ZMAJEVA RAZGLEDNICA PRVA NA SVETU…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Prva razglednica na svetu štampana je u Beču, 1871. godine, odakle je poslata u Sombor. Najzaslužniji za njenu izdradu bili su poručnik austrougarske vojske Petar Manojlović, i naš čuveni književnik Jovan Jovanović Zmaj.

Razglednicafeature-368x189Iz čitave serije ovih ilustrovanih dopisnica sačuvan je samo jedan primerak, koji je 1963. otkupio nepoznati belgijski kolekcionar, postavši tako vlasnik jednog od najvrednijih filatelističkih rariteta!

Idejni tvorac prve razglednice u svetu bio je geodetski oficir austrougarske vojske, poručnik Petar Manojlović iz Sentemaša (današnjeg Srbobrana), poznati crtač, tehničar i kartograf, čije se ime vezuje za nekoliko uspelih edicija toga vremena.

Pošto je bio bliski prijatelj Jovana Jovanovića Zmaja, koji je u Beču štampao političko – satirični list „Zmaj“, Manojlović je tokom jedne od svojih čestih poseta redakciji predložio čika Jovi da izradi specijalne ilustrovane dopisnice radi obavljanja kraće prepiske redakcije sa čitaocima.
– Manojlović je idejnu skicu pripremio krajem 1870. Kada je njegov crtež odobrila redakcija „Zmaja“, izrada razglednica u bakrorezu poverena je poznatom bečkom rezbaru Valdhajmu, koji je naručenu količinu predao redakciji početkom aprila 1871. Ova prva ilustrovana dopisnica u svetu imala je sve karakteristike razglednice u današnjem smislu: sliku na prednjoj strani sa određenim prostorom za adresovanje, odnosno poštansku marku, dok je poleđina karte ostavljena prazna za saopštenja – objašnjava Mile Vojinović, somborski hroničar.

Razgledvi-225x300Razgledi-225x300Prva razglednica na svetu poslata je iz Beča u Sombor (levo), Jovan Jovanović Zmaj (desno)

_____________________________________________________________________________________________________

 Uopšte, i sama ilustracija na razglednici bila je prilično impresivna, s obzirom na to da je štampana u srcu Austrougarske.

Naime, na prednjoj strani karte predstavljen je zmaj sa raširenim krilima, kome iz čeljusti sevaju munje, a iz nozdrva izlazi oganj, dok u kandžama drži jednu povijenu traku za adresiranje na ime primaoca. Ispod zmaja vidi se pejzaž, i to, levo – detalj sa vedutama Istambula i minaretima džamija, ispred kojih stari Turčin puši lulu, a na desnoj strani – voz koji izlazi iz tunela, dok su u pozadini zidine Moskve sa kupolama pravoslavnih crkava. U sredini, između Moskve i Istambula, prikazan je deo mora sa jedrenjacima i lađama, među kojima je i parobrod – točkaš sa grbom tadašnje Kneževine Srbije!
Čitava slika je zapravo simbolizovala objedinjavanje slovenskog življa u istočnom delu Evrope, što je, u najmanju ruku, bila vrlo nepopularna tema u Austrougarskoj, kao uostalom i list „Zmaj“. Zbog tog „politički nekorektnog“ sadržaja, jedini sačuvani primerak ove razglednice imao je nesvakidašnju istoriju.

razgledv-300x225

Ulica Kralja Aleksandra u Somboru

– Razglednica je 19. maja 1871. godine predata na pošti u Beču, odakle je prosleđena u Sombor, na adresu Dimitrija Manojlovića, somborskog advokata i strica autora razglednice, Petra. Međutim, kada je oprezni advokat na razglednici video motiv prostora koji je naseljavao pravoslavni slovenski živalj, odbio je da je primi. Pošto je precrtao natpis „Sombor“, vratio je razglednicu pošiljaocu, redakciji „Zmaja“, sa propratnim tekstom: Ja sa zmajem nikakva posla neću da imam – ne prima se – priča Vojinović.

Na ovu razglednicu su, inače, bile zalepljene dve marke: jedna od pet krajcara (crvene boje) i jedna od deset (plave boje). Igrom slučaja, pronađena je tek 1964. godine, a pošto je filatelistima bila nepoznata, iste godine je izložena na jednoj filatelističkoj aukciji u Parizu.
– Sve do 1963, smatralo se da je izumitelj prve razglednice izvesni knjižar Švarc, iz Oldenburga. On je 1875. izrezao kartone u veličini tadašnjih poštanskih dopisnica, na koje su mu štampari otisnuli kliše sa crtežom iz jedne stare nemačke pesmarice, koja je sadržavala vinske pesme iz područja Rajne. Konkretno, reč je o ilustraciji za pesmu Petputapestotina đavola. Međutim, kada je otkrivena Manojlovićeva razglednica, trebalo je revidirati dotad važeći stav, što nije bilo lako. Tako se među svetskim filatelistima zapodela višegodišnja rasprava, u kojoj je učestvovao i Novosađanin Mirko Verner, koji je, na kraju, dokazao da je Manojlović osmislio najstariju sačuvanu razglednicu u svetu – kaže somborski hroničar Mile Vojinović.

Remek dela štamparstva
Prve razglednice rađene su u tehnici litografije i bile su prava remek dela tadašnjeg štamparstva. Kod njih se na prednjoj strani nalazila ilustracija, a na poleđini mesto samo za adresu i poštansku marku. Poruke su se ispisivale na prednjoj strani pored ili preko ilustracije. Tek od 1905. godine zadnja strana razglednice je podeljena jednom vertikalnom linijom na dva jednaka dela. Desno od linije se ispisivala adresa primaoca i lepila poštanska marka, a levo od nje sadržaj poruke. Ovakav tip razglednica se upotrebljava i dan danas (pogledaj prvu sliku, gore).

Srbija na razglednicama

Razglediii-225x300Prvu seriju razglednica u Srbiji objavila je knjižara Velimira Valožića u Beogradu, 1895. godine. Tu seriju krasio je Pogled na Kalemegdan sa Save (panorama Beograda), Pozorište (Narodno pozorište sa spomenikom knezu Mihailu) i Novi konak (današnji Stari dvor). Na jednima je pisalo Pozdrav iz Beograda, a na drugima Želi vam Srećnu novu godinu Knjižara Velimira Valožića. Iduće godine Velimir Valožić objavio je još jednu seriju u kojoj je, osim Beograda, bilo i 16 razglednica sa slikama gradova Srbije. Autor ovih prvih serija je Vladislav Titelbah, poznati ilustrator, a dvorski fotograf Milan Jovanović je autor fotografija.
Izvor: / srbinside.rs/ July 19, 2013.

_____________________________________________________________________________________________________

 

NAJBOLJI SUVENIR SRBIJE JE IZ BORA…

TAMOiOVDE__________________________

Po odluci stručnog žirija, na Šestoj izložbi  suvenira i turističkih publikacija „Leskovac 2013“, prvo mesto u kategoriji  “suveniri “,  pripalo je Turističkoj organizaciji “Bor”, za set figurica “Dobrodošli u Bor”, autora Lenke Matić, koje simbolizuju bogatu tradiciju, multikulturalnost i gostoljubivost ovog jedinstvenog i specifičnog područja Srbije.

TamoiOvde-Suveniri-Bor-Leskovac Šesta izložba  suvenira i turističkih publikacija „Leskovac 2013“ priređena je  14. i 15. novembra u Narodnom muzeju u Leskovcu, s ciljem da se i ove, kao i prethodnih  godina, prikažu nova dostignuća u toj oblasti turističke ponude.

Na ovoj promotivno-takmičarskoj izložbi  46 izlagača iz Srbije , Bugarske i Makedonije, pokazalo je svoju ovogodišnju produkciju od više stotina suvenira, štampanih publikacija, vodiča, plakata, fotografija, upotrebnih predmeta i domaćih rukotvorina.

Pored kategorije “suveniri”,  žiri  organizotora izložbe, ocenjivao je i nagradio najbolje eksponate u  još nekoliko kategorija, imajući u vidu njihovu  autentičnost, originalnost, inovativnost, likovnost, kvalitet izrade i opšti utisak.

TamoiOvde-suveniri-ohrid-leskovac-biseriTako je titulu najbolje jednolisne turističke publikacije na ovogodišnjoj izložbi zasluženo ponela publikacija TO Loznice  “Omaž velikanima Lozinice – Miodragu Mići Popoviću i Vuku Stefanoviću Karadžiću”, a “ Nušićijada 2012”  u izdanju TOO iz Ivanjice je osvajač prve nagrade u kategoriji publikacija do 50 stranica. TOO Pirot je postala vlasnik prve nagrade za publikaciju sa više od 50 stranica, dok je za najbolji  turistički plakat proglašen “Smederevska jesen”  u izdanju Turističke Organizacije grada Smedereva.

Najbolja turistička reportažu je “Župa Aleksandrovačka” TO iz Aleksandrovca, a TOO iz Trsrenika snimila je najupečatljiviji turistički promotivni film pod nazivom „Festival ekstremnih sportova“.

 Prvo mesto u kategoriji  “upotrebni predmeti”, pripalo je TO Lebane  za komplet ručno tkanih i vezenih torbica, peškira i maramica. 

TamoiOvde-suveniri-LeskovacNajoriginalnije eksponate izložila je TO Kraljevo  – “Eko muzej Ibarske doline”,  dok je Turistička organizacija grada Kragujevca osvojila prvo mesto za setove fotografija – “Otvorena dvorišta Šumadije” i “Dečji karneval Kragujevca”.

Posebne nagrade su dodeljene OTIS Aleksinac za set stonih razglednica i TO iz Sokobanje za set reprinta sa starih razglednica.

Podsećanja radi, pored ove, na prethodnih pet izložbi u Leskovcu, Turistička organizacija “Bor” je osvojila još tri nagrade: dve za prvo i drugo mesto u kategoriji “suvenir” i nagradu za prvo mesto u kategoriji “turistički promotivni film”.

Organizator  ove dvodnevne  izložbeno- takmičarske manifestacije  bila je Turistička organizacija grada Leskovca.

Tekst&foto: Bora*S



OGLAS…

TAMOiOVDE________________________________________________________

Traži se jedan svet, prekjuče iščezao.

Traži se jedna polovna nedelja bez vesti o nesrećama i ratovima. Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, umrli, izgubljeni, poženjeni — traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi; traže se da vrate ljubav. 

*** Traže se svi oni barovi u kojima smo učili da se opijamo i igramo ingliš valcer, traži se Megi Friza, Desa Kesa, Lili Petobanka, koje su plesale igru sa sedam velova pod lažnim imenima Kora Kent, Beti Bup, Lulu Brekfast, traže se ma gde bile, ma za koga srećno udate. Traže se.

I još se traže svi oni podvodači, stranci, pokeraši, bleferi, sve one lepe žene i ukleti pesnici što su prvi sedeli u kafe-baru Terazije, dok je bio još nov-novcat i dok se u njemu služilo vruće mleko u čašama optočenim srebrom. Traže se svi oni bivši ministri, generali, policajci, doušnici, isluženi špijuni, pederi, arhitekte s olinjalim leptir-mašnama, sve one kurve se traže što su nekada sedele u plišanom Mažestiku i pile kapuciner u šest po podne, pričajući da ih je zaveo profesor matematike kad su mu odnosile pismene zadatke kući na ispravku.

Traže se da dođu na ponoćni bal kod Nebojše kule, mrtvi ili živi, i zaigraju valcer Na lepom plavom Dunavu s vilenjacima, vešticama, duhovima i davnim davljenicima. Traže se.

 ***

Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, pod kojim su nas čekali, onaj sat što još otkucava u našem pamćenju. On se traži.

Ispod njegovih kazaljki upoznavali su se budući ljubavnici.

Ispod tih kazaljki proživljavane su najveće tragedije sedamnaestogodišnjaka, prema kojima je brodolom neke krstarice — bura u čaši vode. Čekanje bez ikakve nade. Ispod njih su kockari ugovarali partiju pokera u sve što poseduju. Ispod njih su lopovi dogovarali pohare. Ispod tog istrošenog brojčanika dangube su dangubile, prevarene verenice čekale svoje srećne suparnice sa naoštrenim noktima i živom sodom, bekrije pokušavale da utvrde koliko kasne za svojim životom, neuspeli — koliko je uspeh odmakao ispred njih, bolesni — koliko im još preostaje sati, ilegalci — koliko treba čekati dok se ne rasprsne paklena mašina, policajci —  hoće li naići neko sumnjiv, gimnazijalci — koliko će još potrajati školski čas sa koga su pobegli…

Sve to ispod uličnog časovnika koji se traži.

Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest, a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život. I on se traži — taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao, i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.

 ***

Traži se nada.

U ovom malom oglasu traži se ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi. Ako ta nada izneveri, ako se ta nada ne vrati, njene dugove ne priznajemo za svoje.

U ovom malom oglasu traže se i vlasnici onih adresa koje nam još stoje po fiokama. Traže se da nam oproste što im ne pišemo i što ne mislimo na njih.

Traže se dedovi, pradedovi, bake, prabake, stričevi, ujne, ujaci, braća od stričeva, tetaka i ujni, kumovi se traže, šuraci, šurnjaje, deveri, pašenozi, punci, tašte i svekrve, susedi; poslužitelji koji su nas gledali kako ulazimo mali, manji od makova zrna, a izlazimo iz škola veliki, i ne primetivši da stoje u kapijama gimnazija i fakulteta, svi oni železničari i nepoznati vojnici koji su nam u vagonima treće klase nudili pečeno pile iz masne hartije i vino iz pletara, i one starice što su nas darivale smokvama i stavljale nam bosiok na jastuk da lepše sanjamo, i one gazdarice iz iznajmljenih soba što su nas zvale na kafu u kuhinju, a bili smo im dužni; svi oni što su nas puštali da besplatno uđemo na stadion i u bioskope, svi oni što su nam punili džepove orasima, a torbe slaninom i crnim hlebom, kad smo odlazili i  obećavali sami sebi da ćemo ih se setiti i da ćemo vratiti dobro dobrim, svi oni koje smo zaboravili, zaokupljeni sami sobom.

Traže se svi oni koje smo ostavili u sporednim sobama, u podrumima i po tavanima, u kasarnama i bolnicama, na usamljenim salašima, na grobljima bez pratnje, svi oni koje smo ostavili bez cigareta i razglednica, svi oni koji nam danas govore vi kada se sretnemo, svi oni što nikada nisu ništa tražili od nas, nego samo davali. Svi oni se traže.

 ***

Traži se jedan džemper.

Vuna mu je ostrižena sa hercegovačkih ovaca. Plela je jedna seljanka sa Pelješca. Plela jedna devojka iz Beograda, koja je odavno udata. S vremenom je primio boju londonske magle. Bio je to džemper koji prianja uz telo poput sopstvene kože. Nosio sam ga godinama, sve dok od njega ne napravih ličnost.

Njegov levi rukav mirisao je na gar starih železnica. Njegov desni rukav mirisao je na povratak iz vojske, džip »vilis« i tovatnu mast za konzerviranje motora.

Onaj deo koji zovu ranfla mirisao je na »gerlen« jedne mlade dame; prednja strana — na trule  daske jednog splava na Adi Ciganliji, kada se spava potrbuške.

Bilo je tu još nekih mirisa: hladnih hodnika sa rasutim đubretom, kiselog kupusa bez mesa iz menze »Stari grad«, pa onda mirisa nekih uličnih uglova, kad čovek ne zna šta drugo da radi nego da pridržava leđima neki zid da se ne sruši — svega i svačega je u njemu bilo.

Uveče, na moru, taj džemper se mogao elegantno nositi svezan oko vrata. Na njemu se ležalo, volelo, u njemu se kisnulo. U Vrsaru ga je zakrpila neka ljubazna starica, jer se pocepao na trnju.

Šta je sve čuo, šta je sve upijao kao sunđer, koga sve nije dodirivao, odakle sve nije bio izbačen sa svojim vlasnikom, taj stari sivi džemper!

Jedanput, na nekom dugom putovanju, poče da mi nedostaje. Ne znam šta bih sve dao samo da je ponovo na meni! Kako sam mogao da ga ostavim kod kuće! Vratih se ranije nego što sam nameravao. Pootvarah sve ormare — nije ga nigde bilo!

Odnela ga neka Ciganka, sa ostalim starim stvarima, u zamenu za ćurku.

Da niste slučajno negde videli moj džemper?

Niko ništa ne zna o njemu. Šta da radim?

Molim gospođu Ciganku da mi vrati bar izgubljene mirise. Džemper može da zadrži.

 ***

Traži se jedna reč.

Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč kora bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.

Odlazim da je tražim po Terazijama: možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku sa novinama; kupujem dve i po kile novina — nema je ni tamo.

Možda je u tek olistalim krošnjama i peva zajedno sa horom raspomamljenih dživdžana? Možda je  u izlogu sajdžije? Možda je neko izgubio ili bacio u presahlu Terazijsku česmu? A možda je izgrickana, sa semenkama, na trotoaru ispred bioskopa »20. oktobar«?

Šta radiš? — pitaju me poznanici.

Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu nikako da je nađem? Sve što su tražili, to su i  našli, zato što i nisu hteli ništa naročito.

Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta. Reči, reči, reči…

Kako naći onu pravu koju toliko dugo tražim?

 ***

Traži se svaštara; ona divna, debela sveska kupusara, koju smo nekada davno zvali svaštarom.

Svaštara! Čudesna reč. Među njenim koricama ima Cezarovih pohoda, levih i desnih pritoka Sene, ima nepravilnih glagola, sasušene jagorčevine i jednačina sa tri nepoznate. U njoj su naši prvi stihovi, u njoj smo vežbali svojeručni potpis, sabirali ocene pred kraj godine, u njoj je dvesta puta zapisano neko ime u koje smo zaljubljeni, a odmah posle toga kazna — dvesta pedeset puta ispisana rečenica: Ne valja se kititi tuđim perjem!

Crteži na marginama, mrlje od užine, zagonetke, igra podmornica i potapanja, razliveno mastilo (tragovi suza), citati i diktati, u njoj je ljubav… Mnogi od nas maturirali su samo sa tom jednom jedinom sveskom,  svaštarom, koja je lako mogla da stane u levi džep kaputa. Sedeli smo na njoj u parku, u proleće, kada je trava još vlažna. njom smo se gađali na velikim odmorima ili je držali nad glavom umesto kišobrana, dok smo još umeli da trčimo no kiši. Kao da smo već tada znali da život nije samo jedan predmet i da ne može stati u jednu jedinu svesku, na kojoj piše Istorija.

Možda se taj život, u stvari, najprijatnije osećao u onoj staroj svaštari, koju smo usput negde zagubili, a koja se traži u ovom oglasu. 

Momo Kapor /Najbolje godine i druge priče/

Foto ilustracija: Bora*S


LAZARICE U PČINJI…

TAMOiOVDE_______________________________________________

U Pčinjskom kraju do danas su sačuvani mnogi narodni običaji.

1601_ocp_w380_h300 Istina, ne u velikoj meri, ali ako znamo da je u Srbiji, ukupno gledajući, sačuvano vrlo malo toga, onda je za svaku pohvalu što narod Pčinjskog kraja još uvek brižljivo neguje svoju tradiciju.

Povorke „lazarica“ su prolećni običaj. Grupe devojaka, nekada od 15 do 20 godina, a danas deca, pripreme za polazak počinju u četvrtak uveče pred Lazarevu subotu, crkveni praznik vaskrsenja Lazarevog, nedelju dana uoči Uskrsa.

Devojke koje će ići u „lazarice“ sakupljaju se u kući „Lazara“, najstarije naočite devojke, koja će predvoditi povorku. Starije žene podučavaju devojke običajima i pesmama koje će pevati i pričaju kako su one išle u „lazarice“. Posle večere sve devojke spavaju u kući najstarije među njima.

Lazarice polaze iz kuće pre izlaska sunca u petak pred Lazarevu subotu što simbolično predstavlja buđenje prirode, kad počinje nov zemljoradnički i stočarski proizvodni ciklus sa magijskim obredima za plodnost. U grupi je šest devojaka. Obučene su u starinsku narodnu nošnju. Na sebi nose dugu vezenu košulju, starinsku crvenu suknju „vutu“ zvanu „pervaz“ sa šarama u obliku rombova, pojas, crne vunene čarape i opanke. Oko vrata nose ogrlicu od zlatnog ili srebrnog novca. Na glavu stavljaju crvene marame koje vežu kao turban.

Kićenje cvećem ukazuje na to da „lazarice“ predstavljaju i duhove prirode koji treba da utiču na plodnost.

Lazarice se ređaju po visini, od najviše prema najnižoj. Devojka koja se uda više ne učestvuje u ovoj procesiji.

Od kuće do kuće, pevajući, one prikupljaju poklone. U pletenu korpu domaćini stavljaju jaja, voće, pletene čarape… Danas se uglavnom daruju novcem i slatkišima. Nevesti pevaju: „Što su ovo lepi dvori, što su lepo sagrađeni, još po lepo izmeteni...“! A momku pevaju: „More, momče, namerniče, koju voliš da nameriš? Kako možeš da spiješ, u krevet bez devojče“? Peva se ženskom i muškom detetu, na pooranoj njivi se peva i igra, ovcama u toru, voćkama…

Danas se to čini samo ispred kuća, ali i to je dovoljno za očuvanje lazaričkog običaja u Gornjoj i Donjoj Pčinji.

Autor: Dušan Spasić

Izvor: danas.rs



Lazarice na dan 07.04.2012 godine.

Selo Radovnica srce Gornje Pčinje u kojoj se svake godine tradicionalno na dan Blagovesti održava svenarodni sabor a od ranog jutra u grupama krecu Lazarice sa Lazarom gde pevaju svoje predivne pesme.

Ovo je jedna manja grupa od šest devojčica odevene u tradicionalnu narodnu nošnju tipično za područje Gornje Pčinje koje sam uspeo da uslikam i snimim njihovo prelepo pojanje.
By Dragoljub Stošić-Gornja Pčinja*


Vernici Srpske pravoslavne crkve danas slave Vrbice ili Lazarevu subotu, dan uoči praznika Cveti i nedelju dana pred najradosniji hriščanski praznik – Vaskrs.

Priredio: Bora*S


JEDAN JE NEPONOVLJIVI ČELZI…

TAMOiOVDE……………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..

RAZGLEDNICA: LONDON

Ono što je Ist Said Side za Njujork, Beverli Hils za L.A ili 16 Arondisement za Paris, to je Čelsi za London.

Čelsi je nastao u osmom veku kao malo blatnjavo saksonsko selo na obalama Temze.

4401_ocp_w380_h300Sam naziv potiče od saksonskih reči Cealc Hythe. Početkom 16 veka, ova mala čaršija počinje da bude magnet za buržuje, što bi ga zvali u to vreme Selo Palata.

Počev od Kralja Henrija VIII, pa do kraljice Elizabete I svi su žuljali kočije kroz zemljani Kings Road, jednu od današnjih glavnih ulica punu lukzunih butika i restorana, odakle i sam naziv ulice potiče.

Kako je Kraljevina počela da se širi sa kolonijama, tako je vremenom i Čelsi počeo da akumulira bogatstvo. Kap znoja svakog roba oblila je svaku crvenu ciglu u Čelsiju do dana današnjeg.

Danas, cena prosečne kuće je ovde preko milion funti. Ovaj kraj je poznat i po piscima koji su proveli deo svojih života ovde. Oskar Vajld, Mark Tven, Henri Džejms… bili su samo jedni od mnogobrojnih koji su pisali u miru i tišini u najbezbednijem naselju na svetu.

U novije vreme Stonsi, Bitlsi i Erik Klepton imali su ovaj deo Londona kao adresu u ličnoj karti, čak štaviše Britanski pank se rodio ovde.

Kings Road je neko vreme bio privatna ulica Kralja Džordža. Čak se i izmišljeni Džejms Bond vodi pod adresom ovde. Sedamdesetih godina su pankeri, muzičari, slikari i pisci potisli buržuje iz Čelsija. Danas je ovo mesto bankara, investitora, bivših političara gde može da se nađe poneki glumac koji je napravio pare u Hollivudu, kao Hju Grant ili Majkl Kejn.

Ako si žedan, vodu možes kupiti samo u nekom ekskluzivnom restoranu ili Kartier radnji pod uslovom da kupiš nešto kod njih. Nema nikakvih radnji za običan svet.

Zavukao sam se u francuski bistro sav od keramike, i gledam kako se svetske pare vrte ukrug. Na stolu leži današnji Figaro, Cajtung i ostale evropske top novine. Ovaj deo grada je privukao dosta buržuja iz Evrope. A u isto vreme Erl Kadogan, koji drži skoro celi Čelsi, šamara ih po ušima počev od rente pa do lizinga i to sve na „kratak period“. On praktično ništa ne prodaje. U njegovim rukama je najskuplji deo ove planete. A nije ni čudo kad je njegova familija osnovala agenciju za nekretnine još u 16 veku.

Što se tiče pridošlica, odnosno stranih tajkuna, investitora je u zadnje vreme sve više.

Uglavnom svi slede stari engleski pravilnik.

Oni prvo ošišaju svoju domovinu, pa kad dođu ovde, onda njih šiša Kraljica.

I na kraju svi su srećni i zadovljni.

Aleksandar Mitrović / danas.rs