TAMOiOVDE_
BERTRAND RASEL, književnik, filozof i pacifista, nobelovac, umro je na današnji dan, 02. februara 1970. godine.
Bertrand Rasel – Za šta sam živeo
Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovečanstva.
Ove strasti, kao snažni vetrovi, su me nosile tamo i amo po svojevoljnom kursu, iznad velikog okeana patnje, dosežući same ivice očaja.
Tragao sam za znanjem. Želeo sam da razumem ljudska srca. Želeo sam da saznam zašto zvezde sijaju. Trudio sam se da shvatim pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju uticaj nad tokom. Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspeo.
Ljubav i znanje su me uzdizali ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje vuklo nazad ka zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Deca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj deci, i čitav svet samoće, siromaštva i zlopaćenja koji pravi ruglo od onoga što ljudski život treba da bude. Čeznem da ublažim to zlo, ali to ne mogu, zato i sam patim.
To je bio moj život. Nalazim da je bio vredan življenja, i rado bih ga proživeo ponovo da mi se za to ukaže prilika.
Tragao sam za ljubavlju, jer pre svega, ona donosi ushićenje; tako snažno ushićenje da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti. Tragao sam za njom, zatim, jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svest gleda preko ruba sveta u hladni, nedokučivi , beživotni bezdan. Tragao sam za njom, naposletku, jer sam u ljubavnom sjedinjenju, u čudesnoj minijaturi, video naznake vizije neba koje su sveci i pesnici zamišljali.
To je ono za čim sam tragao, iako to može delovati previše za jedan ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i pronašao.
***
Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju decu, ali me je rat ubedio da je to ipak redak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne ceni istinu više od popularnosti.
***
Kao zaljubljeniku istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije, vraćanje u varvarstvo me užasnulo.
***
Živeo sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onom društvenom. Ličnom, da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju mudrost zemaljskim vremenima. Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, i u kom će mržnja, pohlepa i zloba izumreti jer neće biti ničega da ih hrani.
U ovo verujem, a svet sa svim svojim užasima, još nije uspeo da me pokoleba.
*iz predgovora autobiografije Bertranda Rasela Za šta sam živeo
Izvor:promenaideja.wordpress.com/
Poruka Bertranda Rasela budućim pokoljenjima
Bertrand Rasel za tv emisiju Licem u lice na BBC-u 1959. godine:
Šta mislite da je vredno poručiti budućim pokoljenjima o životu koji ste proživeli i lekcijama koje ste kroz život usvojili?
Želeo bih da prenesem dva zapažanja, jedno intelektualno i jedno moralno. Intelektualno zapažanje je sledeće: Kada izučavate bilo koju materiju, ili uzimate u obzir neku filozofiju , pitajte se samo kakve su činjenice i kakva je istina koju te činjenice potkrepljuju. Nikada ne dozvolite da vas zavede ono u šta želite da verujete, ili ono za šta mislite da bi bilo društveno blagotvorno kada bi se u to verovalo. To je intelektualno zapažanje koje bih želeo da im prenesem.
Moralno zapažanje koje bih želeo da im prenesem je veoma jednostavno … rekao bih ljubav je mudrost, mržnja je nepromišljenost. U ovom svetu koji postaje sve tešnji i povezaniji moramo naučiti da podnosimo jedni druge. Moramo da naučimo da se iznesemo sa činjenicom da neki ljudi govore stvari koje se nama ne sviđaju. Jedino na taj način možemo živeti zajedno, a ako hoćemo da živimo, a ne da umremo zajedno, mi moramo steći dar saosećajnosti i trpeljivosti koji su ključni za opstanak ljudskog roda na ovoj planeti.
Izvor:promenaideja.wordpress.com/
Bertrand Rasel (engl. Bertrand Russell; Trelek, 18. maj 1872 — Penhrindejdrajt, 2. februar 1970) bio je britanski filozof i matematičar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine.
Rasel kao filozof i logičar
U matematici je poznat po Raselovom paradoksu koji je ukazao na propuste u naivnom (neaksiomatskom) zasnivanju Kantorove teorije skupova.
Privatni život
Bertrand Rasel (u originalu Bertrand Arthur William Russell, 3rd Earl Russell) rođen je 18. maja 1872. godine u plemićkoj porodici. Veoma rano je ostao bez roditelja, majka mu je umrla kada je imao 2 godine, a otac kada je imao 4. Ostali su on i njegov stariji brat Frenk (budući drugi Erl Rasel). O njima se brinuo njihov deda Erl Rasel (lord Džon Rasel) koji je bio predsednik britanske vlade 40-ih godina 19. veka, i dedina žena iz drugog braka. Kum mu je bio filozof DŽon Stjuart Mil. Rasel nije ispunio njihova očekivanja što se tiče ženidbe i decembra 1894. se oženio Amerikankom Alis Smit (engl. Alys Pearsall Smith). Alis je bila protestantkinja i to puritanskih shvatanja. NJihov brak je završen razvodom 1911. godine. Rasel nije bio uvek veran bračnom životu, poznate su bile dve ljubavne afere sa čuvenim damama od kojih je jedna bila glumica.
Bertrand Rasel je studirao filozofiju i logiku na Univerzitetu Kembridž od 1890. godine. Postao je član Triniti koledža 1908, godine. 1920. je putovao u Rusiju i posle toga predavao u Pekingu filozofiju jednu godinu dana. 1921. kada je izgubio profesorski posao oženio se Dorom Rasel (rođenom Blek) i sa njom je imao sina DŽona (John Conrad Russell, kasnije ga nasledio kao četvrti Erl Rasel) i ćerku Ketrin (Katharine Russell udata Tait). Rasel se u ovo vreme ispomagao tako što je pisao popularne knjige iz oblasti fizike, etike i obrazovanja za laike. Sa suprugom Dorom on je osnovao eksperimentalnu školu „Beacon Hill“ (u prevodu „Svetionik na bregu“) 1927. godine.
Posle smrti starijeg brata, Rasel 1931. godine postaje treći Erl Rasel. Međutim on se veoma retko pozivao na ovu titulu. Supruga Dora ga je izneverila u preljubi sa jednim američkim novinarom i Rasel se 1936. oženio po treći put. Nova supruga mu se zvala Patriša, bila je oksfordski student i guvernanta Raselove dece 1930. godine. Sa njom je imao jednog sina po imenu Konrad. U proleće 1939. preselio se u Santa Barbaru i predavao na univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. Bio je postavljen za profesora na Siti koledžu u NJujorku odmah posle toga, ali posle javnog negodovanja postavljenje je povučeno; njegovo radikalno mišljenje učinilo ga je moralno nepodobnim za predavača na ovom koledžu. U Britaniju se vratio 1944. i ponovo je predavao na Triniti koledžu.
1952. u svojoj osamdesetoj godini, Rasel se ponovo razveo i oženio četvrti put suprugom Edit, sa kojom se poznavao još od 1925. godine.
Bertrand Rasel je napisao tri toma svoje autobiografije krajem 1960-ih godina i preminuo je 2. februara 1970. u Velsu u svojoj 98. godini. NJegov pepeo je rasejan u planinama Velsa.
Treba pomenuti i da je Rasel poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog veka.
Titulu Erla od Bertranda Rasela nasledio je najpre njegov sin DŽon Rasel (kao 4. Erl Rasel), a potom mlađi sin Konrad Rasel (kao 5. Erl Rasel). Konrad Rasel je izabran za naslednog plemića u britanskom Domu lordova, on je ugledni britanski naučnik.
Raselov čajnik
Raselov čajnik je analogija filozofa Bertranda Rasela kojom ilustruje tvrdnju da nije na skeptiku da opovrgne baze onog što je nemoguće proveriti u religiji, nego da je na verniku da ih dokaže.
Princip
U članku koji se zove „Is there a God?“, napisanom 1952. godine za časopis Illustrated Magazine (ali koji nikad nije bio objavljen), Rasel je napisao:
„Mnogi pravoverni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porcelanski čajnik kruži po eliptičnoj orbiti oko Sunca, između Zemlje i Marsa, niko ne bi mogao da ospori moju tvrdnju, pod uslovom da sam bio pažljiv i napomenuo kako je čajnik isuviše mali i da se ne može videti ni kroz najmoćnije teleskope. Ako dalje kažem kako je, s obzirom na to da moju tvrdnju niko ne može oboriti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice. Međutim, ako bi postojanje ovakvog čajnika bilo potvrđeno u drevnim knjigama, ako bi se svake nedelje slavio kao sveti predmet i ideja o njemu utiskivala u umove dece u školama, oklevanje da se poveruje u postojanje takvog predmeta postalo bi znak ekscentričnosti, a sumnjičavac bi privukao pažnju psihijatra u doba prosvetiteljstva ili inkvizicije u ranijim vremenima.“
Raselov paradoks
Kantorova teorija skupova sa kraja 19. veka nije bila zasnovana aksiomatski pa se zato nazivala naivna teorija skupova. Međutim ona je implicitno u sebi sadržala nekoliko aksioma od kojih je jedna bila da za svako svojstvo možemo formirati skup svih elemenata koji imaju to svojstvo.
Polazeći od ove aksiome Bertrand Rasel je 1903. konstruisao paradoks, po njemu nazvan Raselov paradoks koji je oborio naivnu teoriju skupova. Taj paradoks se može iskazati na više načina i u više formi a suština je sledeća:
Ako za svako svojstvo postoji skup svih objekata koji zadovoljavaju to svojstvo onda to isto važi i za svojstvo „skup ne pripada sam sebi“. Ovo svojstvo je vrlo prirodno jer je vrlo teško naći skup koji pripada sam sebi. Označimo sa X skup objekata za koje važi ovo svojstvo. Da li X pripada sam sebi? Ako pripada onda znači da zadovoljava svojstvo „skup ne pripada sam sebi“ što je kontradikcija. Ako pak ne pripada sam sebi onda će da zadovolji traženo svojstvo pa će baš da pripada sebi, što je opet kontradikcija.
Do pojave ovog paradoksa verovalo se u nepobitnost matematičke istine i neprotivurečnost Kantorove teorije skupova. Posle Raselovog paradoksa usledila je i serija drugih paradoksa od kojih posebno izdvajamo Rišarov paradoks. Njihovom pojavom matematička građevina je bila ozbiljno uzdrmana do samih temelja i pretila je opasnost da se sruši. Kriza matematike je rešavana pojavom novih pravaca (Rasel – logicizam, Brauer – intuicionalizam, Hilbert – formalizam).
Jedna varijanta iskazivanja Raselovog paradoksa je: Postoje katalozi knjiga iz biblioteke. Ti katalozi se takođe smatraju za knjige. Neki katalozi sadrže sebe, a neki ne (u katalogu). Možemo posmatrati jedan novi katalog u koji su popisani svi katalozi koji ne sadrže sebe. Da li ovaj katalog sadrži sam sebe? Ponovo će oba slučaja analiziranja dovesti do kontradikcije.
Jedno od mogućih prevazilaženja Raselovog paradoksa je da se skup svih skupova ne smatra za skup, nego za klasu (klasa je ovde uopštenje pojma skupa).
sr.wikipedia.org/
Rasel u Njujorku
Bertran Rasel, jedan od utemeljivača analitičke filozofije i nepokolebljivi humanista, u Njujorku je doživeo neke od najtežih trenutaka u svojoj karijeri
Vremenska tačka u kojoj Bertran Rasel stiže u Njujork je 1940. godina. Čuveni engleski filozof, matematičar, logičar, istoričar i društveni reformator, u Njujork stiže nakon angažmana na Univerzitetu u Čikagu. Njegov boravak u Njujorku propraćen je skandalom – nakon javnog pritiska zbog stavova o seksualnom moralu iznesenim u nekoliko knjiga, on dobija otkaz.
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1950), pisac knjiga i svestrani filozof, u Njujorku dobija titulu „moralno nepodobnog“. Sudija koji je vodio slučaj bio je irski katolik Džon Mekgijan, koji je na osnovu Raselovih polazišta u knjigama O obrazovanju, U šta verujem, Obrazovanje i savremeni svet i Brak i morali doneo zaključak da je Rasel „nepodoban za podučavanje filozofije“. U ovim knjigama Rasel je, između ostalog, zagovarao seks pre braka.
Sud donosi presudu kojom Raselova žalba biva odbijena, a tadašnji gradonačelnik Njujorka La Gvardija ukida sredstva iz budžeta za njegovu poziciju na Univerzitetu. Mnogi intelektualci, koje je predvodio Džon Djui, protestovali su zbog ovakvog tretmana. Ajnštajnov slavni aforizam: „Veliku umovi su uvek nailazili na nasilnu opoziciju od strane mediokritetskih umova“, nastao je upravo u njegovom otvorenom pismu podrške Raselu. Djui je zajedno sa Horasom M. Kalenom objavio zbirku članaka o ovoj aferi pod nazivom „Slučaj Bertran Rasel“.
Rasel se ubrzo pridružio Fondaciji „Barns“, gde je raznovrsnoj publici držao niz predavanja o istoriji filozofije. Ova predavanja poslužila su kao osnov za njegovu knjigu Istorija zapadne filozofije, prvi put objavljenu 1946. godine. Istorija zapadne filozofije je postala najprodavanija knjiga 20. veka iz oblasti filozofije i neprikosnovena kao uvod u zapadnu filozofiju. Posle razlaza sa Barnsom, Rasel se iz Amerike ponovo vraća u Evropu.
Rasel se danas uglavnom smatra jednim od utemeljivača analitičke filozofije, a baveći se gotovo svim oblastima ove nauke, najplodniji je bio na polju metafizike, filozofije i logike matematike, filozofije jezika, logike i epistemologije.
Rasel i humanizam
Rasel je poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka. Iako je tokom života nailazio na osude kao kritičar svake vrste dominacije proizašle iz vlasništva, države ili u oblasti međurasnih i međupolnih odnosa, Rasel nikada nije odstupio od borbe za bolje i humanije društvo: jedno vreme je predesedavao Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu. Čak je i u poznoj starosti nastupao kao angažovani humanista: u 89. godini je zatvoren kao vođa i učesnik antinuklearnih demonstracija. Umro je u 98., a njegov pepeo rasut je u planinama Velsa.
Tekst: Ljiljana Ilić/Mapa: Stefan Unković/Izvor:elementarium.cpn.rs/
BERTRAND RUSSELL
HUMANISTIČKA SEKCIJA ZAJEDNICE HUMANITAS
Filozof i humanist Bertrand Russell jedna je od najistaknutijih ličnosti XX. stoljeća. Bio je neumorni kritičar svoga doba, ali i reformator koji je ukazivao na moguće putove rekonstrukcije suvremenog svijeta. Bertrand Russell je bio vrlo kontroverzna ličnost, predmet vrlo različitih pa i posve suprotnih ocjena. Od djetinjstva do duboke starosti njegovo zanimanje je bilo usmjereno u dva pravca: jedan čine matematika i filozofija, a dugi – povijest i politika, područje koje ih spaja je etika.
Rassell je čitavoga života preispitivao principe i granice ljudske spoznaje i ljudskih vrijednosti, a svojim držanjem u svim ključnim društveno-političkim događajima XX stoljeća skretao je na sebe pozornost svjetske javnosti. Bio je i filozof i javna ličnost u životu svoje zajednice, poput Sokrata. I kao što je bilo suđeno Sokratu zbog – hule na bogove, kršenja važećeg morala te kvarenja mladeži, i Russell je bio dva puta osuđen od engleske demokracije – prvi put (na šest mjeseci) zbog pacifizma u I. svjetskom ratu, a drugi put kad je u dubokoj starosti podsticao građane da sjedeći na ulicama štrajkaju te se drugim miroljubivim sredstvima suprotstave nuklearnoj politici.
Russell je bio čovjek koji je svoje etičke principe živio. Pored „Komiteta stotine“ osnovao je i Fondaciju za istraživanje mogućnosti očuvanja mira. Zajedno s Einsteinom bio je osnivač Pagvaškog pokreta, u kojem se okupljaju najistaknutiji znanstvenici i humanisti svijeta da kao ljudi od znanosti i mislioci, odgovorni pred poviješću, upozore na opasnosti koje nastaju prihvaćanjem utrke u naoružanju te da predlože mjere za otklanjanje ratne opasnosti. Možda je osnivanje „Russellovog suda“ za utvrđivanje zločina u Vijetnamu vrhunac Russellove predanosti miru i čovječanstvu. Russel je bio uvjeren da, kada zakoni zemlje proturječe zakonima humanosti, odgovorni građanin treba izabrati zakone humanosti.
Bertrand Russell rođen je 1872. godine u uglednoj aristokratskoj obitelji, poznatoj po svom učešću u političkom životu Engleske od vremena Henrika VIII. Roditelji su Bertrandu izabrali za odgajatelja jednog slobodnog mislioca, ali zbog njihove prerane smrti odgojila ga je baka, škotska prezbiterijanka. Kada je kao jedanaestogodišnjak učio Euklidovu geometriju nije se mogao pomiriti s tvrdnjom da se aksiomi ne mogu dokazati, te je odlučio uporno tragati za osnovnim principima koji bi bili apsolutno nesumnjivi i dokazivi. Drugi važan trenutak u njegovoj mladosti je bio kada je, poput Descartesa, došao do zaključka da se u sve može posumnjati osim u vlastitu egzistenciju.
U dobi od 15. do 18. godine života intenzivno se bavio ispitivanjem religijskih dogmi, u nadi i želji da će naći racionalne razloge da bar neku prihvati, ali ih je – jednu po jednu – sve odbacio kao neosnovane. Najznačajnija godina u njegovom intelektualnom razvoju je godina 1900., kada je prisustvovao međunarodnom kongresu filozofa u Parizu. Tu je bio impresioniran talijanskim filozofima koji su pokazivali naročitu preciznost u mišljenju i izlaganju, a koju nije nalazio kod drugih filozofa. Slijedećih 10 godina života posvetio je matematici.
Nakon objavljivanja The Principles of Mathematics 1903. godine, zajedno s učiteljem Whitheadom pripremio je obimno trosveščano djelo Principia Mathematica, u kojem je izvršena redukcija aritmetike na logiku.
Dvije su crte Russellovog karaktera bile stalne: zainteresiranost za istinu, s jedne strane, i za dobrotu, s druge strane. Pomalo zamoren matematikom i nezadovoljan rezultatima koje nudi filozofija, uporno si je postavljao pitanje: postoji li ikakvo znanje na svijetu koje je tako sigurno da nijedan razborit čovjek ne može u njega posumnjati, te što treba učiniti da život na zemlji postane sretniji. Stoga su pored matematike i filozofije najveće Russellove preokupacije bile povijest i politika. Nakon dugih lutanja zaključio je da se pouzdano znanje može tražiti jedino oslanjajući se na znanost i ljudsko iskustvo.
Zanimljivo je da je Russell nakon izbijanja I. svjetskog rata došao do zaključka da je ratu sklona većina tzv. običnih ljudi, te da državnici i diplomati nisu jednini krivci za izbijanje ratnih sukoba. Snažni osobni pacifizam je Russella odveo u iskreno simpatiziranje Oktobarske revolucije, ali samo dok 1920. godine nije posjetio SSSR. Nakon toga, premda je izgubio svako povjerenje u kapitalizam, odlučno se suprotstavio boljševičkom socijalizmu. Osjetio je iskrene simpatije prema tradicionalnim vrijednostima drevne kineske kulture, premda je naslućivao da bi se i ona uskoro mogla boljševizirati. Jedini element u europskoj civilizaciji koji je cijelog života cijenio je onaj koji je došao od starih Grka.
Odbačen od svoje klase zbog opora ratu i oštre kritike kapitalističkog načina života, napušten od ljevice zbog kritike boljševičkih metoda izgradnje socijalizma, Russell je dugo bio usamljeni mislilac i socijalni reformator. Držao je da je osnovni problem suvremenog svijeta u tome kako uskladiti industrijalizam s humanističkim načinom života, posebice s individualnom slobodom. Doživio je mnoge javne napade u tisku, a godine 1940. odbijena mu je bila kandidatura za predavača na američkom sveučilištu New York City College, s obrazloženjem da u svojim spisima bogohuli i opovrgava sve vrijednosti te da mu se ne smije dopustiti da kvari mladež.
Potkraj života Russel je ipak dobio javna priznanja, ne samo Nobelovu nagradu za književnost, nego i brojna priznanja u znanstvenoj i progresivnoj javnosti vlastite zemlje i svijeta.
Svoj vlastiti filozofski sustav Russsell je počeo izgrađivati oko 1898. godine. Na liniji racionalizma XVIII. stoljeća, ponesen rezultatima moderne znanosti, Russell je pokušavao spojiti empirizam i racionalizam, dedukcionizam i indukcionizam, pa čak i nadići suprotnost između materijalizma i idealizama, nastojeći zasnovati novu filozofiju, koja bi bila u odlučnom protustavu prema svakoj metafizici. Često je mijenjao svoja gledišta, odbacivao jedna a usvajao druga, dakako, isključivo u smislu njihova daljnjeg razvoja i usavršavanja. Mnogi njegovi kritičari pogrešno su mu zamjerali da je svakih nekoliko godina proizvodio novi filozofski sustav. Nešto je, naime, ipak bilo konstantno u Russelllovoj filozofiji: logički atomizam, odnosno metoda logičke analize. Logički atomizam on opisuje kao metodu analize stvarnosti čiji su posljednji rezultati logički atomi (ne posljednje čestice materije, nego logičke ideje o posljednjim elementima od kojih su sačinjeni analizirani predmeti stvarnosti). Premda je neko vrijeme bio dualist, vjerujući da realno postoje „duh“ i „materija“, kao nezavisni entiteti, koji se ne mogu svesti jedan na drugi niti na nešto treće, kasnije je zaključio da rezultati moderne znanosti takvu podjelu ne dopuštaju, te da je ona ušla u filozofiju iz religije. Jedna od sigurno najbitnijih posebnosti njegove filozofije je bila razdvajanje filozofije prirode i filozofije vrijednosti.
Russell je u etici XX. stoljeća dao značajne priloge. Došao je do originalnih rješenja o gotovo svim bitnim pitanjima etike, inspirirao je neke nove orijentacije u meta-etici. Suvremena meta-etika je vrlo kritična prema cjelokupnoj ranijoj filozofiji morala. Moderni etičari tvrde da su njihovi prethodnici u povijesti postupali nekritički: oni su, naime, najprije utvrđivali najviše dobro, te onda iz njega izvodili pravila i norme za moralnu praksu.
Etička teorija Bertranda Russella nije jedinstvena. On je i u tom području duhovne djelatnosti, kao i u drugima, mijenjao svoje poglede. Kao što je u sferi znanja sve rigoroznije primjenjivao metodu logičke analize, vodeći se trajnim motivom spoznaje istine, tako je i u etici, rukovođen trajnom težnjom da pridonese ostvarenju sretnog života za sve ljude, stalno tragao za prirodom vrijednosnog fenomena i formulom univerzalne ljudske suglasnosti u pogledu najviše vrijednosti, cilja i smisla života, kao i kriterija ljudske djelatnosti. Dok je u prvoj fazi (etičkog intuicionizma) Russell smatrao da su vrijednosti nenaturalna, ali objektivna svojstva stvarnosti, u drugoj je fazi vidio vrijednosti kao izraze naših želja (etički emotivizam). Moralni subjekt on vidi kao nepogrešivog suca u izboru ciljeva i vrijednosti. Time se suprotstavio apsolutizmu i autoritarizmu u etici, te je ovakava teorija smatrana psihološkom osnovom demokratske teorije slobode.
Naglašavanjem uloge emocija i želje Russell je inspirirao čitav etički emotivistički pokret, koji je postao najdominantniji u anglosaksonskim zemljama. Ali Russell nije ostao na čisto emotivističkim pozicijama, nego je produžio tražiti objektivnu osnovu etičkih stavova, te je došao do značajnog zaključka da oni ne izražavaju samo subjektivne želje nego i nešto općenitije po svom sadržaju. Po tom Russellovom shvaćanju etika ima zadatak utvrditi opće principe iz kojih se onda mogu izvesti pravila ponašanja. U raznim vremenima u različitim krajevima, pa i u istoj zajednici u isto vrijeme, postoje različita pravila ponašanja. Russell postupno prelazi od subjektivnog etičkog emotivizma prema objektivno-društvenom emotivizmu. On misli da moralni i pravni kodeksi moraju biti prilagođeni promjenama uvjeta, imajući u vidu opće dobro za sve, a to je: dobar život, ispunjen srećom, inteligencijom, razumijevanjem i ljubavlju. Ne može biti „dobro“ jednostavno ono što se želi, jer – ljudske se želje sukobljavaju. Neka moralna načela kao da su općeljudska, univerzalna, i bez njih, čini se, nijedna ljudska zajednica ne bi mogla opstati. Ta načela mogu se gotovo empirijski utvrditi.
Inače, moralna pravila, drži Russell, treba poštivati samo ako imaju dobre posljedice, u suprotnom treba ih mijenjati. Moralna pravila su, pri tome, otjelovljena u čovjekovoj savjesti. Tri su kriterija za opravdanje moralnih postupaka: 1. autoritet moralnih pravila, 2. savjest i motiv, 3. posljedice. One želje koje nisu u suglasnosti s općim željama čovječanstva nisu vrijedne ili moralne želje. Tako se etika približava politici.
U ovoj fazi (etičkog naturalizma) Russel tvrdi da se pojam „dobro“ može definirati i da se etika mora povezati s politikom, te se u tom smilsu može i znanstveno tretirati. Time je, zapravo, Russel odbacio ne samo svoj početni stav o neodredljivosti „dobra“ te kasniju poziciju o etičkim stavovima kao izrazima ličnih želja, nego i stav o nedokazivosti osnovnih etičkih vrijednosti. U posljednjoj fazi svojih etičkih promišljanja on etiku postavlja usporedo s ostalim vrstama znanja, premda s manjim stupnjem egzaktnosti, analogno prirodi samog predmeta.
Dok je ranije mislio da etička objektivnost može biti politička, a ne logička i empirijska, on kasnije ide korak dalje i tvrdi da su vrijednosne i moralne propozicije deskriptivne i istinite ili pogrešne. Moralni su sudovi faktički i znanstveni, premda su bazirani na željama.
Etička vjerovanja su kroz povijest imala dva vrlo različita izvora: jedan politički i drugi povezan s osobnom religioznošću i moralnim uvjerenjima. U Starom zavjetu oni se pojavljuju odvojeno, jedan kao zakon, a dugi kao proroci. S ovim dualizmom se mora računati, jer bez građanske moralnosti zajednice nestaju, a bez osobne – njihovo održavanje nema vrijednosti. Pri tome Russell odbacuje svaki autoritet u etici, bio to Bog, istina ili savjest, što je sve u sebi kombinirao tradicionalni moral, te drži da se mogu objektivno postaviti temeljne etičke propozicije, kao da su znanstvene. Njegova je teorija bazirana na emocijama, rukovođena znanjem te okrenuta općedruštvenoj suglasnosti.
Russell je antitradicionalno i antimetafizički orijentiran, u duhu moderne znanosti, u kojoj traži oslonac, te na osnovi rezultata znanosti, povijesti ljudske misli i ljudskog iskustva, stojeći čvrsto na empirijskom tlu, on zasniva svoje refleksije o čovjeku, razbacane po brojnim djelima.
Čovjek je, smatra Russell, dio prirode, a ne nešto što bi prirodi bilo suprotstavljeno. Čovjek je prirodni fenomen. Čovjekovi misaoni i tjelesni pokreti slijede iste zakone koji opisuju kretanje zvijezda i atoma. Kao dio fizičkog svijeta, koji sam po sebi nije zanimljiv, čovjek je kao i ostala materija komponiran od elektrona i protona, te kao i oni podliježe istim zakonima koji vladaju u cijelom svemiru.
Sa stajališta svemirske beskrajnosti život je nevažan fenomen; vrlo malo zvijezda imaju planete, vrlo malo planeta može podržavati život. A i na zemlji život pripada samo maloj količini materije blizu zemljine površine; dugo vremena nije bilo života na zemlji i jednom će ga vjerojatno nestati. Stoga se živa materija ne može uzeti kao svrha cijelog stvaranja univerzuma. Ali ne postoji niti neki neutralni arbitar koji bi mogao ocijeniti vrijednost čovjeka u svemiru. Čak ako se i uzme da su ljudi vrhunac stvarateljskog akta, ipak im nešto nedostaje u sjaju.
Čovjek je samo jedna vrsta živih bića na ovoj planeti. Mi ne znamo da li na nekom drugom planetu također postoje racionalna bića. Mi malo znamo o svojoj biti. Samo je djelomično poznata povijest čovječanstva, a budućnost ljudskog roda je potpuno neizvjesna. Pretpostavlja se da se čovjek izdvojio iz životinjskog svijeta prije milijun godina. Čovjekovo je postojanje dugo u odnosu na povijesno vrijeme, ali je vrlo kratko u odnosu na geološke epohe.
Russell se zalaže za znanstveni pristup ljudskoj prirodi i motivima ponašanja pojedinaca i grupa. On sam ustvrđuje da su kod ljudi primarni oni motivi koji su vezani za održanje: hrana, krov nad glavom, odjeća i razmnožavanje, Ali kada je ovo zadovoljeno, drugi, sekundarni, motivi postaju vrlo jaki: prisvajanje, rivalstvo, zavist i ljubav prema moći. To su, zapravo, najvažniji ljudski motivi, i većina ljudskih aktivnosti može se svesti na te temeljne motive, drži Russell. Pri tome se Russell poziva na istraživanja psihologa, koja su otkrila što je naslijeđeno, a što stečeno u karakteru odraslog čovjeka. Kod novorođenčeta se mogu zamijetiti tri instinkta, pored osnovnoga za hranjenje: novorođenče je zastrašeno kad je bez zaštite, ono je ljuto kad je previše utegnuto i ono je zadovoljno kad ga se miluje.
Kao što je shvaćanje razvoja univerzuma u smislu progresivnog ili regresivnog kretanja znanstveno neutemeljeno, tako i pridavanje svemirske važnosti ljudskim nadama i strahovima nije znanstveno opravdano. Strah i nada su počesto ljudske tvorevine, one dolaze iz vremena čovjekovog djetinjstva i boravka u džungli. Za čovjekovo oslobađanje od strahova potrebna je prije svega istina o samom sebi, a ne tradicionalni i nepotrebni mitovi.
Ljudski duh, kao i tijelo, ima dvije komponente – nasljednu i stečenu. Dok je za tijelo bitna nasljedna, za duh je važna stečena komponenta. Duh i njegova sposobnost učenja su ono najvažnije po čemu se čovjek razlikuje od životinje. Prema nekim antropolozima razvoj čovjeka i njegovog mozga trajao je oko 500 000 godina, od tada se čovjekova prirodna inteligencija nije bitno promijenila. Najbolji dječak od prije 500 000 godina, koji bi imao sve uvjete za školovanje, uspio bi u učenju kao i njegov suvremeni vršnjak.
Russell ističe da je moguće mijenjati ljudsku prirodu i da se ljudska bića mijenjaju brže no životinjske vrste, a civilizirani čovjek brže od neciviliziranog. Prema Russellu, isto kao i prema shvaćanjima francuskih materijalista XVIII. stoljeća, svako je ljudsko biće produkt nasljeđa i utjecaja okoline, odgoja i mogućnosti za akciju. Stoga Russell baš kao i oni zahtjeva promjenu okolnosti putem odgoja ljudi, premda nije jasno – tko će odgajati odgajatelje, kad su i oni produkt sredine koju treba preodgajati. Russell prihvaća da postoje stanovite prirodne predispozicije, različite kod različitih naroda, a koje zajedno s vanjskim uvjetima stvaraju određene karaktere, ali on kategorički odbacuje tvrdnje da se ljudska priroda ne može ni malo promijeniti. Doduše, on priznaje da promjenjivost ljudske prirode ima i svoje granice.
Istražujući ljudsku prirodu, odnosno čovjeka kao vrstu među drugim vrstama, Russell je došao do zaključka da su u osnovi svih ljudskih aktivnosti prirodni impulsi (pri čemu ne pravi razliku između tih impulsa i instinkta, ostavljajući nas u neizvjesnosti da li je instinkt u osnovi ljudske prirode kao i kod životinja, ili je impuls za ljude ono što je instinkt za životinje, a ne znamo niti da li je impuls ili instinkt onaj posljednji element koji se ne može svesti na nešto još osnovnije ili elementarnije).
Ti impulsi su usađivani duboko u ljudsku prirodu, kroz stoljeća čovjekovih odnosa s prirodom, s drugim drugim ljudima i sa samim sobom, i to kroz selekciju. Po svojim impulsima čovjek je kompleksniji od svih drugih životinja. Nije poželjno slabljenje tih impulsa, nego njihovo upravljanje prema životu i rastu, njihova konstruktivnost. U tome mogu ključnu ulogu odigrati odgoj i obrazovanje, kako u djetinjstvu i mladosti, tako i, kasnije, kroz društvene institucije i cjelinu društvenih odnosa.
Razum, inače, nije niti može biti uzrokom ljudske aktivnosti, nego samo njen regulator. On nema veze s izborom cilja – izbor cilja određuju impulsi, razum ima presudan značaj u izboru sredstva, puta prema ostvarenju cilja koji se želi postići. Impulsi po sebi, kao i priroda po sebi, etički su neutralni. Ali je na ljudima da na osnovi impulsa učine što mogu od svog života. Pri tome važno je istaći, drži Russell, da se ništa dobro, vrijedno i sretno ne može postići protiv impulsa. Russell se oštro suprotstavlja onim koncepcijama života, naročito religioznim, koje čovjeka određuju kao prije svega duhovno biće, te ignoriraju životne impulse.
Premda je po svojoj instinktivno-impulsnoj strukturi čovjek sličan životinjama, ima, drži Russell, i bitnih razlika između čovjeka i životinja. Neke od tih razlika su emocionalne, a neke intelektualne. Jedna od emocionalnih razlika je da su neke ljudske želje, u odnosu na životinjske, u biti bezgranične, nemoguće ih je u potpunosti zadovoljiti. Imaginacija neumorno tjera i iscrpljuje ljudska bića. Ono što je čovjeku potrebno za sreću čovjeku je nemoguće ostvariti, jer su zemaljske mogućnosti ograničene. Ljudi se žele proširiti dokle god im seže mašta, a životinje su zadovoljne s postojanjem i reprodukcijom.
Što se čovjekove društvenosti tiče ona nije specifično ljudska osobina. Suradnja i jedinstvo grupe imaju osnovu u instinktu koji nalazimo kod svih društvenih životinja (najpotpunije kod mrava i pčela). Ali socijalni život mravi i pčela je mehanički i statičan, dok ljudi, premda nalaze korisnim živjeti u zajednici, imaju uglavnom individualne želje. Otuda teškoće socijalnog života i potreba za stanovitom vlasti u zajednicama. Čovjek, naime, nije potpuno društven, kao što su to pčele i mravi, nego je poludruštvena životinja. Neki su mu impulsi društveni, a neki individualni. Pri tome, prema Russellu, ne može se reći da je samački dio ljudske prirode manje vrijedan od socijalnog. Mistici, pjesnici, umjetnici, znanstvenici – u svom najunutrašnjijem biću su osamljeni.
Od svih socijalnih grupa nesumnjivo je instinktivno najjača obitelj. Za potpunu harmoniju u obitelji bio je dovoljan incest-tabu, ali je on za pleme morao biti proširen raznim složenim pravilima egzogamije i dopunom u vidu običaja i moralnih normi. Tu su običaji održali pobjedu nad instinktima. Pri tome jedna plemenska pravila vrijede za članove plemena, a druga za strance izvan konkretne plemenske zajednice, na jednoj strani stoji solidarnost, a na drugoj sumnjičenje, rivalstvo i rat.
Sve što je pogrešno u ljudskim odnosima, misli Russell, dolazi otuda što individualistički impulsi pretežu nad grupnim ili obratno. Socijalna kohezija ne može biti efikasna ako nema psihološku dopunu u osjećajima pojedinaca. Socijalna kohezija je djelomično instinktivna, a djelomično razumna. Socijalna kohezija je započela lojalnošću prema krvnoj grupi, ona je bila pojačana strahom od neprijatelja, te je rasla djelomično prirodno, a djelomično namjerno, dok nije dostigla velike sinteze kakve danas poznajemo u vidu nacija.
Russell drži da najvišu vrijednost treba tražiti u pojedincu, a ne u kolektivu. Dobro društvo je samo sredstvo za dobar život pojedinaca koji ga čine, a ne nešto što ima vrijednost samo po sebi. Russell smatra slobodu pojedinca glavnim uvjetom ostvarenja dobrog života.
U prirodi je čovjeka da stalno bude u konfliktu s nečim. Borba u kojoj je čovjek angažiran je trostruka: 1. čovjek i priroda, 2. čovjek i čovjek, 3. čovjek sam sa sobom. Konflikt s prirodom čovjek vodi pomoću znanosti i tehnike. Konflikt s drugim čovjekom vodi se politikom i ratom. Unutrašnji konflikt do sada se vodio putem religije. Konflikt s prirodom Russell smatra u izvjesnom smislu temeljnim, jer je pobjeda u ovom području bitna za održanje i povećanje broja ljudskih bića. Ali, drži Russell, dolazi vrijeme kada čovjek može postati bogatiji putem sporazuma s prijašnjim protivnikom, nego putem konflikta s njim. Zahtjev je modernoga doba da se konflikti umanje i ublaže, kako konflikti čovjeka s čovjekom tako i konflikti čovjeka sa samim sobom (konflikti u čovjeku). U unutrašnjoj borbi jedna je strana nazvala drugu grijehom i odlučila je pobijediti je. istina, ta pobjeda nije nikada bila tako potpuna, kao pobjede u vanjskim konfliktima, i poslije svake pobjede sebe samog, grijeh bi uvijek iznova pokazao svoju ružnu glavu.
Russell zagovara rješavanje spomenutih konflikata uspostavljanjem harmonije, sklada. To je tim lakše postići što čovjek bolje poznaje pozadinu konflikata. Nakon što je postalo moguće osigurati dovoljno hrane za sve, nakon što je tehnika omogućila suradnju na širokoj osnovi, konflikti čovjeka s drugim čovjekom postaju anakronizam, treba ih prevladati političkim i ekonomskim ujedinjenjem, takvim kakvo predlažu zagovornici svjetske vlade. Ali, harmonija među ljudima ne može biti dovoljno stabilna, sve dok svaki čovjek ne postigne iskrenu harmoniju sa samim sobom, dok sebe ne prestane promatrati kao neprijatelja koga treba savladati.
Konflikti između čovjeka i čovjeka, odnosno između raznih ljudskih grupa, izazvani su ekonomskim interesima, rasnim ili vjerskim razlikama. Cilj rata je – obično – postizanje veće moći i bogatstva. Ali na djelu je i zadovoljstvo primjenjivanja vlasti nad drugima i življenja na račun tuđeg rada. Međutim, prema Russellu, odlučujući podstrek ratu daje impuls koji predstavlja ispunjenje jedne strane ljudske prirode. Ratove je teško suzbiti upravo zato što izviru iz impulsa više nego iz kalkulacije o isplativosti rata.
Ona ista vitalna energija koja proizvodi sve što je najbolje, proizvodi i rat te ljubav prema ratu. Taj impuls prema konfliktu s drugim čovjekom, odnosno prema ratu, na djelu je kod velikog broja ljudi. Stoga je rat permanentna društvena institucija svih slobodnih zajednica, i pored činjenice da je najveći broj nacija najviše vremena u stanju mira. Premda ratove proglašavaju vlade, ratovi su rezultati akumuliranih strasti u ljudima. Zato, da bi se rat odbacio kao sredstvo rješavanja konflikata, potrebno je prije svega očistiti ljudska srca od otrova koji vode ratovima: od pretjeranog ponosa i straha, od zavisti, pohlepe, prezira i mržnje. Oni čine rat razložnim. Rat je okružen opsesijom tradicije, svetih knjiga, obrazovanja, mitova o junaštvu itd.
Pri tumačenju rata Russel posebno ističe moment straha, duboko usađenog u čovjekovu mentalnu strukturu. Strah je, po Russellovom shvaćanju, praiskonski teror koji čovjek nosi sa sobom iz džungle. On razlikuje strah kao emociju i strah kao racionalno predviđanje opasnosti. Dok je ovaj posljednji realan i kao mjera opreza do izvjesne mjere nužan, strah kao emocija, animalna reakcija i predrasuda je velika prepreka čovjekovom slobodnom razvoju. Iz straha nastaju mržnja i zavist, ali i podređivanje vođama u vrijeme opasnosti. Strah je, pak, duboko prirodna psihološka karakteristika čovjeka. On se manifestira u atmosferi ratne groznice iz koje rat neposredno nastaje, a koja, kao izraz straha, ima duboke korijene u povijesti, sve od divljaštva i barbarstva.
Na istoj liniji Russell tumači i rasni antagonizam, kao iracionalno nasljeđe koje potiče od naših animalnih predaka, jer je i njemu korijen u instinktivnom strahu od stranog i nepoznatog, koje se ne može procijeniti, pa stoga izgleda opasno. Upravo taj iracionalni strah, a ne hrabrost, u osnovi su svih progonitelja i tlačitelja (npr. Hitler).
Dosadašnja suradnja u društvu bila je gotovo potpuno temeljena na sili; sila je vladala čak i u seksualnim odnosima, jer su zarobljene žene uzimane u konkubinat. (Uopće, za podređenost žene muškarcu Russell nalazi razlog u jačim muškarčevim mišicama.) Tek od 1918. godine počinje postupna suradnja između žena i muškaraca. Ali, to je više posljedica tendencije da se sva moć koncentrira u rukama države: žene su se emancipirale od muškaraca u onoj mjeri u kojoj su i žene i muškarci postali robovi države. Otakako je nastala država, smatra Russell, čovjek je počeo činiti mnoge grozote, kao što su: rat, ropstvo, podjarmljenost žena, masovno uništavanje protivnika… Svemu tome Russell vidi kao primarne ne društvene uzroke, nego psihološku građu čovjeka, njegovu impulsivnu prirodu.
Običan čovjek ne može živjeti sretno bez natjecanja, jer je od njegovog nastanka to bio oblik njegovog života. Ali ta sklonost natjecanju može poprimiti manje štetne oblike u sportu, u znanosti, u umjetnosti… Zanimljivo je da niti odsutnost svih opasnosti ne znači automatski punu sreću za čovjeka, kojemu su, pored elementarne sigurnosti potrebne i – avanture. Stvaraoci utopija i socijalni reformatori, prema Russellu, redovito zaboravljaju da veliki dio ljudske sreće ovisi o aktivnosti, a samo mali ostatak da je sadržan u pasivnom zadovoljstvu.
Od nebrojenih čovjekovih želja (impulsa) glavne su želja za moći i za slavom, smatra Russell. Te dvije želje nisu identične, ali su vrlo srodne. Čak i kad ljudi dostignu priličan stupanj udobnosti, i pojedinci i zajednice teže daljem uvećanju svoje moći, odnosno bogatstva. To, međutim, nipošto nije ekonomski motiv. Moć, baš kao i energija, ima različite oblike: bogatstvo, naoružanje, vlast, utjecaj na javnost… Ipak, ljubav prema moći, premda je jedan od najjačih ljudskih motiva, vrlo je nejednako raspoređena te je ograničena raznim drugim motivima, na primjer: ljubavlju prema zadovoljstvu i lagodnosti, čak i ljubavlju prema suglasnosti.
U smislu Adlerove podjele na podređujuće i podređene tipove ljudi, Russell smatra oba tipa nepoželjnima, naročito u njihovim ekstremnim oblicima, te prednost daje trećem tipu, koji odbija i vodstvo i podređenost, ali se takvi ljudi teško uklapaju u društvo, te nalaze slobodu u samoći. Samo, nerijetko oni koji se povlače u samoću nisu iskreno indiferentni prema moći, nego su često nesposobni osvojiti je uobičajenim načinima.
Dosadašnji čovjekov konfliktni stav prema prirodi, prema drugom čovjeku i prema samome sebi, mora, prema Russellu, upravo s razloga čovjekova opstanka, iz kojeg se taj stav i razvio, biti zamijenjen sklonošću za suradnjom (s prirodom, s drugim čovjekom i sa samim sobom).
Russellova koncepcija moći naglašava ulogu impulsa, strasti, emocija, ličnosti, slučaja, forme, stihije i drugoga što je izvan bilo kakve povijesne zakonitosti. Russell je načelno odbacivao postojanje općih zakonitosti u povijesti, uključujući i teorije rasta i propadanja (u smislu pretjerane analogije s individualnim životom). Ipak, on primjećuje stanovito cikličko kretanje: rođenje, rast, opadanje i smrt – u imperijama i civilizacijama kao i u slučaju životinja u polju. Stare imperije Egipta i Babilona zbrisala je Perzijska imperija, Perzijanci su bili zbrisani od Makedonaca, Makedonci od Rimljana, Rimljani od Arapa i Teutonaca… Pri tome, nedvojben je stanoviti stalni napredak, posebno u dvije stvari: u unapređenju znanja i u rastu i širenju organizacija, naročito država.
Ipak, i znanost i države izvori su kako dobra tako i zla: znanost je učinila ratove destruktivnijima, a velike države – proširenijima. Jedini lijek za sprečavanje rata je stvaranje svjetske države ili superdržave, kadre da rješava međunacionalne sporove bez rata. No za to je, prema Russellu potrebna što veća povezanost ljudi na svim kontinentima te više ljudske solidarnosti. Russel, inače, nalazi da je demokratsko društveno uređenje, premda ne i savršeno i kompletno, ipak najbolje. Analizirajući propagandne, psihološke i edukativne uvjete kroćenja moći on se zalaže za princip objektivnosti informacija te za znanstveni pogled na svijet.
O suvremenoj civilizaciji, jednako kao i o dosadašnjoj povijesti, Russell nema visoko mišljenje, a budućnost je neizvjesna. Ipak, Russel misli da bi ljudi poučeni prošlošću, te svjesni suvremenih tendencija mogli izabrati sretniju budućnost. Da li će ljudi izabrati život ili smrt, sreću ili nesreću, ovisi o samim ljudima, drži Russell, a ne ni o kakvoj vanjskoj sili. Tendencije suvremene civilizacije vode kako dobru tako i zlu, strasti nas vode destrukciji, a inteligencija nas upozorava da bismo morali izabrati drugačiji način života, ukoliko želimo opstati. Sasvim je, međutim, neizvjesno, da li će uspjeti pobijediti razum ili će ovaj naš svijet završiti u katastrofi (kako je pretpostavljao Albert Einstein).
Ukazujući na granice i teškoće znanosti, Russell ipak ne vidi drugi način za zasnivanje istine i drugu osnovu za ljudska vjerovanja. On se svom snagom suprotstavlja pokušajima obezvređivanja znanosti, samo zato što na svom putu nije uspjela naći odgovore na još uvijek mnoga ljudska pitanja. Zalažući se za znanstveni stav u vjerovanju i djelovanju Russell se odlučno suprotstavlja svakom misticizmu. U znanstvenom mišljenju želje nemaju nikakvog udjela, te to olakšava sagledavanje objektivne istine, realnu orijentaciju u djelovanju i ostvarivanju sretnog života. Na žalost, uvođenje toga načina mišljenja napreduje vrlo sporo, jer je ljudima teže temeljiti svoje poglede na objektivnim dokazima nego na subjektivnim željama, odnosno nadama.
Znanost kao zadovoljenje intelektualne radoznalosti je vrijednost po sebi, ali ona je i izraz impulsa za moći, kada je primjenjujemo u proizvodnji. Međutim, upravo ta praktična strana i zabrinjava Russella, jer ljudi mogu s znanošću postupiti na različite načine. Ipak, on ne uzdiše za tzv. prirodnim životom (kao Lao Tse ili Rousseau). Russell zagovara znanstveni napredak, ali i ističe da znanstveni napredak sam po sebi nije dovoljan, te da je za stvarni napredak najbitnije napredovanje u mudrosti (pri čemu se misli i na intelekt i na emocije). Kako čovjek u svojoj biti nije racionalno biće, vrlo je važno da se odgojem, tj. obrazovanjem pobuđuju kod ljudi plemeniti ciljevi, plemenite emocije, konstruktivni (a ne destruktivni) impulsi.
Moderna tehnika dala je čovjeku nevjerojatno velik osjećaj moći, koji bitno utječe na njegov mentalitet. Moderni je čovjek toliko obuzet moću da se ne pita, kao antički čovjek, što je što, nego što se može od čega napraviti. Tako oslobođena ljubav prema moći potisnula je sve druge impulse, uključujući uživanje u ljepoti ali čak i roditeljsku ljubav. Dok je tradicionalna religija razvijala vjerovanje u čovjekovu ovisnost o Bogu, moderne ideje uzdižu čovjekovu beskrajnu moć. Ako se ljudi u međuvremenu ne promijene nabolje, te ne postanu plemenitiji, ljudski život može postati najgori od mogućih oblika života. Svjetska država u tom slučaju ne bi nimalo pomogla, nego upravo obratno. Vjerovanje da znanost sama po sebi donosi napredak, po Russellu je samo komotna iluzija XIX. stoljeća.
Stvarni napredak, u smislu stvarnog poboljšanja života, ovisi u prvom redu od samih ljudi, uvjeren je Russell. Treba, kaže on, mijenjati društvene institucije, odgojem, tj. obrazovanjem, poticati dobre strane čovjekove ličnosti, poticati kreativnost, ljubav, mudrost, i to uvjeravanjem i reformama, a ne revolucijama.
Russell je energično odbacivao silu (nasilje) kao sredstvo rješavanja društvenih pitanja, uključujući i ona međunarodna. On vidi izlaz iz začaranog kruga jedino u strpljivom aktivnom prosvjećivanju svih, od običnih ljudi na ulici do najodgovornijih državnika. On se u tom smislu ne oslanja ni na koju posebnu društvenu snagu, jer ona ne bi bila dovoljna garancija da će biti ostvareni principi humanizma i sretnog života na ovoj planeti punoj povijesnih naslaga mržnje, osvete i težnje za dominacijom nad drugima.
Moderna znanost i tehnika, odnosno tehnička civilizacija, smatra Russell, nosi sa sobom industrijalizam u ekonomici i povećanu organizaciju u cjelokupnom društvenom životu. Organizacijom društvo postaje jače, ali se umanjuje sloboda pojedinca, širi se sveopća uniformiranost. Nedvojbeno je da se industrijski svijet može održati samo uz još veću organiziranost nego što je danas imamo, ali ona treba biti samo sredstvo za bolji život, nipošto cilj po sebi. Postupci modernoga čovjeka determinirani su ne samo spontanim impulsima, nego i svjesnim ili nesvjesnim ujtecajem grupa kojima pojedinac pripada: kolektiva u kojem radi, sindikata, političke stranke, tiska, radija i televizije, škole, crkve i države – kao najdominantnije organizacije. Moderni je čovjek daleko manje individualan nego srednjovjekovni seljak ili zanatlija. Moderni čovjek sve više postaje rob države i njenog univerzalnog monopola. Država nadzire školu, sredstva masovnog komuniciranja, mladi dobivaju svoje ideale od holivudskih producenata nove religije obožavanja tehnike, bogatstva, moći, uspjeha, natjecanja, rivalstva…
Russell odbacuje princip individualne koristi ili zadovoljstva, koristi ili zadovoljstva pojedinca, kao ključni etički princip, inzistirajući na maksimalnoj sreći maksimalnog broja ljudi. On drži da nije moguća sreća pojedinca bez opće sreće. Ali, on je i protivnik neke apstraktne opće sreće, koja ne bi bila ujedno i sreća za pojedince koji čine konkretnu zajednicu.
Russellu je jasno da su moderne organizacije sa svojim izvršnim funkcionarima neminovne, ali je nevolja u tome što na njihovo čelo redovito dolaze ljudi vođeni ljubavlju prema moći. Protiv njihove moći pojedinac ne može ništa učiniti. Organizaciji se može suprotstaviti samo druga organizacija. Ali konflikti među organizacijama su vrlo opasni, to više što je veća njihova unutrašnja moć nad članovima. Država koja je iznutra despotska, biće i prema van ratoborna. Zato je važno maksimalno ograničiti kompetencije države u odnosu na pojedinca. Funkcije države su opravdane samo u mjeri pružanja potrebne zaštite prema unutra zakonom i policijom, a prema van – vojskom.
U suvremenim prilikama sloboda kao da je u opasnosti da nestane, ali Russell to ne smatra neizbježnim. Treba, po njemu, naći sredinu između željene pune slobode i realno ograničene slobode. U organizaciji u kojoj pojedinci sudjeluju sa živim interesom i u kojoj izvršni organi uživaju povjerenje, stanovito žrtvovanje slobode može biti podnošljivo. Premalo slobode u društvu dovodi društvo u stagnaciju, a previše u kaos. Važno je reći da je zadovoljenje fundamentalnih ljudskih potreba za hranom, pićem, zdravljem, odjećom, domom, seksom i roditeljstvom minimumom slobode, i onaj koji je lišen ma koje od ovih potreba nije slobodan, ma što se drugo uključivalo u pojam slobode.
Sloboda se ne može proširivati ukidanjem institucije vlasti, nego njenim ograničavanjem. Želje jednog čovjeka mogu biti potpuno suprotne željama drugog čovjeka, te bi anarhija, u stvari, značila slobodu za jače, a ropstvo za slabije. Sloboda ne znači pravo na vršenje presije nad drugim čovjekom, nego pravo da mislimo i da živimo kako izaberemo, s tim da to ne sprečava druge da čine isto. Princip slobode se svodi na jednostavnu mudrost i izreku: živi i pusti druge da žive!
Sve što je više od minimalnih potreba predstavlja komfor, te Russell smatra da je opravdano da se nekoga liši komfora kako bi se osigurale potrebe drugoga. Russell vidi jedino rješenje u demokraciji koja bi se oslanjala na znanost i u kojoj bi se sloboda pojedinca shvaćala kao „mogućnost za inicijativu“. Dakako, pored znanosti nužni su i moral, umjetnost, mudrost, plemenite emocije, pravične i efikasne društvene institucije – sve u službi dobre svrhe i ljudski opravdanog cilja.
Jednu od glavnih opasnosti u suvremenom svijetu Russell vidi u povećanju fanatizma. Suprotstavljeni fanatizmi izazivaju mržnju, sprečavaju slobodno istraživanje. Oni su u opoziciji prema znanstvenom napretku, oni progone suprotne poglede i sputavaju intelektualnu slobodu kao jednu od najvećih društvenih vrijednosti. Istina često nije prijatna nositeljima moći, i ako oni budu mogli sprečavati njeno otkrivanje i priopćavanje, uslijedit će novo mračno doba, poput onoga iza briljantnog razdoblja antike. Russell se najozbiljnije boji da bi bijela rasa mogla ponovno poći putem fanatizma kakav su kršćani preuzeli od Židova, vjerujući da je samo jedna religija istinita. Sada se tvrdi da je samo jedna ideologija istinita, ili samo jedan način života dobar, a da su svi drugi loši. U tome leži izvor netolerantnosti i velike opasnosti izbijanja rata.
Ljudi su skloni prihvaćati fanatizme, jer im oni daju osjećaje sigurnosti i suradnje u grupi, čiji su članovi udruženi temeljem oduševljenja za jednu stvar. Nasuprot fanatizmu Russel preporuča toleranciju, prije svega toleranciju u pogledima.
Ono što stoji na putu ozdravljenja nisu fizičke ili tehničke prepreke, nego zle strasti u ljudima, ljudskim duhovima: sumnja, strah, žudnja za moći, mržnja, netolerantnost…. Lijek je u ljubavi i suosjećanju. Svirepost, zavist, rivalstvo i traganje za iracionalnom sigurnošću dovele su čovječanstvo na rub katastrofe. Novi način života ne može biti uspješan tako dugo dok je to čisto intelektualno uvjerenje. On se mora duboko osjećati, duboko vjerovati, čak i u snu. Nedvojbeno ima stvari koje nije dobro činiti, ali najgori način da ih se izbjegava činiti je dati im etiketu grijeha, te ih tako učiniti neizdrživo atraktivnim.
Je li Russell bio socijalist? Premda nije prihvaćao ni jednu etabliranu socijalističku doktrinu, nego je nudio svoj koncept najboljeg uređenja društva, njega se bez sumnje može smatrati socijalistom. Bit njegova socijalizma čine sljedeći stavovi.
Profit kao ekonomska kategorija na određenom je stupnju razvoja bio društveno koristan, ali je danas štetan. Budući da kapitalist ne vodi računa o potrebama zajednice, nego o svom profitu, on je neminovno u sukobu s interesima zajednice. Osim toga jagma za profitom vodi iscrpljivajućem natjecanju, nemilosrdnoj konkurenciji i ekonomskom imperijalizmu, što se više jednostavno ne isplati.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji danas je moguće s malo rada postići pristojan komfor. Russell drži da su četiri sata rada i potrebna i dovoljna za svakog zdravog čovjeka, i kad bi svi radili toliko, za sve bi bilo dovoljno dokolice. Na žalost u kapitalizmu i radnik i kapitalist žele duži radni dan, prvi da bi imao veću nadnicu, a drugi da bi imao veći profit, pri čemu nezaposleni ostaju praznih ruku. Je li to mudro? Što se tiče etike prema kojoj je radišnost vrlina, Russell je vidi kao etiku vladajućih za siromašne, robove, kmetove itd. Za civilizaciju je esencijalna dokolica, a ne rad. Bez stanovite dokolice čovjek je lišen najljepših stvari u životu.
Stalni strah od nezaposlenosti i neuspjeha u poslu, karakterističan za kapitalistički poredak, jedan je od uzročnika duševnih bolesti, a želja za bogatstvom je često samo izraz želje za nedostajućom sigurnošću. Stalna nesigurnost uzrokuje mnogo nesreće u svijetu. Raditi bi trebali svi koji su za rad sposobni, a nagrada bi trebala biti prema voljnosti za rad.
Sustav odgoja i obrazovanja u kapitalističkom društvu je nepravedan i štetan. Kvalitetno obrazovanje imaju samo djeca bogatih, a talenti djece siromašnih propadaju. Russel drži da bi država trebala preuzeti na sebe troškove izdržavanja djece, te omogućiti udanim ženama rad izvan obitelji. Žene trebaju biti potpuno oslobođene ovisnosti o muževima. Umjetnici su u kapitalističkom svijetu poniženi jer rade za imućne pokrovitelje, koji su vrlo često neobrazovani. U modernom društvu širi se broj javnih ustanova i javnih službi, te je nad njima neophodna javna kontrola. Russell smatra da internacionalističko socijalističko društveno uređenje smanjuje vjerojatnost ratova, koji vrlo često imaju ekonomske motive. U kapitalističkom se društvu sve stvari mjere prema njihovoj uporabi, a trebalo bi ih mjeriti prema njihovoj pravoj vrijednosti.
Russell, dakle, doista preporučuje socijalizam kao najadekvatnije rješenje. Pri tome on ga ne povezuje s ovom ili onom društvenom snagom, nego ga preporuča svim klasama i svim pojedincima, odgovornim državnicima i običnim ljudima na ulici. Socijalizam koji Russell predlaže svojevrsni je kozmopolitski humanizam. Russell je pristalica socijalizma u razvijenim zemljama, koji bi se ostvario mirnim putem, uvjeravanjem i postupno. On osjeća simpatije za anarhizam, ali vidi ga samo kao ideal kojemu treba aproksimativno težiti, jer – kad bi se i ostvario – on bi se raspao za nekoliko godina.
Russell ne prihvaća marksistički socijalizam jer u njemu ima preveliku ulogu moć države. On je pristalica tzv. gildskog socijalizma, koji usvaja sve što je vrijedno u socijalizmu i sindikalizmu. Taj socijalizam nije za ukidanje države, ali je za njeno konzekventno smanjivanje. Tvornice bi, prema tom modelu, bile slobodne odlučivati o vlastitoj produkciji. Vlasnik je država, ali upravljaju gilde plaćajući državi rentu. Svaka gilda samostalno odlučuje o raspodjeli zarade, prema samostalno utvrđenim principima nagrađivanja. Gilda je proizvođač, a država je potrošač. Parlament predstavlja potrošače na geografskom principu, a gildski kongres proizvođače na industrijskom principu. Iznad njih je zajednički tribunal i proizvođača i potrošača, koji odlučuje o spornim pitanjima, utvrđuje cijene i poreze, on ima autoritet i vlast.
Russell smatra da bi jedan minimalni dio prihoda morao biti osiguran za sve, bilo da rade ili ne, a prihod preko tog minimuma išao bi onima koji su voljni angažirati se na poslu koji zajednica smatra korisnim. Kvalificiraniji ne bi trebali biti bolje plaćeni, jer je njihov posao zanimljiviji i privlačniji. Pravednije je bolje nagraditi one koji su voljni raditi manje prijatne poslove. Russell zagovara omogućavanje samouprave svagdje gdje je to moguće. Socijalizam koji je bio na djelu u XX. stoljeću
Russell je držao previše nestrpljivim, nadahnutim nestrpljivim idealistima, prorocima i reformatorima te je nalazio u njemu mnoge slabosti. Russell drži da su boljševici htjeli posao od nekoliko desetljeća i djelo generacija sažeti u nekoliko godina. Russell ne prihvaća Marksovu filozofiju i ekonomsku teoriju, odbacuje diktaturu proletarijata kao nedemokratsku, umjesto klasnog rata preporuča socijalističku promidžbu, a komunizam vidi kao svojevrsni fašizam, koji ograničava slobodu, paralizira napredak, njeguje mržnju itd. Ipak, Russell nalazi da i kod Marksa ima važnih istina.
Osnovni preduvjeti za stvaranje boljeg svijeta i života po Russellu su: 1. sprečavanje rata kao izvora nesigurnosti, straha od opće destrukcije, 2. uspostavljanje svjetske vlade koja bi jamčila mir i sigurnost te sprečavala podsticanje nacionalističkih strasti, nepovjerenja i mrženje među narodima 3. veliki posao educiranja ljudi u smislu tolerancije, kreativnosti i opće simpatije. Russell je duboko uvjeren da sve to treba i da je sve to moguće ostvariti u praksi borbe za bolji svijet, a jednom stvoreni bolji društveni uvjeti stvorili bi i nove karaktere ljudi, drugačije od današnjih.
Čovjek, prema Russellu, ne može ograničiti svoj pogled na vlastiti život, pa ni na samo svoju vlastitu zemlju, ili svoje vlastito doba, a da ne postane sterilan. Mi nismo samo pojedinci, mi smo i članovi vrste. Zato on procjenjuje narode i razdoblja ne samo po svakodnevnoj sreći njihovih pojedinačnih pripadnika, nego i po njihovom ukupnom doprinosu civilizaciji kao ukupnosti svih onih mentalnih vrijednosti koje dijele čovjeka od majmuna, a civiliziranog čovjeka od divljaka.
Russell je veliki protivnik religija uopće, a posebno religijskih moralnih dogmi. Za Russella je religija bolest rođena iz straha, a njen je izvor u ljudskoj bijedi. Ona je oličenje straha, mržnje i uobrazilje. Russell odbacuje religiju i sa znanstvenog i sa moralnog stajališta. Treba njegovati istinoljubljivost i dobrotu, ali prepreka prvome je u (religijskim) dogmama, a drugome – u vjerovanju u grijeh. Moralisti su, ističe Russell, dvije tisuće godina osuđivali čovjekovu težnju za srećom kao nešto degradirajuće i bezvrijedno, čime su samo svjedočili svoju mržnju na ljudski rod. Sreća je najviše dobro i smisao života, i ljudi moraju biti sretni da bi bili dobri. Da bi bili sretni ljudi se moraju osloboditi svega što čini život nesretnim: loših društvenih odnosa, loših navika, loših vjerovanja itd., te trebaju živjeti u skladu sa svojom prirodom, baziranom na kreativnim impulsima.
Russell stalno naglašava spontanu, prirodnu, instinktivnu radost, kao elementarnu, osnovnu (iako ne najvišu) vrijednost i sastavnicu sreće, zatim bezinteresno istraživanje istine, uživanje u umjetnosti, međuljudsku naklonost itd.
Russell se ne oslanja ni na koju političku organizaciju, društvenu klasu ili sloj, on apelira na sve ljude dobre volje – jednako na lordove i proletere, na anarhiste i boljševike, na svećenike i slobodne mislioce, na bijele i obojene.
Da bi pojedinac živio dobar život, on treba imati prije svega dobro zdravlje, dovoljan prihod (sredstva za život), sretne osobne odnose (prijateljstva, ljubav, djecu – ako ih želi, posao koji nije nezanimljiv, a za sve to je uvjet – dobar odgoj i obrazovanje.
Russell ističe da sreća ne dolazi niti sama od sebe, niti od prirode, niti od nekog nadljuskog bića: ona ovisi potpuno i isključivo od samih ljudi, od svakog pojedinca ali i od ljudske zajednice u cjelini. Sreću, stoga, ne treba čekati, nego je treba osvajati, i to na ovom svijetu i u ovom životu, ne sutra nego danas, ne negdje tamo – nego tu gdje jesmo.
IZ RIZNICE RUSSELLOVIH MISLI
Da je čovjek produkt uzroka koji nisu sadržavali predviđanje o rezultatima koji će se postići, da čovjekov postanak, njegov rast, njegove nade i strahovi, njegove ljubavi i vjerovanja nisu ništa drugo nego proizvod slučajnog grupiranja atoma, da nikakva vatrenost i heroizam, nikakva intenzivnost misli i osjećanja ne može sačuvati indiviudalni život s onu stranu groba, da su sav rad vjekova, sva posvećenost, sva inspiracija, sva podnevna svjetlost ljudskog genija osuđene na nestanak u ogromnoj smrti sunčevog sustava i da cijeli hram čovjekovog dostignuća mora biti neizbježno sahranjen na ruševinama razorenog univerzuma – sve ove stvari, iako ne sasvim nesumnjive, već su gotovo toliko sigurne da nikakva filozofija koja ih odbacuje nema nade održati se.
Postoje stvari koje znanost ne može tretirati, na primjer – sva pitanja vrijednosti: što je dobro a što loše (kao cilj).
Ispravne želje su one želje koje mogu biti u skladu sa što je moguće više drugih želja, a pogrešne one želje koje mogu biti zadovoljene sputavanjem drugih želja.
Mudar čovjek misli o svojim nevoljama samo onda kad ima smisla o njima misliti, inače misli o drugim stvarima.
Mnoge se (čovjekove) nevolje mogu umanjiti shvaćanjem njihove beznačajnosti.
Vrhovno moralno pravilo treba biti: Postupaj tako da proizvedeš radije harmonične nego disharmonične želje.
Dobar je onaj život koji je inspiriran ljubavlju, a vođen znanjem.
Ljubav je ne samo izvor slasti, nego je njeno odsustvo izvor boli.
Ljubav je prvi i najobičniji oblik emocije koji vodi prema suradnji.
Osjećajno i srdačno ponašanje prema drugim ljudima nije ugodno samo tim drugim ljudima, nego je i velik izvor sreće za čovjeka s takvim osobinama: on postaje predmetom opće ljubavi.
Jedan od glavnih uzroka odsustva (životnog) poleta je osjećaj da nas nitko ne voli, dok osjećaj da nas ljudi vole ohrabruje životni polet.
Ne možemo od drugih ljudi očekivati da misle o nama bolje, nego što mi mislimo o njima.
Što mi zovemo mišlju izgleda da ovisi o organizaciji veza u mozgu jednako kao što putovnja ovise o putovima.
Maksima da ljudska priroda ne može biti promijenjena, jedna je od onih dosadnih plitkosti, koje kod neznalica prikrivaju dubine njihovog vlastitog neznanja.
Cijeli naš život sagrađen je oko izvjesnog – ne tako malog – broja primarnih instikata i impulsa.
Samo ono što je na ovaj ili onaj način povezano s našim instinktima i impulsima izgleda nam poželjno ili važno.
Svako zadovoljstvo koje ne nanosi štetu drugima, dostojno je uvažavanja.
Naši motivi u dobročinstvima rijetko su tako čisti kao što mi zamišljamo da jesu.
Najveći dio aktivnosti čak i najplemenitijih ljudi ima u sebi nešto sebično, ali da nije tako – ljudski rod ne bi mogao opstati.
Nesumnjivo je da trebamo željeti sreću onih koje volimo, ali ne kao alternativu vlastitoj sreći.
Idealističke teorije nikada nisu toliko jake da bi mogle dovesti do velikih promjena, kada do velikih promjena dođe teorije koje ih pravdaju samo su prikrivene strasti.
Ne postoji moć bilo „razuma“ ili „vrline“, ili ma kako da se ona nazove, koja može izuzeti naš aktivni život i naše nade i strahove izvan područja koje je kontrolirano prvim pokretačima svih želja.
Ono što uzdiže čovjeka iznad životinja je njegova mentalna sposobnost, koja je sa sobom donijela želje koje nisu čisto materijalne.
Uvijek kada prijeđemo granicu obitelji, vanjski neprijatelj je taj koji nam daje koheziju.
Život bez avanture može lako postati nezadovoljavajući, ali život u kojem avantura uzme nekontrolirane forme, sigurno će biti kratak.
Od nebrojenih čovjekovih želja glavne su želje za moći i za slavom.
Ono što ljudi stvarno podrazumijevaju kada govore o borbi za opstanak, to je zapravo – borba za uspjeh.
Ono što suvremeni čovjek traži od novca, to je da mu donese još više novaca kako bi mogao da se razmeće, bliješti i pretekne one koji su bili s njim na ravnoj nozi.
Usvojeno je pravilo da je pametan onaj čovjek koji stekne mnogo novaca, a nitko ne voli da ga smatraju budalom.
Novac može povećati čovjekovu sreću, ali samo do izvjesne granice.
(Materijalni) uspjeh može biti samo dio sreće, i vrlo je skupo plaćen ako su mu za postizanje žrtvovani svi ostali (njeni) dijelovi.
„Zlatna sredina“ je često osporavana, ali u vrlo mnogim stvarima ona je točna.
Suvremeni muškarci i žene izgleda da su postali nesposobni za veća intelektualna uživanja.
Jedan od izvora nesreće, zamora i nervne napetosti sastoji se u nesposobnosti (suvremenih ljudi) da se zainteresiraju za bilo što što nije od praktične vrijednosti za njihov život.
Jedna od mana suvremenog visokog obrazovanja je u tome što je ono postalo previše upućivanje na stjecanje određenih znanja, a premalo na proširenje misli i osjećaja nepristranim pogledom na svijet.
Pripadnici inteligentne manjine trebaju nastojati međusobno se upoznati te uzajamno uživati u međusobnom druženju.
Sreća se uvećava druženjem s ljudima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.
Naklonost u smislu iskrenog uzajamnog zanimanja dvaju osoba jedne za drugu, ne samo na korist konkretnih dviju osoba, nego sa zajedničkom težnjom k općemu dobru, jedan je od najvažnijih elemenata stvarne sreće.
Glupa, puna predrasuda ili svirepa sredina zaslužuje da se (inteligentan) čovjek s njom raziđe.
Za sretan život neophodno je umjeti podnositi izvjesnu mjeru dosade, i to je činjenica o kojoj valja poučavati mladež.
Pod pretpostavkom da nije pretjeran, i nadosadniji rad je većini ljudi manje neprijatan od nerada.
Dosada koju čovjek osjeća u nužnom i nezanimljivom poslu nije ništa u usporedbi s dosadom koju čovjek osjeća kada ne zna što učiniti s vremenom.
Razum i znanstvena narav duha potrebniji su svijetu no što su to ikada ranije bili, jer su srušena sva vjerovanja i navike koje su se oslanjale na iracionalne autoritete.
Znanost je uvećala čovjekovu kontrolu nad prirodom, te bi se zato moglo pretpostaviti kao vjerojatno povećanje čovjekove sreće i blagostanja, i to bi bio slučaj – kada bi ljudi bili racionalni, no oni su ustvari bezgranični u svojim strastima i instinktima.
Ljudi će postići moć da mijenjaju sebe, i oni će je neizbježno upotrijebiti, ali što će oni učiniti od ljudske vrste – ne usuđujem se proricati.
Tako dugo dok ljudski život traje, sloboda će biti bitna za mnoge od najvećih dobara što nam ih naša zemaljska egzistencija može ponuditi.
Sloboda ima izvor u jednom od najelementarnijih čovjekovih instikata.
Za racionalni duh nije pitanje: da li hoćemo organizaciju ili ne, nego – koliko mnogo organizacije hoćemo, i gdje i kada i koje vrste?
Civilizirano društvo je nemoguće zamisliti bez visokog stupnja sputavanja spontanih impulsa, jer je spontani impuls u stanju postići samo najjednostavnije oblike društvene suradnje, a ne i one vrlo složene kakve zahtjeva moderna ekonomija.
Prednosti koje proizlaze iz organizacije tako su velike i tako očevidne da bi bilo apsurdno željeti povratak na ranije uvjete, ali oni koji su svjesni samo prednosti, skloni su previdjeti opasnosti koje su vrlo realne i vrlo prijeteće.
Ako ljudski rod odluči sebi produljiti život, morat će učiniti vrlo drastične promjene u svom načinu mišljenja, osjećanja i ponašanja.
Najinteligentniji zapadni narodi izumiru.
Opasnost za intelektualnu slobodu veća je u naše dane, nego je bila i u jedno vrijeme od 1660. godine, ali ona više ne dolazi od kršćanske crkve, nego od vlada, koje su zahvaljujući modernim opasnostima od anarhizma i kaosa, naslijedile svetost koje je ranije pripadala svećeničkom staležu.
Dio je znastvenog stava da tvrdnje znanosti ne pretendiraju na to da su sigurne, nego samo da su najviše vjerojatne na temelju prisutne evidentnosti.
Važna činjenica sadašnjega vremena nije borba između kapitalizma i socijalizma, nego borba između industrijske civilizacije i humanosti.
Moralni napredak je ono što je potrebno: ljudi moraju naučiti toleranciju i izbjegavanje nasilja, ili će civilizacija iščeznuti u univerzalnoj degradaciji i bijedi.
Nije država, nego zajednica, široka svjetska zajednica svih ljudskih bića, sadašnjih i budućih, ono čemu trebamo služiti.
Nema konačnog zadovoljstva u njegovanju samo jednog elementa čovječje prirode na račun (svih) drugih, niti u tome da se svijet svede na sirovinu za veličanstvenost vlastitog ja.
Ljudi u modernom svijetu nisu sretni, ili bar to nisu u velikoj većini slučajeva.
Stvari koje su za čovjekovu sreću neophodne jesu: hrana, stan, zdravlje, ljubav, uspješan posao i poštovanje zajednice (bez tih stvari mogu biti sretni samo izuzetni ljudi), ali ljudi koji imaju spomenute osnovne stvari ili ih mogu postići a nesretni su – pate od neke psihološke smetnje.
Ozbiljnije psihološke smetnje možda spadaju u djelokrug psihijatra, ali u običnijim slučajevima može ih izliječiti kod sebe i sam pacijent, pod pretpostavkom da je u stanju zauzeti pravilan stav prema stvarima.
Naklonost roditelja prema djeci i djece prema roditeljima može biti jedan od najvećih izvora sreće, ali su u našoj današnjoj zbilji odnosi između roditelja i djece u devet od deset slučajeva izvor nesreće za obje strane, a u devedeset devet o stotine slučajeva – izvor nesreće za bar jednu od dviju strana.
Količina zadovoljstava u životu modernog čovjeka nesumnjivo je veća nego u primitivnim zajednicama, ali se povećala i svijest da bi ta količina mogla biti daleko veća.
Kako bi izašao iz očajanja, civilizirani čovjek morao bi proširiti i svoje srce, kao što je proširio svoj mozak.
Pored (stalne) zabrinutosti jedan od najznatnijih uzroka nesreće (suvremenih ljudi) je – zavist.
Zavidan čovjek ne samo da želi i izaziva nesreću drugoga, on je i sam nesretan.
Zavidan čovjek umjesto da osjeća radost zbog onoga što ima, pati zbog onoga što imaju drugi.
Jedini lijek protiv zavisti je sreća, ali je nevolja u tome što je zavist sama po sebi strašan neprijatelj sreće.
Zavist je prisutna i u temeljima demokracije.
Namjerno ili iz nužde, ali većina suvremenika vodi život koji uništava čovjekove živce.
Kad prijeđe izvjesnu granicu, želja za uzbuđenjem je znak nastranog raspoloženja ili nekog nagonskog nezadovoljstva.
Kakvog smisla ima praviti sve ljude bogatašima, kad su i sami bogataši jadni?
Ma što mi mislili, mi smo stvorenja Zemlje, naš je život dio života Zemlje.
Tajna čovjekove sreće je u sljedećem: treba koliko je to god moguće proširiti područja svoga zanimanja te se na stvari i osobe koje čovjeka zanimaju reagirati što više prijateljski, a što manje neprijateljski.
Život je prekratak da bismo se mogli zainteresirati za sve, ali je dobro biti zainteresiran za toliko stvari koliko može ispuniti naše dane.
U dobrom životu treba biti ravnoteže među aktivnostima, te nijedna ne treba uzeti toliko maha da smeta drugima.
Ako želimo da naši ukusi i želje budu izvorom sreće, oni trebaju biti u skladu sa zahtjevima zdravlja, s naklonostima onih koje volimo i s poštovanjem društva u kojem živimo.
Čovjekova sreća ovisi dijelom o vanjskom svijetu, a dijelom o samom čovjeku.
Da bi čovjek bio sretan, naročito kada mu prođe mladost, važno je da sebe vidi ne kao izdvojenu jedinku čiji će dani ubrzo doći kraju, nego kao dio životne rijeke koja teče od prvog sjemena do daleke i nepoznate budućnosti.
Svijet koji moramo tražiti je svijet u kojem će biti živ kreativni duh, u kojem će život biti avantura puna radosti i nade, koji će se više temeljiti na gašenju nego na neograničenom oslobađanju želje da zadržimo ono što posjedujemo ili da uzmemo ono što posjeduju drugi, to mora biti svijet u kome će naklonost imati slobodu igre, u kojem će ljubav biti očišćena od instikata za dominacijom, u kome će svirepost i zavist biti odstranjeni srećom i nesputanim razvojem svih instikata koji čine život i ispunjavaju ga duhovnim užicima; takav svijet je moguć, on samo čeka ljude da ga stvore.
Oni koji nalaze zadovoljstvo u građenju postižu veće zadovoljstvo, nego što ga ljubitelji rušenja mogu naći u rušenju.
Bolje je ne činiti ništa, nego činiti štetu.
Sretan život je u velikoj mjeri isto što i – dobar život.
IZVORI:
B. Rasel NAUKA I RELIGIJA, “Svjetlost” , Sarajevo 1976 .
B. Rasl OSVAJANJE SREĆE, “Minerva”, Subotica – Beograd 1982.
Izvor:web.archive.org
Priredio: Bora*S
44.078333
22.095278
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...
Jezero Ćiandao je, pored 1078 ostrva, poznato i po svojoj kristalno čistoj vodi i bujnim šumama, međutim, ono što leži ispod njega je interesantnije i vrednije od samog jezera. Pre nego što je dolina poplavljena, u podnožju planine Vu Ši nalazila su se dva veličanstvena drevna grada Ši Čang i H Čang. 
Oba drevna grada potopljena su u septembru 1959. godine jer je kineska vlada odlučila da su ovoj regiji potrebni hidrocentrala i rezervoar vode zbog povećanog rasta broja stanovnika u gradu Hangdžou. 
Drevni gradovi koje je prekrilo jezero Ćiandao ležali su zaboravljeni na dnu skoro 40 godina, sve dok Ćiu Fong, zvaničnik koji je zadužen za lokalni turizam, nije 2001. godine razgovarao sa ronilačkim klubom iz Pekinga o načinima da se ova zabavna i sportska aktivnost proširi i na Ćindao. 
Ronioci su iste godine zaronili u jezero i bili fascinirani otkrićem – gradovi su gotovo netaknuti stajali na dnu, a bile su sačuvane čak i drvene stepenice. O ovom otkriću je obaveštena lokalna vlast i postojale su razne ideje da se gradovi predstave turistima, pa je tako planirano da se oko njih izgrade zidine i gradovi izoluju od vode i isuše, međutim to se ispostavilo kao neizvodivo. 
Drugi plan je bila velika podmornica koja će se spuštati do dna kako bi turisti mogli da razgledaju gradove, međutim lokalni zakoni zabranjuju korišćenje podmornica u vodama van mora. Pored toga, ovaj plan je odbačen zbog rizika da bi strujanje vode koje bi izazvala podmornica trajno oštetilo ovo arheološko blago.
Godine 2002. predložena je izgradnja takozvanog Arhimedovog mosta, odnosno plutajućeg tunela koji bi se nalazio u jezeru. Izgradnja ovog tunela je izuzetno komplikovana i sedam zemalja je uključeno u istraživanje koje će, ukoliko projekat bude realizovan, omogućiti turistima da posećuju podvodne gradove.
TAMOiOVDE 