Isak Levitan – Pjesme bez riječi
Čovjekova sreća temelji se na njegovoj sposobnosti da se poistovjeti s prirodom, da je primjećuje i komunicira s njom.
L. N. Tolstoj
Ova Tolstojeva rečenica kao da opisuje život Isaka Iljiča Levitana, cijenjenog ruskog slikara. Rođen je 1860. u Kibartaju u Litvi u obrazovanoj, ali siromašnoj židovskoj obitelji koja se preselila u Moskvu gdje je od 1873. do 1883. pohađao Moskovsku školu slikarstva i kiparstva.
Pejzaž Sunčan dan pripada najranijim sačuvanim Levitanovim radovima kojima se predstavio na izložbi studenata slikarstva 1877. godine, dakle sa sedamnaest godina. Prizori, boje, mirisi i zvuci sela pronašli su snažan odjek u njegovoj mladoj umjetničkoj duši, potaknuvši ga na ovo vedro obojeno djelo koje obiluje mnoštvom detalja.
Sa sedamnaest godina ostao je bez oba roditelja i sredstava za život. Srećom, njegov je očiti talent ubrzo prepoznat pa mu je, najviše zahvaljujući voditelju Odsjeka pejzaža Alekseju Savrasovu, dodijeljena stipendija kako bi mogao nastaviti sa studijem. Počeo se isticati uz njegovu svesrdnu podršku i ubrzo je zablistao.
Savrasov, poznat kao tvorac lirskog pejzažnog stila, tražio je od svojih učenika da “traže u onom najobičnijem i jednostavnim pojavama prisne, nepojmljivo dirljive, a često i melankolične karakteristike koje se snažno osjećaju u domaćim krajolicima, a koji pobuđuju preplavljujući odgovor u našoj duši”. To će biti misao vodilja čitava Levitanova stvaralaštva.
Kao član progresivne skupine ruskih umjetnika XIX stoljeća, poznatih kao peredvižnjiki, postao je jedan od najboljih ruskih pejzažista. Levitanov poseban doprinos slikarstvu stvaranje je takozvanih “pejzaža raspoloženja” majstorskim vladanjem bojama, svjetlom i sjenom. U njegovim radovima jako je bitan prikaz svjetla te odnosa svjetla i sjene, kao kod Moneta ili Sisleya, iako je Levitan ipak više bio realist nego impresionist.
Kao realist koji je nadahnuće nalazio u stvarnom životu, osobito u prirodi koju je snažno osjećao, svjestan da ljudski um nikada ne može sasvim proniknuti u njene tajne, zapisao je: Ima li išta tragičnije od osjećanja beskrajne ljepote u svemu oko sebe, promatrati skrivene misterije, vidjeti Boga u svemu i ne moći, shvaćajući svoju nedoraslost, izraziti sve te snažne emocije na odgovarajući način i potpuno?
Na studentskoj izložbi 1880. godine Pavel Mihajlovič Tretjakov, jedan od utemeljitelja danas čuvene Tretjakovske galerije, kupio je Levitanovu sliku Jesenji dan. Sokolniki, što je ujedno bilo prvo službeno priznanje njegovog talenta.
Glavna su obilježja njegovih djela jednostavnost i prirodnost te tiho, gotovo melankolično sanjarenje usred pastoralnih krajolika lišenih ljudske prisutnosti. Slikao je uglavnom na otvorenom, a motivi su mu poetični šumarci, osamljena mjesta u prirodi, rijeka Volga, nepregledna ruska prostranstva te pusta, siromašna sela. Rijetko je slikao gradske sredine. U početku inspiraciju je pronalazio u moskovskom okruženju, a jedan od najboljih radova iz tog razdoblja svakako je Jesenji dan. Sokolniki.
Levitanov stav prema prirodi i poetski pristup slikarstvu u mnogočemu nalikovali su pristupu pisanoj riječi njegovog bliskog prijatelja Antona Čehova, kao i drugih velikana ruske književnosti poput Puškina, Gogolja i Turgenjeva. Jedan je povjesničar umjetnosti zapisao da se na njegovim slikama osjeća svježina jutra iz Turgenjevih Lovčevih zapisa i miris sjenokoše iz Tolstojeve Ane Karenjine.
Osobito je majstorski uspijvao prikazati tanane mijene u prirodi tijekom izmjene godišnjih doba i različitih dijelova dana. Najviše je volio slikati jesen, pa je tako naslikao više od stotinu jesenskih pejzaža od kojih je najpoznatiji Zlatna jesen. Zaljubljenost u prirodu prisutna je u svakom od njegovih radova, a sam je zabilježio: “Ruska je priroda lijepa, emotivna, tužna, surova, nepredvidljiva, nježna, duhovna i tako veličanstvena”.
Dok su raniji Levitanovi radovi bili više intimni i lirski, njegova zrela umjetnost poprima filozofski karakter, izražavajući njegovo promišljanje o čovjeku, svijetu i prolaznosti svega. To najviše dolazi do izražaja u slici Iza vječne tišine u kojoj vlada svečana tišina, a priroda stoji nepomična u svom iskonskom veličanstvu. Vrijeme kao da je stalo iznad osamljenog jezera i rta s crkvicom i grobljem, a tek primjetan tračak svjetla podsjeća na kratkoću i prolaznost ljudskog života pred licem vječne, veličanstvene prirode. Levitan je napisao Tretjakovu: “Ova slika me u potpunosti predstavlja, svu moju psihologiju, sve moje biće.”
U svom je radu težio, kako sam priznaje, da svaki potez kista predstavlja izražajnu riječ. Njegova se veličina očituje u tome što je imao nevjerojatnu sposobnost da pomoću svojih pejzaža probudi duboke ljudske osjećaje. “Slikarstvo nije protokol, već objašnjavanje prirode slikarskim sredstvima”, tako je on shvaćao bit likovne umjetnosti.
Dok su njegovi rani radovi bili više lirskog karaktera, prikazujući prirodu u svoj njenoj ljepoti, kasniji su filozofsko-psihološki obojeni. Iako na njegovim platnima uglavnom nema ljudi, lirski intonirani pejzaži metaforički predočavaju psihička stanja i govore o ljudskim osjećajima i težnjama. Na slici Iznad vječnog mira dolaze do izražaja umjetnikova razmišljanja o prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Simbolizam je naglašen i na slici Osamljeni manastir gdje je samo jedan klimavi most veza s vanjskim svijetom.
Međutim, nije na svim pejzažima iz toga razdoblja prikaz ljudske sudbine tako tmuran. Radovi kao što su: Ožujak, Osvježavajući vjetar, Volga, Zlatna jesen prave su himne ljepoti ruske prirode, iako uvijek zadržavaju njemu svojstven melankoličan ton.
Kada je 1879. godine Židovima zabranjeno živjeti u Moskvi, Levitan je bio prisiljen povući se u selo nadomak Moskve. Iako je to jedan od najtežih perioda njegova života, nije prestao slikati. Tamo je nastala Hrastova šuma. Jesen i drugi radovi. Srećom, zahvaljujući utjecajnim prijateljima iz umjetničkih krugova, vraća se u Moskvu krajem te iste godine.
Potom su uslijedile godine priznanja. Levitanov se ugled tijekom 1890-ih proširio Europom pa je aktivno sudjelovao u umjetničkom životu Rusije i izvan nje. Podučavao je u Moskovskoj školi slikarstva, sudjelovao na izložbama po Europi, postao članom Carske akademije za umjetnost.
Međutim, 1897. godine otkrivena mu je neizlječiva srčana bolest. Iako ovaj zaljubljenik u slikanje i prirodu nije smanjio intenzitet svoga rada, nazirao se kraj. U tom posljednjem periodu života i rada primjetna je promjena stila. Pejzaži su postali izrazito profinjeni, sve više ispunjeni svjetlom i tajanstvenim spokojem, tako da su ih neki kritičari nazivali “pjesmama bez riječi”.
Na tim je slikama vidljiv utjecaj stare ruske umjetnosti, ali i modernizma koji se javlja u tadašnjem francuskom slikarstvu koje je privlačilo Levitana. Ipak, nije se priključio modernističkom pristupu, već je ostao vjeran realizmu.
U tom su razdoblju nastale i brojne slike tihih sumraka, noći obasjanih mjesečinom, usnulih zaselaka. “Nikad prije nisam volio prirodu toliko koliko je volim sada, ili bio tako osjetljiv prema njoj”, napisao je u pismu Čehovu koji je za te slike rekao da na njima obične svakodnevne stvari dobivaju posebno značenje, a tišina postaje glasna.
Posljednju, 39. godinu života proveo je s obitelji Antona Čehova na Krimu.
Svoju je posljednju veliku sliku namjeravao nazvati Rusija, ali se predomislio i nazvao je Jezero. Rusija. Veličanstvena snaga ruske prirode sažeta je na toj slici: golema vodena i kopnena prostranstva, modro nebo, vjetar koji tjera velike oblake, bijele siluete crkava… Tu sliku nije uspio dovršiti.
Na slici Brezov šumarak Levitan je radio četiri godine, pokušavajući uhvatiti najneuhvatljivije trenutke u prirodi. Težio je da svaki potez kistom bude izražajna riječ. Stotine poteza kistom pretvoreni su u lišće i vlati trave. Razina dubine je izvanredna. Šumarak prožet svjetlom titra životom i gotovo se može osjetiti kako priroda diše.
Nekoliko njegovih najpoznatijih pejzaža, poput: Osamljeni manastir, Vladimirka, Zlatna jesen, Proljetna poplava i Brezov šumarak, nalaze se u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi. No, Levitan je ostavio više od tisuću ulja na platnu, akvarela i drugih radova od kojih se mnogi mogu vidjeti u najboljim ruskim muzejima. Unatoč vrlo kratkom životnom vijeku, po broju radova nadmašio je sve svoje ruske suvremenike, a lirsko pejzažno slikarstvo s njim je doživjelo vrhunac razvoja.
Levitanove studije prirode kao da predstavljaju neumornu potragu za arhetipskim slikama, osobito radovi u kojima prikazuje motiv rijeke. Iako slavi ljepotu ruske prirode i njena golema prostranstva, njegove slike nadilaze objektivno predstavljanje prirode, prožete su dubokim filozofskim značenjem, njegovom težnjom da dosegne ono dubinsko i nedostižno u njoj. U njegovim je slikama priroda nešto veličajno i vječno što nadilazi čovjekovu moć poimanja.
Autor: Vesna Perhat
Izvor: nova-akropola
__________________________________________________________________________________
TAMOiOVDE 