„KUČAJ-BELJANICA“ NOVI NACIONALNI PARK…

tamoiovde-logo

Posle više od 30 godina, Srbija dobija šesto područje prirode sa najvišim stepenom zaštite. Deo ove netaknute prirode su i najveći rezervoar pitke vode u Srbiji i prašumski rezervati

Dragana Petraš / Foto I. Marinković

POSLE više od tri decenije, Srbija će dobiti novi nacionalni park! Planine Kučaj i Beljanica, uz Frušku goru, Đerdap, Taru, Kopaonik i Šar-planinu, biće šesto prirodno područje pod najvišim stepenom zaštite.

U „elitnom“ društvu, ovi predeli netaknute prirode naći će se jer su najveći rezervoar pitke vode u Srbiji, imaju velike površine pod šumama u okviru kojih je nekoliko prašumskih rezervata, tri stroga prirodna rezervata, oko 150 speleoloških objekata, 12 spomenika prirode…

Zvanično proglašenje novog nacionalnog parka „Kučaj-Beljanica“, kako „Novosti“ saznaju, očekuje se naredne godine. Njegova severna „granica“ je Beljanica, a južna Kučaj, pod čijim najvišim vrhom izvire Resava. Obuhvataće 50.000-60.000 hektara, najviše u opštini Despotovac, kao i u atarima Žagubice, Bora i Boljevca. U Zavodu za zaštitu prirode Srbije kažu da će biti svrstan u prvu kategoriju kao zaštićeno područje od međunarodnog i nacionalnog izuzetnog značaja.

– Mnogo je prirodnih vrednosti koje kučajsko-beljanički planinski masiv „kvalifikuju“ da bude proglašen novim nacionalnim parkom u Srbiji – kaže Dragana Petraš, koordinator izrade studije zaštite „Nacionalni park Kučaj-Beljanica“. – Ovo područje je, pre svega, najveći rezervoar pitke vode u Srbiji sa mnogobrojnim kraškim izvorima i vrelima. Osim toga, ima očuvane velike površine pod šumama. Bukove sastojine u okviru kojih je izdvojeno nekoliko prašumskih rezervata. Ujedno, Kučajske planine su najveći nenaseljeni prostor u Srbiji.

Dosad je na području budućeg nacionalnog parka, po rečima naše sagovornice, zaštićeno 12 spomenika prirode, tri stroga rezervata prirode – Vinatovača, klisura Resave i Busovača, kao i jedan predeo naročite prirodne lepote.

– Pećine i drugi speleološki objekti, njih 150, posebno su blago ovog kraja, a najpoznatije su Velika Atula i Radoševa i Zlotska pećina – priča Petraš. – Iz bogatog geonasleđa izdvajaju se Lazarev kanjon, čuvena prerast Samar, uvala Rečke i Busovata. U čitavom području rastu stare, reliktne biljne vrste kao što su tisa, grab, bršljan, jorgovan… Stanište je 755 takozvanih biljnih taksona, što je petina ukupne flore naše zemlje, a čak 45 je u Crvenoj knjizi flore Srbije. Tu raste i srpska ramonda, cvet feniks čijim se nošenjem na reveru u Srbiji obeležava Dan primirja u Prvom svetskom ratu.

Planinska celina Kučaj-Beljanica, kaže naša sagovornica, dom je i za 23 odsto faune gmizavaca, 130 vrsta ptica i 70 odsto ukupne faune sisara. Među njima su i ris, vidra, mrki medved i vuk koji su na Crvenoj listi ugroženih kičmenjaka Srbije.

* Lazarev kanjon / Foto ZZPS / Dragan Bosnić

– Oblast novog nacionalnog parka, istovremeno je bogata i kulturno-istorijskim nasleđem, još od praistorije – naglašava Petraš. – U okolini Despotovca nađeni su najstariji ostaci ljudskih naseobina na ovim prostorima, a naselje u Zlotskoj pećini u kom su izrađivani nakit, alatke i oružje, postojalo je od četvrtog milenijuma pa do sedmog veka pre naše ere. Tu su i manastiri Manasija i Ravanica, ali i Senjski Rudnik, i Aleksandrov potkop, koji je nepokretno kulturno dobro od velikog značaja.

ČEKAJU 20 GODINA

PRVA obimna istraživanja područja Kučaj-Beljanica urađena su još 1949. godine – kaže Dragana Petraš. – Tada su u tom kraju, zaštićeni i proglašeni i prvi spomenici prirode – Velika Atula i Radoševa pećina. Potonja obimna, višegodišnja istraživanja stručnjaka našeg Zavoda potvrdila su da planinska celina Kučaj-Beljanica poseduje osobine nacionalnog parka. A, sama ideja da to i zvanično postane, „provlači“ se dvadesetak godina.

SRPSKE PRAŠUME

PRAŠUME Vinatovača i Busovata su već strogo zaštićeni prirodni rezervati kučajsko-beljaničkog planinskog masiva – objašnjava naša sagovornica. – Poznati su po očuvanim, vrlo kvalitetnim bukovim šumama. Među njima ima mnogo stabala starijih od 200 godina, dok su neka stabla bukve pravi gorostasi – visoki po 46 metara i prečnika većeg od metra.

J. MATIJEVIĆ 

Izvor: novosti.rs/27. maj 2017.

________________________________________________________________

 

PARK BUKOVIČKE BANJE KAO JAPANSKI VRT…

tamoiovde-logo

Park koji je geometrijski trasiran po ugledu na francuske, projektovao je arhitekta „Starog zdanja” Kosta Šreplović u 19. veku. – U postojeće parcele uneto je 8.500 sadnica različitih vrsta lišćara i četinara

sp-park-bukovicke-banje

Cilj je da Bukovička banja ponovo postane mondenska banja kakva je nekada bila *Foto TO Aranđelovac

Aranđelovac – Obnova parka Bukovičke banje, koja je više od sto godina putovala svetom posredstvom crno-belih i obojenih razglednica sa motivima „Starog zdanja”, „Bivete”, kur-salona, jezera i cvetnih aleja, danas ulazi u novu istoriju.

Nakon dve decenije sporadičnih popravki i održavanja tek toliko da ne zamre biljni i životinjski svet i endemske vrste, da se ne naruši pejzažno-arhitektonska celina i vizura jednog od prvih uređenih i najlepših parkova u Srbiji, oblikovanih još u 19. veku, JKP „Zelenilo” započelo je ozbiljnu rekonstrukciju. Ona se radi u skladu sa Glavnim projektom zaštite, rekonstrukcije i revitalizacije parka Bukovičke banje, koji je još 1997. godine uradio Institut „Kirilo Savić”.

Tim izuzetno temeljnim projektom obuhvaćen je ceo park, s tim što će se parcijalno raditi onoliko koliko se može, pošto je opština odlučila da se ne zadužuje, već da rekonstrukciju finansira iz poreske kase, rekao nam je predsednik opštine Bojan Radović.

„Rekonstrukcija parka je vrlo ozbiljna i zahtevna investicija, ako ne i najveća (nekoliko miliona evra), i sigurno će trajati četiri-pet godina. Međutim, važno je da imamo dobru osnovu. Ove godine smo izdvojili 50 miliona dinara, a sledeće ćemo najverovatnije još toliko, kako za rasvetu i druge mobilijare tako i za revitalizaciju zelenih i cvetnih površina. Posebno nam je važno da park, koji je sastavni deo Bukulje, povežemo obnovljenim i namenski osvetljenim putem do vrha planine i već postojeće osmatračnice, gde se nalaze i drugi sadržaji, kako bismo turistima omogućili da i noću mogu bezbedno peške da odšetaju do vrha Bukulje i pruže sebi posebni užitak. Idemo na kvalitet, a ne kvantitet, jer nam je želja da Bukovička banja sa svojim hotelima i parkom ponovo postane mondenska banja, kakva je nekada bila”, kaže Radović.

I direktor „Zelenila” Milomir Stašević je potvrdio da se krenulo u veliki posao, počevši od obnove zasada i oblikovanja parkovskih parcela, koje su vremenom narušene što prirodnom selekcijom, što nemarnošću građana, do parkovskih staza koje će, uglavnom, biti urađene u bukovičkom granitu. Jedna se već uveliko radi, a u delu parka koji je ustvari park-šuma i koji se popularno zove „Zvezdara” biće ostavljene zemljane staze, posebno tretirane, kako se ne bi narušio prirodni ambijent.

Prilikom izrade projekta revitalizacije parka Bukovičke banje, kao spomenika prirode, odgovorni projektant u „Zelenilu” Jasna Novaković, posebno naglašava činjenicu da park uživa zaštitu prirodnog dobra i kulturno-istorijske celine, što je bio uslov svih uslova prilikom izrade projekata i planova za njegovu obnovu. Zato se vodilo računa da izbor vrsta zasada odgovara staništu i vegetaciji na terenu.

Od prvobitne postavke, započete još 1849. godine otkupom zemljišta do 1865, kada je park dobio prepoznatljive konture, mnogo toga se uradilo. Čitav vek je bilo potrebno da se zasade aleje borova i kestenova, raznovrsna stabla lišćara i četinara, da se trasiraju staze i oblikuju cvetne kompozicije, urede izvori mineralne vode, kupatila, sagrade objekti „Staro zdanje”, Paviljon „Knjaz Miloš”, „Arkade”, „Šumadija”, a u poslednjih pola veka dodatno postave i skulpture  domaćih i svetskih vajara sa simpozijuma skulpture „Beli Venčac”.

Zbog toga se park Bukovičke banje, koji je geometrijski trasiran po ugledu na francuske parkove, a projektovao ga je arhitekta „Starog zdanja” Kosta Šreplović, i danas smatra za jedan od najstarijih i najočuvanijih banjskih parkova u Srbiji, koji je svoje zlatne dane imao u vreme vladavine kneza Mihaila Obrenovića u drugoj polovini 19. veka i Dunavske banovine tridesetih godina prošlog veka.

Posle obnove parka, nakon završetka Drugog svetskog rata, i manje ili više uspešnog negovanja tokom minulih decenija, sada se rešilo da se krene u detaljnu rekonstrukciju. Već ove jeseni je osvetljena „Zvezdara” LED svetiljkama, a u postojeće parcele uneto je blizu osam i po hiljada sadnica različitih vrsta lišćara i četinara u  centralnoj aleji Živana Saramandića, zatim šiblja, perena, puzavica, žive ograde i cvetnjaka.

S velikim unosom dendromaterijala, ističe Novakovićeva, dobiće se takozvani drugi sprat, koji se tokom vremena potpuno izgubio. U narednim godinama planirano je da se uredi japanski vrt, vodena aleja u obliku padajućih slapova i još mnogo toga. Kruna svega biće velika fontana na mestu gde je nekada bilo jezero, koja će, prema rečima Radovića, možda biti ne samo najveća već i najlepša fontana na Balkanu.

Sadašnja faza razvoja turizma u Bukovičkoj banji počela je pre šest godina završetkom rekonstrukcije i dogradnje hotela „Izvor”. Zahvaljujući izuzimanju dela parka od zaštite (po odluci Vlade Srbije), omogućena je rekonstrukcija hotela „Staro zdanje” i „Šumadije” i izgradnja novog hotela, što će, uz završetak urbanističkog plana detaljne regulacije parka, pretvoriti Bukovičku banju u najkvalitetniju turističku destinaciju u regionu, što ona po svojim građevinskim objektima, skulpturama, očuvanim parkovskim sistemom i ambijentom i jeste.

Autor: Ljiljana Stojanović

Izvor: politika.rs/petak, 03.02.2017. 


PARKOMANIJA…

tamoiovde-logo

Nemački grof koji je voleo parkove, i ostavio na nam vrstu sladoleda

Opsednut vrtovima, ženama i lagodnim životom – grof Pikler bio je živopisna ličnost. Njegovoj strasti prema parkovima posvećena je jedna izložba u Bonu

clipboard02_14649554629

Foto: Vikipedija, Herman fon Pikler

Ako neće breg Muhamedu, onda će Muhamed bregu. Ta poslovica u slučaju Hermana fon Piklera nije puka metafora. Taj nemački grof doslovno je pomerao brda, stvarao ih tamo gde ih nije bilo, preusmeravao reke i otvarao perspektive koje su mu omogućavale idealan pregled njegovog vrtnog carstva.

Svoje najlepše i najpoznatije delo ostavio je u svom rodnom mestu Bad Muskauu u Gornjoj Lužici na današnjoj granici sa Poljskom.

bad-muskau-schloss_14649554941

Foto: Vikipedija, Zamak Muskau

Park koji se proteže na 820 hektara najveća je evropska zelena kultivisana površina u engleskom stilu. Na njoj su smešteni grad Muskau, okolna sela i šumske površine. Nemačka i Poljska dele taj park koji je od 2004. godine na Uneskovoj listi Svetske kulturne baštine.

Pikler je genijalno smestio dvorac i selo u park tako da su oni potpuno podređeni prirodi. Tok reke Nise, stabla, kameni blokovi koje su naneti tokom ledenog doba složeni su tako da mala belogorična stabla daju kolorativne akcente.

Stvaranje takvog parka i onda je koštala veoma mnogo novca. Grof Pikler imao je sreću da ga je njegova supruga Luci, ćerka kasnijeg carskog kancelara Karla Augusta fon Hardenberga imala napretek. I da je delila njegovu strast prema vrtovima. Njoj može da zahvali i na grofovskoj tituli.

branitzer-park-01_14649555215

Foto: Vikipedija, Park Branic

Izložba u Bonu pod naslovom „Parkomanija“, pokazuje da je grof potpuno opsesivno oblikovao krajolik – najpre u Bad Muskauu, zatim u Branicu (pored Kotbusa) i na kraju, kada je prodao Bad Muskau – i u Babelsbergu.

Za Piklera su barokni parkovi iz Francuske onoga doba bili noćna mora. Zato je kao sumanut crtao planove vrtova i eseje o novom oblikovanju pejzaža po uzoru na engleske vrtove koje je upoznao na svojim putovanjima.

U Engleskoj je upoznao i prosvetiteljske principe poboljšavanja prirode i čoveka. Njegovi zapisi odišu oduševljenjem za neobuzdanu prirodu. Godine 1834. objavljena je njegova knjiga „Beleške o hortikulturi“ koja i danas važi kao jedno od važnih i uticajnih teorijskih dela o toj oblasti

park-muskao_14649555591

Foto: Vikipedija, Park Muskau

Grof rođen 1785. godine, u svom delu navodi da se s prirodom mora postupati kao što to radi umetnik: kreativno i akribično. Za Piklera je vrt bio neka vrsta umetničke galerije. Prirodnost je za njega u kontekstu „stana pod vedrim nebom“ igrala centralnu ulogu. Muskau je doživljavao kao svoje „životno delo“.

Vrlo je zanimljivo videti poređenje njegovih crteža dobrih i loših primera hortikulture: pravolinijske staze su tabu, jezera moraju da deluju prirodno, vegetacija da bude bujna…

Piklerova „parkomanija“, međutim, nije bila samo genijalna, već i skupa. Kada je potrošio ženin miraz, Pikler je morao da proda zemljište u Gornjoj Lužici i Holandiji. Luci se razvela od njega, a grof je otputovao u Englesku kako bi tamo našao ženu koja će da finansira njegovu strast. Nije je pronašao, ali je zato napisao jedan bestseler.

pyramide-branitz_14649555987

Foto: Vikipedija, veštačka piramida ispod koje je sahranjen Fon Pikler

Nakon toga, dobio je narudžbinu za oblikovanje pejzaža u Branicu gde je u staklenicima uzgajao ananas. Sledeći projekat bio je Babelsberg pored Berlina. Tamo je napravio nemoguće: peskovito tlo pretvorio je u plodnu zemlju sa šumećim vodopadima, vijugavim jezerima i žuborećim izvorima.

Napravio je brdašca i položi sistem cevi za navodnjavanje parka. Svaki zavoj i svako vijuganje staze, veštački je napravljeno, što na prvi pogled ne može da se vidi.

Na bonskoj izložbi se doduše ne mogu videti njegova remek-dela, ali se može upoznati i specifična ličnost tog nemačkog grofa, oca hortikulture i bonvivana po kojemu je u Nemačkoj nazvan troslojni (i trobojni) sladoled.

Najstariji nemački recept za taj sladoled, naime, potiče od pruskog dvorskog kuvara Luzia Ferdinanda Jungijusa koji ga je u svojoj knjizi recepata 1839. godine posvetio grofu Pikleru.

Izvor:newsweek.rs

__________________________________________________________________________________

 

LEDENA LEPOTICA…

tamoiovde-logo

SIMBOL TARE, PANČIĆEVA OMORIKA

Pančićeva omorika predstavlja simbol Nacionalnog Parka »Tara«, i prostorno je ograničena staništima na Tari, u kanjonu Mileševke i u delu zapadne Bosne u srednjem toku Drine.

eb937536177509b186063157a9cc2ec6_LZa endemsku vrstu drveta omoriku, koja se kao četinar razlikuje od jele i smreče, Josif Pančić je za Omori, prvi put čuo u užičkom kraju 1855. godine.

Nije uspeo da je pronađe prilikom posete ovim krajevima 1861.

Godine 1865. naredio je da se za potrebe Velike škole iz Zapadne Srbije dostave grane sa šišarkama svih četinara i tu su se našle i dve grane Omorike, ali nije bilo zabeleženo odakle su donete niti ko ih je poslao.

Već sledeće godine krenuo je sa svojim učenicima na naučnu ekskurziju po Zapadnoj Srbiji i opet je nije pronašao iako je išao putem koji je prolazio pored prirodnih staništa Omorike.

Pančić je ne spominje ni u svojoj knjizi Fauna kneževine Srbije ( 1874 ). Na kraju 1875. godine Josif Pančić pronalazi Omoriku u Zaovinama, a pronalazak i opis je objavio na nemačkoj jeziku u članku Jedan novi četinar u Istočnim alpima, a opis biljke je napisan kako to i današnja botanika zahteva na latinskom jeziku.

Odmah je počelo osporavanje u naučnim krugovima da se radi o novoj vrsti koju je Pančić nazvalo Picea omorica P., a često joj je tepao i “ ledena lepotica “. Pančić je ipak izdržao kritiku nauke i nova vrsta je dobila ime po njemu Pančićeva omorika.

Pančić je uspeo da locira i neka druga prirodna staništa Omorike. Karlo Maly 1934.god. otkriva najinteresantnije nalažište Pančićeve omorike na Mitrovcu “ Crveni potok “ ili “ Tepih livada “, što prestavlja jedino nalazište Omorike na tresetištu.

Sva nalazišta Pančićeve omorike izdvojena su u tzv. rezervate prirode o kojima brine Zavod za zaštitu prirode Srbije u saradnji sa JP Nacionalni park Tara. Svako pojedinačno stablo Pančićeve omorike je pod zaštitom kao i prirodna staništa kao strogi rezervati prirode: Zvezda, Crveni potok, Karaula Štula, Crvene stene, Ljuti breg, Bilo i Podgorušica.

PANCICEVA_OMORIKA_SISARKEPančićeva omorika kao “ živi fosil “ svetske flore predstavlja naučnu zagonetku ( poreklo, smanjivanje prirodne sredine samo na srednji tok reke Drine, slabost u konkurenciji sa drugim biljnim vrstama, ostljivost na negatino delovanje čoveka u prirodnim staništima, a sa druge strane jako dobro uspevanje u zagađenim urbanim uslovima ).

Šumsko gazdinstvo u saradnji sa Institutom za šumarstvo iz Beograda podigao je na Jelovoj gori prvu plantažu Pančićeve omorike, kako bi se ova sve više ugrožena vrsta spasila i omogućila proizvodnja sadnica. Kanic u svom putpisu navodi da su Pančićevu omoriku Rimljani koristili zbog izdržljivosti za podupiranje rudničkih jama u Bosni.

Josif Pančić 1888.god. je sahranjen na vrhu Kopaonika koji po njemu nosi i ime – Pančićev vrh.
Pored generetivnih kod omorike je izražena i velika sposobnost vegetativnog razmnožavanja,koja se može primetiti zakorenjivanjem njenih donjih grana kada dođu u kontakt sa zemljom.

Omorika je otporna na snegolome i vetrolome iako ima plitak koren.Ovu osobinu može da zahvali usko piramidalnoj krošnji dok kod smrče to nije slučaj.

Iz bioloških i ekoloških osobina omorike može se zaključiti da ova vrsta ima sve preuslove za široku upotrebu na zelenim površinama u urbanim sredinama. I sama činjenica da se radi o endemskoj vrsti treba da nas obaveže da je što više uzgajamo u rasadnicima i sadimo na zelenim površinama i na taj način povećamo broj jedinki i njihovo resprostranjenje.

Nikad nije bilo težnje da se osnuje matičnjak ni sopstvena proizvodnja neke forme kod nas. Jedan od mogućih razloga za to je i nedostatak većih iskustava sa vegetativnim metodama razmnožavanja omorike u našoj rasadničkoj praksi.

Omorika je reprezentativni primer naše flore , njena prirodna staništa su zaštićena Zakonom i pod nadzorom su stručnjaka u Nacionalnom parku Tara.

Izvor: srbijuvolimo.rs



PPOMOVIŠE LJUBAV I BRAK…

tamoiovde-logo

NE SAMO O POSLU: MATIČARKA GORDANA ZORIĆ

Venčala je više od 10.000 parova i postala poznata po tome što je uvek bila spremna da mladencima izađe u susret, makar izgovarali „da” u vodi, u vazduhu, na klupi u parku…

Promovise-ljubav-i-brak.gif

Gordana Zorić (Foto: Privatna arhiva)

Matičarka Gordana Zorić će narednog vikenda biti na novom specijalnom zadatku u Kraljevu u Dolini jorgovana. Jer nekad davno iz velike ljubavi prema francuskoj princezi Jeleni Anžujskoj, koja mu je 1250. godine postala žena, srpski kralj Uroš Prvi Nemanjić, odlučio je, da celom Ibarskom dolinom, od Kraljeva do Raške, zasadi mirisno lila i belo cveće kako bi ulepšao sure litice i budućoj kraljici dočarao rodnu Provansu.

U znak sećanja na francusko-srpsko prijateljstvo i njihov srećan brak, sklopljen pre 765 godina, u Kraljevu će, od 23. do 25. maja, u podne biti organizovano i kolektivno venčanje, ispred spomenika u centru Kraljevu.

Za ovu manifestaciju nazvanu „U Dolini jorgovana” jedan glumac će izgovarati tekst, kraljevački matičari završiti administrativni deo, a Gordani, kao osobi od iskustva, pripalo je zaduženje da pomogne kolegama oko protokola: da uzima lične karte kumovima dok se mladenci budu potpisivali…

– Tog dana dogodiće se i jedna novina – obnova zaveta. To nije zakonska forma. Na taj način ljudi koji su u braku žele da pokažu kako se i dalje vole posle 20 ili 30 godina zajedničkog života – najavila je Gordana, inače inicijator kolektivnog venčanja u Beogradu 1999. godine, koje je kasnije preuzela Skupština grada.

– Tu ideju osmislila sam ne znajući da ćemo da budemo bombardovani. Kad je počelo, mislila sam da odustanem, ali mi mladenci nisu dozvolili. Drago mi je što je ta manifestacija opstala. Smeta mi jedino što se svake godine lažno predstavlja da je bilo 1.000 parova, a nikada taj broj nije prešao 100. Ja sam prvi put venčala 19 mladenaca. Pa i toliko njih je značilo mnogo u momentu kada je moja zemlja bila napadnuta a mi time prosto prkosili. Živela sam za taj dan jer je ta slika iz Beograda otišla u svet. Neki su tako saznali da im se ćerka udaje, jer su je videli na televiziji – priseća se matičarka koja je 26. decembra prošle godine zvanično otišla u penziju, ali i dalje radi punom parom.

Venčanje u porodilištu

Uvek je isticala da joj je najvažnija porodica, a onda i posao, kojim je bila očarana.

– Zahvalna sam Bogu što mi je pružio priliku da promovišem ljubav i podstičem ljude da se vole, žene i udaju. Radila sam to iskreno, iz duše, i verovatno zato i imam toliko, kako bi današnji klinci rekli, fanova. Dok su zakazivali venčanje, redovno su mi poveravali gde su se i kako upoznali. Posle su svraćali da sa mnom podele radost kada im se rodi dete ili da se pohvale nečim drugim. Sve me je interesovalo. Koliko samo tih priča imam u glavi.Ne mogu svih ni da se setim. Pokušala sam te svoje utiske da beležim u kompjuteru, misleći da ću jednoga dana, kad budem u penziji, od tog materijala da napišem roman. To želim i dalje, mada prosto ne uspevam, stalno mi nedostaje vreme – kaže naša sagovornica.

Gordana je venčala više od 10.000 parova. U javnosti se pročula po tome što je uvek bila spremna da mladencima izađe u susret i ispuni njihove maštovite prohteve.

– U zakonu piše da se venčanje obavlja u sali propisanoj za to ili na nekom drugom mestu. To drugo mesto podrazumeva da, recimo, matičar ode u bolnicu, ako je neko na lečenju, ili u stan, ako je nepokretan. Priča o neobičnim venčanjima počela je slučajno, kada je 1992. godine dvoje mladih došlo da me pita da li mogu da dođem i venčam ih u Domu JNA. Nisam imala ništa protiv, saglasio se i predsednik opštine i tako je počelo – seća sematičarka koja je od tada bukvalno sve želje mledenaca ispunjavala, čak i kada su budući supružnici u bračne vode želeli da uplove u neuobičajeno vreme i na najluđim mestima. Nikada nije rekla „ne može”, šta god da su tražili.

Venčavala sam i u osam uveče, i u ponoć i pred zoru, u panoramskom balonu nekoliko puta, ali i u avionu, u porodilištu, u Zoološkom vrtu, na klupi u parku gde su se upoznali…. I za vreme pomračenja sunca sam takođe venčavala. Bilo je onih koji su sudbonosno „da” preda mnom izgovarali skačući padobranom tik pre nego što su dotakli tlo. Bračni zavet potpisao je i jedan par koji je izronio iz jezera na Adi, pa su se, umesto u venčanici i svečanom odelu, na večnu ljubav zakleli u ronilačkim kombinezonima. Kao šlag na torti došlo je kolektivno venčanje za vreme bombardovanja, a sada, evo, i ovo u Dolini jorgovana – sa zadovoljstvom se preslišava.

Sam Bog zna koga je sve i na koji način venčala, ali ne zaboravlja da je venčalai našeg bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića. „Njeni” mladenci bili su i sportisti, i glumci, i režiseri, i ministri, i umetnici svih fela, i poznate i nepoznate ličnosti, i stariji i mlađi… O tim njenim venčanjima mnogo se pisalo, a kada bi je novinari pitali koje je ostavilo najveći utisak na nju, nekako bi se po pravilu prvo setila venčanja u porodilištu, za koje se, zapravo, i ne može reći da je mladalački hir. Čitav ceremonijal zakazan je u restoranu, ali je mlada bila u poodmakloj trudnoći, pa je iznenada, ipak, morala u bolnicu. Svatovi su, međutim, krenuli za njom.

– Zamislite, venčavam ljude, a ona najedared počne da vrišti: „Pukao mi je vodenjak!” Ja se tu oduzmem i pomislim da li ću da budem babica ili matičar. Ona se pribrala, pa kaže: „Nemojte da žurite, prvo ćemo svi na žurku, pa ću ja na porodiljski sto.” I zaista se tako i dogodilo. Srećni tata je sutradan došao da mi kaže da su dobili jednog malog batu – priča i danas ushićeno.

Kada se zaposlila u beogradskoj opštini Stari grad, Gordani ni na kraj pameti nije palo da je to korak do poziva matičara. Pošto joj je kancelarija bila na prvom spratu, gde sedi i predsednik, počela je da razmišlja o sigurnijem radnom mestu, na koje neće uticati promena rukovodeće garniture, i došla je na ideju da je to mesto matičara.

Ona neće ponovo da se venčava…

Prvo što je uradila kada je prešla na novi posao bilo je da organizuje druženje svih beogradskim matičara, pozvavši ih sve u Skadarliju. Međutim, u tu kafanu nenajavljeno je banula i ekipa RTS-a koja je šetala gradom, pa su na licu mesta morali da improvizuju venčanje za kamere. Venčali su se kolega iz Novog Beograda i koleginica sa Zvezdare. Goca je vezala ešarpu umesto lente i kao bajagi venčala mladence. Bio je februar. U septembru ih je zaista venčala, i to po propisu, i oni su još u braku. Zna ona sve unapred… Kroz nekoliko godina ženio se brat te koleginice i ona je zvala Gocu da i njega venča jer je srećne ruke. Seća se, samo jedan par nije hteo da ih ona venča, zato što je udovica. Nikakve druge neprijatnosti nije doživela na poslu.

Gordani nije jasno zašto u našem društvu to zanimanje nije posebno cenjeno, pa ima potrebu da pojasni šta sve zapravo matičar radi.

– Kada školarci dođu na praksu i povedem ih u salu za venčanja, oni misle da je samo to posao matičara. I drugi su me često pitali: „Šta radite kad ne venčavate?” Vi ne znate kako smo mi, matičari, važni, često sam imala običaj da podsetim i moje rukovodstvo. Dočekamo vas kad se rodite, venčavamo vas i razvodimo i, daleko bilo, ispratimo kad vas upišemo u knjigu umrlih. Mi pratimo sve promene koje nastaju u čovekovom životu. To je ogromna administracija, rudarski posao, ali je i interesantan. Zamislite kako je lepo kad u istom danu odluče da naprave svadbu i venčaju se dve sestre, brat i sestra ili dva brata. Kada je čovek okružen sa toliko ljubavi i stalno deli tu sreću sa njima, naprosto i sam mora da počne da misli pozitivno – uverava nas i ističe da posle svoje porodice najviše voli svoj posao i opštinu Stari grad.

– Živim na Savskom vencu, ali, uz sve uvažavanje, retko pomenem tu opštinu, a Stari grad – uvek. Došla sam u vreme kada je ova zemlja bila uređena. Bila sam vrlo poštovana. Stalno su govorili da sam brend te opštine. Neverovatno je koliko živim od tog vremena. Menjale su se i ove, i one stranke, ali nikada nije bilo mobinga, nije se znalo šta je to. Obožavam te kolege i oni mene. Viđamo se i družimo. Nažalost, gde god se okrenem, imam utisak da je sve manje ljubavi. Mnogo toga se promenilo otkada smo prešli u nadležnost grada: uvedena su neka nova pravila, pa sada mladenci nailaze na problem jer moraju da se uklope u radno vreme opštine, koje je do četiri sata. Sreća te sam otišla u penziju, tako da ne moram s tim da se suočavam – dodaje s olakšanjem.

A kako je izgledalo njeno venčanje?

– Udala sam se mlada. Venčala sam se u mesnoj kancelariji u selu Prkosava, u blizini Lazarevca, gde sam i rođena. Sada sam udovica, moj muž je umro pre dvanaest godina. Iz tog braka imam dve ćerke i one su me stalno terale da izađem iz kuće i upoznam nekoga. Mada nisam htela, pre šest godina dogodilo mi se da sretnem čoveka svog života. Sada me zadirkuju da bih mogla ponovo da stanem pred matičara. Rešila sam, neću da se udajem. Ne mora baš svaka veza da se kruniše brakom. I ovako sam srećna žena – pomalo je zagonetna Gordana Zorić, matičarka bez premca.
—————————————————-
Bezbrižno detinjstvo

Goca je baka četvoro unučadi. Troje su školarci: devojčica ima 13 godina, najstariji dečak 14 godina, srednji ide u prvi razred, a najmlađem, koji im uveseljava život, tek je tri godine, tako da je, kaže u šali, još u fazi odrastanja. Možda zato i ne krije godine.
– Rođena sam 1. maja 1952. godine. Moja deca se pitaju kako je izgledalo moje detinjstvo bez televizora. Odgovaram: uglavnom bezbrižno. Pored deke i bake, kao najmlađa u porodici, bila sam omiljeno unuče. Jedino žalim što mi je tata poginuo kada sam imala dve godine i što ga nisam zapamtila. S ponosom ističem gde sam rođena, kao što stalno potenciram i govorim o opštini Stari grad. Imam neraskidivu vezu sa svojim selom. Kad god imam vremena, odlazim tamo, a na moju radost, u selo vole da idu i moje ćerke i unuci.
—————————————————-
Ćerke venčala Gocina koleginica

– Mada u zakonu ne stoji da matičar ne može da venča svoje najbliže srodnike, moje ćerke venčala je koleginica jer sam tada želela da se opustim i proveselim.
—————————————————-
Pravi najbolje knedle od šljiva

– Ja sam bik u horoskopu i veliki sam hedonista. Uvek sam morala da imam lepu haljinu, cipele, sve. I zaista me je častio Bog što mi je dao toliko ljubavi. Kad ujutru skuvam kafu i sedim na mojoj terasi, ne možete da zamislite koliko se radujem cveću, travi, svemu. Ali, to je dar. Neke žene mi kažu – udala sam se tek da bih se udala. Kako mogu da se udaju, a da ne vole tog čoveka? Ili, kako mogu da piju neko piće ako im se ne pije? Ja ne mogu ništa da radim ako to i ne volim. Moj hobi su putovanja, kuglanje i kuvanje. To moje društvo zna. Kod mene su na terevenkama neizostavne knedle od šljiva. Oduvek sam maštala da imam restoran, pa ću to uskoro na neki način i ostvariti. Sa drugaricom sam planirala jedan poslić koji je vezan za hranu. Biće zaista nešto specifično, ljudi će se oduševiti – otkriva Goca, koja je čitav život putovala kad god joj se ukazala prilika. Sada je trebalo da bude na putu u Sen Tropeu, kod prijateljice, ali je zbog angažovanja u Dolini jorgovana odložila.
—————————————————-
Brak koji je trajao nekoliko sati

– Moj najstariji mladoženja imao je 95 godina, a mlada je imala samo pedeset i nešto. Bilo je i obrnutih slučajeva. Evo, Vericu Rakočević sam ja venčala. Privatno poznajem još parova gde je velika razlika u godinama. Jedna gospođa je tridesetak godina starija od svog izabranika. Davno sam ih venčala, a i danas su u lepom braku. Godine nisu ni prepreka, ni garancija za sreću.

Moj najkraći brak trajao je samo nekoliko sati. Venčala sam ih, recimo, u jedan sat. Po podne je opštinski fotograf otišao da im odnese slike, a tašta je već „otpustila” mladoženju, premda je mlada bila trudna. Rasturili su brak jer nisu mogli da se dogovore oko menija.

Dolazili su i momci sa željom da sklope gej brak. Kod nas to nije dozvoljeno, ali kod nekih naših suseda u Evropi jeste, pa su oni otišli i venčali se tamo, a mi smo po zakonu taj brak ovde morali da upišemo – kaže matičarka.
—————————————————-
Venčanje na kruzeru

Nismo imali pravo da venčavamo van granica Srbije, ali sam ipak prisustvovala takvom venčanju kada su moji prijatelji udavali ćerku i uplatili kruzer od Barselone do Tenerife. Mladoženja je Španac i došao je u Beograd da se venčaju sa svim urednim papirima, a onda smo ostali gosti i ja, otišli do Barselone, tamo proslavili devojačko veče, ujutru se ukrcali na brod i u Sredozemnom moru priredili veličanstveno venčanje uz stihove Duška Radovića, koje se poklopilo sa mojim rođendanom, pa ga je slavilo 500 ljudi. U jednom momentu gase se svetla, a torta ide prema meni dok cela sala peva. Srce je moglo da mi pukne od uzbuđenja. Moja prijateljica je isplanirala da mi na lep način uzvrati.
Dana Stanković
 Izvor:politika.rs / 18.05.2015.

________________________________________________________________________________________

MUZEJI NA DNU MORA…

tamoiovde-logoVeličanstveni muzej na dnu okeana

Zaronite sve do dna Karipskog mora i prošetajte između betonskih divova.

Britanski skulptor Džejson de Kaires Tejlor je 2006. godine osnovao prvi podvodni park skulptura na svetu.

images-2013-12-velicanstveni_muzej_na_dnu_okeana_aps_877068930

Foto: Profimedia

On se nalazi u zalivu Moliner, u blizini zapadne obale Grenade, a magazin National Geographic proglasio ga je jednim od 25 najvećih svetskih čuda.

Ohrabren ovim svojim umetničkim podvigom, on je tri godine kasnije učestvovao u osnivanju Podvodnog umetničkog muzeja (Museo Subacuático de Arte), ponovo na dnu Karipskog mora, nadomak obale Kankuna, koji se može podičiti brojem od više od 500 skulptura. „Forbs“ ovaj neverovatni muzej opisuje kao potpuno jedinstvenu turističku destinaciju.

Ova neobična kolekcija već godinama nastavlja da raste i privlači mnogo pažnje turista,a mi vam prenosimo samo deo neverovatne atmosfere koja vlada u morskim dubinama, u carstvu kamena i korala.

Pogledajte ostale slike

Izvor: nationalgeographic.rs

_______________________________________________________________________________________________

Sovjetska Atlantida: Krimski podvodni muzej

Rt Tanhankut može se pohvaliti jednim od najmaštovitije uređenih muzeja na svetu.

images-2013-12-sovjetska_atlantida_krimski_podvodni_muzej_aps_959287979

Foto: Profimedia

Na dubini od 12 metara, na dnu Crnog mora, nalazi se neobičan muzej, samo jedna od turističkih atrakcija zbog kojih je američki magazin National Geographic 2013. godine Krim proglasio jednom od dvadeset destinacija koje bi trebalo posetiti.

Neobični muzej je 1992. godine osnovao Vladimir Borumenski, a njegovu glavnu postavku čine biste slavnih komunističkih lidera – Lenjina, Dzeržinskog, Kirova i drugih, zbog čega ga zapadni mediji neretko nazivaju – Sovjetska Atlantida.

Postavka kamenih figura poznata je pod nazivom „Aleja vođa“ i smatra se atrakcijom koju, prilikom posete Krimu, ne treba zaobići. Pored bista slavnih ličnosti SSSR-a, tu su i one napravljene u čast Betovenu, Jesenjinu, Puškinu i mnogim drugim umetnicima, kao i manje replike Ajfelovog tornja i drugih svetski poznatih građevina.

Pogledajte ostale slike

Izvor: nationalgeographic.rs

_______________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

PET NAJZELENIJIH GRADOVA NA SVETU…

tamoiovde-logo1Predstavljamo vam pet gradova u kojima se najviše brine o životnoj sredini.

Rejkjavik, Island

rejkjavik_islandU Rejkjaviku živi samo 115.000 ljudi, međutim uticaj ovog grada na svet je impresivan. Island planira da potpuno ukine zavisnost od fosilnih goriva do 2050. godine i da postane ekonomija koja se zasniva na vodoniku.

U ovom trenutku, Rejkjavik dobija energiju za grejanje, toplu vodu i električnu energiju u potpunosti od hidroelektrana i geotermalne energije. Oba ova resursa su obnovljiva i ne ispuštaju gasove sa efektom staklene bašte. Njihov javni saobraćaj takođe koristi autobuse na vodonik i tako konkuriše da postane najčistiji grad u Evropi.

 Portland, SAD

portland_usa_03Iako nekoliko američkih gradova konkuriše da uđe na ovu listu, Portland je bio prvi koji se fokusirao na alternativne vrste saobraćaja sa tramvajima i ogromnom mrežom biciklističkih staza da bi građane odvratio od vožnje automobilom. Takođe je prvi grad u Americi koji je započeo program smanjenja izduvnih gasova i inicijativu da se objekti grade od održivih materijala.

 Kuritiba, Brazil

kuritiba_brazil_02Ovaj brazilski grad se fokusira na održivosti korišćenjem zelenih metoda. Ima 28 parkova i njihova površina, zajedno sa nerazvijenom površinom, je 20 miliona kvadratnih metara.

Jedan od parkova leži na mestu gde je nekada bila favela (nelegalno naselje). Ljudi su iseljeni na mesto posebno izgrađeno za siromašne, a od tog prostora napravljen je park u kome se danas nalaze staze za džoging, mesta za piknik i gde ovce pasu travu umesto kosilica. Umesto da grade nove transportne sisteme, gradski planeri su odlučili da iskoriste na što bolji način postojeću mrežu puteva i izgrade visoko funkcionalan autobuski saobraćaj. To se pokazalo toliko uspešnim da su mnogi svetski gradovi usvojili Kuritibin model.

Malme, Švedska

malme_svedska_01Malme je veliki grad koji je fokusiran na zelene površine. To je jedan od najvećih gradova u Švedskoj i poznat je po svojim parkovima, ali i po održivom urbanom razvoju. Čelnici grada menjaju naselja u susedstvu u ekološki prihvatljiva.

Pošto je recesija skoro zbrisala industrijsku bazu Malmea osamdesetih godina prošlog veka, grad je imao šansu da krene iz početka. Zapadna luka funkcioniše uz pomoć obnovljive energije, uključujući energiju vetra i sunca, dok se organski otpad pretvara u biogas.

U Augustenborgu, predgrađu Malmea, krovne bašte izoluju kuće, a sistem zajedničkog korišćenja automobila koje pokreće biogas ili etanol i putevi koji su prilagođeni pešacima i biciklistima smanjuju korišćenje automobila.

 Vankuver, Kanada

vankuver_kanada_01Vankuver ljudi pamte po tome što je pokušao da napravi Zimske olimpijske igre održivim, ali svakodnevno razmišljanje čelnika i stanovnika ovog kanadskog grada je ono zbog čega se on nalazi na ovoj listi. Devedest odsto Vankuvera je snabdeveno električnom energijom iz hidroelektrana.

Vetar, sunce, talasi i plima pomažu da grad ostane zelen. Plus, imaju velike planove za budućnost. Zelene zgrade, zelena ekonomija, zeleni transport, čist vazduh i voda su samo neki od ciljeva koje su građani Vankuvera sebi postavili za 2020. godinu.
Izvor:ekokuce.com

___________________________________________________________________________

PREDEO SLIKAN ŽADOM…

tamoiovde-logoTo je zemlja žada. To je postojbina četiri nacionalna parka u kojima se nalaze najviše planine, najduži glečeri i najviše šume Novog Zelanda.

To je Te Vaipounamu – predeo slikan žadom.

images-2013-MM8180_130406_05452_539075116

Fotografija: Majkl Melford

Džef Mahuika se iznenada saginje. Među hiljadama rečnih oblutaka pod našim nogama on je primetio nešto što je mome oku promaklo. Hvata prstima ivicu jednog kamena i nežno ga čisti od šljunka koji ga je gotovo sakrivao od pogleda. To je komad pounamua – zelenog kamena, žada – dužine prsta, koji se, dok ga on drži na suncu, presijava ledenim sivozelenim sjajem.

Predaje mi ga i ja dodirujem njegovu površinu koju je uglačala reka. „Kod nas je običaj da se prvi koji se nađe ne zadržava”, kaže. „Zato ti ga dajem.” Onda mi sinu. Mahuika je majstor za graviranje žada. Vraćam mu kamen i kažem: „Ako probušiš rupu u njemu, nosiću ovaj pounamu oko vrata da me podseća na ovo mesto.”

Te Vaipounamu, prestonica žada. Četiri nacionalna parka u jugozapadnoj rubnoj zoni Novog Zelanda, i oblasti koje ih povezuju, od 1990. godine uživaju status svetske baštine. Od svih divljih predela u mojoj zemlji ovome se vraćam najčešće, da bih udisao njegov planiski vazduh, da bih gazio njegovim rekama, pešačio njegovim šumama i upijao njegovu atmosferu.
Nakon sat vremena pešačenja od mesta na kome se južno od Hasta završava put uz obalu, graver i ja ulazimo u dolinu Kaskejd. Iza naših leđa planinsko-brdski venac Red Hils blista na popodnevnom suncu. Sa tih brda potiče pounamu u rekama. To kamenje je nastalo pod dejstvom istih tektonskih sila koje su stvorile i te planine.

Pešačimo duž rečnih obala pognutih glava poput barskih ptica, gledajući, ali ne tražeći; jer Maori veruju da se pounamu ne pronalazi – on se sâm otkriva.
To otkrivanje je, međutim, zakomplikovano činjenicom da tu ima mnoštvo zelenog kamenja koje nije žad, ili nefrit, kako ga nazivaju geolozi. Otkrivam da sam stručnjak u pronalaženju tih kamenčića koji samo liče – slaba uteha za tragača za žadom.
Povremeno se zaustavljam i uzimam poneki lep sivozelen kamičak.

„A ovaj, Džefe? Je li nefrit?”

„Ma kakvi”, kaže, „batali.”

Kada su ovim predelima gospodarili Maori, nijedan resurs nije bio toliko visoko cenjen kao pounamu. Jednim delom status ovog kamena potiče od činjenice da je potrebno veoma mnogo vremena da bi se on uobličio u alaktu ili ukras jer je pounamu čvršći od čelika. Pošto je na njemu radio nedeljama ili mesecima, ovaj kamen je postajao prožet duhom svog vlasnika. Po jednom običaju, kada Maori umru, njihovi dragoceni komadi žada se sahranjuju zajedno sa njima, da bi kasnije bili iskopani i predati potomcima. Na taj način pounamu transcendira vreme, povezujući generacije u svetom zagrljaju.
Autor: Kenedi Vorn
Izvor:nationalgeographic.rs

______________________________________________________________________________________________

NAJVEĆA PRAŠUMA U EVROPI…

tamoiovde-logoPovodom 26. septembra, Svetskog dana čistih planina

Planinske zajednice zauzimaju petinu kopnenog područja na planeti nam Zemlji, dok njihovi nemerljivi resursi predstavljaju osnovni životni oslonac čak desetini ljudske populacije.

dsc03861

Svetski dan čistih planina je povod za našu ličnu, makar neku aktivnost, koja će doprineti da se ovo nemerljivo blago zaštiti i očuva u svom izvornom, veličanstvenom sjaju.

Bora*S



Perućica – biser prirodnog blaga Republike Srpske, najveća prašuma u Evropi

dfd4b90a4a0d4b699e28ddc27224a498_L
Sigurno najvredniji biser u nizu prirodnog blaga nacionalnog parka Sutjeska je strogo zaštićeni rezervat Perućica, jedna od retkih sačuvanih prašuma Evrope.

Još davne 1938. godine, šumari taksatori prilikom izrade uređajnog elaborata na planini Maglić, pronalaze u slivu rečice Perićice, u uvali između Maglića, Volujaka i Sniježnice, prekrasne vrste bukve, jele i smrče čija je drvna masa prelazila 1000 m3 po hektaru, a visina pojedinih stabala dostizala preko 50 m.

Šumske vrste Perućice nisu imale premca u Dinaridima, ne samo po drvnoj masi i visini, već i po sastavu, izgledu i lepoti. Sve je to bio razlog da Vlada SR BiH 1952. godine izdvoji područje Perućice sa površinom od 1234 ha „iz redovnog šumarskog gazdovanja , kao šumarski objekat potreban naučnim istraživanjima i nastavi“, a 1954. godine, to područje, uvećano za još 200 ha, stavlja se pod zaštitu države kao prirodni rezervat.

Pogled sa Vidikovca (Dragoš Sedlo) na Perućicu i vodopad Skakavac, koji se u srcu prašume stropoštava sa visine od preko 70 m, ispunjava čoveka zadovoljstvom što je taj mali deo iskonske prirode, sa bogatim multifunkcionalnim biodiverzitetom, sačuvan za sadašnje i buduće generacije.

Perucica_vodopadOčuvanje i zaštita Perućice u izvornom stanju je jedan od glavnih zadataka Nacionalnog parka Sutjeska. U rezervatu je sve prepušteno prirodi. Rađanje, život, umiranje i ponovno rađanje, taj večiti životni ciklus, odvija se bez intervencije čoveka. Na ostacima prirodno umrlih stabala buja novi život.

Perućica predstavlja, danas tako retku, prirodnu laboratoriju sa velikim značenjem za mnoge naučne discipline, za edukaciju, kao i za jednostavno uživanje u čistoj i nedirnutoj prirodi.
Živi svet Perućice izražen kroz vegetaciju (fitocenoze i biljne zajednice, ekosisteme, floru, faunu i drugo) je veoma raznovrstan i bogat.

Perućica je zbog svog južnog položaja u Evropi (submediteransko-mediteransko područje), bila za vreme ledenog doba veoma značajan refugijalni prostor koji je omogućio da se mnoge termofilne vrste evropskog severa i njenog središta sačuvaju na ovom području. Ledeno doba je zahvatilo područje Perućice pa su njeni vršni delovi bili prekriveni lednicima, o čemu svedoče ostaci glacijalnih perioda (lednički cirkovi i korita, morene raznovrsnog karaktera, glacijalni obluci, i dr.). Niži delovi Perućice ostali su bar delimično, bez ledničkog pokrivača, što je omogućilo razvijanje refugijalne flore i vegetacije (Ostrya carpinifolia i njene zajednice i druge).
(Iz prezentacije „Perućica-zemlja magije“).

Perucica_2U okviru ovog strogog prirodnog rezervata, zaštićena su, pored šumskih vrsta bukve, jele i smrče, još i vrste subalpske bukve, čiste ili sa planinskim javorom; subalpske smrče, te vegetacija bora krivulja, ili tzv. klekovina bora i planinska travnjačka vegetacija.

U Perućici, kao i u drugi delovima parka, nalazi se zaista, pravo bogatstvo i raznovrsnost biljnog sveta, te niz endemskih i rijetkih vrsta. O bogatstvu biljnog sveta Perućice može da posvedoči i to da je registrovano preko 170 vrsta drveća i grmlja i preko 1000 vrsta zeljastog bilja. Istraživanja zastupljenosti vrsta mahovina i lišajeva tek su započela.

Stoga su ovi predeli već dugo pravi magnet za naučnike i istraživače iz raznih naučno-istraživačkih disciplina.
Prolazak kroz Perućicu je dozvoljen samo uz prethodnu najavu i pratnju vodiča iz Nacionalnog parka Sutjeska.
Izvor:srbijuvolimo.rs



POLJUBAC NA JAVNOM MESTU…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Koliko košta?

 Poljubac na javnom mestu, u mnogim zemljama, može skupo da košta. Ma koliko ovo neverovatno zvučalo u 21. veku, bizarni propisi, neretko su na snazi i u omiljenim letovalištima, pa se turisti u nemalom broju država izlažu riziku da dođu i u sukob sa zakonom.
309535_1Ako je i logično da se u islamskim zemljama valja ogrtati, voditi računa o dužini suknje i razrezu na bluzi, teško je shvatljivo da u zapadnoj Evropi još vladaju puritanski propisi „od pre Prvog svetskog rata“.

Tako, u Francuskoj, na primer, dalje važi zakon iz 1910. godine, kojim se zabranjuje ljubljenje na peronima železničkih stanica. Cilj je, svojevremeno, bio da se onemogući kašnjenje vozova. Ali, zakon niko nije ukinut ni u vreme superbrzih vozova. Za kršenje ovog propisa nije predviđena drakonska kazna, ali važi naredbe da istog časa napustite stanicu.
Kazna za ljubljenje može da se „zaradi“ čak i u Italiji. U Eboliju, u Kampaniji, važi zakon koji zabranjuje ljubljenje u automobilu. Razlog je bezbednost u saobraćaju, a kazna za prekršaj je 500 evra. Na slavnom britanskom univerzitetu Oksford, zabranjeno je ljubiti se u kampusu, pa je za zaljubljene određena „zona za ljubljenje“ – u lokalnoj menzi.

Islamske zemlje ne tolerišu mnoge, za nas tek, sitnice. Tako je u Istanbulu u restoranu od bračnog para na turističkom putovanju zatraženo da za stolom sede jedno nasuprot drugom, a ne jedno pored drugog. U unutrašnjosti Turske, javno ljubljenje može da donese i ozbiljnije probleme.

Zakonski obračun sa nežnostima pred očima javnosti, još je stroži u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Poljubac pred drugima, apsolutno je isključen i u veoma posećenim letovalištima, čak i među supružnicima. Godine 2010. se, tako, u Dubaiju britanski bračni par poljubio u restoranu i zbog toga dobio – mesec dana zatvora!

U Dubaiju se za neprikladno ponašanje smatra ne samo ljubljenje, nego i grljenje, plesanje, ili puštanje glasne muzike na javnom mestu. Vanbračni parovi ne smeju da se drže za ruke. I, pažnja, oznaka muškarca i žene na istim vratima toaleta ne znači da tamo mogu da budu zajedno. Zbog toga je jedan češki bračni par na aerodromu saslušavala policija. Novčana, ili čak zatvorska, kazna preti onome ko je pod dejstvom alkohola uhvaćen mimo mesta gde je dozvoljena njegova prodaja.

Egipat je, takođe, ljubljenje pred svedocima stavio na crnu listu. Građani Tajlanda ne smeju javno ni da se drže za ruke, ali se turistima, „blagonaklono“, gleda kroz prste. Stroga zabrana ljubljenja važi u malezijskom metrou.

Ljubljenje na javnom mestu zabranjeno je i u Japanu. Tamošnji zakonodavac ovu zabranu argumentuje činjenicom da se poljupci smatraju uvodom u seksualni čin, a logično je, stoga, da je predigra na javnom mestu nedopustiva.

Ista praksa postoji i u Indiji, gde se izlivi osećanja tretiraju kao krajnje intimna stvar i rezervisani su za prostor iza zatvorenih vrata. Iskazivanje ljubavi na javnom mestu dozvoljeno je samo u filmovima i to – najvećim zvezdama.
Izvor: rtvbn.com

_____________________________________________________________________________________________________

 

SVE BOJE SVETA …

TAMOiOVDE________________________________________________________________

NAJNEVEROVATNIJA MESTA NA PLANETI

Naš svet je toliko pun čuda da se neverovatna mesta otkrivaju svaki dan: roze jezera, neverovatna polja lavande ili lale, kanjoni i planine koji oduzimaju dah i druga mesta za koja nećete moći da poverujete da postoje.

Priroda je toliko bogata i neistražena, da se njena čuda svakodnevno otkrivaju, bilo od strane profesionalnih fotografa, bilo od strane amatera.
Neke od slika iz ove foto galerije su potpuno prirodni prizori koje možete da pronađete dok putujete svetom, dok su druge doživele ljudsko mešanje, ali čak i u tim slučajevima, rezultat je spektakularan.

Nije ni čudo što su putovanja jedna od najboljih oblika rekreacije – samo gledanje u ove slike odvešće vaš um na daleka, udaljena mesta…

I da, sva ova mesta su prava!

1. Danksia visoravan u Kini
2. Žuto polje uljane repice u Kini
3. Roze jezero u Senegalu
4. Antelope kanjon u SAD
5. Ljubičasto šibazakura cveće u Takinoue parku u Japanu
6. Zelena polja čaja u Kini.

Izvor:S Media


ŠTA JE TO…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

  WHAT IS THAT?

KRATKOMETRAŽNI FILM

PODVODNI „TORNADO“ RIBA…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________________

Fotografija ronioca koji stoji na morskom dnu, izgleda kao patuljak u odnosu na ogromni “tornado” riba, pravi je hit na internetu.

296686_riblji-tornado-video-snimak3_f

296689_riblji-tornado7-video-snimak_ff Autor fotografije je naučnik Oktavio Aburto, a slika je nastala novembra meseca 2012.(napom. Bora*S) u Nacionalnom parku Kabo Pulmo, ogromnom podmorskom rezervatu u Kalifornijskom zalivu.

Aburto je sliku nazvao “David i Golijat”, preneo je „Autdor“.
Ronilac na fotografiji je Dejvid Kastro, čija porodica pomaže u primeni zakona u nacionalnom parku. Ribe su iz porodice Carangidae, prožrdljivi predatori koji se kreću u velikim grupama i prelaze područja u tolikom broju da mogu da zaklone sunčeve zrake.

296684_riblji-tornado-video-snimak_f296688_riblji-tornado-video-snimak5_f
-Pokušavao sam da fotografišem ovaj prizor otkako sam video ponašanje ovih riba i bio svedok ovog neverovatnog tornada koji prave tokom mrešćenja – rekao je Aburto.
Ovaj naučnik se nada da će njegova fotografija doprineti poštovanju podmorskog života u rezervatima, a posebno u parku Kabo Pulmo.

 Video:

blic.rs/M. Milikšić

POMOĆ U NEVOLJI…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________

DELFINI NAPRAVILI  „SPLAV“ OD SVOJIH TELA POKUŠAVAJUĆI DA SPASU BOLESNU DRUGARICU 

304109_delfini-afp_fOdavno je poznato da delfini važe za izuzetno inteligentne životinje, koje su često bile spasioci mnogih davljenika.

Koliko su ove životinje požrtvovane pokazuje i snimak napravljen u jednom nacionalnom parku u Južnoj Koreji kada je grupa delfina napravila „splav“ od svojih tela kako bi pomogli svojoj drugarici u nevolji.

Neverovatni snimak načinjen je u Kjum parku Ketacean istraživačkog instituta u Ulsanu u Južnoj Koreji.

 Grupa od 12 delfina plivala je kada je jedan od njih počeo da se čudno ponaša. Jedna ženka iznenada je počela da se prevrće sa strane na stranu, očajnički pokušavajući da se održi na površini usled paralize grudnih peraja.

 Videvši da im je drugarica u nevolji, drugi delfini su se skupili oko nje. Napravili su splav od svojih tela i zaronili ispod nje kako bi je držali na površini.

Priča, ipak, ima tužan kraj. Pet najpožrtvovanijih delfina se uzaludno trudilo da nesrećnu ženku spasu od davljenja.

Kada je prestala da diše, a njeno telo počelo da tone, ostali delfini su i dalje pokušavali da je dotaknu i pomognu joj, ali je bilo prekasno.

www.blic.rs


A,  OVDETokom noćnog ronjenja u blizini obala Havaja grupi ronilaca je prišao delfin koji nije mogao normalno da pliva.

 Tek kada je delfin uporno nastavio da kruži oko ronilaca, instruktor Keler Laros je shvatio da životinja nije samo znatiželjna, već da traži pomoć.

Delfin nije mogao normalno da pliva jer se zapleo u ribarsku mrežu, a kuka mu se zabila uz prsno peraje.

Čudno je bilo i što se delfin „nameštao“ svoje telo kako bi ga Laros lakše oslobodio.

Priredio: Bora*S


 

KLEVETANJE ORLA…

tamoiovde-logo

Verujem da ste, no, ako ipak niste, pažljivo pogledajte ovaj video snimak.

60733700I pored  zauzetosti mnogo atraktivnijim smakom sveta,  za par dana video su pregledali milioni ljudi širom planete.

Potom pročitajte tekstove objavljene  u većini medija.

PRVA VEST

PREVELIK ZALOGAJ: ORAO ZGRABIO DETE USRED PARKA

Stil, 11:40, 19.12.2012. Autor: Tanjug

TORONTO –  Strašan napad.

Veliki zlatni orao snimljen je kako kruži iznad parka u kanadskom gradu Montrealu, obrušava se na dete, podiže ga u vazduh i nekoliko metara dalje ispušta na travu.

Dečak nije povređen, a u trenutku kad je grabljivica ščepala dete, njegov otac je potrčao kako bi spasao sina. Srećom po dečaka, orao ga je ispustio najverovatnije zbog njegove težine ili se uplašio odraslog čoveka, pa je odustao od plena i odleteo.

Jutjub snimak zlatnog orla koji je podigao dete u Montrealu mogao bi postati novi hit na internetu i najnoviji je slučaj bizarnog ponašanja životinja u Kanadi. Video je za jedan dan postao senzacija i mnogi ljudi na društvenim  mrežama, Tviteru i Fejsbuku, razmenjuju snimak i komentarišu ovaj bizaran pokušaj otmice.

– Najluđi snimak koji sam video u poslednje vreme – naveo je jedan tviteraš.

– Definitivno će biti hit – piše drugi korisnik na Fejsu.Mnogi ljudi su na društvenim mrežama ovaj pokušaj otmice deteta iz parka usred dana okarakterisali kao siguran znak da će se dogoditi apokalipsa, najavljena, prema majanskom kalendaru, za 21. decembar 2012.

– Kad su orlovi počeli da hvataju bebe po gradovima, onda je apokalipsa zaista stvarna – naveo je jedan korisnik Tvitera. Moguće je da je orao zamenio dete za zeca, mrmota ili vevericu, koji su njegov uobičajen plen, smatraju kanadski stručnjaci za ptice grabljivice. 

izvor: http://www.kurir-info.rs


DRUGA VEST-DAN KASNIJE

PRIZNALI: Snimak orla koji je zgrabio dete lažan

Stil, 12:47, 20.12.2012. Autor: Agencija TANJUG

 MONTREAL – Snimak na kome se vidi kako zlatni orao u Kanadi podiže dete sa igrališta u parku je lažan, priznali su autori snimka koji je uzbunio javnost.

Četiri studenta 3D animacije i digitalnog dizajna u Nacionalnom centru za animaciju i dizajn (Centar NAD) u Montrealu priznali su na sajtu škole da su oni tvorci snimka koji je na Jutjubu pogledan za dva dana čak 14 miliona puta.

„Ni dete ni orao nisu zajedno na snimku. Oboje su napravljeni kao 3D animacije i potom ubačeni u pravi snimak parka sa odraslom osobom“, navodi se na sajtu.

 izvor: http://www.kurir-info.rs


POGLEDAJTE I OVAJ VIDEO


Iskazujem OVDE tek dve sopstvene konstatacije: ova opasna manipulacija, bolesna mašta i rabota, objavljena na sajtu škole, za neke je tek- „studentska posla“, a potom, da većina medija koja je lansirala prvu, nije objavila drugu vest.

ŠTA REĆI?

„Smak“  u mnogim sferama, iako perfidno i postupno- ipak, događa nam se…

Bora*S

_______________________________________________________________________________________

KIŠA OTKRILA FOSIL DŽINOVSKOG JELENA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________

Provala oblaka nad Kostolcem otkrila fosil džinovskog jelena iz poslednjeg ledenog doba. Nađeni mamutska kljova od 3,85 metara i jelenski zubi dugi pet centimetara

Nezapamćeni pljusak koji se sručio u noći između utorka i srede na Stari Kostolac otkrio je nove fosile na groblju mamuta na brdu Nosak.

To je nova zagonetka za stručnjake Arheološkog instituta SANU i holandske paleozoologe iz Lajdena, koji su se ovih dana priključili istraživanjima.

 Iz nanosa lesa na površinu je izbila još jedna ogromna kljova runastog mamuta duga 3,85 metara, ali i ostaci džinovskog jelena, koji je imao raspon rogova veći od četiri metra.

  Holandski stručnjaci su prepoznali fosilizovane ostatke jelenske glave koji su se nalazili ispod mamutskih kostiju, a to po mišljenju arheologa, upućuje na neku munjevitu prirodnu katastrofu koja je ove divove sahranila u brdu lesa tokom poslednjeg ledenog doba.

– Ponavlja se priča koja je viđena kod mamutice Vike, kraj čijeg smo fosila u površinskom kopu Drmno takođe pronašli ostatke jelena, ali stepskog, koji je živeo u njeno doba – kaže prof. dr Miomir Korać, direktor arheološkog parka Viminacijum.

– Vika i njen jelen živeli su u Kostolcu pre najmanje milion godina, kad je ovde vladala vrela sutropska klime. Fosili na brdu Nosak pripadaju runastom mamutu i njegovom savremeniku džinovskom jelenu, koji su živeli mnogo kasnije, u subpolarnim uslovima hladne tundre.

Sagovornik „Novosti“ ističe da pronalazak fosila mamuta i jelena koji su živeli na istom mestu u razmaku od najmanje nekoliko stotina hiljada godina dokazuje pretpostavku da je naš prostor oaza u kojoj život opstaje i kad u drugim delovima sveta nestaje.

– Velika Vika i njen drugar jelen živeli i stradali su, najverovatnije u megapoplavi pra-Morave u vreloj kostolačkoj savani sa bujnom i visokom travom – kaže prof. Korać. – Gotovo na istom mestu, oko milion godina kasnije, žive i stradaju njihovi daleki rođaci koji su za to vreme evoluirali i prilagodili se klimatskim promenama koje su pretvorile ovaj kraj u hladnu tundru. Suštinska važnost ovih otkrića jeste da se na našim prostorima nit života nikada nije prekidala.

B. Subašić,  26. jul 2012. /novosti.rs

ĐERDAPSKA KLISURA…

TAMOiOVDE____________________________________________________________________________________________

NAJATRAKTIVNIJA PODRUČJA  NACIONALNOG PARKA  ĐERDAP USKORO DOSTUPNA TURISTIMA

 Veliki i Mali Štrbac osim što su najviši vrhovi Miroča, ujedno su i veoma atraktivni vidikovci, sa kojih se kao na dlanu pruža pogled na Dunav u njegovom najužem delu, iznad tesnaca Kazana.

Ta najeksluzivnija područja Nacionalnog parka Đerdap uskoro će biti dostupnija turistima. Reč je o zaštićenim dobrima prvog reda, koji su, po novim propisima, dostupni za naučno-istraživačke delatnosti i eko turizam.

Nacionalni park Đerdap je pokrenuo projekat za uređenje zaštićenih područja, a Srđan Stefanović, direktor NP „Đerdap“ kaže za „eKapiju“ da će uskoro biti nastavljeni radovi na izgradnji vizitorskih centara u Tekiji i Pločama.

– U pitanju je opremanje pešačkih staza, izgradnja 5 vidikovaca, oblaganje pomoćnih objekata drvetom, popločavanje terena. Biće sređeni prilazi Velikom i Malom Štrpcu i izgrađene tri osmatračnice za fotosafari – navodi Stefanović.

Osim radova na sređivanju Ploča, uporedo se nastavlja rekonstrukcija vojničke karaule u Tekiji.

– Od Ministarstva odbrane smo 2008. godine kupili karaulu u nameri da nam tu bude smeštena kancelarija, a osim toga da posluži i u naučno-istraživačke svrhe, kao i za turizam. Kada budu završeni radovi centar će obuhvatiti kancelarije, apartmane, amfiteatar, letnju učionicu, rasadnik – navodi Stefanović.

Prema njegovim rečima, radovi bi trebalo da budu završeni do jeseni 2012. godine.

Izvor:eKapija, 25. 06. 2012.

PARK KOJI SE PRETVARA U JEZERO…

TAMOiOVDE________________________________________________
U rano leto jedna od najlepših staza za planinarenje Austrije postaje jezero, 10 metara duboko.

Zeleno jezero je redak prirodni fenomen. Nalazi se  u podnožju planine Hochschvab, u Tragoess- Štajerska.

Naime, tokom hladnih zimskih meseci, ovo mesto je skoro potpuno suvo, i koristi se kao  park gde planinari vole da dođu i provedu neko vreme daleko od urbanog haosa.

Ali čim temperatura  počne da raste, sneg i led koji pokrivaju planinske vrhove počnu da se tope, a kristalno čista voda se sliva i puni basenski prostor u  podnožju. Temperatura jezera u to vreme je između 4 i 8 stepeni Celzijusa. Upravo ova hladnoća je ključna za dobru vidljivost koja može doseći i fantastičnih 40 metara.

Vode Zelenog jezera su najviše u junu, kada  ovo izuzetno mesto „okupiraju” ronioci, radoznali da vide kako Mountain Park izgleda pod vodom. Plivanje preko drvenih klupa, dna pokrivenog travom, drveća, puteva, pa čak i mostova, stvara jedinstven osećaj zbog nadrealnog okruženja koje pripada suvom periodu.

Priredio: Bora*S

Foto: Crack Two



MOJE VREME ISPRED STAROG ZDANJA…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________

PRECI I VRLI POTOMCI

Zašto jedno kulturno- istrorijsko dobro ove nam zemlje, podignuto još 1865. godine, spomenik kulture, građevina izuzetnog značaja i sjajne arhitekture, nekada  skupštinski dom Knjaževine Srbije, letnjikovac dinastije Obrenović, kasnije reprezentativni hotel i ponos Bukovičke banje u vremenima kada je ova imala više gostiju nego stanovnika-danas propada?

Polomljeni prozori, krov koji  prokišnjava i sklon je padu, spoljašnost, unutrašnjost i prostor okolo objekta – ruinirani…

Do bola.

To je ono što se može, onako u prolazu, zapaziti- spolja.

A unutra?

 Iako se u ovaj objekat može ući na razvaljena vrata ili  kroz isti takav prozor, to nisam učinio. Od prolaznika ili malobrojnih šetača, po inače prelepom banjskom parku-jedinstvenoj umetničkoj galeriji na otvorenom, ne doznajem ništa. Sleganje ramenima, tek.

Za nadležne-nisam nadležan.

Zato sam nakon povratka, malo istraživao. Odoh na www.arandjelovaconline.com

 Kad TAMO, kao naručen, tekst autora Milene Milikić, koji delimično, prenosim i OVDE.


”Telefonska centrala na recepciji je i dalje tu, ali su kablovi pokidani. Nekoliko računa i dalje stoji na recepciji, kao i sveska koja je svojevremeno bila kao knjiga utisaka. Međutim, zbog vlage i dugog stajanja, reči zapisane u knjizi sada nije moguće pročitati.

Hol hotela pun je otpalog maltera i razbijenog stakla. Iznad vrata piše restoran, a ispred na podu je velika tabla sa nekadašnjom dnevnom ponudom jela. Stolica i stolova u restoranu nema, a nema ni radijatora – oni su prema rečima našeg vodiča ukradeni.

Stepenice koje vode na sprat na kome se nekada nalazila balska sala i hotelske sobe nisu obezbeđene i preporučuju nam da, dok se penjemo, idemo bliže zidu.

Balska sala, koja je nekada primala kneževe i u kojoj je prema rečima našeg vodiča Živojin Mišić upoznao svoju suprugu puna je razbijenog stakla, a na podu je i nekoliko dušeka. Vidi se da je ona sada često odredište „nezvanih gostiju“, jer je tu „groblje“ plastičnih pivskih flaša, zgužvanih paklica cigareta i brda opušaka.” 


                                                                                      ***

Pa eto, preci su sagradili i ostavili potomstvu na dobrobit.

A vrli potomci, uništavaju i dopuštaju  da propadne.

ŠTETA.

 I  SRAMOTA!

Bora* Stanković