PRIČA O ČUDESNOM DRVETU…

tamoiovde-logo

Kako je stradalo „najusamljenije drvo na svetu“?

Pročitajte priču o izolovanom, čudesnom drvetu u Sahari, koje je godinama odolevalo klimi i suvom tlu.

Drvo u Tenereu, u delu Sahare koji se prostire preko teritorija Nigera i Čada, godinama unazad smatralo se najizolovanijim drvetom na svetu i tretirano je kao sveto, Božje drvo.

thumbnail.php

Foto: Profimedia

A kako i ne bi? Godinama, ono je stajalo usamljeno kilometrima peska daleko od bilo čega, a drugo najbliže drvo je bilo udaljeno čak 400 kilometara od njega. Ipak, čak ni to nije sprečilo jednog neopreznog vozača da ga „ubije“.

Regija Tenere je nekada bila obojena širokim i bogatim prostranstvima drveća i lišća, pa kada je čuveno drvo Tenerea niklo, sve se činilo prilično uobičajenim.

Međutim, kako je Sahara napredovala, a pesak počeo da zauzima celo područje pustinje i regija Tenere je postajala sve suvlja i suvlja. Podzemne vode su presušile, a samo drveće s najdubljim korenjem je moglo da preživi.

Ipak, ovo drvo izraslo je prilično, a njegovo korenje je dosezalo čak 30 metara, zbog čega je imalo kontakt s podzemnim vodama i nastavljalo da buja.

Prolaznici u karavanima su mu se divili i čak ga nazivali „božijim čudom“.
Uskoro, jedino je drvo u Tenereu imalo dovoljno dugačko korenje da se hrani dalekim vodama. Sva druga vegetacija je nestala, a ovo drvo je iznenada stajalo usamljeno u prostranoj pustinji.

Kako je drvo postajalo sve popularnije, Francuzi (koji su tada imali kontrolu u toj regiji) odlučili su da pored drveta naprave bunar za potrebe svoje vojske, ali i svih putnika koji tuda prođu.

Kobnog dana 1973. godine, libijski vozač kamiona je seo za volan nakon koje kapljice više i jurio pustinjskom stazom sve dok konačno nije skrenuo s puta. Neverovatno, ali on je uspeo da udari u jedno jedino drvo koje se moglo pronaći u krugu od 400 kilometara. Udario je najizolovanije drvo na svetu i izbio ga iz korena.

Osmog novembra 1973. godine mrtvo drvo u Teneru je prevezeno u Narodni muzej u Nijameju, glavnom gradu Nigera.

Kasnije te godine, anonimni umetnik je podigao spomenik u znak sećanja na „najusamljenije drvo na svetu“. Napravio ga je od recikliranih cevi, bačvi i odbačenih automobilskih delova, a veruje se da je želeo da skrene pažnju na to da mehanizacijom i nedostatkom opreza uništavamo prirodu oko sebe.

Ovaj spomenik danas služi kao podsetnik na čuveno drvo Sahare, čudesni dar prirode koji je godinama služio kao vodič i pomoć umornim putnicima.

Izvor: nationalgeographic.rs

_______________________________________________________________________________________

BAJKOVITE PRIČE…

tamoiovde-logoO ISTRAŽIVANJU AFRIKE

Afrika je dugo bila tajanstveno, čarobno i zastrašujuće mesto. Prvo su istraživani severni delovi, dok je jug dugo bio obavijen praznoverjem, pričama, mitovima i legendama.

15124746335470a99364b16604072390_orig

Foto: Wilfraco / Flickr.com

Istraživanje ovog dela Zemlje bilo je ozbiljan poduhvat, a tokom kog su nastale neke od najuzbudljivijih avanturističkih priča u istoriji.

Misteriozno otkriće Madagaskara
Madagaskar je jedno od najmisterioznijih mesta na svetu, s ekosistemom koji ne postoji nigde drugde. Za njegovo otkriće zaslužan je Robert Druri, nakon što je doživeo brodolom i bio zarobljen od domorodaca koji su ga iskorišćavali i zlostavljali.

Uz veliki napor uspeo je da im pobegne i vrati se nazad u Evropu. 1729. godine napisao je knjigu i opisao svoja iskustva u zarobljeništvu. Niko nije verovao da je njegova priča istinita, pa je umro u siromaštvu i odbačen od društva.
Tek 275 godina nakon njegove smrti, britanski arheolog Majk Parker Pirson odlučio je da ponovi njegovo putovanje sledeći knjigu.

Ispostavilo se da je knjiga istinita jer su u njoj opisani detalji koje je mogao da poznaje samo neko ko je posetio Madagaskar. Pirson je na kraju uspeo da nađe i olupinu broda sa kojim je Druri došao do Afrike.

Henri Navigator
Ovaj čovek zaslužan je za otvaranje puta ekspedicijama u Afriku i činjenicu da je Portugalija kolonizirala veći deo tog kontinenta. Kao sin kralja i kraljice imao je otvorene mogućnosti da istražuje svet oko sebe. Tako je bio poslat u Afriku kako bi izveo Špance iz severnoafričkog grada Seute. Tada je uvideo priliku za povećanjem portugalske prekomorske teritorije, pa je osnovao školu za pomorce u kojoj su se školovali budući veliki moreplovci i istraživači .

Izrada mapa
Najranije mape o celom afričkom kontinentu napravio je Sebastijan Munster, nemački naučnik, oko 1554. godine. On je dobio informacije o Africi tako što je intervjuisao nemačke naučnike i imigrante, prikupljao različite karte i spajao ih u jednu. Pre nego što je umro od kuge, bio je jedan od najuticajnijih kartografa tog doba.

Zato i ne čudi što je u današnjem području pustinje Sahare pretpostavio da se nalazi šuma, da područje današnje Nigerije nastanjuju džinovi i da reka Nil izvire u Mesečevim planinama. Isto tako zabeležio je mnogo ostrva oko Afrike, što se na kraju nije pokazalo tačnim.

Zanimljivo je da je položaj reka bio – neverovatno tačan.

Pol di Šelu i Pigmeji
13061513545470a99472b98548203553_v4 big Ovaj Francuz poznat je po tome što je bio prvi Evropljanin koji se susreo s gorilom. Do tog trenutka one su se smatrale mitskim bićima. Isto tako bio je prvi Evropljanin koji je istražio narod Pigmeja. Pigmeji su se spominjali u literaturi godinama pre toga, ali se smatralo da su više deo legendi nego stvarni ljudi.

Njegovi prvi utisci o Pigmejima zabeleženi su ovim rečima: „Ljudi koji se s neverovatnom lakoćom, brzinom i tišinom mogu kretati po šumi”.
Bio je fasciniran njihovom visinom, a njihovo poverenje zadobio je prezentacijom hrane koju je doneo sa sobom.
Izvor:b92.net

______________________________________________________________________________

PUSTINJSKE RUŽE, ZAROBLJENA ZRNA PESKA…

TAMOiOVDE________________________________________________

Prekrasne pustinjske ruže

Čak i najsurovija pustinja može pokloniti divan cvet .
pustinjska-ruzaPustinjska ruža ( poznata i kao peščana ruža ) je naziv za prirodnu tvorevinu koja nastaje mešanjem i kristalizacijom minerala gipsa i barita sa pustinjskim peskom.

Pustinjske ruže mogu nastati u velikom broju pustinja , a formiraju se kad voda ispari u sušnim peskovitim uslovima , uglavnom nakon kratkih i retkih kiša. Tokom svog rasta , zrna peska ostanu zarobljena u gipsu dajući ružama boju pustinjskog tla koja može biti uvek drugačija , u zavisnosti u kojoj je pustinji ruža narasla .

pustinjska-ruza-1Najčešće se viđaju na rubovima Sahare , kao i u velikim slanim površinama u južnom Tunisu . Ponekad rastu pojedinačno , a ponekad u prekrasnim belim buketima koji se često viđaju u pustinjama Meksika. Ove ruže su popularna i unikatna turistička atrakcija , a u državama poput Tunisa se mogu kupiti po ceni od jednog evra .

Potraga za pustinjskim ružama je uobičajen hobi za prirodnjake i geologe koji žive u istočnim provincijama Saudijske Arabije. Oni ponekad provedu i nekoliko dana kopajući užareni pustinjski pesak tražeći savršenu ružu za svoju kolekciju .
Izvor:pixelizam.com