SVI TO ZNAJU, IPAK…

tamoiovde-logo

SVEPRISUTNO JE PROSERAVANJE

Jedna od najistaknutijih odlika naše kulture je da ima mnogo proseravanja.

Foto ilustracija: Bora*S

Svi to znaju.

I svako od nas daje svoj doprinos. Ipak, skloni smo da tu situaciju uzmemo zdravo za gotovo.

Većina nas je prilično uverena u svoju sposobnost da prepozna proseravanje i izbegne da na njega nasedne.

***

Proseravanje je neizbežno kadgod okolnosti traže od nekoga da govori, a da pri tom ne zna o čemu govori.

Tako je proizvodnja proseravanja stimulisana svaki put kada obaveze ili prilike da čovek govori o nekoj temi prevazilaze njegovo znanje o činjenicama koje su relevantne za tu temu. Ovaj raskorak je učestao u javnom životu, gde su ljudi često podstaknuti – bilo sopstvenom željom bilo zahtevima drugih – da naširoko govore o stvarima u kojima su do izvesnog stepena neznalice.

***

I posledično tome,mi nemamo jasno razumevanje o tome šta proseravanje jeste, zašto ga toliko ima i čemu ono služi. Nedostaje nam i svesno razvijeno shvatanje o tome šta ono nama znači. Drugim rečima mi nemamo teoriju. Predlažem da otpočnemo razvoj teorijskog razumevanja proseravanja, uglavnom tako što ćemo ponuditi oglednu i istraživačku filozofsku analizu.

H. G. Frankfurt


TRI VEKA PIVARSTVA…

tamoiovde-logo

Izložba Muzeja nauke i tehnike „Tri veka pivarstva u Beogradu“ o nastanku i razvoju pivarstva  otvorena je u Galeriji 51  (Skenderbegova 51), u Beogradu od 13. novembra 2019.

Foto: Moja Srbija

Zainteresovani posetioci imaju priliku da istu razgledaju do februara 2020. godine, svakog dana, osim ponedeljka.

Cena ulaznice je 200 RSD.

Priredio: Bora*S


TRI VEKA PIVARSTVA U BEOGRADU

GALERIJA 51, MUZEJA NAUKE I TEHNIKE – BEOGRAD

Muzej nauke i tehnike predstavlja izložbu Tri veka pivarstva u Beogradu, kustosa Nenada Lukića, posvećenu nastanku i razvoju pivarstva u Beogradu.

Ove godine navršavaju se tri puna veka od otvaranja prvih pivnica i ručnih pivara u Beogradu.

Beogradska industrija piva-BIP, proslavila je 180 godina postojanja, i još uvek je zaštitno ime pivarstva u Beogradu.

Pogon BIP-a na Mostaru je danas najstariji i jedini preostali industrijski kompleks u Beogradu u kome se još uvek odvija proizvodnja.

Katalogom izložbe i kroz izložbene panoe, autentičnim eksponatima, kao i dodatnim materijalom prikazan je razvoj pivarstva u Beogradu, od početka 18. veka,  kada se u njemu otvaraju prve ručne pivare, pa sve do današnjih mini pivara.

Posetioci izložbe će saznati koje su to bile poznate  beogradske pivnice u kojima se prevashodno konzumiralo pivo. Isto tako, saznaće koje su to značajne ličnosti važne za razvoj, ne samo pivarske industrije, već i srpskog društva u celini, kao što su familije Vajfert i Bajloni.

Posetioci će između ostalog moći da vide ručni aparat za pečatiranje čepova burića Vajfertove pivare, kako izgleda zlatna medalja koju je osvojila Parna pivara Ignjat Bajloni i sinovi na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, staru vatrogasnu pumpu koja je korišćena u Vajfertovoj pivari za prevenciju od požara, kolekciju BIP-ovih etiketa i krigli, BIP-ov marketinški materijal, tehnološku šemu proizvodnje piva, korporativni dokumentarni film o BIP-u iz 1970, televizijski prilog o prvom punjenju piva u limenke u SFRJ iz 1972, pivarski sitni mobilijar nekoliko savremenih mini pivara i dr.

Izvor:muzejnt.rs


DAN KADA JE OTIŠAO AUTOMOBIL SA KARAKTEROM…

tamoiovde-logo

Na današnji dan, 18. novembra 1985. godine u Srbiji-kragujevačkoj fabrici „Zastava“  prestala je proizvodnja popularnog i legendarnog automobila, „Zastava 750“, od milošte nazvanog „fića“.

Licenca je nakon završetka proizvodnje prodata turskoj fabrici „Tofas“ u kojoj se „fića“ proizvodio sve do devedesetih godina 20 veka.

Tako je maleni automobil i definitivno postao bitan deo automobilske istorije, ali se pasionirani ljubitelji ovog četvorotčkaša  trude da i dalje ostane na drumu.

Foto: magazinauto

Popularnost “fiće” ne prestaje ni posle više od tri decenije od kada je prestao da se proizvodi.

O tome  govore  podaci da u većini država nastalih na prostoru nekadašnje SFRJ postoje klubovi ljubitelja ovog automobila koji organizuju okupljanja širom bivše Jugoslavije.

U Kragujevcu postoji Udruženje ljubitelja fiće koje broji više od 170 članova iz desetak zemalja i koje svake godine se organizuje Fića fest.


„Proizvodnja automobila “zastava 750”, popularnog “fiće” u kragujevačkoj “Zastavi” počela je 18. oktobra 1955. godine. Bio je to mali jugoslovenski putnički automobil koji se proizvodio u Zavodu “Crvena Zastava” po licenci italijanskog “Fijata”.

U periodu od 30 godina proizvedeno je 923.487 vozila koje je nezvanično proglašeno za “nacionalnu klasu”.

Snaga motora bila je 23 KS (na početku proizvodnje) do 27 KS (u poslednjoj godini proizvodnje).

Poslednji proizvedeni automobil bio je model “Z-750 LE” koji se čuva u Muzeju “Zastava”.

Ukupno je u svetu proizvedeno 4.921.626 vozila, od toga u fabrici u Fijatu 2.695.197, u Zastavi 923.487, u Seatu (Španija) 814.926, Sevelu (Argentina) 304.016, u Nemačkoj (Fijat Nekter) 172.000 i u Čileu (Fijat) 12.000 automobila.

Početkom 50-ih godina 20. veka u Jugoslaviji se počelo razmišljati o proizvodnji putničkih automobila. Da bi fabrika bila rentabilna, trebalo je da proizvede i proda 10.000 automobila godišnje. Kako je u to vreme u Jugoslaviji standard bio nizak, a kupovna moć stanovništva mala, postavilo se i pitanje opravdanosti čitave investicije.

Vojni vrh je od rukovodstva preduzeća „VTZ“ u Kragujevcu tražio da se za potrebe vojske otkupi licenca za terensko vozilo Džip Vilis overland koja su bila prva vozila koja su 1953. montirana u Zastavi. Rukovodstvo Zastave je insistiralo i na proizvodnji civilnih putničkih vozila.

Započeti su pregovori sa italijanskim Fijatom, uprkos političkim tenzijama. Pregovori sa Fijatom vođeni su u vreme Tršćanske krize, vodio ih je inženjer Branko Nikolić, a uspešno su završeni nakon četiri meseca. Godine 1954. u Zavodu je započeta montaža vojnog terenskog vozila Fijat AP-55 (kampanjola) kao i putničkih vozila Fijat 1400 BJ i 1100 B.

Istorija Fiće počinje 1955. na sajmu automobila u Ženevi. Nekoliko godina ranije, Dante Đakoza, glavni Fijatov inženjer (1905—1996), dobio je zadatak da konstruiše malo vozilo za četiri putnika (za razliku od Fijata 500 Topolina, konstruisanog 1936. i koji je bio uzor mnogim proizvođačima malih automobila), prestao da se proizvodi 18. novembra 1985. godine.“

Fotografije: Nezavisne, arhiva Glas Šumadije

Referenca:glassumadije.rs


Foto galerija TAMOiOVDE

____________________________________________________________________________________________

 

TEČNO I PRILIČNO I VEČNO…

tamoiovde-logo

Po potražnji treći napitak na svetu, posle vode i čaja, ima dugu tradiciju. Pili su ga Sumeri, Egipćani, Rimljani, Germani… Mnogi kao lek.

Vekovima je usavršavan kako bi dobio prepoznatljiv ukus kakav ima i danas

54,1_0

Odabrati pravu čašu znači i puno uživanje u pivu, iako na to mnogi ne obraćaju pažnju

Kako je nastalo

Priča o ovom penušavom piću počinje pre 6000 godina kada je jedan pekar iz oblasti oko Eufrata i Tigra nehotice ostavio testo predugo na suncu. Proces varenja je počeo, a ishod je bila lepljiva, tečna masa s opijajućim dejstvom, preteča današnjeg piva. Sumeri su nastavili da neguju kulturu piva, te je ovaj narod na visokom stepen razvoja poznavao četiri načina spravljanja piva od uvrelog testa. Sumerske žene, koje su se bavile varenjem piva, pravile su ga od dvozrne pšenice, jedne od najstarijih kultivisanih vrsta pšenica u ljudskoj istoriji.
A da je i u starom Egiptu pivo bilo voljeno piće svedoče i zidne slike koje prikazuju ljude kako ga ispijaju. U ovoj zemlji piramida i faraona pivo su pila i deca kao užinu, a prema starom običaju, ukoliko bi Egipćanin devojci ponudio gutljaj piva, njeno prihvatanje značilo bi veridbu. Pivo se spominje i u jednom od najstarijih dela svetske književnosti, „Epu o Gilgamešu”: „Jedi hleb, Enkidu, to priliči životu. I pij pivo, kao što je običaj na Zemlji.”

Kasnije je pivo preneto u Evropu, gde su i germanska plemena (pretežno žene) pravila ovaj napitak, kako to potvrđuju amfore za pivo koje potiču iz 800. godine pre nove ere. Tokom srednjeg veka pivo je opstalo zahvaljujući monasima koji su u manastirima pokušavali da poboljšaju njegov kvalitet. Bilo im je važno da naprave što hranljivije i jače pivo kako bi što lakše podneli oskudne dane posta. Pravilo je, naime, bilo: „Ono što je tečno, ne prekida post”. Jedno predanje kaže da su monasi preko Alpa poslali papi u Rim posebno pivo, kako bi ga uverili da može da se uzima tokom posta. Međutim, dok je stiglo pred vrhovnog sveštenika, pretvorilo se u kiselu čorbu. Papa je u toj sumnjivoj čorbi video, umesto uživanja, pokajanje i dao svoj blagoslov. Pivo je u to vreme proglašeno „hrišćanskim lekovitim napitkom”, a posao manastirskih pivara doživeo je procvat, što ih je činilo imućnim i poznatim širom sveta.

57,1_0

Čuveni deda sa jagodinskog piva

Gde su nikle prve pivare

Nakon što su rimski legionari doneli pivo u Evropu 55. godine pre nove ere, njega su sve do početka srednjeg veka pravile žene. Pivo se tada smatralo hranom i pićem posebno korišćenim na svetkovinama. Bavarski manastiri posebno su se isticali u visokom kvalitetu ove slavne „tečne hrane”, te je upravo u Bavarskoj, u gradu Frajzingu, i nastala prva pivara „Vajenštefan”, koja ga od 1040. godine i danas proizvodi. Tek u 13. veku počela je njegova komercijalna proizvodnja i u drugim zemljama. Da je Nemačka bila jedan od najvećih proizvođača piva, govori i podatak da je samo u Hamburgu u 16. veku postojalo 600 pivara.

Kod nas je prva pivara nastala u Pančevu 1722. godine i važi za najstariju na Balkanu. Otvorio ju je Jevrejin iz Požuna, Abraham Kepiš, ali sredinom 19. veka većinski vlasnik postaje porodica Vajfert. Ona je i zaslužna za nastajanje pivarske industrije u Beogradu 1872. godine. Tada je Ignjat Vajfert sagradio prvu parnu pivaru na današnjem „Mostaru”. Da pivo, pak, ima dužu tradiciju u Srbiji, i to još od vladavine Nemanjića, svedoči i Dečanska povelja iz koje saznajemo da je u to vreme bilo poznato ohmeljavanje i dobijanje slada iz žita.

Od kada postoje čaše i krigle

Staklene čaše postojale su još u starom Egiptu, Mesopotamiji i Siriji, a zahvaljujući Rimljanima proizvodnja je krenula i u Evropi. Oni su koristili staklene čaše za vino, ali nije poznato od kada su u upotrebi one za pivo. Preteče krigli bili su bokali od kalaja, porcelana i srebra. Današnje staklene krigle vrlo su omiljene, jer su napravljene od debelog stakla, te tako održavaju pravu temperaturu ovog pića. Odabrati pravu čašu znači i puno uživanje u pivu, iako na to mnogi ne obraćaju pažnju. No, u svetu je uobičajeno da svako pivo ima svoju čašu, a one se, prema vrstama, potpuno razlikuju.
Čaša za „Pilsner ”, recimo, uža je pri vrhu kako bi se bolje osetila aroma i sa stalkom, kako ne bismo grejali čašu držeći je po sredini celom šakom. Svetlo pivo na Oktoberfestu u Minhenu služi se u velikoj bavarskoj krigli, takozvanoj „mas” krigli. Napravljena je od keramike, teška oko kilogram i u nju staje nešto više od litar piva.

55_0

Krigle koje su u 17.veku koristili nemački oficiri

Čaše za pšenično pivo su visoke i šire pri vrhu, pa ta vrsta piva mora sporo da se sipa zbog velikog udela ugljen-dioksida. Za tamna piva pogodna je čaša u obliku pehara, jer takav oblik čuva ugljen-dioksid i podstiče da se pivo uzima u malom broju gutljaja. Postoje i neobične čaše, popun onih u obliku čizme, nastale nakon obećanja jednog pruskog generala da će, ukoliko vojnici ispune zadatak, popiti pivo iz sopstvene čizme. Zadato obećanje, pak, nije ispunio, ali je naredio da se izradi čaša u obliku čizme, u koju može da stane i dva litra piva.
Danas postoje i svetleće pivske čaše koje se okreću. Pivara „Badvajzer” izradila je interaktivnu pivsku čašu, sa čipovima koji omogućavaju da ljudi postanu prijatelji na „Fejsbuku” čim se kucnu. A za one koji pivo najviše vole da piju iz flaše, dobra vest je da je „Hajneken” napravio i interaktivnu flašu koja svetli prilikom kucanja i ispijanja.

Od čega se pravi

56,1_0Proizvodnja piva je složen postupak. Poznato je da osnovu svakog piva čine žitarice, pa se tako u Evropi najviše koriste ječam i pšenica, a u Americi, Aziji i Africi i kukuruz, pirinač, raž, ovas i šećerna trska. Konačni proizvod dobija se mešanjem slada, hmelja, kvasca i vode koja čini oko 90 odsto sastava. Slad je vrlo važan sastavni deo piva, jer određuje boju, jačinu i gustinu. Slad može da se dobije od pšenice, zobi ili raži, ali se ipak najčešće koristi ječam, jer stvara najviše šećera, pa ga pivare zbog toga najčešće upotrebljavaju. Tokom Drugog svetskog rata, usled nedostatka ječma, najčešće je korišćena zob.

46,2_056,3_0

Osnovu svakog piva čine žitarice koje, naravno, koristi i naša pivara u Beogradu (nekad i sad)

Hmelj su u prozvodnji piva koristili još srednjovekovni sveštenici. On pivu daje aromu i znatno utiče na njegov ukus oštrim gorkim dodatkom. Pivski kvasac ranije se nije koristio u proizvodnji, ali on danas određuje vrstu piva i omogućava dobijanje standardizovanog kvaliteta. Ulogu kvasca u proizvodnji piva prvi je otkrio francuski mikrobiolog i hemičar Luj Paster 1873. godine koji je izumeo (po njemu nazvan) postupak pasterizacije koja produžava rok flaširanom i konzerviranom pivu. Na kraju, voda, odnosno njena tvrdoća, takođe utiče na kvalitet piva. Voda češkog „Plzenskog” piva, primera radi, veoma je meka što utiče na njegov vrhunski kvalitet.

Koje vrste postoje

Piva mogu da se podele prema različitim merilima, a danas postoji više od 30.000 različitih vrsta. Po mestu vrenja kvasca u procesu proizvodnje, piva se najpre dele na ejl, pivo gornjeg vrenja, i lager, pivo donjeg vrenja. Prema glavnoj sirovini za proizvodnju sladovine piva mogu da budu ječmena i pšenična, što je najčešći slučaj. Uprkos Zakonu o čistoći piva iz 1516. godine, koji je doneo bavarski vojvoda Vilhelm VI, da ono mora da sadrži isključivo slad pomenutih žitarica, u mnogim zemljama to nije slučaj, pa se u Evropi može naći i takozvano ražano pivo koje ima pikantni ukus, ili afričko pivo zasnovano na prosenom sladu. Prema boji, postoje svetla, crvena, tamna i crna, a prema udelu alkohola alkoholna (u proseku od 0,5 do 10 odsto alkohola) i bezalkoholna piva (do 0,5 odsto).

Svetski rekord najjačeg piva drži škotsko pivo „ Brewmeister Snake Venom” sa 68 odsto alkohola.

U poslednje vreme pivare se sve više utrkuju ne bi li tržištu ponudile što primamljivija piva i tako pružile novi izazov strastvenim pivopijama. Tako je danas vrlo omiljen radler, pivo s limunom. Nastanak ove ukusne i pitke smeše vezuje se za minhenskog krčmara Franca Kuglera, koji je držao krčmu nedaleko od kapija svog grada. U junu 1922. godine kroz grad je najezda prolazila biciklista, te je Kugler morao da napoji 13.000 žednih grla. Kako mu ne bi nestale sve rezerve piva, vični krčmar našao je rešenje, da pivo pomeša s limunadom, što se na kraju ispostavilo kao neopisivo osvežavajuće, te se od tog trenutka ova smeša velikom brzinom raširila.
Postoje i mnoga čudna piva poput „ Turnip the Beets” iz Denvera koje se sastoji od repe i cvekle, „ Mama Mia! Pizza” u čijoj se pripremi koristi čitava pica „margarita”, uključujući paradajz, bosiljak i beli luk, kao i jedinstveni izum “Rocky Mountain Oyster Stout“ koji se pravi od sedam različitih vrsta slada, hmelja visokog kvaliteta i bikovih testisa.

Da li ima lekovita svojstva

Da pivo nije služilo samo za uživanje kraljeva na dvorovima i kao dar bogovima, kako je to bio slučaj u Egiptu, govore i recepti koje su egipatski lekari propisivali pacijentima. Egipćanke na visokim položajima koristile su ga kako bi osvežile kožu, ali i smanjile opasnost od raznih kožnih oboljenja. Poznato je i da se Kleopatra nije kupala samo u magarećem mleku, već i u kupki od piva. U staroj Grčkoj Hipokrat je koristio pivo za pročišćenje mokraćnih kanala.

Čak je i jedno savremeno istraživanje pokazalo da ljudi koji ne piju pivo dvostruko više pate od kamena u bubrezima nego pivopije. Pivo sadrži vitamin Be, magnezijum, selen, kalijum, kalcijum, kao i gvožđe. Bogato je i ugljenim hidratima, a u njemu se nalaze i neki antioksidansi koji utiču i na cirkulaciju i količinu šećera u krvi.

54,2_1

Ni glasoviti francuski slikar Eduar Mane (1832–1883) nije mogao da odoli prizoru iz jednog francuskog kafea

Prema novijim istraživanjima američkog naučnog časopisa za hranu i poljoprivredu, u velikom broju piva nalazi se i silicijum, te tako njegovo unošenje u umerenim količinama (jedna „zidarska flaša” odnosno pola litra dnevno) pomaže i u jačanju kostiju. Tako je nobelovac Tomas Man svakodnevno uzimao svoju dozu piva pred spavanje. Kako su nemački i američki istraživači otkrili, pivo pomaže i u lečenju raka. Naime, hmelj sadrži supstancu ksantohumol koja ima hiljadu puta jače dejstvo nego zeleni čaj i soja.

U Americi su pivare već dobile dozvolu da na tržište izbace takozvano „pivo protiv raka”. Jedno portugalsko istraživaenj otkriva da šnicla marinirana u pivu smanjuje kancerogene materije i do 70 odsto kada se prži u ulju.

Da li goji

Učinak piva za zdravlje je nesumnjiv. Uprkos tome mnogi ga izbegavaju, jer veruju da je ono zaslužno za naš poveći trbuh koji nazivamo „pivski stomak”. Da li je to samo mit ili ne, zanimalo je i španske stručnjake koji su želeli da otkriju zašto pivopije u Španiji ne dobijaju takozvani pivski stomak, za razliku od svojih rođaka po flaši – krigli u Engleskoj. Njihovo istraživanje pokazalo je da puko ispijanje piva ne nanosi masne naslage u predelu stomaka, već je za to zaslužan povišen apetit i neredovno kretanje koje ide uz to. Dok Španci uživaju u malim količinama piva uz tapas (laka predjela), sirovu hranu ili ribu, u Engleskoj se neretko uz veće količine piva uzima krompir ili kobasica.

Tim iz Velike Britanije došao je do sličnog zaključka i tvrdi da je pogrešno pivo svrstavati u visokokalorična pića. Prema njihovim tvrdnjama, 100 mililitra voćnog soka sadrži više kalorija od isto toliko piva. Stručnjake Londonskog univerziteta zanimalo je i kako pivo deluje na polove. Oni su ispitali 891 muškarca i 1098 žena starosti između 25 i 64 godina koji su u proseku nedeljno pili 3,1 (muškarci) odnosno 0,3 (žene) litra piva. Istraživanje je pokazalo da kod muškaraca pivo nema nikakve veze s telesnom masom. Kod žena su rezultati bili prilično neočekivani. Pokazalo se da su žene koje umereno piju pivo čak vitkije od svojih onih koje to ne čine.

Kako nastaje pena

Većina pivopija voli kada se njihovo omiljeno piće peni. Pena je puna sitnih mehurića, pa ne samo da izgleda lepo, već daje miris i gorčinu i znak je dobrog kvaliteta. Tako se prilikom proizvodnje mora voditi računa da li se koristi dobar hmelj u dovoljnim količinama, koliko se dugo kuvaju sastojci, kolika je količina belančevina u sladu, jer bez njega nema ni te veličanstvene bele krune na vrhu čaše.
Mnogi, pak, ne vole penu, pa prilikom sipanja vode računa da je toče duž ivice čaše. Pivo bez pene u Belgiji, recimo, ne dolazi u obzir. Oni pivo toče tako da se stvori bar tri prsta pene koja zapravo i nastaje prilikom sipanja, odnosno oslobađanjem mehurića ugljen-dioksida.

Stručnjaci su ispitivali zašto je pena kod irskog piva „ Guinness” gušća i čvršća nego kod ostalih. Tajna je u tome što se pena ovog piva sastoji od azota, a ne od ugljen-dioksida, što dodatno utiče na njegov kvalitet. Minhenski fizičar Arnd Lajke je, opčinjen pivskom penom, sproveo niz ogleda kako bi ispitao koliko se dugo pena održava kod pšeničnog piva. Došao je do ishoda da je potrebno tačno 276 sekundi dok potpuno ne nestane. Za svoj pionirski podvig odlikovan je takozvanom „Ig Nobelovom nagradom”, koja se dodeljuje za ona istraživanja koja „ne mogu da se ponove ili, bolje rečeno, ne bi trebalo da se ponove”.

Ko su najveće pivopije

Kako je Napoleon rekao, „kad pobediš, zaslužuješ pivo, kad izgubiš, potrebno ti je”. Nesumnjivo je da je pivo omiljeni saputnik mnogih naroda i da ga svi rado piju bez obzira imaju li povoda ili ne. Međutim, prilikom utvrđivanja u kojoj zemlji se najviše popije, postoje različita istraživanja zasnovana na različitim merilima. Česi važe za najveće pivopije sa 160 litara po glavi stanovnika. Za njima slede Austrijanci sa 108, dok Nemci zauzimaju treće mesto sa 100 litara. Mi zauzimamo zlatni sredinu sa ispijenih 65 litara godišnje. Međutim, ako se uzme u obzir ukupna količina popijenog piva, onda vrh liste bez premca zauzimaju Kinezi sa 45 milijardi litara godišnje, što čini 27 odsto ukupne potrošnje u celom svetu. To je donekle i razumljivo s obzirom na to da su najmnogoljudniji narod na svetu. U stopu ih prate Amerikanci, a onda i Brazilci i Rusi.

57,2_0

Česi važe za najveće pivopije na svetu

Ko su najveći proizvođači

Kinezi čine sam vrh liste i kada je u pitanju proizvodnja piva. Prema podacima preduzeća „ Hopsteiner”, Kina proizvodi oko 370 miliona hektolitara, a za njom slede SAD (233), Rusija (110) i Nemačka (106). Srbija zauzima 18. mesto sa 18 proizvođača ovog alkoholnog pića. Kada je reč o pivarama, prvo mesto zauzima belgijsko-brazilska pivara „ Anheuser Busch” (sa 17 brendova poput „Budweiser”, „Corona”, „Beck’s”) sa 18 odsto ukupne svetske proizvodnje. No, ako se uzme broj pivara i vrste piva proizvedene u jednoj zemlji, Nemačka je bez konkurencije sa 1300 pivara i 5000 različitih vrsta.
Autor: Aleksandar Živković
Izvor:politikin-zabavnik.rs/broj: 3274/

_________________________________________________________________________________________

FENOMEN, RELAMPAGO DEL KATATUMBO…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

Relampago del Katatumbo – mesto na kojem se munje pojave 1,2 miliona puta godišnje

TamoiOvde-Relampago-del-Catatumbo-300x199Između 140 i 160 dana u godini – po 10 sati uzastopno, iznad mesta gde se reka Katatumbo uliva u jezero Marakaibo u Venecueli, na nebu se dešava spektakularni prizor: prirodni “lajt šou” u kojem se munje pojave i do 280 puta za samo jedan sat, što znači da svakih 10 do 15 sekudni može da se vidi po jedna munja.

Poznata kao ”Relampago del Katatumbo”, ova oluja se dešava večno, to jest, koliko god seže ljudsko sećanje.

O oluji je pisano čak i 1597. godine u pesmi ”Dragontea”, pesnika Lope de Vege.

De Vega u pesmi piše o vojsci koja je pokušala da zauzme grad Marakaibo 1595. godine, i naravno o snažnim munjama koje su stalno obasjavele vojsku i tako odale njihov položaj braniteljima grada.

Sličan scenario se desio i 24. jula 1823. godine, kada su munje tokom venecuelanskog građanskog rata obasjale i odale pozicije španskih ratnih brodova.

Munje koje ova oluja proizvodi su vidljive sa daljine od oko 400 kilometara, i toliko su pouzdane da se koriste kao pomoć u navigaciji brodova, a poznate su među mornarima i kao ”Marakaibo svetionik”. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se ova oluja gotovo i ne čuje.

Još uvek je nepoznato zašto se baš na ovom području dešava ovakav redovni prirodni fenomen.

Jedna od teorija sugeriše da se jonizovani metan diže iz Katatumbo reke, i sudara se sa olujnim oblacima koji dolaze sa Anda, i na taj način stvara savršene uslove za oluju.

Sa ukupno oko 1,2 miliona munja godišnje, smatra se da je Relampago del Katatumbo najveći proizvođač ozona na svetu.

 Kada se munje probijaju kroz vazduh, one proizvode azotni oksid, koji sunce razbija i pretvara u ozon.

Izvor:zanimljiveinformacije.com

___________________________________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

BUDILICA U MINUT DO…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________________________________________________________________________

Po višedecenijskoj tradiciji, za većinu usnulih borana, ovaj dan započne rano jutrom, kada ih probudi pokretna „rudarska budilica“.

“RTB živi i postoji već 109 godina. Od početka rada je više od pet miliona tona bakra izvučeno iz utrobe zemlje, više od 40 tona zlata samo iz Bora i oko 50 tona zlata iz Majdanpeka. Sve ovo su uradili rudari i upravo je to razlog što je ovaj dan posvećen njima. Mi ćemo i dalje raditi, a naši rudari nemaju porebe za brigu, jer u borskom rudniku ima posla za narednih 300 godina”.

Ovo su reči Blagoja Spaskovskog, generalnog direktora RTB-a Bor, koje je pored čestitki rudarima i dobrodošlice gostima, izrekao prisutnom  premijeru Srbije Ivici Dačiću, ministrima Mlađanu Dinkiću i Milanu Bačeviću, zvanicama i predstavnicima medija na jučerašnjoj centralnoj svečanost, povodom Dana rudara Srbije i dana Rudarsko-topioničarskog basena Bor, u renoviranom hotelu “Jezero” na Borskom jezeru.

Praznik rudarima su čestitali, a potom govorili prisutni ministri i premijer nedavno formirane Vlade Srbije, koji su po dolasku u Bor najpre posetili RTB Bor i obišli  gradilišta  nove topionice i fabrike sumporne kiseline.

I čini se, svi su saglasni u jednom, a to je, da nam nema prosperiteta bez proizvodnje, te da će država Srbija, koliko je god to moguće učiniti sve da pomogne i stvori uslove da posustala, skoro zamrla i na kolena oborena srpska privreda, oživi i počne da se uspravlja.

Izrekli su oni podosta značajnih stvari, no moj izbor se svodi na dve.

Parafraziram obe:

Mlađan Dinkić je rekao, da nova Vlada mora da svoje državne poslove  radi i odrađuje po uzoru na slavljenike – rudarski. Bude li tako, srećno!

Premijer Dačić, je insistirao, da razvoju i rastu proizvodnje u RTB-u Bor, nužno moraju da prethode, i isti u stopu prate, mere na zaštiti i očuvanju životne sredine i zdravlja ljudi. Ako i ovo bude, stanovništvo ovog područja, imaće tek razloga da slavi.

Ono što je svakako vredno pomena je i činjenica, da je posle tri godine ”vraćena” nekad prestižna “Šistekova nagrada “.

U znak sećanja na ovaj svečarski dan, prisutnim ministrima i premijeru, Spaskovski je  poklonio statue “Rudar”, koje teže više od 80 kilograma.

Nakon zavrešetka oficijelnog dela programa, prisutni su krenuli u obilazak, nekada prestižnog, od pre nekoliko godina zatvorenog, potom ruiniranog , a sada kompletno renoviranog,  hotela “Jezero”.

Ostatak raspoloživog vremena, moja malenkost je iskoristila da foto-objektivom zabeleži sve lepote i čari na obalama i plažama Borskog jezera.

 

No, da ne biste slučajno  pomislili da je u toku ovog dana bilo reči samo o “hlebu nasušnom”, u  borskom amfiteatru, u večernjim satima svečanog i nezapamćeno vrelog dana, organizovani  koncerti džez orkestra “Mambo stars” i Ane Bekute u pratnji orkestra Miše Mijatovića, te do sada neviđeni vatromet, okrepili su i razgalili  duše i ostala čula prisutnih.

Danas je već, običan dan, 7. avgust 2012.

Hoće li se lik nekog novog rudara ili metalurga naći na nekoj od srpskih novčanica?

Kao nekad.

Bora*S