MALA CRNA HALJINA…

tamoiovde-logo

Kako se menjao ovaj stilski klasik kroz istoriju

Kad se započne razgovor o modi, retko koji će izostaviti pominjanje možda i najvećeg modnog i stilskog klasika ‒ male crne haljine.

Koko Šanel i ilustracija koja se pojavila u Vogu

Popularna LBD (little black dress) smatra se ključnim komadom koji svaka dama koja drži do stila mora da poseduje. Čuveni Karl Lagerfeld je rekao da niko ne može biti preterano ili nedovoljno sređen kada nosi malu crnu haljinu. Brojni modni dizajneri uključuju ovaj komad odeće kao standardan deo gotovo svake nove kolekcije.

Ništa ne prolazi bez male crne haljine, a evo kako je ona prolazila kroz istoriju.

Prvo pojavljivanje male crne haljine

Poreklo male crne haljine vezuje se za dvadesete godine prošlog veka i dizajnere Koko Šanel i Žana Patua. Priča kaže da su oni pokušavali da osmisle komad odeće koji će ujedno biti i priuštiv i šik. Jednostavno, svetu mode je trebalo nešto što će svaka žena poželeti, ali će, za promenu, moći i da kupi.

Danas mala crna haljina je igranje na sigurno, ali je tada ona bila svojevrsni rizik.

No, bio je to rizik koji se dobrano isplatio. Vreme je pokazalo da je mala crna haljina više od trenda, jer trend umire sa svakom sezonom, dok ona preživljava iz godine u godinu.
Prvobitna mala crna haljina bila je dugačka do listova i ravno sečena. Koko Šanel ju je 1926. godine predstavila ni manje ni više nego u Vogu, modnoj bibliji.

Uredništvo ovog kultnog časopisa nazvalo je malu crnu haljinu Šanelovim fordom. I istina je, ono što je za Fordovu kompaniju bio T model, za kuću Šanel bila je mala crna haljina. Njena jednostavnost i mogućnost da bude prikladna za sve prilike učinili su je normom u svetu mode i stila.

Štaviše, može se reći da je upravo mala crna haljina i doprinela tome da crna bojapostane toliko značajna u svetu mode i siguran način da neko ostavi utisak kao osoba od stila. Ono što je pre male crne haljine bila boja žaljenja, od tada postaje boja elegancije.

Istina, crnina se i danas vezuje za žalost, međutim, to nije nužno i prva asocijacija kada se spomene ova boja, naročito ne u svetu mode.

Mala crna haljina i njena transformacija

U početku, mala crna haljina nije nužno bila tako mala, bar ne za današnje standarde.

Crtež Koko Šanel koji se pojavio u Vogu predstavljao je haljinu srednje dužine koja je čak imala i rukave. Međutim, već sledeće godine rukavi se gube, a haljina dobija elegantniju i izazovniju notu iako je i dalje dugačka. Već nakon dve-tri godine, mala crna haljina počinje da uvodi kombinaciju materijala, pa tako ramena i dekolte prekriva čipka.

Početak tridesetih označiće vrhunac dekadencije za ono vreme, jer haljina biva nikad kraća (seže do kolena), a kroj je osmišljen tako da otkriva ramena i leđa. Međutim, kako to sa trendovima biva, ovakav trend brzo se pretvara u svoju suprotnost. Do 1935. mala crna haljina ne samo da se vraća na staru dužinu nego je i premašuje, pa tako seže do polovine listova ili čak članaka.

Postepeno se u modu vraćaju i rukavi, najpre kratki, da bi potom ravni, dugi rukavi obeležili kraj tridesetih.

Nova decenija donosi i nove promene, pa do tad relativno ravno sečena suknja počinje da dobija volumen. Mala crna haljina sada postaje haljina A kroja, a elegancija počinje da ustupa mesto komforu. Otprilike u drugoj polovini četrdesetih, Šanelu se pridružuje druga vodeća modna kuća koja je dosta uticala na status koji danas ima mala crna haljina.

Radi se, naravno, o modnoj kući Dior.

S istorijske tačke gledišta, mala crna haljina nekako je uvek oslikavala duh civilizacije. Nakon Drugog svetskog rata, društvo počinje da se opušta, zabave i društveni događaji dobijaju na važnosti, a takvo raspoloženje u društvu je plodno za modne dizajnere. Tako mala crna haljina počinje da se pretvara u komad koji se graniči sa umetničkim, za razliku od ranijih godina kada su je više smatrali uniformom.

„Novi izgled‟ male crne haljine

Ovu kompletnu struju pokrenula je modna kuća Dior koja je predstavila tada popularni „novi izgled.‟ Ukratko, malu crnu haljinu odlikovao je uzak struk i široka suknja sa puno volumena, dok je najpopularniji gornji deo ličio na košulju kratkih rukava sa jednim redom dugmadi.

Dizajneri od tog trenutka počinju da se igraju krojem, i tokom pedesetih gotovo da je nemoguće definisati neki generalni stil male crne haljine. U čitavoj istoriji mode, ovo je možda i najuzbudljiviji period kada je mala crna haljina u pitanju, jer su neki od kultnih krojeva nastali upravo u ovoj dekadi. Redom svi poznatiji krojevi pripadaju Dioru, i sve ih odlikuje uzak struk i suknja do listova, ili polovine listova.

Tokom godina koje su usledile, mala crna haljina će doživeti brojne transformacije, a dužina i kroj menjaće se gotovo iz sezone u sezonu. Još kada se šezdesetiih pojavila mini-suknja, mala crna haljina dobila je potpuno novu, zabavniju dimenziju. Od tada, pa do danas, mala crna haljina nije abdicirala sa trona koji čvrsto drži kao kraljica stila i elegancije.

Štaviše, ova tekovina mode uspela je da se uklopi u različite modne i muzičke pokrete, pa su je jednako kombinovali sa pank frizurama, martinkama, različitim čizmama, ili je dekonstruisali za potrebe grandž pokreta.

Kako bilo, mala crna haljina uspela je da se prevede na svačiji stilski jezik.

Mala crna haljina u popularnoj kulturi

Kada se pojavila dvadesetih godina prošlog veka, mala crna haljina postala je gotovo neodvojivi deo popularne kulture. Neko bi rekao da to tako biva kada vas svetu predstavi jedna veličina kakva je Vog.

Možda se prvi upliv male crne haljine u vode popularne kulture desio u crtaću o Beti Bup. Iako ovu animiranu junakinju danas prepoznajemo po njenoj crvenoj haljinici, u originalnom crtaću, haljina je bila crna. Izvesno je da je haljina bila crna jer tada nije bilo televizije u boji, ali je, tehnički, ovo bilo jedno od prvih pojavljivanja male crne haljine na televiziji.

Merilin Monro naročito je volela da nosi malu crnu haljinu (film Džungla na asfaltu)

Nakon Drugog svetskog rata, a naročito tokom pedesetih, mala crna haljina bila je prvi izbor poznatih glumica i fatalnih žena Holivuda, kakva je, na primer bila Merilin Monro.

No, iako ju je popularizovao Holivud, mala crna haljina je remek-delo francuske mode, pa su je tako nosile i velikanke francuske kulture kakva je, na primer, Edit Pjaf koja je tokom svoje duge karijere gotovo uvek nastupala u elegantnoj maloj crnoj haljini. Kasnijih godina, malu crnu haljinu nosile su i Brižit Bardo i mnogo druge dive francuskog glumišta.

Odri Hepbern u „Doručku kod Tifanija“, Izvor: Trailer screenshot – Breakfast at Tiffany’s trailer, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16292840

No, da se vratimo Holivudu ‒ 1961. godine stupa na scenu još jedna kultna inkarnacija male crne haljine. Te godine izlazi Doručak kod Tifanija u kome Odri Hepbern paradira u haljini koju je dizajnirao Hubert de Živanši. Pored nje, ikone koje su inspirisale dizajnere da stvaraju nove verzije male crne haljine 60-ih bile su i Džeki Kenedi i Sofija Loren.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, mala crna haljina proslavlja se i u svetu rokenrola, a popularizuju je dive poput Debi Hari.

Ukoliko vam se čini da je Šanelovo čedo tokom godina odlutalo u ruke drugih dizajnera, ne varate se. Jednostavno, čitava modna kuća Šanel počela je da gubi svoj sjaj koji je imala u vreme Koko Šanel, pa ni ne čudi da se onda nisu znatno isticali u kreiranju male crne haljine. To naravno ne znači da ona nije bila deo njihovoh kolekcija, ali, naprosto, Šanel više nije izbacivao ništa toliko dobro da bi parirao drugim modnim kućama.

No, to se kolo okreće osamdesetih kada na čelo ove kuće stupa perspektivni Karl Lagerfeld, koji je preporodio modnu kuću Šanel, a u tome mu je pomogla i mala crna haljina koju on predstavlja kao stub elegancije. U njegovim kolekcijama mala crna haljina prelazi u sferu visoke mode i pojavljuje se u brojnim varijacijama.

No, i pored toga, popularnost ove haljine će blago uminuti, jer je crna boja za osamdesete bila previše mirna i ukroćena, što ne čudi za jednu epohu koja se odlikovala ekscesom u svakom pogledu. Opet, tako karakteristično za svet mode, ovaj trend smenjuje njegova potpuna suprotnost, a sa minimalizmom devedesetih i mala crna haljina ponovo stupa na scenu.

I ovoga puta zaista mislimo mala. Simbol ove dekade je haljina koju je često nosila Poš Spajs, tj. Viktorija Bekam u danima kada je nastupala sa Spajsicama. Njena haljina bila je ekstremno kratka i imala je tanke bretele.

Gotovo da nema popularne dame koja nije ponela malu crnu haljinu makar jednom, a često su je koristile kako bi prenele svetu neku poruku.

Tako je, Lejdi Di, nakon što se razvela od princa Čarlsa, za svoju „osvetničku haljinu‟ (kako su je mediji prozvali) odabrala upravo riskantnu malu crnu haljinu. Zanimljivo je da se radi o istoj maloj crnoj haljini koju je nosila na prvom pojavljivanju nakon što se verila sa princom Čarlsom; upravo onoj haljini koja je do te mere uzburkala britansku javnost, da se čitava ujdurma graničila sa skandalom u britanskoj štampi.

Mala crna haljina pokazala se i kao toliko moćno oružje da je mogla i da promeni nečiji život. Naime, brojni modni kritičari (pola u šali, a pola u zbilji) kažu da je mala crna haljina koju potpisuje Versaće, a u kojoj se Elizabet Herli pojavila na premijeri filma Četiri venčanja i sahrana ono što je ovu glumicu lansiralo u svet filma i popularnih ličnosti.

No, kada je konkretno o modi reč, koliko je mala crna haljina stilski klasik i od kolikog je značaja za istoriju mode govori i činjenica da je čuveni Andre Leon Tali 2012. posvetio izložbu ovom modnom komadu u Američkom muzeju umetnosti u Savani, na osnovu koje je objavio i knjigu Mala crna haljina u kojoj se predstavljen dug istorijski put do klasika kakav je danas.

 Slađa Stamenković

Izvor: kultivisise.rs

_____________________________________________________________

 

IMA 39 ŽENA, 94 DETETA, 33 UNUČADI…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

 I SVI ŽIVE POD ISTIM KROVOM 

article-2051433-0E73CADA00000578-598_964x482

U indijskoj državi Mizoram, u selu Baktavng, živi Zion Čan.

Ovaj na prvi pogled običan čovek ipak nije neko ko se viđa svaki dan. Naime, ovaj Indijac verovatno ima najveću porodicu na svetu i živi sa čak 181 članom porodice!

article-1358654-0D434692000005DC-733_964x557Zion ima 39 žena, 94 deteta, 14 snaja i 33 unučadi i svi žive pod istim krovom. Njihov dom je kuća na četiri sprata sa više od stotinu soba.

Imaju čak i svoju školu.

Za večeru obično pojedu 30 pilića, blizu 60 kilograma krompira i 100 kilograma pirinča.

article-1358654-0D434934000005DC-157_964x617Ziona ne brine njegova velika porodica, čak i ne traži nikakvu pomoć kako bi je izdržavao. On je predstavnik sekte koja dozvoljava članovima da se žene koliko god puta hoće.

 Sam Zion se u jednoj godini oženio čak deset puta.

– Srećan sam što sam muž 39 žena i glava najbrojnije porodice na svetu – izjavio je Zion.

 (Novosti) / vestinet.rs/

___________________________________________________________________________________________

ŽIVOTINJA STADA…

TAMOiOVDE________________________________________________________

 Kao „životinje stada“ ponaša se 95% ljudi

 Životinja  stada“ tim rečima je Niče izrazio protest protiv vladajućeg građanskog morala devetnaestog veka. 

TamoiOvde-95  Danas u Evropi  čovek stada ima stav, kao da je on jedina dozvoljena vrsta ljudi, slave se njegove sposobnosti, osobine gde on pripitomljeno i pomirljivo koristi stadu, kao da su to istinske vrline…“

  Istraživački projekat naučnika sa univerziteta Leeds u Velikoj Britaniji  potvdjuje da se zaista kod većine ljudi  pojavljuje tendencija da se ponašaju kao predstavnici stada, što znači bez razmišljanja slede masu tako kao da ne umeju da misle za sebe.

  U odredjenim situacijama ova tendencija može biti od koristi, recimo kod planiranja pešačkih tokova u saobraćaju, inače ne daje previše optimističku sliku o čoveku.

  Studija je pokazala da je već  manjina od pet procenata dovoljna da odredi pravac u kojem će se ljudska masa zaputiti, ostalih 95% ih  slede a da i primete šta se dešava.

Prof. Krause i njegov pomoćnik Dier izveli su niz eksperimenata u kojima su dobrovoljci u grupama neorganizovano hodali kroz veliku halu. Pojedinci  su međutim primili uputstva kuda da se kreću. Učesnici nisu smeli međusobno da komuniciraju ni da svesno utiču na nekog.

U svim slučajevima se pokazalo da je ostatak sledio instruiranu osobu i samostalno formirao iza nje jednu zmijoliku strukturu .
Svako od nas je bio u situaciji u kojoj je bio povčen od mase ljudi“ kaže prof. Krause „U našem projektu je najinteresantnije da su se učesnici jednako opredelili iako se nisu sporazumevali govorom ni gestovima. Uglavnom nisu ni primećivali da su vođeni od nekog drugog.“

To je već zabrinjavajuće samo po sebi.  Zar smo kao neke životinje iz stada da prepuštamo „obaveštenima“ da  nas vode, a da ne znamo uopšte šta se zbiva? 

Nažalost,  s obzirom  na to koliko ljudi bude povedeno  za prijateljima,  „informisanim izvorima“,  piramidalnim sistemima, religioznim ili političkim  šarlatanima  svih vrsta, nacionalnim vođama…. odgovor je potvrdan. Po svemu sudeći verujemo svemu ili tolerišemo slepo dokle god se nešto poklapa sa društvenim normama.

Svako može nešto učiniti da ne živi kao predstavnik  krda, već da sebi priušti ispunjen sopstveni život. Slede neke osnovne postavke koje čovek iz stada propušta kako  preporučuje Majk Bundrant

Ustanovite čvrsto, šta očekujete od sopstvenog života

U 25-godišnjoj praksi kao učitelj neurolingvističkog programiranja (NLP), hiljadama  ljudi je postavljeno  pitanje:  Šta vi  hoćete ? Uvek sam bio iznova iznenađen koliko malo ljudi ima odgovor.

Koji su vaši najvažniji ciljevi? U kom pravcu se upravljate? Kako želite da stojite za pet godina?
Najčešći odgovor bio je: Ne znam, videćemo.
Uglavnom je jedan od desetoro bio mogao dati odgovor kao:
Tri moja najvažnija cilja su trenutno….
Za pet godina će moj život izgledati drugačije, i to…
Najveće prepreke na mom putu su sledeće…
Da bi postigao svoj cilj moram razviti sledeće sposobnosti…

Niko ne može  da predvidi budućnost, ali u mnogim aspektima je bolje svesno se uputiti u jednu izabranu budućnost nego čekati „šta će da bude“. Ukoliko sami ne izaberete svoje ciljeve, svesno ili nesvesno će  to učiniti za vas porodica, prijatelji, zajednica i kultura.

Naučite da donosite svesne i obuhvatne odluke

Mnogi naši izbori nisu dobro promišljeni. Kod  loših ili impulsivnih odluka ili čak problematičnih uvek nedostaje neki aspekt. Donosimo nagle, impulsivne ili emocionalne odluke  a da ne razmislimo o drugim mogućnostima.

Ili se zapetljavamo u misaone konce bez izlaza u beskrajni  unutrašnji dijalog.

U svim slučajevima smo prepušteni tuđoj volji bez ikakve zaštite, jer nam nedostaje osnova za održive odluke. Ukoliko nismo u stanju da o odlukama raspravljamo ili ih analiziramo,  lako ćemo primiti nečiju tuđu procenu zdravo za gotovo.

 Ako naginjemo emotivnim izborima u opasnosti smo da budemo žrtva svakoga ko nam uzburka osećanja. Ako svoju misao ne dovedemo kraju sa osećajem samopouzdanja, radimo verovatno ono što i svi ostali da bi se oslobodili unutrašnjih  beskrajnih čvorova.
Neobično je da se u našim sistemima obrazovanja ne uči kako  da se postave ciljevi i donose odluke.

Jer to je ono što pomaže da se postavi čvrsta osnova ličnosti i karaktera i štiti nas zavisnosti od tuđih predstava i mišljenja.

Link: PsychCentral

Branka Mraz/kpv.rs



Satira Radoja Domanovića, napisana 1901. godine.

VOĐA

– Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne može živeti.

(Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.)

Slušaoci bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

– Tako je, tako je… – zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.

– Je li b-l-i-z-u? – ču se razvučen šapat iz jednog ugla.

– Braćo! – otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. – Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?… Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.

– Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! – zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.

– Stanite, braćo, kuda ćete? – i opet će onaj prvi govornik. – Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.

– Da izaberemo, odmah da izaberemo!… – ču se sa sviju strana.

Sad tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore. Nastavite čitanje