ZAŠTO NAS PRIVLAČI BAŠ ONAJ KOJI NAS PRIVLAČI…

tamoiovde-logo

Pravila privlačnosti određena su jakim evolucionim silama, i dok je većina nas vođena onim što vidimo na prvi pogled – priznali to ili ne – sila privlačnosti među ljudima je mnogo kompleksnija nego što to izgleda. Nova otkrića o ljubavi (i onom što uz nju ide) objavljena su u magazinu Psychology Today


Foto Profimedia

Tokom svojih dvadesetih, konsultantkinja i autorka Nita Taker zabavljala se isključivo sa doktorima, onim zgodnim i visokim, naravno. Privlačio ju je njihov status i majčino insistiranje da bi doktori bili „taaako dobar ulov“.

„Ako bi neko rekao da je doktor, ja bih se napalila“, kaže Nita. „Izlazila sam sa toliko njih da bi mogli da osnuju jednu veću bolnicu.“

Tada se preselila u Sijetl, gde su Supersoniksi upravo osvojili NBA prsten, i postali glavne face u gradu. Košarkaši su joj se učinili još boljim ulovom od doktora, a plus su i dovoljno visoki.

Jedne noći u baru, Takerova je primetila nekoliko igrača iz tima, uključujući i „najpoželjnijeg neženju“ među njima, kako ga je lokalni list malo pre toga nazvao. Nasmešila se i pokušala da ostvari kontakt očima. „Ali nisam se smešila dovoljno visoko jer je momak pored njega odlučio da priđe.“ Predstavio se kao Toni i pozvao je Takerovu da im se pridruži, tako da je ostatak večeri provela flertujući sa igračima, a, tipično, ignorišući Tonija.

Toni je bio, kako se ispostavilo, potpredsednik tima, koji je i pored svega želeo da je vidi na utakmici sledećeg dana. Naravno da je pristala, jer je, kako kaže, želela da bude blizu igrača. „Bili su zabavni i slatki. Toni je bio dosadan direktor. Imao je zastarelu frizuru i duge zulufe.“

Ali izlazila je sa Tonijem skoro svako veče te nedelje, uglavnom na košarkaške događaje. „Koristila sam ga“, kaže, zbog čega je počela da oseća krivicu. „Rekla sam svojoj cimerki da ću prestati da izlazim sa njim, a ona mi je dobacila: ‘Ja ga uzimam!’ Bila je toliko oduševljena da sam pomislila: ‘Čekaj malo. Neću odmah da odustanem od njega.’ Uvek je bio ljubazan. Posle deset izlazaka, pogledala sam u njega dok smo sedeli za stolom i shvatila sam da se zaljubljujem.“ Njih dvoje su u braku preko 37 godina.

Privlačnost može da se dogodi na prvi pogled, a može i da se prikrade, neočekivano i nečujno, a opet, i da se razočaravajuće uopšte ne pojavi: mnogi bi verovatno voleli da mogu da se zaljube u odanog prijatelja ili da se zabavljaju sa nekim ko deluje kao sjajna osoba. Možda ponekad deluje kao da nemaju mnogo kontrole nad sopstvenim ukusom, ali „ljudi imaju i te kako sposobnost da utiču na sopstveni ukus i aktivno učestvuju“ u njegovom oblikovanju, kaže Glen Geher, profesor psihologije na Državnom univerzitetu Njujork, i koautor studije „Mating Intelligence Unleashed“.

Možemo da prevaziđemo početnu, neshvatljivu privlačnost, ma koliko snažna bila, i da nas privuče sjajan partner, čak i ako ne postoji žudnja na prvi pogled. Takođe možemo da preduzmemo neke korake da bismo privukli pravu osobu.

„Postoje univerzalni standardi privlačnosti, ne toliko duboko koliko fundamentalno utemeljeni u adaptivne probleme koje muškarci i žene moraju da reše u prirodnoj selekciji partnera“, kaže Dejvid Bas, profesor psihologije na Univerzitetu Teksas i autor The Evolution of Desire.

Mnoštvo studija pokazuje da muškarci budu privučeni ženskim pokazateljima mladosti i zdravlja — svetle oči, sjajna koža, pune usne, simetričnost lica, energičan hod, i uzak struk u odnosu na kukove. „Svaki proizvod je napravljen da učini da žena izgleda kao da je uvek u tom periodu plodnosti. Farba za kosu, proizvodi koji ističu oči, i ruž za mnogo sjajnije i sočnije usne“, kaže Geher.

Članak u časopisu Evolution and Human Behavior prošle godine otišao je još dalje u tezi o plodnosti, govoreći o „fizički odgovarajućim oblinama“, o lumbalnoj oblini kod žena. Njihova hipoteza je da, pošto trudnoća prebacuje fokus na prednji deo tela, muškarce će privući žene sa zakrivljenim donjim delom leđa koji će smanjiti pritisak na kičmu stvorenu da na neki način drži fetus. Zato su koristili fotošop da bi manipulisali zakrivljenošću tog dela tela na slikama žena i u dve studije, interesovanje muškaraca raslo je kako je taj deo bio bliži pretpostavljenom optimumu.

Evolucioni standardi atraktivnosti deluju u oba pravca: žene privlače fizičke karakteristike koje ukazuju na dobro zdravlje i na pravog zaštitnika, sposobnog da obezbedi sve što treba — široka ramena i uži bokovi, atletsko telo, jaka vilica i dubok glas.

Kada vas privlači neko kreativan, recimo, to je zato jer može da pomogne i vama i vašem potomstvu, i zbog činjenice da ti geni mogu da pređu na njih, kaže Geher. Privučeni smo i resursima, danas je to novac, i ljubaznosti.

Nije baš dobar osećaj kada verujete da je privlačnost vođena iskonskim biološkim potrebama. Ali čak i ako kažemo svesno da nećemo da podlegnemo tome, teško je otrgnuti im se. One su urezane u nas generacijama, kaže Geher. Uprkos tome koliko se okruženje promenilo, naš um je zasnovan na tim biološkim pravilima.

Privučenost dobrom izgledu možda je osnova bioloških zakona, ali moderno društvo je učinilo da se ovaj obrazac učvrsti. Mediji su oslikali ideal kroz nekoga ko je izuzetno fizički atraktivan, kaže profesorka psihologije Medlin Fugere sa Univerziteta u Konektikatu, koautorka knjige Socijalna psihologija privlačnosti i romantične veze. „U realnosti, morate da budete samo umereno atraktivni da biste bili privlačni većini populacije“, kaže profesorka Fugere.

Koncept povezivanja dvoje ljudi koji se privlače zasniva se na tome da poseduju slične nivoe atraktivnosti, kaže profesor Pol Istvik sa Univerziteta Kalifornija. To znači da je mnogo važnije da se poklapate sa partnerom, tj. da ste dobar match, nego da zavedete najlepšu osobu koju poznajete.

Parovi, bez obzira na to da li su heteroseksualni ili homoseksualni, skloni su da se zaljubljuju u nekoga ko je sličan njima, po obrazovanju, religioznim verovanjima, vrednostima i socioekonomskom statusu.

Izuzetak su, kaže, parovi sa veoma različitim nivoima fizičke privlačnosti — često su i odranije bili prijatelji ili poznanici, pre nego što su ušli u romantične vode, kaže Istvik.

Nove studije pokazuju da, svesno ili ne, tražimo partnere koji su nalik nama, u smislu pojave, visine ili IQ-a. Studije sa Univerziteta Kvinslend otkrile su jaku vezu u genetskim markerima kad je u pitanju visina, i to kod više od 24.000 partnera. Takođe su pronašli sličnosti kod parova za genetske markere koji su povezani sa nivoom obrazovanja.

Antropolog biologije Helen Fišer, autorka dela Anatomija ljubavi i Zašto on? Zašto ona?, kaže da postoji još jedna osnova privlačnosti — hemija koja se odvija u mozgu. Kad kažemo „među nama postoji hemija“, šta to tačno znači? Postoje četiri nervna sistema koja dominiraju našim osobinama — dopamin, serotonin, testosteron i estrogen/oksitocin sistem. Fišerova je kreirala test od 56 pitanja koji meri koji od ovih sistema dominira nama.

Više od četrnaest miliona ljudi učestvovalo je u ovom projektu, preko sajtova chemistry.com i match.com. Fišerova, koja je poznata kao naučnica koja je napravila snimke mozga zaljubljenih ljudi, koristila je FMRI skener u ovom eksperimentu. Otkrila je da ljudi kod kojih je dominantan dopamin sistem (radoznali, kreativni, avanturisti), bivaju privučeni avanturistima koji su pod uticajem dopamina.

Ličnosti kod kojih dominira serotonin sistem (tradicionalni, savesni, ljudi po pravilima) privlače ljudi koji su im slični. S druge strane, ljudi sa dominantnim testosteron sistemom (analitični, skeptični i tvrdoglavi) i tipovi sa dominantnim estrogenom (pažljivi i brižni, misleći, maštoviti) privučeni su jedni drugima, uglavnom svojim opozitima.

„Svi imamo ta četiri sistema, i svako ima drugačiji racio“, kaže Fišerova. Ali, kada znate svoje primarne osobine i sistem, i kako to funkcioniše sa drugima, od koristi je kada treba dobro izabrati partnera i uopšte poboljšati svoj ljubavni život. Zato, kada vi želite da prokrijumčarite flašicu vode u zabranjenu zonu koncerta, a ona ne želi tu „avanturu“, kažite sebi, „oh, u pitanju je razlika u serotoninu, idem zato da kupim vodu“, umesto da nekog proglasite sitničavim.

U nedavnoj studiji objavljenoj u Žurnalu ličnosti i socijalne psihologije, Istvik i profesor psihologije Eli Finkel sa Nortvesterna tražili su od učesnika da navedu listu osobina koje najviše cene kod partnera, a onda ih pozvali na takozvane brze sastanke i zatražili da ocene svakog od 12 učesnika na osnovu privlačnosti, humora i potencijala da ostvare veliki uspeh i zaradu, a onda da se izjasne koga bi voleli ponovo da vide. Na kraju, svi su želeli da izlaze sa onima koji su najbolje izgledali, bez obzira na privlačne osobine. Iako su muškarci bili iskreniji po pitanju prioriteta izgleda, oba pola su na drugi sastanak želela da izađu sa najzgodnijim partnerima, mada su i toplina i smisao za humor bili poželjni faktori.

„I muškarci i žene žele poželjne, ambiciozne ljude“, kaže Finkelova. „Ljudi daju prednost određenim osobinama, ali na kraju ne bivaju posebno privučeni potencijalnim partnerima koji ih imaju.“ U prevodu, džaba ako vas privlače visoki i atletski građeni tipovi, ali se sa njima ne slažete ni oko čega. Kao u slučaju Verika Korneta, koji je posle jedne takve veze shvatio da to na duže neće ići. Zatim je pronašao osobu koja mu odgovara fizički, ali ga nije posebno privlačila.

„Shvatio sam da za mene atraktivnost nosi elemente toga kako tretirate sebe i koliko ste samopouzdani, a ona nije bila.“ On je otkrio važnost onoga što istraživači nazivaju dinamičnom privlačnošću, što drugi nazivaju harizmom ili magnetizmom. Studije pokazuju da fizička privlačnost nije samo lice i telo u statičnoj fazi, već i to kako osoba koja se krije iza tog lica koristi ono što ima. Naši pokreti i gestovi, naše iskazivanje emocija, koliko se ozarimo kad pričamo sa nekim koga smo upravo sreli na plaži, sve su to komponente dinamične privlačnosti i pomažu da shvatimo zbog čega su neki ljudi toliko traženi. Nedavna studija Estvika, Finkelove i još tri druga istraživača, bavila se izborima ljudi na onlajn aplikacijama kao što je Tinder i otkrila da su ispitanici dva puta češće birali potencijalne partnere koji su se, žargonski rečeno, „duvali“ tj. „širili“ na fotografijama.

Za većinu, privlačnost je mnogo kompleksnija od običnog odgovora na vizuelni stimulus. „Kada nekoga sretnete, obično je jedina informacija koju imate njegov izgled“, kaže Artur Aron, profesor psihologije na Državnom fakultetu Njujork. „Ali osoba može da bude bogata, moćna ili interesantna, ili talentovani umetnik, i vama mogu ovi kvaliteti da postanu veoma privlačni.“ Možda vas privlači nečija dostupnost. Iako neuzvraćena ljubav ima neku draž, mnogi od nas u stvari više vole takozvanog prisutnog partnera, kaže Aron.

Privlačnost može da raste i kroz intimnu konverzaciju. U klasičnoj studiji Arona iz 1997. godine, istraživači su od ispitanika tražili da jedni drugima postavljaju pitanja koja postepeno uvećavaju nivo prisnosti, i da postepeno postaju intimni i bliski. I posle 45 minuta, mnogi jesu osećali veću bliskost, a neki su čak osećali i veću privlačnost prema drugima, a jedan par se čak i venčao.

Istina je, međutim, da iako mnogi faktori mogu da zapale istinsku privlačnost, i dalje ne možemo da nateramo sebe da želimo nekoga. „Uobičajeno je zaljubiti se u nekoga koga poznajete, ali ne i nekoga koga znate a u koga želite da se zaljubite“, kaže Aron. „Čak i ako osoba nekoga poznaje neko vreme, obično kaže: „Na neki način sam znao, ali nisam sebi želeo to da priznam.“

Za Nitu Taker, zaljubljivanje u Tonija značilo je da promeni i njegov stil oblačenja, kao i frizuru, što je tako dobro ispalo da su i druge žene počele da mu se nabacuju (istraživanja su potvrdila staru tvrdnju da neko postaje atraktivniji kada otkrijete koliko je poželjan za druge). „Njegovo samopouzdanje je poraslo, što ga je učinilo još privlačnijim.“

Biti privlačan i lep, ima i svoje loše strane: ako uspete da prikrijete svoju zluradost, ako ste neverovatno privlačni, možda će biti potrebne godine da pronađete svoju srodnu dušu. Najmanje jedna studija pokazala je da ljudi koji su atraktivniji mogu da budu zahtevniji od nas ostalih u vezi sa potencijalnim partnerom, dramatično ograničavajući sopstvene izbore.

Biti „kul“ u tuđim očima donosi slične komplikacije. Ako neko od vas ima velika očekivanja, teško je ostvariti ih sve, posebno „kada se svetla pogase“. Nečija ideja o vama može da se sruši kada shvati da ta idilična slika ne postoji. „Biti kul je prednost kad ste mladi, ali ne i kako starite. Ljudi traže nekoga ko je stabilan, a ne sanjara koji će nestati svakog vikenda“, kaže 48-godišnji Džoni Gaudi.

Dugogodišnji parovi tvrde da privlačnost nikada nije potpuno stabilno stanje, posebno ne u odnosu na izgled ili vrcavost. „Prolazimo kroz faze da sebe ne vidimo čak ni kao ljude, a onda odjednom, udaljite se i pomislite, ‘o kako je sladak’, moram stalno sebe da podsećam da treba to da cenim.“

Posle decenija braka, Nita kaže da je uz to važno i da često govori: ‘izgledaš sjajno’. Što više cenite nešto, kaže, to više raste. „Mislim da je deo toga što ga čini atraktivnim to što ja činim da se on oseća poželjnim. Mislim da je moj posao da činim da se oseća privlačnim, i to radim veoma dobro.“

Priredila Zorica Marković

Izvor:  nedeljnik.rs/23/09/2017

______________________________________________________________

DISANJE U SLUŽBI OSEĆANJA…

tamoiovde-logo

Da li disanje može da posluži kao ”mini-terapija” u stresnim situacijama?

Povezanost emocija i telesnog je dugo poznata – naučnici koji su se prvi sistematično bavili osećanjima, diskutovali su o fiziološkoj osnovi istovremeno kad i o njihovom doživljaju. Ljudi su oduvek tražili korelate emocija u organizmu, prepoznavali ih kod sebe ili kod drugih – još od antike priča se o temperamentima, i njihovim, nedovoljno utemeljnim, organskim osnovama.

Foto: pixabay.com

Današnje vreme se karakteriše velikom upotrebom medikamenata, od kojih neki smiruju telo onda kada ga uznemire uzburkana osećanja: tu je glavni mehanizam autonomnog nervnog sistema, koji inerviše unutrašnje organe, a njegov rad direktno potiče od emocija, i obrnuto – utiče na njih.

Ova veza je opšteprihvaćena u zdravorazumskog znanju, pa je uobičajeno da ljudi praktikuju samopomoć u slučaju preplavljenosti emocijama – ako je neko uznemiren, sugerišu mu da udahne duboko, ili da uz to i izbroji do deset ukoliko ga preplavljuje bes (kako bi odložio reakciju do momenta snižene tenzije).

Disanje, kao jedno od metaboličkih mehanizama organizma, odnosno spoljašnje disanje – ono koje možemo opaziti, odavno je prepoznato kao deo psihosomatike. Povezivano je sa psihičkim stanjem bilo u okviru neke hronične bolesti, kao što je astma, ili kao jedan od simptoma nekih neurotskih reakcija, kao što je doživljaj gušenja tokom napada panike. Tehnike koje se primenjuju u ublažavanju stanja anksioznosti, ali i u terapiji nekih složenih poremećaja, kao što su fobije, temelje se na udisanju ili uspostavljanju pravilnijeg disanja.

Na primer, psihička uznemirenost može da izazove intenzivno i ubrzano udisanje i izdisanje vazduha, zbog čega se smanjuje količina ugljen-dioksida u organizmu, što dovodi do sužavanja krvnih sudova u mozgu. Najjednostavniji i sasvim dostupan postupak umanjivanja štetnih posledicca hiperventilacije je izdisanje i udisanje u kesu, jer se tako izdahnuti ugljen-dioksid vraća u telo, i smanjuje nemir i teskobu.

S druge strane, psihoterapijske metode u lečenju iracionalnih strahova koriste postupno vezivanje prijatnog osećanja smirenosti postignutog opuštanjem organizma putem kontrolisanog disanja, za zamišljeni predmet straha. Opuštenost se može postići metodom progresivne relaksacije, u kojoj važnu ulogu igra pažljivo usmeravano disanje – iz stomaka: udisanje par sekundi na nos, i dvostruko duže izdisanje na usta.

DISANJE I STRES

Jedno skorije istraživanje pokazalo je da je povezanost disajnog ritma i ponašanja još složenija – funkcije mozga su direktno u vezi sa udisanjem i izdisanjem. U ovoj studiji, autorke Kristine Zelano, ispitanicima je praćena moždana aktivnost i ritam disanja tokom rešavanja zadataka: istraživači su zahtevali od 60 ispitanika da donose brze odluke o tome kakve emocionalne izraze opažaju, dok je istovremeno praćen njihov ritam disanja. Njima su prikazivane slika lica koja su izražavala emociju iznenađenja ili emociju straha – zadatak je bio da se u što kraćem roku odgovori na pitanje koju emociju svaki lik izražava.

Utvrđeno je da postoje velike razlike u aktivnosti amigdale (deo mozga zadužen za emocije, naročito za strah) i hipokampusa (ima ulogu u procesu pamćenja i regulaciji ponašanja i osećanja) između udisaja i izdisaja. “Otkrili smo da se prilikom udisanja pokreću neuroni čitavog limbičkog sistema”, tvrdi Zelano. 

Prvobitno je ova pojava zapažena tokom praćenja sedam pacijenata koji su se lečili od epilepsije, gde su implantirane elektrode u mozgu služile da se otkrije poreklo napada: očitani električni signali pokazali su da je aktivnost mozga varirala u skladu s disanjem – pojavljivala se u zonama za obradu emocija, sećanja i mirisa. Ovo otkriće je navelo naučnike da provere da li disanje utiče na kognitivne funkcije smeštene u tim zonama – obradu emocije straha i pamćenje.

Učesnici istraživanja su lakše prepoznavali lik uplašene osobe ukoliko im je njena slika izlagana dok su udisali, nego ako su izdisali. Ovaj efekat je bio potpuno poništen ukoliko je ispitanik disao na usta – tako da je efekat specifičan za emociju straha u vezi s nazalnim disanjem (kroz nos).

U drugom delu istog eksperimenta, ispitanicima su prikazivane slike na ekranu koje je trebalo što bolje da upamte. Kasnije im je zatraženo da se prisete prikazanih objekata: prisećanje je bilo bolje ukoliko su slike prikazivane tokom udisanja vazduha. Zelano zaključuje da ova otkrića mogu ukazivati da je brže disanje u funkciji boljeg snalaženja u opasnim situacijama: “Ako se nađete u stanju panike, ubrzava vam se disajni ritam – rezultat je mnogo više udisaja nego u mirnom stanju. Na taj način naš urođeni odgovor na strah u vidu ubrzanog disanja može pozitivno da utiče na funkcije mozga, tako što on brže reaguje na opasne draži u okolini”.

Zelano navodi i povoljne implikacije na tehnike relaksacije, kada se praktikuje fokusirano disanje – tako udisanje postaje mehanizam harmonizacije limbičkog sistema, koji je centar naših emocija. Tako se svesno i voljno može usmeravati najfunkcionalniji način disanja u specifičnim okolnostima, koji se može i uvežbati i kao takav postati internalizovani obrazac reakcije u svojstvu kontrole pozitivnih i negativnih osećanja – neka vrsta “mini-terapije” u stresnim situacijama.

Tekst: Danka Spasovski

Izvor: elementarium.cpn.rs

______________________________________________________________

ZVEZDA JESENJIH FESTIVALA…

tamoiovde-logo

BUNDEVA

Još od vremena kad se pretvorila u kočiju i odvezla Pepeljugu na bal, zna se da je bundeva povrće sa magičnim moćima. Čak ni oni koji ne veruju u bajke ne mogu osporiti bogata nutritivna i lekovita svojstva bundeve koja je svrstavaju u jednu od najkvalitetnijih namirnica na našoj trpezi.

934Kod nas se bundeva obično gaji kao pridruženi usev u poljima kukuruza.

Cveta u junu i julu, kada je njen raskošni cvet ispaša za pčele, a sazreva u septembru i oktobru. Iskusni uzgajivači znaju, treba je ostaviti u polju da je „uhvati” prvi mraz koji je prirodno konzervira za zimu.

Plodovi bundeve mogu težiti i preko 50kg, što nije neuobičajeno. U ishrani ljudi se koristi pečena ili kuvana na mnogo načina, a domaćim životninjama se daje sveža i usitnjena, kao najkvalitetnija organska hrana za njihov uzgoj.

pumpkins_01Plod bundeve se preporučuje u ishrani u obiku soka, svež ili kratko skuvan kao pomoćno diuretičko sredstvo, lek protiv crevnih parazita, kod zapaljenja bubrega ili bešike.

Oblozi od sveže strugane bundeve deluju blagotvorno na upaljene i proširene vene i otoke ekstremiteta.

Seme bundeve je priznat i čuven lek protiv bolesti prostate, i treba ga jesti u sirovom stanju, zajedno sa zelenom opnom koja ga obavija jer se u njoj nalazi najviše lekovitih materija.

Ulje semena bundeve, pored toga što ima izuzetno prijatan karakterističan ukus, prebogato je vitaminima A, B kompleksom, C, D, E i K i sadrži više od 60% nezasićenih masnih kiselina.

seme_bundeveEsencijalne masne kiseline omega 3 i omega 6 podmlađuju organizam, daju mu vitalnost, regulišu holesterol, poboljšavaju funkciju reproduktivnih organa i centralnog nervnog sistema, a imaju i fantastičan učinak na izgled i zdravlje kože.

Zbog toga se ovo ulje najčešće proizvodi presovanjem semena hladnim postupkom, pre kojeg se kratko zagreva na samo 60°C, čime se čuvaju njegova blagotvorna svojstva.

Svake godine u oktobru, u engleskom selu West Sussex održava se Festival Bundeve koji privlači veliki broj turista. Neki od njih dolaze iz daleka, Nemačke, Japana i Australije, da uživo vide živopisne murale od bundeva koje zaljubljenici u ovo povrće prave sve maštovitije.

ze5fwzrqTradiciju je započeo Ralph Upton, 1968. godine, kada je na svom tremu izložio bundeve da dozrevaju na jesenjem suncu.

Pošto je privukao pažnju svojih komšija koje su zastajale da se dive živopisnim plodovima, sledeće godine se potrudio i od svojih bundeva napravio mural. Svake godine, mural je postajao sve veći iraskošniji, dok istu praksu nisu usvojili i ostali seljani.

Tako se rodio sada već svetski poznat West Sussex Festival bundeve.

Kod nas, svake godine sredinom oktobra Kikinda na nekoliko dana postaje centar sveta za ljubitelje bundeve, jer se već tradicionalno održavaju „Dani ludaje”. Sve je krenulo još u davnoj prošlosti kada su ljudi, da bi opisali koliko je Kikinda ravna, govorili: „Popneš se na ludaju i vidiš celu Kekendu”. Lokalna svetkovina se od 1986. godine, od kad postoji, pretvorila u pravu srednjeevropsku svečanost na kojoj se bira najbolja, najveća i najduža bundeva (ludaja).

Autor: Mirjana

Izvor i fotogalerija:medias.rs

__________________________________________________________________________________________

Preporuka: NJENO JESENJE VELIČANSTVO