ZABRANJENO JE…

tamoiovde-logo
Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.

Foto ilustracija: Bora*S

Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha
da ostvariš svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti sve što ste zajedno proživeli,
i zvati ih samo onda kad su neophodni.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan do poslednjeg daha.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš njegov osmeh i oči,
a sve samo zato što je on izabrao drugačiji put od tvog,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost
i zameniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge
misliti da je njihov život vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da je život ono što daje,
a takođe i ono što uzima.

Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvek možemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svet ne bi bio isti.

Pablo Neruda


 

ZALJUBLJENIK U LJUBAV…

tamoiovde-logo

ISTINA O NAJVEĆEM PESNIKU 20. VEKA: Nerudina romansa je dokaz da se vredi boriti

Buntovnik, večiti dečak, borac za pravdu i istinu, zaljubljenik u ljubav, život, slobodu, kosmopolita, ali i ženskaroš – Pablo Neruda ostavo je neizbrisiv trag u poeziji 20. veka oplemenivši je i učinivši malo poletnijom, malo srećnijom, malo „življom“ i daleko optimističnijom.

Legendarni Čileanac bio je pesnik ljubavi, ljubavi koja ima krila, ljubavi sa srećnim krajem, ljubavi koja nas budi i tera na velika dela.

10410515_724850410896237_5165208990208036250_nKada pomislite na poeziju koja slavi ljubav, onakvu kakvu bismo svi voleli da imamo, ne možete da se ne setite Nerude.

Njegove reči otvaraju srce i dušu, uče nas da je ljubav iskra života, neprolazno čudo koje prožima čitavo naše biće, zbog koje plačemo, skačemo, smejemo se, pevamo, dodirujemo zvezde i ostajemo noću budni…

I sam Neruda živeo je takve ljubavi – velike, strasne, nemirne i burne, često kratkotrajne i prolazne, a samo jednom večnu i do smrti.

O čuvenom Nobelovcu znamo mnogo – bio je ostrašćeni političar, odličan diplomata i senator, a istina i pravda koju je na tim funkcijama propagirao i zalagao koštale su ga mirnog i stabilnog života – progonjen od strane režima azil je zatražio u susednoj Argentini. Ipak o Nerudinoj intimi i romansama, koje su zapravo inspirisale čitavo njegovo stvaralaštvo, znamo veoma malo.

Zato, danas, uplovite u romantičnu priču o najvećoj ljubavi ovog pesnika koja je trajala gotovo četvrt veka, do kraja njegovog života, a koja dokazuje da istinska osećanja ne biraju vreme, godine i mesto, kao i da mogu da se sačuvaju i podnesu prepreke, bol i trzavice.

Matilde Urutije bila je treća i poslednja supruga Pabla Nerude, njegova životna saputnica tokom 22 godine, njegova saveznica, saradnica, najbolja prijateljica i nepresušna inspiracija. Matilde?

Matilde je bila fascinantna žena kojoj se Neruda divio od trenutka kada je prvi put video njenu vatreno-crvenu kosu na koncertu na kom je pevala i koju je obožavao bez zadrške. Obožavao toliko da joj je posvetio jednu od najdirljivijih zbirki pesama u istoriji – „100 soneta o ljubavi“

Ako ste pomislili da neko ko piše tako snažno, ko dočarava plime ljubavi na najbolji način, čije su emocije duboke i „ludačke“ ne može da bude nitkov, niste u pravu.

Neruda je bio čovek ljubavi, gajio je kult žena, voleo ih i divio im se, te su brojne avanture činile njegov život, čak i kada je bio u zvaničnom braku. Tako mu se desila i Matilde – trebalo je da bude samo još jedna ljubavnica u nizu… Ali, sudbina i strelice ljubavi učinili su svoje.

Počeci njihove ljubavi vezuju se za romantično i skriveno morsko mesto Atlantida u Urugvaju, gde su oni udarili „temelje“ svojoj velikoj romansi. Drvena kućica na plaži, orkužena mirisnim borovima, pripadala je Nerudinom prijatelju koji je bio jedan od retkih upućenih u ovu vezu.

Oni su danima plivali, smejali se, čitali poeziju, pričali, i dok je Matilde spremala večeru, Neruda je pripremao i služio im aperitive. Potom, ona bi dekorisala sto neobičnim stvarčicama koje bi tokom dana pronalazila na plaži. Zaljubljeni par skupljao je i cvetove, koje bi odlagali u svesku sa Nerudinom poezijom – na kraju su taj spomenar i „spomenik“ njihove ljubavi poklonili u znak zahvalnosti prijatelju koji im je pružio to utočište.

Afera se pretvorila u ozbiljnu i trajnu vezu, a Pablo i Matilde izgradili su „gnezdo“ u kom su zajedno živeli njegovoj tadašnjoj supruzi ispred nosa. Konačno, godinama kasnije, Neruda se razveo i odveo Matilde pred oltar.

U svojim memoarima, ona je priznala da je upravo „atmosfera greha“ podstakla njihovu ljubav i učinila da se ona ne ugasi.

Taj ukus greha, to laganje, skrivanje, bežanje – bio je najveći podsticaj našojj ljubavi. Ti tajni pogledi, saučesništvo u svakoj minuti jeste nešto zbog čega je naša želja da budemo zajedno stalno rasla. Želja nas je izjedala, i uveravala u to da ne možemo da živimo odvojeno – napisala je Matilde.

Nerudino pismo Matildi

Kao uvod u „100 ljubavnih soneta“ Neruda je priložio pismo svojoj obožavanoj supruzi, puno metafora i ličnih utisaka, ali ipak moćno, bogato strastima, uspomenama, protkano snažnim romantičnim nabojem i dubokim emocijama.

Za moju voljenu ženu

6813-pablo-neruda-280x425Patio sam dok sam pisao ove sonete bez imena, boleli su me i činili tužnim, ali sreća koju osećam dok ti ih nudim je velika kao savana. Kada sam sebi dao ovaj zadatak, znao sam pravac ovih soneta, sa elegantnim diskriminišućim ukusuom, pesnici su se uvek trudili da njihove rime zvuče kao srebro, kristal ili topovska paljba.

Ali sa velikom poniznošću napravio sam ove sonete od drveta, dao sam im zvuk te neprozirne čvrste supstance, i to je način na koji ti treba da ih čuješ.

Šetajući šumom ili plažom, pored skrivenih jezera, na predelima posutim pepelom, ti i ja smo pokupili komade čiste kore, komade drveta koji su dolazili sa svakim talasom, sa svakom promenom vremena. Od takvih mekanih relikvija džepnom sekirom sagradio sam ove gomilje ljubavi, i sagradio sam male kuće, tako da tvoje oči, kojje ja obožavama i kojima pevam, mogu da žive u njima.

Sada kada sam otkrio temelje moje ljubavi, predajem ovaj vek tebi – drvene sonate koje se uzdižu samo zato što im ti daješ život.

Prvi sonet

Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rađa iz zemlje i traje,
reci u čijem rastu sviće,
u čijem letu planu svetlo limunova.

U tom imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke reke
koja utiče u moje zakrčeno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepoznatog tunela
što se s mirisom sveta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim noćnim očima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.

Matilde je Nerudi opraštala sve grehe, sitne i krupne, a kada to i nije mogla – ona mu je priređivala male, „slatke“ osvete. Njena ljubav bila je iznad svega, iznad prolaznih avantura, iznad sitnih razmirica, iznad političkih obračuna… Kada je poeta imao aferu sa svojom nećakom, Matilde je, umesto da ga ostavi, glasala protiv njegovog kandidata na političkim izborima. To je bio njen način da mu uzvrati udarac.

Kada je 1973. njen Pablo, njen vitalni, razigrani, nestrpljivi čovek, umro, ona je ostala uz njegovo telo dugo, dugo, gorko plačući i ne mogavši da ga ne dodiruje. Zaspala je pored hladnog Nerude, i čak u snu držala ga je za ruku.

Ona je svoje dane i godine provedene sa legendarnim Čileancim pretočila u memoare „Moj život sa Nerudom“, donoseći duhovitu, toplu i na trenutke srceparajuću priču koja je zapravo najbolja biografija ovog čoveka uvek gladnog života i ljubavi.

Pesma za Matilde

Danas, posvećujem ovo tebi, ti si tako duga
kao telo Čilea, delikatna
kao cvet anisa
i svaka stabljika je svedok
naših neizbrisivih proleća:
Koji dan je danas? Tvoj dan.
A sutra je juče, i još ne prolazi,
ali dan nikada ne može da isklizne iz tvojih ruku:
ti čuvaš sunce, zemlju, ljubičice
u tvojoj senci dok spavaš
I na taj način, svako jutro
ti udišeš meni život.

Autor: S. Pavlović Foto: Wikipedia

Izvor: dnevno.rs

________________________________________________________________________________

MESTO PO MERI ČOVEKA…

tamoiovde-logoGrad u kome je plata 1.200 evra, kirija 15 evra, kriminala nema, a policija ne postoji

Marinaleda je gradić u Andaluziji na jugu Španije koji na površini od 25 kilometara kvadratnih broji oko 2.700 stanovnika.

1057fc5f7173ecb842571f4c89872453-350x250Stanovnici Marinalede ne boje se da izraze svoja politička uverenja. Umesto bleštavih reklama i brendova – ulična umetnost u obliku grafita i murala sa porukama podrške i solidarnosti sa zemljama poput Kube i Venecuele.

Ulice nose nazive slavnih boraca za radnička prava kao što su Federiko Garsija Lorka i Pablo Neruda.

Dok se ostatak Španije bori sa domaćom oligarhijom i stranim bankama koje su preuzele zemlju, odluke u ovom gradiću donose se direktno demokratskim putem na nedeljnim sastancima koje obično posećuje oko 300-400 ljudi.

Dok je nezaposlenost u Španiji 27 odsto, u Marinaledi je ostvarena gotovo puna zaposlenost. Navala za useljenjem je tolika da je uvedena lista čekanja – a čeka se i po dve godine. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, au naredne dve godine trebalo bi da se izgradi oko još 250.

Prosečna mesečna plata za zaposlene iznosi 1.200 evra mesečno. Možda vam se ne čini puno, ali kad se pogleda cena stanovanja koja kod njih iznosi 15 evra mesečno, jasno je da se sa takvom platom može sasvim pristojno živeti.

Grad stanovnicima omogućava pristup besplatnom internetu. Fascinantan je i sportski sadržaj u ovom gradu sa jedva 2.000 stanovnika – dva fudbalska terena, košarkaški teren, teren za tenis, skvoš i odbojku, bazen. Svi su oni besplatno na raspolaganju stanovnicima (osim bazena za koji se plaća godišnja karta).

U ovom gradu ljudi sami sebi grade kuće, a jedan od njih je i David Gonzalez Molina. Nakon što je najmanje dve godine proveo kao registrovani građanin Marinalede, od lokalnih vlasti dobija materijal potreban za izgradnju kuće, a tek nakon što je izgradi, počeće da plaća 15 evra mesečno toj istoj vladi kako bi se refundirali troškovi korišćenog materijala. Naravno, budući da ne znaju svi da grade kuću, vlasti u pomoć šalju profesionalne građevinare i arhitekte koji pomažu u izgradnji.

Kuće se ne mogu prodati, čime se sprečava mogućnost da se tako profitira.

Jednom mesečno u gradu se obeležava tzv. „Crvena nedelja“, kada neko na plenumu iznese ideju o tome kako bi grad mogao postati još bolji ili lepši. Ukoliko ideja bude prihvaćena, volonteri obave taj posao. Nekad se radi o čišćenju ulica ili popravkama na kućama. Grad ima i svoju televiziju i radio-kanale, a nedavno je gošća u studiju bila i ćerka Čea Gevare.

Policija ovde ne postoji. – Prema španskom zakonu, mi bismo, prema broju stanovnika, trebalo da imamo između četiri i sedam policajaca. Ali mi ih ne želimo ovde. Jer baš zato što se sve zasniva na dobrovoljnoj bazi, jer se zajedno borimo i zajedno krojimo naše živote, postoji vrlo visok stepen koegzistencije – objašnjava gradonačelnik.

Izvor:ludimagazin.net

______________________________________________________________________________

Svet u kojem zivimo

______________________________________________________________________________

ZABRANJENO JE…

tamoiovde-logo

ZABRANJENO JE

Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.

Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha
da ostvariš svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti sve što ste zajedno proživeli,
i zvati ih samo onda kad su neophodni.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan do posljednjeg daha.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš njegov osmeh i oči,
a sve samo zato što je on izabrao drugačiji put od tvog,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost
i zameniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge
misliti da je njihov život vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da je život ono što daje,
a takođe i ono što uzima.

Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvek možemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svet ne bi bio isti.


 Na današnji dan, 1904. godine, rođen je PABLO NERUDA

neruda2

Pablo Neruda sa novinarima u Parizu
posle objave da je dobio Nobelovu nagradu, 1971. godine.
U to vreme je Neruda bio ambasador Čilea u Francuskoj
(foto arthiva Beta AP)

  Pablo Neruda, čileanski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost., rođen je 12. jula 1904. godine u gradu Peral u Čileu kao Rikardo Neftali Rejes (Ricardo Neftali Reyes).

  Svoju prvu knjigu poezije „Crepusculario objavljuje u 19-toj godini (1923), a već u 20-toj i drugu, pod nazivom „Dvadeset poema o ljubavi i jedna pesma bez nade“.

   Studirao je francuski jezik i pedagogiju.

  Španski građanski rat i smrt svoga prijatelja Federika Garsije Lorke na njega ostavlja neizbrisiv trag. Priključuje se revolucionarnom pokretu i tada piše pesme sa revolucionarno-socijalnom tematikom. Od 1927. do 1935. radi pri čileanskom konzulatu. Od 1939. do 1940. godine je konzul u Parizu, a nakon toga u Meksiku do 1943. godine. 

U rodni Čile vraća se 1945. godine i postaje senator. Zbog neslaganja sa tadašnjim predsednikom Čilea biva progonjen. Uspeva da pobegne u Evropu, gde je boravio u raznim zemljama.

Ponovo se vraća u Čile 1952. godine gde živi do svoje smrti 23. septembra 1973. Objavio je još desetak knjiga poezije.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1971.

NE BUDI DALEKO

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekaću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu vozovi.

Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoj odžak
doći da ubije moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje veđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom ćeš otići tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.


Potvrđen uzrok smrti Pabla Nerude

Forenzičari u Čileu nedavno su ukazali na to da inicijalni testovi na posmrtnim ostacima pesnika nobelovca Pabla Nerude potvrđuju da je imao uznapredovali karcinom u doba kada je umro, javlja BBC.

Chile Neruda Exhumation

Foto:Beta/AP

 Neruda je umro 1973, dvanaest dana nakon što je vojnim udarom na vlast došao general Avgusto Pinoče. Bio je blizak prijatelj svrgnutog predsednika Salvadora Aljendea. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su prošlog meseca kako bi se istražile optužbe da su ga otrovali agenti Pinočeove tajne službe.

Zaključak da je bolovao od uznapredovalog karcinoma mogao bi potvrditi tadašnju službenu verziju prirodnog uzroka njegove smrti, od raka prostate. Međutim, advokat Eduardo Kontreras, koji je pokrenuo postupak u ime čileanske komunističke stranke, kazao je da je prerano za donošenje konačnih zaključaka, budući da slede i toksikološka ispitivanja koja se moraju obaviti u SAD.

 Chile Neruda ExhumationNerudin bliski saradnik kazao je da je Neruda otrovan na Pinočeov zahtev. Manuel Araja, njegov vozač i lični asistent, kazao je da ga je Neruda zvao iz bolnice u kojoj se nalazio i rekao mu da se oseća loše nakon što je primio inekciju u podučje stomaka.

Neruda je sahranjen uz svoju suprugu, Matildu Urutiju, u bašti njihovog doma na pacifičkoj obali Čilea, u mestu Isla Negra, oko 120 kilometara zapadno od Santjaga, prenosi Hina.

Zagovornici teorije da je ubijen tvrde da se vojska bojala da će slavni pesnik otići u egzil u Meksiko i tamo voditi kampanju protiv Pinočeovog režima.

Izvor:b92.net(4.05.2013)


SVIĐAŠ MI SE KAD ĆUTIŠ

Sviđaš mi se kad ćutiš, jer tad si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dotiče te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i kao da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari ispunjena dušom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.

Sviđaš mi se kada ćutiš – i kad si kao udaljena.
I kada – kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dotiče te:
Pusti me da ćutim s ćutanjem tvojim.

Pusti, da ti govorim s tvojom ćutnjom

jasnom kao sveća jedna, prostom kao prsten jedan
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutanje ti je zvezdano, tako daleko i jednostavno.

Sviđaš mi se kad ćutiš, jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh, dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo – što to nije tačno.



Priredio: Bora*S