NEDELJA, DAN IZMEĐU STVARNOSTI I SNOVA…

tamoiovde-logo

GDE JE NESTALA NEDELJA?

Image0000-TAMOiOVDE-nedeljaŠta se desilo s nedeljom?

Juče sam je celog dana tražio i nigde nisam mogao da je nađem.

Nekad je, sećam se, svaka nedelja bila praznik, oblačila se bela košulja i prale se uši i vrat.

Nedeljom se išlo na porodične ručkove posle kojih su svi dremali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kafe budio iz te omamljenosti. Ustajali smo polako, pažljivo, ništa nije smelo da bude brzo i naglo. Nedelja je bila dan sporosti, dan lenjosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije prethodilo ili kao da se ništa neće desiti posle njega.

Nedelja – dan bez budućnosti”, napisao je u jednoj svojoj pesmi Raša Livada. Ne znam na šta je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za mene najlepši opis nedelje. One druge nedelje, kakva je nekada bila, a ne kakva je sada i kakva je bila kada sam juče izašao iz kuće.

Nekada nedeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim prodavnicama mogao kupiti hleb, mleko i pogačice, a bili su, takođe do deset, otvoreni i kiosci za prodaju štampe. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedeljnom miru.

Na pijacu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedeljom se odlazilo na pijacu samo u slučaju da vas je nešto sprečilo u subotu. Uostalom, nedeljna ponuda na pijaci je pružala bledusliku u poređenju sa subotnjim obiljem.

Nedelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo izvadili kifle namazane buterom, tvrdo kuvana jaja, kriške “Zdenka” sira i crvene jabuke.

Nedeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali fudbal, nismoudarali loptom u zid. Ćutali smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo da govorimo glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tokom drugih dana.

Nedelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u celom gradu u podne složno zveckale kašike za supu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog saobraćaja prazna.

“Nedelja – dan bez budućnosti.” Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što pre smetnuti sa uma; budućnost je dolazila sa ponedeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak nove jednolične radne nedelje.

Nedelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo da počne, a ništa nije moralo da se završi. Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: piljarnica, bakalnica, čak i apoteka.

Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugde rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu da rade nedeljom, biće to znak da uskoro dolazi propast sveta. (Nek propadne, nije šteta…)

Onda sam počeo da tražim nedelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao sam pored reke, pitao sam ljude koji su čekali na autobuskoj stanici, zatim mladiće i devojke sa slušalicama na ušima, ali niko nije znao da mi odgovori. Slegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali da ne razumeju šta ih pitam, kao da je nedelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.

Lepa je nekad bila nedelja. Ujutru se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svako je smeo da odugovlači koliko god želi.
Nedeljom se išlo na fudbalske utakmice, zatim u šetnje pored reke, a onda,pred kraj dana, naručivale su se palačinke sa čokoladom i orasima. Veče se šunjalo preko neba, ali niko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je nedelja dan drugačiji od svih dana i da se, u stvari, nikada ne završava.

Ali onda se nešto desilo i nedelja je nestala. Ma šta mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspevamo da je nađemo. Sakrila se negde, uvređena i zastrašena od mogućnosti da je neko natera da promeni ime. Naime, ako naziv nedelja potiče od reči “ne delati”, a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim delatnostima, onda nedelja nije nedelja i s pravom je pobegla.

Otišla je negde gde se još uvek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pesme, otiđi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvek isti.

Uspori ritam. Nađi neku sporu pesmu i slušaj je celog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: “Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.”

Slika0002-TAMOiOVDE-nedelja

Foto ilustracija: Bora*S

Da, krajnje je vreme da vratimo nedelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo videti.

A život bez nedelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom – onda kada je kasno za sve.
David Albahari

Foto ilustracije: Bora*S

______________________________________________________________________________

ROBOTI PREUZIMAJU SVET…

TAMOiOVDE************************************************

Roboti vode u apokaliptičnu budućnost?!

Naučnici veruju da će tehnologija ugroziti ljude i njihovu dominaciju svetom, a to se može desiti na nekoliko načina, budući da roboti nesumnjivo preuzimaju Zemlju.

Roboti nesumnjivo preuzimaju svet, a ljudi treba da vide kako će se uklopiti, piše Hafington post.

TamoiOvde-RobotNaučnici se slažu da dolazi vreme kad će pametne mašine ljudima postati rivali po inteligenciji, ali se razlikuju vizije budućnosti. Ipak, kako god bilo, velika odgovornost je na ljudima i u tome kako će upotrebiti moć mašina koje su sami stvorili.

Kad mašine budu u stanju da drže korak s ljudskom inteligencijom, učenje novih informacija sastojaće se od prostog kopiranja softvera u „mozak“ mašine, kao što se danas instaliraju programi u kompjuter.

Um ovih mašina samim tim bi napredovao mnogo brže nego ljudski, što bi dovelo do prevazilaženja ljudske inteligencije.

Svakih hiljadu godina nakon poljoprivredne revolucije svetska ekonomija se duplirala, a posle industrijske revolucije dvostruko povećanje se dešavalo na svakih 15 godina. Naučnici smatraju da bi nakon revolucije tehnološkog jedinstva, ekonomija mogla da se duplira na mesečnom nivou.

TamoiOvde-Robot-Terminator„Terminator“

Ljudi neće biti u stanju da održe korak s ovim ubrzanim razvojem, pa tako mnogi strahuju od apokaliptične revolucije mašina, dok drugi tvrde da se ova stvar može rešiti restrikcijama koje će biti osnova programiranja svake inteligentne mašine.

Neki robotičari tvrde da će uz pomoć nauke (i simbioze s mašinama), realizovati ideju besmrtnosti, koja već neko vreme postoji u naučnoj fantastici.

Smatra se da će tehnološko jedinstvo, kako naučnici nazivaju spoj ljudi i mašina, uskoro biti moguće zahvaljujući boljem shvatanju ljudskog mozga i razvoja kompjuterskih procesora.

Zasad postoje dve teorije ovog jedinstva. Jedna ide u pravcu toga da se podaci iz mozga ubacuju u mašinu, čime bi um osobe, zajedno sa sećanjima i emocijama, bio u stanju večno da živi, dok se druga teorija kreće u pravcu zamene ljudskih udova i organa njihovim tehnološkim ekvivalentima, čime bi se životni vek ljudi znatno poboljšao.

Kako roboti budu postajali pametniji i sposobniji, ljudi će biti sve nepotrebniji. Dok sad najnapredniji roboti mogu da obavljaju samo proste zadatke, predviđa se da će do 2045. godine njihova inteligencija eksponencijalno rasti i tako prerasti ljudsku.

Preuzimanje poslova ljudi će u tom slučaju biti gore nego ono za vreme industrijske revolucije.

TamoiOvde-RobotiU fabrikama mašine obavljaju najviše poslova, a novi napredniji programi se razvijaju neverovatnom brzinom.

Kibernetički implanti mogli bi ljude da učine mnogo pametnijim, bržim i snažnijim.

Još jedna vizija budućnosti robotike je da će, zahvaljujući simbiozi s mašinama, nastati nova rasa superljudi.

Pitanje je koliko i da li bi takva bića zadržala svoju čovečnost.

 Kad skoro sve zadatke i poslove budu obavljale mašine, ljudi mogu postepeno da izgube sposobnosti koje su nekad definisale našu vrstu.

Neki naučnici tvrde da se ovaj prelaz već uveliko dešava. Ljudi sve manje koriste sopstvenu sposobnost navigacije, pamćenja, računanja i mnogih drugih stvari.

TamoiOvde-Robot 2Tehnologija je potrebu za ovim zadacima znatno umanjila. Sve čime nam mašine danas olakšavaju život utiče na evoluciju naše vrste, pa se ljudi na kraju mogu razviti u organizme nalik mitohondrijama, čija je jedina funkcija da ćelije snabdevaju energijom.

Iako su mitohondrije nekad bile nezavisni organizmi, njih su bakterije ugradile u svoj sistem. Ljudsku vrstu može očekivati sudbina da, kao u filmu Matriks, mašinama služe kao puki izvor energije.

Kako robotima nisu potrebni vazduh, voda ili hrana koju živi organizmi koriste, oni neće strahovati od uništenja ekologije potrebne za život ljudi.

Jedan od strahova od superinteligentnih mašina upravo je taj da će one iscrpeti sve Zemljine resurse.

Ima i onih naučnika koji tvrde da do toga neće doći, jer će mašine koje su u stanju da unište okruženje biti toliko inteligentne da neće želeti da ga unište.

Razvoj robota-ubica, koji već lutaju svetskim ratištima, prema mišljenju nekih naučnika, neizbežno vodi ka sukobu nas i pametnih mašina, baš kao u serijalu filmova Terminator.

Inženjeri, pre svega u SAD, već rade na razvoju pametnih robota-vojnika, koji će uskoro biti glavni borci protiv terorista.

Ne treba mnogo mašte da se zamisli kako ovo može da se okrene protiv ljudi.

Za mnoge futuriste pitanje je samo kada će se to desiti.

Izvor:rts.rs