas nema jezera, ono povremeno, usred velikih padavina, zna da se oformi. Ali vrlo brzo ponovo ispari.

Bela pustinja proteže se preko 700 kvadratnih kilometara, a njene dine dostižu i 15 metara visine što su i najveće gipsane dine na svetu.

belapustinjaflickrtony-hoffarth2

Foto: flickr, Tony Hoffarth

Za razliku od kvarcnih pustinja ove, gipsane, ne apsorbuju toplotu od sunčevih zraka zbog čega su uvek hladne na dodir. Kroz pustinju i po najvećoj vrućini možete slobodno hodati bosi.

belapustinjaflickrtony-hoffarth3

Foto: flickr, Tony Hoffarth

A sada, uživajte u fotografijama i ovom prirodnom savršenstvu…

Izvor: prva.rs

_______________________________________________________________________________________________

NEŽNO TELO, BISEROM SE ŠTITI…

tamoiovde-logo

Kako školjke prave bisere?

Pre otprilike 4.000 godina jedan kineski ribar, da bi utolio glad, odlučio se da otvori nekoliko morskih školjki, i tako je verovatno postao prvi čovek koji je otkrio bisere!

biser_u_ostrigi

Biser u Ostrigi

Biseri su sazdani od potpuno iste sedefaste materije od koje se sastoji unutrašnja podloga ili »postava« školjke — ostrige.

Ostrigino telo je veoma nežno; da bi ga zaštitila od ozleda, ona luči tečnost koja je istog sastava kao biser i njome oblaže unutrašnjost svoje zaštitne ljušture o koju se oslanja telom.

Čim u unutrašnjost jedne školjke upadne nešto što njeno telo može ozlediti, recimo zrnce peska, ostriga ga odmah oblaže sa nekoliko slojeva sedefaste materije kojom oblaže i unutrašnjost svoje ljušture, te zalutalo zrno peska postaje biser!

Kada se sve to odigrava sasvim prirodno, biser može da bude savršeno oblikovan. Čovek je, međutim, pronašao kako da pomogne ostrigi u pripravljanju bisera: treba samo da ubaci fino zrnce peska ili komadić sedefa u ostrigu.

Posle dve ili tri godine, kada izvadi ostrigu iz vode i otvori je, vadi iz nje pravi biser. Taj postupak se naziva »gajenje bisera«, i obično ne donosi tako savršene bisere kao što su prirodni.

U Japanu su, međutim, pronašli način za proizvodnju savršenih oblika »odgajenih bisera«. Materija koja podstiče ostrigu na stvaranje bisera ubrizgava se neposredno u ostrigino telo. To je veoma osetljiva i delikatna hirurška intervencija koja zahteva krajnju pažnju i veštinu, jer se ostrigino telo ne sme ni najmanje ozlediti.

800px-Black_pearl_and_his_shell

Crni biser i ljuštura/sr.wikipedia.org

Najveći biser koji je do danas pronađen bio je dugačak oko 5 cm, sa obimom od preko 10 cm! Poznato je da su pravi biseri veoma skupoceni, te se mnogi ljudi zadovoljavaju kupovinom lažnih bisera.

Francuzi raspolažu tehnikom za proizvodnju lepog veštačkog bisera: probušene staklene perle oblažu materijom dobijenom od svetlih krljušti nekih riba, a unutrašnjost perli ispune voskom.

Izvor:riznica.wordpress.com

____________________________________________________________________________________

Darko Rundek- Kurdistan

Marijana Ivanović

____________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

PUSTINJSKE RUŽE, ZAROBLJENA ZRNA PESKA…

TAMOiOVDE________________________________________________

Prekrasne pustinjske ruže

Čak i najsurovija pustinja može pokloniti divan cvet .
pustinjska-ruzaPustinjska ruža ( poznata i kao peščana ruža ) je naziv za prirodnu tvorevinu koja nastaje mešanjem i kristalizacijom minerala gipsa i barita sa pustinjskim peskom.

Pustinjske ruže mogu nastati u velikom broju pustinja , a formiraju se kad voda ispari u sušnim peskovitim uslovima , uglavnom nakon kratkih i retkih kiša. Tokom svog rasta , zrna peska ostanu zarobljena u gipsu dajući ružama boju pustinjskog tla koja može biti uvek drugačija , u zavisnosti u kojoj je pustinji ruža narasla .

pustinjska-ruza-1Najčešće se viđaju na rubovima Sahare , kao i u velikim slanim površinama u južnom Tunisu . Ponekad rastu pojedinačno , a ponekad u prekrasnim belim buketima koji se često viđaju u pustinjama Meksika. Ove ruže su popularna i unikatna turistička atrakcija , a u državama poput Tunisa se mogu kupiti po ceni od jednog evra .

Potraga za pustinjskim ružama je uobičajen hobi za prirodnjake i geologe koji žive u istočnim provincijama Saudijske Arabije. Oni ponekad provedu i nekoliko dana kopajući užareni pustinjski pesak tražeći savršenu ružu za svoju kolekciju .
Izvor:pixelizam.com