OLOVKA PIŠE SRCEM…

tamoiovde-logo

Nekada veoma popularna knjiga- zbirka zabeleženih iskrenih dečjih misli koje u svakom čitacu izazovu istovremeno i unutrašnju tugu i osmeh na licu…

Bora*S


Foto ilustracija Bora*S

Olovka piše srcem

Radeći na statističkoj obradi podataka jednog teksta za merenje dečje inteligencije u Istitutu a psohologiju, listajući protokole, naišli smo na čitavo blago dečjih odgovora.

Ispitivanjem je bilo obuhvaćeno oko 2000 devojčica i dečaka iz Srbije uzrasta od 4 do 14 godina.

Prilikom odabiranja nije nas interesovalo da li si to odgovori samo mudri ili samo smešni, niti da li dobijaju poene u testu – mi smo, jednostavno, želeli da sačuvamo tu izvornost ito bogatstvo.

Tako odabrani odgovori, uz naznačen pol i uzrast deteta, objavnjivani su tokom 1967. i 1968. godine u listu „Svest“.

Nekoliko godina kasnije, praveći od tih odgovora celine, trudili smo se da u što većoj meri očuvamo autentičnost. Neke od tih celina nastale su od više dečjih odbovora na jedno pitanje., dok je za druge korišćen namo jedan odgovor.

Knjiga koja je tako izašla doživela je deset izdanja.

U XI, XII i XIII izdanje uvrstili smo one odgovore koji ranije nisu korišćeni kako bi smo još bolje ilustrovali dečje shvatanje sveta.

Zahvaljujemo Institutu za psihologiju u Beogradu, koji nam je omogućio da koristimo ovaj materijal, a posebno Ivanu Iviću, bez čije pomoći ove knjige ne bi ni bilo.

Vanja Rupnik Rašić
Budimir Nešić


IZNENAĐENJE

kad se iznenada iznenadiš i samo vikneš joj

kad oćeš da sedneš na stolicu

a neko ti izvuče

kad oćeš da jedeš kolače

a ono ih pojeli razni u kući

kad ti neko podmetne nogu

a ti slomiš ruku

kad nekog potegneš kamenom

a on kukavica pa pušti krv

kad nađeš iznenađenje kao rupa

pa upadneš

kad nekog udariš po uvetu

da te ne čuje što si ga udario

kad dođu gosti pa neće da idu

najviše se iznenadiš.

Iz knjige Olovka piše srcem


KRAVA

krava je za pašnjak

na pašnjaku ona pase

pa onda žvaće

žvakaću travu

krava je jedna domaća životinja od mesa

rodi se na selu od teleta

muze mleko

daje kajmak i sir

a posle opet pravi tele

ima razne krave

tako ima jedna krava

što uvek dođe kad imamo goste

da traži nešto od mame

krava je jedna što pravi sir

jedna što jede i kad spava

ona nam daje rogove

ona nije dobra jer se ne jaši

krava je ženski vo

krava je domaća životinja

sa repom za muve

krava je mnogo lepa stvar

zato što ima lepo telence

iz nje se sipa mleko

za sir i doručak

to je jedna

što stalno viče MUU

a ti je ništa ne razimeš

krava je najveća stoka

u naše selo.

Iz knjige Olovka piše srcem


Predgovor
Ako hoćete izveštaj sa lica mesta o tome zbog čega i kako nastaje MIŠLJENJE, obratite se maloj deci, jedinim živim i autentičnim svedocima onoga dramatičnog trenutak kada još nerazvijena čula i svest prvi put sreću i upoznaju deo po deo velikog sveta i prvi put mogu sama sebe da identifikuju.

Govor i simboli kojima se odrasli služe i komuniciraju zaboravili su lepo i uzbudljivo detinjstvo reči. Izgubljeni raj ličnog upoznavanja i imenovanja, konkretnog, čulnog, životnog povoda za misao i reč – ti slikoviti predeli pripadaju dalekim i davnim danima ranog detinjstva.

Bez iskustva, bez pamćenja i znanja, prvi put ovde, deca pipaju očima, ušima, svim čulima, i tim neposrednim i burnim doživljajima daju svoja, autentična imena, vrednosti i karakteristike.

Prvi susret i dodir, prvo iskustvo, prvi pokušaj imenovanja, odgonetanja i razumevanja. Ta jedna mala reč, to jedno, subjektivno i delimično tumačenje – tu je sve bogatstvo sveta i naših doživljaja.

Samo još na početku otkrivanja i sazrevanja naši doživljaji imaju temerature, toliko srećne proizvoljnosti, tu neograničenu raznovrsnost. Samo tih nekoliko prvih godina, dok još saznajemo i učimo sami, bez učitelja, škola i standarda.

Samo mladi i gladni radosti i začuđeni mogu toliko da vide i dožive. I niko sem njih ne zna toliko različitih imena za jednu stvar ili pojavu. Bogatstvo tih doživljaja i imena ove male neznalice u sprezi uvek novih i drukčijih konkretnih okolnosti. Sve je za njih novo i sa novim imenom, ako se javi u novim okolnostima i novoj funkciji.

Oni najpre ne znaju ništa a zatim dugo putuju, lutaju i otkrivaju dok ne saznaju „sve“.
I tu se završava najlepša čovekova avantura, posle svega nekoliko godina spontanog i nekoristoljubivog života bez smisla i cilja.

Udaljimo se od detinjstva a ne približimo cilju. Cilja nema, cilja života, ne sam život, i mi se nostalgično počinjemo vraćati dobu kada smo bili najbliže životu i sebi. Sva umetnost je, čini mi se, pokušaj da se život ponovo doživi ali na onaj način, onim čulima i glađu, onako bogato, slobodno i nevino. Biti detinjast i neozbiljan, jer je sve drugo manje ozbiljno i mudro.

Tu se i dodiruju poezija i ova orginalna i poučna knjiga. I biće malo i pogrešno ako se ovi dragoceni dokumeti budu registrovali samo kao cake ili štosovi.

Ne, ovo je knjiga za razmišljanje i otkrića.

Dušan Radović


Iz knjige

VERNOST

to je kad se neko voli
pa se piše sa pismima
vernost je koliko vredimo
ja nisam veran
to je kad ti tata nešto kaže
a ti mu ne veruješ
pa te on povuće za nos
i onda sve veruješ
vernost je
što se majmun vere
vernost je
veliki nos
kada sam ja uverena
u svoju drugaricu
kada nešto uverimo
u knjižicu đačku
vernost je kad se
veri devojka

BEGUNAC

begunac je neko veliko i krivo drvo
begunac je jedan što ima brkove
begunac je jedan što vata žabe
to sam ja što sam krao jagode
pa sam posle bio begunac
begunac je ovca ili ovan
kad mu se tako nadene ime
kako se poznaje begunac
ako ideš napred
i sve brzo ideš
a svi viču drž ga


VUK I LISICA

vuk je sav dlakav
a lisica kao crvena
vuk menja dlaku
a lisica kokoške
vuk ima strašne oči
a lisica lisičje
vuk se sanja
a lisica ne mora

vuk i lisica
isti su kao braća
jer su lajavi i strašno zinu
jer im rastu repovi pozadi
jer stanuju u šumi
jer jure po mraku i svi su lopovi
jer pojedu koga ne poznaju
vuk crvenkapu
a lisica petla


DOLETETI

to je kad se penješ na drvo
pa padneš odozgore
pa doleti tvoj roditelj
da te prebije što si se penjao

GOMILATI

kad se ugomilaš u pesak

pa te posle sve svrbi

kad se neko golica

pa se posle miluje

to je kad se gomilaju ljudi

ili druga stoka

ili krompir

kad je veče nagomila se mrak

gomila se znanje

što nisi naučio

kad mnogo pojedeš

pa stomak nagomilaš

gomilati to je nešto sramotno

 


 

SRCE…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

imagesddSrce je mnogo lomljiva stvar
pa moraš ponovo da oštriš olovku

 

„Olovka piše srcem“-Vanja Rupnik i Budimir Nešić

KAKO PEVA U JAJETU PTICA…

TAMOiOVDE

PRVO PISMO

Bila je to šuma na slemenu veka,
Septembar, pamtim lišće u boji tvoje haljine
Romb jedne zakrpe, ukrojen pažljivo-
Ko da od njega zavisi neki ubogi smisao,
Odmah i zaboravljen,dok si govorila:

TAMOiOVDE-Art -img_0595

NA TRAGU SUSRETA – Ulje na lesonitu
Autor: Bora*S

 Slušam kako peva u jajetu ptica,
U njenom je kljunu ključ
pod zatreperenim jezikom;
a brava —
Nju moraš da izmisliš.  A i vrata.
Iza njih je leto. I naše dvogube senke
venčane na zlatnoj pozadini, zaustavljene
u nejasnom blagoslovu. Volim te.

Trideset i tri puta vek je prstenovao
ta stabla, ukrojena u nebo
Kao žilice u list, kao nada
u ravnodušnu neizvesnost. Pišem ti
iz daleke pokrajine, gde se reči vrednuju
težinom prećutanog, a sećanja dužinom
varljive njihove senke. Oprosti zbog rukopisa:
Studen oblači šaku iznutra, tesna je
ta rukavica, pa pokret okleva
nad naslućenim smislom rečenice,
Nad inicijalom što rubi inje —
Nisam ti rekao: ovde je već zima.

    DRUGO PISMO

  Tvoja nenapisana pisma  ištu odgovor
Ta pisma nepročitana, naučena napamet
u treznoj groznici iščekivanja,
u fugi nekog putovanja, ili
u nesanici, gorkoj i svetloj od tvog daha
i snega na prozoru sobe;
jesi li zaboravila
poštanski broj? Udahnuo sam ga, nečitko možda,
u muziku koju voliš; upisao na marginu
stranice jedne knjige koju se bojiš da čitaš
noću, kad istina njena svetli kao fosfor
između crnih slova.
Odgovaram ti: ništa
ne rastvara taj otrovni lepak godina
što vezuje nadu za prostor, a vreme
za vernost prostorima nade.
A nesreća —
Ona je samo sestra neke odsutne mudrosti,
senka previđenog poraza, možda;

Taj smisao mi izmiče, kao smisao muzike,
koja je, ipak, matematika, a ja računam
tek sa dva ili tri zlatna broja
Izvedena iz tvog imena. Tako smo
oboje, možda, u gubitku.
Ipak,
nista ne može nas da zameni
u ovom rasporedu posledica
upisanom božjom rukom
u amneziju zvezda, u kratko sećanje mastila
koje se suši,
u tvoja pisma, ona nepročitana.

    TREĆE PISMO

  Jedno si leto bila preobražena
u svoj lik, kako ga ja ponekad vidim
u ogledalu, kad mudro stanem u senku
iza tvoga ramena: možda tvoj pravi lik,
Najednom stvaran, opipljiv i zreo
da cveta, kao agava. Svaki tvoj pokret bio je
nemiran crtež svetlosti u vazduhu
gustom i srećnom od avgusta. Svaki moj dodir
ostavio bi zlatan trag na tvojoj koži,
inače slanoj pod jezikom,
kojim sam umeo samo
da izmucam: volim. Kakvo leto!
(Na fotografijama kao i svako drugo:
Fosili svetlosti nas varaju, nepouzdani,
kada u prisećanju otkrivamo slojeve
godina, godina, i tražimo im smisao
Već pomeren u neko novo iščekivanje.)
Ili sam možda
sve to izmislio? Ne verujem, postoje
dokazi: ožiljici neke uporne nade
što još zabole na dodir tvoga glasa
Otisci tvojih prstiju na gleđi
vrča iz kojeg jos vetri vino
Nedopijeno u konobi, onoga leta
Kada si bila preobražena u blagoslov,
U svoje obično čudo.

Živimo vreme ustinjenih čuda
I zaboravne mudrosti. Pamtiš li to leto?

    ČETVRTO PISMO

  Crno mastilo gusne u infarkt
na vrhu nalivpera;
tako se jedna rečenica
Prekida neočekivano, u neželjenoj sinkopi.
Prepisujem je, a u nastavku menjam
Prvobitno zamišljeni smisao.
Pravi
smisao, krio se u prekidu, u zjapu
beline, u porazu
započetog poteza —

Kada bih mogao da ti napisem pismo
od takvih belina, od obasjanih skretnica
Rečenica započetih u ljubavi nastavljenih
Opisom noći bez zvezda, na primer,
Kada bih mogao sve da prećutim
A sve ti kažem, kao da gubavac
stane pred tobom s kapuljačom i zvečkom —

Možda bih umeo da ti iskažem
zašto se ljubav menja, u neželjenoj nekoj
sinkopi, i venčava u nastavku
sa svojim senkama, a ne zaboravlja
smisao svog imena, uzroke svoga trajanja —

Ovako, mogu samo da opisujem:
kao da neko voljeno lice učim i pamtim
dodirom, kao slepac.

    PETO PISMO

 Hoceš li me prepoznati, kada se oboje nađemo
Tamo u zavičaju naše slepe nežnosti
koji sam nekad zvao i zavičajem
labudova? Duborez bora oko očiju
koje ćes prepoznati, možda, izvela je
nevidljivim skalpelom i sasvim rutinski
neka utrnula ruka, u osveštanom savezu
sa praznim godinama. Inače sam sličan
dvojniku koji ostane u ogledalu
kada mu okrenem leđa, i nišani u potiljak.

Ali pre toga treba obaviti još mnogo:
Iskupiti taoce koje smo dali sudbini
Kad nam se krv pomešala na ušću
u neku od mogućih budućnosti, prebrojati
ožiljke, onesposobiti satni mehanizam
uvreda zaboravljenih u nekom grozničavom
prestrojavanju, pročitati sve između redova
pisama nenapisanih i naučiti napamet
tu opasnu šifru,
radost naučiti
da raste na kamenu, kao mahovina —

Pokušaj opis traga munje, da shvatiš
Neobjašnjeno lukavstvo godina: vreme stoji,
ako ga ispravno imenuješ. Gledam kroz prozor
plamičke acetilena na vršcima grana
magnolije. Noćas je padala kiša.
Nisam ti rekao, ovde je već proleće.

Ivan Lalić


 

https://www.youtube.com/watch?v=_xUwUttBBlQ