OTVORENOST, APSOLUTNI USLOV LJUBAVI …

tamoiovde-logo

Apsolutni uslov ljubavi jeste otvorenost; u idealnom slučaju – uzajamna, ali ponekad je otvorenost jedne osobe koja voli takva da je dovoljna za dvoje.

Otvorenost nam se može činiti zastrašujuća. Biti otvoren znači postati ranjiv; kada si otvoren tada tvoja radost i bol umnogom zavise od druge osobe. I to se može učiniti samo ako imamo dovoljno vere u drugu osobu…

Kao prvo, one osnovne vere u čoveka, dubokog uverenje da u svakoj osobi postoje svetlost, istina i beskrajne kreativne mogućnosti; da ako mu pomognete, podržite ga, nadahnete li ga, haos koji nas često plaši u čoveku može da rodi zvezdu.

Takvo uverenost jeste ubeđenost da u čoveku postoji svetlost, da postoji istina i da ona može da pobedi. I nema naivnosti u ovoj ubeđenosti, u ovoj veri; ona raste sa iskustvom, koje se zasniva na znanju o sebi i na znanju o životu i ljudima.

Ali na putu do toga, mi postojano imamo posla sa ljudima (kao i oni sa nama) koji su u fazi formiranja, to jest sa ljudima u kojima se bore svetlost i tama – a ponekad je to žestoka borba. I kada se otvorimo u činu vere, mi moramo unapred priznati svoju ranjivost i svejedno poći na to.

Ranjivost nije obavezno nešto loše. Ranjivost može biti gorka, teška: ranjeno samoljublje, ogorčenost i poniženje takođe spadaju u ovu oblast ranjivosti. Ali mi ovde ne govorimo o njima, već o ljubavi, o sposobnosti da budemo ranjeni u srce – a da ne odgovorimo ni gorčinom ni mržnjom; opraštamo, prihvatamo, jer verujemo da su surovost, izdaja, nerazumevanje, neistina prolazne stvari, a čovek ostaje zauvek.

Veoma je važno opredeliti se za ovu ranjivost. A sposobnost nositi tu spremnost da verujete do kraja i volite po cenu svog života tako da bi ne samo vi, već i drugi mogli da rastu u punu meru svojih svojih mogućnosti, – to je podvig. To je nešto stvarno veliko, to je istinsko stvaralaštvo: osobu koja se još nije ostvarila – mi ostvarujemo, postajemo ono što možemo biti, na šta smo sposobni da postanemo i pomažemo drugom da postane sve ono za šta je sposoban.

Ovo je jedna vrlo ozbiljne odgovornosti. Obično, govoreći o odgovornosti, ovu reč shvatamo kao da moramo da damo odgovor – za svoje reči, za svoja dela i za svoj život. Ali odgovornost nije samo u tome. Odgovornost je i sposobnost da čoveku odgovorimo – ljubavlju, razumevanjem, verom, nadom. U tom smislu, svaka ljubav sadrži odgovornost. Odgovornost pred tajnom čoveka, odgovornost pred njegovom budućnošću. I opet, ova odgovornost, kao i svaka druga – na primer, građanska – ima svoju cenu.

Ta odgovornost u ljubavi sjedinjena je se sa zahtevnošću. Voleti razmaženom ljubavlju, voleti ljubavlju koja sve dozvoljava i omogućava čoveku da postaje sve mizerniji, sve okrutniji, sve sebičniji – ovo nije ljubav. Ovo je izdaja. Ljubav treba da bude zahtevna. Ne u grubom smislu, ni na način na koji često zaista zahtevamo od drugih ono što sami ne pristajemo da činimo, što nam se čini preteško, namećući im bremena koja sami nismo u stanju ili ne želimo da nosimo.

Ne, zahtevnost u ljubavi se sastoji pre svega u tome da nadahnjujemo voljenu osobu, kako bi je uverili da je ona beskrajno značajna i vredna, da ima sve potrebno da izraste u veću meru čovečnosti. Za ovo je potrebna nepokolebljiva vera s naše strane, jer to nije uvek očigledno; postoje trenuci kada se pred nama zablista svetozarni obraz onog šta čovek može da bude – i onda se on polko ugasi: život uguši onaj najviši poriv.

I tada naša vera treba da bude dalekovida, naša nada – vatrena, naša ljubav – nepokolebljiva; tada smo dužni sa svom pažnjom, sa svim svojim iskustvom, pomoći čoveku da raste; i samo ako na ovaj način verujemo, sa spremnošću da budemo otvoreni do poslednje ranjivosti i zahtevajući od drugog da bude sve ono na što je sposoban, imamo pravo da kažemo da ga zaista, ozbiljno, stvaralački volimo: ne radi sebe – već radi njega.

Mitropolit Antonije SuroškiČovek pred Bogom

Izvor:poznajsebe