Da li ste emocionalno inteligentni?
|
Da li ste emocionalno inteligentni?
|
TAMOiOVDE___________________________________________________________
AKVARIJUM U OGRADI
Čuveno tursko letovalište na obali Egejskog mora Češme, poznato je po idiličnim plažama i legendarnom muzičkom festivalu, ali ovog leta turisti u ovom mestu luduju fotografišući ne pučinu, niti muzičke zvezde, već ogradu oko jedne priobalne vile.
Lokalni biznismen nesvesno je napravio lucidnu turističku atrakciju – umesto ograde okolo kuće postavljen je akvarijum.
Mehmet Ali Gokčeglu vrlo brzo postao je “glavna tema” lokalnih ljubitelja atrakcija koji mu javno zahvaljuju što je na originalan način ponovo Češme učinio interesantnim inostranim medijima. Ovu avanturu Mehmet je započeo pre nekoliko godina i sada je kompletna ograda zamenjena 50 metara dugim akvarijumom.
U akvarijumu pliva na stotinu riba i malih hobotnica. Dnevno okolinu vile poseti na hiljade posetilaca koji se dive ovoj akva-ogradi.
Ono što zadivljuje jeste činjenica da je ograda od akvarijuma 400 metara dugim cevima povezana sa morem da bi se obezbedio dnevni protok slane morske vode u akvarijumu. Ovaj poduhvat koštao je turskog buznismena vrlo mnogo, ali je odao da je samo za angažovanje ronioca koji su postavljali cevi platio oko 21.000 dolara.
Ovakva ograda privlači veliki broj znatiželjnika, ali i “čudaka” sa kojekakvim idejama. Vlasnik vile i ograde je upravo iz tih razloga postavio čak 17 kamera za video nadzor čiji IT sistem poseduje softer za “prepoznavanje lica”.
Pa – čik ako smete “mašite se za kamenčić”.
TAMOiOVDE___________________________________________________________________________
Kako kolibri uspeva da levitira?
Naučnici su rešili da u njega upere kameru vrednu 15.000 dolara i saznaju.
Kako bi dizajnirali i stvorili bolje leteće robote, tim naučnika sa Stenford univerziteta mora da stvari posmatra na način na koji naše oči ne mogu. Njima je potrebno da posmatraju mnoge interesantne stvari znatno detaljnije nego što smo to u stanju da učinimo prostim pogledom tako da su zgrabili kameru velike brzine i krenuli u potragu za pticama.
Ptice su neverovatno brze životinje, posebno određene vrste kolibrija koje kreću toliko brzo da ljudsko oko ne može da ih detektuje.
Srećom, naši mozgovi i ruke omogućili su nam da izmislimo neverovatne kamere koje snimaju velikom brzinom sa kojima je moguće snimiti i uočiti sve detalje koje ne možemo da primetimo okom.
Kolibri uspevaju da načine vrlo brz i mali trzaj duž kičme, poput mokrog psa koji pokušava da otrese vodu sa sebe, samo što oni to rade u sred leta.
Ovo nikada do sada nije bilo zabeleženo i naučnicima može da pruži dragocene podatke kada je pravljenje robota u pitanju.
___________________________________________________________________________________________
Izuzetno retka prilika se ukazala porodici fotografa Kevina Šenka iz gradića Dejtona (Dayton) u američkoj državi Virdžiniji i, na sreću ljubitelja ptica, oni su je odlično iskoristili. Kevin i njegova porodica inače uređuju magazin Prijatelj prirode (Nature Friend Magazine) i istoimeni internet sajt.
Časopis je namenjen celoj porodici, uključujući sve tri generacije, a osnovan je 1983. godine kao štampano izdanje. U nastavku ćete imati priliku da pročitate priču o tome kako su nastale fotografije ovog jedinstvenog belog stvorenja. Albino kolibri sa fotografija inače pripada vrsti crvenogrlih kolibrija – Archilochus colubris.
Piše Kevin Šenk (Shank), 27. januar 2012.
Za fotografa živog sveta, važan deo svakog uspešnog snimanja čini pronalaženje subjekta koja se želi fotografisati. Pejsažni fotograf možda tačno zna gde želi da napravi fotografiju, ali mora čekati na pravo svetlo. Mi koji fotografišemo ptice i životinje moramo prvo da ih pronađemo – i to po mogućstvu kada su raspoložene da „sarađuju“.
Alat koji koristimo u našim potragama za pticama je e-mailing lista za ljubitelje ptica. U pitanju je sistem obaveštavanja gde ljubitelji šalju interesantne, neobične i retke fotografije ili informacije gde su koju vrstu ptica posmatrali. Mi smo prijavljeni na dve takve liste za naš region u državi Virdžinija.
Pre dva dana sam pročitao poruku o albino primerku crvenogrlog kolibrija koji redovno posećuje hranilice u dvorištu jednog čoveka. Lokacija se nalazila oko 30 milja od nas (~50km) tako da smo dečaci i ja otišli da se provozamo do tamo. Prvi korak do prilike za uspešnu fotografiju je napravljen iako još uvek nismo napravili nijedan snimak.
Pretpostavimo da ste vi na našem mestu, i da ste upravo parkirali ispred kuće gde očekujete da ćete snimiti albino kolibrija. Poneli ste fotoaparat i ostalu opremu, što znači da je počatak dobar. Šta dolazi dalje? Da li možete da predvidite prepreke koje se mogu pojaviti?
Nekoliko misli mi se motalo po glavi. Za početak, ovo je možda jedini dan u našim životima da ćemo imati priliku da uslikamo albino kolibrija. Naravno, najviše bi voleli da fotografije ispadnu dobre… Pored toga, sva pažnja mi je bila usmerena na samo pravljenje tehnički kvalitetnih fotografija, na dobru ekspoziciju, tačan fokus, detalje na perju…
Domaćin, g-din Louler (Lawler) nas je dočekao na vratima i pokazao nam svoje hranilice u dvorištu. Od četiri hranilice, ona koju je albino kolibrija najviše posećivao se mogla fotografisati sa otvorenih vrata zaklonjenog trema. Pozicioniranje unutar vrata na tremu bi moglo biti korisno pošto bi to značilo raditi iza zaklona. Tako je i bilo, postavili smo jedan fotoaparat na to mesto. Drugi smo stavili spolja, usmeren prema istoj hranilici iz drugog ugla.
Ekspozicija je bila od najveće važnosti. Da li znate šta beli objekti lako naprave kada se snimaju na jakom suncu? Da bi uhvatili detalje na perju, morali smo da podeksponiramo snimke kako bi se osigurali da belina ne „pregori“ i tako izgubi fine detalje.
Osim toga, nijansa senke drveća iza osvetljene hranilice je bila veoma tamna. Iako to pravi odličan kontrast na fotografijama, da li znate koliko to dodatno komplikuje merenje ekspozicije? Svetlomer fotoaparata meri neutralno sivu. Prema tome, on će od pozadine misliti da je u pitanju neutralna siva tamna površina i podesiti ekspoziciju prema tom očitavanju.
Posvetljavanje tako izmerene slike kako bi se dodali detalji tamnoj ogradi u pozadini, kako bi to svetlomer aparata to pokušao sam da uradi bi svakako značajno osvetlilo fotografiju, ali time i „ispralo“ belu pticu.
Napravili smo probne snimke drugih ne-belih kolibrija i odlučili da podešavanje kompenzacije ekspozicije na – 1.3 verovatno odgovara. Naravno, jedino će snimanje albino kolibrija predstavljati pravi test. Plan nam je bio da počnemo sa ovim podešavajem a da nakon nekoliko snimaka pokušamo i sa još jednim korakom na levu stranu kompenzacije ekspozicije, a zatim i dva koraka na desno… Testiranjem sa trećinom tamnijom i trećinom svetlijom kompenzacijom od početne povećali bi šanse da dobijemo bar neke fotografije sa pravom ekspozicijom. Ovo je uvek dobar način da se osiguraju optimalni rezultati na adekvatnom broju fotografija.
Nakon priprema, bili smo spremni sa akciju. Jedini problem je predstavljala činjenica da se kolibri nije pojavio. Bili smo na početnu sezone migracije i ova ptica je svaki dan mogla nestati. Naposletku, već je dva puta bio na ovom mestu za nedelju dana. Čekali smo, razgovarajući sa našim novim prijateljima… Ćekali smo i čekali…
Odjednom, bez najave, PTICA se stvorila niotkuda i okupirala svoju hranilicu. Nakon par brzih fotografija, albino je nestao istom brzinom kojom se pojavio. Da li će se vratiti?
Pregledali smo napravljene fotografije. Moj stariji sin Šafan je slikao sa trema – fotoaparatom koji se morao suočiti sa tamnom pozadinom ograde. Iako se ptica nije sasvim okrenula ka objektivu, ekspozicije su bile odlične. Da, mali delovi bele jesu „pregoreli“ ali to se moglo očekivati kada se ovako svetao beli objekat presijava na direktnom suncu. Ipak, uglavnom je bilo detalja na perju leđa i repa. Pozadina je ostala tamna, praveći odličan kontrast belim perima.
Tokom narednih sati imali smo joše nekoliko prilika za snimanje. Nakon što su moji sinovi svaki napravili po nekoliko fotografija, ja sam uzeo jedan od fotoaparata. Kada se kolibri odlučio da poseti zumbul uz ivicu dvorišta, jedva sam uspeo da izvučem fotoaparat iz vrata. Namestio sam se najbrže što sam mogao. Leteći od cveta do cveta, levo-desno, gore-dole i napred-natrag, naš kolibri nije mirovao. I mene je takođe naterao da skakućem.
Ovaj grm zumbula je bio u senci. Sasvim druga vrsta problema je trebala biti rešena i to brzo. Koji je adekvatan stepen podeksponiranja u ovom prigušenom svetlu? Koju ISO osetljivost da koristim da kvalitet ostane što je moguće bolji a da istovremeno omogući dovoljno kratku ekspoziciju koja će zaustaviti pokret krila?
Kako i inače često fotografišem sa jednom trećinom podeksponirano kako bi sačuvao svetle detalje koji su manje intenzivni od bele na ovoj jedinstvenoj ptičici, pretpostavio sam da je -2/3 dobra polazna tačka. Nakon što sam napravio nekoliko snimaka na ISO1600, podigao sam osetljivost na ISO2500. Canon 1D Mk4 možda može da napravi prihvatljive snimke sa ovim ISO ali ponekad to znači očekivati previše…
Kraće ekspozicije koje je ISO2500 omogućio su bile dobrodošle, samo sam se nadao da fotografije neće ispasti previše zrnaste…
Fotoaparat je zujao i škljocao. Napravio sam i više nego dovoljno fotografija.
„Klinci, dođite ovde i preuzmite dalje..“, pozvao sam sinove.
Marlin je došao, ubacio svoju memorijsku karticu i nastavio da snima dok sam ja pohitao unutra da pogledam fotografije sa moje kartice. Šta god bilo, Marlinu bi koristilo da čuje kako sam ja prošao. Opet, kompenzacija ekspozicije koju sam podesio je bila uspešna na belom perju. Rekao sam Marlinu da spusti ISO na 2000, ne zbog toga što sam naslutio problem već zato što je i menjanje ISO vrednosti takođe korisno. Brza provera fotografija na aparatu usred posla ipak nije dovoljno precizna kao pregled na računaru. Ako se problem ukaže kasnije, ipak neće sve slike biti napravljene sa istom ISO vrednošću.
To je bilo juče. Sada se nadam da će možda, možda ovaj kolibri tu doći i sutra.
Voleo bih da ga vidi i moja supruga Betani (Bethany).
Izvor:zivotinjsko-carstvo.com/ptice /Pripremio: Goran Ćatić/
Priredio: Bora*S
TAMOiOVDE________________________________________________________________
Kad se usne spoje, aktivira se čitava mreža neurona, pojačano luče hormoni, telo obuzima zadovoljstvo, uzbuđenje, strast, požuda… kada se desi poljubac, čak i onaj usputni prijateljski, uživaju i telo i psiha. Ovaj najstariji vid komunikacije između ljudi pokazuje ljubav, nežnost i naklonost ali i utehu, poštovanje, saosećanje, tvrde italijanski psiholozi.
Jer, poljupci nisu samo „razgovor“ između ljubavnika već i vrlo važan deo komunikacije s bliskim ljudima, prijateljima, rodbinom, porodicom.
* Prijateljski poljubac u obraz prilikom susreta znak je bliskosti, pogotovo kada osoba koja ga upućuje dlanovima obuhvati obraze onog koga ljubi.
* Poljubac u ruku znak je poštovanja, ponekad romantičnih misli, a, prema legendi, veliki svetski ljubavnici ljubili su ruku dame kako bi po mirisu njene kože otkrili koliko je zainteresovana za njih.
* Poljubac u čelo koji roditelji često upućuju deci, smatra se zaštitničkim gestom, a istraživanja koja su sproveli italijanski naučnici pokazuju da deca koju roditelji svakodnevno ljube napreduju i razvijaju se u jače ličnosti.
* Poljubac u oko smatra se najromantičnijim jer on budi jače emocije i raspaljuje čula, pošto su očni kapci vrlo osetljivi na dodir. Naučnici tvrde da su svakome potrebna bar četiri poljupca dnevno da bi izdržao stresni dnevni ritam i sačuvao zdravu psihu.
* Zagrljaj leči samoću, tugu, nemoć, pruža ljubav, utehu i hrani nas pozitivnom energijom. Dodir ne ostavlja tragove samo na površini kože već i na duši, a ponekad samo prisećanje na nežan zagrljaj, gest ljubavi i najdubljeg prihvatanja, čini da se osećamo dobro kao da se dogodio pre samo nekoliko sekundi.
Uloga dodira u životu je nezamenljiva i najvažnija za dobro psihičko zdravlje. Kada nas grle drage ruke snižava se krvni pritisak a povećava nivo oksitocina, „hormona sreće“.
Svakodnevnim, malim, usputnim, nežnim, prijateljskim ili ljubavnim, ohrabrujućim ili toplim zagrljajem možemo mnogo učiniti za sebe i druge, tvrde stručnjaci. Zagrljaj može da prija i kada ga dobijemo od potpuno nepoznate osobe. Ali, brz tempo života, nedostatak vremena i bliskosti, sveo je dodir na minimum, ljudi su prestali da se grle.
Ipak, naša psiha nije htela da pristane na tako bezobzirno zanemarivanje, pa su ljudi postajali sve nervozniji, napetiji i nesigurniji. A zagrljaj sve to neutrališe.
Nežni dodir rukom prijatelja, ljubavnika, majke… čini da brige nestanu i da svet izgleda kao lepše mesto, zaključuju psiholozi. I zato, ljubite se i grlite što više, jer će to prijati vašoj duši i telu, bićete boljeg zdravlja i puni elana, zaključuju psiholozi.
Izvor: VečernjeNovosti
TAMOiOVDE__________________________________________________________________________
Bajkalsko jezero – sibirsko plavo oko
Bajkalsko jezero se nalazi u južnom Sibiru. Ima oblik polumeseca. Najdublje je na svetu i najveće u Evropi. Sa površinom od 31.500 kvadratnih kilometara predstavlja 20 odsto slatke vode u svetu (23.600 kubnih metara) neprocenjiv je prirodni resurs, ne samo Rusije, već čitave planete
Bajkalsko jezero je sa dužinom od 636 kilometara, maksimalnom dubinom od 1.637 metara i 1.600 životinjskih i biljnih vrsta i odličan svedok istorije Zemlje. Zaštićeno je šumovitim planinama od kojih neke dostižu i više od 2.000 metara visine. Temperatura jezera, čije su vode besprekorno čiste i kristalno jasne je oko 10 stepeni Celzijusa
U maju, neposredno posle otapanja leda, Bajkal je proziran do 40 metara dubine. Poređenja radi, u drugim jezerima uglavnom se ne vidi ni do polovine te dubine. Najveći deo jezera zamrzne se tek u januaru i tada je sloj leda na nekim mestima debeo 1,5 metar. Okolni sibirski predeli zamrzavaju se mnogo pre Bajkala.
Od 2.700 vrsta ribe koje žive u jezeru Bajkal, više od 60 odsto njih ne postoji nigde na drugom mestu, poput golomjanke, velike ribe čije prozirno telo sadrži 50 odsto masnoća i može da podnese snažan pritisak na kilometar dubine. Druga endemska vrsta je slatkovodna foka. Ribari najradije love omul (slična šaranu), a prodaja njenog mesa, najčešće znači život za lokalno siromašno stanovništvo.
Bajkalsko jezero prima vode iz čak 336, što manjih što većih, reka od kojih je najveća Selenga.
Legenda kaže da je Bajkal starac sa 336 sinova i kćeri ali se samo jedno dete odmetnulo – u vidu jedine reke po imenu Angara, koja ističe iz jezera. Navodno je surovi, strogi Bajkal nameravao da uda ćerku za Irkuta, a ona se zaljubila u Jeniseja. Jednom, dok joj je otac spavao, iskrala se i pobegla sa svojim voljenim. Kad se Bajkal probudio i video da mu je ćerka otišla, pobesneo je. Orkanski vetar je dizao ogromne talase, lomio drveće, zveri su se razbežale, a ribe pobegle na dno jezera. Čak je odlomio stenu sa planine i bacio za odbeglom ćerkom. Stena je, navodno, pala na devojčino grlo. Umirujući Angara je plakala i molila da joj da malo vode i oprosti. Umesto vode dobila je očeve suze. Hiljadama godina od tada voda Angare pomešana sa suzama uliva se u Jenisej.
Bajkal je tmuran i strašan, a stena koju je bacio dobila je ime Šamanski kamen. Tu su se vekovima prinosile žrtve da se Bajkal ne bi naljutio, srušio stenu a voda poplavila svu zemlju!
Ako putnici žele bolje da upoznaju jezero koje ima i 27 ostrva, trebalo bi da plove najmanje mesec dana. Turističke brodske maršute obično traju pet-šest dana. Na obalama, neretko, videće medvede, lisice i srndaće. Na šumovitom vidikovcu uz Bajkal, odakle se pruža veličanstven pogled na jezero, na granama drveća vezane su mnogobrojne krpice i trake. Turisti koji su ih tu ostavili su, verovatno, poželeli da se jednog dana ponovo vrate na Bajkal.
Duboko jezero poznato i kao plavo sibirsko oko kao magnet privlači turiste iz celog sveta, a Rusi ga smatraju najvećim prirodnim čudom. Ime mu dolazi od tatarskog „bai-kul” što znači bogato vodom na jeziku naroda Kurikan koji je na ovom području živeo pre 1.300 godina.
Geolozi imaju zanimljive teorije o jezeru. Smatraju da je Bajkal u prošlosti bio jezero, danas je „more”, dok će u budućnosti biti okean!
b92/Slađana Raner/ Izvor: Politika
http://www.youtube.com/watch?v=iJlv9-Uy074
***
Grupa sibirskih perkusionista postala je pravi internet hit nakon što je objavila video na kom svira “bubnjeve od leda” na zamrznutom jezeru Bajkal.
Na minus 20 stepeni Celzijusa, ovi talentovani ljudi pronašli su inspiraciju u čitav metar debelom ledu.
“Osećala sam se kao da sviramo bubnjeve koje nam je ostavila priroda, sami pod suncem na zamrznutim vodama najneverovatnijeg jezera na svetu”, kaže arhitekta iz Irkutska Natalija Vlasevskaja (31) i organizator grupe perkusionista pod nazivom “Etnobit”.
Ovo jezero staro 25 miliona godina zamrzava se zimi i najstarije je i najdublje na svetu. Poslušajte za kakvu muziku je zaslužno.
B92
TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________
RADAR U OKU
Dosadašnja naučna saznanja pokazuju da životinje vide svet na drukčiji način od čoveka.
Pas, na primer, ne vidi da je lopta crvena, a ako se kotrlja po zelenom travnjaku, onda je i ne primećuje.
Dokazano je da ova životinja ne vidi da su predmeti crveni i teško može da ih uoči na zelenoj pozadini. Isti je slučaj sa jelenima, konjima i pčelama, koji takođe ne mogu da raspoznaju crvenu boju.
Njihovi fotoreceptori, ćelije osetljive na svetlost, nisu u stanju da registruju dužinu svetlosnih talasa koja joj odgovara.
Naučnici su otkrili da životinje opažaju boje drugačije od ljudi i mogu da vide svetlosne zrake koji su nama potpuno nevidljivi. Teško je zamisliti njihove vizuelne sposobnosti. Pomislimo samo na ptice čije vidno polje, zahvaljujući očima postavljenim sa obe strane glave, pokriva ugao od gotovo 360 stepeni, ili neke pauke, koji raspolažu sa po četiri ili šest pari očiju, a svako ima specifičan zadatak pri opažanju ili fokusiranju plena.
Građa njihovih očiju takođe može biti potpuno različita, kao što je slučaj sa složenim očima insekata i ljuskara. Njihovi organi vida sastavljeni su od nekoliko stotina telašaca nazvanih homatidi, a svako od njih doprinosi formiranju takozvanog „mozaičkog“ viđenja, koje nije tako oštro kao naše, ali je savršeno prilagođeno potrebama insekata da u toku letenja uoče i najmanji pokret u okolini. Osim toga, da bi do krajnjih granica povećalo sposobnost uočavanja pokreta, oko mora da registruje slike koje se veoma brzo smenjuju. Kod složenih očiju, ovu sposobnost omogućuju izuzetno aktivni fotoreceptori. Tako neki insekti mogu da uoče 330 slika u sekundi, što je zaista zapanjujuće u odnosu na svega 50, koliko u istom vremenskom periodu registruje ljudsko oko.
Grupa naučnika sa Univerziteta u Lundu, u Švedskoj, dokazala je nedavno koliko je vizuelni svet životinja pun iznenađujućih otkrića. U toku jednog istraživanja posvećenog građi insekata, otkrili su da krila pčela, osa i muva nisu tako prozirna, kako nam se čini, nego sadrže čitav kaleidoskop boja sa metalnim prelivima. Mada to niko nije očekivao, ove krhke i lagane tvorevine, kad ih posmatramo na tamnoj pozadini, kriju u sebi bogatu paletu boja upotpunjenu karakterističnim šarama.
Još 1843. godine, francuski entomolog Klod Šarl Guro zapazio je prisustvo boja na krilima voćne mušice. Ali, učinilo mu se da one zavise od ugla pod kojim dopire svetlost i od ugla posmatranja, kao kod mehurova od sapunice. Švedski biolozi uspeli su da dokažu kako boje zavise od građe samog krila, tačnije od razlika u njegovoj debljini, budući da ono nije glatko nego isprekidano mnogobrojnim ispupčenjima. Prema tumačenju Justejna Kjerandsena, iz laboratorije u Lundu, u dodiru sa krilom, jedan deo svetlosnih zraka se odbija. Neki pogađaju gornju površinu krila i ne prolaze kroz njega, dok drugi prodiru do donjeg sloja. Kad se vrate do posmatrača, ova dva odbijena zraka mogu da se sretnu, da međusobno reaguju i, zavisno od svoje talasne dužine, određenu boju učine vidljivom. Suprotno onome što se događa na površini mehura od sapunice, čija je struktura promenljiva, boje na krilima insekata su stabilne.
O ulozi ovih boja, naučnici kažu da najverovatnije služe za prepoznavanje jedinki iste vrste, a posebno onih suprotnog pola. Posmatranja su pokazala da ženke ovih insekata obično imaju deblja krila pa su, uprkos istim šarama, njihove boje drukčije nego kod mužjaka.
Odavno je poznato koliko su insekti oprašivačI osetljivi na ultraljubičaste zrake, i koliko je ta sposobnost uticala na procese njihove paralelne evolucije sa biljkama čiji cvetovi ove zrake mogu da odbijaju. Ultraljubičasti zraci imaju talasnu dužinu manju od 400 nanometara, pa nisu prisutni u nama vidljivom spektru koji obuhvata čitavu gamu boja između 400 i 700 nanometara. Za nas su nevidljivi, čak i opasni, jer ljudske oči i koža nisu od njih zaštićeni, ali su značajna komponenta svetlosnog zračenja u ambijentu, a i razne životinjske vrste ih primenjuju. Pčele i golubovi koriste ih za orijentaciju kad je vreme oblačno. Mužjaci i ženke senica, čije žuto i plavo perje nama izgleda istovetno, mogu međusobno da se prepoznaju po različitim ultraljubičastim nijansama na glavi. Ultraljubičaste mrlje koriste i neke vrste tropskih ribica, kako bi tokom sezone parenja prepoznale jedinke suprotnog pola.
U arktičkim prostranstvima, gde je prisustvo ultraljubičastih zraka veće, a sneg pojačava njihovo odbijanje, ovo zračenje stvara čudesno obojen svet nedostupan našem oku. Britanski naučnik Glen Džeferi, nedavno je u „Dnevniku eksperimentalne biologije“ objavio svoje otkriće da oči irvasa nemaju zaštitu od ekstremnih ultraljubičastih zraka i da opažaju svetlosne zrake sa talasnom dužinom između 350 i 320 nanometara. Ova sposobost omogućuje im da prepoznaju boje snega i drugih elemenata u okolini. Kad je upotrebio kameru koja registruje ultraljubičaste zrake, Džeferi je otkrio elemente koji apsorbuju ove zrake i izgledaju crni u kontrastu sa belinom snega. Tako irvasi na snegu mogu da vide tragove urina, koji otkrivaju prisustvo predatora, a pronalaze i lišajeve, glavni izvor hrane tokom zimskih meseci. Na isti način, oni vide i krzno životinja, što omogućava da izbegnu susret s vukovima.
Informacije se najjednostavnije i najbrže primaju i šalju pomoću čula vida. Čovek je aktivan danju, pa je njegovo oko osetljivije na boju nego na svetlost. Na našoj mrežnjači postoji oko 160 000 štapića po kvadratnom milimetru, dok mačka na istoj površini ima 460 000 ovih telašaca osetljivih na svetlost. Ali, u poređenju s mačkom, naše oko je mnogo osetljivije na boje, jer imamo „trihromatski“ vid. Kod nas postoje tri vrste konusnih fotoreceptora osetljivih na boju, jedna za crvenu, druga za zelenu i treća za plavu, a njihova različita stimulacija omogućuje nam da vidimo i sve druge kombinacije boja. Međutim, većina drugih sisara, podrazumevajući i mačke, ima „dihromatski“ vid i raspolaže samo sa dve vrste konusnih telašaca, od kojih je jedna osetljiva na kratke talase (plavu i ljubičastu svetlost), a druga na srednje (zelenu i žutu).
Tri dimenzije
Ljudsko vidno polje u proseku pokriva ugao od 190 stepeni, pri čemu središnjih 60 stepeni obuhvata zonu binokularnog vida. To znači da predmete koji se nađu u ovom vizuelnom konusu možemo istovremeno fokusirati sa oba oka, pa smo zato u stanju da ih sagledamo u tri dimenzije i procenimo njihovu visinu, dužinu i dubinu.
Mačija prednost
Kao sve životinje iz ove porodice i domaća mačka ima veoma razvijeno čulo vida. Njeno vidno polje je gotovo iste širine kao naše, ali je pojas binokularnog vida znatno širi i zahvata ugao od punih 99 stepeni. Ovo predstavlja značajnu prednost u odnosu na naše vizuelne sposobnosti i omogućuje joj da sa izvanrednom preciznošću procenjuje razdaljinu koja je deli od plena.
Slepe tačke konja
Konj spada u životinje sa najširim vidnom poljem. Mada postavljene sa strane, njegove oči su okrenute napred, što svakom oku omogućuje monokualrni vid od gotovo 190 stepeni sa strane i 180 stepeni u visinu. Pritom pojas binokularnog vida zahvata 65 stepeni. Zbog toga vidno polje konja ima dve slepe tačke, jednu frontalnu, između očiju i drugu u visini repa.
Četvorooka riba
Ova vrsta ribe, poznata pod latinskim nazivom Anableps, pliva ispod same površine vode, a njene oči, podeljene na dva dela, imaju dve mrežnjače, gornju i donju, koje joj omogućavaju da vidi iznad površine i ispod nje.
S. Jovičić/
Izvor_zov.rs
____________________________________________________________________________________________