BILA JE NESTVARNO LEPA, PORCELANSKI NEŽNA, DIVNA…

TAMOiOVDE___________________________________________________________

 UMRLA  JE ZLATA PETKOVIĆ

kul-Zlata-Petkovic-01POSLE kraće bolesti, u ponedeljak (3. decembra 2012.)  u Beogradu je preminula glumica Zlata Petković.

Kada je pre samo nedelju dana doživela moždani udar, javnost je podelila dramu njene porodice i kolega, uz nadu da će se nezaboravna lepa Marija iz “Otpisanih” ipak izboriti. Nažalost, prošlog petka stanje se naglo pogoršalo, toliko da ni operacija nije pomogla.

Smrt je bila jača.

Jedna od najomiljenijih dramskih umetnica nekadašnje Jugoslavije, članica Jugoslovenskog dramskog pozorišta, rođena je u Svrljigu 1954. godine. Osnovnu školu završila je u Smederevu, gde je  pohađala i gimnaziju.

Posle jedne audicije 1970. godine, ponuđeno joj je da učestvuje na izboru za najlepšu tinejdžerku Jugoslavije u Zagrebu, na kojem je izabrana za prvu pratilju.

Ova titula omogućila joj je da ode na svetski izbor održan u Tokiju, na kojem je postala mis fotogeničnosti.

 Epitet najleše tinejdžerke doneo joj je i prvu ulogu, u filmu “Bubašinter” Milana Jelića. Tada je i odlučila da se upiše na Akademiju dramskih umetnosti u Beogradu, ali je odustala, iako je ušla u uži izbor, jer je bila tek u prvom razredu gimnazije.

 Na Akademiju se ipak upisala posle srednje škole i završila je u klasi sa Bogdanom Diklićem, Ljiljanom Stjepanović, Snežanom Savić, Ivicom Klemencom, Radošem Bajićem i Lazarom Ristovskim.

Odmah po diplomiranju, reditelj Aleksandar Đorđević ponudio joj je ulogu Marije u filmu i seriji “Povratak otpisanih”, koja ju je vinula među zvezde.

Na scenu JDP prvi put je stala 1978. Igrala je Rosinu u predstavi “Trilogija o letovanju”. Usledile su “Romantične ćudi”, “Raskršće”, “Maraton”, “Pokojnik”, “Komunistički raj”, “Seobe”, “Tuce svilenih čarapa”, “Vedrine i vatre”, “Valjevska bolnica”, “Revolucija svetih devica”, “Ne očajavajte nikad”, “Florentinski šešir”, “Bure baruta”.

U njenu filmografiju, pored “Bubašintera”, ulaze i “Vagon Li”, “Partizanska eskadrila”, “Otpisani”, “Bravo maestro”. Nezaboravna je i njena uloga u kultnoj seriji “Grlom u jagode”.

Iza nje je ostao sin Gvozden, iz prvog braka, koji nije dugo trajao, i sin Andreja iz braka sa kompozitorom Sanjom Ilićem.

 Datum i mesto sahrane biće naknadno objavljeni.

novosti.rs


KOLEGE o ZLATI

Branko Cvejić: PLEMENITA

OTIŠLA je Zlata, koja je bila zlatna u svakom smislu. Nije bila samo izuzetno lepa, mada je bila jedna od najlepših pojava kod nas i u pozorištu i na filmu i televiziji, već i u svemu izuzetna.

Kada sam nedavno čuo da se razbolela, bio sam veoma tužan, a ta tuga sada je još veća. Ipak, hoću da je se sećam kao divne, lepe i plemenite žene.

Gorčin Stojanović : OBASJAVALA OSMEHOM

ŠOK je ogroman. Vest me je zatekla na gostovanju JDP u Rumuniji. Zlata nije bila samo jedna od najlepših žena sa ovih prostora nego i potvrđeno dobra glumica, majstor komedije. Pamtim njene uloge u predstavama “Ne očajavajte nikad”, u režiji Miroslava Belovića, i “Tucetu svilenih čarapa” u režiji Steve Žigona. Zlate ćemo se sećati i kao osobe čiji su vedrina i prepoznatljiv osmeh obasjavali svaku ekipu predstave u kojoj je igrala.

imagesZlataVoja Brajović: DIVNA LJUDSKA PRIRODA

MOJE prvo reagovanje kada sam se čuo sa njenim suprugom Sanjom Ilićem bilo je: otišlo je naše zlato. Jedna takva lepotica i glumica nema zamenu. Važno je istaći, a to mogu da potvrdim pre mnogih jer sam sa njom radio i na televiziji i u pozorištu, da je pored fascinantne lepote, Zlatu krasila i divna ljudska priroda. Zato je bilo višestruko zadovoljstvo sa njom raditi i stvarati. Bila je u svakom trenutku divna i pozitivna osoba.

Dragan Nikolić koji je sa Zlatom Petković radio u seriji „Povratak otpisanih“ bio je veoma potresen i kratak: „Stvarno ne znam šta da kažem, izbili su mi vazduh“.

Lazar Ristovski rekao je da je potresen i šokiran vešću o smrti svoje koleginice sa klase. „Prosto zvuči kao tragedija. To je toliko neočekivano. Potresen sam i iznenađen“.

Snežana Savić
rekla je da je potresena i da ne može da veruje da je Zlata otišla. „Nisam se nadala da će se ovo desiti. Verovala sam da će ipak dobiti tu bitku. Ona je bila jedno drago i suptilno biće. Verujem da je njena nežnost bila prevelika za ovo vreme i profesiju“, rekla je Savić.


Dušan Kovačević
: „Najkraće što mogu da kažem je da sam od te vesti u neverici i u šoku da se Zlati to dogodilo. Bila je osoba sa kojom je lako, lepo i radosno raditi. Otišla je jedna žena kojoj je život bio radost, što je još žalosnije“.


Radoš Bajić
kaže da je „vest o preranoj smrti moje školske  drugarice, koleginice i prijateljice Zlate Petković najtužnija i najstrašnija“. „Samo oni koji su je stvarno poznavali znaju da je njena duša bila lepša od njene nestvarne lepote. Neka joj je slava i večnaja pamnjat“, naveo je Bajić.

Komentari čitalaca
*jana 03. decembar 2012. 20:09 – Bila je divna, nestvarno lepa, porcelanski nezna, mila, ljupka, izgledalo je da je zivot tek pred njom i nadala sam se da ce tek snimiti neku seriju u kojoj cu je sa uzivanjem gledati. Otisla je a najzalije mi je sto se tako malo pojavljivala poslednjih godina, sto je nije bilo na malim ekranima, jer je bila i ostala zaista jedinstvena glumacka pojava. Andjeoski lepa Zlato, pocivaj u miru.
*Sadman Sway 03. decembar 2012. 19:54 – Bila je jedna od ljepših žena svog vremena u Evropi.


priredio: Bora*S

BIZERTA, TAMO DALEKO…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

 Jedan od povoda za objavu ovog teksta je Dan primirja u Prvom svetskom ratu, koji se od ove godine praznuje 11. novembra. U  državne praznike uvršten je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji („Službeni glasnik RS“, br. 92/2011 od 7. 12. 2011).

Kao još jedno- SVEDOČANSTVO O PROŠLOSTI.

Bora*S


JOŠ JEDAN NAŠ GRAD, TAMO DALEKO

Nastao je u doba Feničana, hiljadu godina pre nove ere, na samom severu Tunisa, danas je mirna luka, a početkom prošlog veka bio je „svetionik“ srpskoj vojsci

 Bizerta je najseverniji i najstariji grad u Tunisu. Nastala u doba Feničana ova afrička luka je u davna vremena bila poznata i kao stecište gusara. Prolazile su kroz nju mnogi narodi i vojske: Pimljani, Arapi, Španci, Turci, Francuzi…

Početkom prošlog veka, u ovom gradu svaki četvrti stanovnik bio je Srbin. Bilo je to vreme kada se na ulicama čuo arapski, francuski i srpski jezik, čitala štampa na ćirilici, a u pozorištu gledala „Bitka na Kosovu“.

     Okružena je šumama i plantažama voća, pa otuda i lokalni naziv Bizerta-zeleno u plavom, izveden iz preplitanja zelene boje okoliša s plavetnilom mora. Tunišani vole da istaknu  da je najevropskija, što i nije čudo budući budući da je najduže bila pod uticajem Francuza, sve do 1963. godine, mada je Tunis proglasio nezavisnost 1956.

     Za Srbe Bizerta je simbol spasa, bez nje ne bi bilo Solunskog fronta, niti onog furioznog proboja koji je doneo slobodu i kraj rata. Ipak, sve više bledi sećanje na boravak naših vojnika na severu Afrike. Retki su Srbi koji se upute na ovu stranu, mnogi radije uživaju u čarima hotelskih bazena ili kupovini suvenira.

 Hleb kao nafora

   Pored savremene arhitekture, širokih bulevara i gradske plaže, okružene drvoredima raskošnih palmi, jedno od obeležja Bizerte, ali i „usko grlo“ je i pokretni most koji se svakodnevno diže na dva sata da propusti velike lađe kroz kanal koji spaja Bizertsko jezero sa morem. Međutim, nije uvek sve kako izgleda na prvi pogled. Kanal sa barkama uz samu Medinu neodoljivo podseća na Veneciju.

   Susret Orijenta i Evrope ovde je dirljiv. Staro jezgro grada, sa prozorima i vratima plave boje na tradicionalno belim zidovima podseća da smo ipak u tipično tuniskom gradu. Za razliku od ostalih Medina u Tunisu, koje su pretvorene u bučne pijace, u ovoj je sačuvan mir i spokoj porodičnog života. Dok šetamo lavirintom uskih ulica, opijeni mirisom začina koji se širi iz šerpi vrednih domaćica, razmišljamo kako li je izgledao grad 9. januara 1916. godine.

   Tog dana francuski admiral Emil Geprat postrojavao je svoje vojnike kako bi odali čast pristiglim srpskim mučenicima koje je, zapravo, spasao ultimatum Francuskoj i Engleskoj ruskog cara Nikolaja Drugog Romanova da će Rusija, ukoliko se srpska vojska ne izbavi iz Albanije, sklopiti separatni mir sa Nemačkom.

   Luka Nikolić, autor nedavno objavljene knjige „Srbijo, majko i maćeho“podsetio nas je da se u jutarnjim satima, drugog dana Božića, 10. puk iskrcao na afričko tle. Dočekani su ovacijama -„Živela Srbija!“, svirala se srpska i francuska himna. Duž puta od pristaništa do kasarne tiskao se svet koji je došao da pozdravi ratnike. A onda je počelo iskrcavanje. Bedno su izgledali heroji sa Balkana. U znak poštovanja, prema dobrodošlici koja im je priređena, oni koji su mogli da se kreću, uparađeni su koliko-toliko. Žitelji Bizerte izneli su pred umorne ratnike voće, kolače, cveće, vino, francuski konjak…

   Srbi su hleb prihvatili kao naforu, tvrdi potpukovnik u penziji. Iskreno savezništvo dve vojske tih dana bilo je oličeno u komandantu francuskih snaga za severnu Afriku admiralu Gepratu. Njemu pripada zasluga srpskog vojnika jer je, protivno stavovima Vrhovne komande Francuske vojske, odlučio da srpske vojnike, ne smesti duboko u pustinjski pesak Sahare, već u varoši Bizertu, Sidi Abdalu, Tunis. Njemu pripada večno poštovanje jer je sa iznemoglim srpskim vojnicima postupao kao sa vitezovima. (Zato su, prililom prvog dolaska u Beograd 1930. godine admirala Geprata Srbi na rukama nosili od železničke stanice do Slavije, a ulica kojom su ga proneli dobila je njegovo ime.

   U centru grada nalazila se škola katoličkih sestara, Sion, u kojoj su milosrdne sestre s puno ljubavi i nežnosti lečile bolesne, iznemogle i ranjene. Sve su odlikovane. Samarićanskom brigom, pažnjom i negom tu u Bizerti Francuzi su nas podigli iz mrtvih. Oni su se postarali ne samo da nas fizički podignu nego da nam od Bizerte učine kutak Otadžbine. Pored srpske kasarne i 10 bolnica namenjenih našim vojnicima, u gradu su radile dve štamparije na ćirilici. Objavljeno je 780 brojeva lista „Napred“. Pozorišna scena na otvorenom, koju su naši vojnici izgradili, svojim rukama, od kamena, imala je 3.000 mesta. Za tri godine je izvedeno 270 predstava. Podignuta je crkva i oslikan ikonostas. Osnovan je vojni orkestar…Francuzi su bili zadivljeni srpskim seljakom, podseća naš sagovornik.

 Groblje u Bizerti

   Danas Bizrta ničim ne odaje da je nekad bila srpski grad-nema natpisa, simbola, baš ničega. Jedini trag ostao je na gradskom katoličkom groblju, gde nestaje smirenost koja se nosi sa dokova Bizerte. Puteljak koji vodi kroz groblje završava kod ograđene i katancem zaključane kapele kod koje je 12 spomenika (neki samo u tragovima) koje su umrlim podigli drugovi i rodbina. Samo neko ko veoma dobro poznaje ovo mesto može da pronađe deo groblja u kome  počiva 689 srpskih vojnika. Trnjem obrasla kapija govori nam da je niko godinama nije otvorio, niko sveću upalio.

   Grobovi preminulih, od 1916. do 1919. godine bili su obeleženi drvenim krstovima, kasnije su ekshumirani i prebačeni u podrum ispod kapele koja je podignuta 1918. za potrebe parastosa. Čitamo imena, ispisana francuskim pravopisom, koja polako blede na mermernim tablama prikovanim na zidove kapele: Tassitch, Tanaskovitch, Vouckovitch, Yovanovitch, Spassoevitch, Singjelitch…635 od ukupno 689 sahranjenih!?

Na vrhu stuba ispred kapele vijori se zastava Tunisa. Srpske zastave nema! Ćutimo. Šta reći pred humkama onih koji su, kako kaže sam spomenik: „dali život za otadžbinu“.

-Obrvani ranama, bolestima i iscrpljenošću 3.226 vojnika ostalo je na severu Afrike. Sahranjeni su u 24 groblja posejana širom Tunisa, Alžira i Maroka. Do danas su preostala još samo tri-21 groblje smo izgubil! Imenom i prezimenom upisano je 1.480 vojnika, a u vreme  kada su sahranjeni samo su se četvorica vodila kao nepoznata. Iz toga proizilazi da svi ti bezimeni ratnici nisu ni postojali, a kamoli dali svoj život za otadžbinu. Sve zahvaljujući nemarnosti državnih činovnika koji nisu dobro ažurirali spiskove. Još strašnije državno skrnavljenje bilo je 1980. godine kada, prilikom rekonstrukcije groblja Minzel Burgiba, nijedan krst nije vraćen na svoje mesto. Izvođači radova su ih postavljali kako su im po ruku dolazili. Tako da danas ni jedan krst na ovom groblju ne obeležava onog umrlog vojnika koji pod njim počiva!-opominje sa gorčinom u glasu, Luka Nikolić koji je, zahvaljujući petogodišnjem traganju za istinom o srpskim vojnicima koje su saveznički brodovi od  1916. do 1919. godine prebacili na tlo severne Afrike, uspeo da sačuva od zaborava mnoge važne podatke, ali i da identifikuje neke od „otpisanih heroja“.

Nikolić je prvi put sam 2005, nakon 90 godina, krenuo u potragu za grobom svog dede Đunisija Nikolića, rođenog 17. februara 1874, trećepozivca iz Zaovina na Tari.

-Znao sam samo da je sahranjen u Tunisu i ništa više. Pronašao sam ga u našem najvećem groblju u severnoj Africi, u kome je u 1.208 grobova shranjeno 1.790 srpskih ratnika. Na obali Mediterana, 24 kilometra od Bizerte, u maloj varošici Ferivil (savremeni naziv Menzel Burgiba).

Lukin deda Đunisije imao je šest sinova i dve kćeri, od kojih danas ima 97 potomaka. Komandantu Tihomiru Mirkoviću, koji je umro sa gotovo celim svojim pukom golobradih ratnika uzrasta od 17 do 19 godina, nema ko da upali sveću!

-Kada su umrle majka i sestre više nije imao ko da ih žali. Država ih je zaboravila! Zato su, od 1918. godine do danas, podjednako odgovorni svi-kaže Luka Nikolić, skrećući nam pažnju da uveliko radi na tome da se značajna mesta na severu Afrike obeleže spomen-obeležjima, počev od mesta iskrcavanja. Da se u nekadašnjoj bolnici, a sada školi Sion u centru grada, jedna prostorija pretvori u spomen-sobu i tako probudi sećanje na mesto na kome je otpisana srpska vojska vaskrsla i stala rame uz rame sa moćnim silama, a agencijama omogući da Srbima koji dolaze u Tunis predstave Bizertu, današnju i onu s početka prošlog veka-srpsku.

Tekst: Slavica Berić, „Politika Magazin“, 22. jul 2012.


___________________________________________________________________________________________