KAKO PISATI TERAPEUTSKA PISMA…

tamoiovde-logo

Praksa pisanja terapeutskih pisama pomaže, kada:

  • Osećate da imate mnogo neiskazanih reči, emocija i bola prema nekom čoveku;
  • Ne možete da rešite problem u odnosima s nekim čovekom, zato što vam se ne otkriva ili vas ignoriše;
  • Potrebno vam je rešiti problem u odnosima, ali ne želite da uvlačite druge ljude

Kako pisati terapeutska pisma: instrukcija

1. Kupite posebnu svesku A4 formata.
2. Napišite pismo maksimalno iskreno, nemojte da filtrirate ništa, nemojte se ograničavati literalnim jezikom.
3. Za vreme pisanja nemojte se vraćati na već napisano, nemojte redaktirati.
4. Poželjno je da rukopis bude čitljiv.
5. Posle završavanja svog pisma možete početi pisati odgovor od lica drugog čoveka.
6. Vodite prepisku dok se ne razreše svi konflikti u odnosima.
7. Kada je ispisano sve što ste imali reći, pisma se mogu spaliti.

Terapeutsko pismo se sastoji iz šest delova

U prvom delu ispišite gnev i krivicu koju osećate prema konkretnom čoveku, – sve šteo vam dolazi u glavu. Nemojte da se stidite u izrazima: u pismu je veoma važno izraziti sve nakupljene emocije.

Možete koristiti izraze:

«Strašno mi smeta kada…»

«Užasno me ljuti kada…»

«Do smrti mi je dosadilo kada…»

«Kako si mogao…»

«Veoma sam se umorila od toga, što …»

«Ne mogu da trpim kada ti…»

  1. U drugom delu iskažite uvređenost i gorčinu koja je u vama unutra. Te emocije ste se bojali ispustiti, one su vas polako uništavale, nanosile vam bol. Kada se setite nečeg vezanog sa osećanjem gorčine, u duši osećate tugu i teško vam je na srcu. Budite maksimalno iskreni sa sobom.

Na primer, kroz sledeće fraze:

«Vređa me kada…»

«Teško mi je kada…»

«Osećam se užasno, zato što…»

«Na smrt sam se uvredila, zato što…»

«Veoma sam razočarana time što…»

  1. U trećem delu pišete o strahovima i brigama koji su se u vama nakupili. To što ste odavno hteli reći, izraziti, no bojali ste se zbog raznih okolnosti i razloga.

Možete početi ovako:

«Bojim se da…»

«Strašno mi je od toga što…»

«Ja uopšte nisam htela…»

    4. U četvrtom delu izrazite vaše pokajanje i osećanje odgovornosti za to, šta je proizlazilo u vašim odnosima. Moguće je da ćete u toku pisanja postati svesni i svoje krivice u nečemu, pojaviće se nove saznanja. Napišite, za što ste vi bili odgovorni u tim odnosima, moguće je da ste sami nešto uradili neispravno.

Evo nekoliko fraza, koje vam mogu pomoći da započnete taj deo:

«Žeo mi je, što…»

«Veoma mi je žao u vezi toga, što…»

«Molim te oprosti mi to, što…»

«Ja uopšte nisam htela…»

  1. U petom delu iskažite namere i želje po povodu vašeg daljeg opštenja s tim čovekom, kakve odnose biste hteli.

Fraze koje možete da iskoristite:

«Ja hoću…»

«Meni bi želeo da…»

«Ja se nadam da…»

«Bilo bi dobro, ako bi mogli…»

  1. U šestom, završnom delu veoma je važno izraziti ljubav, opraštanje, razumevanje i zahvalnost. Moguće je da ćete na kraju pisma shvatiti koliko su važne lekcije, koje ste naučili zahvaljujući tom istom čovekom, i budete mu iskreno blagodarni za to – tada je potrebno zapisati i te reči, takođe!

Varijante za izražavanje tih osećanja:

«Ja te volim zato što …»

«Hvala ti zato što…»

«Ponosna sam na tebe, zato što…»

«Ja prekrasno shvatam da…»

«Ja ti opraštam to što…»

Nekoliko saveta pri pisanju terapeutskih pisama

Dobro bi bilo ako svi delovi vašeg pisma budu primerno iste veličine.

Nemojte se zaustavljati prilikom pisanja pisma, nemojte praviti pauze – pišite pismo odjednom do kraja. Ako prekinete pisati pismo pre nego pređete k poslednjoj tački o ljubavi, sav smisao propada. Smisao je u tom, da se kroz sve emocije dokopamo do ljubavi.

Znajte jedno: čovek ne može suviše da se razljuti, još više da se uvredi, ako te emocije nisu zasnovane na ljubavi. Budite trpeljivi, pišite pismo do kraja.
Možete se vraćati ranijim tačkama, ako se pojave emocije vezane sa njima.
Emotivna napetost može biti skinuta samo ako čovek dosledno prođe kroz sve grupe emocija, koje leže povrh ljubavi.
Ako «preskačete» neki iz emocionalnih slojeva, konflikt se neće razrešiti do kraja i unutar vas će se i dalje nagomilavati emocionalna napetost

Posle pravilno napisanog pisma mogu biti tri stanja:

1. Stanje opustošenosti unutra. Pri sećanju o konfliktnoj situaciji iz prošlog unutar vas će biti sve prosto spokojno, emocije će potpuno isčeznuti iz sećanja.

2. Stanje lakoće. Setivši se situacije, unutar vas će se pojaviti prihvatanje i komfort.

3. Ozarenje. To je nešto slično blesku u saznanju: «Eto zašto je sve tako proizašlo!» – shvatićete, zašto je sve proizašlo tako, a ne drugačije, unutar vas će se pojaviti blagodarnost i ljubav!

Kada ste već napisali sve šta ste hteli adresatu, treba da napišete sebi odgovor od njega. Za to uzimite opet čist list papira i počnite pisati pismo adresirano sebi.

Na primer „Draga ćerko, Polina…“ I počinjete da zapisujete misli koje vam dolaze u glavu. Možda ćete se zadiviti tome šta pišete, ali ćete na kraju zasigurno dobiti odgovor na svoja pitanja i shvatićete poziciju drugog čoveka.

Shvatićete motive njegovog odnosa prema vama. Pisaćete to što vam nikada ranije nije dolazilo u glavu. Osetićete ogromno olakšanje. U duši će vam se pojaviti ljubav i uvaženje. U realnom životu odnosi će biti uspostavljeni ponovo. To je razultat koji ćete imati.
Ponekad je potrebno napisati nekoliko pisama tamo i nazad. Ponekad se taj posao oduži, posebno ako su u pitanju odnosi sa roditeljima. Ali to je vredno tog truda.

VažnoPre nego što počnete da pišete, neophodno je da vi realno želite da izmenite odnose s ličnošću kojoj planirate da pišete. Zato što je očišćenje i praštanje, koje proishodi pri pisanju pisma, dovoljno bolno. Ispliva mnogo suza i boli koje smo pokušavali da ne proživimo i koje smo pažljivo čuvali u svojim grudima. Sve to ćete da „izbacite iz srca“ i da tamo nađete ljubav! Ona se sakriva iza ogromnog sloja boli i uvreda. Neophodno je da želite da volite! Inače nema smisla da se piše.

Kome se mogu pisati pisma? Roditeljima, bivšem mužu, načelniku, drugarici, detetu, sestri (bratu). Svima onima na koga ste uvređeni ili koga ste vi uvredili.
Kakve teškoće mogud a se pojave?

Mnogi počinju da pišu i ne dolaze do kraja. Praksa pisanja je dovoljno prosta, ali istovremeno može da se pojavi mnogo pitanja. Može da se pojavi mnogo razloga da to ne radite, da ne pišete, da ne preživljavate bol. Može vam se odjednom učiniti da je i tako već dovoljno dobro. Razloga će se pojaviti ogromno mnoštvo, samo da se ne piše.

Molim vas, nemojte odustati. Pišite pisma, sve dok se ne pojavi ljubav prema vašem adresatu.

Metoda radi odlično i predstavlja alternativu poseti psihologu.

To je veoma efektivna praktika i pomogla je već mnogima.

Neka pomogne i vama!

http://www.facebook.com/womansanga

Izvor:  poznajsebe


PREUČIO, SAŽALJENJE I PRAŠTANJE…

TAMOiOVDE_______________________________________________

PREUČIO

Dogodilo se da su me, potpuno slučajno, prijatelji iz varošice N. odveli u jednu trošnu prizemljušu, oko koje kljucaju pilići, kod starije sestre poznatog evropskog intelektualca, kojeg godinama srećem u Njujorku, Parizu i Ženevi.

imagesZapanjih se kad videh rodnu kuću ovog znamenitog čoveka i postariju ženu koja ga je odgojila i podigla posle smrti roditelja. Pomislih kako bi bilo dobro i pošteno napisati veliku dobru knjigu o starijim sestrama, tim mučenicama bez mladosti, koje su se odrekle svega samo da izvedu mlađu braću na put.

Večito u crnom, pre vremena ostarele, nikada ništa ni od koga nisu tražile; samo su davale i davale…

U životu svake neudate starije sestre postoji uvek neki divni, već zaboravljeni čovek (čiju fotografiju čuva u staroj praznoj bombonjeri), neka raskinuta veridba ili, jednostavno, osećanje da se nema prava na sreću i sopstvenu familiju dok brat ne odraste, a tada već biva kasno za bilo šta.

Te blagoslovene neudate baba-devojke, kako ih zovu u Srbiji, mnogo starije od svojih godina, borile su se za braću do poslednjeg daha, sve dok ne ostadoše bez ičega, u memljivim prizemnim sobičcima, gordo krijući nepravdu od sveta i komšiluka, koju su im nanele gospodske snaje što su im pootimale rođenu braću.

Ispucali linoleum na patosu, nacepkana drva ispod šporeta, škiljava sijalica od dvadeset pet sveća i treperavi crno-beli televizor bez tona, umesto kojeg se čuje samo tiktakanje limenog budilnika…  Posluženi slatkom od dunja (koje ne mogu da prestanem jesti), sedimo u toj skromnoj kuhinji, dobro poznatoj iz detinjstva svih provincijalaca, dok se skupljaju komšije, željne razgovora. 

Godinama pratim karijeru njenog brata, još od onih dana kada je kao seljače stigao u glavni grad. Sećam se svih njegovih džempera pletenih od raznobojne seljačke vune i gotovo svih ljubavi i bitki za stipendije koje će ga, jedna po jedna, odvesti daleko u svet…

Čudim se kako to da ništa od ovog predela, ni ovog kućerka pod sasušenim orahom, ništa od ovih mirisa i akcenata, nije prodrlo u njegovu prozu očišćenu od svega ovdašnjeg, punu pritajenog gađenja nad kišama, blatom i letnjom prašinom; zgražanja nad varvarskim klanjem i šurenjem svinja u decembru (čvarke je, ipak, jeo u svoj vreme), dok se naherena palačinka krčma „Evropa“ na kraju njegove ulice, u kojoj su mu sedeli i deda i otac, vremenom pretvorila u najcrnju metaforu balkanskog kala.

Čitam pažljivo njegove intervjue u novinama, u kojima smo mu neprestano za nešto krivi. Izgleda kao da nam je, pošavši u svet, ostavio na čuvanje neku idealnu zemlju, a mi je, prostaci i nezahvalnici, upropastili. Prevodilac engleske poezije, pisac eseja u kojima je tek svaka peta reč srpska (ne računajući veznike), potpisnik mirovnih proglasa i član međunarodnih foruma, od mladosti je preskakao vekove bežeći od svog skromnog porekla. Najveća pohvala koju je dobio bila je ona da uopšte ne liči na Srbina i da strane jezike govori savršeno, bez akcenta! 

Godinama ne mogu da definšem tu vrstu izdaje, jer je gađenje nad svojim narodom, takođe, izdaja; godinama pokušavam da pronađem razloge ili neku davnu povredu koja ga je na kraju dovela do izjave da su „Srbi započeli ovaj prljavi rat“ i nikako ne uspevam da pronađem tu tananu nijansu i da je pretočim u reči i slog…

Ali, evo, dok sedimo u polumračnoj kuhinji njegove starije sestre, pijemo preslatku kafu (koju nije on poslao iz belog sveta) i pričamo, zbog nje, sve najlepše o njemu, moj mudri narod, koji tako nepogrešivo ume lako i prosto da objasni i najsloženije stvari, progovara kroz usta komšije, penzionisanog poštara, jednu jedinu reč koja zamenjuje tone ispisane hartije. On, koji ga poznaje od malih nogu, zavijajući otvrdlim prstima cigaru, kaže mi u poverenju, mrmljajući sebi u bradu da ostali ne čuju:

Preučio!“
U toj mudroj reči ima i sažaljenja i praštanja…

Preučio! Vredelo je putovati pet-šest sati autobusom po to, kako jednostavno, pomalo razočaravajuće „preučio“, izrečeno kroz dubok uzdah, blago i bez ikakvog gneva, zavisti i zlopamćenja.

Momo Kapor