TAMOiOVDE_________________________________________________________________
Pisac koji je doveo „đavole”
Iako se mnogi i danas zdušno trude da ga zaborave, iako je i za života bio pisac koji je tako ogijastično, dionizijski raspusno, poetički barokno uveo demone u našu literaturu, on je i dalje tu, prisutan kao mefistofelovski Bule
Na dan uručenja NIN-ove nagrade, januara 1976, laureat Miodrag Bulatović se sa svojim čuvenim mefistofelovskim osmehom pojavio u ondašnjem Klubu „Politike“. Kad je čuo da ću ga ja intervjuisati za naš list, viknuo je iz sveg glasa: „O, ne, pa vi ste me predstavili u ’Politici’ kao Boška Buhu!“ (Nesporazum je brzo izglađen, i od tada do njegove prerane smrti bila sam jedini novinar koji ga je intervjuisao za „Politiku“.)
Miodrag Bulatović (20. februar 1930 – 15. mart 1991), pisac koga su svi zvali „Bule“, upravo se trijumfalno iz izgnanstva vratio u Beograd da primi NIN-ovu nagradu za roman „Ljudi sa četiri prsta“, koju je zaslužio još pre dve decenije sa svojim najboljim romanom „Crveni petao leti prema nebu“. Ali, mladi pisac koji je iza sebe već imao, danas kultnu, zbirku pripovedaka „Đavoli dolaze“, i isto tako prekretničke priče u knjizi „Vuk i zvono“, nikako se svojim ponašanjem i ciničnim izjavama nije uklapao u uštogljeno socrealističko društvo polovinom pedesetih godina prošlog veka.
I njegova literatura odudarala je od književne poetike koja je tada bila na ceni književnih kritičara, koji su po mišljenje išli u „Cekaj“, kako smo u redakciji „Politike“ podsmešljivo nazivali tu orvelovsku ustanovu. Samo je nekolicina njegovih prijatelja i kritičara, pre svih Zoran Gluščević, naslutila da se u srpskoj literaturi pojavio ne samo novi prozni glas, već budući literarni genije, pisac mračnih i demonskih sila u čoveku i u svetu, sila koje ga razaraju, ali i uzdižu u nebeske visine, kao u „Crvenom petlu…”
Taj roman definitivno ga je ustoličio na mesto koje mu pripada, ali nije bio podoban za NIN-ov žiri, jer nigde nije bilo partizana koji sve pobeđuju, dok su Bulatovićevi junaci bili ljudi sa dna, antiheroji, izdanci „Bednih ljudi“ F. M. Dostojevskog. A uz sve to, mladi pisac je već prvom zbirkom najavio da su „đavoli“ izašli iz sudnice ruskog genija, da se ne priviđaju samo Ivanu Karamazovu ispod stola sudnice.
I sam Bulatović bio je neka vrsta nečastivog, koji kvari partijsku književnu idilu, zbog čega ga je trebalo što pre odstraniti i iz literature i iz socijalističkog „raja“ koji se već priviđao Josipu Brozu. Socrealisti su hitro reagovali, ocenjujući njegove likove kao nastrane, opake i opasne po našu socijalističku zajednicu. Nisu mogli da shvate i prihvate da jedan mlad pisac može svojim već prvim delom da razbije skučenu ideološku normu socijalističkog realizma i da se vine do univerzalnih istina o ljudskoj prirodi.
Bulatović je morao da napusti zemlju i skrasi se jedno vreme u Parizu, a potom su usledili svetski uspesi, milionski tiraži „Crvenog petla…”, koji je ubrzo preveden na više od dvadeset jezika, dok je on sanjao domovinu koja ga je odbacila. Na francuskom je 1965. objavio roman „Heroj na magarcu“, mitsku epopeju o našem megalomanu Grubanu Maliću, s kojim je još više sebi zatvorio vrata povratka u zemlju, kad je roman dve godine kasnije izašao i na srpskom. Dok se glavni junak Gruban Malić definitivno ustoličio na književnom prestolu, koji će od tada postati poetička mera srpske i jugoslovenske literature, partijski cenzori su u tom grotesknom liku prepoznali „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. Vrata povratka u zemlju sasvim je zatvorio kad je u jednom inostranom listu listu izjavio da je Josip Broz bien bronze, što ima dvosmisleno značenje: lice opaljeno suncem, ali i metalno lice vlastodršca.
Ta igra prećutkivanja trajala je do 1976. godine, kada je najzad dobio NIN-ovu nagradu, pre svega zahvaljujući političkom jemstvu prof. Vase Milinčevića. Pisac koji je u Parizu stigao i do Salvadora Dalija, valjda jedini Srbin kome je to pošlo za rukom, ali nikako i do svoje domovine, najzad se na velika vrata vratio u Beograd.
„Ljubavna idila“ između pisca i države doživela je vrhunac njegovim izborom 1991. za poslanika Socijalističke partije. Oni koji nisu dobro poznavali Buleta nisu mogli da objasne taj njegov potez. A, zapravo, niko se nije pitao kroz kakve je sve patnje prošao, od trenutka kad je kao dete gledao kako mu italijanski fašisti u mestu gde je rođen ubijaju oca, posle čega je dobio epileptični napad, do kasnijih godina, kad je žudeo da se vrati u domovinu, dok ga je ona stalno sumnjičila i odbacivala kao bludnog sina.
Prećutkivanje velikog pisca, na neki čudan način, nastavljeno je i danas. Kao da je opet izgnan iz literature kojoj pripada.
Baš kao kad se 1983. pojavio njegov roman „Gullo, Gullo“. Kritika se i tada podsmešljivo oglasila, olako zaključujući da Bulatović nema više šta da kaže, pa zato izmišlja svetske teroriste koji uništavaju svet eksplozivnim napravama, vezanim za sopstvene polne organe. I pre 11. septembra i javnog delovanja Al Kaide, Bulatović je svojom genijalnom intuicijom mnogo pre svih svetskih pisaca naslutio strašna vremena samoubilačkog terorizma, na svoj poetički prepoznatljiv način – groteskom.
Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, recimo, nikad nije palo na pamet da bi Bulatović trebalo da bude njen član. Gde će osrednji talenti da prime u svoje redove svetskog pisca, i još s tolikim brojem knjiga, dok oni u naučne jedinice ubrajaju in memoriam-e svojim istomišljenicima?! Možda u tome ima neke više, kosmičke pravde. „U beskrajnom plavom krugu“ Miloša Crnjanskog osim njega ima mesta i za Bulatovića, i za Momčila Nastasijevića, Rastka Petrovića, Milana Kašanina, Tanasija Mladenovića… U ovom probranom društvu osvedočenih besmrtnika, čija su imena značajnija od mnogih živih, samoproglašenh „besmrtnika“, Bulatović se sigurno veoma dobro oseća, šaljući im povremeno svoj čuveni mefistofelovski osmeh, kojim kao da ih opominje da su oni, ipak, gore „u beskrajnom plavom krugu“, a ovi dole u našoj zajedničkoj kaljuzi.
Ima pravde. Sva je sreća što još nisu uspeli, mada neki pokušavaju, da iz naše literature sasvim prognaju one „đavole“ koje je pisac tako orgijastično, dionizijski raspusno i poetički barokno uveo u srpsku i svetsku prozu.
Milka Lučić (objavljeno: 20/02/2010)
Izvor:politika.rs
__________________________________________________________________________
MIODRAG BULATOVIĆ (20.02.1930 — 15.03.1991)
Miodrag Bulatović bio je jedan od najpoznatijih pisaca moderne srpske književnosti. Neredovno se školovao. Gimnaziju je završio u Kruševcu 1950. godine, a na Beogadskom univerzitetu je studirao psihologiju i književnost. Neko vreme je radio kao novinar. Tokom devedesetih godina bio je angažovan u SPS-u, gde je branio ideologiju Slobodana Miloševića u trenucima raspada Jugoslavije.
BIBLIOGRAFIJA
Miodrag Bulatović bio je romanopisac i dramatičar, sklon mračnim, demonskim vizijama. Njegova slika sveta je morbidna, a likovi su karnevalski, istovremeno groteskni i tragični. Dela ovog pisca su strani kritičari stavljali u ravan sa delima Đovanija Bokača, Fransoa Rablea i Migela de Servantesa. Njegova najpoznatija dela su:
Đavoli dolaze (1955).Vuk i zvono (1958),Crveni petao leti prema nebu (1959), Heroj na magarcu ili Vreme srama (1967), Rat je bio bolji (1968), Godo je došao (1969) drama, Ljudi sa četiri prsta (1975), Peti prst (1977), Gullo Gullo (1983),Tetoviranje srca — roman u pripremi
NAGRADE
1975. NIN-ova nagrada za roman Ljudi sa četiri prsta
SARADNJA U ČASOPISIMA I NOVINAMA
Letopis Matice srpske, Naša stvarnost,Studentski književni list, Narodni student,Jugoslovenski Crveni krst, Čačanski glas, Politika, Borba,Pobjeda
Wikipedia
Fotografija M. Bulatovića preuzeta sa interneta
___________________________________________________________________________
MIODRAG BULATOVIĆ
SRPSKI RABLE BULEVE ORGULJE
Sjećanje na genijalnog srpskog pisca
Veselo srce kudjelju prede.
Gdje postoji individualnost,
postoji težnja ka nezavisnosti.
Iz Oklada, do Bijelog Polja, banuo je u Beograd, mlad, odmah iza sloma hitlerizma i početka socijalističke tiranide brozizma, rođeni pisac Miodrag Bulatović, sirotan, izmučen ratnim stravama, bolešljiv, u iznošenom šinjelu, da postane velikan srpske književnosti dvadestog vijeka, najtiražniji i najprevođeniji, uz Iva Andrića, srpski, tada jugoslovenski pisac, da postane genijalni Bule — koji je kao đule odjeknuo u beogradskoj socrealističkoj i „revolucionarnoj“ književnoj čaršiji svojom knjigom „Đavoli dolaze“ odjeknuo glasito: „Bule je došao!“ — pisac je došao.
Darovite je obradovao genijalni pripovijedač, a „revolucionarne“ netalente je uznemirio glasom iz dubine narodne duše, glasom „sa dna kace“, kočićevske jedrine; došao je pisac novih božjih ljudi, okladskih božjaka, novi Bora Stanković, pisac poniženih i uvrijeđenih, koje je socijalistička tiranida usrećila na način kako ga je neponovljivo opisao srpski Dostojevski, rableovski zagledan u oči začuđenim savremenicima i nasmijan jurišnicima na njegov dar i žar i umjetnički mar, kojim je stvaran „CRVENI PETAO“, koji će u Parizu na francuskom biti rasprodavan u velikom tiražu, pošto je 1958. godine uzbunio beogradsku književnu javnost, u kojoj je već u đavolje protivnike „najvećeg procvata socijalietičke slobode“.
NAJOSOBENIJA POJAVA U SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Neočekivani srpski Rable iz Oklada bio je sa divljenjem dočekan od mladog Skerlića novog Borislava Mihailovića Mihiza, koji je mihizovski pozdravio genijalnog pripovijedača „Đavola“ da je pisac „van serije“, a tih pedesetih književnih godina Dobrica Ćosić, kog su već zvali srpski Tolstoj iz Velike Drenove i srpski Šolohov, rekao je za pojavu srpskog Rablea Bula da je „najosobenija pojava u srpskoj književnosti“.
Pisac „Đavola“ je bio odmah uočen od maga pripovijedanja Iva Andrića, koji je kazao „Ako ga ne pustimo da uđe u Udruženje književnika, taj će kad-tad ući kroz dimnjak“. Ivo Andrić je tada bio predsjednik Udruženja književnika. Erih Koš u sjećanjima piše da mu je o Miodragu Bulatoviću govorio Ivo Andrić o „mladom darovitom piscu tek prispelom iz provincije“.
Šezdesetih godina već Bule se otisnuo na Zapad, u Njemačku i Francusku. Bio je već tada najprevođeniji srpski pisas, čiju je slavu pronio roman „Crveni petao leti prema nebu“. Bule iz Ciriha piše Ivu Andriću, 20. juna 1961. na francuskom: „Mon tres sher Ami. Posle Italije — Švajcarska! Sneg na planinama. A takoreći na domaku ruke jezero. U Italiji „Ćuprija“ trijumfuje. U ostalom i „Petao“. Sutra putujem u Minhen: onda preko Beča našoj zlatnoj Savi. Biću slobodan i javiću se oko prvog jula. Vama pozdrav od Bulatovića.“ Zahvalnost Bulatovićeva Andriću na njegovoj podršci na početku, duhovnoj i novčanoj, ostala je do kraja života.
Sjećam se književne večeri na Filološkom fakultetu u Beogradu, na kojoj su čitali Miodrag Bulatović, Dragoslav Grbić i mladi pjesnik Dragan Kolundžija, a o njima govorio estetičar Dragan Jeremić, na koju je došao i veliki helenista Miloš N. Đurić, koji nije htio da sjede u prvi red, govoreći: „Ne! Ne sjedam gde sede vlastodršci! Sedam među puk! Ja sam široki puk!“ Čekalo se da dođe Miodrag Bulatović. I taman kad je počelo da se osjeća nestrpljenje publike zbog Bulevog kašnjenja, na vratima čuvene Četrdesetpetice pojavljuje se Ivo Andrić, a iza njega Bule sa rableovskim osmijehom. Pozdravljeni aplauzom Andrić i Bule su bili doživljaj za pamćenje za nas studente književnosti u našoj Četrdesetpetici. Profesor estetike dr Dragan Jeremić je govorio sa posebnim osvrtom na Bulovu prozu, a nakon čitanja trojice učesnika književne večeri, progovorio je u svom stilu veliki Miša Đurić, nazvavši Jeremića „mladi Aristarh“ i pohvalivši pisca i pjesnike, sa posebnim osvrtom na Bulatovićevu pojavu u srpskoj književnosti.
PISMA ANDRIĆU
Brojna Buleva pisma Andriću iz Švajcarske, Pariza, Italije, Minhena, u kome je vidio slog za štampanje „Travničke hronike“ na njemačkom, obećavajući da će donijeti primjerak koji je „prisvojio“, iz Edinburga, govore o pravoj zahvalnosti i odanosti svom dobrotvoru. Bule je i u najžešćem polemičkom žaru sa Oskarom Davičom naglašavao svoju zahvalnost Oketi na pomoći onda kada mu je bila jako nasušna, kada je banuo u Beograd bez novca i odijela pristojnog, ali sa velikim darom, da postane vrhunski srpski pisac Bule.
O književnom djelu Miodraga Bulatovića napisane su hiljade stranica. Rečeno je da su njegovih sedam tomova: „Đavoli dolaze“, „Vuk i zvono“, „Crveni petao leti prema nebu“, „Heroj na magarcu“, „Rat je bio bolji“, „Ljudi s četiri prsta“ i „Gullo gullo“, o bedemu mašte, o knjigama od mjesečine, zapaljenih nebesa i čuda kojih samo njegova usta bijahu puna. Pripovijetke i romani Miodraga Bulatovića su napisani da stoje u srpskoj književnosti dvadestog vijeka uz djela Iva Andrića, Miloša Crnjanskog i Dobricu Đosića. To su pjesnici srpske proze. Bulatović je i u prošlosti i u sadašnjostio vidio zla, nesreće, patnje i očajanja kao vječne čovjekove pratilje od kojih nema uteka u budućnost. Upoređivan je sa Malaparteom, a poređujem ga sa Rableom, Stankovićem, Dostojevskim, a on je najviše volio Gogolja. Bule je jedini pisac koji je natjerao zlo da pjeva.
„MOJE KNJIGE GORE I KAD SU LOŠE“
Zgražao je ćifte i uštogljene lažimoraliste svojim disanjem i pisanjem, življenjem svoje literature, družio se sa bjelosvjetskim hazarderima, teroristima, dilerima, razbojnicima, prijateljicama noći, i sa istaknutim svjetskim intelektualcima i državnicima. Salvador Dali mu je pričao kako je u Španiji vidio Broza u jahaćim čizmama roze boje, kao cirkusanta, što mu brozoljubi nikako nijesu opraštali. Bio je opsjednut fenomenima Markiz de Sada i Drakule. I tim opsesijama, o kojima je govorio bulevski, šokirao je svoje zavidnike, koji su ga iz svojih komitetskih busija i akademija prikazivali kao đavola, a on ih je prozirao i prikazivao ih kao tankomozgoviće zečjih srca.
„Moje knjige gore i kada su loše, čitaoci to osećaju“, govorio je bez samopažnje genijalni Bule, kog akademici SANU ne poželješe da prime u svoje srednjotalentne redove, ali zato Miodrag Bulatović (1930—1991) vječi uz Miloša Crnjanskog u krugu velikih, lijepo je vidjela Milka Lučić, u svom napisu u „Politici“, dodatku za kulturu, od 20.2.2010. godine.
Nemjerljivu energiju izgorio je Bule u polemikama sa slovenačkim, ustaškim, crnogorskim i arnautskim podmetačima laguma u temelje SFRJ, a najbolje je kao stanovnik Ljubljane, Krekog trg sedam, iritirao u Cankarjevom domu kardeljon, opsjednute svojom deželicom, sa kojima je sam polemisao, hrabro i lucidno. Dobro bi bilo da su i ta britka njegova uzlijetanja patriotska i satirična uknjižena. A kako je slikao ustaške humaniste, to će ostati neopisano. Crnogorskim tupoglavcima rugao se sa pola lica zaplakanog a pola, kao bog Janus, nasmijanog.
Crnogorske jadne akademike i arnautske „akademike“ metao je pod istu lupu i slagao se sa mojim viđenjem njihovih mozgića — da su im mali mozgići veći od velikih mozgića. I zato su mu se birokratski svetili kad god im se ukazivala prilika. Mrštili su se i kad bi došao u rodne Oklade. A kad je održao govor u Bijelom Polju u programu književnog karavana Bar-Beograd, u propagandu pruge Beograd-Bar uključen, sa Ćamilom Sijarićem i drugim piscima, po naređenju crnogorskih vlastodržaca isključen je iz karavana, koji je produžio put Veograda, a Bule se vratio u tadašnji Titograd, pa smo u hotelu „Podgorica“ osvanuli divno uz njegove burleske Boško Pušonjić i moja malenkost.
A kad je UK Srbije istaklo Bula kao svog kandidata za predsjednika Saveza pisaca Jugoslavije, pošto je Srbija bila na redu da da kandidata, sve književne družine svih republika i pokrajina su se saglasile osim UK CG, čije je delegate primorao komitet da promijene već dati saglasing, pa su od dvadeset osam delegata glasali komitetski protiv Bula svi delegati osim Ranka Jovovića, koji je napustio sjednicu, Miodraga Ćupića, suzdržanog, a samo je moja malenkost javno glasala da Bule bude predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije. Sve ostale srconje književne glasali su kako hoće komitetski bumbaširi, koje ne imenujem, jer su bezimeni. Tada je samo Oskar Davičo Oketa vodio kampanju da Bule ne bude predsjednik SPJ.
A kada ga je u Igalu 15. marta 1991. godine srce otkucalo, u istoj godini kad i Rablea, Bule je rekao ljekarki, koja mu je skidala sat ručni da mu da u venu injekciju za razbijanje tromba: „Nek’ kuca sat, kad već ne može moje srce“. I tada su licemjerno se javljali da budu u delegaciji za njegovu sahranu oni pjevuni i prozuni koji su glasali da ne bude predsjednik SPJ, svakako, da idu o trošku UK CG. O vremena i običaji!
Momir Vojvodić, 08 april 2010 | Srpske novine Crna Gora
___________________________________________________________________________
Priredio: Bora*S
44.078333
22.095278
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...
Planeta zemlja plovi kroz kosmički okean u kome postoje kako mirno vreme, meteorologije, a jedan od najznačajnijih parametara je sunčev vetar čija snažna tako i bure. Bezbednost leta golubova zavisi od heliocentrične elektromagnetne geofrekventna pozicija nije povoljna za visokoletača. 
TAMOiOVDE 