„Život je ono što prođe, dok mi radimo nešto drugo.“ *
* Grafit meni nepoznatog autora
Bora*S
DOĆI ĆE VREME KAD TE NEĆU VIDETI JASNO
Doći vreme
Kad te neću videti jasno…
Ponekad zažalim zbog toga
a ponekad mi je svejedno…
I kao da nikad nismo bili delfini.
Kao da se nikad nismo razumeli na jeziku delfina
Na tom jeziku u kome nema zlih reči
U kome je jedan izvir za naše:
Opasnost…starost…smrt…ružno…pusto…glupo…
Obrasli mahovinom sad se ljuljuškamo u mehur sobama
Na tankoj peteljci svetlosti.
I brojimo ovu noć svako za sebe
I živimo dalje svako za sebe,
Bez milosti putujemo svako svome kraju.
Rastavljeni tako najbolje
Nikad se više nećemo sresti…
A nekad smo se peli na čarobni breg
I ti si bila vodopad širok u korenu
I ja sam plivao uz tebe
I ti si u talasima rasla podamnom
I ja sam rukama iznosio tvoj oblik na povšinu…
O kako te svlačilo na grlo planine
Iz koga kulja mleko kiše,
O radosti slepa iz dubine
Zar tvoja senka diše…
O more, ukrašću iz tvoje arhive
Sve trake mojih ponora,
bez milosti za mrtve i žive
pevaću glasom lovora…
Pa ona ćuti.
Pa ona ćuti.
Pa ona ćuti
I ne gledaj.
Pa onda prođi
kao što prolazi hiljadu mene
pored hiljadu tebe, glatkim ulicama vode.
I ne okreni se…
I ne upamti me…
Već svojoj tugi nadeni drugačije ime…
Zvonimir Kostić
_________________________________________________________________________________________
TAMOiOVDE__________________________________________________________________________________________________
Fascinantan prizor: Zaleđeni talasi na obalama Južnog pola
Zamislite ogroman talas, koji umesto da se razbije o obalu, samo ostane zamrznut kao velika, plava skulptura od leda.
Upravo to se dešava na večno zavejanom Antarktiku.
Francuski astrofizičar Toni Travouilon je tokom svog putovanja po najhladnijem mestu na svetu, Antarktiku, imao priliku i da vidi ovaj neobičan prizor: Velike talase koji su se zaledili kada su dostigli svoju najvišu tačku.
Umesto da se u sekundi razbiju o obalu Južnog pola, ovi talasi će zauvek ostati zamrznuti u vremenu poput ogromnih, plavih skulptura od leda.
_____________________________________________________________________________________________________(news)
TAMOiOVDE__________________________________________________________________________________________________
TAMOiOVDE__________________________________________________________________________________
TAMOiOVDE_______________________________________________
TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________________________
Za nevine si odveć ti mila.
Ljubazna odveć, ljubavi da se latiš!
Za pola sveta ti bi sreća bila,
Al’ sama nikad sreću nećeš znati;
Dve sreće nigda nema za čoveka –
Jesi li videla brzu, moćnu reku?
Obale cvatu, ali celim tokom
Dno joj je uvek hladno i duboko!
M.J. Ljermontov
TRAŽIM POMILOVANJE
Za one koji ne umiru na vreme
Za duševno stanje kao od pre pola veka,
za čoveka koji voli starinske ljubavne pesme,
za one koji se prohujalog drže,
koji pišu kako se pisati ne sme,
za ljude koji ne umeju da idu brže, koji zaostaju bar pola koraka,
za one koji ne umiru na vreme, koji boluju od osvrta i rastanaka,
za one koji ne pale i ne žare,
za stare podvige i slave stare,
za one čiji je zavičaj na obalama prošlosti osto,
za njihovo gorko sećanja zadovoljstvo,
za one koji ugašena sunca brane,
koji se sećaju snegova od lane, tražim pomilovanje.
Desanka Maksimović