SVI TO ZNAJU, IPAK…

tamoiovde-logo

SVEPRISUTNO JE PROSERAVANJE

Jedna od najistaknutijih odlika naše kulture je da ima mnogo proseravanja.

Foto ilustracija: Bora*S

Svi to znaju.

I svako od nas daje svoj doprinos. Ipak, skloni smo da tu situaciju uzmemo zdravo za gotovo.

Većina nas je prilično uverena u svoju sposobnost da prepozna proseravanje i izbegne da na njega nasedne.

***

Proseravanje je neizbežno kadgod okolnosti traže od nekoga da govori, a da pri tom ne zna o čemu govori.

Tako je proizvodnja proseravanja stimulisana svaki put kada obaveze ili prilike da čovek govori o nekoj temi prevazilaze njegovo znanje o činjenicama koje su relevantne za tu temu. Ovaj raskorak je učestao u javnom životu, gde su ljudi često podstaknuti – bilo sopstvenom željom bilo zahtevima drugih – da naširoko govore o stvarima u kojima su do izvesnog stepena neznalice.

***

I posledično tome,mi nemamo jasno razumevanje o tome šta proseravanje jeste, zašto ga toliko ima i čemu ono služi. Nedostaje nam i svesno razvijeno shvatanje o tome šta ono nama znači. Drugim rečima mi nemamo teoriju. Predlažem da otpočnemo razvoj teorijskog razumevanja proseravanja, uglavnom tako što ćemo ponuditi oglednu i istraživačku filozofsku analizu.

H. G. Frankfurt


ŠTA MOŽEMO DA URADIMO…

tamoiovde-logo

U najboljem slučaju, u Čovečanstvu ima nežnosti.
nešto malo razumevanja i, povremeno,
hrabrosti.
Ali sve u svemu, to je masa, koja nema
bogzna šta.
Ono je kao velika životinja u dubokom snu
iz kojeg skoro ništa ne može da ga probudi.
Kad se pokrene najbolje je u grubosti,
sebičnosti, nepravdi, ubistvima.

Šta možemo da uradimo s tim Čovečanstvom?

Ništa.

Izbegavajte ga koliko god je moguće.
Ponašajte se prema njemu kao prema bilo čemu
što je otrovno, zlo i bezumno.
Ali pazite. ono ima zakone koji ga štite
od vas.
Može da vas ubije bez ikakvog razloga.
A da biste pobegli morate biti lukavi.
Malo ih je pobeglo.

Morate sami da smislite plan.

Nisam upoznao nikoga ko je pobegao.

Upoznao sam neke velike
i slavne ali oni nisu pobegli
jer su veliki i slavni jedino
u Čovečanstvu.

Ja nisam pobegao
ali nisam prestao da stalno iznova
pokušavam.

Nadam se da ću pre smrti uspeti da nabavim
sopstveni život.

Čarls Bukovski


 

DA LI ĆE SE RAZUMETI…

I ptice, kao i ljudi, komuniciraju različitim dijalektima

Uprkos tome što neke vrste ptica znaju da pevaju odmah po rođenju, neke uče to da rade, kao što i ljudi uče da govore, a među ovim vrstama je moguće postojanje regionalnih dijalekata, piše AP.

Da li će se razumeti?

Kao što i ljudima poznavanje lokalnog jezika omogućava da se bolje uklope u neku sredinu, tako i pticama poznavanje lokalnog dijalekta obezbeđuje korist u okviru datog područja i povećava šanse za parenje. Isto tako, kao što i dijalekti u ljudskom jeziku mogu ponekad da nestanu usled procesa globalizacije, tako i dijalekti među pticama mogu da se promene ili nestanu usled rasta gradova. 

Vekovima je pesma ptica inspirisala pesnike i kompozitore, ali sve do pedesetih godina prošlog veka naučnici nisu obraćali pažnju na dijalekte među pticama.

Jedan od pionira u ovoj oblasti istraživanja bio je američki bihevioralni naučnik britanskog porekla Piter Marler, koji je primetio da se poj ptica u okviru iste vrste razlikuje od mesta do mesta.

U dekadama koje su usledile naučnici su počeli da vrše eksperimente u kojima su ptice odmah po rođenju stavljali u izolacione komore, kako bi utvrdili da li će biti u stanju da pevaju.

U ovim ekspertimentima je otkriveno da neke ptice znaju da pevaju sa rođenjem, dok neke ne znaju da pevaju dok ne nauče, a one su poznate kao „prave ptice pevačice“.

Kada ptice uče da pevaju, neke među njima ponekad naprave greške, koje nakon toga ponavljaju i druge ptice i tako se razvija lokalni dijalekt.

Dijalekti mogu da nastanu i kada se ptice prilagođavaju svom okruženju. One ptice koje se bolje čuju imaju veće šanse za parenje, što znači da će se njihova pesma prenositi sa generacije na generaciju.

Kod nekih ptica dijekti se menjaju brzo, čak i u okviru sezone parenja, dok kod nekih ostaju nepromenjeni decenijama.

Izvor orginalnog sadržaja: www.rts.rs


 

NA ODNOSIMA TREBA RADITI…

tamoiovde-logo

 Šta to znači?

 Tema ovog članka je nastala nakon što je na jednoj od psiholoških seansi, Anastasija rekla potpuno mirno,  da već nedelju dana ona i muž ne pričaju.

Šta se desilo? U stvari – ništa posebno. Prosto, Oleg se nije ponašao onako kako je ona želela: nije rekao ono što je Nastja očekivala od njega da čuje…

Ljudski odnosi – jedan od razloga ogromne radosti i, istovremeno, uzrok velikog emocionalnog bola, patnje. Nastja i Oleg su sasvim nedavno osnovali porodicu. Ali zašto se to dešava? Oboje su želeli da budu srećni; oboje su se nadali da će u porodici vladati  ljubav, radost, razumevanje, nežnost.

Najviše me je zapanjilo što mi je to Nastja rekla potpuno uobičajenim glasom, kao da je ne pričati s mužem nedelju dana nešto potpuno normalno, ništa važno.  Jer, on je kriv. On nju mora da razume.

Tu seansu smo posvetili međuljudskim odnosima. Mnogo toga je za Nastaju bilo začuđujuće, o mnogo čemu je ona čula po prvi put.

Na primer, da se ono što se trenutno dešava između nje i Olega naziva – manipulacija. Zašto ona pokušava s njim da manipuliše. Upravo, da kod muža izazove osećaj krivice. Umesto da otvoreno rasprave šta se među njima desilo, da otvoreno govori o svojim očekivanjima i potrebama, Nastja ćuti.

Zašto se to dešava? Negde na nesvesnom nivou ukorenila se jako psihološko ubeđenje: on mora…, on je dužan… Mora šta? Bilo šta. Na primer, da razume kako je njoj teško. Ili da se doseti šta njoj treba, šta ona želi… Takve misaone konstrukcije ona nikad nije razmatrala niti proučavala.

Ali zašto on mora ili je dužan? On je takav kakav je. On se može dosetiti, a može i da se ne doseti. On može da razume, a može i da ne razume. On se ponaša onako kako on shvata za sebe tu realnost. On očigledno ne može da se ponaša drugačije. To je veoma važno da se razume. Svaki od njih dvoje je doneo u svoju novu porodicu određene modele ponašanja iz svojih roditeljskih porodica.

Za Nastju je bilo potpuno normalno da može i da je čak i dužna da svog partnera kažnjava ćutanjem. Za Olega je isto normalno da ćuti, ako oseća da ga ne razumeju. I njoj i njemu se to ne sviđa, ali oni drugačije ne znaju. Čak i ne osećaju da je taj model ponašanja neprihvatljiv, ako uistinu žele da postanu bliski. Oni tek treba da nauče da razgovaraju. Trenutno joj se taj zadatak ne čini nimalo lak, ali to je moguće. I uopšte nije strašno.

Sami od sebe odnosi se nimalo neće promeniti.

Na odnosima treba raditi. Ali kako? Odgovor je jednostavan.

Ako upravo Nastja trenutno posećuje psihologa, ako je trenutno ona u mogućnosti da raspravlja o onome šta se događa, onda i odgovornost za odnose ona preuzima na sebe. I to nije prosto podela 50 – 50. Svu odgovornost, 100% preuzima ona. To je veoma važno da se razume. Takođe se to tiče i vas, vas koji čitate ovaj tekst, kome je bliska ta tema.

Ako ovaj članak čitate, onda taj posao treba da radite upravo vi. Duboki i divni odnosi među ljudima se grade. Oni ne dolaze sami od sebe. To je zaista stvaralački zadatak nad kojim je potrebno dobro se potruditi. Ali je vredan toga. I samo u tom slučaju može se govoriti o pravoj ljubavi.

Građenje odnosa između mene i mojih bliskih može da bude jedan od najvažnijih zadataka u mom životu. Tim pre za čoveka koji ispoveda hrišćanstvo.

Niko taj posao neće odraditi umesto vas.

Kada preuzimamo odgovornost za svoje odnose sa bliskim čovekom na sebe, mi shvatamo da je to upravo naš zadatak. To je ono što Gospod od mene očekuje. I tada se pojavljuje motivacija da na tome radimo dobrovoljno i radosno. Bez raznih: ali, on treba da razume… Ne, ništa on ne treba i nije dužan. On je takav, kakav je. Sa svojim problemima, svojim dečijim traumama, svojim načinom komunikacije koje je poneo iz porodičnog doma. On je takav. Takva je realnost.

Koji je prvi korak? Ja smireno prihvatam tu realnost. Znači, ja mogu da odgovaram samo za sebe. Znači da upravo vi (ne on ili ona) morate da odradite taj posao… Čak i ako vam se čini da je s vama sve u redu. Tim pre, ako vam tako izgleda…

Psihološki zakon ovako glasi: ako želiš da promeniš nekog, počni od sebe. U navedenom slučaju to znači da ne treba da pritiskate partnera, ne treba da ga molite da radi na odnosima zajedno s vama. Počnite da radite na odnosima sami i videćete kako će vaš partner takođe početi da se menja. A ako ste i dalje sami, onda će u vašem životu početi da se pojavljuju oni ljudi koji su vam potrebni.

Mi to radimo radi sebe

Važno je da shvatite da smo odlučili da se bavimo poboljšanjem odnosa radi sebe. To je upravo nama neophodno. To je naš unutarnji motiv (sopstvena namera). Takav pogled na problem nam daje snagu. Sve je dovoljno prosto. Taj čovek, koji se pojavio u vašem životu, nije se pojavio slučajno. I sigurno, ne da bi vama ugađao. Onda zbog čega?

Moguće da i nije u vama uzrok svega što se među vama događa. I da su mnoge te osobine, koje se vama kod njega ne sviđaju, upravo njegove karakteristike i njegove crte ličnosti. Ali vi morate imati hrabrosti da prihvatite, da ga upravo vi izazivate da pokazuje te ružne osobine. Zašto se to dešava? Šta je u vama to što ga tera da to radi, da tako postupa, da tako govori?

Postavljanje pitanja sebi i traženje odgovora – nije dovoljno.

Ako nešto želim da izmenim najpre proučavam sam proces. U navedenom slučaju – to su odnosi. Proučavamo šta se dešava, na koji način nastaju svađe, kakva je moja uloga u svemu tome? Sve vreme istražujemo. I da ne bi skretali s puta, moramo se sećati zbog čega ja sve to radim. Drugim rečima – sećati se svog motiva. I verovati da će rezultat doći. I pri tom se ne bojimo da menjamo strategiju, da napuštamo pređašnje stereotipe ponašanja, ako vidimo da oni ne rade.

Ali za početak treba odustati od destruktivnih modela koje smo preuzeli iz svoje roditeljske porodice. Potrebno je oslanjati se na pozitivna iskustva iz svoje porodice. Čak iako vam se čini da ih nije bilo, nešto pozitivno, što je postojalo u našoj porodici se može naći. Moguće da je za Nastju sada važno da razume, da ona sasvim mora odustane od manipulacija. Upravo to treba istraživati. Kako se to dešavalo u njenoj porodici, među njenim roditeljima? Kako ona to koristi za psihološki pritisak na Olega. I što je veoma važno da razume – to da za tim stoji povređeno samoljublje.

Treba shvatati razliku između manipulacije i komunikacije. I težiti da se grade odnosi na partnerstvu, prijateljstvu, zajedničkim interesima.

Otvorena i direktna komunikacija – to je ono što je važno da bi se osećali srećnim.

Tome treba da se učimo. I kao uvek, sve počinje od nas samih. Ništa nećemo uspeti, ako ne budemo poznavali sebe. Treba da iskreno i duboko gledamo unutar sebe. I to nije jednostavno. Zato što je u svakom od nas je mnoštvo strahova. Ljudi se boje bliskih i otvorenih odnosa, zatvaraju se, kao po pravilu, upravo iz tog razloga. Ali mi možemo u tome uspeti, ako budemo imali strpljenja i smirenja. Jasno je da se takvi odnosi ne daju na dar, bez truda.

Upravo potrudivši se na odnosima (u prvom redu na sebi), počećete da osećate bespogovornu podršku onog drugog. Postaćete najbolji i najvažniji ljudi jedno za drugo, koji mogu da budu jedno celo, sposobno da zajedno preživi sve teškoće koje snalaze svakog čoveka i sve porodice. Prizvani ste da to postanete.

Prošavši određeni period teškoća, odjednom ćete osetiti da je Gospod s vama, da je blagodat Duha Svetog prisutna u vašoj porodici.

U zaključku želim da primetim da je ovaj članak pisan na konkretnom primeru Anastasije i Olega. Oni su se dugo spremali, da bi došlo do njihovog braka. Za njih je porodica – svestan izbor dvoje odraslih ljudi. Uprkos tome, oni su se skoro odmah posle svadbe sudarili sa teškoćama. Pritom, kod njih zaista postoji potencijal za razvoj njihovih odnosa. Ne bi da uopštavam i govorim da je svaki odnos sposoban da se razvije. I da svaka porodica može i mora da bude sačuvana. Ipak, dužni smo da uradimo sve moguće, što zavisi od nas.

Čak iako ne uspemo, čak iako se odnosi razruše, svejedno će to biti važno lično iskustvo psihološkog i duhovnog uzrastanja. Vaš rad na sebi i na građenju odnosa neće propasti. To će biti drugačiji.zalog toga da će drugi odnosi, koji će se pojaviti u vašem životu, zaista biti.

psiholog Marina Legostaeva

https://vk.com/@4563130

Izvor: poznajsebe



UMEĆE VOĐENJA RAZGOVORA…

tamoiovde-logo
Sve više govorimo, a sve manje slušamo jedni druge. Sve manje je dobrih sagovornika, sa kojima je moguće sporazumeti se ili bar „složiti se da se ne slažemo“. Razgovor – pravi, iskren – nasušna je potreba čoveka. Umeće vođenja razgovora moguće je učiti, unaprediti.
* * *

umece-vodjenja-razgovoraSvaka vezanost za pravila razgovora ograničava spremnost na istinsko slušanje, a svaka nevezanost za neka načela razgovora preti da se on izrodi u brbljanje.

Zato razgovor mora da se odvija u okviru nekih temeljnih načela, dovoljno prostranih da u njima sloboda može da igra – da ih učesnici u razgovoru ne osećaju kao nametnuta spolja, nego kao doživljena i proživljena iznutra. Ovde su izneta neka načela koja bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja za istinu i zajednički život.

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora,* pa svako ko misli da je njegov odgovor jedino istinit postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drugačije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja različitih pitanja.

2. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kome se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo i da izraze svoje mišljenje. Sve dok svako nije u mogućnosti da izrazi svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rešenja svojih problema; ona ne zna o sebi sve što bi mogla da sazna ako se otvori.

3. Kao ličnost, čovek nikada nije dovršen i savršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, sem da stupi u dodir sa drugima koji se od njega razlikuju. Jedino od njih on može da nauči nešto drugo, da se menja i razvija u pogledu razumevanja sveta oko sebe i samoga sebe.

4. Nema razgovora ako se ljudi su sreću kao stranci, odnosno ako nemaju ništa zajedničko. Oni moraju da osete potrebu za razgovorom, a nju će osetiti ako su svesni razlika, ali i sličnosti u osećanjima, verovanjima i ponašanju. Uvek valja isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na poverenju i motivima za dalji razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora da bude bitno, a ono što je bitno ne mora da bude zajedničko, ali mora se početi od nečega što povezuje ljude.

5. Metodološki, trebalo bi ući u razgovor naglašavajući ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi. Međutim, ako se za račun onoga što je zajedničko ostavlja po strani ono što je posebno i pojedinačno, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu jer bi te razlike ubrzo izbile na površinu i izazvale nove sporove.

6. Bez poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, i bez poverenja u njega, nema iskrenog susreta između dva čoveka, pa umesto razgovora dve ličnosti imamo razgovor dve maske. Ljudi se mogu odlično razumeti, ali ako ne veruju jedan drugome onda nema zajedničkog života. Zato je dobra volja presudnija od znanja jer, gde nema po-vere-nja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo poverenja, (kao i svaki katanac na ustima ili vratima). „Samo onaj ko veruje u svet, može nešto da učini sa njim“ – ističe Martin Buber.

7. U razgovor se ulazi s namerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobeda nad sagovornikom – čim priznam pravo drugačijeg mišljenja, odričem se stava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i tolerantnosti prema drugom čoveku i drugačijem mišljenju. Razgovor ne bi trebalo da bude nadmetanje i borba, već otvaranje i igra.

8. Svaki učesnik u razgovoru zavisi od drugoga s obzirom na saznanje istine i smisla, i zato odnos moći ovde mora biti isključen; svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti zavisan od drugoga ne znači biti podređen ili pak nadređen. Biti tolerantan ne znači samo priznati drugom da misli i deluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i delovanje otvore za prigovore kao i svesnu i nesvesnu dopunu.

9. Ako učite iz ljubavi, istina će vas pratiti kao vlastita senka. Kao što sunčevi zraci otvaraju ruže, tako će duhovno zračenje otvarati vaše duše za ono što je istinito, lepo, dobro i sveto.

10. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrednosti, možemo da stvaramo; samo u dodiru sa drugima možemo da rastemo. Onaj ko je sebe zatvorio za druge, nema budućnosti. Kao zatvoreno biće, osuđen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo.

11. Ne bi trebalo da se dira u najosetljivije pitanje na početku razgo vora; bolje je početi sa onima koja su lakša za dogovor, da bi se steklo uzajamno poverenje i neka osnova na kojoj može dalje da se gradi.
l2. Učesnici u razgovoru moraju biti svesni da ne samo da jedan drugome pomažu da više saznaju, nego se tako i bolje upoznaju; oni ne proširuju samo svoju svest nego i svoje zajedništvo!

13. U razgovoru se mora precizirati šta neko misli pod ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi rađaju upravo iz različitog razumevanja istih reči. Postoje razlike između onoga što neko kaže i onoga što drugi čuju – reči varaju misli. Istinsku zajednicu čine ljudi koji se međusobno dobro razumeju – oni dele jedan svet zajedničkih značenja. Pre svega, neophodno je da se upoznamo sa rečnikom svojih sabesednika. Kao što je jezik domovina za pesnike, tako i svaki učesnik u razgovoru ima svoju domo vinu i voli je kao i vi svoju.

14. Jedino u čemu učesnici razgovora mogu unapred da se slože jeste da odbace nasilje kao način rešavanja medusobnih sporova i sukoba. Ovaj prevrat u načinu mišljenja neophodan je da bi se mogao učiniti preokret i u načinu življenja.

15. U razgovoru svaki čovek pristaje na saznanje da je nesiguran i ograničen, ali on se toga ne stidi jer je to način na koji svaki čovek živi i deluje.

16. Nijedan pogled na svet koji deli ljude ne bi trebalo da postane njihov vodič u mišljenju, verovanju i ponašanju; kad god izaberu rasni, klasni, nacionalni, verski, stranački ili drugi interes za svoga vođu, mogu biti sigurni da čine grešku i greh. Ne valja od razlika praviti razloge za nepoverenje, sumnju, mržnju i svađu. Odanost istini znači mnogo više od odanosti rasi, klasi, veri, naciji, stranci. Ako se svaka stvar vidi i ocenjuje isključivo kroz grupni interes, onda su sukobi sa drugim grupama sasvim izvesni.

17. Tumači stav svojih protivnika na način na koji oni to zaslužuju kao tvoji sabesednici – ne hvataj se za pojedine slabosti u njihovom stavu, nego nastoj da shvatiš celinu.

18. Uzmi u obzir osetljivosti ljudskih bića. Neka tvoj prekor bude blag, a tvoj dokaz jak. „I kada te hvalim i kada te korim, uvek te volim“. Tvoje pravo da drugačije misliš i živiš može biti ograničeno jedino jednakim pravom drugoga.

Iz knjige:
Đuro Šušnjić, „Dijalog i tolerancija“
Čigoja štampa, Beograd, 1997.
Izvor:znakoviporedputa.com

___________________________________________________________________________________

KAKO DA ŽIVIMO ŽIVOT BEZ ILUZIJA…

tamoiovde-logoUvereni smo da vodimo živote čiji pravac utvrđuju racionalno donete odluke. Sagledavamo stvarnost kako jedino možemo – iz sopstvenog ugla, i često ne vidimo da je ta naša stvarnost obavijena velom iluzija koje zapravo vode glavnu reč…

индексPsiholozi, psihijatri pa čak i mnoge stare religije i filozofski pravci ukazuju na to da je jedini put ka istinskom zadovoljstvu, miru i sreći odstranjivanje iluzija ili privida stvarnosti koji nas stave u oklope i ophrvaju.

Međutim, upravo je tu kvaka: najteži zadatak koji imamo tokom života je iskrenost.

Naime, za život bez iluzija neophodno je sebi postaviti prava pitanja i iskreno odgovoriti na njih.

Psiholog Andrej V. Karpatov, tvorac savremenog modela psihologije koji vodi jedan od najboljih psihoterapeutskih centara u Rusiji je ovom pitanju posvetio čitavu knjigu koju je nazvao „Kako promeniti odnos prema životu“.

Kako i sam kaže na početku knjige, čovek je veliki zaverenik kome uspešno polazi za rukom ne samo da sakrije istinu od drugih već i da je sakrije od samog sebe. Ali ova taktika izbegavanja, nesuočavanja i skrivanja ne daje dobre rezultate jer čak i ako sami ne želimo da priznamo nešto, naše telo uvek zna i daje nam signale kada je to potrebno.

Često koristimo reč iluzija i često se govori o tome da su one zapravo naše najveće greške. A šta je zapravo iluzija? U psihoterapeutskom smislu iluzija je greška koju pravi naša svest: „Nekada ono što želimo doživljavamo kao da je stvarno, što izaziva more neprijatnih posledica. Ponekada su nam u strahu velike oči i u suštini bezazlene događaje vidimo kao pravu katastrofu.

Ili smatramo da smo ostvarili potpuno razumevanje sa nekim, a onda se ispostavi da taj neko ne samo da nas nije shvatio, podržao, već nas je čak obmanuo, izdao“.

U tom smislu govorimo o četiri osnovne iluzije: iluzija opasnosti, iluzija sreće, iluzija patnje i iluzija međusobnog razumevanja. Jedan od glavnih faktora kod formiranja iluzija jeste i odnos leve i desne hemisfere mozga. Desna strana je zadužena za primanje informacija i emocije, a leva za logičnu analizu i donošenje rešenja. Laički rečeno, desna strana prima informacije i doživljava ih, a leva razmišlja i preduzima korake.

Iako obe strane mozga sarađuju kako bismo mi imali kompletnu sliku stvarnosti, često dolazi do nesporazuma jer, kako kaže Karpatov, treba zamisliti da je desna strana egzaltirani slikar a leva strana šašavi matematičar pri čemu slikar uvek određuje ton saradnje.

Slikar prvi dobija informaciju, a matematičar se naknadno uključuje i određuje dejstvo na osnovu informacija koje je dobio, a koje su obojene emocijama. Leva polovina mozga ne dovodi u sumnju istinitost prvobitne informacije već uz pomoć logičkih argumenata potvrđuje njen karakter ma kakva ona zapravo bila.

Kako bilo, mi smo na neki način prepušteni toj raspravi koju vode dve polovine našeg mozga u kojoj se i rađaju ove četiri osnovne iluzije. Posledica ovih iluzija je često naše žalosno duševno stanje i treba preduzeti neke korake kako bismo u donošenju odluka mogli da se što više odmaknemo od iluzija.
Izvor:lovesensa.rs

_______________________________________________________________________________________

ČEMU, HTEO BIH DA KAŽEM…

TAMOiOVDE____________________________________________________________

    1940.

         VI

Moj mladi sin me pita: Da li da učim matematiku?
Čemu, hteo bih da kažem.

Malograđanska-svadba

Malograđanska svadba-npozoristeso.co.rs

Da su dva komada hleba više od jednoga,
Primetićeš ćeš i bez toga.

Moj mladi sin me pita: Da li da učim francuski?.

Čemu, hteo bih da kažem. Sva vlast propada.

Ako samo rukom protrljaš  trbuh i jecaš,
razumeće te svak.

Moj mladi sin me pita: Da li da učim istoriju?

 Čemu, hteo bih da kažem.

 Nauči glavu u zemlju da sabiješ

 Pa ćeš  možda  preživeti.

Da,

uči matematiku, kažem,
Uči francuski, uči istoriju!

Bertold Breht 


 

PUT KA SAMOM SEBI…

TAMOiOVDE_______________________________________________

Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze.

Nijedan čovek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume.

Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta. Poneko ne postane čovek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba.

Ali svaki je hitac prirode uperen ka čoveku. Svima nam je zajedinčko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi.

Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

 Herman Hesse „Demijan“