ŠTA JE TO…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

  WHAT IS THAT?

KRATKOMETRAŽNI FILM

KUKU RIKANJE JE SMISAO ŽIVOTA…

TAMOiOVDE_____________________________________________

ZAJEČARAC  KUKURIČE ZA 1.500 DINARA!

Pritisnuti nemaštinom, mnogi Zaječarci su prinuđeni da nude razne usluge boljestojećim sugrađanima ne bi li zaradili koji dinar.

3daa548df3a7c35dfeb00ecdaf2cb7fc_LBandere su prepune oglasa u kojima se nudi sve: od kupovine namirnica, loženja kotlova, šetanja pasa…

 – Zalepio sam oglase da radim sve kućne poslove. Nameštao sam kvake, popravljao drvenariju, čak sam jednoj gospođi menjao sijalice jer “ne može da dovati plafon” (uzeo sam joj 100 dinara za dve sijalice), ali najčudniji je bio slučaj kada me pozvao gospodin i pitao hoću li da ga budim svako jutro! – priča Zaječarac Mika (neće, kaže, da se imenuje jer bi možda izgubio mušterije).

images– Ponudio mi je 1.500 dinara, bio sam baš zadovoljan. Pitao sam ga ima li neku želju, šta da mu kažem u slušalicu, a on će “hoću da mi kukuričeš”.

Prihvatio sam, ali sam mu za to kukurikanje tražio još 1.500 dinara i on je pristao. Pa ne znam ko ispada ovde gluplji, ja ili on – smeje se Mika.

Mnoge Zaječarke prave torte i kolače za novac, a jedna domaćica nam je ispričala da ju je mušterija naterala da pojede skoro pola kilograma kolača.

– Starija gospođa mi je telefonom naručila rafaelo kuglice i ja sam joj ih odnela kući. Onda me je zamolila da sve to pred njom pojedem. Na moje čuđenje, ona je objasnila da je vrlo gadljiva, da ne može znati jesam li ja prala ruke ili, ne daj bože, pljunula u smesu. Shvatila sam da me ne ponižava, već je stvarno fobična, pa sam počela da jedem. Srećom, uvidela je da “ne pljujem u kolače”, pa me prekinula na pola i od tada odlično sarađujemo! – kaže Jasmina Petrović.

Radojica Radonjić (58) kaže da je bez posla, da živi od 6.000 dinara pomoći i da već ima dve mušterije, iako je tek dao oglas da loži kotlove.

– Tek sam počeo, ništa mi se neobično nije dogodilo. Ja samo ujutru založim kotao da se domaćini ne bi mučili ili uprljali i za to naplaćujem 4.000 dinara mesečno – kaže Radojica zadovoljno.

Ima puno mladih koji šetaju kučiće, a cena po satu je od 50 dinara pa naviše. Srednjoškolac koji kaže da ovako zarađuje za užinu i za izlazak u grad kaže da jednom umalo nije udario gazdaricu posred lica.

– Kad vratim kuče, vlasnici, svi do jednog, pitaju da li je ljubimac “obavio ono” i da li je stolica tvrda ili meka. Ali kada mi je nafrakana baba koja kucu naziva ćerkom pružila kesu da joj donesem ono na uvid, umalo je nisam tresnuo! – kaže mladić.
Nezaposlena meštanka Olga Đorđević, koja je ponudila pomoć starijim osobama, zasad ima samo jednu stalnu mušteriju, ali nam je ispričala da ima puno seksualne zloupotrebe u oglašavanju.

– Desilo se da se moja poznanica stara 30 godina javila na oglas gde je penzioner ustupao stambeni prostor u svojoj kući, a zauzvrat tražio pomoć u nabavljanju namirnica i sitnim kućnim poslovima jer ima 70 godina. Ona se uselila, ali je nakon nekoliko dana “nemoćni starac” počeo seksualno da je napada, pa je pobegla – priča nam Olga.

Čuvarka dnevnih novina

Zaječarka Milinka M., koja čisti po kućama i nabavlja namirnice starijim osobama, priča da je zbog novca bila bodigard dnevnoj štampi. – Jedan strani penzioner tražio je da ga svako jutro čeka dnevna štampa ispred vrata. Nakon par dana komšije su shvatile da mogu džabe da čitaju novine, pa su počeli da ih kradu. Gastarbajter nije prihvatio da zvonim i da mu lično uručim novine, pa sam svaki dan stražarila na hodniku sve dok on ne ustane i pokupi ih – kaže Milinka.

Suzana Božinović/Timočke Vesti



ŠKOTSKE BOLNIČARKE ŽIVOT DALE ZA SRBIJU…

TAMOiOVDE______________________________________________________

„Za razliku od Srba, Britanci imaju kratko pamćenje. Retko ko u mojoj domovini zna koliko je Srbija propatila, ili da su Srbi stali rame uz rame sa nama.

Sramota je što su se dve zemlje sa tako jakim istorijskim vezama toliko udaljile. Nadam se da će se to promeniti, i da će moj rad o “škotskim bolničarkama” u Srbiji i Flori Sandes, jedinoj Britanki u Srpskoj vojsci tokom Velikog rata – koliko god skroman bio – tome malo doprineti.

Ovako govori Luiz Miler, književnica iz Škotske, već godinama obuzeta sudbinom hrabrih Škotlanđanki koje su krajem 1914. pohrlile u Srbiju kako bi negovale ranjene srpske vojnike.

Do ove priče Milerova je, veli, došla sasvim slučajno:

Tu se, opet, vidi razlika između Srba i Britanaca., jer kod nas je delo ovih žena potpuno zaboravljeno. One se ne pominju u udžbenicima istorije iako je Prvi svetski rat započeo u Srbiji. Istočnom frontu se ne poklanja dovoljna pažnja. To je samo fusnota u britanskoj istoriji. Šteta, jer čim malo zagrebete vidite jednu neverovatnu priču– govori Luiz Miler.

To je storija o jedinstvenoj zdravstvenoj ustanovi u istoriji medicine., o “bolnici škotskih žena” u kojoj su isključivo radili dobrovoljci sa Ostrva. Ovakavih bolnica, gde su negovani ranjenici i bolesnici, samo u Srbiji –  1915. godine rezorenoj i ratom i pegavim tifusom – bilo je četiri: u Kragujevcu, Mladenovcu, Valjevu i Lazarevcu. Jedna je radila u Dobrudži, još tri na Solunskom frontu.  I dve škotske ambulante su u Francuskoj zabrinjavale srpske ranjenike. Zato je ovo, podseća Liuz Miler, i priča o odanosti i požrtvovanju, i bliskosti dva naroda, Škota i Srba.

Žene su tada u Britaniji bile tretirane kao osobe drugog reda. A kada su došle u Srbiju bile su jednake i sve su, bez izuzetka, govorile o hrabrosti i ljubaznosti našeg naroda. Kakav je to šok za svakoga ko bez razmišljanja prihvata sve što piše o Srbima u ovdašnjim novinama–  podseća Milerova.

Više od 20 Britanki umrlo je u Srbiji. Tri su pokopane u Kragujevcu, među njima i najpoznatija, dr Ellizabet Ros. Na njenom grobu u gradskom groblju u srcu Šumadije piše: “Ona je dala svoje srce srpskom narodu”.

A Flora Sandes odlikovana je oredenom Karađorđeve zvezde. Ostala je , i posle rata, da živi u Beogradu. Udala se za “belog Rusa”, Jurija Judeniča i 1941. godine ponovo obukla vojničku uniformu. Zato je odvedena u koncentarcioni logor.

– Ona nije bila samo srpska heroina. Flora Sandes je i jedina Britanka koja je zvanično bila vojnik u Prvom svetskom ratu i – jedini oficir. Čin narednika dobila je u Srpskoj vojsci.

Oduševilo me je što vi, Srbi, niste nimalo nalik na nas Britance, ne zaboravljate ljude koji su vam činili dobro – kaže Milerova dodajući da je o Flori Sandes i škotskim bolničarkama osamdesetih godina napisano nekoliko knjiga u Britaniji, ali nisu prošle dovoljno zapaženo.

Njena knjiga “Život kapetana Flore Sandes” već je nominovana za jednu prestižnu nagradu u kategoriji biografije. Napisana je u saradnji sa potomcima junakinje koji žive u Engleskoj i Južnoj Africi.

Verujemo da će ova vredna knjiga biti štampana i u Srbiji, na srpskom jeziku, zapisao je 12. februara 2011. Marko Prelević u “Novostima”.

Iz knjige „Srbija u velikom ratu u 99 slika“- Brana Filipović


UVEK ISTO MOJE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________

Ja sam čovek što radi i čita novine

i prati naslove i stalne rubrike

ja mislim nogama, ja mislim rukama

i trazim ušima i čekam grudima

grebem leđima naslon stolice

vlažim prstima olovne stranice

olovne godine…

___________________________________________________________________________________________________